[ Mandrakizmi ] 25 Decembar, 2009 21:56

Naša zemlja je medicinski fenomen. Sve je postavljeno navrat nanos.

Visoki ciljevi imaju jednu slabu tačku. Disktabilan doskok.

Put našeg napretka ima samo jednu manu. Završava u ćorsokaku.

Vlada zadaje konačni udarac kriminalu. Ležeći policajci su na ulici.

Dubokoumnost našeg vođe potopila je plitka pamet.

Tačno je da narod na izborima bira program, ali daljinski je kod vođe.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, nelogični izbor sijaset prilika.

[ Smijehom protiv uroka ] 20 Decembar, 2009 16:55
Nekoliko dana čitav grad pričao je samo o jednom. Lokalna radio stanica stalno je vrtila džiglove sa pozivom na koncert godine.
Telefon je zazvonio.

„Hej mandrak72, znaš li šta ima novo?“-reče mi dobro poznati glas.
„Novi gra, Novi Sad, Novi Pazar, Novi Vinodolski, Novi Beograd,...“-nabrajao sam par trenutaka dok me ne zaustavi.
„Ma ne to. Znaš li ko dolazi u subotu?“-pitanje je bilo malo jasnije.
„Doktor za ono iz Prijedora, Tina Tarner, ....“-nabrajao sam sve ono što mi je tog trena palo na pamet.
„Ma jel slušaš ti radio ikada?“-gotovo iznerviran me prekida.
„Kako da ne. Kad mi je ujak polazio u vojsku 79-e, kad je Zvezda u Beogradu pobijedila Real Madrid sa 4:2, kad je...“-opet me je prekinuo u pola rečenice, a to ne volim.
„Pa Jašar. Dolazi Jašar Odozgorević Jaško čovječe. Pa gdje ti živiš. Idemo u subotu van. Povedi suprugu. Idemo malo u život.“-sve je već bio isplanirao.

Nisam želio da ga uvrijedim pa sam pristao.
Te večeri smo stigli malo kasnije. Bio je samo slobodan jedan stol. Nalazio se pored vrata od toaleta.

„Nije loše mjesto. Moglo bi nam zatrebati.“-položaj stola mi je odgovarao.
Jašar je predstavljao novi album „Moja mala nije zalud klela“.
Moj drugar je poznavao sav njegov rad. Od „Ja sam lovac Joca“, preko „ Mislio sam nisam srao“, pa sve do ovog albuma.
Zeko je odmah skočio i odjurio do njega u pravoj pauzi da uzme autogram i njegovu sliku.

„Vidiš. Piše Za Zeku od Jašara.“-pokazivao je sliku pjevača sa sunčanim naočalama sa velikim staklenim površinama kao izlozima na Zemljoradničkoj zadruzi Agići Donji, u kaputu sa zavrnutim rukavima i kaišom stegnutim ko u Ruskog vojnika.
„Alal vjera Zeko. Imao si se rašta i roditi.“-hvalio sam njegov uspjeh.

Kako je vrijeme odmicalo i pjevač je imao neke svoje potrebe i često je prolazio pored našeg stola. U povratku bi zastao kod našeg stola tapšao bi nas po ramenima, drmusao par trenutaka. Ponekad bi nešto i progovorio. Pitao Zeku koji nije skidao pogleda sa slike pred njim.
Zeko je rastao sa svakim njegovim dodirom. Radovao se eto što je Jašar upravo svaki put kad bi išao u toalet u povratku zastao kod nas i kao stare poznanike tapšao po leđima. Komunicirao na jedan sasvim prijateljski način.
Zeko je lebdio. Levitirao.

Nakon Jašara gotovo svi članovi benda tapšali su nas po leđima. Zeko je i dalje rastao.
Poslije su gotovo svi gosti restorana počeli da nas tapšu po leđima u prolasku.

„Čovječe nisi svjestan šta bi propustili da nismo došli. Vidiš li sve ove ljude. Od danas više ništa neće biti kao prije“-osmjeh mu nije silazio s lica.

Nakon nekoliko piva i ja sam osjetio potrebu da posjetim tu najposjećeniju prostoriju te večeri.
Oprao sam ruke nakon obavljanja nužde i pogledom sam tražio papirne ručnike da obrišem ruke. Nije ih bilo.
„Možda ih je nestalo.“- pogled mi je nesvjesno pao na kantu za otpatke. Nije bilo zgužvanih i bačenih ručnika ubrusa.
„Znači!“- opipah se po leđima.
Bila su vlažna i mokra.

Nisam imao srca da kažem Zeki za Jašara i leđa. Gotovo neprimjetno navedoh ga da skine kaput koji je dobro bio mokar.
Do kraja večeri čim bih primjetio da je neko prošao u toalet ustao bih sa mjesta i pravio živi zid. Zeka nije znao razlog mog čudnog ponašanja, ali je to tumačio mojim dobrim raspoloženjem, a hit večeri „Mokrio sam i opet ću“-vrtio se nekoliko puta.
Zeku sam sreo slijedećeg dana.

Bio je prehlađen, ali vidno zadovoljan koncertom godine.
„Jesi li čuo ko dolazi slijedeće subote?“-upita me.
„Barak Obama. Nakon Jašara ne može svako doći u Novi Grad.“-rekoh.
Zeko se nasmijao od srca.


Pozdravlja Vas mandrak72, promoter kabanica i vodonepropusnih kaputa za područje Jugoistočne Evrope i zemalja Beneluksa.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 19 Decembar, 2009 20:00

Igra je jenjavala. Sanjkalište se polako praznilo. Intenzitet smijeha i vriske smjenjivala je nastupajuća tišina. Nisam volio taj dio dana kad bi se polako razilazili.

Želio sam taj momenat još nekoliko trenutaka da odložim.
Popeo sam se na brdo s namjerom za posljednji spust toga dana. Bio sam sam. Istim elanom žurio sam za još nekoliko sekundi vjetra u licu protkanog sitnim kao mušicama snijegom.
Posljednji drugari već su bili leđima okrenuti meni. Vukli su sanke prema svojim toplim domovima.

Bio sam sam na vrhu brda. Zauzeo sam polaznu tačku. Nije mi se kretalo. Nisam želio da ovaj dan završi tek tako. Želio sam da iz ovog dana izdvojim sličicu, detalj koji ću ponijeti sa sobom. Detalj kojim ću kupiti osmijeh kad presahnu svi ostali motivi.

Popravio sam sanke. Popriječio ih ispod cerića još uvijek nakićenog s nešto preostalog lišća koje je još tvrdoglavo odolijevalo pod teretom postojećeg snijega, zime koja je pokazivala svoje zube i prijetećim teretom snijega koji je padao sve jače.
U daljini ispred mene pod plaštom sitnog snijega iščezavali su moji drugari i komšije umorni od igre, vriske. Zalutalih grudvi i mokrih stopala.

Zavidio sam im. Ne zbog toga što će za par trenutaka biti u svom toplom domu pored peći u suhoj garderobi, dok će se gumene čizme već sušiti pored peći za nove pobjede sutrašnjeg dana.
Zavidio sam im zbog onoga što mi je nekoliko puta palo na um toga dana.

Staće ovaj snijeg. Otješnjaće čizme i netragom nestati vunene kape sa svim onim velikim kićankama i grudvama koje bi veselo poskakivale dok bi bezglavo jurili niz padinu na saonicama svih oblika i veličina.
Tišina kakve nigdje nema pravila mi je društvo. Ustvari nismo bili sami. S nama nenametljivo koketirao je šapat snijega.
Da čuo sam ga jasno.

