mandrak72

Dogovor je pao.

„Dušane. Sutra kad dođeš s posla uzmi traktor, pobrnaj i potanjiraj baštu, a ja i mati posijaćemo krompir.“-Marko je sa sinom dogovarao radove za sutrašnji dan.
„Važi stari. Nakon posla odmah stižem kući i odmah na traktor.“-Dušan je potvrđivao dogovor sa ocem.

Dušan je radio u policijskoj stanici kao policajac. Neoženjen i bez nekih velikih obaveza živio je sa roditeljima koje je poštovao i naravno odmjenjivao u poslovima kad god je to mogao.
„Dušane, bila je plata. Ajdemo na jedno piće poslije posla.“-negdje oko dva sata Uglješa pozva Dušana.
„Uglješa, bih rado, ali moram nešto uraditi u bašti. Znaš sve sam dogovario sa starim. Možemo sutra.“-Dušanu se i nije išlo na ponuđeno piće.
„Ma samo jedno. Onako s nogu. Dara radi danas drugu.“-navaljivao je Uglješa.

Kad ču Darino ime zaigra srce Dušanovo. Za Daru bi on pola svijeta prošao. Ali...
„Može, al samo jedno.“-prihvati Dušan ponudu.
Nakon smjene zajedno otiđoše na omiljeno mjesto. Dušan sav nekako gizdav još bi se više isprsio. Volio je on uniformu. Znao je sa ljudima. Zbog toga su i voljeli tog tridesetpetogodišnjaka, ali nije umio sa ženama.
Volio bi on sa njima da priča, al jezik mu se nekako zaveže i muk.
Čim je njega Dara pogledala s vrata, nesta one njegove gordosti. Postade smušen i trapav. Zapeo je za jednu stolici i gost je na sebe sasuo neko piće.
Izvinjavao se Dušan, ali gost samo odmahnu:
„Ma pusti Dule. Nije to bilo namjerno.“

Dušan sav rumen u licu zauze mjesto pored šanka. Kriomice pogleda u Daru.
„Ja ću Jelen pivo, veliko.“-jedva prevali narudžbu preko jezika.
Za tren posla pivo je bilo u Dušanovim rukama koji nije znao šta bi snjima pa se prihvati pive, a i žurilo mu se.
Muzika ona stara kafanska, obogaćena pramenovima dima i isparenjima svih mogućih pića.

„Mara čila jedra igraju joj njedra, kad mom stolu dođe mene umor prođeeeeeeeee......“-umorna muzička linija ponavljala je narudžbu stare poznate pjesme.
Umoran je bio i Dušan. Trebalo je kući ići. Na traktor. Mora se krompir posijati. Svi su krompir već posijali, a kad posao prođe Dušan u svoju sobu umoran pođe.
Peklo je Dušana tu negdje u grudima. Sve je manje djevojaka koje bi pošle za njega. Ustvari nije još nijednu pitao, ali nekako je siguran bio da se njegov ukus ne bi složio sa ukusom njegovih roditelja koji su uvijek hvalili neke „spremne i rumene“, a Dara nije bila baš takva. Sva vižljasta, al sa onim svojim pogledom.
„Daj još po jedno pa da se ide.“-pozva Uglješa još turu.

Dušan ne reče ništa. Prihvati novo piće. Dara se osmjehnu blagonaklono ovom jednostavnom i zbunjenom čuvaru reda.
„Ti si žena mog života, našu pjesmu noćas sviraju, a ja krijem svoje suze, ja ih krijem one padajuuuuuu.......“-pjevušio je sebi za dušu Dušan, onako poistiha.

Potrajalo tako do nekih 21 čas. Potišten Dušan pođe domu svom.
Dogovor nije zaboravio, upali on traktor i ravno u baštu. Vrijedne ruke Dušanove vješto su manevrisale traktorom po bašti . Parcela za krompir bijaše pretvorena u prašinu. Baš onako kako bi trebalo.
Umoran Dušan otiđe da spava. Velika soba hladna, mračna kao oči Darine. Utopi se Dušan u snove. I bi mu lijepo.
Vedro sunčano jutro razbudi Dušana. Čilog i ornog. Mati već bješe ustala. Miris prve jutarnje kafe zagolicao je nozdrve.

„Tebe juče ne bi na vrijeme. Pa ćaća uze traktor i potanjira baštu. Posijali smo krompir. Biće ga ako bog da za prodaju.“-mati mu prepriča jučerašnji dan.
Dušan se zagrcnu kafom.
„Šta ja onda sinoć uradi. Šta napravi.“-zabezeknu se Dušan.
„Pire sine. Napravio si dobar pire, samo ko će toliko da ga izjede.“-sa vrata Marko objasni.
Mnogo je zemlja još puta rodila. Ostao je Dušan sam. Ostao je nadimak pire. A Dara. Ko zna možda i sad negdje pušta muziku onu staru kafansku.

Pire bez priloga ne ide. Nikako.

p.s. za one kojima je pojam tanjiranje nepoznat, to bi značilo mašinska obrada zemlje nakon oranja sa ciljem njenog usitnjavanja i pripremu za sjetvu.

Pozdravlja Vas mandrak72 svježe umiven na hladnoj rječici Japrici hladnog nedjeljnog jutra sa kapima rose i tri usnule princeze.

Ušla je neka žena. Imala je maramu na glavi te je nisam mogao prepoznati.
Osvrtala se oko sebe i pogledala na strop i tad se uputila prema mjestu gdje sam se ja nalazio.
Pokušao sam da izmigoljim, ali mi je prepriječila put.

„Miloše! Miloše stani.“-dozivala me je.
Kako je znala moje ime? Kako je znala gdje se krijem.
Skinula je maramu i onda sam je poznao. Bila je to Beba. Odahnuo sam. Nisam navikao na ovoliko napetosti u zadnje vrijeme. Obično su to bili bezazleni poslići, ali ovo je bilo nešto ozbiljno.
Stao sam i čekao je dok mi je prilazila.
„Hajdemo na kafu.“.pozvah je u mali bar otvoren 24 časa na dan.
Krenula je za mnom. Ponovo je stavila maramu na glavu.
Sjeli smo za mali okrugli stol u nepristupačnom dijelu objekta.
„Kafu. Produženu.“-naručih.
„Nes kafe“-poručila je Beba.

Konobar je nestao.
„Otkud ti? Šta ti bi da me pratiš.“-pitao sam je.
„Nisi bio moje meta, ali rekoh, sad kad sam te primjetila da te vidim.“-bezazleni osmijeh krasio je lijepo Bebino lice.
„Ženska glavo. Kad nisam crkao od straha.“-talas olakšanja oblio je moje lice.
„Otkud ti tamo? Iznenadila sam se kad sam te ugledala, ali kad te sad gledam imam osjećaj da nešto krupno njuškaš, mirišeš.“-bila je jako pronicljiva.
„Pitanje otkud ti tamo bilo bi primjerenije situaciji. Iznenadila si me. U ovo doba noći sama. Nešto kriješ ili istražuješ.“-pokušavao sam da joj laskam  s namjerom da mi bar objasni svoje prisustvo.
„Moj muž. Znaš ga.“-počela je.

„Šta s tvojim mužem.“-netaktično sam i brzo izletio.
„Večeras je došao kući. Uznemireno je pozivao nekoliko brojeva. Nekome je prijetio. Spominjao je neko njuškalo. Koliko sam mogla da razumijem i tebe je spominjao. Nisam mogla da izvučem kompletnu nit njegovog razgovora.“-Beba je razvezala jezik.
„Kakve ja veze imam s njim.“-pitao sam je.
„Za početak sjediš sa njegovom ženom u kafe baru. Upucavaš se. Zar to nije sasvim dovoljno za početak.“-vragolastim pogledom me je provocirala.
„Ali ti si mene slijedila večeras.“-tražio sam opravdanje.
„To znamo samo ti i ja, a može se i drugačije interpretirati. Uostalom imali ste čast da se upoznate. Ipak on ima razloga da bude ljubomoran.“-držala je šolju sa obe ruke i nije skidala pogled sa mene dok je otpijala gutljaj Nes kaffe.
„ I pratila si ga. Do pekare.“-pretpostavljao sam tok događaja.

„Došao je kući, nakon telefonskog razgovora ponovo je izašao iz kuće. Odlučila sam da ga pratim. Sastao se sa nekim visokim tipom. Ušli su u pekaru. Čekala sam neko vrijeme. Onda sam primjetila tebe kako si se šunjao oko pekare. Vidjela sam te kad si ušao unutra. Zainteresovalo me je šta to Vas dvojica radite u pekari u isto doba. Dok sam čekala da jedan od vas izađe provozala sam se sporednim uličicama. U jednoj od njih prepoznala sam tvoje vozilo. Znaš da je prepoznatljivo. Kad sam se vratila nazad do pekare. Nisam mogla da znam je li moj muž izašao, a ni ti. Zatim sam se vratila do tvoga automobila. Znala sam da ćeš naići. Kao što vidiš našla sam te.“-ponovo je uzela šolju kaffe u ruke.
„Tražiće te muž kod kuće. Neće biti dobro ako nas ponovo poveže, barem po mene.“-rekoh.
„Neće me tražiti. Rekao je da ima neka neodložna posla, te da će tek sutra biti kod kuće, tj. danas. To bi značilo da imamo vremena, nekoliko sati.“-svojim dlanovima poklopila je moje dlanove na stolu.
„Kakvim poslovima se bavi tvoj muž. Kakva je njegova uloga u pekari.“-izvukao sam ruke ispod njenih dlanova.
„Vlasnik je ugostiteljskog objekta pored magistralnog puta. Mada mislim da se još nečim bavi, ali nisam sigurna da znam šta je to. On ne voli da priča o poslu.“-ponovo je svoje dlanove položila na moje ruke.
„Znaš li da je vlasnik pekare danas preminuo. Ustvari znaš li uopšte vlasnika pekare.“-nastavio sam ispitivanje Bebe.
Vidno iznenađena pitanjem, povukla je svoje dlanove sebi i osvrnula se oko sebe.

„Nisam imala priliku da ga upoznam, mada se znam sa njegovom suprugom. Idemo zajedno na fitnes. Moram priznati da ima lijepu i zgodnu suprugu. Nikada nismo razgovarale o muževima koji su se očigledno poznavali. A šta je uzrok smrti. Bolest ili nešto drugo.“-sviđala mi se njena pričljivost.
„Prije bih to nazvao nekim strahom. Nečega se bojao. Očigledno se bavio nečim opasnim i nepoštenim.“-više sam to rekao onako za sebe.
„Mnogo si mi ti upoznat sa njegovim slučajem. Nećeš mi valjda reći da poznaš i njegovu suprugu, Mariju.“- tragovi ljubomore provijavali su kroz njeno pitanje.
„Mariju. Ne, ne poznam je.“- odgovor nije zazvučao baš najiskrenije.

To sam odmah mogao procijeniti po njenom ponašanju koje se očigledno hladilo.
Počelo je svanjivati. Bilo je vrijeme da se krene kući. Mnogo posla očekivalo me je danas.
„Hajdemo. Vrijeme bi bilo da se pođe kući.“-ustao sam i po džepovima tražio sitniš da platim račun.
Izašli smo na različite izlaze tako da smo bili manje upadljivi. Kao dva stranca.  
Stojadinom sam lagano jezdio ulicama koje su se polagano punile automobilima i pješacima. Upalio sam radio koji mi je ubrzo stavio do znanja da je 07:00.
Prve jutarnje vijesti išle su na lokalnoj rado slušanoj radio stanici.

Udarna vijest, da je preminuo poznati vlasnik pekare zainteresovala me je posebno. Kao uzrok smrti  naveden je srčani udar. A datum sahrane rečeno je da će naknadno biti utvrđen.
Nisam se nimalo prijatno osjećao sa saznanjem da sam ja možda uzrok njegove smrti.
U tom momentu sjetio sam se njegove supruge Marije koja mi je dala vizit karticu. Nije ni ona bila ništa posebno pogođena muževom smrti. Zaboga milog ona je sve to vidjela na monitoru video nadzora. I pored svega tražila je da je nazovem.
„Koliko je ona stvarno znala o svim muževim poslovima?“-ponavljao sam sebi nekoliko puta.
Vidno umoran stigao sam pred vrata stana. Oprezno sam išao prema ulazu, nastojeći uočiti eventualnu oasnost. Upleo sam se u nešto veliko. Nešto neslućeno i neželjeno.
„Koliko sam ja sposoban za ovakve igre? Šta je sa Đoletom? Bio bi red da odem do njega.“-pravio sam plan današnjih aktivnosti.
Ušao sam u stan. Nije bilo nikakvih tragova opasnosti. Skinuo sam odjeću sa sebe, uzeo čisti peškir i ušao u kupatilao da se istuširam.
Hladan tuš presjekao je sve moje misli. Tresao sam se ko prut. Bojler nije radio.

„Moram hitno zamijeniti bojler.“-odlučio sam istog trenutka dok sam drhteći izlazio iz tuš kabine.
Tuširanje me je dobro razdrmalo, ali nisam uspio da se opustim ispod mlaza vode. Peškirom sam se istrljao i osušio tijelo, ali svejedno neprijatni hladni žmarci u talasima su pohodili moje tijelo. Osjetio sam nepodnošljivu glad. Ali umor je bio jači.
Legao sam na stari kauč, utoplio se i istog momenta zaspao.
Probudio sam se tek iza podneva. Ustvari probudila me glad.

