Simbolika je pratilac čovjeka od dana kad je prvi put uzeo neku stvar s kojom se vezao. Ona je svud oko nas. I sami smo dio toga, vežemo se uz različite simbole dal slikovne ili neke druge ipak im dajemo značaj. Ponekad je ta simbolika sasvim jasna, a ponekad nejasna i nedorečena. Možda nikad neće biti do kraja dorečena jer vrijeme ne čeka na nas smrtnike.
Sunačan i predivni jesenji dan 30.tog septembra samo je bio to, a sve ostalo bilo je čemer, tuga i bol. Nažalost tog lijepog jesenjeg dana ništa se lijepo nije dešavalo.
Skamenjeno lice moga kolege s posla govorilo je nijemim ali jasnim jezikom. Jezikom koji se može razumjeti, ali ne može dati odgovor. Jezikom koji ne nalazi opravdanje, ne nudi utjehu i ne ublažava bol.
Lutao sam pogledom po spomenicima, knjigama naših prošlih života. Sve je to u redu, sve piše, simbolika postoji, imena, godine, lijepe slike. Međutim ne razumijem to štivo. Spomenik preda mnom, ima ime, ima simbol sunca, godinu rođenja, malu kratku liniju, simbol krsta i godinu smrti..... Nešto fali. Čini mi se da tu sa godinom smrti nije završen ciklus.
Zažmirio sam nakratko, otvorio oči i digao sam pogled na nebo. Srebrno bijeli oblaci poput bala pamuka, na kristalno plavom nebu kao da su se ljuljuškali, bezbrižno brodeći i ne mareći za neše muke svakidašnje. Muke malog čovjeka kojem život ne da da se uspravi, korak da napravi, mir da uživa, ali ne.
Sunce, sjalo je na ovaj dan. Ima li simbolike u svemu ovom što se događa danas. Napušteno, ostavljeno ptiče, suznih očiju i nejakih krila, još neprogledalo, suncem ne ogrijano, majčinim mlijekom ne zadojeno, čekalo je... Tražilo je pogledom.
Ozeblo i gladno ptiče je ugledalo sunce. Na grudi privijeno, okupano s ljubavlju i ko najrođenije prihvaćeno. Sunce nejako....
Pogled sam spustio na leđa čovjeka koji je stajao ispred mene. Dotrajali kaput na momenat je bio pozorište slučajnosti ili. Ima li je, ne znam. Bogomoljka je sletila na kaput, gledao sam je i nisam nalazio ni jedno opravdanje za njen boravak tu pred mojim očima.
Pogled sam uputio na kolegu, njegovo poodraslo ptiče još nejako kako se naslonilo na njegovo rame, još nesvjesna da je neko njeno sunce ugasio. Sunce koje je nakratko svom snagom hranilo Gloriju. Bože da li i ime ima sibolike u svemu, kao da je znala.
Vratih se na simbol koji je nedostajo poslije godine smrti. Nedostajalo je sunce. Upravo ono sunce što je dijelila sa ptičetom iz gnijezda izbačenom.
Bogomoljko tebi ostavljam da se baviš svojim problemima. Kad god vidim Gloriju, sjetiću se sunca koje je sjalo i ugasilo se, sjetiću se i velikog djela koje je učinila. Ma koliko sreća bila kratkotrajna vrijedi svih onih osmjeha nejači, koja za veću zahvalnost ne zna.
Da li čovjek može da preboli. Ne vjerujem. Ko nije volio , ne zna ni za bol.
Nedostajaće riječi, kafa ona jutarnja, zajedniki ručak. Boljeće i ona haljina koju je nosila zadnji put na proslavi rođendana, boljeće i svi oni topli džemperi, spremljeni za hladnu zimu što dolazi, a došla je isuviše brzo i naglo. Mnogo će puta suzan pogled da se zamuti. Nikad se ne zaboravlja drug iz hiljadu i jedne bitke dobijene. Tek jedna izgubljena bitka neće izgubiti vjeru da smo ispravno postupali.
Bože daj da kad već boli, boli podnošljivo.