Šćućurio sam se na plavim saonicama koje mi je otac napravio odmah po mom rođenju. Saonicama koje su osjetile svu onu dječiju neustrašivost koje se danas pomalo plašim. Mnoge vozove od sanki prepune dragih mi likova koje su stranice života nekako prebrzo okrenule i otrgle od sjećanja. Svih onih skokova, jastučića za sjedenje i ozeblih prsta pomodrilih od hladnih grudvi jednog hladnog nedeljnog popodneva kad je Senad sa svojim niskim sankama najduže skočio od svih nas, a ja. Ja sam ostao samo drugi. Neslavno sam završio finale. Nasadio sam se na glavu i nekoliko puta preturio dok su salve smijeha odjekivale brdom. Nisam bio previše tužan dok sam iz snijega vadio kapu prepunu snijega. Snijeg mi se zavukao ispod toplog džempera i potkošoulje, ispod rukavica. Bilo ga je čak i u ušima. Biće sutra revanš. Znao sam.
Tišina je bila pored mene . Jasno sam osjetio njezin prezir. Nisam se obazirao. Zabacio sam glavu pokušavajući da gledam u nebo prepuno lepršavih pahulja. Jasno sam osjećao kako se zaustavljaju na mom licu i tope se ostavljajući male sitne kapi pristigle od ko zna kud. Možda razočarane što neće završiti kao bijeli snijeg što pršti i smjelo bježi ispod sanki sa neustrašivim jahačima koji su mamuzali svoje metalne i drvene konjiće svih oblika i veličina.
Činilo mi se da putujem. Ubrzo sam morao zatvoriti oči. Pahulje su i dalje padale. Osjećao sam kako su se neke u posljednji čas izmakle i završile pored mene.

Spustio sam glavu i slušao šapat. Tihi razgovor snijega i uvela lista cerovog.
„Ti si još tu?“-gotovo iznenađena pahulja se zaustavi na suvom braon cerovom listu.
„Odolijevam.“-reče on.
„Čemu otpor. Tvoje vrijeme je odbrojano. Nema više smisla.“-nastavi pahulja.
„Doći će i sunce.“-reče uveli list.
„I jesen.“-nastavi pahulja.
„I zima, a gdje ćeš ti biti?“-reče list.
„Ja ću možda biti negdje drugdje, a ti?“-reče popustljivo pahulja.
„Zar je to važno? Sad smo tu. Lijepa zima.“-konstatova suvi cerov list.
Tihi šapat nastavi se još dugo.

„Još uvijek smo tu.“-pomislih.

Vjetar mi je šibao lice. Bujica pahulja bježala je ispred nosa ne dajući mi da oka otvorim.
Sebično sam trčao prema kući noseći još jedan detalj na obroncima duše sklopljena mozaika. Vrijedilo je svake sekunde.

Snježna zavjesa bila je sve gušća. Gotovo neprozirno tkanje obogaćeno nastpajućim sumrakom učinilo je da ulične svjetiljke kao svici pokažu put kojim i danas idem.

Danas sam opet slušao tihi šapat snijega.
„Još uvijek sam tu.“-rekoh za sebe.
Proteklo je mnogo zima. Danas je bio dan kakve baš volim. Ustvari baš baš.
„Tata idemo!“-nježni glasić me pozva.
„Naravno.“-nastavili smo sanjkanje.

Tihi šapat snijega odjeven u ljubičastu bundicu i preslatki šeširić bio je pored mene.

Neprocjenljivo.

Pozdravlja Vas mandrak72, osvjedočeni sagovornik svega onoga što život čini ljepšim. Boljim.

[ Koji mi je andrak ] 16 Decembar, 2009 19:01
Poštovani moji. Zbog obaveza nisam neko vrijeme stizao da odgovorim na brojnu poštu koja se sve više gomila. Stoga evo nas ponovo u našoj i vašoj rubrici „Halo mandrak72 koji mi je andrak72“.

„Jedan gospodin koji bi želio ostati anoniman žali mi se slijedećim riječima.“

„Cijenjeni i nadasve realni gospodine mandrak72 doživio sam nešto neobično. Moja zakonita supruga. Moja bezuvjetna ljubav izvršila je nasilje nada mnom. Pretukla me je sirovim odreskom. Kud se ljubav dela? Gdje je tu sreća?“ –žali nam se gospodin preko bare.

„Gospodine od preko bare. Ljubav nije nestala. Ljubav ti je jednostavno pokazala da meso ubija. Tvoja je sreća ovaj put bila uz tebe samim tim što gospođa nije pripremala srneći ili teleći but.“


Pozdravlja vas mandrak72, uplašeni degustator šunke pod okriljem noći.
[ Generalna ] 15 Decembar, 2009 20:19

Dobro pogledajte sliku koju sam danas uslikao. Obratite pažnju i napišite šta vidite. Događaj se zbio na nekih četrdeset metara od mjesta gdje živim.

Kliknite na sličicu, uvećajte je i pred vama je osoba X. Igra detekcije može da počne.

Pozdravlja Vas mandrak72, neprofitabilni promoter čarolija prirode.

[ Mandrakizmi ] 12 Decembar, 2009 19:20

Narod je raspamećen. Kakav im je tek lider.

I mi konja za trku imamo. Kaskamo za svijetom.

Vođa je pacifist. Puca u prazno.

Nemamo nezapolsenih. Mlatimo praznu slamu.

Zaštićeni smo ko medvjedi. Otud u rešetkama.

Opozicija ne priznaje poraz. Saslušavanje se nastavlja.

Vođa bi pristao da ode sa vlasti, ali ne ide mu se praznih ruku.

Narod je u raskoraku. Vlasti nemaju sluha.

Nismo u nokdaunu. To je samo privid.

 

Pozdravlja Vas mandrak72,  bokserski pripravnik na neodređeno.

[ Mandrakizmi ] 11 Decembar, 2009 20:55

Narod je izašao na ulice. Pauza je.

Formirana je vlada u sjenci. Onu prošlu ubila je sunčanica.

Vlast je na koljenima. Kleči nam na grbači.

Vlast je pustila korijenje. Kao i svaki korov.

Ptičiji grip je za svinjski samo mačiji kašalj.

Pasiji život je san svakog čovjekovog najboljeg prijatelja.

Vjerske slobode su široke. Široke mase su na koljenima.

Majmunska posla. Prvi oblici političkog organizovanja.

Stomatolozi su bespomoćni. Vratile su mi se zazubice.

 

Pozdravlja vas mandrak72, politički neorganizovan korov.

 

 

[ Mandrakizmi ] 10 Decembar, 2009 21:00

Ako sam ja lopov, čiji su onda ovo džepovi.

Bolje sutra nam se smiješi. Kiselo.

Svi me hvale. Bogu hvala ne vidim popa.

Poklonjenom konju se u zube ne gleda. Nema ih.

Naši napori za mirom urodili su plodom. Vodimo tihi rat.

Izašli smo sa našim stavom. Ne priznajemo tuđe stavove.

Hipohondrija nije bolest. To je zbornik simptoma na jednom mjestu.

Sud je potvrdio naše sumnje. Žrtva nije imala alibi.

Naši ratovi su opravdani. Vidite li samo kako se brane.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, porotnik bez razloga.

 

[ Generalna ] 06 Decembar, 2009 18:00

Stajao sam na obali. Jednom nogom bojažljivo sam palcem od noge dodirivao nemirnu površinu. Pogledom sam tražio i najmanju opasnost koja je mogla da dođe sa neba. Malo mi je trebalo da me pokoleba.

 „Da li sam ja baš za to?“-pitao sam se.
Bilo je potrebno nešto da me pokrene. Nešto mnogo više.

Alhemija je pomogla. Gurnula me je u buru koja je slijedila. Nošen talasima tražio sam Svjetionike, Patkovo brdo.

Bacan bijesnim talasima na kapije gospodina Jorgovana i sa šeširom gospodina Vrane hrabro sam mijenjao sredstva putovanja. Raketom po mjeri čovjeka vidio sam Tarzana, Zoki Pokija kako se kupa. Brzinom magareće godine postao sam Kapetan duge plovidbe. Gavran sam postao. Brzinom mlina za kafu jurio sam Pony biciklom u Plavoj pidžami koja je vijorila kao zastava moje pobjedničke posade. Ispunjen mirisima koji ne blijede ispunio sam Herbarijum duše i svom snagom Vanjske strane lica u Patikama od sedam milja odnio najljepši poklon Jednoj maloj garavoj u crvenoj blizi na tufne.



Usput zamolih učitelja da mi vrati klikere sa tri perca da bi pod svjetlošću Ulične svjetiljke dočekao jutro pod drvetom sa lišćem svih boja sa brojnim ždralovima na nebu koje sam usnio od neke slike sjajnih kineskih careva.