U polupraznom frižideru pronašao sam neku bajatu salamu, slani sir. Hljeb je bio star i mrvio se po stolu dok sam ga kidao rukama. Godilo je. Zaboravio sam na hranu otkako sam počeo da radim na slučaju. Bilo mi je malo te sam iz frižidera uzeo i maslac.
Široko sječivo noža bljesnulo je dok se maslac kupio na njemu pripremajući se da zauzme mjesto na nepravilno odsiječenoj kriški hljeba.

„Zzzvvvvvvvvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr! Zzzzvvvvvvvvrrrrrrrrrrrrrr!“-starinsko zvono telefona presjeklo je učmalu atmosferu zagušljivog stana u kome sam jako malo vremena provodio.
„Miloše! Marija je.“-panika se oslikavala u svakoj njenoj riječi.
„Miloš je. Zdravo Marija. Kojim dobrom?“- nakon izgovorene rečenice bio sam odmah svjestan gluposti koje sam izrekao.
„Miloše pregledala sam snimke. Ima mnogo toga na njima. Na nekim snimkama koje su se dešavale prije našeg dolaska ima mnogo stvari za koje nisam znala. Bojim se Miloše. Rado bih da ti dostavim snimke. Bojim se da ih ne budu tražili kod mene. Sahrana će biti tek sutra. Kuća je puna nekih nepoznatih ljudi. Stalno dolaze i odlaze. Ne smijem ni otići u pekaru. Šta da radim?“-gotovo jecajući vapila je preko telefona.
„Marija nadam se da me ne kriviš za smrt svoga muža?“-pokušao sam da se na neki način izvinim za sve ono u čemu se odjednom našla.
„Miloše, mi nismo muž i žena već više od tri godine. Ustvari od neke nezgode na poslu, kad je izašao iz bolnice nismo spavali zajedno. Nije mi pričao o tome. Od tada se mnogo promijenio. Nenormalno se udebljao. Mislim da je sve to imalo veze sa snimcima na kaseti. Miloše to je nešto ozbiljno. Imam osjećaj da je kuća pod nekim nadzorom. Bojim se Crnog.“-tihim glasom koji se gubio Marija je plakala.
„Marija slušaj. Ja ću već sad krenuti da osmotrim okolinu tvoje kuće. Javiću ti se. Nastoj da pored sebe uvijek imaš što više poznatih i pouzdanih osoba. Vidimo se uskoro.“-bilo joj je neophodna podrška.

Desetak minuta kasnije već sam se oblačio za izlazak.

 „Zzzvvvvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr! Zzzzvvvvvvrrrrrrrrrrr!“-telefon me je zaustavio na vratima.
Vratio sam se do telefona. Razmišljao sam da se javim. Telafon je zvonio par puta.
„Miloš je. Izvolite.“-uljudno sam se predstavio.
„Miloše trebalo mi je vremena da te nađem. Želio bih stobom da se nađem. Važno je.“-poznati glas s druge strane žice bio je gotovo naređivački.
„S kim imam čast.“-pokušaj da dobijem na vremenu prije nego odlučim brzo je propao.
„Nismo se upoznali, ali na neki način znamo se. Želim da se nađemo. Može „kod Kuma“ za pola sata. Vidimo se tamo.“-po običaju koji je vjerovatno naučio u poslu nije mi dozvolio da odbijem.

„Ok, pokušaću na brzinu da sa njim obavim razgovor.“-pomirio sam se susretu sa Crnim.
Iako mi se nije predstavio prepoznao sam njegove načine izdavanja naredbi makar kroz pitanja koja bi bila nedvosmislena.
Stigao sam na vrijeme pred ugostiteljski objekat. Odlučio sam da ga sačekam napolju i vidim da li je sam došao.
Tren kasnije veliki crni automobil stao je pred mene. Zamračena stakla nisu dozvoljavala da prepoznam likove unutra.
I tad je izašao on. Crni ili kako se već stvarno zove nisam znao.

Odlučnim korakom krenuo je prema meni. Visoki čovjek njegovana lica i začešljane kose u tamnom odijelu bio je prijatna osoba za vidjeti. Opet mi je bilo neugodno zbog mojih izanđalih odijela. Pružio mi je ruku.
„Nikola.“-pružio mi je ruku.
„Nikola, ali svi me zovu Crni. Neću zamjeriti.“-njegova atletska figura i privlačan izgled bili su mi nepojmljivi za nekoga koga bi zadovoljio rad u pekari.
„Ja sam Miloš.“-predstavio sam se mada sam bio siguran da o meni zna sve, ustvari skoro sve.
„Predložio bih ti da sjednemo u automobil da možemo na miru razgovarati.“-rukom mi je pokazao da uđem u veliki komforni automobil čini se Japanskog proizvođača.
Nisam imao kud. Nisam mogao odbiti, ne ovog momenta.

Ugodna unutrašnjost automobila djelovala je smirujuće na mene. Prijatna i nenametljiva muzika opuštala je moju ukočenost.
„Kako si me pronašao?“-odmah sam prešao u napad pokušavajući da ja vodim igru.
„Nije bilo lako, ali znaš da si bio na kapiji. Tvoja slika, nekoliko lokala, podmitljivih konobara. I evo me. Odmah sam znao da na kapiji ono nije tvoje ime. Ko bi ga iole normalan ostavio.“-po prvi put se nasmiješio.
„Isto razmišljamo.“-pogledao sam ga očekujući njegovu reakciju.
„Nadam se da iskreno misliš tako. Uostalom raduje me ovaj naš susret. Nadam se razumijevanju po svim pitanjima zbog kojih sam danas s tobom.“-nekako opuštenije i bez ona navike stalne dominacije naš razgovor je tekao glatko.
Nisam ništa prokomentarisao. Čekao sam da vidim kojim tokom će krenuti razgovor.
„Prije nekoliko godina vratio sam se u zemlju. Ostavio sam sve one tekovine modernog svijeta. Njihova dvoličnost dolazila je u svakom momentu do izražaja. Nikad nisu prestajali i pored moga uspjeha u stranoj zemlji da kod njih odagna jedan stav koji nisam mogao da istrpim. Nisam mogao da dopustim da me neko smatra primitivcem ili barbarinom, samo zato što mi imamo neke svoje navike. Ja nisam zadirao u njihove navike. Doduše njihove navike ukalupilo je i članstvo u Evropskoj Uniji. Siguran sam da im nije bilo ni teško. I kad bi izgubili svaki argument na kraju bi zaigrali prljavo na barbarizam kod mene.“-počeo je naširoko da priča, ali njegov bariton bio je prijatan za slušati.
„Vrijeme zadovoljstava počelo je biti strogo ograničeno zakonima. Za mene besmislenim, ali oni nisu naučili drugačije. Ja sam se polako povlačio u svoj mali primitivizam, koji je njima bivao interesantan, magično privlačan, ali se nisu usuđivali načiniti niti jedan korak uvijek se bojeći zakona na svakom mjestu. Ustvari bojali su se pokazati da su ljudi, a ne mašine. Uvidjevši njihovu želju da budu primitivci bez osude okoline oko sebe odlučio sam se vratiti ovamo i ponuditi im ono što su zapravo podsvjesno željeli.“-tečnim glasom besjedio je.
„Vratio sam se i započeo vlastiti posao u saradnji sa jednim poznanikom.“-nastavio je.
„Sa Janjetović Slobodanom?“-nastavih.

Vidno izenađen nije skidao pogled sa puta ispred nas. Iznenađen mojim pitanjm nastavi.
„Tako je. Posao je dobro krenuo. Ali znaš i sam kad neki poso krene mnogi požele da uzmu jedan dio kolača i za sebe. Nije bilo neprimjećeno njihovo često odsustvo iz Italije. Njihova strast pobudila je pažnju jednom paralelnom svijetu koji je htio svoj dio kolača, i tada u to vrijeme i nekako se pogodilo da naša zemlja dođe pred kapije ulaska  u Evropsku Uniju. Tadašnje vlasti brže bolje su počle sa usaglašavanjem nakaradnih zakona odričući se tradicije zarad lažnih zapadnih novčanica koje niko nikada nije vidio. Djelatnost kojom sam se do tad uspješno bavio postala je zabranjena, nelegalna. Vlast je zatvarala oči u nekim slučajevima pred istim stvarima, a u mome slučaju kažnjavali su svaki moj prestup krvnički. Od terora države mogao sam se zaštiti jedino s partnerom jakim kao država. I tad sam ušao u dil  s njima. Povratka nije više bilo. Mislim da razumiješ.“-pogledao me je.
Kimnuo sam glavom mada nisam bio siguran baš o čemu je riječ.
„Porcellino allo spiedo.“-nekako prevalih preko jezika.
„Porcellino allo spiedo, Arrosto di maiale, Arrosto di vitello, Abbacchio arrosto..., mogao bih još da nabrajam, ali svejedno.“-nastavi.
„Posao je morao preći u ilegalu. Oni su bili nemilosrdni. Nije smjelo biti kiksa. Ovo je za njih novo tržište. Trebalo je uvesti red. Nisam imao kud. I onda se pojavio Đole sa nezgodnim pitanjima. Nisam smio dopustiti da se sruši kula koju sam godinama gradio.“-završi.
„Pekara?“-postavih mu novo pitanje.

„Baš tako. Posao sam mogao jedino na takav način nastaviti. Unosan posao.“-skrenuo je sa puta na proširenje na cesti.
„Kakva je uloga Pečenkovića u svemu tome?- pitanja su sama navirala.
„U to vrijeme, bio je jedan mali pekar sa zastarjelom tehnologijom. Na jednoj sjedeljci upoznali smo se. I tad mi je pala ideja  da bi mi mogao biti od koristi. Ponudio sam određena ulaganja za male usluge. Volio je novac. Sve je dao na raskoš što je brzo svima palo u oči. U takvim momentima počinju interesovanja okoline, zakona i države o porijeklu novca.“-priča je dobijala nevjerovatne razmjere.
„Kolebanja koja su se javila u njemu nisu išla na ruku mojim partnerima koji su redovno dolazili. Posao nije mogao da trpi. Konačno su imali sve ono što su smatrali barbarskim, a da ih niko za to ne prozove. Praiskonski barbarizam proradio je u njih. Htjeli su još, još i nisu umjeli stati. Morao sam izmišljati načine kako da im udovoljim. Jordan se tad uspaničio. Istraga koja ga je ispitivala poljuljala je temelj njegove jedine vjere. Novca. Htio je nazad. Nije se moglo. I kod mojih partnera došlo je do podjele.
Morao sam ga kazniti. Nisam ga smio ukloniti tek tako.“-njegov glas polako je poprimao hladne tonove.
Hladna jeza pojačana praznim autobuskim stajalištem i udaljenošću od grada tresla me je.

„Šta je onda bilo?-pažljivo sam posmatrao svaki njegov pokret tražeći u njemu pritajenu prijetnju.
„U jednom takvom komešanju, gurnuo me je. Krenuo je da skoči na mene. Prvo što mi se našlo na dohvat ruke bila je flaša koju sam razbio i vješto se njome odbranio.“-zastade.
„Nakon toga bilo je jasno da nikad više neće imati potomstva, a ni ljubavi, ako shvataš šta želim reći“-ledeni osmjeh kliznuo je preko njegova izbrijana lica.
„Đole?“-stidljivo sam pokušao da ga navedem na odgovor.

„Đole je luzer. Nije mu sve ovo trebalo na kraju. Završiće kao i svi njegovi.“-nije pokazivao ni trunke sažaljenja.
„A njegova braća i sestre.“-mada sam znao odgovor želio sam odgovor od njega.
„Oni su kolateralna šteta osviješetnog i zakonima opterećenog zapada. Da si im samo mogao vidjeti lica.“-okrenuo je auto prema gradu.
„A šta je sa pismom za mene.“-pitao sam.

„Kriva procjena. Još jedna u nizu Jordanovih grešaka. Na njega se nije moglo osloniti. Mislio je da te uplaši i da ćeš se sa malo novca povući sa slučaja. Bio je suviše pohlepan, a opet suviše mek za ovakav posao.“-pomalo nestrpljivo je stiskao papučicu gasa.
Ćutao sam. Znao sam da nešto namjerava, ali čeka moj korak. Pustiću ga da sam kaže svoju namjeru.
„Želio bih da ostaneš neutralan kako god ovo završilo. Evo pozivnica. Večeras u 20:00 časova. Želim da se sam uvjeriš.“-pružio mi je pozivnicu u koverti.
Uzeo sam pozivnicu i strpao u džep. Razmišljao sam šta krije taj njegov poziv.
Mnogo je toga još nejasno o svemu tome. Znao sam više nego jutros, ali još uvijek srž slučaja odolijevao je svim mojim nastojanjima da pronađem tanku nit koja bi povezivala sve ove likove i mnoštvo događaja iz prethodnog perioda.
Za nepunih desetak minuta stigli smo do centra. Nismo neko vrijeme razgovarali.

„Razmisli malo. Jednom se živi.“-pozdravio se sa mnom na izlazu.

Nisam rekao ništa. Bio sam zbunjen. Lik kojeg sam trebao da se plašim predstavio se u sasvim drugačijem svijetlu ili je igrao sasvim novu ulogu.

                             -   nastaviće se   -

„Zvvvvvvvvvvvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr! Zvvvvvvvvrrrrrrrrrrrrrrrrrrr“-kao grom iz vedra neba telefon je parao sobu punu strasti.

Onako goli popadasmo po podu. Imao sam osjećaj da će mi srce iskočiti. Iznenadni poziv na mrtvo me je prepao. Krupno sam disao. Zbunjen nisam znao šta da radim.

Pogledao sam u nju. Bila je zaleđena. Sluđena. Kao kantom hlade vode polivena sva se tresla.

