Spustio je otežali kofer. Smrznuti prsti, obamrli od ukočenosti u tren oka nađoše se u plitkim džepovima iznošenih pantalona. Ipak imale su najtoplije džepove. Pogledao je u meče pored sebe. Nije se odvajalo od njega. Na trenutak sve je izgledalo kao na slikama iz bajki. Nakićena stabla svečanim snijegom, rumeno lice jednog dječaka i preslatko meče sa šarenim šalom oko vrata. Ali stvarnost je bila daleko od svega toga.
„Ej mali, šta misliš da malo predahnemo, koru hljeba da prezalogajimo“-starateljskim glasom obrati se mečetu.
Meče ga je gledalo, vlažne njuškice i s malim tragom suze ispod oka.
Osjećao se nekako odgovornim dok je gledao u meče.
„Šta će biti s nama mali, a? Ja sam umoran noge me bole, a ruke ne osjećam. Eh kad bi me bar malo razumio. No hajdemo tamo do onog srušenog drveta da se odmorimo malo“-podiže Jablanko kofer i produži prema stablu kojeg je ko zna koje nevrijeme izvalilo i ostavilo napola srušeno.
Satima su se Jablanko i meče probijali kroz snijeg. Noge mokre i utrnule. Jablanko je osjećao mokre čarape na nogama. Nelagodni osjećaj mokrih nogu nije mu dao mira.
„Na mali, uzmi. Dođi uzmi komad hljeba. Nema mnogo ni za jednog, ali lakše ćemo dan pregurati. Nemamo mnogo vremena, moramo naći prenoćište. Neće još dugo potrajati eto ti noći“-odgrize manji komad hljeba i poče halapljivo žvakati.
Ostatak hljeba ostavio je za kasnije. Još jedan mali obrok je ostao. Ni siti ni gladni. Samo umorni.
Stari šumski put na momente se približavao seoskom putu, pa bi onda kao hajduk u šumu zamicao. Ipak i takav davao im je koliko toliko slobode u kretanju. Kako se dan približavao kraju, obrisi rastinja poprimali su strašnije i opasnije oblike. Jablanko se plašio, ali prisustvo mečeta davalo mu je neku posebnu snagu. Znao je da on nije neka sigurnost, ali nije bio sam. Ej, ko sad da udari na dvojicu.
Mečetu je igra bila zanimljiva, čas bi laganim korakom se vukao iza Jablanka, a čas bi kratkim skokovima prelazio ispred Jablanka vragolasto se osvrćući, tražeći igru, neki geg.
Jablanko bi katkad sagnuo se i napravio grudvu i bacao je na grane otežale od snijega, sa kojih bi se snijeg sasuo na malo meče. On onako iznenađen trkom bi se vraćao Jablanku, a onda bi on spustio kofer, kleknuo pokraj njega, zavukao promrzle prste u gusto krzno i čvrsto bi ga zgrabio.
Mečetu se svidjela njegova igra. Malo malo vraćao bi se Jablanku gotovo molećivin pogledom dva crna oka da ga za krzno uhvati, riječ da mu čuje.
„Šta je mali? Jel ti nešto nedostaje? Ti bi se samo igrao, jeli mangupe? Ajde sad me stigni ako možeš.“-zatim bi naglo uzimao kofer i počinjao bi bjesomučan bijeg.
Meče kao da je uživalo u neobičnoj igri. Nije je najbolje razumio, ali nedostajala mu je igra.
Nisu ni primjetili da je šumski put raskrstio sa seoskim. Blagim zavojem odveo ih je dublje pod padinu obraslu crnogoričnom šumom. Nakićeni borovi objesili su grane. Put se nije mnogo ni razaznavao, tek uski snježni trag.
Taman kad se razmišljao kao će morati zanoćati pod vedrim nebom , na obodu šume ugledaše kuću.
Mala trošna kuća, zelene boje bila je ograđena izvaljenim dotrajalim plotom koji se još na samo par mjesta kočoperno držao kao da je davao na znanje da je tu i da je prolaz zabranjen.
Jablanko spusti kofer, bolje se zagleda da primjeti ima li prisustva ljudi u kući. Koliko god se obradovao, toliko mu se srce još više ispuni tugom. Osjećao se ko progonjena zvijer.
Na kući je bilo polomljeno par stakala na malim prozorima, od kojih su neki bili otvoreni. Krov je još dobro podnosio tešku šubaru od snijega bijela. Oko kuće nisu se mogli primjetiti tragovi kretanja.
„Dobro mali, idemo. Čini mi se da smo stigli.“-kofer se nađe u lijevoj ruci, hitri mali koraci požuriše ka skloništu.
Ulazna vrata bila su obložena već natrulim daskama da spriječe ulazak nepozvanima. Nadstrešnica trošna popustila je pod teretom snijega ostavila je prolaz toliki da se njih dvojica bez po muke provukoše. Nedaleko od kuće oronula štala i natkriveni sjenik kao spomenik nekim boljim vremenima nijemo su trpili možda posljednji teret zime.
Polutrule daske nisu bile prepreka za još male i nejake ruke Jablankove. Za tili čas uđoše unutra.
Unutrašnjost kuće sačinjavale su dvije prostorije. Od kojih je jedna bila kuhinja, a druga soba. Nije bilo mnogo stvari u njoj. Jedan mali stol, dvije stolice od kojih je jedna bila polomljene noge. Dotrajala peć. U sobi ormar odvaljenih vrata i jedan polomljeni ležaj.
„Požuri mali, da dovedemo u red naše prenoćište. Mrak samo što nije pao.“-odmah poče Jablanko da posluje po kući.
Mrak je polako grizao na vrata. Njegova tišina opasno je režala na dva mala bića.
Jablanko je odmah prišao peći.
„Mogla bi da se založi vatra. Noć će biti hladna. Idem da potražim nešto čim ćemo da naložimo vatru. Ostani unutra i ne izlazi van.“-domaćinski se raspriča Jablanko.
Zviždukao je neku melodiju koja mu se dopala sa neke TV reklame.
Od polomljenih dasaka koja su trebala da spriječe ulazak nepozvanih u kuću vatra je veselo zapucketala. Svijećom je zapalio vatru i osvijetlio malenu prostoriju ispunjenu dimom stare nekorištene peći.
Jablanko je zamijenio prozorska krila kompletirajući da u jednoj prostoriji budu nepolupana. Na jedvite jade uspio ih je zatvoriti. Uz štalu pronašao je nešto složenih drva koje je unio u kuću za loženje.
Meče je zbunjeno posmatralo sve navedene radnje Jablankove.
„Nikad nisam vidio ništa slično od majke, a pogotovo od Šemse da rade. Šta to sad unosi u kuću. Zašto me ovdje nešto štipa za oči. Gdje je moja Jagoda? Nema je cijeli dan.“-prolazilo je mečetu kroz glavu.
Naslonio je glavu na prekrštene šape, pogledom je pratio Jabankovo kretanje po kući.
„Gladan sam. Umoran sam.Malo ću odspavati“-pomisli meče, malo se protegnu, zijevnu, mumlajući nerazgovjetno i polako utonu u san.
„Samo ti spavaj mali“- vidno oraspoloženi Jablanko sjedio je kraj peći izuvao mokru obuću, čarape ostavljao da se osuše. Bilo je hladno, ali mnogo toplije oko srca dok je vatra pucketala. Obuo je suve čarape, pored mečeta je spustio sijena koje je našao u štali, legao je pored mečeta i pokrio ih ćebetom. Priljubio se uz svoga krznenog prijatelja.
Nije se bojao ničega. Bila je tu vatra. Svijeću je pogasio pustivši vatru da sama kreira noćne plesače.
