mandrak72

Ako Vam se na trenutak učini da je Vaš život bajka. Brzo se sakrijte i ne oglašavajte se. Pogledajte u ogledalo možda ste samo jedan žabac.

Ako su Vam banane nadohvat ruke, a ne nalazite se u prodavnici, pijaci ili kod kuće to može značiti samo jedno. Siđite sa drveta.

Sumnjivo lice se profiliše pažljivim metodama tokom informativnog razgovora, što dovoljno govori da su organi gonjenja uvijek u pravu.

Bezrezervna podrška ima samo jednu manu. Nema rezerve.

Ovan predvodnik može da se podiči da je emancipovan. Šišaju ga ko ovcu.

Pozdravlja Vas mandrak72,  laku Vam noć noćobdije.

Ako Vas je tokom šetnje uneredio golub možete se smatrati sretnim. Za razliku od mnogih velikana postavljenih po parkovima, trgovima i alejama Vi imate tu mogućnost da se obrišete.

Ako Vas je neko nekim slučajem nazvao konjem ne tugujte i ne uzimajte to k srcu. Pa zar ne kažu da je konj plemenita životinja. Baš kao i džukela.

Ako Vam je automobil napunio osamnaest godina ne očajavajte. Pred njim su tek najbolje godine.

Ako vlast opija, otkud narodu pravo da bude mamuran.

Pozdravlja vas mandrak72, savršeno svjestan svoje nesvjesti.

Prohladno novembarsko jutro kao temperama bojilo je nebo.
„Moglo bi biti snijega ubrzo.“-pomisli Dragutin i pruži korak ka Školi učenika u privredi.

Poguri se u zelenoj zimskoj jakni koju je dobio od ujaka dok je kod njega bio u Novom Sadu.
Trebalo je da ga upiše na neki dobar zanat, ali ujak ga ostavi kod tašte na imanju i zaposli na ekonomiji da  vadi repicu.
Mislio je Dragutin da će ujak da dođe po njega i da ga odvede u neku školu na dobar zanat, ali ujaka nije bilo.
Vadio je repicu sa odraslim koji su već godinama radili taj teški sezonski posao. Kasnio je za njima.

„Ajde bre Bosanac. Nećeš se ti leba najesti ako tako nastaviš.“-dobacivali su mu stariji i iskusniji radnici na ekonomiji.
Dragutin je davao sve od sebe, ali dugački redovi nisu imali kraja. Što god bi više žurio činilo mu se da mu sve teže i sporije ide. Nepregledna ravnica ispred njega kao da nije imala kraja. Velika tuga ispuni njegovo mlado srce za rodnim krajem. Nije znao riječ nostalgija ali je osjećao veliku prazninu u duši koja ga je naprosto gušila kad bi navečer umoran od cjelodnevnog rada legao da spava.
Drugačije je zamišljao svoje školovanje u Novom Sadu. Dragutin osjeti i da pored sve dobre volje ljudi koji su sa njim radili i koji su mu pomagali da ispuni normu to nije dovoljno da ispuni svoj san da postane čovjek.
Nedostajala mu je njegova Mala Novska Rujiška. Talasasta brda i vijugava Japrica. Prašnjavi put kao bijela zmija koji je vješto migoljio između brda sa obe strane omeđen šipražjem iza kojeg su se skrivale bare na kojima je igrao fudbal sa krpenjačom po cijeli dan kad ne bi bilo škole.

Ostao je do dugo u noć gledajući ravnicu kroz prozor iz sobe. Mjesec gotovo da je legao na ambar, odakle ga je vrebao mačak Nidžo.
„Još samo malo i moj si lolo.“-mjerkao je mačak poveliki plijen.
„Pola ću ga večeras pojesti, a pola sutradan.“-mačak Nidžo kolonista iz Drvara oblizivao se čekajući pravi trenutak da se baci na najveću šunku ikad.

„Idem kući.“-Dragutin donese veliku odluku gledajući u veliki nebeski svod prekriven milionima zvijeda.
„Jedna je moja. Potražiću je.“-odluči Dragutin, a nemir zbog moguće rekacije roditelja kao mlaz hladne vode skliznu niz leđa.
Gužva na stanici bila je Dragutinov saveznik. Neveliki kofer tek do pola napunjen njegovim ličnim stvarima vukao je kroz gomilu plašeći se slučajnog susreta sa ujakom mašinovođom.
Odahnuo je tek kad je trzaj tijela najavio pokret lokomotive. Gledao je kroz prozor vagona. Čim se voz izvukao iz Novog Sada kao da je dobio krila. I Dragutin kao da okrilati.

Veliki dio puta prestajao je u hodniku. Na svakoj stanici otvarao je prozor i istezao vrat da vidi svijeta. Izgledao je stariji nego je bio. Dijelom zbog toga što je ponavljao šesti razred, a dijelom zbog jake brade i brkova zbog kojih ga je učitelj Mile natjerao da se brije još u sedmom razredu.
„Slušaj ti Dragutine. Nije i ne može biti u redu da ti imaš jače brkove od mene. Sutra da si došao obrijan.“-sjeti se naređenja zbog kojeg mu je bilo neprijatno da kaže ocu da se mora početi brijati.
Drhtala je ruka Dragutinova dok se krišom brijao izbjegavajući poglede matere i ćaće.