Pribrah se. Podigoh slušalicu.

„Molim?“-nisam imao snage da se predstavim.

„Đole je. Miloše hitno mi trebaš.“-glas sa druge strane žice bio mi je dobro poznat.

„Ne mogu sad. Imam neka posla. nazvaću te kasnije.“-nastojao sam da odložim susret i razgovor.

Đoletov glas jasno je stavljao do znanja da se neću moći izvući

„Mislim da mi rade o glavi. Dolazi odmah.“-Đoletov glas očajnički zavapi.

Dok sam razgovarao Beba je došla sebi. Već se brzo oblačila. Dok sam razgovarao sa Đoletom gledao sam kako se oblači.

„Novac nije problem. Samo reci. Ali odmah dolazi.“-glas je parao slušalicu.

Beba se već obukla. Prišla mi je.

„Miloše, bojim se da nam nije suđeno.“-smirenim glasom iz kojeg se nebi dala naslutiti sva dešavanja od prije par trenutaka.

„Bebo, izvini.“-pokušavao sam da se opravdam.

„Miloše, ne bi išlo. Bolje je ovako.“-poljubila me je i krenula prema vratima.

Gledao sam za njom, a neka neobjašnjiva bol u grudima parala mi je utrobu. Nisam ništa mogao prozboriti.

Sviđala mi se ta žena. Nije mogla imati više od 30 godina. Pred očima mi je bilo njeno oblo čvrsto tijelo koje je poput dima sa njene tanke cigarete nepovratno odlzio kroz vrata.

Nisam bio svjestan momenta kad je izašla. Zapalio sam cigaretu i iz ormara nasuo čašu domaće rakije. Godila je.

Oblačio sam se. Na malom ogledalu iza vrata popravio sam kosu. Prvi tragovi sijedih vlasi šarali su moju crnu kosu. Iako se nisam brijao dva dana, brada me začudo do sad nije svrbila. Počešao sam se po bradi, obukao kaput i izašao iz ureda.

Buka glavne ulice otrijeznila me je iz pređašnjeg šoka. Pošao sam prema svome automobilu. Dvadeset godina stari Stojadin iako mlađi od mene duplo bio je u duplo lošijem stanju od mene. Tragovi hrđe su podjednako prekrivali karoseriju sa bojom.

Upalio sam auto iz više pokušaja. Nakon par minuta vožnje zastao sam na kiosku da kupim cigarete.

Prodavačica na kisku bezobrazno je gledala u mene. Nije me pokolebala. Uzvratio sam pogledom. No nije mi bilo do razgovora. Platio sam cigarete i ponovo sjeo u auto.

Razmišljao sam o Đoletu. Život ga nije mazio. Ali bio je borac. Umio je sa ženama. Ustvari vrlo dobro je umio sa ženama.

„Žigolo. Žigolo.“-ponavljao sam.

I ja sam umio sa ženama. Nisam im nešto posebno radio, ali voljele su me. Da li zbog posla privatnog detektiva, ali ni približno kao Đoleta.

Zapalio sam novu cigaretu. Za nekih desetak minuta bio sam u predgrađu.

Poznavao sam predgrađe kao svoj džep. Počeo sam u predgrađu.

Zaustavio sam automobil.

„Bože koliko već dugo nisam bio ovdje.“-par trenutaka sam posmatrao Đoletov dom.

Htio sam biti siguran da nije zamka. Đole je bio tako uspaničen.

Kada sam se uvjerio da nema nikoga sumnjivog uputio sam se uskom stazicom.

Pokucao sam. Nisam čuo odgovor. Pretrnuo sam. Svašta mi je padalo na pamet.

„Možda sam zakasnio. Pokucaću još jednom, a onda ću provaliti vrata. Samo da nije kasno.“-prolazilo mi je kroz glavu.

Pokucao sam ponovo. Jedva čujan glas reče mi da uđem.

„Đole. Šta se dešava?“- s vrata upitah Đoleta.

Đole je ležao u nekako neprirodnom položaju. Iscrpljeno lice me je uplašilo.

Pogledao sam okolo. Mora biti razlog zašto mu se sve to dešava. Znali smo se već par godina. Plijenio je jednostavnošću. Inače mišićav, vitkog struka sad je bio sav podbuno.

Svinjac. Drugačije se nije mogao zvati njegov dom.

Tragovi hrane neuredno su bili razbacani. Nesnosan smrad ispunjavao je prostoriju. Nisam mogao vjerovati da jedan onakav žigolo završi u ovom svinjcu.

Bio je uspješan u svome poslu. Gotovo svakodnevno mijenjao je ženske.

„Sjedi negdje. Oprosti na ovom svinjcu.“-nejakim glasom se pravdao Đole.

„Reci Đole šta je bilo razlog za onakav poziv.“-posmatrao sam njegov neprirodni položaj dok je ležao.

„Nisam više tako mlad. Znaš kako sam živio. Raskalašno preko svake mjere. Nemam šta zamjeriti. Dok je trajalo, trajalo je.“-zastade na ivici snage.

„Polako nemoj se uzbuđivati.“-pokušao sam da mu olakšam muke.

„Ne sjekiraj se. Neću se uzbuditi sigurno.“-oborene glave potišteno mi reče.

„Znaš kako sam živio sportskim životom. Dobra hrana, ženske. Mnogo mnogo aktivnosti i ni trun sala. A sad samo ležim i jedem. Osjećam kako se debljam. Ako ovako nastavim salo će mi izaći na usta.“-žalio mi se.

„Kad je sve to počelo.“-pitao sam

„Ima nekih dva mjeseca. Zakazao sam. Poljuljana samouvjrenost bila je taj dodatni teret na vagi. Eto sad vidiš gdje sam.“-teškom mukom izvlačio je riječi.

„Šta te je tako uplašilo?“-pitao sam ga.

„Bojim se za svoj život. Ne bojim se da sam nešto propustio u životu, ali ima nešto što sam poželio. Volio bih da mi se to ostvari prije nego okončam ovaj svoj život.“-molećivim glasom je preklinjao.

Ćutao sam. Pustio sam ga da završi priču. Bojao sam da ga pitanjima ne odvedem od srži stvari. Novi neobičan slučaj bio je preda mnom.

„Dobro me slušaj. Nemam snage da ti ponavljam.“-pokušao je da se namjesti, a onda je bolno jauknuo.

„Kao što znaš bilo nas je mnogo djece u familiji. Majka nije imala ni vremena ni snage da se svima nama jednako posveti. Bio sam najmanji. Najsitniji, tako da su sva ostala djeca lakše ostvarivali svoje ciljeve i interese.

Malo po malo osipali smo se. Svako je kretao nekim svojim putevima. Majka nam nikada nije govorila o tome.

Zadesilo se tako da sam na kraju ostao samo ja i majka. Onako nejak i šmrljav, sva roditeljska pažnja urodila je plodom. Naglo sam se razvio i izrastao u stasita mladića, što nije moglo ostati neprimjećeno kod strane ljepšeg pola.

Znaš da nisam bio izbirač. Nisam ni jednu odbijao. Dapače, od toga sam odlično živio.“-Đole zastade, zamorio se od priče.

Gledao sam okolo dok sam slušao njegovu priču.

„Nemam puno vremena. Želio bih da saznama sudbinu moje braće i sestara s kojima uopšte nisam kontaktirao od njihovog odlaska. Možeš li to učiniti za mene?“-upitao me je molećivim glasom.

Nisam mu odmah odgovorio. Čekao sam da se slegnu emocije izazvane stanjem u kojem sam zatekao Đoleta. Nije bio ni sjenka Đoleta od prije.

Zapalio sam cigaretu. Nisam bio raspoložen za bilo kakv posao, ali zbog Đoleta. Pogledao sam ga u oči.

„Jesi li svjestan da ćeš se možda razočarati u rezultate. Neće biti lako. Mnogo je vremena prošlo.“-lagano sam pravio odstupnicu usljed lošeg ishoda istrage.

„Na sve sam spreman.“-Đole odnekud izvuče neku sliku i pruži mi je.

Uzeo sam sliku i pogledao je.

„Bilo Vas je prilično.“-ne pokušavajući da brojim zaključih.

„Trinaestero. Ja sam taj najmanji.“-tihim glasom prozbori Đole.

Ponovo sam se udubio u sliku. Pogledom sam odmah prepoznao Đoleta.

„Imaš li koju svježiju fotografiju. Ovu ću uzeti sa sobom. Vratiću ti je.“-sliku sam ostavio u unutrašnji džep kaputa, odakle sam izvukao mali notes i olovku.

„Imaš li kakva saznanja gdje bi se mogli nalaziti?“-uzeo sam olovku spreman da zapišem.

„Ne, ne znam mnogo o tome. Bio sam mali.“-odgovori.

„Znaš li bar približno datume kad su odlazili od kuće?“-gledao sam u njega.

„Ne znam tačno. Znam samo da je sve počelo polovinom decembra, negdje do polovine januara. Odlazili su po jedno ili dvoje i nisu se vraćali. Majka je samo ćutala.“-Đole tiho zajeca.

„A otac?“-pitao sam ga dalje.

„Oca nismo upoznali. Majka nas je s teškom mukom podizala sama.“

„Imaš li neko ime koje bi me moglo povezati sa nekim od njih“-nisam bio siguran da sam mnogo toga saznao osim jedne stare slike.

„Ime. Jedno ime, ustvari prezime. Mislim da se često ponavljalo. Pečenković. Ime mu ne znam. Ne znam ni gdje živi.“-nije mnogo znao.

„Ok Đole. Ja sad idem. Bićemo u kontaktu.“-mahnuh mu u znak pozdrava.

„Miloše.“-pozva me tihim glasom.

Kao da mi je nešto pokušavao reći. Okrenuo se i pokazao mi tragove krvi na međunožju.

„Nisam više muško.“-zaplaka kao malo dijete.

Jecao je sav se tresući. Nisam mogao da gledam kako plače. Okrenuo sam se prema vratima.

„Ko ti je to uradio.“-upitao sam se dok sam kipio od bijesa.

„Idi, idi sad. Stišaj svoj bijes. Nemamo puno vremena.“-pokazao mi je da krenem.

Noć je padala na ulicu. Slabo osvijetljena ulica djelovala je sablasno prazno. Neka hladna jeza uvukla mi se pod ne baš topli kaput.

                                             -  nastaviće se -

Glava mi je bila teška. Bio sam svjestan, ali nisam mogao otvoriti oči. Pekle su me.
„Pretjerao sam sinoć.“-pokušavao sam da se sjetim šta sam sve pio i koliko sam cigareta zapalio.

Napipao sam desnom rukom sat na noćnom stoliću. Privukao sam ga sebi, otvorio oči na pola dvanaest i pogledao na sat.
Kazaljke su plesale. Nova navala mučnine i okretanja zidova iznajmljene sobe prikovale su me za ležaj.

Ponovo sam pokušao da otvorim oči.
„Pola dvanaest.“-spustio sam sat pored ležaja.
„Diži se. Diži se.“-bodrio sam samog sebe.
Nekako sam uspio da sjednem na ležaj. Oči su mi bile još napola zatvorene. Svjetlost koja je dopirala kroz stare roletne kao nož parala je ustajali zrak sobe koji je smrdio na jeftin alkohol i duvanski dim.

Spavao sam u odijelu. Pogužvana posteljina jasno je govorila da sam u gotovo besvjesnom stanju došao u sobu i onako obučen zaspao.
Slijedio sam tanku nit sjećanja da povežem događaje od jučer i jutrošnju glavobolju.
Glava me je pakleno boljela.

Teškim koracima krenuo sam ka kupatilu. Dlanovima sam zahvatao hladnu vodu i njome pljuskao lice želeći vratiti bar dio svježine. Nije vrijedilo.
Pogledao sam u ogledalo. Upale oči tupo su zurile u mene. Sasušeni  trag krvi na desnoj strani čela izgubio se negdje iza uha u predjelu vrata.

Mahinalno sam rukom pošao prema čelu. Istog momenta kad sam dotakao čvorugu na glavi kao da su stotine bolnih iglica našle svoje mjesto tik iznad uha.
Zgužvano odijelo, pamtilo je bolje dane. Izlizani reveri kaputa bili su upadljivo različite boje od prsluka na kojem je nedostajalo par dugmadi.

Skinuo sam kaput i okačio ga na vješalicu. Bijela košulja bila je isflekana burnim noćnim provodima i zasluženim batinama.
„Zaista sam znao biti gad“-mrmljao sam.
Skinuo sam i košulju. Pustio sam toplu vodu iz česme, ali samo se začulo krkljanje iz cijevi i nije uslijedila uobičajen malz tople vode.
„Prokleti majstori.“-psovao sam nadrimajstore koji su trebali da poprave bojler stotinu puta popravljan.

Hladna voda iz česme naglo me je budila. Imao sam osjećaj da mi je neko kamenom pritisnuo glavu u lavabo.
Izvukao sam glavu iz lavaboa. Dok je sa glave kapljala voda, bezuspješno sam tražio peškir. Uzeo sam košulju i sa njom obrisao kosu.
Krvi više nije bilo. Bol nije minula.
Nakon toga sam se spremio, stavio šešir na glavu i izašao u hladno novembarsko popodne. Krenuo sam u ured.

Ured se nalazio u glavnoj ulici iznad pivnice. Neugledni mali prozori gledali su na glavnu ulicu i banku preko puta. Sumoran kraj.
Dok sam prilazio vratima neki nepogrešiv osjećaj tražio je opreznost.
Zavukao sam ruku ispod kaputa i naslonio na dršku pištolja.
Hladni čelik u momentu me je razbudio.
Oprezno sam prilazio vratima. Natpis na vratima jasno je stavljao do znanja da se nalazim pred uredom privatnog detektiva.
Miloš Golubović.