Od uzbuđenja nije mogao da zaspi. Učinilo mu se pored vatre da su svi problemi riješeni. Da od sutra više ništa neće biti kao prije.
„Znaš, ja ću izjutra dok ti još spavaš, naložiti vatru, da nam bude toplo. Malo ću počistiti i dovesti sve u red. Popraviću onaj polomljeni ležaj.“-kao da se obraćao mečetu.
Jablanko je razgledajući sobu planirao šta će sve ujutro da uradi.
Jablanko je gladan do dugo u noć, ustajao ložio vatru, ali san nije htio na oči. Zaspao je pred zoru.
Probudila ga je hladnoća koja se polako zavlačila pod pokrivač i hladnim prstima tjerala san sa umornih i iscrpljenih tijela.
„Ustaj mali moj, evo svanulo je“-budio je meče koje se protezalo i zijevalo.
Meče je naglo ustalo i istrčalo napolje. Jablanko je ustao i krenuo da vidi šta meče radi.
Meče je otišlo do kapije kroz koju su prošli. Stao je i dugo gledao u pravcu odakle je sa Jablankom dan prije stigao. Nakon nekog vremena tužno je oborio glavu i laganim i teškim korakom vartio se u kuću.
„Na mali, posluži se dug je dan pred nama. Ovo nam je sve što imamo. Moramo danas nešto smisliti.“-pruži koru hljeba mečetu, manji dio zadrži za sebe.
Snijeg je opet počeo padati. Sitne kao mušice pahulje snijega vješto su pokrivale njihove tragove na dvorištu.
Jablanko kratkim skokovima pretrča do štale gdje je bilo još nešto drva za ogrijev.
„Biće još za dan dva najviše ako budemo štedjeli.“-promrmlja Jablanko.
Pored njega se stvori njegov krzneni prijatelj. Gledao je u njega kao da želi saznati dalje planove.
Jablanko se spusti pored njega zavuče svoje dlanove u krzno i pokroviteljskim glasom mu reče.
„E moj mali. Još je svijet ovaj surov za nejake. Idemo. Zima je.“-ustade a meče malim skokovima potrča za njim.
„Danas ću se malo približiti selu. Izvidjeti kako bi došli do hrane. Ti ćeš ostati ovdje. Bojim se da te ne bi lovački psi nanjušili i lovci potjerali. Ne bih ti mogao mnogo pomoći.“-pričao je dok je cupkao od hladnoće.
Ušli su u kuću.
Jablanko pokupi stvari u kofer i skloni ga od pogleda ispod polomljenog ležaja.
„Mali neću te zatvarati u kuću, ali moraš ostati tu i čekati me. Ja ću časkom da se vratim.“-pomilova ga po vlažnoj nuški.
Čim je pošao meče pođe za njim.
„Ne, ne, ne. Nisi me razumio. Moraš ostati ovdje. Vidiš da sam kofer ostavio ispod ležaja. Moraš me čekati. Ne smiješ među ljude. Sjeti se svoje majke.“-čučnuo je pored mečeta pokušavajući da mu objasni njegov zadatak.
Meče je nijemo zurilo u njega očekujući početak igre.
Jablanko ustade i nastavi kretanje, odmah za njim i meče.
Vidjevši da ga ne sluša Jablanko podiže ton na njega. Meče ustuknu.
Kroz glavu mu proletiše slike Šemsine i silne batine koje je njegova mati dobila od njega.
Uplašeno odskoči i zapanjen ostade da gleda u Jablanka.
Vidjevši njegovu reakciju Jablanko se okrenu i brzim koracima nestade u pravcu prema selu vješto se provlačeći ispod borovih grana otežalih od snijega. Tragovi malih stopa jedva vidljivi ostadoše za njim u dubokom snijegu. Kao trag gonjene divljači.
Nije se osvrtao da ne ohrabri meče. Ovaj put morao ga je poslušati zbog njega samog.
Ubrzo su mu se ukazale prve kuće u selu.
Neveliko selo sa raštrkanim kućama bilo je pred njim. Jablanko zastade.
Gledao je u neveliku kotlinu oko koje su nasumično bile razbacane kuće. Nekih dvadesetak kuća koliko je mogao izbrojati.
„Ovo je malo selo. Kako da dođem do hrane.“-bojao se.
Znao je da je vjerovatno za njim krenula i potjera iz doma. Sigurno su se i u selu raspitivali za njega. Nije imao ideju šta da radi.
Bio je blizu ljudi gdje mu je i bilo mjesto, ali je od istih zazirao i bježao kao gonjena zvijer.
Koristeći prirodne zaklone blagi pojas šume koji je išao pored puta približavao se selu.
Bilo mu je hladno. Noge obamrle od zime bile su kao ukočene. Što od hladnoće to od straha njegovi koraci su bili teški i tromi.
Začuo je glasove.
Nedaleko od njega sasvim jasno je čuo glasove. Nekoliko njih.
Muški glasovi.
Zastao je dok mu je srce lupalo tako snažno da se bojao da će ga svi čuti. Nakon nekoliko trenutaka došao je do daha.
Šćućuren i pogrbljen polako se približavao ljudskim glasovima. Ispred njega se ukaza mjesno groblje. Zastao je i pogledom tražio odakle dopiru glasovi.
Meče je još dugo gledalo za Jablankom dok se gubio u daljini.
„Zašto me ostavlja? Zašto je dizao glas?“-bujica emocija i pitanja preplavila je mlado meče.
Ne toliko mlad svime onim što mu se izdešavalo, ali mlad sa količinom saznanja o svijetu u kojem bi trebao da živi nije mogao da nađe odgovarajući odgovor.
Ostao je sam. Osvrnuo se oko sebe. Podigao je njuškicu prema borovoj šumi. Poželio je ipak potrčati za Jablankom, ali znao je da to ne bi bilo dobro. Okrenu se i tromim korakom sa očima punim znatiželje uputi se prema šumi.
Prolazio je kroz šumu mnogo puta, ali nikad sam. To su bila samo kratka proputovanja.
„Da je sad moja Jagoda sa mnom sve bi mi bilo lakše.“-pomisli nimalo svjestan ni da mu Jagoda ne bi mogla mnogo pomoći. I sama je bila otrgnuta od divljine kamo joj je i bilo mjesto.
Neki strah uvlačio mu se pod debelo krzno otporno na hladnoću, ali neprijatna jeza činila ga je ranjivim. Oprezno je koračao stalno se obazirući oko sebe. Strijepio je od svakog šuma. Činilo mu se da će se svakog trena okrenuti i dati u bezglavi bijeg, ali neka nevidljiva ruka kao da ga je vukla u svijet koji bi svakako trebao biti njegov. Svaki njegov korak bio je bolan, pun strijepnje, ali sa svakim korakom budila se želja za slijedećim.
Unutrašnja borba lomila je meče. Svaki korak budio je sve veći strah, a strah je budio sve veću želju. Šuma je postajala upadljivo gušća i mračnija.
Nedugo nakon toga izbi na jedan mali proplanak omeđem nekakvim gustišem, visokom i polomljenom bujadi. Nekoliko žbunova privuče mu pažnju.
Oprezno je prilazio žbunju na kojem se nalazilo nešto što je privlačilo njegovu pažnju.
Snijegom prikrivene plavkaste bobice prosto su mamile njegov pogled.
Prišao im je. Vlažnom njuškicom pažljivo ih omirisa.
Nije znao zašto, ali otkide jednu i još jednu te ih poče žvakati.
Ukus mu se učini sasvim običnim. Različit od svega onog što je dosad jeo.
„Da probam opet.“-pomisli te se baci na preostale bobice.
