Deseto selo napuštali su i posljednji uzvanici. Za njima se povlačila noć koja je ostavila traga na umornom mandraku72. Saslušao sam sat do kraja. Nisam gubio živce.
„Pola osam.“-trljao sam oči nezadovoljan činjenicom da je Deseto selo osvanulo pod bijelim pokrivačem uvijek neugodnog mraza tog ćutljivog pratioca jeseni, zime pa i proljeća. Mrazom okovano jutro bezobrazno je štipalo naizmjenično za nos i uši. Bilo je rano za kapu. Po dogovoru Toyota crvene boje sa zvukom malog nadzvučnog aviona stigla je u dvorište. „Sav materijal je spreman. Možemo poći.“-rekoh kolegi sa kojim sam maštovito Deseto selo zamijenio za realnost Potkozarskog sela na minus 3 stepena.
Vožnja je potrajala nekih dvadeset minuta. Iz toplog automobila zavaljen u radno odijelo sa logom moje matične firme posmatrao sam usnulo jutro kako se stresa od magle. Predjeli nakon strmog uspona iz kojeg smo se izvukli iz kotline Une i Sane davali su sasvim novu dimenziju. Paperjasta magla bila je razbijena i povlačila se pred izlazećim suncem jedinim preostalim putem. Nenastanjenim kotlinama dolinama i potocima bezglavo bježeči pred lavežom lovačkih pasa i lovaca koji su pucali na svaki njen sumnjiv pokret. Blještavo bijeli mraz ma koliko bezobrazan bio ipak je bio lijepa slika tog sunčanog i hladnog nedjeljnog jutra. Gomila materijala koju smo vozili bila je sasvim dovoljan tajmer koji je jasno stavljao do znanja da prije 16 časova nećemo stići svojoj kući. Lišće na stablima više nije imalo onu lijepu zlatnu boju već nekako mrtvo braon boju. Jesen je brzo starila. Bila je kao predgrupa zimi na najvećem koncertu ikad. Par trenutaka slave u kojoj se trebala stopiti sva njena ljepota surovo je iscrtavala njeno staračko lice. Već neko vrijeme pogledom pokušavam zapamtiti fotografije koje su promicale. „Tako je najbolje. Pamtiću isječke. Mozaik ću poslije da spajam.“-mislio sam za sebe.
Širom otvorena kapija dočekala nas je manirom najboljih domaćina. Kao tepih mekom travom obraslo dvorište vodilo nas je do ulaznih vrata. Kolega je pokucao na vrata. Nakon par kucanja začuo se glas domaćina.
„Mladići moji dragi. Ja sam malo prilegao. Ložim vatru i grijem se. Hajde uđite, jutros je bogami zahladilo.“-reče nam i svoje ime dok smo se pozdravljali. „Ma neka Petre. Ugrijaće sunce. Samo što nije.“-rekoh mu. „Bogme mene vatra teško može ugrijati.“-reče Petar osamdesettrogodišnjak još uvijek vitalan i izuzetno uredan starac. „Baba mi je umrla. U junu se navršilo godinu dana. Jedanaest godina sam je služio.“-reče nam starina. „Imate li djece Petre.“-razgovor je tekao očekivanim pravcima. „Dva sina i dvije ćeri. Dođu svako malo i obiđu me.“-reče Petar i ostavi nas da radimo. Jači oblak dima potvrdi našu pretpostavku da je otišao da naloži vatru.
Pogledom sam prelazio preko dvorišta. Uredno pokupljeno lišće bila je jedina vidljiva aktivnost Petrova na imanju. Pored hrpe lišća bile su grablje i stari sepet (velika pletena korpa od lijeske). Na drugom kraju dvorišta već godinama nekorišteni kokošinjac, kuruzana opletena i nakrivljena na kamenom ozidanim bapkama (temelji) kao da se spremala na posljednji put tek nevidljivom paučinom vezana za nakrivljenu brajdu sa ko zna koliko godina starom vinovom lozom koja se čvornovatim rukama posljednjim atomima snage držala za umornu brajdu skojom je godinama stvarala savez protiv sunca. Kuća je bila starinska sa starim biber crijepom i strmim krovištem.ispod koje se kočoperno izdizala badža ispuštajući dim kao strastven pušač kad ispušta dim kroz nos nakon što ga duboko udahne prije nego donese neke važnu odluku ili se samo malo folira. Mali prozori sa čistim i starinskim zavjesama koje kao da su svakog momenta očekivali ruku da ih pomakne i da ukaže poznato lice koje ičekuje uvijek drage goste koji ma koliko godina imali nisu dalje odmakli od statusa djece.
„Vid de stara ima li nam djece.“-glas kao da je želio da mi dočara ne tako davnu prošlost. „Petre još je rano. Autobus možda još nije krenuo iz Novog.“-ipak je izvirivala na djecu staramajka. „Samo ti pogledaj. Ja odoh otvoriti kapiju. Da ne pomisle da ih ne čekamo.“-Petar bi ustajao i odlazio da otvori kapiju iza koje su u svijet odlazili jedno po jedno dijete.
Vrata starinska i grubo obrađena ispucala i sva nekako iskrivljena sa bijelim kvadratićem na sredini oko ručnokovanih kvaka kao ukras zaškripaše. Bio je to Petar. Išao je prema nama. Ispod kuće se nalazio kamenom ozidani podrum u kojem odavno nije bilo blaga.
„Jeste li Vi djeco moja za kafu da Vam skuvam, ili bi radije nešto ljeto.“-u njegovom glasu se osjećala njegova želja da nas počasti. Želja da porazgovara. Znali smo da je razgovor bio povod pa smo ga zapričavali. A on je pričao. O svemu. II svjetskom ratu. Bunaru kojeg mu je jedan kopač naplatio i nakon dan kopanja nestao negdje u pravcu Zagreba. „Oprostio sam mu te pare. Njega je neka silna muka natjerala da loše postupi.“-u njegovu glasu bilo je neke pomirljivosti.
Bilo je vrijeme da se pođe na tavan. Oduvijek sam volio tavane. Volio sam njihovu tajnovitost. Mnoštvo priča zaboravljenih i prekrivenih usnulom prašinom za koju kao da je vrijeme stalo onog mometa kad se spustio tavanski poklopac. Nisam ništa dirao. Samo sam razgledao po uredno složenom tavanu. Dotrajali biber crijep sijerio je sunčevom svjetlošću gotovo nestvarno u mraku koji mi se na tren učini kao zvjezdarnica u Zagrebu koju onomad posjetih kao učenik na ekskurziji davne 88-e. Na bočnim dijelovima kuće na dumama kao ukras i ventilacija na obema stranama bjehu urezani krst, srce i krugovi na rasušenim daskama.
Čađave grede još uvijek su mirisale slaninom i kobasicama koje su se tu sušile dok ih je vjetar milovao po tijelima dok su se zamamno uvijale pred mačkom Žućkom koji se oblizivao kao da je imao samo jednu dilemu.
„Šta prvo. Dal kobasa slasna il slanina masna?“-netragom nestali Žućko iz vedrijih vremena ostavi dilemu pod krovom dok se tavanska tišina meškoljila pod mojim opreznim koracima. Jaka svjetlost kroz otvore na dumama mi vrati pažnju.
Krst. Što sam ga duže i pažljivije gledao svjedočio mi je o svoj patnji koju je ovaj Potkozarski narod pretrpio u želji da opstane na svome ognjištu garavom i siromaštvom izdašnom. Stajao je kao opomena teškog života i lagano se od jačine svjetla pretvarao u krug. Protrljao sam oči. Opet je bio tu.
Bilo je i srce. Kako i ne bi. Koja to mladost ima snage da ljubav potiskuje. Zatvorih oči. Hladni vjetar koji je strujao kroz tavanski prostor mješajući se sa dimom koji me je pekao za oči donese mi glasove odavno presahle iz staračkih grudi dok se prolama pjesma Kozaračka. „Dok je Svodne i Ahmetovaca Nećeš mala ljubit balavaca...........“
I ono se pretvaralo u krug koji je pulsirao izmješan sa dimom. Nisam ustuknuo gledajući u krug. Posljednji simbol koji sam razaznavao. Nije se mijenjao ni u šta. Sve oko njega završavalo je krugom, a on. On kao da se u živo sunce pretvori.
Okrenuh se na drugu stranu tavana podpođenog dasakama starim koliko i kuća. Uredno odloženi dječiji krevetak i kolijevka. Pored njih preslica i vreteno sa možda tek po kojom vlasi ovčije vune.
Normal
0
false
false
false
MicrosoftInternetExplorer4
Dok sam silazio sa tavana osvrnuo sam se na
njega još jednom.
Kako sam se spuštao niz ljestve smanjivalo se
moje vidno polje tavana koji je nekako bio još tiši i vidno polje sužavalo se u
krug kojeg zatvorih tavanskim poklopcem koji je tako vješto odvajao dva
paralelna svijeta nesmetano čineći da se krug prožima kroz njega zatvarajući
sve u jedan veliki ciklus. Krug bez kraja.
Vidno zadovoljan urađenim poslom Petar nas
isprati. Vrati se iza starih velikh hrastovih ispucalih vrata. Bijeli kvadratić
nestajao je u retrovizoru dotrajale Toyote.
„Fin neki čovjek.“-reče mi kolega.
„Da.“-potvrdih.
Mislio sam na tavan. Mislio sam na tavane u
Desetom selu. Bilo bi dobro ponekad prolunjati njima, potražiti, krst, srce i
krug.
Tek da se nešto važno ne zaboravi.
Vjera, ljubav i život.
Pozdravlja Vas mandrak72, službeni vodič kroz
tavane Desetog sela.
Volim riječ priredba. Nekako me vrati u vrijeme kad su se one čekale, doživljavale i o njima se dugo poslije pričalo.
Volim i prirodu. Svakodnevno sam poslom vezan za radove u prirodi. Prirodno je da volim prirodu. Stoga Vas pozivam na Veliku priredbu u Desetom selu.
Deseto selo nije odmah poslije devetog i prije jedanestog. Ne. To je jedno selo u kome je sve moguće. Adresu Desetog sela nećete naći niti u jednom imeniku niti adresaru u Pošti. Pa kako onda. Polako sve će to doći na svoje mjesto.
Za početak sjećanje na jednu priredbu.
U Deseto stelo da biste stigli potrebno je mnogo toga. Krenite u svijet i saslušajte mudre Pričalice. Možda Vam mnogo toga bude djelovalo nevjerovatno, ali zato morate poslušati svoja Sanjarenja. Možda Vam dobar glas donese i Grlica ili kakvu dobru vijest iz školjke putem Talasa i prekomorskih jedrenjaka. Na tom putu sresšćete mnoga svijeta, ali se ne brinite svim putem će Vas čuvati dobri duh Casper. Ne plašite se možda ako sretnete Stepskog Vuka, nije zao, naprotiv on je zaljubljeni sanjar baš kao i Bijeli Očnjak kome će biti drago da Vas uputi na pravi put.
Za hranu ne brinite pa tu je uvijek Domaćica sa svojim sjajnim izborom jela koji okrijepe dušu toliko da poleti i Vila bez krila. Kad poletite onda možete biti Biheppy, jer onda ste Krilaanđela. Može li od toga bolje.
Pa zato i idemo dalje. Može neko uz put da vam postavi stupicu i da dotaknete Patos, ali ne brinite i Patos je s nama. Uz put će se društvo stalno povećavat. Hiper. Mnoštvo blogera ukratko Hyperbloger.A kad stigne noć. Ne plašite se sa vama je i Luna. Svetionik u noći.
A kad Vam umor pristigne na lice nježna Poluuspavanka uvešće Vas u svijet snova. Nesanica Vam neće dati mira. Probudiće Vas tačno na vrijeme za dalji put. Ako nekoga tražite onda je najbolja da priupitate nekoga ko ima iskustvo sa traženjem. Ne znam nikoga boljeg od Anam da Vam pomogne.
Iz dalekih zemalja krenuće i vitez Bokikojić naoružan romantizmom u najsjanijem oklopu, beskompromisni Rene naoružan iskustvom i preplanulog tena. Nastasja nam stiže odjevena u Viktorijanske haljine iz Britanskog carstva.
Kad zapnete prednepremostivim preprekama Malaino će sa svojim stihovima otvoriti tajne prolaze iza kojih će Vas čekati Šuky glavna veza za prevodnicu u Deseto seloi ovlašteni dizajner za sav materijal večerašnje zabave.
Veliku pomoć kao voditelj predstave imaće dva doajena Blog.rs. Šmeker sa salaša Baladašević i uvijek britki i samo naoko ljutiti Mladi Luk.
Za ulaz obavezno ćete proći skenersko slikanje od magova fotografije Vastaga i GKojadinovića koji će izraditi i Vaša lična dokumenta.
Iskusna novinarska ekipa predvođena Vojom zabilježiće sva dešavanja uz čaj dok se pravi Englez.
Ne bih da Vam otkrivam sve tajne. Srešćete još mnoge mnoge drage prijatelje i poznanike.
I to nije sve. Idemo malo muzike.
Da biste stigli na tačnu adresu potrebno je da se obratite na slijedeću adresu.
http://mandrak72.webs.com/
A tamo Vas čeka slijedeće.
Dobrodošlica za Sve vas.
U sobi koja se naziva O meni čekam Vas ja sa muzikom za sve Vas pa birajte po volji i srcu.
U slijedećoj sobi možete nešto više saznati o Desetom selu i novostima iz desetog sela. Možete i polsušati lokalnu radiostanicu mada Vam ne preporučujem.
U sobi sa nazivom Fotografije poslužuje se hrana, pića, kolači i voće. Tu je i prostor gdje može da se odlože pokloni. A ja ih volim.
Koga ne zadovolji muzika može sam da je izabre u sobi na kojoj piše Video i muzika.
Svoje mišljenje možete izraziti na sobi gdje piše Blog naravno samo se prije toga morate registrovati. Biće mi zadovoljstvo.
Možemo razgovarati i u sobi za razgovore.
Zato pogledajte u sobu na kojoj piše Na brodu su. Čekamo Vas. Društvo se okuplja i baš kao u pjesmi.
Izvolite dragi prijatelji na Priredbu u Desetom selu.
Sat je zazvonio. Pa ako i bilo mu je vrijeme. Čekao sam dobrih sat vremena da se i on razbudi. I on je sinoć kasno legao. Ustvari i nije, ali položaj njegovih kazaljki gotovo nikoga nije interesovao, pa samim tim imao je sva prava da legne i da se izvali i sve tri uvis da digne. Ali jok. Kvrca ti on svu noć. Ne znam da li je bio svjestan da sam budan i da ga slušam.
A on se nekako raspjevao. Slušam ja lolu matorog, a on pjevuši neke bećarske pjesme. Ojkače naše narodne. „Tamburice dugačkoga repa jedva čekam da mi baterija krepa...“-kombinovao je on riječi jedne bećarske pjesme stavljajući sebe u prvi plan.
Bećari su spominjali ženu, a on bateriju. Pa naravno. Šta bi bećari pjevali da im nije žena. Tako i on pjeva o bateriji skojom se svezao i bez koje bi bio ništa.