Krečio sam zidove sa njljepšim grafikama mojih kćeri. Pažljivo sam vjenio Perlice života sa strpljivošću starim majstora obrade bisera.

Poštar golubova lika donese mi riječ koja zakasni u Očima boje horizonta.

Jedne hladne Somborske zime, kroz prozor malen tražio sam izgubljene drekavce u noći uvjeren u Čaroliju noći koja ne prestaje i živi u nama.

Bespredmetna statistika jednog starog hrasta opčinila me je da sam sav sadržaj Između korica progutao u jednom dahu. Od čega ostade Jedna gotovo sasvim topla priča i Pekinška patka od koje i danas strijepim da se ne vrati na ormarić u hodniku sa svojim PVC očima.



Ljudi koji jedu dok je vruće od kojih sam i sam pronađoše u Knjizi kvarova pod brojem 1526 priču ravnu onoj o Bruce lee-ju koju i danas još uvijek nosim u malom džepiću na radnom odijelu na desnom ramenu. Drug se ne ostavlja u nevolji. Pogotovo Drug kakav je Blagoje pred gospođom Nožinić, Niti Obrad u susretu sa Vukom koji nikad nije upoznao crvenkapu..

Kao i obično u Nedjelju bio sam na Sredelju sa svim onim ehom nastalim od lopte koja se nesebično nabijala sad dal u patikama il bez nje koje više nema pred praznim tribinama na koje ponekad svratim dok berem gljive koje volim.

Zvijezda u oku mladog gospodina Jablanka kao da odnese Burna vremena gospodina Cvjetka i sa Ribarevom srećom u Odijelu gospodina Pauna uz ludi ritam Bubnjeva u noći mladog gospodina Jablanka Grotnića. Zahvatih tek malo vode iz Bunara želja i napravih Ledeni čaj. Sačuvaj Jelenka od radoznalih lovačkih pogleda dok sam vodeći Razgovor iza zavjese završio s Razgovorom s povodom.

Pustio sam brkove i Na krilima sna otplovih u Patagoniju gdje ničim izazvan postadoh plijen otmičara vanzemaljskog prostora koji u mojim postovima pronađoše inspiraciju za toalet papir. Ne klonuh već spašen mrežom Pretjeranog Petra sasvim slučajno otvorih Tajni kovčeg života u kome Mudri prosac oženi bogatu grbavu mladu.



Blago crvene planine bilo je preda mnom dok je Bronzana straža Plesala samo jedno ljeto nabacujući petice kao Baba vuka i NBA igrači u malom javnom WC-u,

Zavjera porcellino allo spiedo oduzimala je dah dok sam se upuštao u zavjeru međunarodnih okvira.
Čovjek od pirea, naša Nacionalna klasa i jedna sasvim Beskrajna noć Pod svjetlima velegrada isklesaše sasvim malo Zrnce slobode. Potrebno za Čovjeka sa kišnim obrvama koji je svaki dan kupovao Kokosov orah bio je spreman na svaki put pa čak i u Texas, Texas odakle mi se javi Božo Džeronimo koji me zavjetova Vukašinovim zavjetom da mu čuvam biciklo i trešnju.

U meni je raslo srce od ćilibara, a Ibrahimova tuka nije baš nabolje prošla toga 1 maja za razliku od Broda u žitu koji isplovi iz nepregledane ravnice ravnodušnosti na pogled preko crkve i stare lipe.
Stojkov Vjetar u leđa bio dovoljan da bi jedna Beskrajna priča Vasilijeva nekako baš u Vejsilovo vrijeme učestvovali u Olimpijadi o kojoj se ne govori, dok je Noćas kišilo kako kaže radio.

Putem svile stigoh u Teatar duša na rasprodaju boli. Dao sam ništa i dobio sve. Može i to.
Mada su to neka sasvim Magareća posla sa malim Milojicom.

Ni Žizela koja nije znala šta je Rahatluk niti Japanska ruža nisu imali predstavu o ljepoti Stare Hercegovine koju pomenuh.


Putovah i Putinu u pohode preko rijeke istražujući trag Sjonojoga. Uz mnoštvo andraka72 i Neplaniranog pogotka  upoznah Plavokosog dječaka sa crnim mačkom,  u Desetom selu, gdje na svu sreću nije stigao Čovjek sa urođenom foteljom.

Oprezni Dodir Tavanske tišine , tek nemušti Tragovi u snijegu posmatrao sam očima Čovjeka s maslinom u njima dok se Mjesec grohotom smijao. Sad ne znam dal zbog Žuće il mandrakizama. Ma nije ni bitno.
Bitno je to da sam ja sa Vama već pune dvije godine. Malo li je. Ne nije i jeste.

Svejedno ostajem sa vama na brodu od bloga koji uredno plovi na mašti, ljubavi, smijehu i što je najvažnije dobrom raspoloženju.

Na ovom sjajnom putovanju mnogo sam naučio upravo od Vas. Nastojao sam da budem još bolji. Raznovrsniji. Nisam bio ni svjestan gdje će me prvi post dovesti. Ni u snu.
Od svega najveći mi je problem nedostatka vremena da se još više družimo. No i ovako je odlično.
Upravo zbog toga pozivam Vas na iće, piće, kolače, muziku, ples i smijeh i u narednom periodu.

http://mandrak72.webs.com/

http://mandrak72world.weebly.com/

Bez svih Vas ovo putovanje ne bi imalo smisla. Bez Vas vjerujem da ne bi ni bilo mandraka72 koji vjerujem da ne bi uopšte pisao.
Da ste mi svi živi i zdravi još godina sto.
Hvala.


Pozdravlja Vas i na proslavu poziva Vaš mandrak72.
[ Mandrakizmi ] 04 Decembar, 2009 23:30

Crno nam se piše. Život piše memoare.

Život piše romane. Mi preživljavamo dramu.

Stali smo na noge. Dotakli smo dno.

Pravna država je pokazala zube. Rijetko su lijepi.

Ubica nije sumnjao u žrtvine loše namjere.

Ubica se brani žrtvinom neuračunljivošću.

Zločin je kao vino. Što prije zastari to je bolji.

 

Pozdravlja vas mandrak72, nevladin osmatrač neidentifikovanih lukavih objekata.

[ Priče iz Desetog sela ] 23 Novembar, 2009 19:00
Pogasio sam svjetla na terasi i stepeništu. Velika terasa bila je oslobođena svog balasta. Na terasi bio sam samo ja i jedna stara stolica.

Preda mnom pružao se pogled na veliko zvjezdano nebo i tek nekoliko treperavih sijalica udaljenih kuća koje su iščekivale noć koja stiže. Volio sam trenutke kad bih bio na momente gotovo nevidljiv i neprimjetan na ovom svijetu. Vjerovao sam da ima još takvih ljudi.
Zatvorio sam oči. Osluškivao sam sve one zvukove koje selo nudi. Zvukove udaljenog laveža psa koji kao da je opominjao nemani da ga se klone, skok vješte vidre u malu riječicu u potrazi sa bogatom večerom. Jezivi huk sove koja kao da je ponavljala neke stare lekcije iz života. Baš kao i ja.
Noć preda mnom bila je poput mnogih do sad. Nisam je se plašio, nisam ni bio indiferentan, ali želio sam nešto više od ove noći. Želio sam priču.

Prvi nagovještaj ubrzo se spretnim nečujnim koracima pojavio tik ispred terase. Nisam davao znaka da sam svjestan njegovog prisustva, ali veliki Žuti mačak od komšije Dule vječiti sanjar i neustrašivi lovac sigurno je znao za mene.
Prijatnim barintonom melodično me pozdravi.
„Dobro veče ti želim.“-reče mi Žućo.
„Dobro veče i tebi.“-uzvratih pozdrav.
„Razmišljaš?“-upita me.
„Čekam priču da se desi. Znaš li neku dobru.“- upitah ga.
„Ustvari ne znam niti jednu koja to nije. Na dobru si se adresu obratio komšija.“-gotovo se obradova Žućo, a pogled mu sijevnu kao munja.
„O čemu?“-podigoh pogled na zvjezdano nebo.