Da to sam ja. Neka djeca iz ulaza odgulili su par slova, ali smisao se nazirao od ostataka ljepila.
Pod je izdajnički škripnuo pod mojim cipelama sa povišenom petom.
„Gotovo je. Faktor iznenađenja je propao.“-pomislih i bacih opušak cigarete na pod i desnom petom ga ugasih.
Hrpa opušakaka stajala je u ćošku.
„Zaboravio sam platiti čistačicu.“-mrmljao sam.
U tom momentu u uredu neko je upalio svjetlo.
Ušao sam. Neko je sjedio u fotelji okrenut leđima. Od naslonjača nisam mogao znati o kome je riječ.

Miris duhanskog dima lebdio je u zraku.
To bi mogla samo biti ona. Odahnuo sam. Zaboravih opreznost i krenuh ka prozoru. Omamljenost je još trajala. Trebalo mi je još svježeg vazduha.
„Dobro jutro Miloše. Dugo te već čekam“-njezin promukli glas više je odgovarao nekoj zvijezdi kabaretske predstave.

„Kako si ušla?“-upitah je samo da dobijem na vremenu.
„Gdje ti živiš čovječe. Ljudi po mjesecu hodaju, pa što bi jedna stara vrata bila nekakva prepreka.“-reče i povuče jedan dugi dim iz tanke cigarete.
„Boli li te glava. Moj muž ima tešku ruku.“-gledala me je onim krupnim očima kojima nisam mogao ništa odbiti

Crka kosa svezana u visoku pundžu jasno je isticala lijepe crte lica. Čisto lice isijavalo je ženstvenost naglašenu elegantnim kaputom. Prekrštene noge isticale su njenu vitku figuru.
Ustala je i hodom manekenke krenula ka meni.

„Zna li tvoj muž da si sada tu?“-upitao sam je.
Nije se zbunila. Nastavila je kretanje prema meni.
Spustila je dlan na bolnu čvorugu na glavi.
Nasmijala se. Sjajni bijeli niz zuba ukrasio je široki osmijeh.
„Baš me briga. Sinoć je bilo zabavno.“-prošla mi je iza leđa i obe ruke položila na ramena. Zagrlila me je. Njen  vreli dah osjetio sam na vratu dok je poljubcima kretala prema čvorugi.
„Meni baš i nije bilo zabavno. Ničega se ne sjećam.“-bezuspješno sam se migoljio pred njenim zagrljajem.
„Opusti se. Sav si napet.“-nije prestajala.

Ruke je bez imalo srama spustila na moje prepone. Jako me je stisnula.
Bolno sam jauknuo.
„Lakše malo. Ubićeš me ti ako me prije toga ne ubije tvoj muž.“-u trenu se sjetih teške ruke njenog muža.

Dvometraš izuzetno dugih ruku kojima bi kao vjetrenjača rušio sve pred sobom. Nije bilo načina da ga zaustavi. Nije ni stolica koju sam mu prebio preko leđa zaustavila tu hodajuću stijenu, čak štaviše raspalila je toga razjarenog bika.

„Moram se nekako iskupiti za ono od sinoć.“-počela je da sa sebe skida kaput.
„Izvini, mislim da ne bi bilo pam...“-stavila mi je dlan preko usta prije nego što sam završio.
Nastavila se skidati. Za nekoliko trenutaka bila je samo u ukusnom donjem vešu boje ciklame. Stajao sam kao ukopan. Bio sam uzbuđen. U ušima mi je bubnjalo.

Uhvatila me je za kravatu i povela prema fotelji. Nisam se opirao. Jednostavno takve se žene ne mogu odbiti.

Raspustile je kosu po ramenima. Talasi uzbuđenja preplavili su moje do tada bezvoljno tijelo. Bacao sam odjeću sa sebe. Ljubio sam je po vratu, ramenima. Dlanovima sam stiskao njeno čvrsto tijelo. Osjećao sam njeno ubrzano disanje.

Sve je bilo na svome mjestu. Strgao sam donji veš boje ciklame. Samo me je pogledala. Divlja vatra sijevala je iz svakog njenog pokreta.

Uzeo sam je u naručje i krenuo prema stolu. Izvijala se kao dim cigarete. Čvrsti stisak nije pružao ni najmanju šansu da se izvuče.
Razgrnuo sam papire sa stola i legao je na stol.

                              -   nastaviće se  -

Evo poziv za sve one koji i danas vole crtaće. Pridružite se u ime jednostavnih crtaća.

Ima dana kad jednostavno uživate u poslu. Takav mi je i danas bio dan. Hašani. Ne treba čovjek dalje asocijacije na samo ime Hašani. Da danas sam opet išao u Hašane s posebnim zadovoljstvom. Selo Hašani dobilo je asvaltni put čak do kuće nezaboravnog Branka Ćopića.

Obaveza da pripremim potreban materijal za rekonstrukciju NNM pored samog objekta koji će se uskoro revitalizirati  i osposobiti za posjete đaka svome omiljenom piscu nije mi teško pala, dapače istog sam momenta krenuo na put. Kiša je padala ali mi nije uspjela pokvariti raspoloženje. 

Evo par snimaka od mene.

1.Asvaltni put koji vodi u podgrmeč i Brankove i naše Hašane.

2.Dokaz da sam na pravom putu.

3.Kroz prozor Brankove kuće.

4.Devastirana kuća mašte.

5.Bronzana straža našeg djetinjstva je na svome mjestu.

6.Učitelj Paprika i dalje drži čas.

7.Dremljivi Grmeč ispratio me sa pahuljama snijega.

Nadam se da sam Vam barem sa ovihpar fotografija približio Hašane. Nadam se slijedeći put ljepšem vremenu da Vam prenesem svu ljepotu bosonogog djetinjstva iz magarećih godina iz svijeta međeda i leptirova.

Pozdravlja vas mandrak72.

Živio jednom bogat trgovac. Svi su znali za njegovo bogatstvo, ali se on nije razmetao njime. Nije gradio kuće ni dvore, kupovao ate tanke i visoke niti garderobu s Bečkih dvora.

Imao je kćer jedinicu.

Kad je kćer stasala za udaju počeše dolaziti prosci.

Prosci su dolazili sa svi strana svijeta.

Otac je za svoju kćer spremio najbogatiji miraz što se mogao u ono vrijeme dati.

Nije mnogo vjerovao u iskrene namjere prosaca te ih odluči testirati.

Uze sve svoje blago, što u zlatu to u novcu, zamota u jedan zamotuljak te svojoj kćerki postavi na leđa, poveza preko ramena i ispod pazuha. Preko zamotuljka koji je na leđima stajao kao grba obuče najsjajnije odore, te je takvu odluči izvesti pred prosce.

Prosci jedan po jedan odustajaše od prosidbe.

Kćerka se ražalosti rasplaka se pa se ocu izjada.

„Vidiš oče niti jedan me ne zaprosi oče“-jadala se ocu.

„Oni kćeri nisu prosili tebe nego miraz. Očigledno je da im ni bogatstvo koje imam nije bilo dovoljno da tebe uzmu takva kakva si“-reče joj otac.

„Ali oče ko bi uzeo grbavu djevojku za ženu?“-nastavi djevojka.

„Uzeo bi onaj kćeri ko je sebi ženu došao tražiti“-otac završi i usta.

Uto sluga najavi novog prosca.

Izađe trgovac da se upozna sa proscem.

„Odakle dolaziš stranče?“-upita on prosca.

„Nije bitno odakle sam došao, bitno je ono zbog čega sam došao, a došao sam da zaprosim ruku vaše kćeri.“-odgovori mu prosac.

„Ona mi je jedina na svijetu i za nju ću velik miraz da dam, daću sve što imam. Ona mi je najvrijednija.“-poče otac da provodadžiše kćer.

U tom momentu pred njih izađe kćerka sa grbom.

Kad ju je ugledao kleknuo je na koljena i zaprosio njenu ruku.

Ćerka sva sretna pristade.

„Uzimaš li je ovakvu kakvu je vidiš, sa svim nedostatcima i mirazom. “-upita otac prosca.

„Da tako je gospodine“-odgovori prosac.

Otac pristane te dade kćerkinu ruku proscu.

Tada ga trgovac upita.

„Zašto si pristao da uzmeš moju kćer za ženu kada ona ima grbu? Zbog miraza?“

„Gospodine vi ste veliki trgovac, i onog momenta kada ste rekli da je ona Vama najvrijednija na svijetu , ja uošte nisam sumnjao u to. Vi koji ste čitav život mjerili i upoređivali sa novcem i zlatom najbolje znate vrijednost Vaše kćeri. A kada Vi to kažete ja nemam niti jedan razlog da Vam nevjerujem. Meni je potrebna vrijedna žena“-objasni prosac

Kada to ču, trgovac se obradova mudrim riječima prosca te privi kćerku na grudi, skinu grbu sa njenih leđa te ih dade proscu.

„Evo predajem ti kćerku i „grbu“, znam da ćeš ih oboje dobro čuvati. Zaslužujete jedno drugo.

Nakon toga prirediše veliko slavlje. Tri se dana veselilo uz iće i piće, pjesmu i besjedu.

Mladenci su imali veliko potomstvo. Grba nije bila smetnja njihovoj ljubavi.

Pozdravlja Vas mandrak72, stari svat.

U jedno davno doba na samrti otac reče svojim sinovima.

„Ja sam svoju misiju ispunio. Vi ste mladi. Na Vas je red da pronađete smisao života. Ništa više od toga ne mogu Vam reći. Vaš je izbor puta kojim ćete ići, a Vaš cilj bi trebao da je isti, ali nemojte ništa poduzimati dok se ne navrši 40 dana od moje smrti.“-nakon izgovorenih riječi starac izdahnu i svojim sinovima ostavi nerješiv zahtjev.

Sinovi oplakaše oca i po svim običajima dostojno sahraniše oca.

Četrdeset dana po sahrani svoga oca sjedoše dva brata da se dogovore o starčevom zavjetu.

„Ja bih predložio da prodamo imanje, osedlamo konje i sa najnužnijim stvarima krenemo u potragu za smislom života“-mlađi brat predloži starijem.

„Ja predlažem da ne žurimo sa postavljenim ciljem. Treba stati, razložno razmisliti i ne hrliti u nepoznate i daleke krajeve. Istina i smisao života možda je tu na dohvat ruke i samo je treba prepoznati i dohvatiti rukom. Nisam za to da se imanje prodaje.-stariji brat nastojao je mlađem predložiti način na koji da pronađu istinu.

Njihiva prepirka potraja cijele noći. Nisu mogli da nađu niti jedno rješenje s kojim bi se obadvojica suglasili.

Umorni i neispavani zaspaše u cik zore.

Vidjevši da sa starijim bratom neće biti dogovora koji bi zadovoljio njegov pustolovni duh, on se ranije probudi, uze polovinu ovaca, plovinu krava i polovinu kokošaka i jednog konja te se otisnu put grada i gradske pijace.

Kad je rasprodao blago koje je zajedno sa ocem i bratom godinama sticao, kupi najpotrebnije potrepštine i uputi se u svijet.

Stariji brat kad se probudio vidjevši šta je mlađi brat uradio, sjede u štali i zaplaka.

Sjeti se svoga oca koji je godinama vrijedno podizao sinove bez majke koja je umrla na porodu sa mlađim sinom.

Bilo mu je teško.

Teško mu je bilo zbog oca, a zbog brata koji je pošao u svijet bilo mu je još teže.

Izveo je ovce na pašu, nahranio i napojio krave, pustio kokoške i nastavio da radi sve one poslove koje je radio i prije toga.

Suton ga je dočekao u poslu. Završavao je sve poslove za taj dan. Umoran, večerao je i zbog vrućine izašao je na trijem kuće i zaspao u stolici gdje je njegova majka sjedila i gledala ga kako raste.

Te je noći sanjao majku i oca. Sanjao je zabrinuti pogled svoje majke dok ga kupa, sanjao je očev smijeh dok je pravio prve korake. Sanjao je očeve suze kad je majka umirala nakon poroda. Sanjao je zabrinut pogled svoga oca dok je gledao u sušnu zemlju i kišni oblak koji nestaje na horizontu.

Sanjao je i jedan pogled, koji je dugo osjetio na svojim leđima dok je prolazio kroz malu varoš gdje je živio.

Isti taj pogled sanjao je već danima. U njima je osjetio žar, život, vatru i vodu.

Probudio se dok sunce još nije bilo izašlo. Nahranio je svu stoku i živinu. Pokupio višak jaja, mlijeka, osedlao konja i uputio se u grad.

Kad je prodao mlijeko i jaja, kupio je brašno i istim putem se vraćao prema svom imanju nedaleko od grada. Dok je jahao ulicom opet je osjetio jedn pogled koji mu je pržio leđa.

Zastao je i okrenuo se. Jedna mlada djevojka nosila je posude sa vodom i gordo koračala ulicom. Nije bježala s pogledom.

Zastao je, sjahao s konja i sačekao mladu djevojku.

„Šta žedan čovjek može da očekuje?“-obrati se mladoj djevojci.

„Čašu vode, toplu riječ i sretan put“-djevojka nimalo zbunjena odgovori.

Njemu se svidi taj iskren i jednostavan odgovor od neznanke sa krupnim bademastim očima u šarenoj haljini do zemlje duge crne kose zapletene u pletenice.

Nakon što popi čašu vode obrati se neznaki:

„Vodu sam popio. Hvala ti na njoj. Ja sam Đorđe, a koja je topla riječ za mene“-obrati se neznaki.