Mijenjali su se predjeli i krajevi. Njegovo raspoloženje je raslo kako bi se približavao rodnom kraju.
Put ga je izmorio toliko da je zaspao. Probudile su ga nečije snažne ruke.
„Ej mali. Ustaj prespavaćeš. Ajde momčino.“-kondukter ga je budio koji ga je zapamtio dok ga je gotovo svaki put na hodniku priupitavao „Koliko još imamo do Novog.“.
Teško je bilo opisati osjećaj dok je pješačio zadnjih dvanaest kilometara do kuće. Osjećaj sreće i straha zbog izdaje njihovih očekivanja.

Potanko je objašnjavao roditeljima svoju muku.
Nakon nekoliko trenutaka pauze koja se činila kao vječnost Dragutinov otac Mile isprazni lulu. Zamijeni punjenje duvana i ponovo pripali.
„Ajde sad ti diko moja lezi spavati. Sutra će mo već nešto smisliti.“-Mile ustade zabrinuto, uze fenjer i izađe napolje da obiđe blago u štali.
Za njim izađe Milica.
Dragutin se dugo meškoljio na ležaju prije nego je zaspao.
Osjetio je majčinu ruku na sebi koj ga je budila. Ta snažna žena bila je blaga i tiha, sušta suprotnost Mili koji je bio nagle naravi.
„Hajde ustaj. Spremaj se ideš s ćaćom za Ljubiju.“-reče mu.
„Ja sam ti spremila doručak. Hajde požuri.“-već je izlazila iz sobe.

Miris cicvare milovao je njegove nosnice sa svim ostalim poznatim i dragim mu mirisima koji su mu nedostajali dugo vremena.
Mile je bio ćutljiv. Nije mnogo govorio. Radio je i sam u Ljubiji.
Negdje u poslijepodnevnim časovima izbiše pred Ljubiju.
Na vratima ih dočeka Dušan kojeg je Mile othranio i za svijet pripremio.
Dok je Dragutin sjedio sa snajkom Danicom i jeo. Dušan i Mile su dugo razgovarali.

„Pozvaćemo Janka. Njega svi ovdje poštuju. Ako nam on ne pomogne ne znam ko bi drugi mogao. Škola je počela prije mjesec dana.“-predloži Dušan Mili.
„Poznavajući Janka ne bojim se za našeg Dragu.“-vidno raspoloženiji Mile se zavali na stolicu.
Još isto veče vrati se za selo, Dragutin ostade kod brata Dušana koji je živio u malom stanu sa dva sina i snajkom Danicom.
Janko je poranio. Lijevi rukav kaputa bio mu je povrnut. Ostao je bez ruke u ratu.

„Ti si taj Dragutin. E moja momčino. Ništa se ti ne brini. Čiča janko naći će tebi dobar zanat.“-njegov jednostavni nastup ohrabri Dragutina.
Već slijedećeg dana profesor ga uvede u razred.
Izučavao je za električara. Vrijedno je učio svaki momenat. Nastojao je da ne smeta kod Dušana kad bi se oni poslijepodne odmarali.
Volio je praktičnu nastavu. Sve one definicije i formule zamijenio bi za praktičnu nastavu, miris elektromotora i viklovanje. Radno odijelo kad bi svi bili isti. Masni i prljavi.
A nakon toga đaci Prijedorski zbijali su šalu na njegovo seosko porijeklo. Na njegovu garderobu koju nije sam ni birao.

Novembar je klizio. Izašao je da pošeta. Njegova zelena zimska bunda nije bila dovoljno dobra zaštita od zime iako je ispod nje nosio topli džemper od ovčije vune.
Zavukao je ruke duboko u džepove i pogurio se tražeći način da se bolje utopli.
Već je poznavao i komšije u ulici gdje je stanovao. Ljubija se gradila krajem tih šezdesetih godina.
„Kako ide komšija.“-pozdravi on Simu koji je nešto radio oko svoje novoizgrađene kuće.
„Pripremam nešto oko priključka struje na kuću. Obećali mi doći u ponedjeljak električari da priključe struju. Moram iskopati kanal za uzemljenje, a nemam ti ja baš snage za to. Moram nekog naći.“-odvrati mu Simo.
„Uvijek se neko može naći komšija.“-Dragutin ga pozdravi i ode u stan dok se mrak spuštao na malo rudarsko naselje.

Petak je osvanuo još hladniji. Dragutin je žurio do rudarskog doma gdje su stanovali rudari pa i njegov otac Mile.
„Ćaća, ja danas ne mogu kući. Imam neku praktičnu nastavu i posjetu Elektri sutra, pa ću ovaj vikend preskočiti. Pozdravi mi sve kod kuće.“-dogovarao se s ocem s kojim je redovno vikendom pješačio do kuće.
Taj dan jedva je dočekao da završi nastava. Uputio se pravo do Sime.