Pogled mi se zakači na mlad mjesec dok se šeretski izvalio na leđa kao da peca najljepše treperuše zvijezde dok mu se jedna od njih otkači i kao nožem zapara nebo.
„Mjesec.“-rekoh mu.
„Šta mjesec? Znam sve o njemu. Slušaj ovu.“-primaknu se Žućo gotovo pored stolice, okrenu se u polukrug te leže naslonivši se glavom na prednje šape.
„Ustvari to i nije mjesec.“-poče ti on.
„Kako nije.“-gotovo poskočih sa stolice.
Sva moja znanja u tom momentu gotovo se pobuniše. Teorija o mjesecu kao zemljinom satelitu bila je opasno dovedena u pitanje, Samim tim i teorija o svemiru i univerzumu bivala je opasno poljuljana.

„De, de. Smiri se komšo. Poslušaj pa ti prosudi.“-poče da me smiruje taj mudri seoski mačak beskompromisni borac sa tavanskim miševima i slaninom šarenom.
„Prije mnogo godina baš u doba kad je slanina dobijala zlatno žutu boju, a čađave grede opasno prijatan miris, mamac za sve miševe iz Rujiške, a bogami i šire u selu se niotkud pojavi Micika. Mačka kojoj se ljepota širila od njuškice pa preko leđa i tako sve do kraja repa. Ljepota je sigurno bila još i veća, ali to bi onda bila neka druga priča.“-zastade Žućo za trenutak kao da puni pluća svježim novembarskim vazduhom kojeg je bilo u izobilju mada on toga nije bio ni svjestan.
„Pojavi se Micika i u selu postavi sve stvari naglavačke. Svojim snenim pogledom kao da je zaluđivala sve mačore u selu pa tako i mene. Nas tridesetak mlađih i par starijih mačora bili smo joj pri ruci, a ona. Ona je samo izvoljevala. Uvijek novi i novi zahtjevi. Nikad dosta i dovoljno dobro za nju nije bilo.“-nastavi Žućo.
„Šta si mi danas donio mladiću?“-upita mene Micika a ja sva ustrepatao te se zapleo pa nikako odapeti.
„Evo jedno veliko i čvrsto motano klupko vune.“-jedva izustih.
„Pa šta da ja radim sa vunom. Kakav mi je to poklon.“-gotovo da je bila bijesna.
„Pa, pa,....“-jezik nikako da odapne.
„Nosi to. Neću da se igram. Ja sam jedna ozbiljna prilika. Nisam ti ja ovdje došla da bih se igrala i skakutala za vunom. Ko je to još vidio.“-siktala je.

„Odjurio sam u noć. Zastao sam teko kod vodenice. Ona je zlokobno lupetala u mirnoj noći. Baš kao što se sad čuje. Jel čuješ kako lupa klapa klapa klap.“-zastade on njuškicom mi pokazujući u pravcu vodenice.
Napregao sam sluh da čujem vodenicu koja je na momente razbijala noćnu tišinu. Blaga jeza ispunjena svim onim pričama vezanim za vodenice spuštala se ko usamljena kišna kap sa strehe iza ovratnika pa niz leđa. Nije budila strah, ali je stvarala jedan nelagodan osjećaj kojem je trebalo neko vrijeme da nestane.
Ćutali smo svaki za sebe par trenutaka sa nekim svojim problemom zamaskiranim u priču o Miciki i mjesecu pod plaštom od noći.
„Zastao sam razmišljajući kuda dalje. Šta mi je činiti. Micika je bila posebna. Nisam je želio izgubiti. Dok sam tako razmišljao po navici ušao sam u vodenicu. Mlinar me nije ni primjetio od oblaka brašna koji se prašio dok je presipao brašno u džakove. Pogledom sam kružio po vodenici tražeći bilo šta što bi me navelo na rješenje moje muke. U tom trenu spazih jednog debelog miša sjajne dlake koja se presijavala pri slaboj svjetlosti petrolejke u mlinu. Njuškica mu je bila sva bijela dok je lickao brašno. Skočio sam i šapom ga zarobio. Zubima ga uhvatih za krzno i trkom se uputih prema Miciki.“-vidno zagrijan za priču Žućo gotovo da nije diasao.
„Donio sam joj živog debelog miša. A ona iskolačila oči na mene. Gotovo da bi me u top strpala.“-vidno neraspoloženiji Žućo zastade.
„Na šta ja tebi ličim. Na živodera. Životinju. Nosi to od mene barabo jedna seljačka. Ja sam dama prefinjena. Jesi li čuo za gospodska jela, parfeme. Miševi nisu nobles.“-drala se Micika.
„Nisam ni slušao šta je dalje govorila. Nisam bio ljut, ali znaš kakav je to osjećaj.“-nastavi Žućo.
„Znam Žućo. Znam kako je kad neko ne vidi tvoj trud.“-rekoh mu.

Noć se bližila ponoći. Nije mi se spavalo. Želio sam priču za laku noć.
Nije se ni Žući spavalo niti žurilo.

„Zima je uveliko stezala kada sam potišten i posramljen otišao u noć. Želio sam da odem i da se nikada Miciki ne vratim. Odlučio sam da se popnem na najviše stablo i da više nikad ne siđem dok od gladi ne skapam.“-ispriča ti Žućo pa se nekako nasmija šeretski.
„Popnem ti se ja na najviše stablo Jablana gore više Đukine kuće. Sa njega se vidilo sedam sela, Jokine njive i Stojanov kestenjar. Za vedrije večeri moglo se vidjeti sve do Srbije gdje živi moj rođak Nidžo čiji su preci otišli s kolonistima. Javljao ti se on meni jedno vrijeme redovno, no nekako i on urijedio sa pismima. A ispod mene rijeka ljudi, problema i briga, a ja gore kao neki kralj. Samo gledam i ništa me se ne dotiče. Ni brige, ni tuge, veselja ni muke. I tako ti ja ni na nebu nit na zemlji nastavi svoj život. Nisam ustvari više ni gledao na zemlju, već nekako na nebo. Sa zemljom sam već bio raskrstio. A nebo plavo ko marama na Stoji Čubrilovoj kad u zadrugu pođe. More nepreglednih oblaka bijeli pa sve nekako runjasti ko Momčilove ovce pasu li pasu, a trava nije zelena neg plava. A onda ti moj komšo kad me kap ne udari. Iznad mene protutnja nešto veliko stvarajući buku da su mi uši zagluvile čitav sat. Uspravim ti se ja i pogledam ti u daljinu za zvukom. A onda nekako malo niže pored mene neka čelična ptica, ustvari avion proleti u niskom letu, a neki brko sa naočalama i podvrnutim rukavima na košulji volanom sve ovo čini.“-pokazivao je šapama kao da okreće volan.

„A u džepiću stoji hemijska olovka. Kad me vidio on mi mahnu te se i ja njemu nasmijah. Bi mi lakše kad znam da gore imam nekog svog.“-zastade Žuću ponovo se namještajući u klupko.
„Veliš brko?“-upitah ga.
„Bogami brko. Baš kao i ja.“-šapom ti on pogladi svoje brkove.

„Bližila se noć. Ogladnio ti ja, al odlučio ja da idem na nebo. Pričinjava se meni svašta. Sanjam ti ja masne debele miševe, pečeno pile. Limeni tanjir toplog tek muženog mlijeka. A u stomaku krči ko na vašaru. Premećem ti se ja preko grane, al glad ne bježi od mene nikako. Negdje iza ponoći otvorim ti ja jedno oko kad ona tik iznad mene sirac veliki okrugli. Zapeo za granje pa ni makac. Ja ti polako otvorim i drugo oko koje je još spavalo pa bolje pogledam“-zastade Žućo podižući dramatiku na osjetno viši nivo.