„10 godina. Ej.“-ponavljao sam nekoliko puta. Već nekoliko dana kiša mi je kvarila planove. Remetila mi plan rada. Bilo je i snijega, ali biće njega. Nijesu ga vrapci izjeli da ga nema. „Mićo da mi danas pokušamo završiti s dizanjem stubova u Kozinu. Jel prisušilo? Šta ti misliš?“-pokušavao sam da vratim film koji je najavljivao kišu za petak. „Moglo bi je i sutra biti, ako pokisne Grmeč ništa od posla neće biti do proljeća.“-konstatovao sam više za sebe. „Idemo mi danas, ako bogda da završimo sa dizanjem stubova u Kozinu.“-radni zadatak upijao je prve tragove plave tinte iz hemijske olovke. Jugić je strpljivo slijedio putanju mojih misli. Put je bio samo povod. I bez njega mi bi cilju stigli. Takav je jugić auto. Bio sam nestrpljiv.
„Čole jel prisušilo?“-pozivao sam Čolu starog vuka. „Znaš mandrak72 jedva smo nekako izašli uz onu veliku strminu.“-riječi mi nisu ulijevale nimalo nade. „Dolazim i ja ubrzo.“-nastojao sam i svojim prisustvom pomoći kako god. Panasonikov autoradio birao je muziku po mom guštu nastojeći da mi povrati raspoloženje. Nes radio opet je bio u formi. Onoj najboljoj iz osamdesetih. Sunčani dan podgrijavao je atmosferu. Mnoštvo sjajnih fotografija zabilježih svakim trepatjem iza kojih je prštila jesen bolno stresajući zlatne kapljice koje osjetih na svojoj koži. Retrovizor mi je još jednom potvrdio sumnje koje i nisu sumnje. Jesen je oslikavala i moje lice. Zadovoljno se osmjehnuh. Volim jesen.
Pred mojim očima ukazivao se Grmeč. Volim i njega. Jednostavno je tako među nama. Znamo se nekih desetak godina i godinu više. Još nekog znam desetak i jednu godinu više, al definitivno ga volim deset godina.
Prerano ostarjele breze živahno su treperile. Njihovo bijelo lice bilo je sušta suprotnost kao žitu požutjelom lišću. „Ako, ako mandrače72. Neka tebe nami. Kuda žuriš mladiću.“-pripitaše me. „Eh mladić. Pa neka bude. Žurim u Kozin. Jel znate šta se tamo sprema.“-odgovorih i upitah ih istovremeno. „Kako ne bi znale. Bome pričala nam naša Dragana. Dolazi struja u Kozin.“-glas im je podrhtavao od ushićenja. „E onda znate zašto žurim. Ajd zdravo.“-produžio sam dalje.
Spuštao sam se krivudavim asvaltiranim putem prema Hašanima. Kozin je bio selo sa desne strane od Hašana uzdignuto iznad Hašana tako da izgleda da ga je sam đavo podigao i zaboravio spustiti. Strmi i blatnjavi put nije mogao da nas zaustavi. Neustrašivi pobjednik mnogih uspona i tratina bez puteva nije posustajao. S desne strane povremeno bih spuštao pogled u Hašane. Obnovljena crkva kao snijeg bijelila se kroz zlatne ramove ispletene od bukova lista koje se hrabro držalo. Izdržaće još koji mraz, a po neki i dočekati prvi snijeg. Pa da prije nekih 10-tak dana bilo je i njega. A prije desetak godina isto. „Idemo do Stršljena. Pokušaćemo prvo dići stubove kod njega.“-Čole me dočeka kod kamiona. „Slažem se. Idem sa vama.“-usmjerih automobil koji se više ne proizvodi prema Stršljenu. Neobičan nadimak za nekog. Siguran sam da ga s nekim pravom zaista zaslužuje Grmečlija plavokos i kovrčaste kose. Ljudina golema da ga treba tražiti u deset sela i kotar pride. „Ajde da danas pokušamo da dignemo stubove.“-usput smo mjerkali put kojim bi veliki traktor natovaren sa betonskim stubovima trebao da stigne do Stršljenove kuće.
Nestvarno lijepa slika predjela sela Podgrmeča ponekad bi učinila da se vratim u svijet Brankovih bajki koje ne blijede no pršte bojama sljezove boje stvarajući čudo upravo tu pred našim očima.
„Pa zar jesen može biti toliko lijepa.“-pomislih. „O da. Može ona još kako i koliko.“-Grmeč snenim i sporim glasom razbuđenog gorostasa potvrdi moje sumnje.
Plavokosi deran stajao je pred kućom i u naručju držao mačku. Crnu mačku, crnju i od najstrašnijeg budžaka Prokina gaja. Nije mogao imati više od sedam osam godina. Kao jabuka rumeni obrazi ozariše se kad smo se pojavili. „Zdravo momčino. Hoćeš li mi reći kako se zoveš.“-pozdravih ga. „Jesi li ženjen. Nisi još. Ih ja sam tvojih godina sebi ženu doveo.“-malo sam se šalio sa njim vidjevši da ću tako najbrže da ga nasmijem. „Ajde da te uslikam. Pa nemoj se ti mene bojati momčino moja draga. Nego da se mi dogovorimo da ti meni pridržiš tu mačku pa da je uslikamo. Pa ću ja tebi sliku poslati. Jel važi’“-ponudih mu dogovor. Prihvati.
„Nego da te pitam hoćeš li mi dati mačku da ponesem svojoj kući.“-upitah ga. „Ali ovdje je njena kuća.“-reče mi mališan. Pogledao sam na ručno napravljena kolica sa točkovima od drveta. „Možemo li da pozajmimo kolica do dovezemo stubove. Pa ću ti ih vratiti.“-predložih mu. „Kako ne bi dao. Struja treba svima.“-samouvjereno prihvati.
Traktor sa stubovima već je stizao. Zasijale su mu okice. Nakon toga već je veselo trčao s nama do mjesta gdje je trebalo da se digne stub. „Uspjećemo.“- bio sam siguran.
Dječak koji živi u Kozinu bez struje nije bio jedino dijete. Od proteklog rata prošlo je 14 godina. Bez struje i puta. Žurno sam se vraćao prema automobilu. Čekalo me je još obaveza. Osvrnuo sam se prema kući gdj je dječak živio. Stajao je na pragu kuće. Uzeo je mačku u naručje i mahao za mnom. Mahnuo sam i ja njemu. Žurio sam prema Novom Gradu. Trebalo je da svoju kćerkicu odvezem do škole
„Da. Struja treba svima. Nije to mnogo za većinu od nas, ali nekim plavokosim deranima bosonogo djetinjstvo bi trebalo biti ljudskije.“-bio sam bijesan na neke usijane glave koji nisu dozvolili da ovaj dječak i njegova mačka pogledaju Sunđer Boba u epizodi sa kradljivcima automobila dok mu snene oči ne utonu u san još ljetos.
Putem prema Novom Gradu bio sam mnogo boljeg raspoloženja. Mnogo boljeg nego jutros. Grmeč kojeg sam znao nekih deset godina i još godinu pride bio mi je iza leđa. Preda mnom je bio neko koga volim svih ovih deset godina i još malo više. Preda mnom su godine. Godine u kojima nikada neću dozvoliti da ugasi svjetlo u našim očima upaljeno baš na ovaj dan prije tačno 10 godina. Voljena ovo je priča samo za tebe.
Pozdravlja Vas mandrak72, geometar nepravilnih krugova koje zovemo životom.
„Večeras sam odlučio da objavljujem pisma nasumično odabrana želeći potaknuti znatiželju kod čitalaca. Pa krenimo redom.“
„ Prvo pismo je malo nečitko, ali pokušajmo.“ „Sveprisutni gospodine mandrak72. Moj problem je odnos supruge prema meni. Svako toliko ona me nazove konjem. Nije da mi smeta, ali sve teže nalazim zob. Neutješni Riđan.“ „Gospodine Riđane. Prije nego se opet naljutiš na svoju suprugu razmisli koliko bi magaraca rado bilo na tvom mjestu.“
„Drugo pismo bijelo poput jastuka stiže nam iz Iđoša. Sad ne vidim datum al mi se čini da je svježe napisano.“ „Mandrače72. Član sam Udruženja skupljača perja. Nisam omiljen kod žena. Ja u ljubav vjere nemam. Gdje griješim. Iskreno vaš Simeon Gusak.“ „Dragi moj Simeone. Nije do Vas. Do njih je. Ne postaje se svaki dan gospođa Guska. Samo ne očajaaaaapćiiihaaaavajte. Oprostite.“
„I na kraju pismo s neobičnim problemom. Ipak zbog mnoštva čitalaca sa istim ili sličnim problemom pročitaćemo ga. Pa kaže ovako.“ „Dragi moj mandrače72. Želim muža da iznenadim. Pletem mužu nakurnjak. U velikoj sam dvojbi. Ako ispletem odgovarajuću veličinu bojim se da će se naljutiti i neće mi dozvoliti da ga sušim s ostalim vešom na štriku, a ako ispletem veći broj pomisliće da sam uvijek nečim nezadovoljna i da tražim nemoguće. Šta da radim. Zbunjena pletilja.“ „Draga pletiljo. Koristite kraće igle, uzmite vunicu koja se skuplja prilikom pranja i dodajte malo mašte. Sve je u vašim rukama.“
Pozdravlja Vas mandrak72, sa nama Vaši problemi neće više biti tajna ali i dalje će ostati samo Vaši.
„Pismo još uvijek vruće i čini mi se aktuelno stiglo je prije par trenutaka u našu malu redakciju. Upravo stoga počećemo s njim. Pa krenimo redom.“
„Mandrak72. Možda nije mjesto ni vrijeme da postavim ovakvo pitanje, ali poznavajući Vas ne sumnjam u dobronamjeran savjet. Daklem o čemu se radi. U završnim sam pripremama za otvaranje sportske kladionice. Obratio sam se lokalnom svešteniku da mi osvešta prostor. Upitao sam ga cijenu. Zatražio je da mu kažem kvadraturu prostora. 50m2 rekoh mu. On odgovori 100 maraka. Da li je to mnogo?“ „Ukoliko će za te pare novce da okadi i okreči prostor cijena od 2 marke po kvatratu je sasvim razumna.“
„Piši, piši miiiiiiiiii.“
„Izvinite telefon. Izgleda da je hitno.“ „Mandrak72 pored telefona. Izvolite.“ „Hm, da. Naravno. A koji je rezultat. Kažeš 2:0 za Vas. Koliko do kraja. Dobro. Slušaj me sad. Svi u odbranu. Pokušajte sačuvati taj rezultat do kraja. Ništa. Hvala i sretno. Izvinite niste mogli čuti kompletan razgovor, ali evo pokušaću da Vam prepričam. Trener jedne ekipe čija je ekipa povela na startu utakmice sa 2:0 pita me šta da radi. Odgovor ste nadam se čuli. Ah ta košarka.“
„Slijedeće pismo stiže iz Amerike od predsjednika. U njemu piše ovako.“
„Mandrače72 imam samo jednog brata. Otac mi je u nasljedstvo ostavio baraku. Ne bih želio da oštetim brata, a opet ne bih da ga uvrijedim. U nadi iščekujem brzi odgovor. Dragi predsjedniče odgovor je veoma jednostavan. Dajte Baraku Obama.“
Pozdravlja Vas mandrak72, nesimetrično raspoložen zbog nedostatka prostora da adekvatno odgovorim mnoštvu ojađenih čitalaca našeg malog ali da ponovim još uvijek sjajnog časopisa.
„U mnoštvu pristiglih pisama izdvojio bih nekoliko. Zato krenimo redom. Prvo pismo pristiglo je iz Amerike. Evo šta piše.“
„Uvaženi gospodine mandrak72. Pripremamo se da bombardujemo mjesec u potrazi sa vodom. Koliko je to dobro. Tvoj vjerni čitaoc Obama.“ „Dragi Obama shvatam Vašu zabrinutost, ali naše iskustvo sa nebeskim problemima palo je u vodu onog dana kad smo pali s Marsa.“
Slijedeće pismo koje ću Vam sada pročitati jako je zanimljivo. Evo šta nam piše jedan oficir. Pismo je opširno ali ja ću Vam prenijeti srž problema. „Hmm. Da. Evo ovako nam piše gospodin. Dragi naš mandrače72. Čitav svoj život služio sam časno i pošteno. Držao sam se položene zakletve. Za nas vojnike najstrašnija stvar je izdaja, a najranjiviji smo sa one strane odakle ne očekujemo izdaju. Ravno prije pedeset godina ja i supruga smo se jedno drugom zakleli. Ona je svoju zakletvu pogazila. Zakleli smo se dok smo živi da ću ja njoj noge dizati. I naravno i danas to činim, ali ona je zakazala. Zaklela se da mi uvijek dizati onaj živahni dio obuhvaćen usmenim sporazumom, tj. ona više ne izvršava svoju obavezu. Prekršila je postignuti usmeni sporazum Šta da radim?-pukovnik Ćorak Borisov.“ „Pitanje je veoma kompleksno. Izdaja je ozbiljna stvar. Ali goloruk se u borbu ne ide. Znate i sami zašto služe manevri. Objasnite svojoj voljenoj da i Ćorci pucaju ali samo radi psihološkog efekta. Drugih posljedica nema.“
A evo i jednog specifičnog pisma. Dolazi nam od jednog vlasnika bordela Zabrinuti Hans Hosentreger. U njemu piše ovako. „Dragi mandrače72 u Dortmundu gdje živim i držim bordel primjetio sam jednu pojavu. Kod mog suparnika koji se bavi istim poslom nagrnuli su silni biciklisti. Da napomenem da on daje popust od 5% za sve one koji dođu biciklom. U čemu je štos. Šta se to dešava?“ „Kao što vidite recesija je kriva za sve. Nije bilo potrebno mnogo da se supruge dotičnih biciklista uvjere u ispravnost kupovine bicikla. Nakon toga uvijek lako mogu na Tur de Dortmund. Sportom protiv recesije.“
Pozdravlja Vas mandrak72, stalni saradnik sjajnog i nadasve kompleksnog časopisa savremenog čovjeka i problema koje moderni život donosi.
Koliko smo ponekad svi blizu nekog odgovora nismo ni svjesni. Zar je veća greška ako kažemo i za malo promašimo od toga da ne kažemo ništa. Iskrenost ponekad i nije dovoljna ali je potrebna. Mada možemo biti pogrešno shvaćeni. A evo i zašto.
Učiteljica prozva Milorada koga su svi zvali Baja.
„Hajde ti nama Baja odgovori na slijedeće pitanje. Ako ti ja dam šest porcija cicvare. Ti pojedeš dvije porcije. Koliko će porcija cicvare ostati?“-upita ga učiteljica Suzana koja je stajala jednom rukom naslonjena na klupu do prozora dok je drugom rukom stalno premetala privjesak na zlatnom lančiću.
„Eh učiteljice. Da je bilo zero kajmaka ne bi ništa ostalo.“-ko iz topa odgovori Milorad koga su svi zvali Baja, pa i učiteljica.
Siguran sam da bi bilo tako da su se ispunili svi uslovi. Poznavao sam Baju. Mnogo puta ne ostvare se svi potrebni uslovi, pa su stoga greške u matematici česta pojava. Za odgovore je ponekad tako malo (zero) potrebno.
Pozdravlja Vas mandrak72, nedvojbeno sve računam preko cicvare.
Jednom davno živio jedan čovjek. Ustvari živjelo je njih mnogo ali niko nije živio baš kao on. On je imao i svoje probleme, što ne umanjuje i probleme svih koji su živjeli jednom davno.
