Januara 1873 godine, prvi put u Bosni i Hercegovini  počeo je da saobraća voz na relaciji Dobrljin-Novi Grad-Banja luka.

Nekoliko dana prije dolaska voza, gradski telal je obavještavao: "Čuj, narode, čuj i počuj! Za tri dana, u prvu subotu ide šin-defil ili ajsliban iz Novog u Banjaluku, pa ko je za puta-nek se sprema!".

Kao i sve novotarije pojava voza izazvala je iznenađenje, ponekad i strah od snažnog zvižduka lokomotive. Novljane je bunilo i to kaka i zbog čega voz nema našeg imena.

Osluškivali su kako željezničko osoblje, u to vrijeme isključivo stranci nazivaju  voz pa su od tuđinskih naziva iskovali svoje: od francuske riječi "šmen d fer" nastade šin-defil, a od njemačke "ajzenban" nastade ajsliban. Stanovnici, oni najstariji, koji pojavom voza nisu vidjeli mogućnost boljeg i bržeg prevoza niti njegovu buduću ulogu nazvaše ga "šejtan araba" što na turskom jeziku znači "đavolja kola", valjda zato što je išao "sam".

Prve lokomotoive tipa "Kraus", na ovoj 110 kilometara dugačkoj pruzi  dopremljene su Savom i Unom iz Siska. Njihovo prebacivanje u Novi , sudeći po zapisima, bilo je teško. Teretne dereglije, nosivosti od 150 tona uzvodno su vukli nadničari pomoću konopaca i jarmica idući obalom, po takozvanom , kopitarskom putu. Podsjećali su na burlake sa Volge.

Cijene prevoza bile su visoke pa su se ljudi teško odlučivali na put vozom. Jedno od praviola je glasilo; U putničke vagone ne primaju se paščad". Globe za prekršaje naplaćivale su se u srebru. Brzina voza bila je od 5 do 25 km/čas ali za mnoge ljude i to je bila - velika brzina!

U putopisu francuskog pisca Šarla Irijata koji je krajem 19 vijeka  boravio u Novom i opisao između ostalog, trenutak pred polazak voza.

"... Nekoliko vojnika koji žure da stignu u svoje jedinice, žena i sluškinja pravoslavnog sveštenika iz Prijedora, dva veličanstvena muslimanska bega, bogato odjevena veleposjednika, koji naoružani do zuba idu da obiđu svoj posjed, zatim hrvatski apotekar iz Zagreba koji je u Banjaluci otvorio svoju filijalu, to su bili prvi putnici. Mašinovođa je Litvanac i govori nekoliko fracuskih riječi. Veliki je kontrast između industrijskog modernog oblika savremene lokomotive i izgleda osoblja koje sastavlja voz i opslužuje ga. Kondukteri i pratioci voza sa svojim dugim handžarima i ukrštenim starinskim puškama za pojasom, ukrašenim sedefom i srmom unosili su nemir u duše putnika, iako su im otvarali vrata  na vagonima. Zaptija, koji zvonom daje znak za polazak  voza, sa čitavim arsenalom oružja na trbuhu, više izgleda kao napadač navoz nego što liči na njegovog zaštitnika. Čekajući na polazak voza posmatrao sam kako iza srebrnih vrba, površinom Sane klize velike lađe po obliku nalik dahabijama sa Nila, a vukli su ih ljudi i koji na obali, pomoću konopaca..."

Ovaj putopis je objavljen u Parizu 1902.godine.
Tekst je pozajmljen iz članka "Prvi zvižduk šejtan arabe" objavljenog u Politici, nedjelja 20.januar.1980.godine.