Kako to obično biva i kako Bog nalaže zazelenje šuma već krajem aprila. Vatromet zelenila kao eksplozija dohvati i one najudaljenije tačke te ne ostavi nikakvog sivila osim pomalo već zapuštenih puteva kojim se ne čuju glasovi svih onih nestašnih mališana koji nestadoše netragom odnoseći čak i priče koje su voljeli. Tek po neka neispričana ostade da traži pažljiva slušoca.
Laganim korakom poput sjenke klizio sam odavno zapuštenim klancem kojeg su mnoge kiše izbrazdale i učinile neprohodnim osim za slučajne putnike namjernike.

Upravo na mjestu gdje se velika bukva korijenom pridržavala za suprotnu stranu puta zastadoh da prekoračim povelik od kiše napravljen jarak.
„Odmoriću na tren.“-odlučih.
Spustih svoje tijelo na veliki čvornovati panj koji kao da je stvoren da se na njemu odmaraju namjernici.
Gledao sam oko sebe. Tražio detalj.
Pogled mi zastade na nečem što je jarko odskakalo od svih boja.
„Babino uvo.“-gotovo podvrisnuh.
U dva koraka dohvatih „Babino uvo.“

Na već suhoj krhkoj grančici kao značka stajalo je Babino uvo.
„Bože samo koliko puta sam ga nekoć sretao, nalazio. Otkud sad?“-nametnu se pitanje.
Kao školjka uha crveno i koliko zrno pasulja veliko Babino uvo držalo se za grančicu. Nekoliko trenutaka posmatrao sam ga.
„Imam priču. Neispričanu.“-neznan glas mi se obrati.

 

Gledao sam oko sebe. Nigdje nikoga. Samo ja, šuma, stari napušteni put i Babino uvo na dlanu.
„Ja sam. Priđi mi bliže da ne vičem.“-isti glas opet podviknu.
„Na dlan. Pogledaj na dlan.“-glas me je navodio vidjevši moje iznenađenje glasom.
Nisam mogao vjerovati svojim očima ni ušima.
Pomislio sam da se neko šali sa mnom ali sam svaku sumnju odmah odbacio znajući da istim putem godišnje možda neko prođe možda i ne. Sumnnjao sam da bi baš neko mene čekao da bi me ismijavao.
Približio sam dlan licu. Dobro sam zagledao. Babino uvo kao da je samo to čekalo.

„Na uho. Da ti rečem.“-nastavi.
Poslušah. Osluškivao sam nekoliko trenutaka čekajući isti glas da mi se javi.
„Jednom davno dok mlado sam bilo voljela sam priče. Pričala mi ih je moja baka i majka. Uveče kad bih pošla na spavanje majka bi me ušuškala i pričala bi mi priče. Ja bih se sva pretvorila u uho i slušala bih najbolje priče ikad ispričane.“-u dahu izgovori.
„Gotovo svakodnevno sam slušala priče i pamtila ih. I tokom dana dok bih sjedila pored peći osluškivala bih svaku riječ. Upijala kao pamuk kapi vode. I od tada čekam.“-zastade.
„Koga?“
„Tebe. Svako od nas ima svoje lične priče. Tako i ti. Ja sam tebe čekala. A sad me slušaj.“
„Moje priče. Jesi li sigurna?“
„Potpuno.“

Prepustih se Babinom uvu. Pričama neispričanim. Ličnim pričama. Mojim.
„Jednom davno u doba kad su smokve mirisale neodoljivim mirisom a neznan putnik namjernik opčinjen njihovim mirisom odluči da konači baš tu sad gdje ti sjediš. Do duboko u noć omamljen prijatnim mirisom koji mu je ispunjavao sva čula bio je budan.   
To potraja danima. Uživao je u mirisima i plodovima. Pored njega prolazili su ljudi i neljudi. Svakojaka dobra i zla, a putnik namjernik ne primjeti sve to. Opčinjen mirisom smokvi tako dočeka i kasnu jesen, potom i zimu te se zaleđen pretvori u ledenu stijenu koja se o proljeću okameni.“-zastade sa pričom.