Ustvari svi oni koji su živjeli davno uglavnom su riješili svoje probleme. Čast izuzecima. Vampirima, kornjačama, starcu Foči od stotinu ljeta i još nekima koje ne bih imenovao.
Taj nesretni čovjek imao je veliki problem. Mnogo je radio. Njemu je dan od 24 časa bio prekratak te je uveo 27-časovno radno vrijeme tako što bi ustao u 05:00 časova, a lijegao tek slijedećeg jutra u 08:00 časova. Njegove komšije i prijatelji čudili su se što on toliko radi. Mislili su da zarađuje silne novce, ali tada nisu znali jedno. Taj čovjek je rođen s greškom. Imao je urođenu guzicu.
Dugo vremena sam je sebi nijekao da je ona problem. „Pa svako nosi svoj krst. Ja imam guzicu.“-tješio se. Njegova muka svakoga dana bila je sve veća. Sve što bi zaradio završilo bi u guzici. Ona je tačno znala šta želi. Kad bi on zaradio dva dukata njegova guzica bi potrošila tačano toliko.
„Znam šta da radim. Neke joj stvari neću reći. Okrenuću joj leđa kad budem brojio novac. Između nas je završeno. Neka gleda svoja posla.“-odluči ti on kako da postupa. Radio je on tako čitav dan. Ćuti on, ćuti guzica od njega. Kad je došlo vrijeme isplate on novac uze takvom brzinom da se poslodavac uplaši da nije štogod ljut na njega. Kad je legao da spava okrenuo se tako da je glavom gledao prema vratima dok mu je guzica gledala u zid. Gotovo istovremeno kad bi se on okrenuo na jednu stranu guzica bi se okrenula na drugu. „Pokazaću ja njoj ko je gazda.“-čvrsto odluči i nastavi drijemati. Hladnoća se uvukla u njihove odonose. Neprijatna.
Hladnoća ga probudi. Hladni talasi pjenušali su se njiz njegovo zgrčeno tijelo na ležaju. Tresao se. Cvokotao zubima. Uplaši se. Na brzinu se osvrnu oko sebe. Ćebeta nije nigdje bilo. Upali brzo svijeću i poče ga tražiti. Nigdje ga nije bilo. Zavirivao je pod ležaj, iza ormara. Tražio logično objašnjenje. Nije ga nalazio.
Prolazeći pored velikog ogledala primjeti da jedan mali dio ćebeta viri iz guzice. „Šta? Šta je sad?“-preneraženo se prodera.
Vidjevši da ćebe polako nestaje u guzici, on se krajnjim naporom uhvati za ostatak ćebeta. Vukao je on tako na jednu stranu, a guzica na drugu. Bespoštedna borba potraja tako nekih pola sata. Čas je imao osjećaj da je pobijediti guzicu, dočim bi guzica iznalazila neku unutrašnju snagu i preuzimala inicijativu. On se tako izmori da se prepade da će guzica da ga pojede zajedno sa ćebetom te ga ispusti i umorno klonu.
„Ovo se mora nekako riješiti. Ovo dalje neće ići.“-riješi on i otiđe da kupi novo ćebe. Platio ga onoliko baš koliko je dan prije zaradio.
„Znam odvešću je negdje daleko u šumi i ostaviću je samu. Neće umjeti da se vrati i ja ću svoje probleme riješiti. Živjeću ko čovjek.“-odluči on i hitrim korakom zaputi se u šumu. Hodao je on tako čitav dan i noć. Šuma oko njega bila je gusta. Bila je toliko gusta da se jedva provlačio kroz žbunje i granje. U jednom momentu baci se on u najgušće žbunje te se dade u bezglavi trk kroz trnje i kupine. Često je iznenada mijenjao smijer kretanja ne smanjujući brzinu. Prlolazio kroz potoke i krećući se u krug iz koga bi iskočio nastojeći zametnuti sve tragove. Nakon toga trčao bi još jače i više.
„Mislim da sam se zauvijek riješio guzice.“-zastade da odmori i predahne. Nehotično sjede na neko deblo u kojem je bio osinjak. Osjeti par uboda u guzici te naglo odskoči. Roj osa ljutih na neznanca ustrijemi se i na njega. „Guzica. Nisam joj pobjegao.“-mahao je rukama da otjera ose , ali se guzica dade u bijeg te i on zaždi za njom. Smjenivali su se u bezglavom bijegu i istovremeno stigoše kući. „Dobro im umakosmo.“-pomisli on.
Odluči on da pokuša da je drugačije diciplinuje te sačeka noć Sa noći dođe i hladni mraz. On je isturi onako razgolićenu kroz tarabe. Kako je noć odmicala tako se i guzica smrzavala. Nekako u to doba naiđe nekakav Kinez koji je gurao biciklo kojemu se probušila guma na zadnjem točku. „Parkiralište za biciklo. Ostaviću ga neka ostane tu do jutra. Sutra ću poraniti ranije te doći po njega.“-zaparkira on tako biciklo u guzicu. Kinez nestade u noći umoran od cjelodnevnog rada na buvljaku.
„Tako ti i treba. Konačno neka korist od tebe.“-obradova se čovjek sa urođenom guzicom. Krene ti on da ustane iz pogurenog položaja sa namjerom da ostavi kažnjenu guzicu na cjedilu i pođe toplom domu, ali nije mogao. Guzica se držala takvom snagom za njega da mu uopšte nije bila jasna tolika njena vezanost za njega. Uzalud je tako pokušavao da se oslobodi njegog zagrljaja. Biciklo nije moglo kroz tarabe. Tresli su se zajedno od hladnoće do jutra. Toliko su se tresli da su ispadali ekseri iz taraba. Radišnost Kineza koji je ranim jutrom došao po biciklo spasi ih od sigurnog smrzavanja.
Vidjevši da ne postoji način da se riješi svoje guzice sjeti se neke stare krilatice. „Ako ne možeš da pobijediš neprijatelja onda mu se pridruži.“-ponavljao je. Toga dana sklopi on savez sa guzicom. „Od danas smo koalicija. Pobjednička.“-pruži on ruku guzici.
Guzica gotovo zaplaka. Gomila emocija preplavi oboje. Dugo u noć ostadoše planirajući slijedeće korake. Od toga dana počeše se baviti politikom.
„Čovjek sa urođenom guzicom. Čovjek baš za Vas.“-pisalo je na svim reklamnim posterima, panoima. Vozovi su bili oblijepljeni sa plakatama. Gotovi svi gradski autobusi prikazivali su „Čovjeka sa urođenom guzicom.“, neki omladinci su nosili kačkete i majice na kojima je s prednje strane bio čovjek, a sa zadnje strane guzica. Velika sa širokim osmijehom i svijetlim tenom. Od toga dana sve je krenulo kako treba. Guzica je dobila fotelju, a čovjek funkciju.
Čovjek sa urođenom guzicom došao je na svoje. Koalicija je izvanredno funkcionisala. Primanja su bila tolika da je guzica sve trošila, ali čovjek je dobio moć da upravlja. On je upravljao, koristio moć, a guzica je trošila. Išao je svagdje. Gdje god bi on išao za njim bi išla i guzica i pravila pustoš, ali narod je bio zadovoljan. Narod je birao. Polagao je kamene temeljce, otvarao škole. Marljivo aplaudirao u loži na svim važnijim takmičenjima. Znao sve riječi himne.
Od tada čovjek sa urođenom guzicom nije mogao bez nje. Opirao se i kad je stigla recesija. Čvrsto je stajao uz svog koalicijskog partnera držeći se da se prijatelj u nuždi poznaje. Od tada priroda svima nama podijeli guzice. Međutim neki pohlepni svoje prodadoše za sitan groš, neki nevješti pravilnom korištenju ostadoše da se bore s njom, a tek jedan mali broj njih uvidje sav njihov talenat za politiku. Od tada ljudi sa urođenom guzicom dobiše na vrijednosti. Očito da je guzica jedna velika pokretačka energija samo za upućene.
Pozdravlja Vas mandrak72 hronično alergičan na guzice. Ukoliko jednom vidite čovjeka bez guzice zapišite mi njegovu adresu ili E-mail.
Dragi moji evo dobio sam par pisama sa problemima naših čitalaca. Pa krenimo redom.
Evo jednog pisma od političara u naglom usponu u karijeri. Evo šta piše:
„Dragi mandrak72.Imam jedan veliki problem. U stvari to ne bi bio ni problem već jedna dilema.Polovina mojih poznanika za mene kaže da sam glavonja, a druga polovina zove me guzonjom. Koji od njih griješe i šta je ispravnije i zašto. Šta je bolje za karijeru. Zaboravih da napomenem da ću se kandidovati na slijedećim predsjedničkim izborima, pa bih želio ostati anoniman“.
„Poštovani anonimuse. Velik je teret nositi i jedan i drugi naziv. Teško je glavonji da pobijedi guzicu u sebi. Guzonji je teško da se izdigne glavu iznad guzice. Kako god da prođete na izborima najvažnije je da Vam dođe iz guzice u glavu.“
Evo imam i jedno pismo iz dalekog Japana. Gospodin Itekako Naopako mi piše slijedeće.
„Cijenjeni naš mandrače72. Imam jedan problem. Dobio sam bruh. Radim kao informatičar godinama. Interesuje me šta je glavni razlog mog problema. Liječenici nemaju jasan stav.“
„Gospodine Itekako Naopako vidim da je i Vas zakačila bolest današnjice. Vaš najveći problem je teret. Prečesto dižeš sistem čovječe iz daleke i prijateljske nam zemlje.“
Još jedno pismo stiže mi od slavne Brižit Bardo. Kao što znamo ona je poznata filmska umjetnica koja se povukla iz svijeta glume i posvetila život zaštiti životinjskog svijeta. Evo da pročitamo.
„Dragi mojmandrače72. Problem medvjeda u Bosni je ogroman. Nezaštićena su vrsta. Kako da im pomognem. Beznadežna Brižit Bardo.“
„Visoko cijenjena i uvažena Brižit. Nemojte da Vas brige ophrvaju. Klima u BiH izuzetno pogoduje medvjedima. Pune su ih Skupštinske hale i Ministarstva. Problem je druge prirode. Spasite nas od medvjeda.“
Pozdravlja Vas mandrak72, ovih dana prezatrpan pismima slavnih i poznatih u stalnoj rubrici,„Mandrak72, koji mi je andrak72“.
Nerazumijevanje i neznanje je odlično sjeme za svaki nakon toga izazavani nesporazum i strah. Danima se jedan ludi strah uvlačio ispod mog pokrivača i tjerao san pod ormar od orahovine sa posterom Sedmorice mladih ispod kojih se nalazio kalendar dobijen kao poklon uz VečernjeNovosti.
Nekako još u proljeće kroz moju ulicu prostrujala je vijest.
„Sunetiće(obrezivanje). Frgu.“-kratko i jasno.
Moj generacijski drugar i komšija imao je više pjegica po licu nego Elko i Senda zajedno klikera i sličica fudbalera saSvjetskog prvenstva u fudbalu u Španiji 82-e.
„Frgo jel istina?“-upitao sam ga dok je lagani proljetni pljusak kupao prašinom obogaćen put. Prašina je mirisala nekim svojim mirisom. Velika lipa sa širokim listovima odolijevala je kišnom naletu.
„Kad mi babo dođe iz Austrije na ljeto.Poslije škole. Doći će i dajdža. Obeć’o mi traktor kupiti. Onaj veliki plastični iz robne kuće.“-Frgo kao da je osjećao svu ozbiljnost situacije pa se doimao još ozbiljnijim nego što je bio.
Frgo smo ga zvali zato što je stalno bio ispunjen kvrgama i oteklinama zbog padova. Penjao se po drveću vještije nego Tarzan one nedjelje kad smo sa školom išli na kino predstavu. Brstili smo kikiriki i gađali se žvakama.
„Jel boli?“-pitao sam ga.
„Ma boli, al’ moramo jednom ljudi postati.“-rečeFrgo.
Nekako tad i poče kišobran od lipe da popušta pod naletom kiše. Sad dal’ od kiše ne znam na licu mu se ocrta mokri trag.
„Poslije mene će Senda, a onda iBrundo.“-počeo je da nabraja sve komšije i naše vršnjake.
Kiša je sve jače dobovala. Pljusak je dobijaona intenzitetu.
„A ti?“-upita me.
Hiljadu iglica kao da me ubode.
„Ništa ne znam.“-rekoh.
„Ja odoh kući. Ovo izgleda neće stati.“-reče i odjuri Frgo preko mostića od kamionske šasije pravac kući.
Ostao sam trenutak sam.
„Krenulo je.“-pomislih i dadoh petama vjetra.
Danima me je kopkalo sve to. Niko mi u kući nikada nije pričao o tome, a evo svi moji drugari su na nekom spisku za sunećenje. Bojao sam se toga, a nikome nisam pričao o tome. Noćima san nije htio na oči. Čim bih zažmirio na oči mi je išao Frgo sa traktrom, berberin sa oštrim brijačem kojega je oštrio od kožni remen koji je visio odmah pored ulaznih vrata.
Odlučio sam to više nikome ne spominjati.
„Dobro je dok me ne spominju. Možda me izaborave i preskoče ove godine, dogodine ću ja ojačati pa ću ih praćkom otjerati.“-mislio sam dok sam pravio praćku i naprazno zatezao gumu u pravcu odakle bi berberin došao sa svojim brijačem.
Toga dana od mojih drugara niko nije bio napolju. U mojoj ulici gostovali su Safet Isović, Himzo Polovina i mnogi drugi.Poslije sam čuo neke glasove za koje nisam bio siguran čiji su ali sam bio siguran da ih niko normalan ne bi pozvao na slavlje da pjevaju.
Pritajio sam se u kući i vodio neke svoje ratove sa indijancima i kaubojima u zamišljenoj pustinji stvorenoj od zgužvanog ćebeta ispod stola.
Toga dana nekoliko puta spasio sam karavan od indijanskih zasjeda. Bio ranjen, maramom koju sam nosio oko vrata podvezao sam ranu ali nadasve nadljudskim naporima svladao sam bol i porazio nadmoćnog neprijatelja. Poštedio sam zarobljenike, ranjene neprijatelje i pustio sam ih.Konje takođe nisam zadržao, ali su mi oni u znak zahvalnosti za milost i viteštvo koje sam pokazao poklonili snažnog i mladog mustanga . Popušili smo lulu mira. Zakašljao sam se a svi su se meni smijali. Na luli uprkos preporukama vlade nije pisalo da je pušenje lule štetno po zdravlje i da se ne preporučuje trudnicama zbog beba.
Bili su mi zahvalni. Jasno se to vidjelo u njihovim očima. Pobratimio sam se sa njihovim poglavicom Crvenim Sokolom, kojije opet bio pobratim i sa Teks Vilerom, koji opet nije imao milosti zaneprijatelje i bojali su ga se svi ugostitelji Divljeg Zapada. Dugo su mi mahali.
Osvrtao sam se dugo za njima. Mahao sam i ja.
Safet Isović nije imao milosti prema meni.Vratio me je na drugo bojno polje. Mjesto gdje se trebalo iskazati i pokazati muškarcem. Ne znam da li su Frgo, Senda i ostali pustili suzu. To sad nije ni bitno.
