Prvi pijetlovi najvljivali su novi dan. Jovan je bio budan. Posao koji ga je očekivao nije mu dao san na oči.
Pod njim je šuškala posteljina dok se uzdizao na laktove nastojeći da vidi kroz prozor.
„Mogao bi biti lijep dan.“-pomisli.

Duboko je udahnuo. U malenoj toploj sobi stari veker pažljivo je mjerio vrijeme. Njegova sekundarica činilo se da ne staje.
Pored njega se promeškolji supruga Anđa.
„Jovane slabo si spavao obnoć?“-obrati mu se.
Jovan je sjedio na postelji te se okrenu Anđi.
„Jašta nego slabo. Neće san na oči pa Bog.“

Gledao je Anđu. Crna kosa prosuta po bijelom jastuku bile je nestvarno lijepa slika pod slabom svjetlošću jutra koje se budi.
Rukom joj skloni jedan nemirni pramen te otkri njeno lice u punom sjaju.
„Imam danas puno posla. Most je u prilišno lošem stanju, a Gavrilo će još malo u školu. Samo što počela nije.“
„Dok se ti spremiš pripremiću kafu.“-Anđa ustade za njim te se zagrnu velikim pletenim ogrtačem.

Jovan duboko uzdahnu te se uputi prema malom uramljenom ogledalu. Zastade pred njim te se pogleda u njemu. Protrlja se dlanom po dva dana staroj bradi, provuče dlan kroz kosu te se poče oblačiti.
Miris kafe prijatno je golicao njegova čula. Anđa je sjedila pored malog stola. Na stolu je stajala mala metalna tacna i ibrik. Crven sa bijelim tačkama. Pored njeg dva mala fildžana sa zlatnom linijom koja se protezala tik ispod ruba, a mrvu iznad pjenušavog napitka.

„Rastu nam djeca Jovane. Kao da je juče bilo kad se Gavrilo rodio. Zatim Ana i Sofija. A evo Gavrilo nam u školu polazi.“-reče Anđa.
Trenutak tišine ispunjen, ujednačenim disanjem i otkucajima starog veker časovnika prekide Jovanov glas.
„Bogme rastu. Neka rastu Bog im sreću dao.“-zastade.
„Eto do juče se za skute držao, a već za koji dan u svijet kreće.“
Okrugla i kao kap rose suza zaiskri u Anđinom oku.
„Ako, ako Jovo. Biće od njega prava ljudina.“-zakrenu pogled u stranu kao da se stidi suze.

                *    *    *

Bio je kraj avgusta. Vrelo ljeto pržilo je zadnjim atomima snage izmorenu i znojem natopljenu zemlju.
Ranom zorom Jovan je sa zapregom potegao put šume. Uživao je u svježem jutarnjem zraku. Iako je bilo vrelo ljeto jutra u šumi odisala su svježinom. Srebrne mreže paučine treperile su na prvim jutarnjim zracima. Na sve strane osjećao je da se život budi.
Zašavši duboko u šumu Jovan zaustavi zapregu.

„Ehejjj. Hooooo.“-vještim komandama zaustavio je svoja dva vrana konja.
Bosanski brdski konji nisu bili osobito veliki, ali su bili snažni i izdržljivi. Ni za hranu nisu bili zahtjevni. Sa njima je Jovan uspijevao da privrši sve poslove oko kuće i da svu zimnicu i ljetinu kući doveze. S početka jeseni već bi i drva za ogrijev obezbijedio.
Skinuo im je oglavine sa glave i pred njih prostro nešto sijena.
„Samo vi meni jedite. Trebaće nam sva snaga da izguramo do zime. Ljepotani moji.“-tepao im je kao nekakvim dječacima dok ih je gladio po sjajnim vratovima niz koje se u talasima prosipala griva.

Uze sjekiru te se uputi u šumu. Birao je stabla koja će usjeći te od njih napraviti most preko Japrice. Rječice ne mnogo veće od potoka, nego negdje tu na granici, ali sile s kojom se moralo ozbiljno računati. Naročito o jeseni kad se poput mora prolije po barama i dolovima, a patke divlje priđu kućama sve plivajući, dok se mačci seoski oblizuju od uva do uva, gladeći svoje brkove.
Gledao je u drveće i stabla kraj kojih je zastajkujući ocjenjivao.
„Hmm, tanko. Ne bi dugo potrajalo, već bi ga trulež brzo osvojila. Nije to ono što tražim
A malko dalje dva čvorka naizgled nezainteresovana posmatrali su ga dok pažljivo bira stabla.
„Da nije možda za nekog predsjednika čim toliko bira?“-manji čvorak se zapita.
„Ih predsjednika. Ma za malog Gavrila. U školu on sad treba poći moj prikane.“-znalački odgovori bolje informisani čvorak.
„Neka, neka bira. Ima i pravo.“-složi se.