Otkidao je jednu po jednu i sa svakim zalogajem činilo mu se sve boljim izborom. Zanešen halapljivošću osjeti bolan ubod u njušku. Gotovo je urliknuo do boli. Bol.
„Šta je sad ovo?“-uplašeno odstuknu.
Bol ga je na momenat podsjetila na majčine neartikulisane urlike nakon što bi Šemso međedar poslije pijančenja svoju bijes iskaljivao na Jagodi.
Jagoda mu o tome nikad nije htjela govoriti.
„Pusti sad to. Biće vremana. Život je pred tobom.“-jasno se sjeti njenih riječi.
Jasno je osjetio krupne suze koje su se iz očiju upijale u toplo krzno.
Kao nož probadalo ge je saznanje majčinih bolova koje je pretpila.
Pribravši se meče ponovo priđe žbunu gdje se ubolo na trn od trnjine sa bobicama koje su prosto mamile na još neki zalogaj.
Opreznim pokretima sve vještije je otkidao bobocu po bobicu i halapljivo jeo.
„Gdje je sad Jablanko? Kako li se snašao?“- pomisli meče.
„E moj Todore ti si vazda bio mimo svijeta. Pa eto nađe mrijeti na ovakvom zlu.“-reče jedan od glasova iz groblja.
„Ajde Lazija ne melji. Dodaj de te malo mučenice, pa se prihvati lopate. Sahrana samo što nije. Nemamo još vremena.“-jedan od glasova dopirao je iz grobnice koja se pripremala za sahranu.
Bilo ih je četvorica. Jablanko ih je posmatrao.
„Znači biće sahrana, a gdje se neko sahranjuje mora biti hrane.“-pomisli Jablanko ni sam ne znajući način kako doći do nje.
„Sačekaću da vidim kako će se stvari odvijati. Nešto ću već smisliti.“-pomisli Jablanko te potraži bolje mjesto sa boljim pregledom na mjesno groblje.
„Živ se smrzoh. Samo da ovo završi pa da se ide jesti i ogrijati.“-jedan od glasova reče.
„Šta ti je život. Još prije par dana cjepkao je drva za ogrijev da se zimus on i baba ne bi smrzli, a vidi sad. Sve mu to ništa ne vrijedi. Dolazi u ovu ledanu.“-reče Lazija.
„Milenko izviri de. Jesu li krenuli?“-reče Lazija i prihvati se lopate.
Jedan od njih koji se odazva na Lazijino pitanje ustade. Milenko krenu prema Jablanku.
Jablanko se sledi. Šćućuri se u malom žbunu iz koga je rastao cerić, a okolo je bilo još mnogo mladica nakićenog listovima koji su odolijevali naletu zime i opstajali do krajnjih granica.
Milenko se zaustavi nedaleko od Jablanka pogleda prema selu. Nakon trenutak dva se okrenu i vrati u groblje.
„Evo ih idu. Ajmo malo požuriti bilo bi sramota da se čeka na nas.“-Milenko dugim koracima pođe prema alatu.
Tresući se od straha i hladnoće Jablanko nemade kud. Groblju se približavala sahrana. Nije mogao nikud.
Smrt mu nije bila mnogo poznat pojam. Znao je da postiji život i poslije njega smrt, ali kako i zbog čega biva nije baš razumijevao. Nedavno je i sam bio prisutan smrti Šemse međedara, nesretnog roma kojeg je život nemilosrdno vodio težom stranom puta. I Jagoda, divlja životinja iskorištena u svrhe patnje međedara nesretno je okončala svoj život u njegovoj blizini.
„Zašto je sve tako komplikovano.“-pomisli Jablanko.
Nijemo je posmatrao sahranu. Nije bilo mnogo ljudi. Možda zbog snijega. Nakon što je pop završio sa čitanjem molitve i nakon što su sanduk sa tijelom pokojnika položili u raku i zatpali, jedan od učesnika sahrane pozva prisutne na zadušni ručak kod pokojnika.
Nijema skupina polako se rasipla i napuštala groblje. Nakon par trenutaka ostalo je prazno groblje, svježa humka i promrzli Jablanko.
Oprezno je prišao do humke. Na krstu je pisalo ime, godina rođenja i smrti. Par poludogoralih svijeća. Vezeni peškir umotan oko krsta. Na njemu jabuke dvije. Pored njega napola popijena flaša sa pićem. Dva buketa cvijeća.
„Zar je to sve od života što ostane.“-upita se Jablanko.
Pogled mu privuče zamotuljak odložen pored krsta u najlon vrećici.
„Da nije?“-pomisli Jablanko na hranu.
Znao je da ljudi u ovim krajevima na groblju ostavljaju piće, a ponegdje hranu. Čuo je to od starijih domaca koji su znali ići tražiti piće i cigarete po lokalnom groblju.
„Ako je ostavito vjerujem da postoji razlog. Za namjernika, lutalicu. Za gladnog.“-pomisli Jablanko.
Sagnuo se i otvorio zamotuljak.
Bila je hrana.
Komad pečenog mesa, pola hljeba, par komadića pite od sira i jabuke dvije. Ni mnogo ni malo.
Brzi koracima grabio je prema napuštenoj kući koja je bila njegovo i stanište jednog nesretnog mečeta.
„Isti smo nas dvojica. Odbačeni od svijeta u kojem živimo. Valjda se zato i bolje razumijemo.“-pogledom je izdaleka tražio mečetov lik pred kućom.
Nije ga bilo. Dozivao ga je oko kuće. Tražio, ali nigdje ga nije bilo.
„Naložiću vatru. Pojaviće se on već.“-požuri Jablanko da naloži staru peć radujući se pronađenoj hrani.
Vatra je veselo pucketala, a od mečeta ni traga ni glasa. Noć je polako stezala napuštenu kuću u obruč. Jedna vatra tinjala je i hrabrila dječaka u namjeri da pronađe svoj put. Nije dirao hranu. Čekao je da dođe meče.
Snijeg je zaškripao ispred kuće.
Jablanko poskoči. To je smo moglo biti meče. Istračao je napolje.
Meče je stajalo na zadnjim nogama i kao rukama ga pozivalo da pođe sa njim.
„Ma ulazi. Smrznućeš se. Ima vatre i nešto hrane. Čekam na tebe.“-gotovo očinskom brigom obrati se mečetu.
Zbunjeno meče par trenutaka stajalo je neodlučno te pođe za njim.
Jablanko ga je milovao po krznu kad primjeti trag krvi na nosu.
„Šta je to bilo?“-iznenadi se.
Veseli mečetove oči odagnaše njegovu zabrinutost.
Rasporedio je hranu na dva obroka. Jedan obrok ostavi za drugi dan.
Hrana je vraćala snagu u njegov organizam. Meče nije mnogo jelo. Pojelo je parče mesa i pola jabuke.
„Nisi nešto gladan. Mora da si nešto žderao. Mada ne znam šta bi to bilo.“-razgovarao je Jablanko sa njim.
Vatra nije bila dovoljna da ih ugrije kao u svakom toplom domu, ali davala je snagu i budila život u njima. Vjerovali su u sutrašnji dan.
Meče se sklupčalo na podu pored peći i zaspalo, a Jablanko je još dugo u noć ložio vatru u peći i gledao u sjenke po plafonu gdje su igrale neki ludi ples.
„Nećemo moći još dugo ostati ovdje. Moraćemo ići dalje. Još koliko je sutra. Hrane neće biti, a niti drva.“-odlučio je Jablanko
San je ispunio ne baš mnogo toplu sobu.
Bilo je itekako razloga za snove. Dva bića iz različitih svjetova sklupčana i promrzla imala su sva prava na njih.
Pozdravlja Vas mandrak72, netipični saradnik duše po pitanju malih života.