Bili su oni veliki i hrabri ljudi i da su suzu pustili. Frgo se smio popeti gdje niko drugi nije smio i uvijek je jeo najbolje šlame koje smo mi ostali mogli vidjeti jedino na reklami ili u obrazovnom programu, a Senda je driblao mnogo bolje od svih u ulici, a najdrskije one starije koji su se htjeli na nama pokazivati, pa kad mu ništa ne bi mogli oni bi ga rušili, a on bi se još više okuražio i još više driblao.
Drugog dana Frgo je imao svoj traktor jedan kroz jedan ali ga nije smio voziti. Nosio je suknju. I Senda je nosio interesantan model koji se nosio tih godina. I Zibijana je imala istu takvu.
Kuražili su se da nije boljelo.
„Šta si se ti prep’o.“-Brundo me ohrabri.
„Neće tebe sunetit.“-ljepše riječi nisam mogao čuti.
Bilo mi je čudno živjeti tih par dana. Po prvi put moji najbolji drugari su nosili suknje. Ja sam bio jedini muškarac u društvu. Stvarno sam se uvjerio da suknje nisu za muškarce. Za suknje su djevojčice koje su onako bijele i čiste bile lijepe ko banane.
Narednih godina i drugi iz ulice su dobijali bicikle, trotinete, lopte. I suknje.
I Kenan i Fetim. I Kemal je dobio suknju. A njega sam često fiktivno vozio na poni biciklu dok smo išli u Trst po žvake okrugle.
Kenan je volio fudbal. I ja sam. Nisam baš bio rad za protivnika u suknji, ali prihvatih izazov. Dodavali smo se loptom.
Odjednom poriv rasnog strijelca proradio je umeni.Susret je ušao u sudijsku nadoknadu. Vremena je bilo sve manje. Uputio sam precizan i snažan šut Tigrovom gumenom loptom sa bodljama iz koljena i pogodio prepone Kenanove poput Paola Rosija u Španiji 82-e.
Isuviše sam se zanio. Kenana je suknja spriječila da učini nešto više.
Valjao se po zemlji i plakao. Savladala me je panika. Istrčali su svi njegovi na ulicu. Stajao sam uplašen.
„Pa samo sam šutnuo loptu. Nisam namjerno.“-pravdao sam se sebi.
Pobjegao sam kući. Nisam nikome ništa govorio.Svakoga trenutka očekivao sam nekog od Kenanovih na vratima.
Bilo me je strah. Stid zbog učinjenog.
Nekoliko dana izbjegavao sam proći pored njihove kuće. A to je tek bio problem. Koristio sam komšijske bašte, potok istazicu pored mezarluka. Bio sam kao Indijana Džons. Moje ponašanje nije nikoga ostavljalo ravnodušnim. Trajalo je to par dana sve dok nisam spazio Kenana u kratkim hlačicama. Istim onakvim kakve sam ja nosio. Od farmerica sa skraćenim nogavicama.
„Živ je.“-prošlo mi je kroz glavu.
Vidio sam osmjeh i na njegovom licu.
„Imaš jak i precizan šut. Kao Dževad Prekazi.“-reče mi Kenan.
„Znaš mnogo ti bolje stoje hlače. Iskreno bio si ko neka tetkica.“-rekoh mu ne spominjući da sam ja navijač Zvezde i da sam više volio Đoku Bombu.
Dugo smo se smijali. Fudbal je polagano dobijao na snazi i intenzitetu.
Do polaska u školu više se niko nije sjećaosvega toga.
Bio je to moj nesrećan šut u suživot. Srećom mi o tome tada nismo ništa znali. Lopta je bila okrugla sa svake strane. Svako je imao svoje bolne tačke. Ja taj dan pogodih jednu iz neznanja.
Mnogo godina kasnije šut u međunožje mnogo je više bolio. Taj šut nije bio bezazlen. Bio je plasiran. Pravila igre neko je razrađivao iz prikrajka.
Mi smo bili fudbaleri bez selektora taktičara.
Fudbal se u suknji ne može igrati. Ma s koje strane lopte bio.
Pozdravlja Vas mandrak72, beskompromisni šuter sa ivice šesnaesterca.
Evo dobih jedno prismo prije nekoliko dana. Dugo sam se razmišljao da li da ga Vama pročitam. Evo šta piše. „Dragi mandrak72. Več dugo vremena čitam tvoj blog. Divim se načinu na koji iznalaziš probleme, rješenja i pitanja na odgovore. Evo imam jedno pitanje. Zašto se svaki put na sistematskom pregledu kod ljekara moramo skidati do gola. Zašto. Iskreno tvoj prijatelj Persić.“ „Dragi moj prijatelju Persiću moje skromno mišljenje bi bilo što doktori još jednom žele da se uvjere da li je istina to što se priča po gradu.“
Drugo pismo mi je stiglo od poznanika iz Poljske policije. Evo šta piše moj prijatelj Zbignjev. „Poštovani mandrak72. Šta da radimo.Osjećamo se ugroženim i neravnopravnim. Naše radne kolegice policajke u Poljskoj su zbog želje da budu ravnopravne u svakom pogledu s nama prilikom dobijanja nove uniforme dobili iste muške gaće kao i mi muškarci. Sa otvorom sa prednje strane. Namjera je bila da se policajke osjete ravnopravnim sa nama. Molimo hitan odgovor. U potpisu Zbignjev sa nekoliko zabrinutih kolega.“ „Dragi moj Zbignjev i ostali zabrinuti kolezi. Pa prema svemu navedenom brzo sam uočio da ste u stvari Vi neravnopravni sa drugaricama policajkama. Nedostaje Vam brushalter.“
Treće pismo mi je stiglo iz Bitole. Glasi ovako. „Dragi naš mandrak72. Već nekoliko dana ne spavam. Riječi koje mi je prije neki dan uputio jedan drugar nisam baš najbolje razumio. Doslovno mi je rekao ovako. Oduvijek sam mislio da si ti glup čovjek. Nisam želio ništa da ga pitam, ali me sad kopka pitanje da li je on stvarno promijenio mišljenje o meni. Šta je on tim želio da kaže meni. U potpisu Zozon.“ „Uvaženi neznače Zozone. Šta je on mislio reći sa tim, ne znam sa sigurnošću da potvrdim, ali u jedno možeš biti siguran. Naviknuo se na to.“
Pozdravlja Vas mandrak72, neslužbeni otpečatitelj pisama rubrike „Halo mandrak72 jesi li ti normalan“.
„Dobro jutro.“-pozdravi me. Zbunjenim pogledom pogledah oko sebe. Nikoga nije bilo.
„Dobro ti jutro. Zar me ne vidiš. Ja sam. Nedjelja.“-nastavi nekako veselijim tonom. „Pa dobro ti jutro.“-otpozdravih je iako nisam bio siguran da li treba. „Hajde. Ne gubi vrijeme. Dan je pred tobom.“-nastavi. „Kuda pobogu. Stignem. Polako.“-pokušavao sam da je usporim. „Nije nam mnogo preostalo.Hajde.“-nije posustajala a glas joj je bivao strožiji. „Šta gubim ako odbijem?“-rekoh. „Hajde do prozora. Pogledaj.“-reče mi. „Šta to imam vidjeti da to dosad i nisam sam primjetio.“-rekoh. „Pogledaj.“-reče mi.
Nisam primjećivao ništa neobično što dotad nisam već bio primjetio. „Jel vidiš.“-gurkala me je pod rebra. „Šta jel vidim?“-upitah je zbunjeno. „Šta ćeš da pamtiš?“-reče mi. „Ništa.“-rekoh slegnuvši ramenima. Još jednom se osvrnuh nevoljko.
Komšija koji je radio u prodavnici obuće sjedio je u hladovini pod trešnjom koja je davala mnogo sitnih i oporih plodova, ali zato je hlad bio odličan. Bijela košulja blještila je na sucu dok je prelistavao Politiku. Čekao je kafu. Razgovor.
Ritual koji se nebrojeno puta ponavljao do prije neke dvije godine bio mi je dobro poznat. Mijenjali se datumi i godine. Mnogo je lista jesen obojila. Okoštale grane trešnjine. A gusto pleten džemper sve je više pokrivao leđa Sretenova.
Srbijanka nije dala svome Sreteniju da ozebe. Ali hladnoća u kostima bivala je sve jača i nisu pomagali ni svi topli zimski modeli koje su marljive ruke plele da zametu trag nadolazećoj zimi.
Sa Sretenijem otišla je jedna hladovina. Polomljena trešnja. Nejake ruke izgubile su partnera za ručnu testeru kojom su mnoge ratne i poratne zime pobijeđene i svakojaka nestašica pa i novčana. Sa Sretenijem je otišla i ona bijela kao snijeg košulja. Politika odavno više nije bila čitana u hladovini koje nema. Presahli su i oni mali razgovori. Neobavezni. Razgovori koji nisu mnogo ni rješavali niti odlučivali ali bili su tako puni razumijevanja, pogleda prema putu s pitanjem.
„Ide li neko naš. Nedjelja je.“
Zvezda je pobijedila juče. Ponovo su se sastali Karpov i Kasparov. Još jedan dvoboj. Sretenije je izgubio prije dvije godine u partiji bez pobjednika.
Povučeni okidač bez odjeka dvije godine putovao je kroz sve one nedjelje bez Sretenija, bijele košulje i partnera za ručnom testerom. I jučer su došla drva Srbijanki. Velika gomila drva iščekivala je snažne ruke da se sa zimom nadolazećom pohrvu.
Zima je došla mnogo prije. Prije i od nedjelje.
Nedjelje bez razgovora i kafe u tišini spogledom na put i čekanja. Nedjelje i još jedne u nizu. Šahovske figure netaknute stajale su tužne i poražene bez bitke. Stigao je i pucanj.
Stigle su i snažne ruke unukove drva da pocijepaju. Stalo je i vrijeme. Ovaj put nedjelja ne dolazi. Neke nedjelje se više neće ponoviti nikad.
„Jel sad vidiš.“-nedjelja me krajnje ozbiljnim glasom priupita. „Vidim.“-tihim glasom odgovorih joj.
Nisu ni sve nedjelje iste. Eto neke tuđe pamtim. Po sitnicama. Nenametljivošću. Dok neke druge raskalašne, bučne i ne pamtim. Do nedjelje i posljedni šum neopaženo napustiće jednu kuću. Hladne pleteće igle prekriće patina zaborava i neizbježne prašine. Poražena vojska, svi kraljevi i topovi umuknuće zauvijek. Kalendar na zidu ostaće. Do nedjelje je samo tri dana.
Ona nikad više neće doći.
Pozdravlja Vas mandrak72. Pregršt nedjelja pred Vama učinite samo Vašim.Neka razgovori traju. Ne samo nedjeljom.
U godini naiđu ponekad dani baš onakvi o kakvima sanjamo po čitavu godinu, stalno iščekujući da zakucaju na vrata sa svojim kao med žutim štapom okovanim malim okruglim mesingom, a s ručkom krivudavom baš kao u prosjaka što ne ište milosrđa dok ga zgrčeni prsti grčevito stežu i prebacuju težište svoje muke s jedne na drugu stranu. Nije me budilo zvono niti obaveza. Oči ne otvorih. Pustih dušu da zaište. I nije se libila. „Pođimo do rijeke.“-pozva me rukom.
Za tili čas stajali smo na obali. „Ne čini ništa. Samo gledaj i slušaj“-reče mi i umiri se. Gledao sam u rijeku i čekao da vidim. Mala riječica ranom zorom je jurila. Često bi gubila ravnotežu pa bi se sjurila čas u jednu čas u drugu obalu. Onako trapava premetala bi se preko sjajnog izglačanog kamena, a zatim kao da uživa plutala na leđima kroz plićak sve dok je mali vir ispod vrbaka ne bi okrenuo oko svoje ose i onako uspaničenu dok bi grcala kao nevješt kupač u plićaku na osami. „Ha-ha-ha.“-nasmijah se slatko baš kao da gledam malo dijete dok se nespretno premeće po dječijem krevecu. „Šta se smiješ. To se može svakome desiti.“-prekorijevala me je riječica koju sam zvao svojom. Nisam ništa odgovorio. Gledao sam je očima dok je onako sva prgava, stresala sitni pijesak sa sebe koji se taložio baš na onom mjestu gdje sam silazio u rijeku.
„Vidim stigao si. Gdje su tvoji.“-upita me već mnogo boljeg raspoloženja. „Još spavaju. Nisam želio da ih budim. Rekoh sebi hajde do rijeke. Mislio sam da si još snena, možda zaljubljena. Želio sam da te iznenadim.“-odgovorih joj. „Ja snena, zaljubljena. Koješta. Ne znaš ti mene.“-prgavica vijugava kroz vrbake i visoke johe durila se. „Znam, znam.“-volio sam je zadirkivati. Volio sam njene mane. Njenu sitničavost. Onu hladnoću s kojom me uvijek dočekuje i odbija od sebe. Volio sam one neugodne trenutke dok bi se nastojali pomiriti. Sjediniti. Pogledom sam milovao sve one virove kojih se više niko nije bojao, vrbake iza kojih odavno nema nemirnog pogleda Stevinog dok iščekuje najveći ulov ikad. Pogled dok bi se oblizivao i na sam pomen ribe.
A iza visokih joha kao dalek san, zaboravljena muzika starog mlina kojeg pohode samo stari umorni pripovjedači i zalutali drekavci umorni od muke svagdašnje tik iza ponoći. „Hej matori. Ti mene ne vidiš ili se praviš.“-dobro poznati glas riječnog raka javi mi se odnekud. „Lijevo, još lijevo. Još malo. Jel me sad vidiš.“-navodio je moj zalutali pogled. „A sad te vidim. Izvini malo sam odlutao.“-pravdao sam se starom poznaniku kojeg upozah još lane. „Kako živiš. Kako tvoji. Jel malecka porasla.“-interesovao se riječni samotnjak dok je kliještima po vascijeli dan nešto stiskao po dnu. „Eto, tražim savršeni dan.“-rekoh mu. „Pa nađe li ga.“-upita me kao s nokta. „Tražim. Malecka je već porasla. Prepoznala bi te odmah da te vidi.“-odgovorih radoznalom usamljenom momku. „Traži dalje. Tvoj savršeni dan je samo tvoj i čeka te.“-visoko podignu kliješta i onda nečujno kao podmornica zavuče se pod riječni kamen koji je bio njegov dom.
Pogled mi se zadrža na nečemu što sam primjetio još prije nekoliko dana. Mala vodena zmija dužine tek nešto preko dvadeset pet cantimetara. Vijugava, tek nešto deblja od malog prsta, sa malom glavom tik iznad vode. „Siješ strah i nelagodu.“-rekoh joj. „Živim kao sav ostali svijet. Sa svim svojim dobrim i lošim osobinama.“-odgovori mi. „Zašto plašiš ljude.“-upitah je. „Ne plašim ja nikoga. Strah je posljedica poštovanja moje želje da se naši putevi ne ukrste.“-ponavljala mi je riječi od prije nekoliko dana kad sam je prvi put vidio. Bila je u pravu. Svaki put prije nego bih sišao u rijeku tražio sam njen plićak. Mahnuo bih joj. „Ja sam gore tek da znaš.“-gledao bih je dok zamiče niz plićak u potrazi za hranom. „Samo ti svojim putem!“-glas joj se gubio dok je nestajala i stapala se s bojom moje Japrice.