A Jovan je i dalje obilazio od stabla do stabla i uvijek nalazio po neku manu. Te tanko, te predebelo, te krivo. Napokon kad je pronašao jedno stablo odluči se da ga sruši.
Sjekira je oštrim zamasima precizno odsijevala komadiće drveta dok je iverje poput varnica letjelo naokolo. Napola srušeno drvo kao da izmori Jovana. Nije se predavao, ali ni drvo nije pokazivalo namjeru da padne. Što je više Jovan zamahivao to se drvo čini se više opiralo.

„E srušiću ja tebe, ovoga mi krsta. Od tebe ću most dobar napraviti živ mi ne bio.“
„E vala nećeš. Nisam ni ja od blata napravljen.“
„E vala takve i tražim. Jake i žilave. Meni dobar most treba.“-rogušio se Jovan.
„A šta će tebi most?“
„Preko rijeke da pređem.“
„A šta ćeš tamo čeka?“
„Mene ništa, ali mog Gavrila gradivo, slova. Nauka moj prika.“-ote se Jovanu.
„Ma kakva nauka moj Jovane. Crni Jovo.“

Jovan navali još žešće da se hrve nadljudskom snagom. Ni drvo se nije dalo.
„Jovane kad most sagradiš otići će ti djeca u svijet.“
„Ko ode moj prika i vratiće se.
„Naići će i bujica i odnijeti most. Neće dugo potrajati.“
„Izgradiće Jovo novi most. Kad mi djeca izdaleka ugledaju kuću i kad mojoj Anđi u zagrljaj pohitaju neće im rijeka biti prepreka.“
Izgubivši i posljednji adut drvo se predade i s vriskom se stropošta i nekim bijesom lomeći oko sebe sitnije drveće. Srušen snažnom voljom, poput bujice dvro se nađe na zaprezi dva brdska bosanska konja.

                *    *    *

Anđa je pripremala hranu stalno izvirujući kroz mali prozor, već pomalo nestrpljiva i zabrinuta. Ručno heklane zavjese ostavi zakačene da ima bolji pogled na šumu odakle je svakog časa trebalo da izbije Jovan.
Miris hrane razbudi i troje mališana, čije se male glavice pojaviše na vratima. Prvo Ana, a za njim i Gavrilo koji je za ruku vodio malu Sofiju.

„Mama gdje je tata?“-upita Ana četvorogodišnja djevojčica očito ćaćina mezimica.
„Otišao je u šumu. Priprema se da gradi most.“-s osmijehom na licu Anđa odgovori.
„Hajde brzo oblačenje, pa umivanje pilići moji maleni.“-kanda malo oštrijim zapovjedničkim tonom priprijeti majka na svoju dječicu.
„A šta će most u šumi?“-radoznala Ana nastavi sa pitanjima.
„Neće on u šumi graditi most, no na rijeci.“-ispravi je Gavrilo koji je od oca znao za novi most.

U tom trenu Anđi ne promaknu kretanje kroz prozor te se hitro uputi njemu. Jovan je sa zapregom izbio iz šume te se polako spuštao ka rijeci. Pored nje i tri male glavice ispuniše zastakljeni dio kuće.
Kao kamen sa srce spade briga Anđi zbog Jovana. Naslušala se raznih priča i događaja o nezgodama i tragičnim događajima u šumi.
„Gavrilo brzo se obuci pa idi pred oca pa ga pitaj kad želi doručak.“-ubrzavala je gavrila.
Gavrilo sav važan zbog dobijenog zadatka obrati se Ani.

„Ana pripazi na Sofiju. Pomozi joj da se umije dok ja ne odem do ćaće. Mati me poslala.“-u tren oka strugao je poljanom prema rijeci ocu u susret.
Anđa je gledala kako njena delija grabi ka ocu gotovo se saplićući, ali ne odustajući i ne smanjujući brzinu.
Nastavi sa pripremama da nahrani djecu iščekujući i Gavrila sa vijestima od oca.
Na vrata banu Gavrilo. Sav zadihan.
„Čim raspremi zapregu eto ti i njega.“

                *    *    *

Za vrijeme doručka nije se mnogo pričalo. Otac je žurio sa započetim poslom.
„Anđo imaću posla čitav dan. Ti mi oko ručka opravi hrane štogođ po Gavrilu da ne prekidam posao. Želim da do još večeras most bude na svom mjestu.“-Jovan se malko zavali na stolici te pogleda na Anu i Sofiju koje nisu skidale pogled sa njega.
Razvuče osmjeh od uha do uha, a njih dvije kao mačići baciše se njemu u zagrljaj. Obe ih uhvati ispod pazuha i podiže. Sa neobrijanom braddom golicao ih je dok su se one veselo smijale. Za tren posla graja ispuni kuću. I Gavrilo se s leđa objesi oko njega, a on kao nakićen  najsjajnijim ukrasima okretao se ukrug pojačavajući veselje i vrisku.