„Znaš Simo, ono što si jučer pričao za kopanje kanala. Pa eto ako nemaš nikoga ja bih kopao. Imamvikend pred sobom. Ne idem kući nešto mi ćaća nije dobro pa ostajem ovdje.“-sav ustrepato Dragutin se ponudi da iskopa kanal.
„Ako je tako momčino evo ruke. Ajde uđi i popij sok pa da se dogovorimo.“-pozva ga Simo kao nekog odraslog čovjeka što u Dragutinu probudi nekakav ponos koji se nevješto kočoperio ispod hladne zimske jakne.
Subota je osvanula. Mraz je okovao grad. Dragutin se pojavi kod Sime na vratima u dogovoreno vrijeme.
Trebalo je iskopati dvadeset metara kanala za polaganje uzemljenja. Dobio je i alat.
Iako odrastao na selu Dragutin je zbog bolešljivosti pošteđivan od teških polova.

Zemlja je bila tvrda. Ni snažni zamasi nisu bili dovoljni za kopanje. Koristio je sav alat koji je bio na raspolaganju.
Umor ga je brzo stigao. Tek je bio na početku. Utrnuli prsti na rukama što od zime to od stiskanja držalice gotovo su obamrli i nije ih osjećao. Zavlačio bi ih ispod pazuha da zagrije dok bi odmarao.
Malo malo bacao bi pogled na kočić dokle je bilo potrebno da iskopa kanal. Posao je sporo napredovao, ali Dragutin se nije predavao.

„Sjeti se repice. Ovo je samo za danas i sutra. U ponedjeljak opet škola.“-pokušavao se stalnim bodrenjem hrabriti.
Bilo mu je neprijatno kad je Simo donio jelo. Plašio se njegove reakcije.
„Odlično Drago. Dobro ti ide.“-ohrabri ga Simo sa par riječi.
Nakon jela Dragutin navali još jače. Malo je kopao krampom, a zatim lopatom čistio kanal od iskopanog materijala. Dok je radio lopatom činilo se da odmara.

Na dlanovima su se pojavili veliki krvavi plikovi koji su ga pekli kao vrelo kestenje. Stiskao je zube. Bližila se noć.
Uspio je iskopati kanal dubine čitavom dužinom, ali samo trideset cantimetara u dubinu, što nije bilo još dovoljno. Treablo je doći do dubine od osamdeset cantimetara.

Mrtav umoran stigao je u stan. Znojna košulja lijepila mu se za leđa. Nije nikome govorio gdje je bio i šta je radio.
Kad je legao bio je toliko umoran da je  steškom mukom zaspao. Boljela ga je svaka kost. Svaki dio tijela bio mu je utrnuo.
Kad je napokon zaspao bila je već ponoć. Jutro je došlo mnogo brže nego što je očekivao.
Iako umoran na vrijeme se pojavio kod Sime.

Bolni dlanovi grčili su se dok je stezao dršku ašova. Ašov mnogo lakše propade u sloj zemlje koji je kopao. Sloj zemlje bio je mekši nego dan prije. S vidnim olakšanjem na licu nastavi raditi sve dok se zubato novembarsko sunce ne pojavi.
Zaboravi on na bolove koji su trgali njegovo mlado tijelo dok mu se niz lice slijevala znoj, a crna kovrčava kosa učini još kovrčavijom i kuražnijom.
Iz usta mu se ote pjesma koju su njegovi stari znali zapjevati na nekom slavlju.

„Aoj moji mrki doratoviiiii
Sutra ćemo u Bosanski Noviii........“-pjevušio je ojkaču onako poistiha.
Tim činom kao da sebe ohrabri te mu se učini da zakorači u jedan novi svijet. Svijet odraslih koji mogu da se brinu o sebi.
Negdje oko dva sata kanal je bio iskopan. Simo je bio zadovoljan.

„Kad bih još znao kako da položim traku za uzemljenje?“-Simo se glasno zapita.
„Znam ja čika Simo. Izučavam za električara. Dajte vi samo traku za uzemljenje pa ćemo je odmah položiti i zatrpati kanal.“-gotovo veselo izdeklamova Dragutin.
Bio je sav važan. Znao je nešto što ne zna baš svako. Bio je sav sretan dok je gledao kako ga Simo sa poštovanjem gleda dok on objašnjava kako se polaže uzemljenje.
Vidjevši ga kako vrijedno radi Simo mu se pridruži te mu pomože da zatrpa kanal.
Posao je bio gotov s prvim mrakom.

Dragutin je sav treperio. Posao je bio gotov. Ispunio je dogovor. Talasi zadovoljstva tresli su ga kao groznica. Nije žurio. Polako je kupio alat i čistio ga od zemlje.
Dok su nakon posla sjedili i jeli primjetio je kako ga Simo gleda drugačijim očima. Nije bio tek jedno Podgrmečko dijete. Bio je ravnopravan u razgovoru sa Simom koji se zainteresoavao za elektriku.

Prvi zarađen novac. Osam hiljadarki.
„Osam hiljadarki.“-ponavljao je Dragutin u sebi.
Planirao je kako da utroši zarađeni novac. Potreba je bilo mnogo.
Onako umoran zaspao je sjedeći. Čvrsto je držao novac u rukama.

