Isuviše je povezanosti u nekim stvarima da bismo mogli reći to je slučajnost. Možda i griješim , možda i sami nalazimo neke sitnice, asocijacije ili umišljamo da to ima veze, možda smo ponekad osjetljiviji pa samim tim i pažljiviji na male stvari oko nas što život čine ne znam.

Za muziku ne nalazim mnogo vremena, gotovo nimalo. Još uvijek posjedujem veliki broj audio kaseta koje sam nekad slušao, kupovao, dugo zurio u noć nošem talasima muzike što je peckala one sitne djeliće duše nagomilane ispod kože, što je tu da uspravi dlačice na rukama, da potjera milione mrava niz naša nejaka leđa.

Zar svi nismo bili mladi, strijepili, bdijeli, maštali. Ponekad naivno vjerujući da je sve baš kako se otpjeva. Vremenom smo učili da neke stvari prema sebi i drugima činimo boljim.

Rijetki su monenti kad ruku zavučem u antologiju drage mi muzike. Najviše radnog vremena provedem u automobilu, obilazeći naselja, sela pa čak i neke susjedne opštine. Vrijeme u autu najčeće prekrarćujem muzikom sa radio stanica koje možemo da slušamo. Omeđen sa malim prostorom novog Juga jezdio sam novoasvaltiranim magistralnim putem. Laganim kasom, Jugo je gutao kilometre puta. Lagana muzika ispunjavala mi je radni prostor nostalgijom i jednim vremenom bezbrižnosti. 

Muzika iz osamdesetih, tekla je kao rijeka, jednostavna, razumljiva tjerala me je da pjevušim lagano kao motor yuga. Bilo je tu Divljih Jagoda, Đorđa Balaševića, Film, Bajaga, ...i mnogi drugi.
 

Piši, piši miiiiiiiiii.....lagana mediteranska pjesma tog prohladnog jutra natjerala me je da poslije Krivo je more malo sa grijanjem podignem temperaturu u automobilu. 

„Bože danas niko nikome ne piše“ onako za sebe sam prokomentarisao pjesmu koja je prošla. Zbilja ja ne pamtim kad sam zadnji put nekome pisao. Možda krajem osamdesetih ujaku na odsluženju vojnog roka. Nešto me počelo tad kopkati sa pisanjem pisama. OK ponekad sa e-mail-om napišem poneku riječ, ali to je sve nekako kratko, šturo, elektronski hladno. Nešto što se pročita i zaboravi. Nešto što se ne može ispod jastuka ostaviti i navečer kasno potegnuti da se pročita uz mjesečinu dok se pun mjesec nadviruje da pročita koju riječ.
 
Nedostaje mi to vrijeme. Nedostaje mi vrijeme da iščekujem poštara oko podneva kad bi onako već omatorio išao ulicom i iz daleka prozivao moje prezime da izađem i primim poštu. Nedostaje mi onaj trenutak dok bi on svojom rukom namještao naočale debelih crnih okvira pa potom prelistavao koverte sa čestitkama za Novu godinu. Nedostaju trenutci dok bi iza zamagljenog prozora laktom brisao rostiku da ugledam poštara, kako kroz snijeg hukće kao lokomotiva noseći pozdrave, želje najljepše pod teretom snijega na plavoj poštarskoj šapci, vukući crnu veliku kožnu torbu. Pa i razočerenje kad ne bismo dobili ništa vrijedilo je sveg onog iščekivanja.
Žao mi je što sa svojom voljenom nisam bio ostvario taj vid komunikacija putem pisma. Telefon jest OK, brz, tačan, ali je hladan, hladniji nego hodnik odakle sam treperio dok sam zvao svoju nesuđenu pravilnicu.

Nedostaju mi sve one riječi koje bi mi ona zapisala, ukrasnim slovima, ponekom sličicom zaljubljenih golubova i još jednim VOLIM TE , na unutrašnjoj strani omota koverte nabijene emocijama, odakle je prštio vatromet ljubavi.

Nedostaju mi sve one riječi koje sam rekao telefonom, koje su otišle u nepovrat zaborava.
A da je samo pošte bilo Piši, piši miiiiiiiiii.