„Lakše malo.“-ubjeđivala ih je da zastanu mada nije mislila tako.
Poželjela je da se taj vrtuljak sreće nastavi u nedogled i nikad ne stane. Ta povezanost među nima.

                *    *    *

Tesarska sjekira marljivo je skidala sloj po sloj kore i stabla drveta. Sa svakim zamahom stablo je sve više dobivalo konture široke ravne površine koja će premoštavati dvije obale. Dva svijeta tek rijekom podijeljena. Svijeta sa ove i svijeta sa one strane.
 
„Ja se draga, zaljubio u teeee,
ko kazaljka u sitne minuteee.“-pjevušio je Jovan dok je sjekira pjevala neku svoju pjesmu sporijeg i težeg ritma.

Melodičnost je pojačavala prgavica vijugava žuboreći i premotavajući male virove u krug dok se ošamućeni ne bi tek ispod velike johe došli sebi grcajući i saplićući se preko uglačanog kamenja.
„Ej, Japrice ništa mi ne govoriš. Ćutiš i promičeš kao da se ništa ne dešava kao da te se ništa ne dotiče.“-gledajući u gizdavicu neukroćenu kako teče pomisli naglas.
Japrica nastavi po svome. Podignta prćasta nosa sva plava poput neba što joj je u njedra zaronio.

„Ćutiš. I ja ću. Čim most završim.“
Ne mogavši ovo oćutati prozbori.
„Nema kraja moj Jovo. Ja sam se mostova i graditelja nagledala u svom životu. Uvijek su postojali ljudi i sa ove i one strane mosta. Uvijek su postojali ljudi koji su mislili da je sa druge strane bolje nego na njegovoj. Uvijek su ljudi prelazili rijeke. Pravili mostove. Bujice rušile, odnosile i mostove i ljetinu. Uvijek se gradilo moj Jovane. I rušilo.“-smirenim glasom naoko plaha rijeka iznenadi Jovana.
„Što ti srušiš, ja ću popravljati, dok me snaga ne izda. Dočim će gavrilo ojačati i nastaviti.“-navalji još jače da teše sjekirom.
Tvrdo drvo nije se lako predavalo.

„Takvo mi i trebaš. Samo se ti duri.“- obraćao se drvetu kao kakvom čeljadetu s kojim kafu pije.

                *    *    *

„Vidiš dragi onaj čopor zvijezda,
Tamo sam ti maramu izvezla.
Moj Dragane, pa opet Dragane
Nije ljubav rosa da opane.“-pjevušila je Anđa pakujući hranu za Jovana.

Kroz glavu su joj prolazile slike kad su se upoznali onog dana kad je mehanizacija po prvi put ušla u njive podno Grmeča. Bio je sav zajapuren dok se majao oko traktora nalazeći mu mane i hvaleći svoje konje.
„Ma gdje tu da ima triestipet konja. Ma ja bi sa triestipet konja uzorao više nego što će ovaj čađavi za godinu dana.“-pokazivao je na traktor.
Pita je bila zapakovana. I jedan povelik paradajz.
„Gavrilo, ooo Gavrilo. Poitaj. Ćaća ti je gladan.“-davala je posljednje upute.
Dugo je gledala za njim dok je u zavežljaju nosio hranu ocu.
„Na oca je. Isti hod.“-osvrnu se još jednom na njega.

Ana i Sofija igrale su se se ručno napravljenim krpenim lutkama napravljenim od ostataka odjeće i dijelova posteljine. Prišla im je i poljubila ih u kosu obje.
„Samo se igrajte. Očas će ćaća most napravit pa će nam se vratiti.“


                *    *    *

Most je bio postavljen. Rijeka ukroćena i premoštena. Brvno položeno i s rukohvatom osigurano. Bijelio se na riječici poput kakve tvrđave. Do dugo u sumrak zajednički su sjedili i gledali u most Anđa i Jovan.
„Jovane. Novim mostom će naši u svijet. Svojim putem.“
„Anđo, mi ćemo čekati i odavde gledati na put i most.“


                *    *    *

Jedno po jedno od djece odlazilo je u svijet. Most im je u tome pomogao. Nisu nikad dozvolili da im suzu vide. Niti jedan ispraćaj nije bio opraštanje. Bio je to početak novog iščekivanja.
„Jovane. Jovaneee.“-budila ga je.

„Šta je bilo Anđelija.“
„Svu noć kiša ne prestaje. Japrica se sigurno izlila. Most.“

Jovan u trenu skoči. Provuče ruke kroz sijede kose. Odmah ću sjutra pogledati.
Ranom zorom sa zapregom Jovan je odjurio u šumu. Most da gradi.
Nije mu bilo prvi put. Gradiće Jovan mostova koliko god bude trebalo.




Pozdravlja Vas mandrak72, s one strane mosta odakle se bolje maše maramicom.