„I?“-postadoh nestrpljiv.
„Polako. Nije tu kraj ni poenta.“-prekori me.
„Tu gore odmah na brdu nastani se jedna vrijedna porodica. Za potrebe gradnje kuće vrijedne ruke polomiše kamen te ga ugradiše u zidove kuće.“-zastade opet.
Upitno pogledah na Babino uvo.
„Da li je to sve?“
„Vidiš. Opet trčiš kao tele pred rudu.“
„Izvini.“
„Duh iz kamena polako je opsjedao sve ostale ukućane te se odadoše raznim porocima. Jednom prilikom glava kuće prolazio je pored mene. Nije me ni pogledao. Znao je da sam tu. Rudio sam. Crvenio poput zažarena žara. Ništa. Nekoliko puta tako. U tom prođe proljeće, ljeto i jesen stiže. Zanesenjaci ne primjetiše da je zima na vratima.“
Nisam ništa pitao, ali sam samo zainteresovano gledao.

„Glad se useli zajedno sa zimom u hladne kamene zidove poput duše okamenjena putnika namjernika. I do proljeća su otišli netragom sa ovih prostora.“
„Kakve ja imam veze sa tom pričom? Nisam u nikakvoj vezi sa tom pričom.“
„Vidiš. Ovo nije priča o njima. Već o nama. Koliko već dugo nisi vidio Babino uvo?“
„Ne znam. Dugo.“-rekoh.
„Zašto? Nisi uopšte tražio ili ...?“
„Ne znam. Nisam smatrao da trebam. Vrijeme je proticalo. Ne znam. Nisam se nikad pitao.“
„A kako si znao da vrijeme ide?“
„Kalendar. Sat. Obaveze.“-nabrajao sam.
„Šta misliš kako je sve to počinjalo. Mislim taj kalendar, sat.“
„Nisam tako razmišljao.“
„Koje je godišnje doba?“
„Proljeće.“-kao iz topa ispalih.
„Po kalendaru, satu ili obavezama.“
„Kalendar mi kaže da je proljeće, sat kaže da ga je svake sekunde manje, a obaveze mi govore da nemam više vremena za svijet oko sebe.“-izrekoh.
„Vidiš da je ovo priča za tebe. Podsjetio si se da je proljeće, a ako malo vratiš film unazad sjetićeš se da si znao kad treba da tražiš babino uvo ne gledajući na kalendar, sat još manje, a obaveze su znale da čekaju.“
„Nekad davno ljudi su posmatrali svijet oko sebe i čitali simbole šta treba da rade. Poslušali bi babino uvo i znali da stiže proljeće, sa njim i laste i cvijet na jabuci. Budio se život a sa njim i radovi. Životinje bi izvodile mlade, pripremali za život lovca ili lovine.“
„To je sve u redu. Slažem se. Koliko su mogli da budu tačni sa svim tim?“-upitah ne vidjevši svrhu svega što mi napriča.
„Primakni se. Da ti šapnem.“

Primakao sam babino uvo sebi na uho.
Nije bilo glasa. Nekoliko trenutaka sam čekao. Učini mi se kao vječnost. Na momenat mi se učini da sve umišljam, da sam samo jedan nedorasli klinjo koji čeka priču za laku noć.
Nisam gledao na sat. Ne bi bilo primjereno. Proljeće je stiglo. Čekao sam glas. Glas se sav pretvorio u uho. Babino uvo.

„Proljeće je.“-duboko sam udahnuo.
Glasa i dalje nije bilo, ali ja sam osjećao kako zima ta starica slaboga sna spava u meni i na momente u dubokom polusnu popravlja jastuk od duše, prevrće ga i pokušava da nastavi svoj ljetnji san. Vječito ljubomorna na užareno ljeto ponekad me oblije talasom hladnoće u avgustu i prene. Ta svirepa i mrzovoljna stanarka duše što me još dugo s proljeća onako nervozno štipne dok pokušava da se ušuška u hladnoći svoga srca.

Ne, godišnja doba ne prolaze nego se nastanjuju i smjenjuju u nama. Naša su proljeća i zime, jeseni i ljeta. Osjenčena samo nama znanim bojama i tonovima.

Ustao sam sa panja. Babino uvo sam držao u ruci. Priroda oko mene izmjenjala je sva godišnja doba. I ja.

Kaendar duše uskladio sam sa svijetom koji me okružuje, tješi, kuraži. Zabrine i raspoloži. Kalendar duše uskladio sam sa simbolima koji to svakako jesu. Više od metalnih zupčanika i nizova brojeva koji se ponavljaju. Moje su zime onoliko hladne koliko im dozvole svi osmjesi i lijepe riječi koje podijelih.

Možemo li više od toga. Svakako možemo. Granice nisu pred nama. U nama su.
Pomjerimo ih.


Pozdravlja Vas mandrak72, nezvanični rekorder u natpričavanju i nadslušavanju babinih uvova jugoistočne Evrope ovakve kakva jest.