U jednom malom selu povela se riječ o laži. Na zajedničkom sastanku donešeno je niz zaključaka, prijedloga i planova kako bi se laž ispratila iz sela. Još u toku rasprave sijevnule su prve varnice. Jedan od mještana, još jednom se pred auditorijem kunuo u svoju istinu, aludirajući na neke koji ne govore istinu.

Podijeli se sastanak kao i obično na dva tabora. Jedni koji su bili za njega, a drugi za onog optuženog koji nikad ne govori istinu. Tenzije su rasle do usijanja. Bilo je i poziva da se izađe napolje iz mjesne zajednice da se utvrdi istina, ako treba i pesnicama. Neki su se kleli da bi ruku na panj dali za ono što tvrde. Oni odvažniji nudili su glavu.

Sve je to sa strane mirno posmatrao najstariji mještanin. U jednom trenutku kao da svjetina malo posustade sa čarkom. Iz mase neko pozva na razum.

„Ljudi. Eto Uroša. On je najstariji i neka on presudi ko govori istinu, a ko ne.“

Umiri se gomila. Svi pogledi padoše na staračka pleća Uroševa.
Dok su se oni gurkali između sebe pod rebra, sašaptavali se kako će on presuditi u njihovu korist Uroš polako ustade. Osloni se na svoj ručno rađeni štap kojim je dodatno ojačavao sigurnost svojih koraka i pođe ka vratima. Nakon nekoliko koraka zaustavi se na vratima i lagano se okrenu. Pogleda na upaljenu svjetinu.

„Polako ljudi. Svi mi ponekad malo lažemo. Ljudi smo“, okrenu se i izađe iz prostorije

Neočekivani odgovor kao da pomiri zavađenu svjetinu.

„Ishlapio. Stara budala“, kao da se svi složiše u jednom.

Sastanak se završi, a ljudi se polako zaputiše svojim kućama kroz mrak koji se već spustio na selo. Udaljene zvijezde s teškom mukom probijale su se kroz guste oblake obasjavajući pute okašnjelim na dugom putu do zemlje.