„Ja sam Vera, i znam te Đorđe. Vrijedan si mladić. Sretan ti put.“-odgovori neznanka, uze vodu i nastavi put niz ulicu.

Dugo je Đorđe gledao za njom.

Mlađi brat jahao je dva dana i stigao je do rijeke. Stao je da se osvježi, uzme neki zalogaj i odmori se. Čim je legao ispod stabla zaspao je. Sanjao je oca.

„Kuda si se zaputio sine“-jasno je čuo očev glas.

„Tražim smisao života oče, baš onako kako si me zavjetovao na samrti“-odgovori mu sin.

„Tvoj put koji si izabrao je duži. Nadam se da ćeš stići na cilj. Dužim putem“-riječi oca izgubiše se toploj ljetnoj noći.

Rijeka pred njim presijavala se od izlazećegsunca. U život nije vidio ljepši prizor. Rijeku je vidio mnogo puta, ali nikad iz ovog ugla. Sjeti se rječice koja je proticala pored njihova imanja. Nije je nikad gledao ovim očima.

Osedlao je konja i nastavio put. Ubrzo je ugledao polje klasale pšenice. Kao zlatno more talasi života igrali su pred njim. Zastao je da vidi čaroliju. Izgubio se na tren. Topli povjetarac razbudi ga nastavi put ostavljajući iza leđa plodne njive natopljene znojem i teškim radom. Uz put je sreo čovjeka i ženu, sa djecom. Nosili su srpove i spremali su se da žanju pšenicu. Zastao je da ih pita za put.

„Molim Vas da mi pomognete“-obrati se mlađem čovjeku iza kojeg su se sakrila dva dječaka plavih očiju i raščupane kose i stidljivo su provirivali.

„Recite mladi čovječe, ako budem znao da Vam kažem“-odgovori mu čovjek u bijeloj košulji, uredno opranoj i čistoj.

„Tražim smisao života možete li mi reći u kom pravcu bih trebao da tražim“-upita.

„Ja za drugi smisao ne znam osim plodne njive sa pšenicom koju kositi idem i toplog doma gdje zimu zimujem i djecu podižem. Plodna njiva je iza Vas, a moj skromni dom je iza mojih leđa, moje utočište.“-odgovori mlađi čovjek.

„Hvala ti na pomoći. Nastaviću putem kojim sam pošao. Mislim da je to pravi put. Hvala još jednom na pomoći“-pozdravi se nastavi dalje.

Dječaci su još neko vrijeme gledali za njim a onad hitrim korakom požuriše da stigni oca i majku.

Topla ljetnja noć zaustavila ga je na proplanku. Raspremio je konja, večerao i legao na zelenu travu da se odmori.

Nebo prekriveno sagom od treperavih zvijezda plesalo je samo za njega. Umorno tijelo vapilo je za odmorom San mu kao poklon stiže i donese mir.

Opet je sanjao oca koji mu se obrati.

„Samo da te priupitam da li si na tragu smislu života, ja sam otac i shvatićeš moju brigu“-otac mu reče.

„Oče otvorio sam oči. Prepoznaću smisao života kad ga nađem.“-odgovori on ocu.

„Nadam se sine, put je krcat znakovima. Samo ih prati i stići ćeš“-očeve riječi još dugo su odzvanjale u njegovim ušima.

Mlađi brat po imenu Miloš nastavi put. Njegova silueta izgubila se s horizonta.

Đorđe je nastavio život onako kako je živio i prije očeve smrti. Sve je češće odlazio u grad da prodaje višak hrane i snabdije se neophodnim potrepštinama za život.

Nije propuštao priliku da vidi Veru. Nakon nekog vremena upoznao je i njene roditelje vrijedne i poštene kazandžije. Zaprosio je ruku njihove kćeri. Oni pristaše i njih dvoje se uzeše. Izrodiše i djecu. Živjeli su skromno i srećno.

Navečer kad je zaspao sanjao je oca. Otac mu nije ništa govorio. Zato se on obrati ocu.

„Oče nadam se da se ne ljutiš na mene. Nisam pošao u potragu za tvojim zavjetom. Oprosti mi oče“-reče on ocu.

Otac se zadovoljno nasmješio. Njegov lik je iščezao je iz sna.

Đorđe se probudi. Usta iz ležaja i ode da pokrije svoju djecu koja su se stalno otkrivala.

Dugo je gledao u vsoje dvoje djece. Djevojčica je ličila na njegovu majku koju je slabo pamtio, a u dječaku prepozna neke očeve i crte svoga brata. Gdje li je on sada pitao se.

Poljubio je dječicu i vratio se na ležaj i  legao pored svoje žene. Gledao je kako diše. Jo dugo nije mogao da zaspi zabrinut snom u kome mu otac nereče ništa no se samo zadovoljno osmjehnu.

Bio je zadovoljan. Nije imao mnogo, ali i ono što je imao njegovoj porodici je bilo dovoljno za skroman život.

Gdje li je moj brat sada. Da li je našao smisao života pitao se dok je tonuo u san.

Miloš je lutao svijetom. Ti i tamo zastao bi i teškim radom zarađivao bi za kruh, za koji groš i nastavljao bi dalje.

Iscrpljen i umoran ali s jasnim ciljem nastavljao bi dalje. Prepreke su bivale sve veće, ali njegova odlučnost je takođe bivala sve veća.

Jedne večeri namjeri se na jednu grupu nepoznatih konjanika. Ispriča im svoju priču. Oni mu rekoše da znaju za to mjesto, ali da mora zanoćiti i izjutra rano krenuti na to mjesto, ali da takva informacija ima cijenu. On pristade i ponudi im svoga konja. Oni mu potanko ispričaše kako da pronađe to mjesto.

Ujutro kad se probudio njih nije bilo. Nije bilo ni konja ni namirnica. Bio je opljačkan.

Nastavio je dalje, slomljen od bijesa i jada. Putem je sreo jednog starca kojeg pripita:

„Znaš li ti kako da pronađem smisao života“-upita.

„Odakle si i sve mi ispričaj pa ću ti već nekako pomoći“-reče mu starac.

Kad mu je Miloš sve ispričao starac mu reče:

„Vidiš, znaš li mi reći gdje je rijeka najljepša, gdje se žito zlatom zlati, gdje je osmijeha puna kuća, gdje je srce puno, a duša spokojna“-pitanjem mu odgovori starac.

„Znam“-reče ona i stade se zahvaljivati starcu.

„Znam i odmah ću tamo“-pozdravi se sa starcem i vrati se nazad.

Usput je povremeno radio, zaradio koji groš. Ponovo nabavio konja i nakon dugo vremena ponovo je bio pred gradom iz kojeg je davno otišao.

Zarađenim novcem kupio je manje stado ovaca, jednu kravu i uputi se kod brata na imanje.

Izdaleka ugleda prekrasno klasalo žito kao more široko. Talasi života preplavili su brijeg pored kuće koji se spajao sa rijekom koja se presijavla od sunca koje je netom zaronilo u njenu dušu.

Brat Đorđe ga je prepoznao i pohrlio pred njega.

Kad se izljubiše brat ga upozna sa svojom porodicom. A nakon večere izađoše na terasu.

„Brate jesi li ispunio očev zavjet“-upita ga Đorđe.

„Jesam, upravo sam stigao na mjesto gdje život ima smisla. Ti si brate bio mudriji od mene. Ti si smisao života već pronašao. Vraćam ti stoku koju sam prodao i bio nesmotren. Sad konačno znam šta tražim. To je ono što ti već imaš“-reče njemu Miloš.

Đorđe bijaše zbunjen razložnim Miloševim odgovorom ne zbuni se pa mu reče.

„Miloše nisam ni ja bio svjestan da je istina tako blizu. Imao sam sreću pa sam je pronašao blizu. Danas si zadnju moju sumnju odagnao. Kuća je prostrana ima mjesta i za tebe. Tvoje je pola imanja i stoka koju si danas doveo. Danas si smisao života udahnuo u moje zabrinuto srce. Otac bi bio zadovoljan tobom“-Đorđe zagrli brata i potapša ga po ramenima.

Te večeri njih dvojica dijeli su jedan san.

Novi dan se budio. Jedna sumnja bježala je glavom bez obzira. Tražila je nevjerno srce i vrelu krv.

Pozdravlja Vas mandrak72, s pšenicom u oku i kapi vode na dlanu.

Živio jednom jedan Petar. Ništa pretjerano luksuzno, ni pretjerano sirimašno. Jednostavno pretjerano skromno.

Pretjerivao je u svemu. Goste bi šopao kao puricu pred praznike.

Na poslu je pretjerano revnosno radio. Toliko je pretjerivao da je uzimao posla za nekoliko dana i ostajao do kasna da završi.

Ujutro bi popio par kava mada je znao da pretjeruje, ali ona mu je davala snagu da izdrži u svakodnevnom pretjerivanju.

Pretjerivao je i u odnosu prema kolegama na poslu. Njegov pretjerani rad naveo je šefove da pretjerano povećaju norme.

Pretjerao bi svoj automobil na besplatno parkiralište van grada i onda se gradskim prevozom vraćao u centar pretjerano brzo.

Bio je strastven ribolovac. Pretjerano.

Nikad nije bio zadovoljan ulovljenim. Kad bi opisivao svoj ulov pretjerivao je do te mjere da bi izjavio da je nakon izlovljene ribe u vodi ostala dobra rupa.

Naravno nisu mu vjerovali, ali mu se nisu ni suprostavljali mišljenjem. Nisu imali vremena da slušaju njegovo pretjerano hvalisanje.

Jednoga dana njegova supruga mu reče:

 „Dragi moj Petre. Pretjeruješ. Izgubićeš prijatelje Petre. Čemu sav ovaj život kad ostaneš sam Petre“-preklinjala je svoga Petra.

„Sad ćeš vidjeti ko pretjeruje. Evo za sat vremena kod nas će se skupiti sav komšiluk, ma šta komšiluk, sva rodbina. Pa ćeš vidjeti kakav je Petar čovjek.“- i ode.

Žena je po kući poslovala i spremala ručak. Kad bi vrijeme ručku počela je da doziva Petra.

No Petar se nije javljao. Pošla je u gražu gdje je on po čitav dan nešto radio.

Prizor koji je zatekla šokirao je. Petar je visio na konopcu obješen.

„Petreeee. Petreeeeeee, šta uradi crni Petreeee?- iz sveg glasa jaukala je Petrova žena.

U tili čas u Petrovom se dvorištu okupila sva sila svijeta, komšija, rodbine, poznanika i prijatelja.

U tom se momentu Petar nasmija i reče ženi.

„Eto jel vidiš sad ko pretjeruje. Vidiš li samo šta se svijeta skupilo za samo sat vremena kod tvoga Petra“-skinu on konopac koji je vezao oko struka i samo ovalš oko vrata. Doskoči na zemlju i poljubi svoju ženu.

Žena briznu u plač.

„E sad si svaku mjeru prešao Petre.“-plakala je Petrova žena.

Komšije kad su vidjele šta se dešava okrenuše se i jedan po jedan napustiše Petrovo dvorište. Ostaše njih dvoje sami. Žena je i dalje plakala, a Petar je likovao.

„Sad sam tebi pokazao, a sad ću svima njima“-ponovo se vrati u garažu.

Njegovu ženu nakon nemilog događaja nije više zanimalo Petrovo zanimanje u graži.

On je neumorno radio, tri dana bez prestanka, nije niti jeo niti pio. Treći dan reče ženi:

„Ja sad odlaazim na more. Na pučinu. Uloviću ribu kakvu niko do sad nije ulovio. Pa ću svima da im pokažem ko je Petar“-uze brodicu, spremljenu mrežu i isplovi.

Dok je pleo mrežu u garaži Petar je razmišljao.

„Moram plesti krupniju mrežu. Što da se zamajavam sitnim ribama“.

.Kako god bi počinjao uvijek mu se činilo da je mreža sitna i da će ga samo usporavati u poslu dok vadi sitnu ribu čekajući da ulovi najveću ikad.

Kada je napokon pomislio da će mreža biti dovoljna. Izašao je na pučinu.

Kad god bi nešto ulovio bilo mu je malo. Vraćao bi ribu u vodu, ponovo prepletao mrežu praveći krupniju i krupniju i odlazio bi dalje i dalje na pučinu.

Nakon toga niko ga više nije vidio. Pričalo se da je negdje usred Tihog okeana, da plete neku ogromnu mrežu, a drugi da je na Sredozemnom moru u borbi sa nekom ogromnom ribetinom. Svejedno priče su kružile a od Petra ni traga ni glasa.

Priče o njegovim podvizima prevazilazile su i najveća Petrova pretjerivanja. Neki su i cunami povezivali s Petrom.

Kako god, Petar je svima nama pokazao. On je jednostavno Pretjerani Petar.

Ako se kojim slučajem prilikom kupanja negdje na moru upecate u mrežu Pretjeranog Petra ne brinite. Ako ste sitna riba s lakoćom ćete proći kroz njegovu mrežu. Ako ste Velika riba, dovoljno velika za Pretjeranog Petra bićete upecani i izlovljeni.

Pretjerani Petar upravo Vas lovi. On pretjerano voli pretjerano Velike ribe.

Velike Ribe čuvajte se. Pretjerani Petar je tu radi Vas, radi sebe i naravno kakva bi priča o moru bila bez nas sitnih riba.

Pozdravlja Vas mandrak72, bezbrižni mornar tople sobe i male posade. Bez pretjerivanja molim.

„Dobro veče“-metalno ledeni glas sjekao je zrak.