„Ko te tu postavi nesrećo pomislim ti ja. Protrljam ti ja ponovo oči a ono sirac bleno u mene pa ni da blekne. Jarca ti tvoga debelog, mislim se ili ti ili ja. Pritisla ludačka glad, a onda se sjetim i Micike. Sklupčam ti se ja i spremim na skok. U momentu se đipim da su grane poda mnom pucketale a jablan se nakrivi i tako ostade i dan danas. Pružio sam se koliko sam dug. I još za nokat duže. Sudarih se ja sirom. Tvrdim sirom. Zagrizoh veliki komad, al od siline udarca zacrni mi se pred očima. Ostatak sira od siline udarca odskoči uvis, a ja se za otkinutim dijelom stmeknem niz jablan. Šibale me grane, sveg me živog polomiše te do zemlje izgubih nekoliko života. Kad sam pao na zemlju ostao sam tako ležati neko vrijeme.“-zastade Žućo.

„Šta bi sa sirom?“-upitah ga.
„Šta bi? I ja se pitam. I dan danas ga tražim. Šta misliš zašto ja i dan danas skitam obilazeći vrbake i šipražje, sjenike i drvljanike. Ovako krezub i bez zuba samo mi je taj sir preostao. Nego vidi de. Dobar sam komad ja njemu otkinuo. Još samo kad bih znao gdje se zadenuo.“-ustade Žućo i pođe prema riječici.
„A Micika?“-upitah ga ponovo.
„Koja Micika. Ne znam ti ja nikakvu Miciku. Pa tražio si da ti pričam o mjesecu, a ja ti o siru ispriča. Nego vidim i da si ti umoran. Vrijeme je da ideš spavati.“-šeretski se Žućo nasmiješi onim svojim velikim brkovima i skitačkim očima.

„Ko će ga znati. Možda i sami griješimo gledajući stvari iz samo jednog ugla. Bio bi to lijep komad sira. Drugi put treba biti oprezan kad se priča traži upravo zbog ugla gledanja.“-nasmijah se Žućinoj priči koja je imala svoje gledište.

Pozdravlja Vas mandrak72, visoki posmatrač iz oštrog ugla mačje perspektive.
[ Mandrakizmi ] 22 Novembar, 2009 17:36
Nisam ja pao s kruške. Otresli su me.

Izgubio sam obraz. Poštenom nalazaču diskrecija zagarantovana.

Plastični hirurzi su u brizi. Vođa je poželio da osvjetla obraz.

Nije sve tako crno u državi. Imamo sivu ekonomiju.

Statistički narod živi sve bolje, ali pravi napredak osjećaju samo vođe.


Pozdravlja Vas mandrak72, odmoran za nove pobjede i poraze.
[ Mandrakizmi ] 20 Novembar, 2009 21:20

Kola su nam krenula nizbrdo. Hvatamo zalet.

Vlast stoji iza svog naroda. Ispred je streljački stroj.

Organi gonjenja su mi otvorili oči. Vidio sam sve zvijezde.

Vlast za koju sam glasao vratila mi je vjeru. Vidio sam svoga boga.

Vlasti ne prave razliku među nama. Šišaju nas ko ovce.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, upalimo mrak.

[ Mandrakizmi ] 16 Novembar, 2009 20:55

Narod je izabrao vlast. No vlast se još koleba oko izbora naroda.

Ko drugome jamu kopa ne može se reći da je nezaposlen.

Pucanj u prazno jeste promašaj, ali je zato veliki odjek.

Pucam od zdravlja. Čuvajte se.

Narodni zanos je splasnuo. Ostale su samo modrice.

Vakcina je spremna. Čekamo odgovarajući virus.

Činjenica da smo znali pobjednika prije izbora potvrđuje da su izbori bili slobodni i nenamješteni.

Mi smo zaista nebeski narod. Svako toliko u vazduh lete automobili i lokali.

Istina je od neprocjenjive vrijednosti. Čuvamo je za crne dane.

Sloboda govora je na cjedilu. zato je sve manje.

 

 

Pozdravlja vas mandrak72, oprostite, ali svaka slučajnost je nevjerovatna.

 

 

[ Mandrakizmi ] 15 Novembar, 2009 07:42

Otkriće američkih naučnika o postojanju vode na mjesecu dodatno je otežalo život mjesečarima neplivačima. Moraju nabaviti kupaće gaće.

Majčinstvo je nevjerovatan osjećaj. Pijan sam ko majka.

Glupost ne poznaje granice. Jedva čekam da se otvore granice.

Trezvenjak sam, ali i to je jednom moralo da se desi. Popio sam batine.

Dijelio je kapom i šakom. Mene je zapala šaka. Nisam znao da je bokser.

Dijelio je kapom i šakom. Ja sam stigao baš kad je ponestalo u kapi.

Kad mačke nema KUD "Miševi" kolo vode.

"Obećala mi je ruku." Kanibal.

Kuloarima skupštine prostrujala je vijest slijedećeg sadržaja. Poslanički imunitet nije dovoljan za svinjsku gripu.

Lijep je ko neprskana jabuka.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, danas radim, pa izvinite žurim da stignem.

[ Mandrakizmi ] 12 Novembar, 2009 21:33

Majčino mlijeko je prošlost. Usavršili smo se. Sisamo veslo.

Zbog nedostatka plave šljive na tržištu vlada je intervenisala hitnim mjerama. Šljive će se ditribuirati svim raspoloživim sredstvima Ministarstava unutrašnjih poslova na javnim okupljanjima i manifestacijama.

Nisam ja pao sa Marsa. Ali nisam ni ostao na njemu.

Slaba je utjeha konju što ga magarac jaši.

Diktator je umro. Testamentom je razbaštinio narod. Narod čeka u redovima za potvrdu da je bijeda njegova 1/1.

Instrumenti vlasti savršeno funkcionišu. Samim tim mi je jasnije zašto ova cirkuska predstava toliko traje.

Poklonu se u zube ne gleda. Nismo stomatolozi.

Dreseru je glatko odbijen kredit iako je založio glavu pod hipoteku. Potrošni materijal nije dovoljna garancija.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, izmičan preko glave.

[ Mandrakizmi ] 11 Novembar, 2009 22:45

Ako Vam se na trenutak učini da je Vaš život bajka. Brzo se sakrijte i ne oglašavajte se. Pogledajte u ogledalo možda ste samo jedan žabac.

Ako su Vam banane nadohvat ruke, a ne nalazite se u prodavnici, pijaci ili kod kuće to može značiti samo jedno. Siđite sa drveta.

Sumnjivo lice se profiliše pažljivim metodama tokom informativnog razgovora, što dovoljno govori da su organi gonjenja uvijek u pravu.

Bezrezervna podrška ima samo jednu manu. Nema rezerve.

Ovan predvodnik može da se podiči da je emancipovan. Šišaju ga ko ovcu.

 

Pozdravlja Vas mandrak72,  laku Vam noć noćobdije.

 

[ Mandrakizmi ] 11 Novembar, 2009 19:48

Ako Vas je tokom šetnje uneredio golub možete se smatrati sretnim. Za razliku od mnogih velikana postavljenih po parkovima, trgovima i alejama Vi imate tu mogućnost da se obrišete.

 

Ako Vas je neko nekim slučajem nazvao konjem ne tugujte i ne uzimajte to k srcu. Pa zar ne kažu da je konj plemenita životinja. Baš kao i džukela.

 

Ako Vam je automobil napunio osamnaest godina ne očajavajte. Pred njim su tek najbolje godine.

 

Ako vlast opija, otkud narodu pravo da bude mamuran.

 

Pozdravlja vas mandrak72, savršeno svjestan svoje nesvjesti.

[ Generalna ] 08 Novembar, 2009 22:22
„Ujutro se javi kod gospodina Koste.“-reče mi saradnik iz projektnog biroa.
„Važi. Nego reci mi jel Kosta tebi malo neobičan?“-upitah Milana.
„Ne znam. Valjda. Svi smo mi čudni na svoj način.“-Milan slegnu ramenima i izađe iz kancelarije.

Radio sam u malom riječnom brodogradilištu nekih dvije godine, ali Kostu kako su ga svi zvali nisam nikad upoznao. Sticajem svih okolnosti, na momente se činilo da neke čudne sile odlažu naš susret.
O njemu sam čuo mnogo različitih priča. Ponekih mogućih. Nekih kontradiktornih, ali nisam bio siguran niti u jednu od njih. Samo u jedno sam bio siguran.
Kosta je bio jedan stvarno neobičan čovjek.