Jutro je dočekao svjež i odmoran. Prve pahulje snijega prolijetale su nad gradićem.
Nakon nastave otišao je do rudarskog doma da se vidi sa ocem.
Sakrivao je dlanove dok je razgovarao s ocem.

Mati mu je poslala tople pletene čarape i novu košulju. Otac mu dade svoje novodobijene duboke radničke cipele sa dubokim šarama.
„Hoćemoli zajedno u petak?“-iznenadi ga otac pitanjem.
„Naravno.“-sav ozaren Dragutin ustade i oprosti se s ocem.

Petak je brzo došao.
Kad je ušao u učionicu osjetio je mnogo pogleda na sebi. Nova košulja, nove duboke radničke cipele. Stresao je snijeg sa novog toplog zimskog kaputa stegnutog oko pojasa.
Začešljana kosa i tanki brčići bili su nešto novo na njemu.

„Idemo ćaća.“-nekako ozbiljnim glasom pozva oca koji ga je čekao pred domom.
Rukovaše se. Očeve žuljevite ruke osjetiše tragove žuljeva na njegovim rukama. Ne reče mu ništa. Malo se nasmija šeretski.
„Lijep kaput imaš.“-reče mu rukom mu pokaza da krenu put sela.

Mati je dobila novu maramu, otac nov aparatić za brijanje. Sestre po čokoladu i paštetu.
U snježnom novembarskom danu dvije siluete izgubiše se u bjelini dana dok je snijeg zatrpavao njihove tragove.

Pozdravlja Vas mandrak72, kolekcionar poklopaca od pašteta i tragova u snijegu.

Deseto selo napuštali su i posljednji uzvanici. Za njima se povlačila noć koja je ostavila traga na umornom mandraku72.
Saslušao sam sat do kraja. Nisam gubio živce.

„Pola osam.“-trljao sam oči nezadovoljan činjenicom da je Deseto selo osvanulo pod bijelim pokrivačem uvijek neugodnog mraza tog ćutljivog pratioca jeseni, zime pa i proljeća.
Mrazom okovano jutro bezobrazno je štipalo naizmjenično za nos i uši. Bilo je rano za kapu. Po dogovoru Toyota crvene boje sa zvukom malog nadzvučnog aviona stigla je u dvorište.
„Sav materijal je spreman. Možemo poći.“-rekoh kolegi sa kojim sam maštovito Deseto selo zamijenio za realnost Potkozarskog sela na minus 3 stepena.

Vožnja je potrajala nekih dvadeset minuta. Iz toplog automobila zavaljen u radno odijelo sa logom moje matične firme posmatrao sam usnulo jutro kako se stresa od magle. Predjeli nakon strmog uspona iz kojeg smo se izvukli iz kotline Une i Sane davali su sasvim novu dimenziju. Paperjasta magla bila je razbijena i povlačila se pred izlazećim suncem jedinim preostalim putem. Nenastanjenim kotlinama dolinama i potocima bezglavo bježeči pred lavežom lovačkih pasa i lovaca koji su pucali na svaki njen sumnjiv pokret.
Blještavo bijeli mraz ma koliko bezobrazan bio ipak je bio lijepa slika tog sunčanog i hladnog nedjeljnog jutra. Gomila materijala koju smo vozili bila je sasvim dovoljan tajmer koji je jasno stavljao do znanja da prije 16 časova nećemo stići svojoj kući.
Lišće na stablima više nije imalo onu lijepu zlatnu boju već nekako mrtvo braon boju. Jesen je brzo starila. Bila je kao predgrupa zimi na najvećem koncertu ikad. Par trenutaka slave u kojoj se trebala stopiti sva njena ljepota surovo je iscrtavala njeno staračko lice.
Već neko vrijeme pogledom pokušavam zapamtiti fotografije koje su promicale.
„Tako je najbolje. Pamtiću isječke. Mozaik ću poslije da spajam.“-mislio sam za sebe.

Širom otvorena kapija dočekala nas je manirom najboljih domaćina.
Kao tepih mekom travom obraslo dvorište vodilo nas je do ulaznih vrata.
Kolega je pokucao na vrata. Nakon par kucanja začuo se glas domaćina.

„Mladići moji dragi. Ja sam malo prilegao. Ložim vatru i grijem se. Hajde uđite, jutros je bogami zahladilo.“-reče nam i svoje ime dok smo se pozdravljali.
„Ma neka Petre. Ugrijaće sunce. Samo što nije.“-rekoh mu.
„Bogme mene vatra teško može ugrijati.“-reče Petar osamdesettrogodišnjak još uvijek vitalan i izuzetno uredan starac.
„Baba mi je umrla. U junu se navršilo godinu dana. Jedanaest godina sam je služio.“-reče nam starina.
„Imate li djece Petre.“-razgovor je tekao očekivanim pravcima.
„Dva sina i dvije ćeri. Dođu svako malo i obiđu me.“-reče Petar i ostavi nas da radimo.
Jači oblak dima potvrdi našu pretpostavku da je otišao da naloži vatru.