Dok me je hladna Japrica stezala u zagrljaju istjerujući sve nakupljene grčeve iz jedne hladne i snijegom bogate zime negdje na Poganoj Ravni 94-e nisam odustajao od toga da zakoračim u njene virove kojih sam se ne tako davno bojao. Mnoštvo sitnih i nesigurnih ribica istraživalo je došljaka u papučama koji je tako drsko prekinuo njihovu beskonačnu igru i nadmudrivanje sa zabludjelim insektima, rakovima i riječnim leptirima one sjajne plavičasto zelene boje kakvih nema u devet sela. Sve je vrvilo od života u riječici koje hita iz Hašana noseći neke nove osmijehe i školjke pune tajni dječijih iskrenih.
Ispod johe u malom brzaku snažnim zamasima pokušavao sam odvratiti Japricu od puta joj iskrivudanog mnoštvom mučnih godina borbe rijeke i polja, seljaka i brazde, kose i trave da opstane i ostane. Bilo je dana kad bi plahovita riječica odnijela sav trud i znoj niz plodna polja gubeći se negdje iza Brestova mosta. „Nećeš mnogo postići. Ja sam ti ovdje godinama. Bilo je pokušaja, ali svi bi ostali na početnim pozicijama.“-visoka i zavidnih oblina joha mi se obrati zadovoljna valjda stim da je izbjegla mnoge košnje nepovratno. „Sve dok mi čini zadovoljstvo da se hrvem sa neumornim talasima koji bi se sjurili na najuži dio riječice neću se predavati, a onda kad osjetim umor prepustiću se matici tih nekoliko metara.“-odgovorih mudroj johi kojoj godine nisu dozvoljavale da čini ishitrene poteze. „Ako ako. Tako sam i pretpostavljala, ali znaš malo uzbuđenja nikad nije naodmet.“-johin glas stapao se za posljednjim zamasima koji su pljuskali po nemirnoj površini vode. Žal dok sam napuštao hladno ugodni zagrljaj riječice smjenjivala je radost sunca koje je već bilo visoko i iz prikrajka posmatralo kako udišem miris košenog sijena koji se pružao poljem i budio iz laganog sna još uvijek snen i blago okupan od rose koja je netragom nestajala.
„Tata, tata, doručak je na stolu.“-ćerkin glas me je prenuo. „Mama, mama tata se već kupao mogu li i ja.“-čuo sam glas i nasmijao sam se. Na vratima sam ugledao tri para sjajnih očiju koji su gledali dok sam se sav mokar približavao kući. „Kupao si se!“-bilo je to više pitanje nego konstatacija. „Ma jok tražio sam savršen dan“-rekoh i potrčah kao dječak u meni što bi činio kad bi dobio za sladoled u loptici.
Miris toplih uštipaka, sira i slanine štipao me je za nosnice. „I jesi li ga našao.“-upita me supruga. Pogledom punim rijeke kupao sam male kuštrave glavice i umivao tople okice koje su se nevješto krile iza sedefne školjke bisernog osmijeha dok sam pokušavao da pohvatam sve one male zagrljaje koji su kao kruške padali po meni. Pogledao sam u suprugu. Uvijek volim taj njen osmijeh kojeg neizistavno dječak u meni stalno traži i traži. Nisam rekao ništa. Moj osmijeh susreo se s njenim.
Savršeni dan još jednom je odškrinuo vrata moga toplog doma. Čuvaću ga sve one kišne i hladne dane kad jedino dim stidljivo napušta moje carstvo. Sebično ću čuvati svoje carstvo. Zauvijek.
Pozdravlja Vas mandrak72, lektor riječnog toka i nadasve malih ali hladnih talasa.
Neke se stvari jednostavno dese. O njima niti sanjamo niti mislimo, pa jednostavno se dogode kao da je sve to normalno. Svrbio me je lijevi dlan. „Biće neke love.“-pomislih.
Češao sam dlan. Zadovoljan osmijeh nije silazio s lica. Potrajalo je to neko vrijeme. Planirao sam. „Kupiću pantalone, biber u zrnu i Štarkovu čokoladu sa keksom.“-premotavao sam spisak želja. „Kupiću, kupiću kanticu miješane marmelade, celofan, vinobran i ksilofon......“-nekih sat i pol nabrajao sam šta ću sve kupiti i stalno sam češao dlan. „Baš me je krenulo.“-pomislih. Pogled bacih na dlan. Mjesto uboda komarca proširilo se poput Bilećkog jezera nakon kiše. Najveća ikad viđena oteklina od komarca. Pokazao sam to ženi, majci i djeci. Nazvao sam i kumove i samo bližu rodbinu do četvrtog koljena. Zaboravio sam sve maloprijašnje planove. „Ipak ovo mora biti nekakav znak.“-tješio sam se pogledom na ruku oteklu kao krofnu.
Zazvonio je telefon. „Ovdje Vladimir. Želim da se vidimo.“-ledeni glas poput mlijeka iz frižidera ispunio je sve one male rupice na slušalici. „Naravno, ali gdje?“-nisam baš bio siguran s kim razgovaram. „Putin je. Dođi kod mene u Soči. Imaš auto na raspolaganju.“-bio je kratko jasan. Izvirio sam kroz prozor na vanjskim vratima i pred kućom ugledao novi model lade. Ustvari ugledao sam postojeći model lade sa full opremom, bez kože. „Krećem odmah.“-brže bolje spustih slušalicu. Za petnaestak minuta lada je već jezdila drumom. Pošao sam na put prema Rusiji.
„Oduvijek sam sanjao ovakvu pustolovinu.“-obradovah se i u isto vrijeme zamislih. „Pa nemam novca niti dokumenata za toliki put.“-pomislih. „Ma ništa samo ću im reći da idem do Putina.“-osmijeh koji se prostirao sa jedne strane lica, ispod nosa i tankih brkova pa sve do druge strane lice vratio mi je samopouzdanje. Kad je već sve tako bilo iznenada odlučih da idem preko Jajca i Bileće.
Kao što stara latinska poslovica kaže „A bez jajca ni kolača nema“ obradovah se ideji da baš krenem preko Jajca. Simbolika Jajca potvrđivala je moju odluku. Sve je u mom životu išlo preko Jajca. Rođen sam u državi kojoj su temelji udareni u Jajcu. Dobre torte su se pravile sa mnogo jajca. Jajce je bilo Titovo, samo nije bilo zgodno da se tako kaže. Oslobađao sam Jajce. Jedan rođak je operisao bruh tu negdje oko jajca. Ukratko sve je nekako bilo povezano s jajcem.
Dok sam prolazio Prijedor preda mnom se ukazala Kozara. Prelijepa planina protezala se kao nakon dobrog sna. Bila je to jedna dobra planina. Poštena i hrabra. Policajac sa lizaljkom mahao je izdaleka. Sjetih se filma Kozare i čuvene prijetnje „Drž se žuti.“.
Držao se on baš negdje u predjelu gdje su udareni temelji države. Dugo je dugo udarao temelje bivše nam države prije nego me upita. „Kud si pošo.“-vrtio je lizaljku na kojoj je pisaloStop. „U Rusiju. Kod Putina.“-iskezih mu se u lice. „A, jel ti to mene zajebavaš?“-ozbiljnim tonom mi se obrati organ na putu. „Ne zajebavam. Nisam ja balavac. Idem preko Jajca, Bileće i Nikšića pa na Šabac. I onda pravac majčica Rusija.“-potanko mu objasnih. Objašnjenje je bilo toliko tanko da ga on nije mogao ni da vidi, a kamoli da shvati. Još tanje i od nožica balerine iz HNK koja nije znala šta je rahatluk(eh Žizela) , a eto gle čuda nije se zvala Tanja. „Dobro razumijem, pravac Jajce, Bileća, ali zašto baš Nikšić i Šabac.“-češkao se lizaljkom iza vrata. „Pa zbog Nikšićkog piva i Šabačkog kajmaka.“-odvalih u trenu. „Aha. Onda ništa. Sretan ti put. Znaš da nisam sad u smjeni pošao bih s tobom. Učio sam Ruski jezik od petog do osmog razreda. Zaista bi bilo sjajno.“-gotovo žalosnim glasom mi iznese svoju želju. „Ma ne beri brigu. Drugi put.“-ubacio sam u pravu, a zatim i u sve ostale brzine redom. Bilo ih je samo pet.
Nastavio sam dalje. Banja Luka mi je hitala u susret. Zastao sam na Prijedorskoj petlji. Gledao sam na putokaze. Nije bilo oznake koju sam tražio. „Pitaću nekoga usput.“-pomislih kako sam jako dosjetljiv i da neće biti nikakvih problema na putu. „Ehej. Može li jedno pitanje.“-zaustavih neznanca. „Kako da stignem do Moskve?“-odmah sam vidio da sam pronašao znalca. „Vozi samo pravo preko Vrbasa i pravac ludnica.“-čovjek me je dobro zagledao par trenutaka. „Hvala drugar.“-nastavio sam vožnju pravo preko Vrbasa. Prešao sam Vrbas i opet sam zaustavio prolaznika na trotoaru. „Kako da stignem do ludnice?“-upitah. „Lako. Samo skreneš.“-gledao me je bijelo kao u maglu na utakmici Zvezda Milan u Beogradu kad je Savičević dao gol. I skrenuo sam. „Dejo majstore.“-bodrio sam samoga sebe. Sve je išlo kao podmazano.
Kanjon Vrbasa negostoljubljivo me je gledao. Zastao sam na jednoj autobuskoj stanici. Bilo je nekoliko putnika. „Idem za Moskvu. Ide li neko sa mnom.“-bilo mi je potrebno društvo. „Budi bog stobom mladiću.“-jedan stariji gospodin se prekrsti. „Nisam ja Mladić. Ja sam mandrak72 i nisam na listi Haških optuženika. Nalazim se samo na spisku dužnika kod Dare u trgovini i kod Mirka u prodavnici elektromaterijala. Nisam čak ni na širem spisku selektora Antića.“-pojašanjavao sam svoj status. „Jesi li ti malo off line?“-dodade jedan informatičar sa velikom čibuljicom na sred čela. „Bio sam na dial up-u, sad sam na ADSL-u.“-dodadoh. „Manijače. Narkomane.“-jedna me je bakica tako oplela cegerom u kojemu su se nalazila domaća jaja zamotana u stari novinski papir ili papir od vreće brašna da sam momentalo krenuo. „Opet jajca. Previše je neke simbolike“-pomislih dok sam jurio prema Jajcu.
Stigao sam. Sad ne znam šta je pravilnije da kažem. „Do Jajca, ili u Jajce.“-lomio sam se. Riješio sam da nazovem Putina. Nije mi se javljao. Ili je bio odsutan, ili mu je prazna baterija. Prišao sam radnici na šalteru i zatražio imenik ili da mi kaže broj Medvedeva. Slegnula je ramenima. „Pokušajte u muzeju AVNOJ-a. Vjerujem da tamo znaju direktni broj.“-bila je sve ljubaznija prema meni. Bez riječi sam se uputio tamo.
„Izvolite druže mandrače72. Dugo Vas nije bilo. Čuo si za Starog.“-na vratima me je sa stisnutom pesnicom na čelu sačekao drug Crni. „Čuo sam. Svi ćemo mi tamo.“-rekoh mu. „Jel u kuću cvijeća?“-zabezeknuto me upita drug Crni. „Ja sam već bio tamo.“-rekoh mu. „Šta kaže drug Stari na sve ovo?“-upita me gledajući u mene kao u šesto ili čak sedmo svjestko čudo. „Ništa moj druže Crni. Jel imaš vezu sa Moskvom?“-rekoh mu konačno razlog svoje posjete. „Nemamo od 48-e.“-tužno mi reče. „Ništa onda moram dalje.“-pozdravih se sa drugom Crnim. „Bože dok gledam druga Crnog na um mi pade Putin. Onako plav. U stvari žut. Kao što bi moja baba rekla za neki kolač tj. koru za tortu ili kako bi ona rekla patišpanj. Ne može on biti tako žut od samo dvoje jaja. Od čega je sazdan taj veliki čovjek onako plav, ustvari više žut. Nije on mogao ispasti onako plav, ustvari žut od samo dvoje jaja.“-pomislio sam. „Šta će biti s Prozorom?“-upita me Crni na odlasku. Podigao sam pogled na oronulu zgradu i prozore na njima. „Prozor bi mogao pasti.“-rekoh mu. „Hvala partiji što mi te je poslala.“-s vidnim olakšanjem otpuhnu drug Crni. Jajce mi je bilo iza leđa. U nekim drugim prilikama okrenuo bih leđa zidu u takvim situacijama.
Osjećao sam se. Bio sam na Titovim stazama revolucije nakon toliko godina. Znak pored puta upozoravao me je da stižem prema Prozoru. Poslušao sam savjet Bijelog Dugmeta da se ne naginjem kroz prozor, ali se nisam mogao oteti utisku koliko je Prozor pao duboko. Gledao sam u kotlinu prema Prozoru kroz prozor. „Druže Stari Prozor je pao na dno. Kotline.“-sumirao sam utiske dok sam jezdio prema Jablanici.
Jezdio sam i prema Mostaru. „Pošto smokve.“-upitah prodavca pored puta. „Dvije i po marke kila. Izvinite koliko ima sati?“-upita me prodavac. „Neću da ti kažem. Ako ti kažem koliko je sati. Ti ćeš onda da me pitaš odakle sam i gdje putujem, a ja ću ti reći i još mnogo toga, a ti ćeš onda da mi se žališ kako nigdje ne radiš od kako je tvornica Soko uništena, kako su te djeca zanemarila, a onda ću ti ja opet reći kako sam posadio neke kruške, ali se stalno suše izgleda baš zbog slabog odnosa prema njima, a ti ćeš onda da me pitaš koliko imam djece, ja ću ti pak reći dvoje nakon čega ću te upitati za koga navijaš, a ti ćeš da mi kažeš da ti je najomiljeniji klub Velež i da nema više takvih igrača kao što je bio Sead Kajtaz i Semir Tuce i ja se naravno složim sa tobom, ali ti se ne bi složio sa mnom kad bih rekao da je Zvezda najbolji klub i onda bi ti pao mrak na oči i podigao cijenu smokava koje onda ne bi bile dvije i po marke već deset koliko ima i na mom časovniku koji se zove Raketa i koji je djelo čuvenih Ruskih majstora tačnog vremena. Znaš bojim se da bi se raspričao, a ja pak žurim prema Bileći.“-bio sam kratko jasan.
Uz put sam jeo smokve nakon dugo dugo vremena. Jeo sam ih nekih sat vremena neprekidno. U Bileću sam stigao u suton. Prazne ulice ovog malog i lijepog Hercegovačkog grada jasno su upućivale da se nešto dešava krupno u Bileći. I bilo je. Bilećko posijelo na malom gradskom stadionu okupilo je mnoštvo svijeta. Ušao sam i sam na tribine.
Bilo je guslara. Odmah sam se sjetio svojih guslarskih početaka (post Put Svile) i neslavnog završetka moje karijere. Voditelj je najavio velikog gosta nekog frulaša Dragutina. Prezimena se ne sjećam „Dobro ti veče Bilećo“-pozdravio je publiku omaleni i mnogo obli frulaš koji je umio da svira gotovo na svim duvaćim instrumentima i na mnogim odjednom istovremeno na usta, nos.. Za ostale organe odakle se mogao puštati dovoljan protok zraka nisam siguran, ali ne bi me čudilo a još manje obradovalo da je sjeo na trubu il sakskofon. „Dobrooo večeee Dragutineeee!“-odjekivali su glasovi djece koja su se nestrpljivo vrzmala po terenu. Popio sam jedno Nikšićko pivo u limenci da se osvježim.