Vatra u srcu mladog gospodina Jablanka Grotnića
Ljubav je slijepa. Otud pipanje u mraku.
Ljubav ne umire. Protagonisti nisu te sreće.
Ljubav ne poznaje granice. Ne poznaje ni ograničene.
Vođa je čovjek poput nas. Samo neobavješten.
Zakon još nije zaživio. Čeka da odumre država.
Sudije ne prave razliku među nama. Razlika je u cijeni.
Pranje novca je vrhunac pretjerivanja u higijeni.
Pozdravlja vas mandrak72, neobavješteni graničar na ivici strpljenja.
Mnogo zdravlja, ljubavi, sreće i svakog dobra svima Vama u Novoj 2010-oj godini.
Živjeli. Čaše gore.
Pozdravlja vas mandrak72 koji se sprema navrat, nanos, naoko, nauho, naleđa, naglavu.....
Sretna vam Nova 2010-a godina.
Vođa ima samo jednu želju. Braniće je svim raspoloživim sredstvima.
Mudar Djed mraz ima svog čovjeka i među irvasima.
Poštar uvijek zvoni dva puta. Žiranti su bezobrazno uporni.
Nova godina kuca na vratima. Isključili su nam struju.
Nije mi utjeha što ću Novu godinu dočekati u krugu najmilijih. Moji najmili su svi u zatvoru.
Šta vrijedi što mi svi mislimo ko jedan, kad jedan misli za sve nas.
Vođa se igra ćorabake. Stoga su njegove greške neprimjetne.
Pozdravlja Vas mandrak72, pobunjeni irvas rta Dobre nade.
Naša zemlja je medicinski fenomen. Sve je postavljeno navrat nanos.
Visoki ciljevi imaju jednu slabu tačku. Disktabilan doskok.
Put našeg napretka ima samo jednu manu. Završava u ćorsokaku.
Vlada zadaje konačni udarac kriminalu. Ležeći policajci su na ulici.
Dubokoumnost našeg vođe potopila je plitka pamet.
Tačno je da narod na izborima bira program, ali daljinski je kod vođe.
Pozdravlja Vas mandrak72, nelogični izbor sijaset prilika.
Telefon je zazvonio.
„Hej mandrak72, znaš li šta ima novo?“-reče mi dobro poznati glas.
„Novi gra, Novi Sad, Novi Pazar, Novi Vinodolski, Novi Beograd,...“-nabrajao sam par trenutaka dok me ne zaustavi.
„Ma ne to. Znaš li ko dolazi u subotu?“-pitanje je bilo malo jasnije.
„Doktor za ono iz Prijedora, Tina Tarner, ....“-nabrajao sam sve ono što mi je tog trena palo na pamet.
„Ma jel slušaš ti radio ikada?“-gotovo iznerviran me prekida.
„Kako da ne. Kad mi je ujak polazio u vojsku 79-e, kad je Zvezda u Beogradu pobijedila Real Madrid sa 4:2, kad je...“-opet me je prekinuo u pola rečenice, a to ne volim.
„Pa Jašar. Dolazi Jašar Odozgorević Jaško čovječe. Pa gdje ti živiš. Idemo u subotu van. Povedi suprugu. Idemo malo u život.“-sve je već bio isplanirao.
Nisam želio da ga uvrijedim pa sam pristao.
Te večeri smo stigli malo kasnije. Bio je samo slobodan jedan stol. Nalazio se pored vrata od toaleta.
„Nije loše mjesto. Moglo bi nam zatrebati.“-položaj stola mi je odgovarao.
Jašar je predstavljao novi album „Moja mala nije zalud klela“.
Moj drugar je poznavao sav njegov rad. Od „Ja sam lovac Joca“, preko „ Mislio sam nisam srao“, pa sve do ovog albuma.
Zeko je odmah skočio i odjurio do njega u pravoj pauzi da uzme autogram i njegovu sliku.
„Vidiš. Piše Za Zeku od Jašara.“-pokazivao je sliku pjevača sa sunčanim naočalama sa velikim staklenim površinama kao izlozima na Zemljoradničkoj zadruzi Agići Donji, u kaputu sa zavrnutim rukavima i kaišom stegnutim ko u Ruskog vojnika.
„Alal vjera Zeko. Imao si se rašta i roditi.“-hvalio sam njegov uspjeh.
Kako je vrijeme odmicalo i pjevač je imao neke svoje potrebe i često je prolazio pored našeg stola. U povratku bi zastao kod našeg stola tapšao bi nas po ramenima, drmusao par trenutaka. Ponekad bi nešto i progovorio. Pitao Zeku koji nije skidao pogleda sa slike pred njim.
Zeko je rastao sa svakim njegovim dodirom. Radovao se eto što je Jašar upravo svaki put kad bi išao u toalet u povratku zastao kod nas i kao stare poznanike tapšao po leđima. Komunicirao na jedan sasvim prijateljski način.
Zeko je lebdio. Levitirao.
Nakon Jašara gotovo svi članovi benda tapšali su nas po leđima. Zeko je i dalje rastao.
Poslije su gotovo svi gosti restorana počeli da nas tapšu po leđima u prolasku.
„Čovječe nisi svjestan šta bi propustili da nismo došli. Vidiš li sve ove ljude. Od danas više ništa neće biti kao prije“-osmjeh mu nije silazio s lica.
Nakon nekoliko piva i ja sam osjetio potrebu da posjetim tu najposjećeniju prostoriju te večeri.
Oprao sam ruke nakon obavljanja nužde i pogledom sam tražio papirne ručnike da obrišem ruke. Nije ih bilo.
„Možda ih je nestalo.“- pogled mi je nesvjesno pao na kantu za otpatke. Nije bilo zgužvanih i bačenih ručnika ubrusa.
„Znači!“- opipah se po leđima.
Bila su vlažna i mokra.
Nisam imao srca da kažem Zeki za Jašara i leđa. Gotovo neprimjetno navedoh ga da skine kaput koji je dobro bio mokar.
Do kraja večeri čim bih primjetio da je neko prošao u toalet ustao bih sa mjesta i pravio živi zid. Zeka nije znao razlog mog čudnog ponašanja, ali je to tumačio mojim dobrim raspoloženjem, a hit večeri „Mokrio sam i opet ću“-vrtio se nekoliko puta.
Zeku sam sreo slijedećeg dana.
Bio je prehlađen, ali vidno zadovoljan koncertom godine.
„Jesi li čuo ko dolazi slijedeće subote?“-upita me.
„Barak Obama. Nakon Jašara ne može svako doći u Novi Grad.“-rekoh.
Zeko se nasmijao od srca.
Pozdravlja Vas mandrak72, promoter kabanica i vodonepropusnih kaputa za područje Jugoistočne Evrope i zemalja Beneluksa.
Igra je jenjavala. Sanjkalište se polako praznilo. Intenzitet smijeha i vriske smjenjivala je nastupajuća tišina. Nisam volio taj dio dana kad bi se polako razilazili.
Želio sam taj momenat još nekoliko trenutaka da odložim.
Popeo sam se na brdo s namjerom za posljednji spust toga dana. Bio sam sam. Istim elanom žurio sam za još nekoliko sekundi vjetra u licu protkanog sitnim kao mušicama snijegom.
Posljednji drugari već su bili leđima okrenuti meni. Vukli su sanke prema svojim toplim domovima.
Bio sam sam na vrhu brda. Zauzeo sam polaznu tačku. Nije mi se kretalo. Nisam želio da ovaj dan završi tek tako. Želio sam da iz ovog dana izdvojim sličicu, detalj koji ću ponijeti sa sobom. Detalj kojim ću kupiti osmijeh kad presahnu svi ostali motivi.