Pogledom sam prelazio preko dvorišta.
Uredno pokupljeno lišće bila je jedina vidljiva aktivnost Petrova na imanju. Pored hrpe lišća bile su grablje i stari sepet (velika pletena korpa od lijeske). Na drugom kraju dvorišta već godinama nekorišteni kokošinjac, kuruzana opletena i nakrivljena na kamenom ozidanim bapkama (temelji) kao da se spremala na posljednji put tek nevidljivom paučinom vezana za nakrivljenu brajdu sa ko zna koliko godina starom vinovom lozom koja se čvornovatim rukama posljednjim atomima snage držala za umornu brajdu skojom je godinama stvarala savez protiv sunca.
Kuća je bila starinska sa starim biber crijepom i strmim krovištem.ispod koje se kočoperno izdizala badža ispuštajući dim kao strastven pušač kad ispušta dim kroz nos nakon što ga duboko udahne prije nego donese neke važnu odluku ili se samo malo folira.
Mali prozori sa čistim i starinskim zavjesama koje kao da su svakog momenta očekivali ruku da ih pomakne i da ukaže poznato lice koje ičekuje uvijek drage goste koji ma koliko godina imali nisu dalje odmakli od statusa djece.

„Vid de stara ima li nam djece.“-glas kao da je želio da mi dočara ne tako davnu prošlost.
„Petre još je rano. Autobus možda još nije krenuo iz Novog.“-ipak je izvirivala na djecu staramajka.
„Samo ti pogledaj. Ja odoh otvoriti kapiju. Da ne pomisle da ih ne čekamo.“-Petar bi ustajao i odlazio da otvori kapiju iza koje su u svijet odlazili jedno po jedno dijete.

Vrata starinska i grubo obrađena ispucala i sva nekako iskrivljena sa bijelim kvadratićem na sredini oko ručnokovanih kvaka kao ukras zaškripaše.
Bio je to Petar. Išao je prema nama.
Ispod kuće se nalazio kamenom ozidani podrum u kojem odavno nije bilo blaga.

„Jeste li Vi djeco moja za kafu da Vam skuvam, ili bi radije nešto ljeto.“-u njegovom glasu se osjećala njegova želja da nas počasti. Želja da porazgovara.
Znali smo da je razgovor bio povod pa smo ga zapričavali.
A on je pričao. O svemu. II svjetskom ratu. Bunaru kojeg mu je jedan kopač naplatio i nakon dan kopanja nestao negdje u pravcu Zagreba.
„Oprostio sam mu te pare. Njega je neka silna muka natjerala da loše postupi.“-u njegovu glasu bilo je neke pomirljivosti.

Bilo je vrijeme da se pođe na tavan.
Oduvijek sam volio tavane. Volio sam njihovu tajnovitost. Mnoštvo priča zaboravljenih i prekrivenih usnulom prašinom za koju kao da je vrijeme stalo onog mometa kad se spustio tavanski poklopac.
Nisam ništa dirao. Samo sam razgledao po uredno složenom tavanu. Dotrajali biber crijep sijerio je sunčevom svjetlošću gotovo nestvarno u mraku koji mi se na tren učini kao zvjezdarnica u Zagrebu koju onomad posjetih kao učenik na ekskurziji davne 88-e.
Na bočnim dijelovima kuće na dumama kao ukras i ventilacija na obema stranama  bjehu urezani krst, srce i krugovi na rasušenim daskama.

Čađave grede još uvijek su mirisale slaninom i kobasicama koje su se tu sušile dok ih je vjetar milovao po tijelima dok su se zamamno uvijale pred mačkom Žućkom koji se oblizivao kao da je imao samo jednu dilemu.

„Šta prvo. Dal kobasa slasna il slanina masna?“-netragom nestali Žućko iz vedrijih vremena ostavi dilemu pod krovom dok se tavanska tišina meškoljila pod mojim opreznim koracima.
Jaka svjetlost kroz otvore na dumama mi vrati pažnju.

Krst. Što sam ga duže i pažljivije gledao svjedočio mi je o svoj patnji koju je ovaj Potkozarski narod pretrpio u želji da opstane na svome ognjištu garavom i siromaštvom izdašnom. Stajao je kao opomena teškog života i lagano se od jačine svjetla pretvarao u krug.
Protrljao sam oči. Opet je bio tu.

Bilo je i srce. Kako i ne bi. Koja to mladost ima snage da ljubav potiskuje. Zatvorih oči. Hladni vjetar koji je strujao kroz tavanski prostor mješajući se sa dimom koji me je pekao za  oči donese mi glasove odavno presahle iz staračkih grudi dok se prolama pjesma Kozaračka.
„Dok je Svodne i Ahmetovaca
Nećeš mala ljubit balavaca...........“

I ono se pretvaralo u krug koji je pulsirao izmješan sa dimom.
Nisam ustuknuo gledajući u krug. Posljednji simbol koji sam razaznavao. Nije se mijenjao ni u šta. Sve oko njega završavalo je krugom, a on. On kao da se u živo sunce pretvori.

Okrenuh se na drugu stranu tavana podpođenog dasakama starim koliko i kuća.
Uredno odloženi dječiji krevetak i kolijevka. Pored njih preslica i vreteno sa možda tek po kojom vlasi ovčije vune.

Dok sam silazio sa tavana osvrnuo sam se na njega još jednom.

