Nije moje da pričam o sebi. Red bi bio da to kažu drugi. Samoreklama nije baš nešto što ljudi vole. Ko voli ja pa ja, ja pa ja. Ja sam nenametljiv, moglo bi se reći neprimjetan, neškodljiv. Ali krenimo redom.
Ovdje živim već pedesetak godina. Mogu reći lijep je to period. Ovdje sam dospio sasvim slučajno. Mogao sam i na mnogo bolje mjesta da odem, ali eto nekako pogodilo se. Bilo jedno upražnjeno mjesto.
Moj stvaraoc, nije ni slutio gdje ću da završim, ustvari on i ne zna da ja postojim. Ustvari on nikad nije uspio da sazna da ja postojim.
Mnogo je volio život. Nije mu se dalo.
Volio je ljude. Nisu ga razumjeli.
Volio je samo jednu ženu. Ona nije mogla da zna za njega, ustvari nije nikad saznala za njega.
Bio je zaljubljen. Uzvraćeno mu nije.
Nije volio muziku. Svaka riječ kao nož u srce bila je.
Nije volio alkohol. Alkohol je naprosto volio njega, iz računa.
Mislim da je mene volio.
Bijeli papir, prigušeno svjetlo petrolejke, hladna soba. Gomila bola, ruka koja ne može da zaustavi bujicu patnje, puste elegije. Ruka koja svaku desetu misao zabilježi. Naizgled haotično, kao u bunilu.
Noć bez svitanja, jutro bez pitanja.
Dobro jutro, nazdravi mu tuberkuloza. Pusti je u svoj mali život, tek sam da ne bude.
Useli se u njega, u prostor oko njega. Sve bijaše spreno, čekao se samo taj čas. Pisao je sve nemoćniji. Pogled mutan. Često ne bi bio u stanju da prati srž romana kojeg je pisao.
Kazaljke na zidu bolno su opominjale na vrijeme koje više doći neće. Kao maratonac, davao je posljednje atome energije svjestan da na cilj stići neće.
I nije.
Prošao je porođajne muke. Stakasti pogled kroz prozor u noć. Našli su ga u sjedećem položaju,naslonjenog na nadlakticu. Na stolu naočare, vjerovatno spale, sa polupanim jednim staklom. Bajat hljeb. Hladan stan.
Nije se mnogo svijeta skupilo kod njega. Rodbine nije imao osim jednog dalekog nećaka, koji je došao da preuzme njegove stvari.
Iskrzan kofer. Britva za brijanje, polupane naočari, stara petrolejska lampa, kašika starinska i polomljeni nož, i požutjeli i izgužvani papir u svežnju. Posteljinu i nešto stare garderobe proslijedio je u crveni krst, mada se nisu nešto ovajdili.
Sreća u nesreći što je nećak poželio da sazna nešto o ujaku, o kojem se u njegovoj kući nije smjelo govoriti.
I tad sam ugledao svog prvog čitaoca. Taj dan sam roman postao.
Mnogo sam ljudi upoznao. Mnogi su me držali u rukama. Otvarali, prevrtali, čitali.
Obično im u oči gledam dok me čitaju. Tražim neku pohvalu za svog stvaraoca, autora.
Mnogo šta se pogledu može saznati.
Eto bila su jednom neka dva crna oka. Dva puta su iščitavali moje redove. U njima sam tugu spoznao. Suza slana na mene je pala. Još imam taj osjećaj. Kako joj je srce lupalo kad me je naslonila na grudi. Plakala je do dugo u noć.
Bilo je i onih sa blijedim pogledom, koji bi me otvorili, kao da traže neke slike, onda razočarani odlagali na prašnjavu policu.
Nisam mnogo volio one što svaki put ližu prste kad stranicu okreću. Evo još mi u grlu stoji, kad se sjetim.
O koliko sam se nekad radovao svakom izlasku. Ono uzbuđenje dok čekaš da u maloj toploj sobi upoznaš oči skojim ćeš emocije da dijeliš neko vrijeme. Bio sam mlad kao i svi Vi. Volio sam te izlaske.
Danas,mnogo manje izlazim, gotovo nikako. Dođu neki pogledaju iskrzane i moje stare korice, gotovo gadljivo, plašeći se da me dodirnu. Ipak još uvijek ima neko kome je bitna suština. Za njih živim ovaj život.
Sav moj život može da stane između ovih korica.
Mala je ovo biblioteka, ali topla. Nema tu neke gužve. Živim onako starački. Eto ja sam samo još jedan roman o kome bi se mogao roman napisati. Ali ja nisam taj. Na Vama je da sudite i pričate o meni u vremenima koja dolaze. Ja sam tek jedna životna priča.
Pozdravlja Vas mandrak72, Vaš sakupljač prašine, zagubljenih bisera i zaboravljenih života.