Popravio sam sanke. Popriječio ih ispod cerića još uvijek nakićenog s nešto preostalog lišća koje je još tvrdoglavo odolijevalo pod teretom postojećeg snijega, zime koja je pokazivala svoje zube i prijetećim teretom snijega koji je padao sve jače.
U daljini ispred mene pod plaštom sitnog snijega iščezavali su moji drugari i komšije umorni od igre, vriske. Zalutalih grudvi i mokrih stopala.
Zavidio sam im. Ne zbog toga što će za par trenutaka biti u svom toplom domu pored peći u suhoj garderobi, dok će se gumene čizme već sušiti pored peći za nove pobjede sutrašnjeg dana.
Zavidio sam im zbog onoga što mi je nekoliko puta palo na um toga dana.
Staće ovaj snijeg. Otješnjaće čizme i netragom nestati vunene kape sa svim onim velikim kićankama i grudvama koje bi veselo poskakivale dok bi bezglavo jurili niz padinu na saonicama svih oblika i veličina.
Tišina kakve nigdje nema pravila mi je društvo. Ustvari nismo bili sami. S nama nenametljivo koketirao je šapat snijega.
Da čuo sam ga jasno.
Šćućurio sam se na plavim saonicama koje mi je otac napravio odmah po mom rođenju. Saonicama koje su osjetile svu onu dječiju neustrašivost koje se danas pomalo plašim. Mnoge vozove od sanki prepune dragih mi likova koje su stranice života nekako prebrzo okrenule i otrgle od sjećanja. Svih onih skokova, jastučića za sjedenje i ozeblih prsta pomodrilih od hladnih grudvi jednog hladnog nedeljnog popodneva kad je Senad sa svojim niskim sankama najduže skočio od svih nas, a ja. Ja sam ostao samo drugi. Neslavno sam završio finale. Nasadio sam se na glavu i nekoliko puta preturio dok su salve smijeha odjekivale brdom. Nisam bio previše tužan dok sam iz snijega vadio kapu prepunu snijega. Snijeg mi se zavukao ispod toplog džempera i potkošoulje, ispod rukavica. Bilo ga je čak i u ušima. Biće sutra revanš. Znao sam.
Tišina je bila pored mene . Jasno sam osjetio njezin prezir. Nisam se obazirao. Zabacio sam glavu pokušavajući da gledam u nebo prepuno lepršavih pahulja. Jasno sam osjećao kako se zaustavljaju na mom licu i tope se ostavljajući male sitne kapi pristigle od ko zna kud. Možda razočarane što neće završiti kao bijeli snijeg što pršti i smjelo bježi ispod sanki sa neustrašivim jahačima koji su mamuzali svoje metalne i drvene konjiće svih oblika i veličina.
Činilo mi se da putujem. Ubrzo sam morao zatvoriti oči. Pahulje su i dalje padale. Osjećao sam kako su se neke u posljednji čas izmakle i završile pored mene.
Spustio sam glavu i slušao šapat. Tihi razgovor snijega i uvela lista cerovog.
„Ti si još tu?“-gotovo iznenađena pahulja se zaustavi na suvom braon cerovom listu.
„Odolijevam.“-reče on.
„Čemu otpor. Tvoje vrijeme je odbrojano. Nema više smisla.“-nastavi pahulja.
„Doći će i sunce.“-reče uveli list.
„I jesen.“-nastavi pahulja.
„I zima, a gdje ćeš ti biti?“-reče list.
„Ja ću možda biti negdje drugdje, a ti?“-reče popustljivo pahulja.
„Zar je to važno? Sad smo tu. Lijepa zima.“-konstatova suvi cerov list.
Tihi šapat nastavi se još dugo.
„Još uvijek smo tu.“-pomislih.
Vjetar mi je šibao lice. Bujica pahulja bježala je ispred nosa ne dajući mi da oka otvorim.
Sebično sam trčao prema kući noseći još jedan detalj na obroncima duše sklopljena mozaika. Vrijedilo je svake sekunde.
Snježna zavjesa bila je sve gušća. Gotovo neprozirno tkanje obogaćeno nastpajućim sumrakom učinilo je da ulične svjetiljke kao svici pokažu put kojim i danas idem.
Danas sam opet slušao tihi šapat snijega.
„Još uvijek sam tu.“-rekoh za sebe.
Proteklo je mnogo zima. Danas je bio dan kakve baš volim. Ustvari baš baš.
„Tata idemo!“-nježni glasić me pozva.
„Naravno.“-nastavili smo sanjkanje.
Tihi šapat snijega odjeven u ljubičastu bundicu i preslatki šeširić bio je pored mene.
Neprocjenljivo.
Pozdravlja Vas mandrak72, osvjedočeni sagovornik svega onoga što život čini ljepšim. Boljim.
Halo mandrak72 koji mi je andrak72 br.6
„Jedan gospodin koji bi želio ostati anoniman žali mi se slijedećim riječima.“
„Cijenjeni i nadasve realni gospodine mandrak72 doživio sam nešto neobično. Moja zakonita supruga. Moja bezuvjetna ljubav izvršila je nasilje nada mnom. Pretukla me je sirovim odreskom. Kud se ljubav dela? Gdje je tu sreća?“ –žali nam se gospodin preko bare.
„Gospodine od preko bare. Ljubav nije nestala. Ljubav ti je jednostavno pokazala da meso ubija. Tvoja je sreća ovaj put bila uz tebe samim tim što gospođa nije pripremala srneći ili teleći but.“
Pozdravlja vas mandrak72, uplašeni degustator šunke pod okriljem noći.
Dobro pogledajte sliku koju sam danas uslikao. Obratite pažnju i napišite šta vidite. Događaj se zbio na nekih četrdeset metara od mjesta gdje živim.
Kliknite na sličicu, uvećajte je i pred vama je osoba X. Igra detekcije može da počne.
Pozdravlja Vas mandrak72, neprofitabilni promoter čarolija prirode.
Narod je raspamećen. Kakav im je tek lider.
I mi konja za trku imamo. Kaskamo za svijetom.
Vođa je pacifist. Puca u prazno.
Nemamo nezapolsenih. Mlatimo praznu slamu.
Zaštićeni smo ko medvjedi. Otud u rešetkama.
Opozicija ne priznaje poraz. Saslušavanje se nastavlja.
Vođa bi pristao da ode sa vlasti, ali ne ide mu se praznih ruku.
Narod je u raskoraku. Vlasti nemaju sluha.
Nismo u nokdaunu. To je samo privid.
Pozdravlja Vas mandrak72, bokserski pripravnik na neodređeno.
Narod je izašao na ulice. Pauza je.
Formirana je vlada u sjenci. Onu prošlu ubila je sunčanica.
Vlast je na koljenima. Kleči nam na grbači.
Vlast je pustila korijenje. Kao i svaki korov.
Ptičiji grip je za svinjski samo mačiji kašalj.
Pasiji život je san svakog čovjekovog najboljeg prijatelja.
Vjerske slobode su široke. Široke mase su na koljenima.
Majmunska posla. Prvi oblici političkog organizovanja.
Stomatolozi su bespomoćni. Vratile su mi se zazubice.
Pozdravlja vas mandrak72, politički neorganizovan korov.
Ako sam ja lopov, čiji su onda ovo džepovi.
Bolje sutra nam se smiješi. Kiselo.
Svi me hvale. Bogu hvala ne vidim popa.
Poklonjenom konju se u zube ne gleda. Nema ih.
Naši napori za mirom urodili su plodom. Vodimo tihi rat.
Izašli smo sa našim stavom. Ne priznajemo tuđe stavove.
Hipohondrija nije bolest. To je zbornik simptoma na jednom mjestu.
Sud je potvrdio naše sumnje. Žrtva nije imala alibi.