Kako sam se spuštao niz ljestve smanjivalo se moje vidno polje tavana koji je nekako bio još tiši i vidno polje sužavalo se u krug kojeg zatvorih tavanskim poklopcem koji je tako vješto odvajao dva paralelna svijeta nesmetano čineći da se krug prožima kroz njega zatvarajući sve u jedan veliki ciklus. Krug bez kraja.

Vidno zadovoljan urađenim poslom Petar nas isprati. Vrati se iza starih velikh hrastovih ispucalih vrata. Bijeli kvadratić nestajao je u retrovizoru dotrajale Toyote.

„Fin neki čovjek.“-reče mi kolega.

„Da.“-potvrdih.

Mislio sam na tavan. Mislio sam na tavane u Desetom selu. Bilo bi dobro ponekad prolunjati njima, potražiti, krst, srce i krug.

Tek da se nešto važno ne zaboravi.

Vjera, ljubav i život.

Pozdravlja Vas mandrak72, službeni vodič kroz tavane Desetog sela.

Volim riječ priredba. Nekako me vrati u vrijeme kad su se one čekale, doživljavale i o njima se dugo poslije pričalo.

Volim i prirodu. Svakodnevno sam poslom vezan za radove u prirodi. Prirodno je da volim prirodu. Stoga Vas pozivam na Veliku priredbu u Desetom selu.

Deseto selo nije odmah poslije devetog i prije jedanestog. Ne. To je jedno selo u kome je sve moguće. Adresu Desetog sela nećete naći niti u jednom imeniku niti adresaru u Pošti. Pa kako onda. Polako sve će to doći na svoje mjesto.

Za početak sjećanje na jednu priredbu.

U Deseto stelo da biste stigli potrebno je mnogo toga. Krenite u svijet i saslušajte mudre Pričalice. Možda Vam mnogo toga bude djelovalo nevjerovatno, ali zato morate poslušati svoja Sanjarenja. Možda Vam dobar glas donese i Grlica ili kakvu dobru vijest iz školjke putem Talasa i prekomorskih jedrenjaka. Na tom putu sresšćete mnoga svijeta, ali se ne brinite svim putem će Vas čuvati dobri duh Casper. Ne plašite se možda ako sretnete Stepskog Vuka, nije zao, naprotiv on je zaljubljeni sanjar baš kao i Bijeli Očnjak kome će biti drago da Vas uputi na pravi put.

Za hranu ne brinite pa tu je uvijek Domaćica sa svojim sjajnim izborom jela koji okrijepe dušu toliko da poleti i Vila bez krila. Kad poletite onda možete biti Biheppy, jer onda ste Krilaanđela. Može li od toga bolje.

Pa zato i idemo dalje. Može neko uz put da vam postavi stupicu i da dotaknete Patos, ali ne brinite i Patos je s nama. Uz put će se društvo stalno povećavat. Hiper. Mnoštvo blogera ukratko Hyperbloger.A kad stigne noć. Ne plašite se sa vama je i Luna. Svetionik u noći.

A kad Vam umor pristigne na lice nježna Poluuspavanka uvešće Vas u svijet snova. Nesanica Vam neće dati mira. Probudiće Vas tačno na vrijeme za dalji put. Ako nekoga tražite onda je najbolja da  priupitate nekoga ko ima iskustvo sa traženjem. Ne znam nikoga boljeg od Anam da Vam pomogne.

Iz dalekih zemalja krenuće i vitez Bokikojić naoružan romantizmom u najsjanijem oklopu, beskompromisni Rene naoružan iskustvom i preplanulog tena. Nastasja nam stiže odjevena u Viktorijanske haljine iz Britanskog carstva.

Kad zapnete prednepremostivim preprekama Malaino će sa svojim stihovima otvoriti tajne prolaze iza kojih će Vas čekati Šuky glavna veza za prevodnicu u Deseto seloi ovlašteni dizajner za sav materijal večerašnje zabave.

Veliku pomoć kao voditelj predstave imaće dva doajena Blog.rs. Šmeker sa salaša Baladašević i uvijek britki i samo naoko ljutiti Mladi Luk.

Za ulaz obavezno ćete proći skenersko slikanje od magova fotografije Vastaga i GKojadinovića koji će izraditi i Vaša lična dokumenta.

Iskusna novinarska ekipa predvođena Vojom zabilježiće sva dešavanja uz čaj dok se pravi Englez.

Ne bih da Vam otkrivam sve tajne. Srešćete još mnoge mnoge drage prijatelje i poznanike.

I to nije sve. Idemo malo muzike.

Da biste stigli na tačnu adresu potrebno je da se obratite na slijedeću adresu.

 http://mandrak72.webs.com/

A tamo Vas čeka slijedeće.

Dobrodošlica za Sve vas.

U sobi koja se naziva O meni čekam Vas ja sa muzikom za sve Vas pa birajte po volji i srcu.

U slijedećoj sobi možete nešto više saznati o Desetom selu i novostima iz desetog sela. Možete i polsušati lokalnu radiostanicu mada Vam ne preporučujem.

U sobi sa nazivom Fotografije poslužuje se hrana, pića, kolači i voće. Tu je i prostor gdje može da se odlože pokloni. A ja ih volim.