„D..Dobro veče“- zamuckujući odgovorih.

Kad sam ušao u vozilo zaslijepljen svjetlošću farova i svjetlošću sa kontrolne table otpozdravio sam liku koga nisam mogao u mraku da identifikujem.

Udobno sam se zavalio u sjedište.

„Izvini, bio bi red da se predstavim. Kao što ti koristiš lažno ime madrak72, neću iznevjeriti ni ja. Možeš me zvati zvati kako hoćeš, ali ja ću se odzivati samo na žirant81“-predstavi sebe stranac u noći, ali ne onaj iz Masimo Savićeve pjesme, kojeg sam često slušao na jedinom regularnom autoradiokasetofonu u autobusu Autoprevoza Dvor na Uni proizvođača  11 oktomvri Skoplje iz sad BJR Makedonije kojim sam redovno putovao na liniji Novi Grad- Prijedor od 87-91-godine u elektrotehničku školu, koja uzgred da kažem i nije neki objekat bila već je odisla jednom trulom barakom, ali da ne cjepidlačim ako je to njemu odgovaralo prihvatiću želju stranca u noći.

„Čemu dugujem ovu čast?“-više sam mislio na vozilo koje je već bešumno gutalo kilometre, a da nisam osjetio kad smo prešli preko pružnog prelaza gdje je nekada dnevno prolazilo 100-tinjak vozova dnevno.

„Pratim tvoj rad već neko vrijeme. Pod povećalom je. Dotičeš se raznih tema“-obrati se onaj stranac u noći koji je mislio da sam počašćen njegovom pojavom koju još nisam dovoljno dobro osmotrio.

„Gdje sam zasrao? Koga sam počešao gdje ga mati rođena ne češe? Ko je ovaj stranac u noći?“-pitao sam se u sebi premotavajući sve postove objavljene do sad.

„Tvoji postovi su čitani. Svaka tvoje riječ pod navodnike se stavlja. Citira“-žirant81 nastojao je da mi pobliže predstavi svoj nagli dolazak u moj život koji ionako više nije moj otkako sam sebe počeo pronalaziti u gotovo svakom tekstu koji bih objavljivao.

„Još uvijek ne znam ko si, čime se baviš i šta želiš od mene“-obraćao sam se strancu u noći u svome jedinom i najboljem maturskom odijelu sa ispeglanom košuljom, bez kravate sa cvjetnim dezenom ručno rađenim.

„Oprostićeš mi, moj zadatak je specifičan. Šalje me Vlada. Radim na tajnom projektu. Ne znam koliko ti smijem reći, ali ako ti i kažem više od toga molim te da to ostane između nas. Zato sam morao biti tako tajnovit“-ledeni glas tjerao mi je žmarce, komarce i ostalu gamad na leđa.

Pokušao sam da glumim opuštenost. Kad sam se pokušao nehajno nasloniti na sjedište hladan čelik dotaknuo mi je vrat. Mahinalno sam digao ruke u vis.

„Znam da sam srao svašta. To to su samo škrabotine. To ne vrijedi ništa. Preklinjem pustite me, neću više“-dreknuo sam u polutami moderno opremljenog vozila kojem još uvijek nisam mogao da odredim tip, marku i proizvođača.

„Smiri se, nemamo mi ništa protiv tebe, dapače sviđaš nam se. Želimo obostranu saradnju.“-hladni glas bio je hladniji od čelika na mom vratu.

„Nešto ti viri iz košulje“-reče mi.

Rukom na leđima napipah kuku od ofingera koja je virila ispod košulje i kaputa. To je objašnjavalo otkud meni izražena ramena dok sam pred ogledalom vršio posljednje pripreme pred izlazak.

„Samo ofinger. Doktor mi je preporučio da će mi dobro doći da održim ravnu kičmu dok sjedim i pišem za računarom“-lijevom rukom preko desnog ramena izvlačio sam ofinger koji sam zaboravio da izvadim iz košulje kupljene par dana prije moje maturske večeri.

„Ja sam ministar vanjskih poslova. Premijer me je ovlastio za ovaj razgovor. U zemlji odakle ja dolazim imamo jedan problem. Tehnološki napredak je do te mjere umjesto da nam poveća slobodno vrijeme učinio da ga nemamo nikako. Jedino slobodno vrijeme je vrijeme koje provedemo u wc-u.“-započeo je nepoznati stranac u noći da objašnjva svoje razloge dok sam pokušavao da ga bolje pogledam.

Obratio sam pažnju na njegove ruke na volanu ili nečem sličnom kao ručkama na biciklu. Pažljivijim posmatranjem uočio sam da je nosio kožne rukavice sa jednim prstom. Ok bila je zima i rukavice imaju mjesto, ali rukavice kožne sa jednim prstom nisu me se dojmile.

„Kako ti kao ministar nemaš svoga vozača?“-upitah pa se sjetih kako naš Velja Ilić i naravno Džej imaju svog vozača.

„Rekoh misija je tajna.“-osjećao sam njegov pogled na sebi.

Novi nalet straha stresao je još nešto onih insekata koji silaze niz leđa kad je atmosfera napeta. Nikad nisam uspio saznati gdje završe svi ti insekti, ali gotovo uvijek bi stisnuo stražnjicu za svaki slučaj da pokuša još nešto da se s njima prošverca.

„Ne vidim kako bih ti mogao pomoći u tome“-na sve načine sam pokušavao da odgovorima i pitanjima isprovociram njegove stvarne namjere.

„Vidiš, ti si u nekom od svojih postova razgovarao s wc školjkom. Primjetili smo da su građani naše zemlje masovno počeli da odlaze u wc i posredstvom kamera zabilježili smo slučajeve da padneš u nesvjest. Monolozi, dijalozi. Idolopoklonstvo“-nastavi.

„Wc školjka dignuta je na pijedestal, da ne kažemo kao ispovjedaonica sitnih muka. E tu je caka gdje si nam potreban.“-zagolicao je moju pažnju svojim glasom koji je na momenat tako resko sjekao vazduh da sam osjetio paljevinu i piljevinu.

„Slušam.“-gledao sam u put pred sebe.

„Vidiš ti si spomenuo čitanje u wc-u“-kao da je otkrio Ameriku uskliknuo je.

„Ok, pa šta onda i ja čitam na wc školjci. Čitam sve što mogu da dohvatim sa wc školjke, a ponekad kad osjetim da će da potraje ponesem i deterdžent sa pranje veša sa uputstvom na 12 različitih jezika učim strane jezike zlu ne trebalo“-otresito sam odgovorio i pri tome se sjetio posta od prije par dana.

Pažljivije sam mu gledao u lice. Nije se moglo dosta vidjeti. Učinilo mi se da je moglo biti nekako ko mačija guza.

„Da bi smanjili gubitke vremena izazvane zadržavanjem u wc-ima, mi smo zamislili da bi Vi svojim pričama mogli da oblikujte svijest našeg naroda. Sa wc školjkom učinili ste čudo. Nakon Vašeg posta o prozoru, niko više ne zaziđuje prozore na domovima, i šta sve ne. Gospodine mandrak72 Vi ste pozvani da oblikujete svijest jednog velikog i ponosnog naroda i učinićete čast ako prihvatite našu ponudu. Naravno iz svega toga i za Vas će se nešto pomaknuti na bolje.“-vidno raspoloženiji glas stranca u noći negdje na putu.

„Žirante81“-prvi put ga oslovih imenom koji mi je sam preporučio da ga zovem.

Po boji glasa ocijenio sam da mu prija kad ga oslovljavam sa žirante81, te sam tu okolnost nastojao da što bolje iskoristim u daljim pregovorima.

„Žirante81“-zastadoh malo da podignem važnost unaprijed pripremljenih riječi.

„Ja nemam mnogo želja, evo i sad sam nespreman da o njima govorim. Šta konkretno želite od mene. Recite zašto želite da Vas zovem žirant81. Recite mi nešto o sebi da bih dobio na vremenu da procijenim Vašu ponudu“-riječi su kao vodopad šuštale jedna za drugom.

Pokušao sam da zazvučim na momenat odsutno, ali jednostavno nije bilo prostora u vozilu kako bih bio odsutan.

„Pa kao što sam jednom na početku rekao. Mi sve znamo o Vama. Evo jednog poštenog dogovora koji će obuhvatiti Vaše tajne želje“-kožna jakna na njemu škripala je kao stara kapija kad ožeže sunce u avgustu.

„Spremili smo ugovor, kojim bi nam dozvolili da objavimo i izdamo knjigu sa postovima koji budu takvi da oblikuju svijest našeg naroda prema našim potrebama, za protiv uslugu štampaćemo dovoljan broj primjeraka za tebe i tvoje čitaoce. Znam da bi željeli da objavite neke svoje priče. Evo ugovor. Pročitajte pa se izjasnite.“-kožna rukavica sa jednim prstom poturi mi ugovor na čitanje.

Preskočio sam zaglavlje i odmah počeo čitati dio koji se odnosio na tehničke uslove ugovora.

U ugovoru je stajalo da će vlada izdati knjigu u tiražima koliko to god bude tržište tražilo. Naravno i takav će slučaj biti sa mnom. Mogu da dobijem knjiga koliko mi god bude neophodno. Uslov je da oni knjigu izdaju u formatu koji bi bio prilagođen njihovom tržištu. Posebnu pažnju sam obratio na dio ugovora koji se odnosio na to da knjige budu štampane na biorazgradivom i ekološki osviješetnom papiru. Nisam to najbolje razumio, ali sama riječ ekologija me je malo umirila. A format knjige i nije bitan. Ko voli da čita nije bitno da li je džepno izdanje ili tvrdi povez.

„Pa žirante81, mislim da mi advokat ne treba. Gdje da se potpišem.“-objeručke prihvatih prijedlog. Takav se prijedlog ne odbija

„Dovoljno će biti da samo prineseš kažiprst mjestu pored moga imena. Znaš to je sasvim dovoljno“-vidno raspoložen stranac u noći s dobrim vozilom ponudi mi ugovor.

„Učinio sam što je tražio od mene“-zadovoljno sam se naslonio na sjedište.

„Koliko stoji ovakva mašina?“-odmah sam upitao u sebi sabirajući koliko će mi prodatih knjiga biti potrebno da zaradim dovoljno novca.

„Znaš, morao sam kredit da dignem na 20godina. Bavim se takvim poslovima gdje treba prelaziti velike daljine u toku dana pa mi je potrebna takva mašina. Jako je skupa.“-govorljivi žirant81 pokušavao je da mi da odgovor.

„Stigli smo. Hvala na saradnji. Na naše i Vaše obostrano zadovoljstvo ispunićemo sve dogovoreno iz ugovora“-pruži mi ruku za pozdrav

Pozdravih se kratko, i njegova tanka i dugačka ruka ponovo kliznu na upravljač. Izašao sam iz vozila.

„Dobićeš knjige u toku sutrašnjeg dana. Do viđenja. Sad ćemo se češće viđati. Molim te napiši post o ovom našem susretu. Moja supruga uživa dok te čita. Biće mi zadovoljstvo. Poslaću ti mail.“-mahnu rukom u znak pozdrava.

Od jakog svjetla nisam opet mogao da prepoznam marku ni tip vozila. Bešumno je nestao. Pogled sam uputio prema Golfu II Njemačke proizvodnje.

Žirant81, motalo mi se po glavi. Odnekud mi poznato, ali ne sjećam se.

Supruga je bila budna. Čitala je nezavisne novine one od jučer.

„Stigao si. Bilo je brzo. Ko je to bio?-supruga je bila nestrpljiva da sazna sve detalje.

Pogledao sam na sat. Bilo je 21:20. zar je moguće.

„Ma pusti, neki stari poznanik. Sutra ću o tome.“-skidao sam svoje još uvijek sjajno i jedino najbolje odijelo.

Ofinger mi je ostao kod njega. Kod žiranta81.

Legao sam. Ubrzo je supruga stigla i legla kraj mene.

„Znaš dragi čitala sam Nezavisne novine i prema jednoj anketi Italijani......“-trajalo je koliko je trajalo.

Ujutro sam uključio računar da napišem post o susretu sa žirantom81. kao što je obećao poslao mi je mail na koji mogu da mu pošaljem novi post. Njegova supruga se jako obradovala. Zahvaljuje mi na ofingeru. Mnogo joj pomaže da održi kičmu uspravnom. Post sam napisao za nekih sat vremena. Send mail...........na žirant81@.......

„Mandrače, mandrače“ – žena mi je unezvijereno utračala u dnevni boravak.

Odsutno sam je upitao. „Gdje gori?“.

„Ne gori nigdje, dobio si neku ogromnu pošiljku. Eno je u dvorištu. Nikad nešto slično nisam vidjela“-mlatarala je rukama u crvenom džemperu pred mojim nosom.

Istrčao sam da vidim šta je. Ogromna kartonska kutija perforirana stajala je pred vratima.

Mahnito sam otvarao kutiju u kojoj je bilo mnoštvo manjih kutija.

Uzeh jednu i otrčah u wc-e. Kad se uzbudim preko mjere mene protjera. Da bih to spriječio sjeo sam na wc školjku i nastavio da otvaram manju kutiju.

U njoj sam prvo naišao na pismo. Pogledah na omotnicu. Nalovljeno na mandrak72.

„Ok to je u redu“-okrenuh pismo da vidim ko šalje.

„Žirant81, Mliječni put br 31101981. Zadnja pošta Kumova slama.“-sricao sam malo iskrivljen rukopis.