„Sred pušaka, bajoneta...“-strujalo je kroz moju glavu. Neki udaljeni pucnji i plotuni odjekivali su u podsvijesti dok sam se ugodno namještao.
Osjećao sam svu onu radost stvaranja države. Kao kokoš kad se sprema da snese jaje, gnijezdio sam se na tribinama. Plotuni i pucnji su i dalje odjekivali. Osjećao sam neprekidno napinjanje u stomaku. I nakon toga kao kad kokoš snese jaje osjećao sam neku relaksaciju i olakašanje. „Velika je sreća za kokoš kad snese jaje. Valjda su to slične onim mukama stvaranja države. Drug Stari je nosio jaja. Velika jaja. Valjda zbog toga da se udare temelji bivše nam države. Da bi se dobila onakva država bilo je potrebno mnogo više od dva jaja“-mislio sam u sebi. „Konjino matora oćeš li ti da prestaneš da prdiš oli ću te raspizditi po toj šunjci. Avetinjo oćeš li da nas potruješ“-neki brka me je drmusao kao vreću krompira Zbunjeno sam gledao čas u njega, čas u znatiželjne poglede koji su posmatrali nastalu situaciju.
Bio sam svjestan sve težine stvaranja države. Obično vizionare niko ozbiljno ne razumije. Smokve su proradile u kombinaciji sa pivom. Odložio sam put u Moskvu. Ispriječile su se smokve i pivo. Sladak život ne ide pod ruku sa iskrenim vizionarima.
Putin se složio. Rekao je da će umjesto našeg susreta u Sočiju poslati protestnu notu Ukrajini, priznati nezavisnost Abhaziji i južnoj Osetiji, kupiti ladu Nivu, uzjahati konja i golim rukama savladati medvjeda. „Jel Medvedeva?“-upitah. „Ne njega nego međeda, međeda moj mandrače72. Čućemo se kasnije.“-pozdravio me je preko telefona. Abhaziju i Južnu Osetiju pored Rusije, priznala je Nikaragva i naravno Ugo Čaves iz Venecuele. Putin je kupio novu ladu Nivu, a sa Ukrajinom je dogovorio sve oko plina. Ne znam sad za medvjeda i konja ali meni je stvaranja države preko glave.
Pozdravlja Vas mandrak72, nesumnjivo i konspirativno.
Stara Hercegovina me je dočekala s oprezom starog nevjernika. Čučala je na kamenu srasla sa njegovim korijenom koji nije mogao pružiti žile u zemlji koje nema te se nastani u duši Hercegovačkoj.
„Dobar ti dan Hercegovino.“-osmijeh nisam krio. „Svako ti dobro neznanče.“-oprezni glas ispunjen epskom melodičnošću škrto odgovori.
„Mandrak72. Kako se živi dobri moji ljudi?“-predstavih se i upitah. „Eto živi se.“-odgovori. „Vidim pripeklo bogami sa svih strana.“-zaključih. „Pripeklo bogami.“-odgovori.
Pogledom sam kružio po ogoljenim i kamenom obloženim ramenima. „Mora da je mnogo teško na kamenu sunce čekati.“-rekoh. „A ti onda za kamen.“-odgovori. Pogledah u dva oka jezerom plavim osnovana.
„Kako za vodu ljeti kad kiše nema?“-opet upitah. „Što pretekne od zime za ljeto se nađe.“-opet mi odgovori.
Pogledah na ispucale i kao kora hrapave dlanove. Bili su stisnuti dok su pridržavali štap kao dukat žut i uglačan ispod kojeg je siktala guja ljuta. Odskočih korak unazad.
„Ne bježi mandrače72.“-pokudi me starina a glas kao vjetar što zviždi međ rijetkim žbunjem polusuvim i zanovijeti. „A gdje ću pred guju.“-gotovo zavapih. „A ti pored nje i šnjom zlu ne trebalo.“-škrti odgovori oštri kao ivice iskrzanog kamena prosto su sjekli moju radoznalost.
Nisam skidao pogled s kao snijeg bijelih kosa rasutih po leđima raspletenim iz pletenica iz kojih je škrto kapalo mlijeko iz kamena. „Nije vam priroda mnogo podarila zemlje i blagodeti. Mislim nešto“-rekoh ni sam siguran u svoje stavove. „Kad je mjera stvarna potreba onda i za gosta namjernika pretekne.“-ispruži mi ruku široku ko polje, plodnu ravnicu zelenu.
Nemadoh kud te uputih se korakom nesigurnim. Vremešna starina lagano je korakom lomila goru. Sagnu se pored kamena i dlanom zahvati tek rosu zaostalu koja je srebrila na zanovijeti što se u malim grumenčićima opirala vjetru i suncu, kiši i suši. „Osvježi se. Samo što nismo stigli.“-mahnu rukom, a vjetar hladan kao zdenac ispuni mi košulju te mi dugmad zaledi. Uvukoh se u kožun od ovčije vune kad izbišmo pred dvore od kamena.
„Kako sunce uđe kroz prozor malen.“-nisam prestajao sa zapitkivanjem gorštaka koji se kao dim provuče kroz mala vrata i nestade iza vrata koja zapamtiše mnoge bune i prosvjetitelje. „A ja ti provirim kroz njega pa ukupim sunca za dvije zimske zore.“-miris svježeg sira prostruji za sobom u kompoziciji teško vukući nešto suvine i mješinu crnog oporog vina.
Trenutak kasnije „mučenica iz kamena cijeđena od sunca slađena“ sjurila se niz glasnice.
„Nijesi na nozi jednoj doskakutao mandrače72“-druga je već na autoputu desetračkom gudala na guslama javorovim. „Nisam ni planirao na sve četvere otići“-kao tamjan kad sobu ispuni, ispuni me jednostavan razmještaj potreba i razloga.
„Nisi poželio nekad da pođeš gdje je sve mnogo šire i izdašnije.“-sad sam bio siguran da od ovog nije moglo više. „Pošao bih ja ali sunce ne bi šćelo. Vrelo se ne može prenijeti, a vjera se ne može s gujom ostaviti. Kud ću sam u svijet nepoznat. Kamo dalje kad mi ovdje svega pretiče.“-reče. „Gora se pomjeriti ne može. Ne može se vjera pokoriti, niti gladna duša zavarati.“-dugo sam gledao Staru Hercegovinu opasanu viteškim tvrđavama od vjere i teškim oklopom od plavog neba i sunca sjajna.
Hercegovačka Gračanica najsjanija medalja upornosti čovjeka i kamena da ostanu skupa trajno je sklopila savez.
Još dugo sam osjećao pogled na leđima dok sam jezdio prema kući. Stara Hercegovina upravo je baš to htjela.
Pozdravlja Vas mandrak72, neizdašni dopisnik bogate Hercegovine.
Oduvijek sam mislio da svijet ovaj ne stari. Da smo mi ti koji starimo nastojeći da uradimo nešto što će ostati iza nas. Neko zida kuće od cigle il kamena ubijeđen da će da traju.
Zalud sva ona veselja, vatre naložene u peći i miris pečena hljeba. Možda je sumorno reći sve ovo na početku, ali tako sam vidio jednu Japansku ružu nedavno.
Esadovica je bilo sve što znam o njoj. Nikad nisam saznao dalje od toga.
Njihova uvijek besprekorno bijela i čista kuća bila je od onih koje upadaju u oči zbog raznolikosti i raznobojnosti cvijeća. Vrijedni Esad i njegova supruga Esadovica nastojali su svaki slobodan trenutak iskoristiti za još jedan novi cvijet, ružu. Jedan novi kalem. Naravno kakvi bi to bili domaćini da u bašti nisu imali gredicu luka, krompira, mahuna(boranije), mrkve. Sve uredno i kao nacrtano. Pored gredice (leje) zaboden štap u zemlju i na njemu okačena kartica od sjemenki posijanih. Esadovica je voljela i heklanje. Na putu od kuće do trgovine heklala je. Uvijek je heklala. Često sam je viđao kako sjedi ispred kuće i hekla.
Nedjeljom ujutru na prozore svoje kuće iznijela bi posteljinu da se izrači, a nakon nje iznosila bi gomilu heklanja. Uštirkanog bijele i bež boje.
A Esada se nekako najbolje sjećam dok je štijao baštu. Obuo bi čizme sa zelenom trakom sa zadnje strane. Otkopčao bi još jedno dugme na kao snijeg bijeloj košulji. Bila je bijela kao i kuća. Kao prvi snijeg. Uvijek vedar i nasmijan Esad je otišao sa ovog svijeta.
Ostala je Esadovica. Rastao je i korov. Nije bilo njegove bijele košulje, ni njegovih mršavih ramena. Esadovica je i dalje heklala.
Došla je i zima. Nisam je dalje viđao. Tek slabašan dim izlazio je iz kuće u okovano ledom zimsko jutro. Došlo je i proljeće. Pripremao sam radove za rekonstrukciju niskonaponske mreže u svojoj ulici. Birao sam novu trasu za el.mrežu. Mreža sa betonskim stubovima i samonosivim kablovskim snopom. Birajući mjesta za nove stubove došao sam do kuće Esadovice.
„Ko je ?“-iz kuće je dopirao slabašan stariji glas. „Mandrak72. Iz Elektrodistribucije“-rekoh. „Mandrak72 ti li si. Momenat sačekaj.“-slabašni glas me je prepoznao.
Otvorila je vrata. Bila je mnogo islabjela i iskopnila. Gledala je u mom pravcu ne ostavivši dojam da me vidi.
„Evo dokoni smo da radimo rekonstrukciju mreže, pa evo došli smo do Vaše kuće, pa rekoh red je da pitam gdje bi Vam stub najmanje smetao.“-pojašnjavao sam joj svoj dolazak na vrata. „E moj sine. Svjetlo je ono što treba svima pa i meni. Ti znaš kako je najbolje, tako i radi. Biće mreža i poslije nas, samo nek nije na sred kapije. Ti ćeš znati da je tako najbolje.“ Samo Vi radite svoj posao.“-reče mi. „Hvala na razumijevanju. Ne bude to svaki put tako. Teško je sa narodom.“-zahvalih se i nastavih dalje sa poslom.
Birao sam mjesto za stub. Nekako najbolje mjesto za stub bio je pored ograde na mjestu gdje je bila neka ruža, žbun ili trn. Nisam poznavao najbolje šta bi to moglo biti. Poznavajući Esada i Esadovicu siguran sam da je postojao razlog da se ta biljka nađe baš na tom mjestu. Malim korekcijama na mreži uspio sam da izbjegnem locirano mjesto za stub. Pomjerio sam ga nekako u među. Nikome na štetu.
Posao je uveliko odmicao. Kopali su se temelji za armirano betonske stubove, dovozili stubovi i počelo sa njihovim dizanjem. Sve je teklo po planu. Nakon par dana vraćajući se sa posla kući obratih pažnju na žbun. Nije ga bilo. Umjesto njega nalazio se ogroman buket rascvjetale japanske ruže. Sitni cvjetići kao da su se zahvaljivali na životu. Esadovici i ovaj put meni.
„Esadovica.“-ponovih u sebi. „Čitav svoj život živim u istoj ulici i nikada nisam saznao njeno ime.“-zamislio sam se dok sam krupnim koracima grabio kući.
Japanska ruža. Pamtiću je tako. Bijelu kuću zaraslu korov i slijepu staricu koju zazivasmo Esadovica. Japanska ruža nastavlja svoj život. Težak i usamljen.
Pozdravlja Vas mandrak72, ne prođe dan da ne pogledam na žbun ma kako se zvao. "Svjetlo" je svima nama potrebno.
Bila je nedjelja. Pa šta bila je i subota pa nikome ništa. Autobusom Korozijaprevoza hitali smo u beli Zagreb grad.
Žizela je znala da dolazimo pa je malo poranila. Nastavila je kafu, svezala maramu oko glave. Nije joj mnogo pomogao Andol pa je kukala. „Vrag ga jebal. Pa gdje se zgubil Aspirinček. Ne bu to tak išel moj Jurice. Nigda.“-neuspješno je tražila prašak za protiv glave. Našla je prašak protiv temperature, prašak za veš i prašak protiv mrava i ostalih sitnih nametnika. Protiv glave nije našla ništa. Za glavu je pronašla kapu i šešir. Ali to joj nije bilo potrebno pa se okanila ćorava posla. „Jurek koji si ti bedak. Zgubidan.“-okomila se na muža koji je eto imao isto ime kao Jure Franko, ali nije taj znao sa skijama, a Olimpijske igre u Sarajevu nije niti gledao. Više je volio kartati Belu. Nije znao ni sa praškovima za glavu. Žizela je bila nervozna. Ne stoga što je Nervozni Poštar izdao svoj album „Vazda gazda“ sa hitovima Cirkus Kolorado te Nova godina kuca na vratima koji su da napomenem zauzimali prvo mjesto na Top listi Sarajevskog Vena već zbog rada nedjeljom. „Ti bokca. Pa koji to bedaci radeju nedjeljom. Mi Jura. Mi kojima daske život znače.“-dramila je po kući jedna od prvakinja HNK u Zagrebu.
Gomila korozije i autobus zaljubljenika u sve samo ne u balet prežderavala se sendvičima i zalijevala gomilom sokova. Dok smo se odmarali negdje na polovini puta opet smo pili sokove. Samo smo pili sokove. Pivo nam nije dala učiteljica, a rakiju je uzeo šofer koji je alergičan na nju. Nos mu je dobio purpurno crvenu boju sa modrim žilicama i samo je autobusom išao lijevo desno. Pili smo sokove. Bilo je i Traubisode. Jedini sok od grožđa koji sam volio. Imao je i on one mjehuriće što pršću u nos. Voljeli smo svi sokove koji pršću u nos.
Nedjelja u Zagrebu bila je ista kao i nedjelja u Čajniču, Busovači, Novom Gradu ili bilo gdje drugdje. Bezvezna i prazna. A kako i ne bi bila kad smo već oko devet sati bili pred HNK.
Dan prije na TV-u marke Gorenje ekran 55 na prvom i jedinom kanalu za koji je moj televizor znao reklamirao se film. I to kakav film. Top Gun.
Ljubav prema baletu kao umjetnosti bila mi je strana. Više sam volio filmsku umjetnost i fudbal mada je i tamo bilo „balerina“. Mir i tišina kao da su umrtvili sva naša čula. Dobrih sat vremena pokušavao sam da shvatim šta Žizela u stvari hoće. Skakuće čas na jednoj, čas na drugoj nozi, pa čas skakuće i bez nogu, a onaj njen se samo nešto prenemaže oko nje. Te joj priđe, pa pobjegne. Te je podigne u zrak podviri se pod nju pa je spusti, a ona oko njega , pa se okrene obori glavu kao da će zaplakati, pogleda njega u helankama pa se čisto zarumeni. Nastavnice su prijeteći gledali u nas dok smo jeli sendviče i pili sokove. Da opet smo pili sokove Dvojni Ce.
Nastavnica Nerka nervozna kao Nervozni poštar koji ne zvoni već lupa na vratima umalo da nije dobila fras kad je Tiho učinio pokret kao da će da pukne sa tetrapakom od soka. Tiho je ostao tiho kao što mu i ime kaže. Onda su neki i prdjeli. Nije se čulo, ali efekat je bio djelotvoran. Sve u svemu interesantna priredba.
