Kad se razbolila nekoliko mjeseci pred smrt, ovdašnji vračevi uputili su je u Prijedor na liječenje. Naša baba Draginja, nije nikada mrdala iz našeg grada. Ime našeg grada je za nju bila Bosna i ništa više. Onako tužna kao da je znala da više ništa neće biti kao što je bilo , posljednji put je pogledala u pravcu stana odakle su je izvodili, zaplakala kao da je znala šta je čeka, tiho je zajecala i kroz suze polurazgovjetno rekla „Zbogom Bosno ja odoh u Prijedor“. U onom momentu nisam ni slutio šta u sebi sadrži ta mala rečenica, bolesne baba Draginje.
1987.godine pošao sam u srednju školu u Prijedor, koju sam i završio davne 1991 godine. Stečenim vještinama i znanjem otisnuo sam se niz strminu života kroz burne 90-te. No da ne tušim detaljima. Prijedor je ostao jedna predivna epizoda moga života. Ratne godine, posao u Banja Luci, posao u Novom Gradu, na neki način udaljile su me od tog grad ispod Kozare. Uspomene su ostale, ali ja i Prijedor smo se udaljili jedan od drugog. Ne da nije bilo susreta ovih godina, ali su postajali sve rjeđi i blijeđi.Jedna djevojčica visoka, krupnih smeđih očiju, na mene liči i tatom me zove, ovih dana željno je iščekivala jedan rozi bicikl, sa zvoncetom i flašicom za sok. Ja nju zovem svakako. Nekad medena, a nekad mišiću,a nekad,... nekad ne mogu da se sjetim, sve je izraz trenutka kako je vidim. Zbog posla kojim se bavim nisam stizao da joj kupim bicikl baš onog dana kad sam obećao, ali došao je i taj dan. Bicikl nismo našli u Novom Gradu, pa sam odlučio da sa slatkicom i ostatkom moje flote napunim jedra sa velikom željom maloprije pomenute djevojčice i otisnem se na put nošen dobrim vjetrom. Luka u koju smo trebali stići upravo je bio Prijedor. Luka dobrih pomoraca, ribara razasutih širom svijeta u potrazi za zlatnom ribicom dugo je stagnirala. Taj njen period pamtim još iz ratnih vremena.
Četri para širom otvorenih očiju u potrazi za roza biciklom sa zvoncetom i bočicom za tečnost uzaludno je tražila po golemoj luci.Uzalud su oči kapetana tražile jedan Prijedor iz 87-91.godine. Neki novi vjetrovi, puni optimizma, vjere da ipak može biti ljepše, ako ne i bolje, zapuhnuli su u naš mali četverac.Prijedor nije više ni nalik Prijedoru iz navedenih godina. Prijedor postaje jedan jako jako moderan grad. Nismo našli navedeni bicikl, pa su oči moje golubice postale još krupnije i tužnije zbog neispunjenog sna. Retrovizor mi je bio pun njenih krupnih očiju, koje sam gledao, koje su me boljele poput ljutih rana. Bolio me je povratak iz Prijedora na ovakav način.
Prepuni utisaka, razočarenja, ali i nade jedrili smo prema matičnoj luci. Razmišljao sam o svemu ali nešto me posebno zaboljelo sjećanje na Prijedor, babu Draginju.
Jedna stara baba, za koju je sva Bosna bila onaj mali sobičak u potkrovlju gdje je stanovala, sa nešto penzije, termoakumulacionom peći novom nikad ne uključenom i sa jedinom željom da kad umre bude sahranjena u njenom rodnom selu Čađavica na groblju Lelić. Sjetim se i svih onih kava koje je popila sa mojom majkom, njenih gledanja u šolju i predvidljiv najavama, onog malog klupka ovčije vune na koji sam stao i ubo se na iglu. Bi mi žao. Žao zbog svog onog razočarenja za koji nije mogla da zna. Koliko smo mali pod zvijezdama. Ne znam ni da li se nje iko danas sjeti, zapali svijeću. Ne znam, neka ovo bude priča o jednoj maloj Bosni za kakvu je ona znala.Put je trajao nekih pola sata. Približavao sam se svome gradu kojeg jako volim i koji me je danas iznevjerio, razočarao. Ma ne ni sam grad koliko mi koji živimo u njemu. Zar ne može bolje, zar ne može ljepše. Zašto naši gradski čelnici razmišljaju u okviru jedne kasabe, prćije koja je tu da se od nje nešto uzme. Da se doda još jedna ružna bora na licu moga Novog Grada. Žao mi je.
Zato evo od mene samo pohvale za ljude u Prijedoru. Ja sam ga doživio ljepšim, boljim. Vratio mi je nadu da ipak može bolje. Čestitam gradu Prijedoru. Čestitam Prijedorčanima. A moja golubica je sutradan dobila biciklo, mada nije roze boje, plav je ima zvono, bočicu za tečnost. Eto i moja golubica je raširila krila, neka poleti, nek vidi, život je pred njom. Neka bude bolja i od mene, neka više vidi i znaće više. Sretno tatina mazo.
