Nisam se jutros umio na rijeci.
Ni sunce se jutros nije pojavilo. Rosa je ostala nedorečena u kiši što je svu noć sipila. Pa zašto onda stalno mislim na broj jedanaest koji nisam ispisao na oblaku koji se jutros spustio na moje tjeme.
Nemam čekić, dlijeto ni kamen. Nemam ni krčag bakarno zemljane boje koji bih razbio ako bih i katkad pošao. Reći će neki da nije u redu. Složio bih se s njima, ali.

Sanjao sam pobjedu.

Nikoga porazili nismo. Pobijedili smo sebe najjačim oružjem.
Zastave i to kakave parale su nebo. Velike bijele pelene, zastave najsnažnije. Pobjedničke. Suze su mi tekle dok gledao sam kako škole zuje. Kao košnice dok čekaju da se prospe sav onaj smijeh po dvorištu i dok se kotrlja kao lopta, a za njim zajapurena lica.

Sanjao sam kupalište u vrbaku i mnoštvo kuštravih pecaroša oboružanih pecaljkama svih fela a jednostavnih. Štap, udica, nešto najlona i sunce na drugom kraju. Presijava se površina mirne rijeke dok ruke plivača kroje talase. Modela bezbroj dok rijeka ta stara švalja brzim pokretima vezuje pokidane niti i najjljepše tkanine tka. Od osmjeha, sunca. Od riba i riječnog raka. Krojača po vokaciji, a sebičnjaka po naraciji koji čini sve da se šav ne prepoznaje.

Ah, da. Sanjao sam gljive. Bijele koje uzbiram dok čujem pjesmu kopača koju ni jutarnje sunce ne opeče. Isprekidani žamor i mnoštvo smjeha. Miris pite, neoguljena krastavca i orošena flaša vode koja krijepi. Veliki stolnjak, ručno vežen. Dok gljive ubiram na usnama onaj slankasti ukus i miris gljive pečene na plehu vodi me starim utabanim stazama koje nekoć s Boškom pohodih.

Eh, da je Boško sad živ.

Čini se da bih opet bio spreman da upregnem sebe u zapregu što teret prevozi. Ni prijeteći pucanj  biča iznad glave ne bi otjerao sve one oblake koje ispunismo maštom i riječima. Nažalost nezebilježenim nikad i nigdje do u oblake koji odjezdiše negdje, nekoj drugoj mladosti koja još uvijek mašta i piški u prašinu.

Jastuk je upio prvu suzu.
Nije na tome stalo. Bujice i potoci suza oticali su kroz zatvorene prozore i vrata. Ni pjev ptica nije bio dovoljan da utiša bučne slapove koje tvorih i stvorih. Bio sam bijesan što mi rosa skrivena u kiši nije odnijela svu prašinu nakupljenu u duši.

Nisam se stoga jutros umio na rijeci.
Biste li vi? Bar praćkom odapeli za neznancem koji čizmom zgazi zlatnu prašinu kao brašno sitnu koju još juče mijenjasmo za daleke zemlje gdje smo tek trebali stići. A nismo. Nismo ni zbog Unisova bicikla koji ostade zauvijek naslonjen uz zid kao da čeka da izbiješ pored trafostanice sa kao jabuka mirisnim osmijehom.

Da je samo Boško živ. Ja ne znam da bih sad uopšte i pisao. Još bi Božić slavili, njegov rođendan. Ovako još samo mogu da se umijem na rijeci. Da u dlan rijeku zahvatim, dospem suzu. Na vodenici sameljem sve ono što nikad progutati neću.

Nisam se jutros umio na rijeci.