„Dragi naš mandrače72. Bili smo brzi nadam se da si zadovoljan izgledom i formatom izdanja. Tvoj prvi tiraž planuo je istog časa. Mnogo se traži i čita. Reizdanje je već na policama. Tvoj novi post o našem susretu oduševio me je, a tek suprugu. Na um mi je došla jedna genijalna ideja....“-prekinuh čitanje.

Nastavih da otpakujem svoje prvo mezimče.

Nisam mogao da se suzdržim. Protjeralo me je kao, kao, kao  gavrana.

Otvorih zadnji sloj papira i pred mojim se očima ukazaše rolne toalet papira.

„Šta je ovo jel neka šala“-bijesno sam razbacivao rolne jednu po jednu.

Uzeh jednu rolnu da bolje pogledam. Bila je odštampana. Pogledah na druge. Svaka je bila odštampana.

Ponovo uzeh prvu rolnu. A na rolni naslov „Razgovor s povodom“, na drugoj naslov „Kad ja pustim brkove“. Na svakoj sledećoj rolni stajali su ispisani naslovi mojih postova.

Otvorih jednu rolnu i na toalet papiru mogao sam da čitam svoje objavljene postove.

Uzeh jedan toalet papir, pročitah uvodni dio posta razgovor sa povodom, obavih posao i pravac dvorište.

„Hoćeš li mi konačno objasniti šta sve ovo znači?“-žena me je pitala.

„Ma ništa, rekao sam ti moj kolega iz škole. Radi u papirnici, pa eto imao je nekog viška u skladištu, sjetio se mene i to ti je.-pokušah da razvodnim atmosferu.

Unio sam toalet papir u malim kutijama u jednu praznu sobu, a tek manji dio u kupatilo.

Kad sam završio s poslom, sjeo sam za radni sto u dnevnom boravku, da pročitam ostatak pisma.

„Na um mi je došla jedna genijalna ideja. Dok mi je žena čitala tvoj novi post upišala se od smijeha, pa sam mislio da bi mogli na gaćama da štampamo tvoja nova izdanja. To bi išlo ko alva. Smanjili smo gužve i zadržavanje u wc-ima. Kad rasprodaš isporučeni tiraž ti samo javi. E-mail imaš. S poštovanjem Žirant81“-zamotah pismo i strpah ga u džep.

U blagom šoku dočekao sam noć. Nisam znao kako da se ponašam. Da bilo kome ispričam da sam bio sa vanzemaljcem ne bi mi vjerovao. Bio bih lud. Još kad bi našli onoliki toalet papir i to još odštampan ne bih dobro završio. Odlučio sam da da ćutim.

Legao sam u sobu. Ubrzo je došla supruga kraj mene, uostalom kao i sve supruge u momentima kad bih najradije poželio malo odmora.

„Znaš nešto sam čitala.....“-prekinuh je u po rečenice.

„Jebale te Nezavisne novine, pun mi je kufer Japanaca, Italijana“-izdreljih se na nju.

„Ma nisu Nezavisne u pitanju. Bila sam u wc-u. Čitala sam tvoj post na toalet papiru. Upišala sam se od smijeha. Ti bre nisi normalan“-nastavila je da se smije.

„Možda ne bi ni bilo loše štampati postove na gaćama“-nasmijah se ideji moga drugara vanzemaljca Žiranta81. Nije to toliko ni blesavo.

„Hahahahaa“-smijala se moja žena.

„Pretjerano sereš mandrače72, hahahaha“-nije mogla da stane sa smijehom.

„Tako mi i treba, hahahaha“-nasmijao sam se sa njom.

„Nego, reci ti meni šta si ono čitala u Nezavisnim novinama“-okrenuo sam se prema ženi.

„Neki očevidci primjetili su neki nepoznati leteći objekat u par navrata baš na ovima prostorima. Vjeruješ li ti u sve to?“-zanimalo je moje mišljenje.

„Ne vjerujem, to su gluposti“-odmahnuo sam rukom.

Odsutno sam se nasmijao. Supruga je imala osjećaj da sam u špajzu, međutim ja sam se više osjećao kao u wc-u, ali svejedno moja supruga to uošte ne voli, što je gotovo isti slučaj kad mi ona kaže mandrače72 iznesi smeće, a ja kuliram.

Nasmijao sam se onako za sebe, zavjerenički. Moja međuplanetarna populatnost je rasla. Moja slava me je natjerala da supruzi slažem 3 puta u roku od 24 sata, a to joj nikad nisam radio. Kad me je upitala s kim sam bio, šta znači ona pošiljka i na kraju vjerujem li u vanzemaljce.

Znači vanzemaljci su krivi zbog toga.

Pozdravlja Vas mandrak72, tvorac Španjolske serije u nastavcima na toalet papiru koji čisti i upija gotovo sve. Možete da se upišate od smijeha, rasplačete, da Vas protjera. I to nije sve.

Telefon je zazvonio.

„Ja se neću javljati, idi ti, ako me neko bude tražio, nisam kući.“-ženi sam kroz sugerisanje na neki način izrazio želju da se ona javi.

Ja nisam volio telefone. Nikad. Znam da je neophodan, da to nije luksuz. To je sredstvo komuniciranja na kojem funkcioniše čitav svijet.

Supruga je brzo obavila razgovor.

„Za tebe je. Ne znam da lažem. Izvini.“-supruga slegnu ramenima i prođe kraj mene.

Psovao sam u sebi, a kažu da je to najgore.  

Sjetim se odmah i one poslovice „Dobar glas daleko se čuje.“

Sigurno je tako. Iako pojačam TV do neslućenih razmjera, u dnevnom boravku sam čuo telefon koji je ovaj put zvonio u hodniku. Znači istina je.

Nisam imao ni jedan razlog da sumnjam u poslovicu.

„Molim“-glas mi je zvučao mnogo ljubaznije od sume mišića lica, očiju iskolačenih i dignutog nosa.

„Želio bih s tobom da razgovaram“-metalno četvrtasti glas sa druge strane žice prenuo me je.

„Zašto baš ja? S kim razgovaram?“-upitah ga s namjerom da saznam ko je taj što mi večernji odmor prekida.

„Ne bih preko telefona. Znaš da se sve prisluškuje. Sutra bih bio glavna vijest u svim sredstvima javnog informisanja u regionu, pa i šire. A zašto ti? Pa mandrače72 čitam te. Mislim da bi bilo zanimljivo i za Vas i za mene“-odgovorio je.

„Ali..?-pokušah da se izvučem. Nisam ja novinar, niti reporter.

„Sutra u 21:00, dolazim po tebe“-kratko je glasila nareba koja nije prihvatala odbijanje.

„Ali kako ćeš me pronaći...“-nisam ni završio pitanje.

„Mi sve znamo. Do sutra. Laku noć!“-metalni glas nije dozvoljavao niti jedno pitanje.

Tu-tu! Tu-tu! Tu-tu!-odzvanjalo je u slušalici. Bio sam malo pogubljen.

„Ko to mi? Otkud zna za mene? Zna i gdje živim“-pitanja su mi nadolazila jedno s drugim.

Spustio sam slušalicu i ponovo se vratio u dnevni boravak.

„Ko te je trebao, ja nisam mogla da prepoznam glas. Sva sam se naježila. Hladniji je od hladnog hodnika. Evo ja sam još pod tim dojmom .“-upita me supruga u crvenom džemperu dok je heklala novi stolnjak za mlađu djevojčicu od konca „koral“ bijele boje kupljenim na buvljaku od zadnje dvije marke koje sam taj dan imao u džepu na štandu br.16 koji da se pohvalim drži rođena sestra od jednog poznanika moga rođaka koji se isto preziva kao i ja i čak i imamo i isto ime, pa kad poštari donesu račune za telefon uvijek dobijem pogrešan račun koji me natjera na veselje što je račun nizak, a ja znam da uvijek imam visoke račune za telefon, ali ih brzo vratim, malo se razočaram, brzo se priberem ponovo pogledam račun i ustanovim da sam ipak redovan platiša što je supruga iskoristila da nazove određeni broj telefona i samim tim dovede nas u situaciju da dobijemo nagradu u nagradnoj igri čija je premija automobil Lada Kalina koja i nače ne izgleda kao neki bog zna kakav automobil, ali sam siguran da je noviji od Golfa II koji je vlasništvu moga oca već 7 godina, a star je sad 18 godina, a uvezen je iz Njemačke od babe koja ga je samo vozila za mladu nedjelju kad bi išla nedjeljom u crkvu da izbjegne gužvu u gradskom prevozu Njemačkog grada kojem se ne sjećam imena, da bi joj ostalo više vremena za heklanje mada je znala da ne valja heklati na sveca, ali oni su katolici i ne znam da li to ima veze, ali ima veze to što baba hekla kao i moja supruga kako sam napisao poslije tačke i navodnika tek toliko da pojasnim neke stvari što nam nešto i neće pomoći u čitanju i razumijevanju teksta koji čitate.

„Ne znam draga. Saznaću sutra. Sve mi djeluje nešto tajnovito“-odgovorih nekako odsutno kao da sam se nalazio u kuhinji koja je odmah tu pored dnevnog boravka, a ne u samom dnevnom boravku.

Moju suprugu je smetala ta moja odsutnost.

Milion pitanja se vrzmalo po mojoj glavi.

„Da nisi šta srao na poslu o politici“-zabrinuto me upita supruga koja je već išitavala zadnje redove novinskog dodatka Nezavisnim novinama „magazin“ koji dolazi kao dodatak subotom u preduzeće gdje radi moj otac kao časopis na koji je preduzeće pretplaćeno a koji dolaze i subotom što je moj otac iskoristio da donese novine koje nema ko da čita na iščitavanje a koje da usput kažem da i nisu nezavisne jer od njih niti ja zavisim niti one od mene tako da opravdam očev potez što ih je besplatno donio, mada je njihovo donošenje kući zavisilo od njegove dobre volje što u neku ruku daje mojoj tvrdnji da nisu nezavisne dok god zavise od ljudi koji ih pišu i iščitavaju.

„No dobro. Saznaću sutra.“-pogled sam uputio na časovnik koji zaista pristojno izgledao mada je na poleđini sata gdje se stavlja baterija od 1.5V sitnim slovima pisalo made in PRC što me je neko vrijeme izluđivalo to PRC jer nisam bio siguran da li oni koji to proizvode namjerno pišu sitno da bih napregnuo vid da pročitam šta piše, a ono kad se nategnem da pročitam ono PRC što ne bi bilo u redu pa iako je od nama bratskog i prijateljskog naroda Kine odakle je i moj omiljeni lik iz djetinjsta Brucee Lee kao i polovina vlasnika prodavnica u ulici Marašala Tita a koja se sada naziva Karađorđa Petrovića mada sumnjam da je i jedan ikada kročio njome jer da je tako ne bi dozvolili da se njihovo ime provlači ulicom koja bi bilo bolje da se zove Valter jer bi ono malo prodavnica preostalih preuzeli poslovično vrijedni narod iz PRC države, mada ruku na srce sat tačno otkucava i pokaztuje vrijeme preostalo do susreta sa neznancom do kojeg je ostalo nešto manje od 24 sata, mada ostalo bi i manje da sam nastavio započeto obrazloženje o vremenu, satu, i makroekonomskoj politici PRC države.

Dugo u noć nisam mogao da zaspim što zbog supruge koja je nakon iščitavanja teksta došla do podatka da prosječan Japanac godišnje vodi ljubav 3-4 puta sa namjerom da nas dvoje potučemo navedeni rekord još te iste večeri, pa da ostatak godine odmorimo ko ljudi, to zbog poziva koji me je brinuo.

Svanulo je. Ja sam ustao. Nisam Vam rekao da ustajem svako jutro. U deset sati, svanulo, ne svanulo ja ustanem. Obavim sve neophodne razgovore, sjedem doručkujem i čekam ručak, ili one ostatke ručka od juče koje jučer nisam pojeo za večeru pod izlikom neka ostane da ima i za sutra da nespremaš ručak svaki dan, a već sutradan bih rekao kako ne moram svaki dan da ručam.

Obukao sam svoje najbolje jedino odijelo. Kažem najbolje, jer roditeljima je ponos kad oblače sina za maturu. Nije mala stvar kad čovjek maturira, a tek dva puta.

Jedina mana toga odijela što se nekako eto potkralo gotovo na svim slikama gdje sam s nalazio na svadbama, ispratnjam, vjenčanjima i naravno novim godinama već godinama unazad. Pa mana je toga da svaki put moraš na slici da upišeš gdje je to bilo i datum , jer poslije ne bi bilo šanse da skontaš.

Možda je moja sreća bila u tome da sam stario sporije nego moje odijelo i okolina, jer se na nekim slikama moglo jasno vidjeti kako su se opustile sise moje komšinice za deceniju. Nije da se hvalim, ali meni se brkovi nisu makli ispod nosa već deceniju.

Večer je došla brzo kao i  sve loše što dolazi. Šta li će mi noć donijeti?

Osjetio sam kad je vozilom ušao u dvorište. Poljubih suprugu kao da odlazim na vojnu vježbu na 21 dan. Uzvratila mi je poljubcem kao da je jedva dočekala da krenem na vježbu.

Ponovih poljubac želeći da joj naglasim kako ću joj nedostajati. Uzvratila je i ona meni da se ne brinem ništa i da joj ja i ništa neće nedostajati. Laknulo mi je.

Komšiluk je odahnuo. Ni njima neću neodtajati niti ja niti karaoke moja omiljena zabava iza ponoći na zvučnicima 5.1.