Unuka lokalnog sveštenika malo malo pljeskala je sitnim bijelim ručicama. Ni mi nismo zaostajali. Siguran sam da Žizela takve ovacije nije doživjela u svojoj karijeri kao kad je završen 1 čin. „Idemo u bioskop.“-nas šestorica se učas složismo.
Za par trenutaka pronašli smo panoe sa informacijama o kino predstavama. „Top Gun. Jurišićeva 12.“-pronašli smo ono što nas je interesovalo. Ustvari mislili smo da smo pronašli. „Gospodine, znate li gdje je Jurišićeva?“-upitasmo jednog četrdesetogodišnjaka zalizanog i uštogljenog. „Ja znam. Znate li Vi.“-prijatno se nasmiješi i nastavi dalje put. Zagrebačka škola lijepog ponašanja nije iznevjerila opet.
Nedjeljom gotovo ništa da nije radilo. Nabasali smo na bioskop. Stigli smo na sam početak predstave. Tom Cruise, Kelly McGillis, Val Kilmer. Ja, Kreja, Zlajo, Tiho, Mića i Smajo.
Nakon izlaska iz bioskopa suočili smo se sa jednom realnošću. Sjajno ukrašeni izlozi, čisti i uredni parkovi, tramvaji koji nikad ne kasne, niti djevojke sa trajnim frizurama nisu umanjili našu potrebu za onim praiskonskim ljudskim potrebama. Nama nije trebalo Bijelo Dugme, niti Kičma je kičme disciplina.
Hitno nam je trebao WC. Uzalud smo tražili. Njega nije bilo. Nije bilo ni ulja, kafe ni deterdženta tih dana, ali nama je očajnički trebao WC. Na Trgu Republike javni WC. Kao da smo otkrili Atlantidu, ali umjesto da je ljubimo mi bismo je najbrže što možemo zapišali i ono drugo. Trčali smo preko trga kao da smo kasnili na voz ili tramvaj. „Mala nužda jedan, a velika dva“-zvučalo je poznato. Rasporedili smo se po kabinama i pisoarima zavisno od potrebe. „Joj prljavi Bosanci. Kakvi ste vi pajceki.“-baba sera je prijeteći siktala. Najduže je ostao Tiho. Čekali smo ga napolju. „Joj rahatluka za dva dinara. Umjetnost je tek nadgradnja.“-Tiho je razvalio usta od uha do uha.
„Jedinstveni osjećaj“-dodade Smajo. „Koka –kola“-uzviknuh sjetivši se reklame. „Valjala bi sad jedna.“-Smajo još dodade. Stigli smo na sam kraj baleta. Žizela je još uvijek skakutala. Nastavnice su prevrtale očima. Bili smo prva ekipa koja je pogledala Top Gun u našem gradu. Bili smo face. Isto ono kao kad naši košarkaši donesu zlato, rode djecu a rodbina donese milošte. Neponovljiv osjećaj. Rahatluk.
Žizeli je to bila tek samo jedna obaveza u nedjelju. Nama je to bile više. Više čak i od brda čokolade. Dok smo autobusima jurili kući, još jedna velika lekcija iz kulture bila je iza nas. Previše za jedan dan.
Pozdravlja Vas mandrak72, ovlašteni distributer baletanki i rahat lokuma za zemlje Magreba.
Danas pročitam jednu informaciju. U Afganistanu angažovano više od 3000 magaraca za predsjedničke izbore. Da na neprohodnim područjima dostave glasačke listiće "magarećim stazama".
Pitam se šta hoće ovi naši "magarci". Zar im nije dosta što su na listama.
Pozdravlja Vas mandrak72, demokratski ako nikako drugačije ne ide.
Noć preda mnom polako je osvajala ulice moga malog grada. Jedna po jedna ulica padala je pred naletom noći. Jedna po jedna sijalica gasila se i nemoćno uranjala u dugu jesenju noć. Pramenovi magle kao meki jastuci činili su moj korak mekim i nesigurnim, a stari kaput nedovoljno toplim i propusnim kišnim kapima koje si ispirale moje umorno lice.
Taj stari nemir opet se vratio i kao nezvan gost ostao na konaku. Znam da ga moram podnijeti, ali mnogo lakše će mi biti kad ne dijelimo istu prostoriju, mnogo lakše sa svijetom iako bezdušnim i bezobzirnim na tuđe muke. Tek po neki zabludjeli prolaznik, dostavljač mlijeka i napušteno pseto sve je bilo što sam vidio i sreo. Koraci iza mene postajali su jači i gušći od snažnog pljuska koji je ispirao vješto posloženu kaldrmu. Mozaik koraka bio je intenzivniji i slikovitiji. Zastao sam.
„Dobro večer gospodine. Još jedna noć pred vama je. Zar bi bilo malo ako kažemo da je jutro daleko, sunce visoko, vrijeme neprolazno. Podijelimo noć.“-neznanac sa visokopodignutim ovratnikom mokre i od kiše slijepljene kose stajao je pored mene. „Dobro veče neznanče. Noć kao i svaka druga. Mračna i usamljena iako je jutro daleko i sunce visoko, za vrijeme siguran nisam.“-riječi natopljene kišom nisu djelovale uvjerljivo, ali bilo je to najbolje od mene u tom trenutku. „Teatar usnulih duša daje prikaz. Ulaznice su noć, kiša i nešto sitnog. Nožić, grickalica za nokte, polomljena ukosnica ili šta vam se nađe u džepu. Hajdemo.“-produži korak i rukom me pozva.
Nemadoh kud. Produžih korak za njim. Talasi magle kupali su moj brod u tami. Kao svjetionik u noći poneko svjetlo budilo je želju za novim korakom. Uski haustor koji dosad nisam primjetio širom je otvorio svoju mračnu stranu noći. Korakom nesigurnim pređoh tu granicu intime ulice i pustog dvorišta. Pred mene izroni čovjek. Sijenka preko lica nije mi dozvolila da mu vidim lice.
„Dobro nam došli. Možete unijeti sve snove, nemire. Možete i kaput da mi ne ostavite, ali ostavite nešto. Bilo šta. Vrijednost je nebitna.“-glas koji je ličio na glas iz kabarea što me je proganjao nekoć davno bio je preda mnom. Zavukao sam ruke u džepove mokrog kaputa. Nije bilo ničega čim bih platio ulaz. Vidjevši moju uspremetanost čovjek na ulazu se nimalo ne zbuni.
„Neispravan sat koji imate bio bi sasvim pristojna cijena za nemir koji vodite sa sobom.“-preciznim uputstvom vrati me na ručni sat koji sam već nekoliko dana nosio u džepu ali ga nikad nisam odnio časovničaru. Bez dvoumljenja zavukoh ruku u džep i bez riječi mu pružih časovnik.
„Vrijeme je interna kategorija. Nije nam nepohodna.“-pokaza mi rukom prema slaboosvijetljenom ulazu u neku staru kuću. Žućkasta svijetlost isprepletena sjenkama i velikom količinom dima stvarala je neprozirnu zavjesu na koje se moje oči teškom mukom naviknuše. „Vaše mjesto gospodine.“-pored mene se stvori gospodin kojeg sam sreo na ulici. „Čeka na Vas.“-završi on. „Koliko dugo?“-upitah. „Odgovor ste ostavili na ulazu. Probajte se sjetiti.“-prvi put se nasmiješi gospodin hladnog glasa i duge kose.
Sjeo sam na staru stolicu izlizanu ali udobnu. Gledao sam svijet oko sebe. Nisam poznavao nikoga. Primjetio sam da između samih likova nije bilo mnogo komunikacije. Kao da su svi ovdje došli ponaosob. Pogledom sam tražio čovjeka koji me dovede ovdje. Za nekoliko trenutaka pogasiše se svjetla i kao po komandi tišina napuni prostoriju.
U jednom dijelu nevelike prostorije oko kojeg su u polukrugu raspoređene stolice upali se petrolejska lampa. U središtu prostorije stajao je čovjek koji me je doveo na ovaj neobični skup.
„Evo ovdje imam češalj. Polomljen. Nedostaje i par zuba. Ko daje više.“-glasom aukcionara nabrajao je sve njegove kvalitete i mane. „Polomljen je. Ne vrijedi mnogo.“-glas iz publike skrenuo je pažnju na sebe. Pogledi ostalih skrenuše na jednog mlađeg čovjeka. „Ni nov češalj nije skup, a tome čak šta više nedostaju zubi. Gotovo je neupotrebljiv. U najboljem slučaju mogu ponuditi jedan vic.“-bila je konačna njegova ponuda. „Evo, ja nudim rezervno dugme sa kaputa. Godinama ga nosim. Suvišan teret, a možda nekome treba. Nije mnogo, ali može biti korisno.“-s drugog kraja prostorije stiže druga opipljivija ponuda.. „Imamo na jednoj strani vic, na drugoj dugme za kaput. Ima li još koja ponuda ili da razmatramo postojeće.“-isti onaj glas što je započinjao aukciju nastavi. Prvo je muk zavladao prostorijom čekajući novu i izdašniju ponudu., a onda nakon toga žagor sve jači ispuni prostoriju. „Evo moje ponude. Možda nije najizdašnija ali smatram da bi mogla biti prihvatljiva.“-jedan glas starijeg gospodina nadjača žagor. „Šta nam nudite. Iznesite svoju ponudu.“-aukcionar nastavi.
Pogledao sam u čovjeka kojemu je možda gotovo sve trebalo u prostoriji, ali siguran sam da je češalj bilo ono što mu je zadnje trebalo. Ustvari siguran sam da mu nije ni trebao. Čovjek je bio star. Imao je sijede obrve. Krupne i umorne oči. Pogrbljena leđa i drhtave ruke odavali su utisak o njegovoj starosti. Imao je tijelo sedamdesetogodišnjaka. „Svoju muku. Godinama je nosim tu.“-smrežuranim dlanovima udarao se po grudima. „Nemam više snage da se borim s njom.“-skršenim glasom reče starac.
Prostorijom zavlada neki nelagodni mir. Ko je još mogao da odbije ovakvu ponudu. Ustade čovjek koji je sjedio tik ispred mene. Čovjek starinskog kova. Zalizane kose i uredno štucovanih brkova. Okrenu se prema starcu. Pogledao sam u njega. Na starinski način začešljavana kosa sa uvrnutim pramenom koji je padao negdje na sredinu čela stvarajući utisak da je neko ispisao broj šest na čelu. „Češalj je moj. Nosim ga godinama iz navike.“-pri tome nesvjesno učini pokret kao da će iz džepa izvući češalj da se začešlja, ali onda u pola pokreta zastade pa nastavi. „Prihvatam ponudu. Sasvim je korektna.“-pogleda po prostoriji kao da traži nekakvo odobravanje.
Starac ustade. Na njegovom licu zatitra jedan odsutan osmjeh i jedno davno zaboravljeno proljeće. „Nekad davno živio sam u malome gradu na granici. Radio sam kao činovnik u opštini. Matičar. Ni sam ne znam koliko sam brakova sklopio, izdao rodnih listova. Znao sam u dan kad se koje dijete rodilo u mjestu. Znao sam i kad je ko umro. Poznavao sam sve u mjestu.Prije penzionisanja umrla mi je supruga. Čitav svoj život ona me je čekala sa spremnim jelom i toplom kućom. Čitav svoj život ona je nalazila vrijeme da sjedne sa mnom. Da me sasluša.“-u dahu je pričao starac. „Znaš li da je Stojan dobio unuče. Baš na Đurđevdan. Na slavu.“ „Jel mu to drugo unuče.“-pitala bi me. „Treće. Najstarija je Milica, pa Janko i sad Mila.“-nastavljao bi starac.
„Svakodnevno bi ponavljali ritual. Ja bih pričao a ona bi me slušala. Sve do onog dana kad sam je zatekao da je ležala mrtva pored stola. Srce. Ručak je bio još topao. Na stolu. Nastavio sam da radim do penzije, ali na vratima kuće dočekivao me je muk. To nisam mogao da izdržim. Ni doviđenja. Ni dobar dan. Onda sam se penzionisao. Nakon toga preselio sam ovdje u veliki grad. Računao sam mnogo više svijeta ima. S nekim ću moći prozboriti, popričati. Računao sam s ljudima. Međutim ovdje vidim svako svoju muku muči. Ni dobar dan ni doviđenja. Po čitav dan ni riječ ne prozborim. Nikoga da me sasluša.“-zvarši starac i sjede na stolicu. Pogledao sam u brku ispred mene. Ćutao je. Nije komentarisao da li je zadovoljan postignutom cijenom.
Nakon par trenutaka vođa programa najavi slijedeću ponudu. „Imam na ponudi jednu lulu. Starinska. Izgleda nekorištena godinama.“-prevrtao ju je po rukama. Nakon toga podiže je uvis da bi bila vidljiva svima. „Šta se za nju još može dobiti. Sad je do Vas. Izvolite.“-povuče se korak čekajući ponude. Nakon nekoliko trenutaka javi se jedan dubok glas.
„Možda nije mnogo, ali više od toga ne mogu dati.“-zastade na trenutak osvrćući se po prostoriji. „Nepušač sam. Svejedno, ali nudim jedno davno sjećanje.“-ponudi on i sjede. „Ima li još ponuda?“-glas voditelja ove neobične aukcije nastavi. Ponuda nije bilo. „Recite. Prihvatam cijenu. Razumna je.“-stariji gospodin uglađenih manira mahnu rukom. „Hvala.“-isti onaj duboki glas koji je dao ponudu nastavi.
„Ne tako davno, došao sam u ovaj grad. Sa sobom sam donio tek jedan kofer, parče neba u oku i bol u srcu. Nesretni rat potjerao me je sa mog ognjišta. Ustvari nije rat. Bilo je ratova i prije. I nakon ratova su se svi vraćali kući. Ali sad je bilo drugačije. Bili su to ljudi s kojima sam živio čitav svoj život. Zajedno smo rasli, momčili se. Ženili i jedni drugima na praznike išli. Više se ne usuđujem otići tamo. Mada su me neki poznanici uvjeravali da je strah bezrazložan. Da je vrijeme izbrisalo mržnju.“-jednoličnim glasom punim emocije pričao je.
„Ostalo se živo. Nisam ni gladan. Kad se sjetim svoga zavičaja ja samo u nebo pogledam. I pronađem onaj isti oblak što je stajao onog dana kad sam iz kuće polazio. Isti onaj oblak koji me je pratio tokom čitavog mog puta. Koji mi reče da ne zaključavam kuću da ću se jednom vratiti.
Nisam ga poslušao. Zaključao sam kuću. Malu seosku kuću. Sa malim prozorima iza kojih sam znao često pogledati prema nebu iz sobe pune mirisa bosiljka i zrelih dunja. Kuću iz koje sam jedno po jedno dijete ispraćao u školu i svijet. Još se sjećam svoga oca. I on je imao lulu. Sjajnu i uglancanu. Nije je često palio, ali i kad bi to radio morao je biti neki poseban razlog.