Koga ne zadovolji muzika može sam da je izabre u sobi na kojoj piše Video i muzika.

Svoje mišljenje možete izraziti na sobi gdje piše Blog naravno samo se prije toga morate registrovati. Biće mi zadovoljstvo.

Možemo razgovarati i u sobi za razgovore.

Zato pogledajte u sobu na kojoj piše Na brodu su. Čekamo Vas. Društvo se okuplja i baš kao u pjesmi.

Izvolite dragi prijatelji na Priredbu u Desetom selu.

Sat je zazvonio. Pa ako i bilo mu je vrijeme. Čekao sam dobrih sat vremena da se i on razbudi. I on je sinoć kasno legao. Ustvari i nije, ali položaj njegovih kazaljki gotovo nikoga nije interesovao, pa samim tim imao je sva prava da legne i da se izvali i sve tri uvis da digne. Ali jok.
Kvrca ti on svu noć. Ne znam da li je bio svjestan da sam budan i da ga slušam.

A on se nekako raspjevao. Slušam ja lolu matorog, a on pjevuši neke bećarske pjesme. Ojkače naše narodne.
„Tamburice dugačkoga repa jedva čekam da mi baterija krepa...“-kombinovao je on riječi jedne bećarske pjesme stavljajući sebe u prvi plan.

Bećari su spominjali ženu, a on bateriju. Pa naravno. Šta bi bećari pjevali da im nije žena.
Tako i on pjeva o bateriji skojom se svezao i bez koje bi bio ništa.

„10 godina. Ej.“-ponavljao sam nekoliko puta.
Već nekoliko dana kiša mi je kvarila planove. Remetila mi plan rada. Bilo je i snijega, ali biće njega. Nijesu ga vrapci izjeli da ga nema.
„Mićo da mi danas pokušamo završiti s dizanjem stubova u Kozinu. Jel prisušilo? Šta ti misliš?“-pokušavao sam da vratim film koji je najavljivao kišu za petak.
„Moglo bi je i sutra biti, ako pokisne Grmeč ništa od posla neće biti do proljeća.“-konstatovao sam više za sebe.
„Idemo mi danas, ako bogda da završimo sa dizanjem stubova u Kozinu.“-radni zadatak upijao je prve tragove plave tinte iz hemijske olovke.
Jugić je strpljivo slijedio putanju mojih misli. Put je bio samo povod. I bez njega mi bi cilju stigli. Takav je jugić auto.
Bio sam nestrpljiv.

„Čole jel prisušilo?“-pozivao sam Čolu starog vuka.
„Znaš mandrak72 jedva smo nekako izašli uz onu veliku strminu.“-riječi mi nisu ulijevale nimalo nade.
„Dolazim i ja ubrzo.“-nastojao sam i svojim prisustvom pomoći kako god.
Panasonikov autoradio birao je muziku po mom guštu nastojeći da mi povrati raspoloženje. Nes radio opet je bio u formi. Onoj najboljoj iz osamdesetih.
Sunčani dan podgrijavao je atmosferu.
Mnoštvo sjajnih fotografija zabilježih svakim trepatjem iza kojih je prštila jesen bolno stresajući zlatne kapljice koje osjetih na svojoj koži. Retrovizor mi je još jednom potvrdio sumnje koje i nisu sumnje. Jesen je oslikavala i moje lice.
Zadovoljno se osmjehnuh. Volim jesen.

Pred mojim očima ukazivao se Grmeč. Volim i njega. Jednostavno je tako među nama. Znamo se nekih desetak godina i godinu više.
Još nekog znam desetak i jednu godinu više, al definitivno ga volim deset godina.

Prerano ostarjele breze živahno su treperile. Njihovo bijelo lice bilo je sušta suprotnost kao žitu požutjelom lišću.
„Ako, ako mandrače72. Neka tebe nami. Kuda žuriš mladiću.“-pripitaše me.
„Eh mladić. Pa neka bude. Žurim u Kozin. Jel znate šta se tamo sprema.“-odgovorih i upitah ih istovremeno.
„Kako ne bi znale. Bome pričala nam naša Dragana. Dolazi struja u Kozin.“-glas im je podrhtavao od ushićenja.
„E onda znate zašto žurim. Ajd zdravo.“-produžio sam dalje.

Spuštao sam se krivudavim asvaltiranim putem prema Hašanima. Kozin je bio selo sa desne strane od Hašana uzdignuto iznad Hašana tako da izgleda da ga je sam đavo podigao i zaboravio spustiti. Strmi i blatnjavi put nije mogao da nas zaustavi. Neustrašivi pobjednik mnogih uspona i tratina bez puteva nije posustajao. S desne strane povremeno bih spuštao pogled u Hašane. Obnovljena crkva kao snijeg bijelila se kroz zlatne ramove ispletene od bukova lista koje se hrabro držalo. Izdržaće još koji mraz, a po neki i dočekati prvi snijeg.
Pa da prije nekih 10-tak dana bilo je i njega. A prije desetak godina isto.
„Idemo do Stršljena. Pokušaćemo prvo dići stubove kod njega.“-Čole me dočeka kod kamiona.
„Slažem se. Idem sa vama.“-usmjerih automobil koji se više ne proizvodi prema Stršljenu.
Neobičan nadimak za nekog. Siguran sam da ga s nekim pravom zaista zaslužuje Grmečlija plavokos i kovrčaste kose. Ljudina golema da ga treba tražiti u deset sela i kotar pride.
„Ajde da danas pokušamo da dignemo stubove.“-usput smo mjerkali put kojim bi veliki traktor natovaren sa betonskim stubovima trebao da stigne do Stršljenove kuće.