Naši ratovi su opravdani. Vidite li samo kako se brane.
Pozdravlja Vas mandrak72, porotnik bez razloga.
Stajao sam na obali. Jednom nogom bojažljivo sam palcem od noge dodirivao nemirnu površinu. Pogledom sam tražio i najmanju opasnost koja je mogla da dođe sa neba. Malo mi je trebalo da me pokoleba.
„Da li sam ja baš za to?“-pitao sam se.
Bilo je potrebno nešto da me pokrene. Nešto mnogo više.
Alhemija je pomogla. Gurnula me je u buru koja je slijedila. Nošen talasima tražio sam Svjetionike, Patkovo brdo.
Bacan bijesnim talasima na kapije gospodina Jorgovana i sa šeširom gospodina Vrane hrabro sam mijenjao sredstva putovanja. Raketom po mjeri čovjeka vidio sam Tarzana, Zoki Pokija kako se kupa. Brzinom magareće godine postao sam Kapetan duge plovidbe. Gavran sam postao. Brzinom mlina za kafu jurio sam Pony biciklom u Plavoj pidžami koja je vijorila kao zastava moje pobjedničke posade. Ispunjen mirisima koji ne blijede ispunio sam Herbarijum duše i svom snagom Vanjske strane lica u Patikama od sedam milja odnio najljepši poklon Jednoj maloj garavoj u crvenoj blizi na tufne.
Usput zamolih učitelja da mi vrati klikere sa tri perca da bi pod svjetlošću Ulične svjetiljke dočekao jutro pod drvetom sa lišćem svih boja sa brojnim ždralovima na nebu koje sam usnio od neke slike sjajnih kineskih careva.
Krečio sam zidove sa njljepšim grafikama mojih kćeri. Pažljivo sam vjenio Perlice života sa strpljivošću starim majstora obrade bisera.
Poštar golubova lika donese mi riječ koja zakasni u Očima boje horizonta.
Jedne hladne Somborske zime, kroz prozor malen tražio sam izgubljene drekavce u noći uvjeren u Čaroliju noći koja ne prestaje i živi u nama.
Bespredmetna statistika jednog starog hrasta opčinila me je da sam sav sadržaj Između korica progutao u jednom dahu. Od čega ostade Jedna gotovo sasvim topla priča i Pekinška patka od koje i danas strijepim da se ne vrati na ormarić u hodniku sa svojim PVC očima.
Ljudi koji jedu dok je vruće od kojih sam i sam pronađoše u Knjizi kvarova pod brojem 1526 priču ravnu onoj o Bruce lee-ju koju i danas još uvijek nosim u malom džepiću na radnom odijelu na desnom ramenu. Drug se ne ostavlja u nevolji. Pogotovo Drug kakav je Blagoje pred gospođom Nožinić, Niti Obrad u susretu sa Vukom koji nikad nije upoznao crvenkapu..
Kao i obično u Nedjelju bio sam na Sredelju sa svim onim ehom nastalim od lopte koja se nesebično nabijala sad dal u patikama il bez nje koje više nema pred praznim tribinama na koje ponekad svratim dok berem gljive koje volim.
Zvijezda u oku mladog gospodina Jablanka kao da odnese Burna vremena gospodina Cvjetka i sa Ribarevom srećom u Odijelu gospodina Pauna uz ludi ritam Bubnjeva u noći mladog gospodina Jablanka Grotnića. Zahvatih tek malo vode iz Bunara želja i napravih Ledeni čaj. Sačuvaj Jelenka od radoznalih lovačkih pogleda dok sam vodeći Razgovor iza zavjese završio s Razgovorom s povodom.
Pustio sam brkove i Na krilima sna otplovih u Patagoniju gdje ničim izazvan postadoh plijen otmičara vanzemaljskog prostora koji u mojim postovima pronađoše inspiraciju za toalet papir. Ne klonuh već spašen mrežom Pretjeranog Petra sasvim slučajno otvorih Tajni kovčeg života u kome Mudri prosac oženi bogatu grbavu mladu.
Blago crvene planine bilo je preda mnom dok je Bronzana straža Plesala samo jedno ljeto nabacujući petice kao Baba vuka i NBA igrači u malom javnom WC-u,
Zavjera porcellino allo spiedo oduzimala je dah dok sam se upuštao u zavjeru međunarodnih okvira.
Čovjek od pirea, naša Nacionalna klasa i jedna sasvim Beskrajna noć Pod svjetlima velegrada isklesaše sasvim malo Zrnce slobode. Potrebno za Čovjeka sa kišnim obrvama koji je svaki dan kupovao Kokosov orah bio je spreman na svaki put pa čak i u Texas, Texas odakle mi se javi Božo Džeronimo koji me zavjetova Vukašinovim zavjetom da mu čuvam biciklo i trešnju.
U meni je raslo srce od ćilibara, a Ibrahimova tuka nije baš nabolje prošla toga 1 maja za razliku od Broda u žitu koji isplovi iz nepregledane ravnice ravnodušnosti na pogled preko crkve i stare lipe.
Stojkov Vjetar u leđa bio dovoljan da bi jedna Beskrajna priča Vasilijeva nekako baš u Vejsilovo vrijeme učestvovali u Olimpijadi o kojoj se ne govori, dok je Noćas kišilo kako kaže radio.
Putem svile stigoh u Teatar duša na rasprodaju boli. Dao sam ništa i dobio sve. Može i to.
Mada su to neka sasvim Magareća posla sa malim Milojicom.
Ni Žizela koja nije znala šta je Rahatluk niti Japanska ruža nisu imali predstavu o ljepoti Stare Hercegovine koju pomenuh.
Putovah i Putinu u pohode preko rijeke istražujući trag Sjonojoga. Uz mnoštvo andraka72 i Neplaniranog pogotka upoznah Plavokosog dječaka sa crnim mačkom, u Desetom selu, gdje na svu sreću nije stigao Čovjek sa urođenom foteljom.
Oprezni Dodir Tavanske tišine , tek nemušti Tragovi u snijegu posmatrao sam očima Čovjeka s maslinom u njima dok se Mjesec grohotom smijao. Sad ne znam dal zbog Žuće il mandrakizama. Ma nije ni bitno.
Bitno je to da sam ja sa Vama već pune dvije godine. Malo li je. Ne nije i jeste.
Svejedno ostajem sa vama na brodu od bloga koji uredno plovi na mašti, ljubavi, smijehu i što je najvažnije dobrom raspoloženju.
Na ovom sjajnom putovanju mnogo sam naučio upravo od Vas. Nastojao sam da budem još bolji. Raznovrsniji. Nisam bio ni svjestan gdje će me prvi post dovesti. Ni u snu.
Od svega najveći mi je problem nedostatka vremena da se još više družimo. No i ovako je odlično.
Upravo zbog toga pozivam Vas na iće, piće, kolače, muziku, ples i smijeh i u narednom periodu.
http://mandrak72.webs.com/
http://mandrak72world.weebly.com/
Bez svih Vas ovo putovanje ne bi imalo smisla. Bez Vas vjerujem da ne bi ni bilo mandraka72 koji vjerujem da ne bi uopšte pisao.Da ste mi svi živi i zdravi još godina sto.
Hvala.
Pozdravlja Vas i na proslavu poziva Vaš mandrak72.
Neidentifikovani lukavi objekti
Crno nam se piše. Život piše memoare.
Život piše romane. Mi preživljavamo dramu.
Stali smo na noge. Dotakli smo dno.
Pravna država je pokazala zube. Rijetko su lijepi.
Ubica nije sumnjao u žrtvine loše namjere.
Ubica se brani žrtvinom neuračunljivošću.
Zločin je kao vino. Što prije zastari to je bolji.