Prišao sam prozoru kancelarije koji je pružao pogled na veliko dvorište i restoran. Malo dalje bilo je pristanište i dok odakle bismo brodove ispraćali u svijet.
Primjetio sam Kostu.

Obilazio je novi brod koji se privodio kraju. Zastajkivao bi kod radnika i nešto malo razgovarao. Vidjelo se po njegovom pravcu hoda da ide prema pramcu broda.
Nakon što je stigao do pramca broda pogledao je na džepni sat koji je izvukao iz unutrašnjeg džepa kaputa. Za trenutak zastade. Vrati sat sa lančićem u džep i pogleda na nebo.
Kao po dogovoru na nebu se pojavi jato ptica selica. Pravilno raspoređenih u obliku strijele.
Kosta nije skidao pogled sa njih. I kad su nestale sa horizonta još dugo je gledao prema jugu za njima. Stajao je tako neko vrijeme kao da očekuje nešto. Zatim je nekako tužno oborio glavu i vratio se istim putem i sišao s broda.

Pričalo se o njemu da je došao odnekud s juga. Iz Grčke ili Kipra za jednom mladom djevojkom ravno prije trideset godina. Da se ta ista djevojka udala za drugog, a da on još uvijek čeka na nju.
Pričalo se da je došao ovdje zbog nekih ličnih problema koje je ostavio dolje na jugu. Bilo je tu još mnogo priča.

Negdje pred kraj radnog vremena opet sam pogledao kroz prozor. Opet je stajao na pramcu broda. Pogledao je na časovnik. Vratio ga u džep i pogledao na nebo odakle se opet pojavilo jato ptica selica. Ovaj put sam se i ja zagledao u njih. Činilo mi se da su neke velike ptice. Nisam bio siguran, ali mislim da su to bili ždralovi. Gledao je za nima neko vrijeme i ponovo je sišao sa broda i krenuo prema objektu.
Na putu do kuće razmišljao sam o Kosti ili kako se već tačno zove.
„Šta ga je i dalje vezivalo za ovaj sumorni kraj jednog čovjeka vrele krvi sa juga.“-nametala mi se dilema.

Ujutro sam bio na poslu na vrijeme. Nekakva neobična trema pojavila se kod mene prije susreta sa Kostom.
Pokucao sam na vrata njegove kancelarije. Niko se nije javljao.
„Da nije zaboravio na sastanak. Možda nije došao na posao.“-vrzmalo mi se po glavi.
Nakon nekoliko kucanja pokucao sam na vrata susjedne kancelarije.
„Dobro jutro. Trebao sam do Koste. Nije u kancelariji. Znate li gdje bi ga mogao naći.“-upitah.
„A gdje bi bio. Eno ga na brodu.“-glavom mi pokaza kroz prozor Vera iz kadrosvke službe.
„Hvala.“-pozdravio sam ih i krenuo napolje prema brodu.

Jesen je uveliko bojila prirodu. Bezbojna ravnica postajala je još sumornija. Vagoni guste magle plovili su niz rijeku.
Stigao sam nadomak Koste u trenutku kad je već vraćao sat u džep.
„Magla nikako nije saveznik za putnike.“-reče Kosta i okrenu se prema meni.
Njegove oči bile su posebno upečatljive. Njihova boja. Maslinasto zelena.
Totalno su me zbunile.
Kosta mi priđe i pruži ruku.

„Ja sam Kostas. A ti mora da si Đorđe. Drago mi je.“-reče mi i jako mi stisnu ruku.
„Da u pravu ste. I meni je drago. Rekli su mi da Vam se javim.“-malo sam se povratio od nekog šoka.
„Naravno o poslu ćemo u kancelariji.“-reče mi i potapša me po ramenu.
Išao je preda mnom. Njegova mršava ramena klatila su se jednakim ritmom dok smo silazili s broda.

„Vidim često ste na brodu. Volite brodove.“-upitah ga.
„U neku ruku da. Moglo bi se reći.“reče mi nimalo izenađen pitanjem.
„Jeste li ikada putovali brodom.“-upita me Kosta.
„Ma ne. Nisam. Znam sve o njima, ali nisam putovao nikad.“-rekoh mu.
„Onda bi se moglo reći da o brodovima znate sve i ništa.“-okrenu se prema meni i nasmija se.
„Nemojte se ljutiti. Brodovi su kao i ljudi. Svojeglavi. Svojsteni. Svi imaju iste dijelove, namjenu, iste motore, ali nisu opet isti. Ne možeš reći da ih sve poznaješ.“-nastavi hodati.
„Gospodine Kostas, a kako to da ste stigli do naše luke?“-kao zapeta puška ispalih pitanje nesvjestan koliko može da pogodi i rani.
„Mislio sam da poznajem brodove. Bio sam mlad. Dobar vjetar i puna jedra činili su da svaku luku zovem svojom. Tako je bilo i sa ovom lukom.“-reče mi Kostas.
„Da li ste nekad poželjeli da se ukrcate na neki od brodova koji su kroz ovu luku prošli.“-uptah ga.
„Pravom mornaru nije svaki brod po ukusu i mjeri. Ja još uvijek čekam pravi brod za mene.“-odgovori mi Kostas.
„A ptice?“-pitanje na koje se trže.

Kostas zastade. Okrenu se prema meni.
„One poznaju vrijeme za razliku od nas. Mi imamo satove i izgubili smo kompas.“-reče mi Kostas.
Ubrzo smo stigli do kancelarije gdje smo nastavili razgovor.

„Moj je sat stao prije trideset godina.“-izvadi džepni sat i pruži mi ga.
„Nisam imao smjelosti da ga popravim na vrijeme. Zakasnio sam.“-njegove maslinasto zelene oči zasjajiše neobičnim sjajem.
Sat sam stavio na uho. Nije radio.
„Slobodno ga otvori.“-Kosta mi predloži.
Veliki srebrni časovnik sa poklopcem sam otvorio. Kazaljke su stajale na mjestu prema njegovim riječima trideset godina.
Pogledao sam na poklopac. Na njemu je bila slika dvoje mladih i zaljubljenih.

„Pretpostavljam da ste ovo Vi. Ko je mlada dama, ako smijem da pitam.“-nastavih razgovor sa njim.
„Dobar vjetar. Koji me je doveo ovamo. Dobar vjetar koji je još nekom jedra ispunio i nestao.“-reče mi tihim glasom.
„Računaš da će se vratiti. Ovdje.“-nastavih dalji razgovor sa njim.
„Računam samo vrijeme od odlaska ptica selica na jug do njihova povrataka. Sve ostalo je zatišje pred buru.“-ustade uze sat od mene, stade pored prozora i otvori sat.
„Ptice selice se uvijek vraćaju. I to me raduje i rastužuje.“-vrati sat u unutrašnji džep kaputa i ponovo sjede.
„Još neko sam vrijeme ovdje u luci. Imam nalog po kome moram nekog da pripremim za ovo radno mjesto. Ti si taj.“-reče mi.
„A brod.“-pomislih na brod kome je on bio nadzorni organ.
„Brod je po mojoj mjeri.“-nasmija se Kosta.

Narednih mjeseci svakodnevno smo sarađivali. Nisam ga pitao za Dobar vjetar. Nije o njemu ni govorio. Zajedno smo izlazili na pramac broda.
Stiglo je i proljeće. Radovi na brodu privodili su se kraju.
„Pogledaj.“-reče mi Kosta vraćajući sat u džep i pokazujući na jata ptica selica.
U njegovu pogledu osjetio sam tugu. Jata ptica su gotovo svakodnevno promicala. Činilo se da svoje vrijeme ravna prema njima. Jako je to dobro radio.
Jednog narednog dana priđe mi Kosta. Iz džepa izvadi svoj sat i pruži ga meni.

„Uzmi sat. Za tebe je.“-u njegovim očima zablistala je suza.
„Svaki dobar mornar mora znati kad je vrijeme da isplovi. Idem sutra.“-reče mi Kosta i još jednom pogleda u nebo.
„A Dobar vjetar. Šta je snjim.“-upitah ga.
Želio sam da znam.
„Bilo je naivno od mene vjerovati da se vjetar može ukrotiti. Vjetru je mejsto na pučini.“-reče mi Kosta na rastanku.