Sjećam se kako ju je uzeo u ruku i staračkim prstima pažljivo i bez žurbe napunio kao med žutim duvanom. Nije žurio. Čekao je neko vrijeme povukao dim iz lule, držao ga nekoliko trenutaka i ispustio uz neki težak osjećaj.“-govorio je. „Neće ovo djeco moja dobro završiti. Nikad i nije završilo dobro što je bilo brzo i kuso.“-rekao je otac. „Šta to ćaća.“-upitah ga ne razumjevši njegovu namjeru. „Kada budale progovore i fukare se bogate. Nečim se mora skrenuti pažnja moj Mićane.“-reče mi moj ćaća. „Umro je iste jeseni. Na sahranu nisu došle mnoge komšije s kojima smo dijelili siromaštvo i goli kamen.
Sjećam se kako je srce boljelo dok sam se osvrtao na kuću koja je ostajala nijema i tužna. Zidovi stari nisu mogli shvatiti da se može ostaviti hiljadu i jedna suza, briga. Osmijeh dijeteta. Stara jabuka i lavež psa. S njom je ostala stara keruša. Ispratila nas je nekih tristotine metara i vratila se. Nemam snage da odem i vidim. Eto imam tek jedno sjećanje.“-završi on obori glavu i ostade stojeći nekoliko trenutaka. Nakon toga sjede.
Nakon njegovih riječi i aukcionar kao da se malo zaustavi. Malo tišim glasom nastavi. „Ima li neko da mu je sasvim dovoljno ako dva puta dnevno može da zna tačno vrijeme. Evo jedan neispravan sat. Koliko se najviše za njega može dati. Izvolite.“-podiže on moj ručni sat uvis da se bolje vidi. Pogledom sam čas gledao u sat čas u svijet u oko sebe.
Sat je imao svoju priču. Počinjala je gotovo kao i svaka druga priča o satovima. Imao je on onih dana kad su minute priticale kao tren, a imao je i one kad je svaki minut ko godina bio. Svakodnevna priča jednog sata. „Evo ja. Ja nudim jedno nepročitano pismo. Nosim ga godinama sa sobom.“-čovjek sa šeširom ponudi. „Ja nudim jedan loš dan.“-ponuda gospodina u svijetlom odijelu bila je druga i posljednja ponuda tog mometa.
„Uzimam pismo. Samim tim da je nepročitano povećava njegovu vrijednost.“-prihvatih prvu ponudu.
Neviđena aukcija potrajala je dobrih dva sata. Sa uzbuđenjem ispratih razmjene kakvih niti jedna berza ne poznaje. Cijene su bile daleko od onih na koje smo naučili. Trgovalo se snovima, izgubljenim vremenom. Nadom i strijepnjom. Cijene su bile mnogo više od ponuđene vrijednosti, ali niko nije ostajao nezadovoljan. Na izlazu dobih pismo.
„Mislim da ste zadovoljni gospodine. Navratite ako opet bude potrebe. Laku Vam noć.“-kratko se rukovao sa mnom i brzo se izgubio u masi koja se polako razilazila. Žamor se polako gubio u noći. Stezao sam jedno pismo u džepu. Nije mi smetala ni jutarnja svježina. Ni kiša koja je padala jednolično i nenametljivo. Svanjivalo je, kad sam teškim korakom ulazio u kuću koju sam zvao svojim domom. Uzeo sam pismo i otvorio ga.
„Voljeni moj...“-pročitah uvodne riječi pisma.
Čvrsto sam ga stisnuo na grudi. Poznavao sam rukopis. „Za sada je dovoljno.“-pomislih i pismo vratih u džep.
Niz lice su tekle suze. Nisu mi smetale. Nisu ni kišne kapi nakupljene u starom kaputu koji je ispraćao još jednu jesen.
Pozdravlja Vas mandrak72, amaterski prvak u troskoku na strunama.
Zima je bila, bez snijega i nisam čekao za Travnik vezu. Dapače od Travnika sam bio udaljen nekih 300 kilometara, a od Travnika sam samo znao to da postoji Travnički sir. Bijel kao što može biti bijela „strina“, kako je znao reći pokojni đed Dragan.
Nije mi bio đed ali je bio star i sijed. Nisam ga mogao zvati striče, zbog mog strica Dmitra, a ni zbog đed Draganove žene Milke koju smo zvali baba Milka. Ne zbog toga što nam je baba već zato što je to bila baba.
Stresala je snijeg sa svoje marame i nije čekala voz za Brezu. Za Brezu smo samo znali da je drvo bijele kore i lišća koje vazda treperi, a snijega nije bilo ni na Milkinoj marami, ali zbog samog teksta i Zdravka Čolića kojeg sam prvi put uživo gledao daleke 81-e.
„Mitre. Vilma se ždrijebi. Dragan te zove da dođeš. Zlu ne trebalo“-s vrata Milka zatraži pomoć od mog strica Dmitra.
Bolje vijesti toga dosadnog zimskog dana od snijega u pjesmi Zdravka Čolića nije bilo. Snijega nije bilo. Vilma. Visoka i snažna kobila kao snijeg bijele boje i crnih ko ugalj očiju trebala je da se oždrijebi. Gotovo svakodnevno smo izjutra zazivali đeda Dragana. „Ima li novine. Kako je Vilma.“-gotovo zabrinutim glasovima raspitivali bi se za stanje gravidne Vilme, ukrupnjale i otežale kobile. „Nije djeco moja. Nije joj još vakat.“-Dragan je prihvatao našu zabrinutost.
Namah smo skočili za stricom, ali nas strina vrati sa vrata. „Gledajte Vi svoja posla. Pustite Vilmu. Biće vremena za gledanje.“-strina je majarila po kući. Minuti su prolazili kao sati. Sati kao više njih. Toga dana godina uopšte nije prolazila. Toga dana ništa nije prolazilo. Babu je glava boljela cijelo jutro, pa je sa zamotanom glavom samo nervozno šetala po kući vazda tražeći samo njoj znan „prašak“ od koga bi joj glava namah prošla, ali ga je eto neko našao, sklonio i zagubio. Zabrinuti smo sjedili u toploj kuhinji dok je miris sarme ispunjavao prostoriju neveliku za sve naše brige, nadanja, a stari veker časovnik pažljivo je odmjeravao svaku sekundu koja je odzvanjala kao bubanj na „Marakani“ na čuvenoj utakmici Zvezde i Milana. Zeleni mačak, nije bio uopšte zelen, ali je baba rekla da je zelen i zbog mira u kući nismo se bunili ni protivili svemu tome drijemao je pokraj peći, povremeno istežući šapice i povremeno mrdajući njučkicom po čemu smo zaključili da se i on oblizivao na sarmu jer miševa nije ni bilo u kući otkad je stric iz Austrije donio mišolovku. Na vrata je banuo stric. Vidno zadovoljan.
„Gotovo je. Cura je.“-veselio se stric Vilminom dobitku. Skočili smo na noge. „Idemo da vidimo.“-Stevo se ozari. „Nikuda vi ne idete. Kasnije ću i ja sa vama dok se Vilma malo odmori. Zajedno idemo.“-strina se izjasni. „Kakve je boje. Jel stoji na nogama. Ima li rep.....“-pitali smo svakakve gluposti. „Ždrijebe je ko lutka. Strpite se malo.“-stric nas je smirivao.
Ja sam pojeo jednu sarmu. Uvijek jedem jednu sarmu. Jednu punjenu papriku. Jedan burek, jedne ćevape. Jedem jedan tanjir bilo čega. Stevo je jeo dvije sarme, Vera i Mile po dvije. Samo je stric jeo tri sarme. On je uvijek jeo samo tri sarme. Niko mu to nije zamjerao. Tri je nekako posebno lijep broj. Tri želje, tri praseta, treća sreća, Tri Ješina junačka dana.
„Znaš Stano. Nešto sam razmišljao. Imam traktor, prikolicu, kosilicu. Reanault 6, brusilicu, bušilicu ali nemam konja. Znaš kad Dragan bude prodavao ždrijebe ja bi ga kupio, poslije kupiti još jedno te mu pripariti. Ne bi ja sa njima puno radio, ali bih rado imao konje.“-stric je duvao u sarmu iako nije bila vruća. Stali smo sa jelom i gledali u strica. Nismo mogli vjerovati čudu.
Oči su mi se ispunile suzama radosnicama. Zamagljeni pogled usmjerio sam na prozor. „Snijeg. Pada snijeg.“-uzviknuh. Toliko sreće u jednom danu zaista je bilo previše. Bilo je sreće da je mogla da se rasporedi u tri priče. Nakon ručka smo izašli na snijeg i gutali smo pahulje snijega. Brojali smo ih dok smo pogledom u nebo pokušavali da ustima uhvatimo najkrupnije. Jer najkrupnije pahulje su bile najsočnije. Zaista su dobro došle poslije sarme. Možda najbolja tačka na i toga dana.
„Idemo.“-pozva nas strina. Ozbiljni i tihi kao onog dana kad je umro sad već odavno pokojni Nikola ulazili smo u štalu.
Opori teški miris iz štale zaustavljao nam je dah čineći nam se da će nas ugušiti. Ali nakon par trenutaka miris kao da se povukao u defanzivu i čeka da vidi naš slijedeći potez, spremajući kontranapad. Vilma je stajala. Pored nje se motalo malo ždrijebe još nesigurno na nogama riđe boje.
Kratki rep veselo je poskakivao sa svakim njegovim pokretom. Nimalo zbunjeno silnom svitom i vizitom, kao da se okuražilo te se još veselije uspremeta, stalno topotajući sitnim koracima o drveni pod štale. Odmah smo znali da je umiljato. Naprosto bilo je umiljato od nosa, preko ušiju pa sve do kraja repa. Ubrzo su se male vlažne nodrve našle u našim dlanovima. Veseli smijeh odzvanjao je štalom kad bi svojim jezikom polizalo čiji dlan.
Te noći san nije htio na oči. Maštali smo o konjima, junaštvu i pustolovinama onako kako se može samo maštati u tim godinama. Kroz glavu prolazili su stihovi „Konja jaše Kraljeviću Marko.....“. To malo ždrijebe naprosto je budilo prigušeno junaštvo, avanturistički duh, brigu za potlačenim narodima i narodnostima. Naravno i manjinama kojih je uvijek bilo tek toliko za jednu solidnu manjinu. Nekako s jeseni oko slave Svetog Tome ponovo su me svi putevi vodili u selo. Ždrijebe je poodraslo i već se nalazilo u štali.
„Riđa. Nazvali smo je po boji.“-Stevo sav važan upoznavao nas je. „Mandrak72, drago mi je.“-predstavih se. Tih dana najviše vremena provodili smo pored prozora odakle nas je Riđa gledala svojim krupnim i pametnim očima. „Znaš, na proljeće počećemo je učiti da radi. Jahaćemo. Ići ćemo u Laznoviće po kruške kad ih bude.“-ozbiljnim glasom Stevo je isplanirao proljeće. Iste večeri pod jorganom dogovorišmo se da ćemo obići sav svijet sa Riđom.
„Čim se ljetos pozavrše svi poslovi, ja ću ti uzeti Riđu pa preko Plećine izbiti na Mandića vis te se spustiti pravo u Čađavicu i onda preko Novog prema Beogradu pa na Mađarsku. U Mađarskoj ću se snabdijeti Vajkremom pa pravo preko Rusije izbiti ravno u Kinu.“-Stevo je imao snimljenu čitavu trasu puta, pokazujući zavidno znanje kako iz geografije tako i iz oblasti domaćinstva. „Valja se pripaziti samuraja ako nastavimo preko Japana, ali sad je tamo onaj šogun Ričard Čembrlen. Nije neki zaguljen.“-pokušavao sam predvidjeti moguće opasnosti. Te neoći bili smo se sa Mongolskim Kublaj Kanovima, Indijskim maharadžama. Podlim sulatnima i nosačem Samuelom. Mada nam nije bilo jasno otkud on u svoj toj priči.
Slijedećeg jutra na tavanu smo pronašli đedove gusle. Prašnjave i dugo ne korišćene. Nisu imale strune ni gusle ni gudalo. Od đeda Dragana saznasmo da se prave od konjskog repa i da ih treba namazati tamjanom.
Za tili čas makaze u rukama Steve sijevnule su štali. „Oprosti Riđa. Sve ovo činim zaradi nas i naših budućih pothvata. Čemu sve naše junaštvo ako ga ne zabilježimo u pjesmi da se prenosi s koljena na koljeno.“-Stevo se pravdao Riđi i potom odsjekao nešto struna s njena repa.
„Jaše konja naš mandrače momčeee. Konja jaše sablju opasujeeeee. Pored njega pobratime Stevoooo. Malo naprijed i još malo lijevoooo. Jašu oni dva dva đogata ataaaa Oko vrata srme od dukataaa Ne boje se nit se čega plašeeee Perjanica sa koplja im mašeeee. Pusti glase naš mandrače momčeee Te s osvrće na svoje djevojčeeee............“-odzvanjalo je sa tavana kuće.
Nizovi junačkih stihova dolazili su jedan za drugim. Svaki slijedeći stih bio je ispunjen sve većom hrabrošću i junačkim djelima. Nije bilo nepravde koju nismo ispravili. Te sam čak uspio da se strogo osvetim Senadu što je napucavao svog jazavičara na mene u školskoj 80¬-81. A Stevo se dotače nepravde mu nanesene od strane okrutne mu učiteljice Mile što mu uze klikere za dan škole. Boja glasa dočaravala je svo naše junaštvo kojeg se ne bi postidjelo ni svo društvo iz Šervudske šume i bratija iz Ilindenskog ustanka.
Od siline emocija i junačkog naboja nabujalog iz ljutih bitaka pucale su i strune na guslama i gudalu.
„Sad ću ja. Ti čekaj i pamti gdje smo stali.“-Stevo je malo malo odlazio u štalu kod Riđe. Što je bivalo više našega junaštva to je bilo manje repa u Riđe. Jednom prilikom dođe Stevo sav usplahiren. „Sunce ti jebem žarko. Eno Riđe sva kusasta bez repa. Kako ćemo s takvim konjem u svijet.“- s tugom se Stevo vrati iz svijeta epskog stvaralaštva. „Kad budu kuruzi dozrijevali, uzećemo kuruzne svile te uplesti u rep.“-predložih.
Stricu se takvo riješenje nije nimalo svidjelo kad nas je slijedećeg jutra ljut i bijesan izjutra probudio. „Daću ja vama Kraljevića Marka i Vilu Ravijojlu, bando raspuštena.“-stric je kipio od bijesa gledajući na obezrepljenu ždrebicu umornu od muha od kojih se nije imala čim braniti.
Ja i Stevan samo zaždili na vrata pa pravo u ljeskar. „Ovdje smo sigurni. Tu nas neće nikad naći. Ti sačekaj jutro pa na autobus i pravo kući. A ja ću se nekako do zime skrivati, a onda ću se privući do pojate i sušnice.“-Stevo je već imao plan. Negdje oko pola deset stomak je guslao neku svoju pjesmu. Nimalo junačku. Hajduci se vratiše kući pokunjenih glava.
„Dođider ti Jankoviću Stojane i ti Kraljeviću Marko.“-dohvati nas strikan za onaj dio kose pored ušiju odakle poslije kreću zulufi. Stric nas natjera da na smjenu čitav dan metlom branimo našu Riđu od muha. Izblijedi junaštvo u tili čas.
Shvatismo da je put junaštva težak i neizvjetan. Put za odabrane. Riđa nije ništa rekla, a i kad bi znala sasula bi nam svašta u brk. Najveće junaštvo nam je bilo strica u oči pogledati tih dana. I Riđi naravno.
Pozdravlja vas mandrak72, hajduk bez jataka i ćurećih bataka.