Pozdravlja vas mandrak72, nevladin osmatrač neidentifikovanih lukavih objekata.
Preda mnom pružao se pogled na veliko zvjezdano nebo i tek nekoliko treperavih sijalica udaljenih kuća koje su iščekivale noć koja stiže. Volio sam trenutke kad bih bio na momente gotovo nevidljiv i neprimjetan na ovom svijetu. Vjerovao sam da ima još takvih ljudi.
Zatvorio sam oči. Osluškivao sam sve one zvukove koje selo nudi. Zvukove udaljenog laveža psa koji kao da je opominjao nemani da ga se klone, skok vješte vidre u malu riječicu u potrazi sa bogatom večerom. Jezivi huk sove koja kao da je ponavljala neke stare lekcije iz života. Baš kao i ja.
Noć preda mnom bila je poput mnogih do sad. Nisam je se plašio, nisam ni bio indiferentan, ali želio sam nešto više od ove noći. Želio sam priču.
Prvi nagovještaj ubrzo se spretnim nečujnim koracima pojavio tik ispred terase. Nisam davao znaka da sam svjestan njegovog prisustva, ali veliki Žuti mačak od komšije Dule vječiti sanjar i neustrašivi lovac sigurno je znao za mene.
Prijatnim barintonom melodično me pozdravi.
„Dobro veče ti želim.“-reče mi Žućo.
„Dobro veče i tebi.“-uzvratih pozdrav.
„Razmišljaš?“-upita me.
„Čekam priču da se desi. Znaš li neku dobru.“- upitah ga.
„Ustvari ne znam niti jednu koja to nije. Na dobru si se adresu obratio komšija.“-gotovo se obradova Žućo, a pogled mu sijevnu kao munja.
„O čemu?“-podigoh pogled na zvjezdano nebo.
Pogled mi se zakači na mlad mjesec dok se šeretski izvalio na leđa kao da peca najljepše treperuše zvijezde dok mu se jedna od njih otkači i kao nožem zapara nebo.
„Mjesec.“-rekoh mu.
„Šta mjesec? Znam sve o njemu. Slušaj ovu.“-primaknu se Žućo gotovo pored stolice, okrenu se u polukrug te leže naslonivši se glavom na prednje šape.
„Ustvari to i nije mjesec.“-poče ti on.
„Kako nije.“-gotovo poskočih sa stolice.
Sva moja znanja u tom momentu gotovo se pobuniše. Teorija o mjesecu kao zemljinom satelitu bila je opasno dovedena u pitanje, Samim tim i teorija o svemiru i univerzumu bivala je opasno poljuljana.
„De, de. Smiri se komšo. Poslušaj pa ti prosudi.“-poče da me smiruje taj mudri seoski mačak beskompromisni borac sa tavanskim miševima i slaninom šarenom.
„Prije mnogo godina baš u doba kad je slanina dobijala zlatno žutu boju, a čađave grede opasno prijatan miris, mamac za sve miševe iz Rujiške, a bogami i šire u selu se niotkud pojavi Micika. Mačka kojoj se ljepota širila od njuškice pa preko leđa i tako sve do kraja repa. Ljepota je sigurno bila još i veća, ali to bi onda bila neka druga priča.“-zastade Žućo za trenutak kao da puni pluća svježim novembarskim vazduhom kojeg je bilo u izobilju mada on toga nije bio ni svjestan.
„Pojavi se Micika i u selu postavi sve stvari naglavačke. Svojim snenim pogledom kao da je zaluđivala sve mačore u selu pa tako i mene. Nas tridesetak mlađih i par starijih mačora bili smo joj pri ruci, a ona. Ona je samo izvoljevala. Uvijek novi i novi zahtjevi. Nikad dosta i dovoljno dobro za nju nije bilo.“-nastavi Žućo.
„Šta si mi danas donio mladiću?“-upita mene Micika a ja sva ustrepatao te se zapleo pa nikako odapeti.
„Evo jedno veliko i čvrsto motano klupko vune.“-jedva izustih.
„Pa šta da ja radim sa vunom. Kakav mi je to poklon.“-gotovo da je bila bijesna.
„Pa, pa,....“-jezik nikako da odapne.
„Nosi to. Neću da se igram. Ja sam jedna ozbiljna prilika. Nisam ti ja ovdje došla da bih se igrala i skakutala za vunom. Ko je to još vidio.“-siktala je.
„Odjurio sam u noć. Zastao sam teko kod vodenice. Ona je zlokobno lupetala u mirnoj noći. Baš kao što se sad čuje. Jel čuješ kako lupa klapa klapa klap.“-zastade on njuškicom mi pokazujući u pravcu vodenice.
Napregao sam sluh da čujem vodenicu koja je na momente razbijala noćnu tišinu. Blaga jeza ispunjena svim onim pričama vezanim za vodenice spuštala se ko usamljena kišna kap sa strehe iza ovratnika pa niz leđa. Nije budila strah, ali je stvarala jedan nelagodan osjećaj kojem je trebalo neko vrijeme da nestane.
Ćutali smo svaki za sebe par trenutaka sa nekim svojim problemom zamaskiranim u priču o Miciki i mjesecu pod plaštom od noći.
„Zastao sam razmišljajući kuda dalje. Šta mi je činiti. Micika je bila posebna. Nisam je želio izgubiti. Dok sam tako razmišljao po navici ušao sam u vodenicu. Mlinar me nije ni primjetio od oblaka brašna koji se prašio dok je presipao brašno u džakove. Pogledom sam kružio po vodenici tražeći bilo šta što bi me navelo na rješenje moje muke. U tom trenu spazih jednog debelog miša sjajne dlake koja se presijavala pri slaboj svjetlosti petrolejke u mlinu. Njuškica mu je bila sva bijela dok je lickao brašno. Skočio sam i šapom ga zarobio. Zubima ga uhvatih za krzno i trkom se uputih prema Miciki.“-vidno zagrijan za priču Žućo gotovo da nije diasao.
„Donio sam joj živog debelog miša. A ona iskolačila oči na mene. Gotovo da bi me u top strpala.“-vidno neraspoloženiji Žućo zastade.
„Na šta ja tebi ličim. Na živodera. Životinju. Nosi to od mene barabo jedna seljačka. Ja sam dama prefinjena. Jesi li čuo za gospodska jela, parfeme. Miševi nisu nobles.“-drala se Micika.
„Nisam ni slušao šta je dalje govorila. Nisam bio ljut, ali znaš kakav je to osjećaj.“-nastavi Žućo.
„Znam Žućo. Znam kako je kad neko ne vidi tvoj trud.“-rekoh mu.
Noć se bližila ponoći. Nije mi se spavalo. Želio sam priču za laku noć.
Nije se ni Žući spavalo niti žurilo.
„Zima je uveliko stezala kada sam potišten i posramljen otišao u noć. Želio sam da odem i da se nikada Miciki ne vratim. Odlučio sam da se popnem na najviše stablo i da više nikad ne siđem dok od gladi ne skapam.“-ispriča ti Žućo pa se nekako nasmija šeretski.