Jako osvjetljenje farova njegovog prevoznog sredstva nisu mi dozvolili da prepoznam o kojoj marki automobila se radi. Konstatovao sam da je osvjetljenje mnogo bolje nego na automobilu Golf II u vlasništvu moga oca na koji je on bio ponosan, pogotovo kad bi ga neko pitao za godište automobila, a on bi ko iz topa odgovorio 91-o, a meni bi tad pala na pamet 91-a kad je sve ovo sranje počelo da se dešava i zbog čega ne volim politiku.

Bešuman rad motora oduševio me je. Kokpit i instrument tabla nisu mi bili poznati. Sve je bilo različito od Golfa II za kojeg sam bio siguran da je još uvijek moderan i pouzdan.

„Dobro veče“-metalno ledeni glas sjekao je zrak.

„D..Dobro veče“- zamuckujući odgovorih.

                                    -  nastaviće se-

U hladnoj zimskoj noći jedna nestvarno lijepa slika. Jedan mali loklani putnički voz gotovo bešumno se  probijao kroz snježnu ravnicu. Žućkasta svjetlost iz kupea stvarala je jednu žutu razigranu kompoziciju mašnice za lijepo pakovanje poklona. Nestvarni trenutak odigravao se tek koji trenutak i jedan razglednica nestajala je u daljini.

Ugodno topli kupe bio je poluprazan jedne hladne januarske noći.

Jedan zamišljeni mladi čovjek u polusnu zurio je kroz prozor ugodno ušuškan u topli zimski kaput.

Jedna žena srednjih godina sa dječakom koji bi vragolasto kroz tvrdu bombonu posmatrao putnike u kupeu koju bi zatim stavio u usta i dugo krckao.

Još jedna žena. Dama po držanju na kojoj se  moglo primjetiti da nije iz ovih krajeva. Skupocijena garderoba, prijatna mirisna nota nekog blagog parfema uz malo neobičan akcent budila je nekakvo zanimanje kod žene sa dječakom. Dugo je razmišljala kako da započne razgovor.

„Ugodno je putovati noćas. Kupei su topli i nema mnogo gužve“-konstatacijom kao da se obraćala nepoznatoj gospođi.

„Da jako je ugodno. Mogu reći da sam se prijatno iznenadila. Nisam ovim vozom putovala 40 godina.“-pričljivo odgovori nepoznata dama i pogledom odluta ka mladiću do prozora i pogledom se vrati na gospođu preko puta sa dječakom koji je iz šarene vrećice uzimao novi bombon drugačije boje.

„Kao da je juče bilo. Nisam mogla imati ništa više godina nego što sad ima ovaj mladi čovjek.“-ponovo pogleda u mladića i nastavi.

„Bila je zimska noć. Voz je bio pun putnika. Stajala sam u hodniku. Jedan mladi gospodin ustao je i ponudio mi da sjednem. Sjela sam i zahvalila mu se. Čim sam se smjestila malo sam ga bolje pogledala. Izuzetno lijep čovjek uglađenih manira iz kojih je izbijala neka jednostavna i prirodna ljepota. Pogled mi je sam klizio ka njemu. U jednom momentu pogledi su nam se sreli. Gledali smo se nekoliko trenutaka. Čini mi se čitav život. Onda je on izašao na slijedećoj stanici.“-zastade nepoznata gospođa.

„Nisam ga nikada više vidjela. Život me je odveo u Argentinu, tačnije Patagoniju koja je obilježila moj život. Čitav svoj život samo sam čekala na ovaj dan, na ovaj voz. Čitav život za još jedan pogled“-završi gospođa.

„Ali gospođo, zar nije bilo drugih ljudi u Vašem životu. Čime ste se bavili tamo, mislim ako nisam napadna sa pitanjima“-gospođa sa trajnom i dječakom pokušala je da szna još.

„Čitav svoj radni vijek provela sam u centru za istraživanje pingvina. E to ti je ljubav ne možeš ni da zamisliš.“-reče nepoznata gospođa i usta sa sjedišta.

„Čitav svoj život čekala sam na ovaj voz. Kao da je juče bilo“-pogleda još jednom mladića krj prozora koji tokom čitavog puta ni riječ nije rekao.

Uzela je svoj mali kofer od krokodilske kože, otvorila vrata od kupea, zastala je, okrenula se, pogledala u gospođu.

„Jednom davno prije 30-tak godina napisla sam pismo. Nisam znala ime pa sam ga uputila na ovaj voz. Nadala sam se sve ove godine da će me čekati na vratima voza. Da će me čekati sve ove godine. Laku noć draga moja“-sjetnim osmjehom nasmiješila se gospođi sa dječakom i izašla iz kupea.

Mladić ju je gledao iz toplog kupea. Nasmiješila mu se i mahnula. Kimnuo je glavom dok je njezin šešir na glavi nestajao u gužvi na maloj željezničkoj stanici.

Na slijedećoj stanici izašla je gospođa sa dječakom koji je samo ćutio, jeo tvrde bombone.

U kupe je ušao stariji gospodin. Solidno obučen. Uredno odijelo je davalo izgled čovjeka koji je uvijek nosio odijela. To se odmah može vidjeti.

Sa njim je u kupe ušao trgovčki putnik. Izlizani kofer mnogo je govorio o njemu. Mnogo je prošao, ali slab je promet ostvario. Hvalisavi trgovački putnik poučen iskustvom ocijenio je da saputnicima ne vrijedi nuditi svoje proizvode. Sa starijim gospodinom je ušao u neki lagani razgovor.

U jednom momentu stariji gospodin, prema mladiću kraj prozora.

„Znaš kad gledam ovog mladog gospodina, vrati mi se film kada sam prije četrdeset godina polazio u svijet. Kako je brzo prošlo“-još jednom pogleda u mladog gospodina kraj prozora.

„Znaš ja sam penzioner već mjesec dana. Čitav svoj život radio sam kao pismonoša. Kako sam volio svoj posao. Volio sam onu radost kad bi me dočekivali i sa radošću uzimali poštu. Razglednice, pisma, čestitke. Poseban je to osjećaj. Radio sam i prekovremeno kad bih osjetio da je neko pismo bilo važno“-besjedio je poštar naučen na komunikaciju sa nepoznatima čitav život.

„Kako si moga da procijeniš da je neko pismo važno“-zapitkivao je trgovački putnik u nekom tankom zimskom kaputu.

„Pa nema tu objašnjenja, nekog pravila. Sve su to sitnice. Pažljivo i čitko ispisana adresa, boja pisma, relacija, miris. Eh miris je posebna priča. Miris bosiljka, lavande, toplih mora, zime sjevernih krajeva i dalekog svijeta. Miris je nekako bio najjači adut. Ne osjećaju ga svi. Eto ja sam imao tu neku žicu za mirise. Eto kad bih ti rekao da mi u ovom kupeu miriši poznato možda mi ne bi vjerovao.

Evo ja u džepu imam par neisporučenih pisama. Nosim ih po 10, 20 30 i više godina. Imam ih par. Nisam nikad bio u iskušenju da ih bacim Siguran sam da su jako važna. Čuvam ih kod sebe. Nadam se da ću jednom da ih isporučim“.-nije prestajao s pričom bivši radnik pošte i zavuče ruku u unutrašnji džep kaputa i izvadi svežanj pisama.

Prevrtao ih je u rukama, njuškao ih i odjednom pobjednički gotovo podviknu.

„Evo nisam se prevario. Tu je. Pomiriši. Iz Južne Amerike je.“-poturio je pismo pod nos trgovačkom putniku.

„Ja ništa ne osjećam“-odgovorio je trgovački putnik.

„Evo mladiću pomiriši i ti. Šta kažeš?“-isto pismo podmetnuo je pod nos mladiću.

Mladić ne reče ništa, oči mu se nekako iznenađeno raširiše.

„Kako to da ih nisi nikada otvorio, možda bi mogao da saznaš na koga su.“-pitanjem se obraćao penzionisanom poštaru.

„Ne znam. Možda sam trebao. Možda je sada suviše kasno? Možda ?“-ponavljao je poštar.

Mladić je sad gledao u poštara.

Nekako u isto vrijeme ustadoše poštar i trgovački putnik. Uzimli su svoje kofere, zakopčavali kapute i krenuše ka izlazu iz kupea.

„Laku ti noć gospodine“-učtivo poštar pozdravi mladića pri izlasku.

Trgovački putnik ništa ne reče.

Mladić kimnu glavom.

Kroz prozor je gledao starog penzionisanog poštara. Ustao je sa sjedišta i naginjao se kroz prozor stalno gledajući poštara. Zatvorio je prozor.

Pogledao je sliku na zidu kupea. Pejazaž nepoznatih predjela stajao je pred njim. Planinski vijenac snježnih Anda obavijen tajnovitom maglom.

Voz je nastavio dalje. Novih putnika u kupeu nije bilo. Mladić je razmišljao o zagonetnoj gospođi sa šeširom, poštaru.

Nakon nekih dvadesetak minuta u kupe je ušao kondukter.

„Samo ću malo da sjednem da predahnem“-kao da se pravdao mladiću.

Brojao je novac i preslagivao ga u kožnoj torbi. Presalgivao karte i dva tri puta škljocnuo bušačem karata. Onda se zagleda u mladića.

„E moj mladiću. Kao da je juče bilo kad sam bio mlad kao ti“-sjetnim tonom obraćao se mladiću.

Mladić iznenađen konstatacijom koju je danas već treći put čuo, pogledao je u konduktera koji je skinuo kapau sa glave, provukao ruku kroz uredno začešljanu kosu.

Kondukter ohrabren mladićevim pogledom započe priču.

„Što ti je život. Nisam nikad ni sanjao da ću postati kondukter, a eto još večeras predajem smjenu i penzija. Čitav sam ti život na točkovima. S putnicima.

Bio sam tvojih godina, mlad i kažu da sam bio lijep i zgodan. Jednoga dana u vozu spazih mladu i lijepu djevojku. Ustao sam da joj napravim mjesto da sjedne. Sjela je. Bila je lijepa kao san. Posmatrao sam je čim me ne bi gledala. Duga crna kosa uokvirivala je prekrasno lice sa usnama rumenim kao jagode pitome. Primjetio sam da je i ona mene gledala. Pogledi su nam se sreli. Čini mi se da sam sve saznao o njoj. Nisam ništa stigao da je pitam morao sam da izađem na slijedećoj stanici. Nisam mogao zaboraviti taj pogled nikad.“-kondukter je vezao svoju priču.

Mladić je nekako unezvijereno pogledao čas na prozor, čas na konduktera.

Kondukter nije primjetio njegovu nervozu.

„Odlučio sam da se zaposlim na željeznici. Počeo sam raditi kao kondukter. Nekako sam uspio postići da budem kondukter baš na ovoj liniji. Punih 40 godina svaki dan i noć, otvaram jedan po jedan kupe u nadi da ću ponovo ugledati onu crnu kosu i kao jagoda rumene usne. 40 godina moj druže. Vrijeme je prošlo kao tren. Evo kad noćas predam smjenu spustiće se zastor na kupe. Ne znam šta će biti sa mnom. Sve ove godine držala me je nada. Ne znam kako ću dalje.“-oborenog pogleda kondukter se izjada mladiću.

Mladić ga je gledao. Iz njegovog oka jedna suza skliznula je niz lice.

Kondukter je ustao, pogledao u mladića. Mladić skamenjen, samo je ćutao.

„Takav je život moj mladiću, a sad laku ti noć“-kondukter stavi kapu na glavu i produži niz hodnik.

Sanjivo jutro dočekaloje mladića. Pohađao je završni razred učenika. Bio je nijem od rođenja. Učio je jezik ruku.

Poštar je otvorio pismo kojega je nosio 30-tak godina. Ruke su mu se tresle od uzbuđenja. Činilo mu se da radi najveći zločin ikada.

Pomirisao ga je još jednom. Počeo je da ga čita.

„Ljubljeni moj, ako ovo pismo ikad stigne u tvoje ruke........“

Poštar je plakao. Ugasila mu se peć.

Nakon dan dva mladiću su pod ruke stigle novine. Listao ih je. Jedan čalanak neobičnog naziva privukao mu je pažnju. Pročitao je suvoparni članak crne kronike koji je navodio sledeće.

„U noći s 13 na 14 januar u svome domu pronađen je mrtav penzionisani poštanski službenik A.B. Pored njega na stolu nađeno je jedno otvoreno i nekoliko neotvorenih pisama. Uzrok smrti bi moglo biti smrzavanje ili sračni udar. Istraga je u toku.

U zoru 14.januara u putničkom vozu pronađen je obješen kondukter M.N. Pored njega je uredno složeno ostalo konduktersko odijelo, kožna torba sa kartama. Kondukteru je to bio poslednji dan u službi. Pretpostavlja se da je to razlog njegovog samoubistva.

U rijepodnevnim časovima 14. januara u  lokalnom hotelu pronađena je mrtva Argentinska državljanka našeg porijekla D.Č. Prema dokumentima pronađenim kod nje radilo se o penzionisanom radniku nacionalnog parka u Patagoniji. Uzrok smrti pretpostavlja se da je srčani udar“

Mladić odloži novine. Tri naizgled nepovezna slučaja bila su mu poznata. Da bili su povezani. Ljubavlju i nadom.

 Da li nada umire posljednja. Ne ona i dalje prolazi kroz poluprazne vagone ove januarske noći čija žućkasta svjetlost iz vagona kao žuta mašnica krivuda kroz snježnu ravnicu i nestaje u noći.

„Tako je malo falilo. Samo riječ da sam mogao reći. Samo jedno ZNAM“-bolno je pomislio mladić na slučajnost kojoj je bio svjedok kakva se događa jednom u milion godina.

Pozdravlja Vas mandrak72, obožavalac kupea sa slikama na zidu u hladne januarske dane.