Nestvarno lijepa slika predjela sela Podgrmeča ponekad bi učinila da se vratim u svijet Brankovih bajki koje ne blijede no pršte bojama sljezove boje stvarajući  čudo upravo tu pred našim očima.

Stara Hercegovina me je dočekala s oprezom starog nevjernika. Čučala je na kamenu srasla sa njegovim korijenom koji nije mogao pružiti žile u zemlji koje nema te se nastani u duši Hercegovačkoj.

„Dobar ti  dan Hercegovino.“-osmijeh nisam krio.
„Svako ti dobro neznanče.“-oprezni glas ispunjen epskom melodičnošću škrto odgovori.

„Mandrak72. Kako se živi dobri moji ljudi?“-predstavih se i upitah.
„Eto živi se.“-odgovori.
„Vidim pripeklo bogami sa svih strana.“-zaključih.
„Pripeklo bogami.“-odgovori.

Pogledom sam kružio po ogoljenim i kamenom obloženim ramenima.
„Mora da je mnogo teško na kamenu sunce čekati.“-rekoh.
„A ti onda za kamen.“-odgovori.
Pogledah u dva oka jezerom plavim osnovana.

„Kako za vodu ljeti kad kiše nema?“-opet upitah.
„Što pretekne od zime za ljeto se nađe.“-opet mi odgovori.

Pogledah na ispucale i kao kora hrapave dlanove. Bili su stisnuti dok su pridržavali štap kao dukat žut i uglačan ispod kojeg je siktala guja ljuta.
Odskočih korak unazad.

„Ne bježi mandrače72.“-pokudi me starina a glas kao vjetar što zviždi međ rijetkim žbunjem polusuvim i zanovijeti.
„A gdje ću pred guju.“-gotovo zavapih.
„A ti pored nje i šnjom zlu ne trebalo.“-škrti odgovori oštri kao ivice iskrzanog kamena prosto su sjekli moju radoznalost.

Nisam skidao pogled s kao snijeg bijelih kosa rasutih po leđima raspletenim iz pletenica iz kojih je škrto kapalo mlijeko iz kamena.
„Nije vam priroda mnogo podarila zemlje i blagodeti. Mislim nešto“-rekoh ni sam siguran u svoje stavove.
„Kad je mjera stvarna potreba onda i za gosta namjernika pretekne.“-ispruži mi ruku široku ko polje, plodnu  ravnicu zelenu.

Nemadoh kud te uputih se korakom nesigurnim. Vremešna starina lagano je korakom lomila goru. Sagnu se pored kamena i dlanom zahvati tek rosu zaostalu koja je srebrila na zanovijeti što se u malim grumenčićima opirala vjetru i suncu, kiši i suši.
„Osvježi se. Samo što nismo stigli.“-mahnu rukom, a vjetar hladan kao zdenac ispuni mi košulju te mi dugmad zaledi.
Uvukoh se u kožun od ovčije vune kad izbišmo pred dvore od kamena.

„Kako sunce uđe kroz prozor malen.“-nisam prestajao sa zapitkivanjem gorštaka koji se kao dim provuče kroz mala vrata i  nestade iza vrata koja zapamtiše mnoge bune i prosvjetitelje.
„A ja ti provirim kroz njega pa ukupim sunca za dvije zimske zore.“-miris svježeg sira prostruji za sobom u kompoziciji teško vukući nešto suvine i mješinu crnog oporog vina.

Trenutak kasnije „mučenica iz kamena cijeđena od sunca slađena“ sjurila se niz glasnice.

„Nijesi na nozi jednoj doskakutao mandrače72“-druga je već na autoputu desetračkom gudala na guslama javorovim.
„Nisam ni planirao na sve četvere otići“-kao tamjan kad sobu ispuni, ispuni me jednostavan razmještaj potreba i razloga.

„Nisi poželio nekad da pođeš gdje je sve mnogo šire i izdašnije.“-sad sam bio siguran da od ovog nije moglo više.
„Pošao bih ja ali sunce ne bi šćelo. Vrelo se ne može prenijeti, a vjera se ne može s gujom ostaviti. Kud ću sam u svijet nepoznat. Kamo dalje kad mi ovdje svega pretiče.“-reče.
„Gora se pomjeriti ne može. Ne može se vjera pokoriti, niti gladna duša zavarati.“-dugo sam gledao Staru Hercegovinu opasanu viteškim tvrđavama od vjere i teškim oklopom od plavog neba i sunca sjajna.

Hercegovačka Gračanica najsjanija medalja upornosti čovjeka i kamena da ostanu skupa trajno je sklopila savez.