Pitaš me gdje sam danas bio. Kad ti kažem da je današnji dan bio čudo. Evo.
Danas je Sveti Jovan. Radili smo i juče. I danas radimo. I danas će Grmeč brojati naše posustale korake dok posrćemo u mokrom i otežalom snijegu koji nam je krojio korake.

Pod nebeskom kapom mnoštvo je čudesa. Neka od njih definitivno to više i nisu. Preda mnom jedno od njih umorno je taložilo godine ispunjene nadom, iščekivanjem i čežnjom. Čudo preda mnom punilo je 48 godina.

„Čuda dugo ne traju“, pomislih, „isprva bude znatiželju, raspaljuju strast, poslije se na njih naviknemo, kao da uopšte nisu čuda.“

Upravo je bilo tako. Pa i svinje sa mnogo kraćim ovozemaljskim stažom sa znatiželjom se zagledaju u novu ogradu tora sve dok se o njega ne očešu, poslije je to još samo jedno dobro.

Bilježila je posjete ta trafostanica. Nije pamtila energiju koju je izdašno godinama darivala selu. Dobro je podnosila  sve one gladne i sušne godine. Kiše i oluje. Pamtila je sve one zastakljene poglede golobradih koji su joj sa strahom od greške prilazili, ali i one rutinske pokrete majstora, njihove bezobrane poglede koji se nisu libili da je osmotre sa svih strana. Kao kakvu udavaču sa svim njenim viđenim i skrivenim manama.
Još rumena od stiska snažnih ruku treperila je kao breza.

„Zdravo da si“, pozdravih po navici usamljenu gospođicu u ohoho godinama.

Ta nekoć najljepšu i najokićenija mlada u selu godinama obasipana pažnjom odbijala je od sebe majstore od struke, seoske majstore za svakog kvara. Isprva plaha, gospođica sa rutinom postala je ravnodušna.
Oronula gospođica sa tek rijetkim tragovima negdašnje ljepote hladno mi je otpozdravila.

„Zdravo“.

Gledao sam njeno lice. Iskrzano i ispucalo pamtilo je i bolja vremena.
Ispružih ruku. Vanjski dio dlana ovlaš sklizni niz lice.
Osjetih tugu.
Razbijenu u paramparčad. Na hiljade i milione raspšršenih snova u nepovrat usnulih i netragom zagubljenih tu na uvid svima i nikome.
Nije bilo topline.
Ni hladnoće.
Samo kao čestice sitan pijesak davao mi je do znanja da iza dlana osim nje ima još nešto što opominje.
Kao filma slike minuše majstori. U plavim radnim odijelima što sazdaše ukletu ljepoticu da skamenjena usred njive čeka. Umazani od maltera očima i ždrijelom gutali su zalogaje mirisne salame i domaćeg paradajza.
Bilo je i ljute.

„Valja se zaliti. Red je.“
Bilo je i galame zbog neoprana alata i bezobrazne pjesme golobradih mladića.
Osmica.
Još jedna u nizu do prvog.
Do plate, do novog gradilišta i moranja.

Noktom odvojih jedan kamenčić. Sitan, okrugao. Oguglao od silnog trošenja, susreta, rastanaka. Spustih ga na dlan da ga osmotrim i pregledam kao ljekar na redovnom sistematskom pregledu.

„Hajde. Reci mi bilo šta. Razumjeću te kao čovjek čovjeka“, ponudih mu saradnju a znam da bih bio spreman dati sve da samo zaiskri nekadašnjim žarom, da da znak da zna da sam tu.
„Pričaj mi o njima. Majstorima. Jesu li današnji nalik njima? Kako su se smijali? Pričaj mi ono kada snijeg zatrpa sve tragove i pute. Hajde učni bilo šta za mene, za cijenu ne pitam“, zavapio sam.
„Za nemar nema cijene“, bilo je sve od njega.

Bilo je tako oduvijek. Još uvijek je.
Ponesoh ga sa sobom. Tu u džepu ionako uvijek ima mjesta. Niko neće primjetiti da ga nema ondje gdje je bio svo ovo vrijeme otkad je za malter stasao. Biran, izbiran. Prosijavan.
Tu kod mene u džepu.
Biće miran još neko vrijeme.
Misliću o njemu rijetko. Povremeno. Možda ga osjetim pod prstom kad ih skrijem od hlanih čeljusti zime koja odolijeva.
Sve do onoga dana kada ga čudom ne pronađeš dok budeš jaknu spremala za pranje.
Čudićeš se neko vrijeme.
Kratko.
Sasvim kratko. Sasvim nedovoljno za takvo jedno čudo koje nosim u džepu.
Malo džepno čudo.
Do nekog drugog.
Novog.
Čuda.
Malog čuda za ponijeti.
Onakvog kakvog sam samo ja u stanju pronaći i njemu se čuditi.
Ti ćeš to razumjeti.
Prava čuda nikada to ne prestaju biti.
Ti to najbolje znaš.
Čudo moje.