Pisali smo neke sitnice i gluposti u zajednički rokovnik, ali mnogo fali da se sklopi jedan mozaik, slika ljubavi koja danas cvjeta jače nego ikad. Vratimo se ponekad na te teme, nasmijemo se, poljubimo, još jače uvjereni i ubijeđeni da smo jedno za drugo. Sto posto.Iskoristiću ovo vrijeme i mjesto da napišema bar jedno pismo. Ne znam koliko će dobro ispasti, ali pokušaću. Evo ovako.
„Voljena moja. Znam za jedno razdoblje života koje sam preskočio, a nisam trebao, za kojim žalim, a tebi će nedostajati kao što i sad meni nedostaje. Znam da nisam samo ja krivac, dijelom je i vrijeme u kojem živimo. Znam i sjećam se vremena kad su moje tetke sa prozora iščekivale poštara da ih prozove sa ulice i uruči im pisma raznih boja, gotovo svakodnevno. Ta pisma se nisu samo jednom čitala. Danima su ih iščitavale i uzdisale. Tad nisam shvatao svu tu njihovu posvećenost pismima.Da upravo mi nedostaju pisma kojima bi mi odgovarala na moja pisma, nedostaju mi trenutci iščekivanja. Nedostaju mi i oni trenutci tuge kad poštar ne bi zakucao na moja vrata.

Znam da ćeš sada reći, „Pa dobro viđali smo se svakodnevno, razgovarali smo i telefonom“.
Ali draga nikad nećeš shvatiti koliko si mi bila potrebnija sve ono vrijeme kad nismo bili zajedno, kad je noć dijelila naše poglede, slutnje i strah. Ono vrijeme kad nisam bio u mogućnosti da držim tvoje sićušne blijede prste u svojim dlanovima, kad nisam mogao da te nosim na trepavicama kao pahulju snijega.

Istina je i da smo razgovarali svakodnevno telefonom, ali je meni to bilo hladno, nisam mogao svoje srce i dušu da dam hladnom telefonskom signalu. Iz hladnog i mračnog hodnika pokušavao sam da otopim snijeg nakupljen u grudima, ali samo tvoj pogled, dodir, lepršva plava ljetna haljina i kao noć crna kosa odnijele bi hladnoću.
 
Jedino si ti mogla iz mojih nesuvislih rečenica i trapavih pokreta da shvatiš koliko si mi značila. Žalim za pismima koja bi ponekad iščitavali, do dugo u noć kad nam dječica zaspu, žalim za onim smjehom kojeg bi prosula kao čašu vode za sreću dok bi čitali moje nespretne pokušaje da ti kažem da te volim. Žalim za onim spiskom naših zajedničkih planova i želja koje bi zajednički sumirali umorni od svakodnevnih obaveza.
Nedostaju mi trenutci kad bi me zagrlila snažno, ponukana ponekim dijelovima pisma kojeg bi grčevito držala u ruci dok su naše zajedničke izdužene sjenke i sjenke usnulog grada treperile na hladnoj površini rijeke Une.

Evo danas je 8.mart. Za poklon ti kupih knjigu i cvijet. Ni mnogo ni malo kad znam da smo zajedno željeli tu knjigu, a cvijet ti nisam dugo poklanjao. Razumjećeš i zašto kad budeš večeras ovo kasno čitala.

Želio sam da ovo bude jedno neisporučeno pismo stiglo sa par godina zakašnjenja, ali ne ide. Bojim se da nije dovoljno rečeno koliko te volim, bojim se da nećeš razumjeti ovaj način da ti prenesem koliko mi značiš i koliko mi znače naše dvije curice. Bojim se i da ovo uopšte ne liči na jedno pismo. Ali u jedno budi sigurna Volim te, Volim te toliko koliko nebi stalo u sva pisma našeg malog grada.“

Ali život ne bi bio da se nekim stvarima naprijed navedenim ne poigra.
Našeg poštara, ostarjelog, mnogo islabjelog, u kolicima je vozio sin. Nisam ga vidio godinama. Nisam bio siguran ni da li je živ. Amputirane su mu obje noge. Nije pošteno. Koliko je samo kilometra prešao žureći da isporuči poštu. Koliko strijepnje, nadanja, želja, boli je prenio u svojoj torbi. Zašto mu život nije uzvratio makar promilom jednostavne starosti. Naočale su i dalje bile iste, ali u očima nisam mogao pronaći ni jednu poruku, ni jedno pismo, zaboravljeno, izgubljeno ili bez adrese. Bio je sam.
 
Stigao sam na odredište, izašao sam iz auta. Dugo sam bio pod dojmom pjesme koja me je vratila u život, prošlost, sadašnjost i budućnost, koje se prepliću, kao glot i frket, kao vatra i voda, kao mrak i sanjivo jutro.

Pletivo života je pred nama, svako plete džemper, sa poznatim renderom, sa idejom za izgled modela, a rezultat se čeka, nada. Nadamo se najboljem. Neka tako i bude.
Pa eto napišite i vi neko pismo. Ne mora nikad ni stići na odredište, nije bitna ni adresa. Namijenite ga nekome dragom, nekome ko još u srcu prima golube pismonoše. Bože daj im zdrva krila. Još dugo, dugo trebaće nam.
Gdje su granice slučajnosti?


Pozdravlja Vas Vaš mandrak72, čovjek bez mobilnog telefona. Još uvijek izvirujem na poštara.
Lijepa vijest uvijek ima mjesta.