Sutradan je već bio na brodu kad sam došao na posao. Imao je samo jedan kofer pored sebe. Nije drugima pričao da odlazi. Stajalo nas je tek nekolicina na doku dok se brod gubio niz veliku rijeku.

Sat nisam popravljao. Ravnao sam se prema pticama. Kad bih otvorio časovnik miris maslina i toplog juga ispunio bi mi nozdrve.
Čovjek sa juga dobro je to znao.

Pozdravlja vas mandrak72, mornar s dobrim vjetrom u grudima.
[ Priče iz Desetog sela ] 05 Novembar, 2009 23:07

Prohladno novembarsko jutro kao temperama bojilo je nebo.
„Moglo bi biti snijega ubrzo.“-pomisli Dragutin i pruži korak ka Školi učenika u privredi.

Poguri se u zelenoj zimskoj jakni koju je dobio od ujaka dok je kod njega bio u Novom Sadu.
Trebalo je da ga upiše na neki dobar zanat, ali ujak ga ostavi kod tašte na imanju i zaposli na ekonomiji da  vadi repicu.
Mislio je Dragutin da će ujak da dođe po njega i da ga odvede u neku školu na dobar zanat, ali ujaka nije bilo.
Vadio je repicu sa odraslim koji su već godinama radili taj teški sezonski posao. Kasnio je za njima.

„Ajde bre Bosanac. Nećeš se ti leba najesti ako tako nastaviš.“-dobacivali su mu stariji i iskusniji radnici na ekonomiji.
Dragutin je davao sve od sebe, ali dugački redovi nisu imali kraja. Što god bi više žurio činilo mu se da mu sve teže i sporije ide. Nepregledna ravnica ispred njega kao da nije imala kraja. Velika tuga ispuni njegovo mlado srce za rodnim krajem. Nije znao riječ nostalgija ali je osjećao veliku prazninu u duši koja ga je naprosto gušila kad bi navečer umoran od cjelodnevnog rada legao da spava.
Drugačije je zamišljao svoje školovanje u Novom Sadu. Dragutin osjeti i da pored sve dobre volje ljudi koji su sa njim radili i koji su mu pomagali da ispuni normu to nije dovoljno da ispuni svoj san da postane čovjek.
Nedostajala mu je njegova Mala Novska Rujiška. Talasasta brda i vijugava Japrica. Prašnjavi put kao bijela zmija koji je vješto migoljio između brda sa obe strane omeđen šipražjem iza kojeg su se skrivale bare na kojima je igrao fudbal sa krpenjačom po cijeli dan kad ne bi bilo škole.

Ostao je do dugo u noć gledajući ravnicu kroz prozor iz sobe. Mjesec gotovo da je legao na ambar, odakle ga je vrebao mačak Nidžo.
„Još samo malo i moj si lolo.“-mjerkao je mačak poveliki plijen.
„Pola ću ga večeras pojesti, a pola sutradan.“-mačak Nidžo kolonista iz Drvara oblizivao se čekajući pravi trenutak da se baci na najveću šunku ikad.

„Idem kući.“-Dragutin donese veliku odluku gledajući u veliki nebeski svod prekriven milionima zvijeda.
„Jedna je moja. Potražiću je.“-odluči Dragutin, a nemir zbog moguće rekacije roditelja kao mlaz hladne vode skliznu niz leđa.
Gužva na stanici bila je Dragutinov saveznik. Neveliki kofer tek do pola napunjen njegovim ličnim stvarima vukao je kroz gomilu plašeći se slučajnog susreta sa ujakom mašinovođom.
Odahnuo je tek kad je trzaj tijela najavio pokret lokomotive. Gledao je kroz prozor vagona. Čim se voz izvukao iz Novog Sada kao da je dobio krila. I Dragutin kao da okrilati.

Veliki dio puta prestajao je u hodniku. Na svakoj stanici otvarao je prozor i istezao vrat da vidi svijeta. Izgledao je stariji nego je bio. Dijelom zbog toga što je ponavljao šesti razred, a dijelom zbog jake brade i brkova zbog kojih ga je učitelj Mile natjerao da se brije još u sedmom razredu.
„Slušaj ti Dragutine. Nije i ne može biti u redu da ti imaš jače brkove od mene. Sutra da si došao obrijan.“-sjeti se naređenja zbog kojeg mu je bilo neprijatno da kaže ocu da se mora početi brijati.
Drhtala je ruka Dragutinova dok se krišom brijao izbjegavajući poglede matere i ćaće.

Mijenjali su se predjeli i krajevi. Njegovo raspoloženje je raslo kako bi se približavao rodnom kraju.
Put ga je izmorio toliko da je zaspao. Probudile su ga nečije snažne ruke.
„Ej mali. Ustaj prespavaćeš. Ajde momčino.“-kondukter ga je budio koji ga je zapamtio dok ga je gotovo svaki put na hodniku priupitavao „Koliko još imamo do Novog.“.
Teško je bilo opisati osjećaj dok je pješačio zadnjih dvanaest kilometara do kuće. Osjećaj sreće i straha zbog izdaje njihovih očekivanja.

Potanko je objašnjavao roditeljima svoju muku.
Nakon nekoliko trenutaka pauze koja se činila kao vječnost Dragutinov otac Mile isprazni lulu. Zamijeni punjenje duvana i ponovo pripali.
„Ajde sad ti diko moja lezi spavati. Sutra će mo već nešto smisliti.“-Mile ustade zabrinuto, uze fenjer i izađe napolje da obiđe blago u štali.
Za njim izađe Milica.
Dragutin se dugo meškoljio na ležaju prije nego je zaspao.
Osjetio je majčinu ruku na sebi koj ga je budila. Ta snažna žena bila je blaga i tiha, sušta suprotnost Mili koji je bio nagle naravi.
„Hajde ustaj. Spremaj se ideš s ćaćom za Ljubiju.“-reče mu.
„Ja sam ti spremila doručak. Hajde požuri.“-već je izlazila iz sobe.

Miris cicvare milovao je njegove nosnice sa svim ostalim poznatim i dragim mu mirisima koji su mu nedostajali dugo vremena.
Mile je bio ćutljiv. Nije mnogo govorio. Radio je i sam u Ljubiji.
Negdje u poslijepodnevnim časovima izbiše pred Ljubiju.
Na vratima ih dočeka Dušan kojeg je Mile othranio i za svijet pripremio.
Dok je Dragutin sjedio sa snajkom Danicom i jeo. Dušan i Mile su dugo razgovarali.

„Pozvaćemo Janka. Njega svi ovdje poštuju. Ako nam on ne pomogne ne znam ko bi drugi mogao. Škola je počela prije mjesec dana.“-predloži Dušan Mili.
„Poznavajući Janka ne bojim se za našeg Dragu.“-vidno raspoloženiji Mile se zavali na stolicu.
Još isto veče vrati se za selo, Dragutin ostade kod brata Dušana koji je živio u malom stanu sa dva sina i snajkom Danicom.
Janko je poranio. Lijevi rukav kaputa bio mu je povrnut. Ostao je bez ruke u ratu.

„Ti si taj Dragutin. E moja momčino. Ništa se ti ne brini. Čiča janko naći će tebi dobar zanat.“-njegov jednostavni nastup ohrabri Dragutina.
Već slijedećeg dana profesor ga uvede u razred.
Izučavao je za električara. Vrijedno je učio svaki momenat. Nastojao je da ne smeta kod Dušana kad bi se oni poslijepodne odmarali.
Volio je praktičnu nastavu. Sve one definicije i formule zamijenio bi za praktičnu nastavu, miris elektromotora i viklovanje. Radno odijelo kad bi svi bili isti. Masni i prljavi.
A nakon toga đaci Prijedorski zbijali su šalu na njegovo seosko porijeklo. Na njegovu garderobu koju nije sam ni birao.

