Maglovita, mutna linija horizonta stapala se svojom bojom sa olovno sivim nebom i modrozelenom linijom crnogoričnog pojasa brdovitog terena koji je počinjao negdje tamo gdje nejasni obrisi malih seoskih kuća blijede i nestaju u sumgalici kišnog popodneva.

Koliko puta sam samo posmatrao istu sliku sa sasvim drugim osjećajima. Jedna te ista stvar pomiješana sa burom emocija lošeg ili dobrog trenutka stvarala je djelo svaki put drugačije, dublje i nažalost jasnije. Možda je i stvar umjetnosti da bude jasna i svima razumljiva, jednostavna i primjenljiva, ali ne. Neke se stvari ne mogu razumjeti odmah, treba onaj sitni djelić vremena što čini život opasno brzom vrteškom, taj sitni staklić mozaika što ga život iscrtava.

Tu nejasnu liniju horizonta, iščitavamo kroz spektre boja naših očiju dok sišući majčino mlijeko preko njezina ramena pokušavamo da prepoznamo staze koje nas vode u život o kome ama baš ništa ne znamo do da je mlijeko toplo taman koliko treba i da ga ima i da smo sigurni.

Vremenom mala kuštrava glavica diže se iz majčina naručja pokušavajući da pogleda dalje, dublje i jasnije. Ta stalna borba da se vidi šta je iza čitav naš život čini ovakvim kakav jest. Kroz periode života ta linija horizonta dobija drugačije tumačenje, različito od od svega onog što se definiše po knjigama i tumačenjima učitelja, mastavnika i profesora....

Ta nejasna linija prije tridesetak godina bila je misterija sa mnogo pitanja. Da li tamo iza žive ljudi, šta jedu, da li je sad tamo dan ili noć, da li....???????? Ponekad i onaj blagi strah dok grmi i sijeva i blještavo plave munje paraju nebo tjeraju nas da se zapitamo, šta je to što je tamo i što je ovdje isto, da li strah, da li kraj, ili možda blagi smiraj ili samo kraj. Kraj svijeta, nade, početak nostalgije.
Dok sam čekao kolegu iz Doma zdravlja sjedeći u automobilu, zavaljen u sjedištu posmatrao sam kišne kapi kako nasumice, ali ipak nekim redom padaju na šoferšajbu službenog automobila. Jedna, dvije, tri,.... petstotinašezdestetčetri, nisam brojao do te mjere, ali sam siguran da je bila i ta kap. Nastojeći da providim kroz svu silu kapi koja se u malim potocima slijevala niz šoferšajbu, ugledao sam dva starija čovjek. Jedan sa svojih šetdesetak godina pod rukom je vodio jednog starijeg čovjeka po mojoj procjeni od sedamdeset i kusur godina koliko sam mogao da onako procijenim kroz pokislo staklo. Pogrbljeni starac nesigurnim korakom djeteta koje prohodava polako je grabio siguran jedino u ruke šezdesetogodišnjeg starca koji ga je pod rukom držao. Bio je siguran jedino u već polako nesigurne i umorne ruke. Pomislio sam eto koji je to paradoks, prije toliko godina situacija je bila obratna. Njihovi obrisi nestajali su prema zgradi, a njihova krha tijela polako su izmicala djelomično prelazeći onu nejasnu liniju horizonta, koja se sad činila da se spustila na njihova pleća , da bi ih nakon toga odjednom kriva linija nadrasla, a njih dvojicu učinila još manjim i bespomoćnijim.
 
Kiša je i dalje lila, promicali su kišobrani svih Kineskih boja careva i dinastija, ta jedina lažna brana od kiša što su prošle i od onih koje će da dođu. Ko zna koji će se kišobran možda koliko sutra zauvijek sklopiti i odložiti u nekom kutku kuće sa mnoštvom usamljenih kutaka u velikoj praznoj kući.

Možda ne toliko velikoj kao u vili jednog bogatog Rusa u kojoj sam ne tako davno radio. Mjestu koje je u izgradnji, gdje je sve vrvilo promenadom ljudi, gazdama, djecom, ogromnim zlatnim retriverom (možda nisam dobro pogodio pasminu ili čak ispravno ispisao), koje je naglo zaćutalo, ispraznilo, gdje smo ostali ja, mašina za štemanje zidova i vagon tišine, i onaj nesretni vrabac izgubljen u velikom zarobljenom prostoru koji nije mogao da nađe izalaz iz proizvoda jednog materijalnog svijeta bez slobode, kojeg sam primjetio mrtvog na podu dok sam jeo tople ćevape sa lukom. Nažlost nije mi tog momenta pokvario ručak, dok sam ga gledao halapljivo jedući. Nisam skinuo pogled, nisam pobjegao. Nastavio sam dalje da radim i sam zarobljen između zidova sa brojnim kupatilima, saunama, sobama, fitnes salom i čim sve ne. Ostao sam zarobljen materijalnim dobrom, koje je bilo tu da me spusti na zemlju, vrati u realnost. Jedna praznina Velikog Sibira ispunila mi je dušu tog dana. Nedostajali su mi ljudi koji su pre neki dan tuda hodali, nedostajo je život, nažalost taj jedan mali se ugasio, opominjao je. Kasnije dok sam odmarao na stolici, posmatrao sam kako rijeka Una smaragdno zelena ljepotica, protiče, kao mlada djevojka skakuće sa kaskade na kaskadu iza kojeg se blještavi prelijev vode nemiran smiruje u neznan i dubok vir. Gdje je sva ona Una koja je protekla, gdje su svi oni zalasci sunca koji se okupaše u njoj, gdje je horizont, gdje je tačka gdje ona prelazi tu liniju, nadam se lijepa kao što je gledam. Nadam se i mlada kao što je ja znam.

Dolazak kolege iz Doma zdravlja vratio me je u mali i siguran svijet gdje živim. Gdje treba da nastojimo na najbolji način da proživimo do momenta kad će se kišobran našeg života jednom, jednom zauvijek sklopiti, nestati sa horizonta. Kad će se naš pogled prepun horizonta zauvijek skrasiti na onoj tački gdje je i rijeka Una prešla tu čarobnu granicu. Granicu iza koje kišne kapi neće tražiti sigurnost jednog kišobrana. Gdje sloboda neće biti zatvorena u prostor matrijalne sfere.

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, generalni sekretar jeseni koja dolazi, ataše za lažne brade i brkove od kukuruzovine.