„Popnem ti se ja na najviše stablo Jablana gore više Đukine kuće. Sa njega se vidilo sedam sela, Jokine njive i Stojanov kestenjar. Za vedrije večeri moglo se vidjeti sve do Srbije gdje živi moj rođak Nidžo čiji su preci otišli s kolonistima. Javljao ti se on meni jedno vrijeme redovno, no nekako i on urijedio sa pismima. A ispod mene rijeka ljudi, problema i briga, a ja gore kao neki kralj. Samo gledam i ništa me se ne dotiče. Ni brige, ni tuge, veselja ni muke. I tako ti ja ni na nebu nit na zemlji nastavi svoj život. Nisam ustvari više ni gledao na zemlju, već nekako na nebo. Sa zemljom sam već bio raskrstio. A nebo plavo ko marama na Stoji Čubrilovoj kad u zadrugu pođe. More nepreglednih oblaka bijeli pa sve nekako runjasti ko Momčilove ovce pasu li pasu, a trava nije zelena neg plava. A onda ti moj komšo kad me kap ne udari. Iznad mene protutnja nešto veliko stvarajući buku da su mi uši zagluvile čitav sat. Uspravim ti se ja i pogledam ti u daljinu za zvukom. A onda nekako malo niže pored mene neka čelična ptica, ustvari avion proleti u niskom letu, a neki brko sa naočalama i podvrnutim rukavima na košulji volanom sve ovo čini.“-pokazivao je šapama kao da okreće volan.
„A u džepiću stoji hemijska olovka. Kad me vidio on mi mahnu te se i ja njemu nasmijah. Bi mi lakše kad znam da gore imam nekog svog.“-zastade Žuću ponovo se namještajući u klupko.
„Veliš brko?“-upitah ga.
„Bogami brko. Baš kao i ja.“-šapom ti on pogladi svoje brkove.
„Bližila se noć. Ogladnio ti ja, al odlučio ja da idem na nebo. Pričinjava se meni svašta. Sanjam ti ja masne debele miševe, pečeno pile. Limeni tanjir toplog tek muženog mlijeka. A u stomaku krči ko na vašaru. Premećem ti se ja preko grane, al glad ne bježi od mene nikako. Negdje iza ponoći otvorim ti ja jedno oko kad ona tik iznad mene sirac veliki okrugli. Zapeo za granje pa ni makac. Ja ti polako otvorim i drugo oko koje je još spavalo pa bolje pogledam“-zastade Žućo podižući dramatiku na osjetno viši nivo.
„Ko te tu postavi nesrećo pomislim ti ja. Protrljam ti ja ponovo oči a ono sirac bleno u mene pa ni da blekne. Jarca ti tvoga debelog, mislim se ili ti ili ja. Pritisla ludačka glad, a onda se sjetim i Micike. Sklupčam ti se ja i spremim na skok. U momentu se đipim da su grane poda mnom pucketale a jablan se nakrivi i tako ostade i dan danas. Pružio sam se koliko sam dug. I još za nokat duže. Sudarih se ja sirom. Tvrdim sirom. Zagrizoh veliki komad, al od siline udarca zacrni mi se pred očima. Ostatak sira od siline udarca odskoči uvis, a ja se za otkinutim dijelom stmeknem niz jablan. Šibale me grane, sveg me živog polomiše te do zemlje izgubih nekoliko života. Kad sam pao na zemlju ostao sam tako ležati neko vrijeme.“-zastade Žućo.
„Šta bi sa sirom?“-upitah ga.
„Šta bi? I ja se pitam. I dan danas ga tražim. Šta misliš zašto ja i dan danas skitam obilazeći vrbake i šipražje, sjenike i drvljanike. Ovako krezub i bez zuba samo mi je taj sir preostao. Nego vidi de. Dobar sam komad ja njemu otkinuo. Još samo kad bih znao gdje se zadenuo.“-ustade Žućo i pođe prema riječici.
„A Micika?“-upitah ga ponovo.
„Koja Micika. Ne znam ti ja nikakvu Miciku. Pa tražio si da ti pričam o mjesecu, a ja ti o siru ispriča. Nego vidim i da si ti umoran. Vrijeme je da ideš spavati.“-šeretski se Žućo nasmiješi onim svojim velikim brkovima i skitačkim očima.
„Ko će ga znati. Možda i sami griješimo gledajući stvari iz samo jednog ugla. Bio bi to lijep komad sira. Drugi put treba biti oprezan kad se priča traži upravo zbog ugla gledanja.“-nasmijah se Žućinoj priči koja je imala svoje gledište.
Pozdravlja Vas mandrak72, visoki posmatrač iz oštrog ugla mačje perspektive.
Izgubio sam obraz. Poštenom nalazaču diskrecija zagarantovana.
Plastični hirurzi su u brizi. Vođa je poželio da osvjetla obraz.
Nije sve tako crno u državi. Imamo sivu ekonomiju.
Statistički narod živi sve bolje, ali pravi napredak osjećaju samo vođe.
Pozdravlja Vas mandrak72, odmoran za nove pobjede i poraze.
Kola su nam krenula nizbrdo. Hvatamo zalet.
Vlast stoji iza svog naroda. Ispred je streljački stroj.
Organi gonjenja su mi otvorili oči. Vidio sam sve zvijezde.
Vlast za koju sam glasao vratila mi je vjeru. Vidio sam svoga boga.
Vlasti ne prave razliku među nama. Šišaju nas ko ovce.
Pozdravlja Vas mandrak72, upalimo mrak.
Narod je izabrao vlast. No vlast se još koleba oko izbora naroda.
Ko drugome jamu kopa ne može se reći da je nezaposlen.
Pucanj u prazno jeste promašaj, ali je zato veliki odjek.
Pucam od zdravlja. Čuvajte se.
Narodni zanos je splasnuo. Ostale su samo modrice.
Vakcina je spremna. Čekamo odgovarajući virus.
Činjenica da smo znali pobjednika prije izbora potvrđuje da su izbori bili slobodni i nenamješteni.
Mi smo zaista nebeski narod. Svako toliko u vazduh lete automobili i lokali.
Istina je od neprocjenjive vrijednosti. Čuvamo je za crne dane.
Sloboda govora je na cjedilu. zato je sve manje.
Pozdravlja vas mandrak72, oprostite, ali svaka slučajnost je nevjerovatna.
Otkriće američkih naučnika o postojanju vode na mjesecu dodatno je otežalo život mjesečarima neplivačima. Moraju nabaviti kupaće gaće.
Majčinstvo je nevjerovatan osjećaj. Pijan sam ko majka.
Glupost ne poznaje granice. Jedva čekam da se otvore granice.
Trezvenjak sam, ali i to je jednom moralo da se desi. Popio sam batine.
Dijelio je kapom i šakom. Mene je zapala šaka. Nisam znao da je bokser.
Dijelio je kapom i šakom. Ja sam stigao baš kad je ponestalo u kapi.
Kad mačke nema KUD "Miševi" kolo vode.
"Obećala mi je ruku." Kanibal.
Kuloarima skupštine prostrujala je vijest slijedećeg sadržaja. Poslanički imunitet nije dovoljan za svinjsku gripu.
Lijep je ko neprskana jabuka.
Pozdravlja Vas mandrak72, danas radim, pa izvinite žurim da stignem.
Mandraksizma kapitalizma i komunizma
Majčino mlijeko je prošlost. Usavršili smo se. Sisamo veslo.
Zbog nedostatka plave šljive na tržištu vlada je intervenisala hitnim mjerama. Šljive će se ditribuirati svim raspoloživim sredstvima Ministarstava unutrašnjih poslova na javnim okupljanjima i manifestacijama.
Nisam ja pao sa Marsa. Ali nisam ni ostao na njemu.
Slaba je utjeha konju što ga magarac jaši.
Diktator je umro. Testamentom je razbaštinio narod. Narod čeka u redovima za potvrdu da je bijeda njegova 1/1.
Instrumenti vlasti savršeno funkcionišu. Samim tim mi je jasnije zašto ova cirkuska predstava toliko traje.
Poklonu se u zube ne gleda. Nismo stomatolozi.
Dreseru je glatko odbijen kredit iako je založio glavu pod hipoteku. Potrošni materijal nije dovoljna garancija.
Pozdravlja Vas mandrak72, izmičan preko glave.