Novembar je klizio. Izašao je da pošeta. Njegova zelena zimska bunda nije bila dovoljno dobra zaštita od zime iako je ispod nje nosio topli džemper od ovčije vune.
Zavukao je ruke duboko u džepove i pogurio se tražeći način da se bolje utopli.
Već je poznavao i komšije u ulici gdje je stanovao. Ljubija se gradila krajem tih šezdesetih godina.
„Kako ide komšija.“-pozdravi on Simu koji je nešto radio oko svoje novoizgrađene kuće.
„Pripremam nešto oko priključka struje na kuću. Obećali mi doći u ponedjeljak električari da priključe struju. Moram iskopati kanal za uzemljenje, a nemam ti ja baš snage za to. Moram nekog naći.“-odvrati mu Simo.
„Uvijek se neko može naći komšija.“-Dragutin ga pozdravi i ode u stan dok se mrak spuštao na malo rudarsko naselje.

Petak je osvanuo još hladniji. Dragutin je žurio do rudarskog doma gdje su stanovali rudari pa i njegov otac Mile.
„Ćaća, ja danas ne mogu kući. Imam neku praktičnu nastavu i posjetu Elektri sutra, pa ću ovaj vikend preskočiti. Pozdravi mi sve kod kuće.“-dogovarao se s ocem s kojim je redovno vikendom pješačio do kuće.
Taj dan jedva je dočekao da završi nastava. Uputio se pravo do Sime.

„Znaš Simo, ono što si jučer pričao za kopanje kanala. Pa eto ako nemaš nikoga ja bih kopao. Imamvikend pred sobom. Ne idem kući nešto mi ćaća nije dobro pa ostajem ovdje.“-sav ustrepato Dragutin se ponudi da iskopa kanal.
„Ako je tako momčino evo ruke. Ajde uđi i popij sok pa da se dogovorimo.“-pozva ga Simo kao nekog odraslog čovjeka što u Dragutinu probudi nekakav ponos koji se nevješto kočoperio ispod hladne zimske jakne.
Subota je osvanula. Mraz je okovao grad. Dragutin se pojavi kod Sime na vratima u dogovoreno vrijeme.
Trebalo je iskopati dvadeset metara kanala za polaganje uzemljenja. Dobio je i alat.
Iako odrastao na selu Dragutin je zbog bolešljivosti pošteđivan od teških polova.

Zemlja je bila tvrda. Ni snažni zamasi nisu bili dovoljni za kopanje. Koristio je sav alat koji je bio na raspolaganju.
Umor ga je brzo stigao. Tek je bio na početku. Utrnuli prsti na rukama što od zime to od stiskanja držalice gotovo su obamrli i nije ih osjećao. Zavlačio bi ih ispod pazuha da zagrije dok bi odmarao.
Malo malo bacao bi pogled na kočić dokle je bilo potrebno da iskopa kanal. Posao je sporo napredovao, ali Dragutin se nije predavao.

„Sjeti se repice. Ovo je samo za danas i sutra. U ponedjeljak opet škola.“-pokušavao se stalnim bodrenjem hrabriti.
Bilo mu je neprijatno kad je Simo donio jelo. Plašio se njegove reakcije.
„Odlično Drago. Dobro ti ide.“-ohrabri ga Simo sa par riječi.
Nakon jela Dragutin navali još jače. Malo je kopao krampom, a zatim lopatom čistio kanal od iskopanog materijala. Dok je radio lopatom činilo se da odmara.

Na dlanovima su se pojavili veliki krvavi plikovi koji su ga pekli kao vrelo kestenje. Stiskao je zube. Bližila se noć.
Uspio je iskopati kanal dubine čitavom dužinom, ali samo trideset cantimetara u dubinu, što nije bilo još dovoljno. Treablo je doći do dubine od osamdeset cantimetara.

Mrtav umoran stigao je u stan. Znojna košulja lijepila mu se za leđa. Nije nikome govorio gdje je bio i šta je radio.
Kad je legao bio je toliko umoran da je  steškom mukom zaspao. Boljela ga je svaka kost. Svaki dio tijela bio mu je utrnuo.
Kad je napokon zaspao bila je već ponoć. Jutro je došlo mnogo brže nego što je očekivao.
Iako umoran na vrijeme se pojavio kod Sime.

Bolni dlanovi grčili su se dok je stezao dršku ašova. Ašov mnogo lakše propade u sloj zemlje koji je kopao. Sloj zemlje bio je mekši nego dan prije. S vidnim olakšanjem na licu nastavi raditi sve dok se zubato novembarsko sunce ne pojavi.
Zaboravi on na bolove koji su trgali njegovo mlado tijelo dok mu se niz lice slijevala znoj, a crna kovrčava kosa učini još kovrčavijom i kuražnijom.
Iz usta mu se ote pjesma koju su njegovi stari znali zapjevati na nekom slavlju.

„Aoj moji mrki doratoviiiii
Sutra ćemo u Bosanski Noviii........“-pjevušio je ojkaču onako poistiha.
Tim činom kao da sebe ohrabri te mu se učini da zakorači u jedan novi svijet. Svijet odraslih koji mogu da se brinu o sebi.
Negdje oko dva sata kanal je bio iskopan. Simo je bio zadovoljan.

„Kad bih još znao kako da položim traku za uzemljenje?“-Simo se glasno zapita.
„Znam ja čika Simo. Izučavam za električara. Dajte vi samo traku za uzemljenje pa ćemo je odmah položiti i zatrpati kanal.“-gotovo veselo izdeklamova Dragutin.
Bio je sav važan. Znao je nešto što ne zna baš svako. Bio je sav sretan dok je gledao kako ga Simo sa poštovanjem gleda dok on objašnjava kako se polaže uzemljenje.
Vidjevši ga kako vrijedno radi Simo mu se pridruži te mu pomože da zatrpa kanal.
Posao je bio gotov s prvim mrakom.

Dragutin je sav treperio. Posao je bio gotov. Ispunio je dogovor. Talasi zadovoljstva tresli su ga kao groznica. Nije žurio. Polako je kupio alat i čistio ga od zemlje.
Dok su nakon posla sjedili i jeli primjetio je kako ga Simo gleda drugačijim očima. Nije bio tek jedno Podgrmečko dijete. Bio je ravnopravan u razgovoru sa Simom koji se zainteresoavao za elektriku.

Prvi zarađen novac. Osam hiljadarki.
„Osam hiljadarki.“-ponavljao je Dragutin u sebi.
Planirao je kako da utroši zarađeni novac. Potreba je bilo mnogo.
Onako umoran zaspao je sjedeći. Čvrsto je držao novac u rukama.

Jutro je dočekao svjež i odmoran. Prve pahulje snijega prolijetale su nad gradićem.
Nakon nastave otišao je do rudarskog doma da se vidi sa ocem.
Sakrivao je dlanove dok je razgovarao s ocem.

Mati mu je poslala tople pletene čarape i novu košulju. Otac mu dade svoje novodobijene duboke radničke cipele sa dubokim šarama.
„Hoćemoli zajedno u petak?“-iznenadi ga otac pitanjem.
„Naravno.“-sav ozaren Dragutin ustade i oprosti se s ocem.

Petak je brzo došao.
Kad je ušao u učionicu osjetio je mnogo pogleda na sebi. Nova košulja, nove duboke radničke cipele. Stresao je snijeg sa novog toplog zimskog kaputa stegnutog oko pojasa.
Začešljana kosa i tanki brčići bili su nešto novo na njemu.

„Idemo ćaća.“-nekako ozbiljnim glasom pozva oca koji ga je čekao pred domom.
Rukovaše se. Očeve žuljevite ruke osjetiše tragove žuljeva na njegovim rukama. Ne reče mu ništa. Malo se nasmija šeretski.
„Lijep kaput imaš.“-reče mu rukom mu pokaza da krenu put sela.

Mati je dobila novu maramu, otac nov aparatić za brijanje. Sestre po čokoladu i paštetu.
U snježnom novembarskom danu dvije siluete izgubiše se u bjelini dana dok je snijeg zatrpavao njihove tragove.

Pozdravlja Vas mandrak72, kolekcionar poklopaca od pašteta i tragova u snijegu.

Hit Counter
Free Web Counter