„Mandrače72, ne valja se noću na izvor ići.“-odzvanjale su riječi koje sam nekoć davno mnogo puta čuo.
„Ali, kakve to veze ima. Izvor ko izvor, samo noć što je.“-kobajagi sam se junačio.
„Đavo ne ore ne kopa. Onaj koga ne spominjemo. Radije dalje ne pitaj.“-završio bi svaki dalji razgovor.
Čini mi se kao da su vijekovi minuli. Strahovi odloženi na tavne duše do nekih novih nedoumica. Do nekih novih raskršća na kojima nehajno odloženi novčići, šibice i ko zna kakve sitnice ne pukim slučajem razbacane opominju.
„Ponestaje vode. Ne bi bilo loše poći po nju prije mraka. Noć samo što nije.“-kao šilo kroz jutenu vreću probadale su me riječi.
Nije bilo razloga za strah, samo neka slutnja kao hladan peškir niz leđa skliznula je.
„Ne brini. Pohitaću čim prije da se vratim.“-dva velika kanistera bla su već u rukama.
Još jedan lijep i ne baš topal avgustovski dan vukao me je za rukav u pravcu izvora. Na tom izvoru sam često pio vode prolazeći kroz selo tokom dana. Radovao sam se tom susretu, ali jedan dio mene koji uvijek nekako šalje neke neobjašnjive impulse držao se previše rezervisano. To me je posebno zabrinjavalo. Volio sam njegovo mišljenje o svakoj dilemi pred kojom bih stajao.
„Šta je? Trta, aaa. Nisi ti bome neka junačina.“-korio sam oportunistu, skeptičara u sebi.
I dalje se nije javljao. Njegovo prisusutvo jasno sam osjećao. Nedostajala mi je ona njegova potreba da na sve opominje. Ne kažem da nekada nije bio u pravu, ali doza stalne borbe u meni davala mi je neku neobjašnjivu snagu, prpošnost.
Ovoga puta nije bilo toga. To me je uznemiravalo.
„Znaš nisi fer. Znam ja da se mi oko mnogo čega neslažemo, ali želim sukob. Želim argumente i činjenice.“-začikavao sam.
„Ej čovječe. Budi se.“-nisam posustajao.
Nije pomoglo moje izazivanje.
Sunce je zašlo iza brda. Ostalo je još nekih pola sata do mraka. Gledao sam u zelene livade i njive kako polako bezlično utanjaju u neko neodređeno sivilo, bojažljivo navlačeći plašt od pramenova izmaglice koja je gutala velike stogove sijena. Poput guje izmiljela, migoljila se u pravcu brda iza kojeg je netom sunce zašlo.
Iz razmišljanja i posmatranja slika oko sebe prenu me glas.
„Nisi se predomislio? Kako hoćeš.“-budio se glas sumnje u meni.
„Zašto bi se predomislio?“
„Ćutaću.“-umuknu glas u meni.
„Zašto ćuti. Bilo bi lakše da brblja sa mnon. Da me odgovara. Ubjeđuje. Bilo bi mi lakše i kad se duri i tek ponekad uzdahne glasno negodujući mojoj nezrelosti, lakomislenosti.“-bunio sam se u sebi.
Vijugavi seoski put sužavao se i opasno se naginjao prema Japrici prijeteći svaki čas da se sjuri u nju hladnu i prijeteću i skvasi mi noge u antilop cipelama. A Japrica nekako baš na tom mjestu ubrza kao kakvo čeljade pred nevrijeme kad žuri da pozatvara prozore i da se šćućuri pored peći koja je pucketala i prijeteći upućivala varnice nekome tamo kome nije bilo mjesta ispod krova.
A taj neko. Lutao je. Tražio. Čekao i sačekivao. Bio protjerivan, ali se iznova vraćao i tražio. Nudio. Obećavao.
Brestov most polako je gutala vrba i joha čineći ga mnogo manjim nego onda kada sam sjedio na njegovim rukohvatima, zabacivao udicu sa tek mrvicom domaćeg hljeba stisnutog u mrvicu na kraju pecaljke izazivajući najveće ribe na megdan.
Kao tijesna košulja nakon pranja stiskala me je majica. Dugmići pod vratom kao da su se spremali na jednostranu odluku da otkažu poslušnost i krenu svojim putem.
Most se sužavao svakim mojim korakom.
„Hajde. Šta si se ukočio. Pa ovuda si bar stotinu puta prošao. Poznaš svaku stopu.“-kuražio sam se.
Moji koraci odzvanjali su tupo i nekoliko decibela glasnije nego je bilo neophodno. Poput vojske u panici. Nije bilo jasnog reskog koraka. Koraka koji odiše sigurnošću. Zadatkom.
Bio je to korak nevjernika. Sav ustreptao i nesiguran kao kakvog đaka koji nije naučio pjesmicu i stalno pogledava na sat mjereći razdaljinu od kazaljki koje su kao škarama sjekle preostalo vrijeme, bolno obeshrabren, brzinom i odlušnošću učiteljice da kazni nespremne.
Koraci su bubnjali. Srce je ludački lupalo. Činilo se kao da se utrkuju tih dvadeset i jedan metar.
„Neko ide za mnom. Trči.“-paničan strah uvlačio mi se ispod majice i vrškovima noktiju izvlačio i posljednje trnce za koje sam smatrao da su odavno iščeznuli još onog utorka kad je povelika sova u gluvo doba noći tik iznad glave krenula u lov na mrtvoj straži.
Ubrzao sam korak. Most kao da je rastao, a njegov kraj sužavao se i nastojao da me zaustavi. U ruke preda.
Nije bilo moguće ići napred. Stao sam. Kao kamen oteželi kanisteri bolno jeknuše dok sam ih ispuštao pored sebe.
Čuo sam samo svoj glas kako dišem. Sve oko mene je umuklo. Očekivao sam ledene ruke. Hladan dah na vratu.
Tren.
Kao vječnost.
„Šta čeka? Ja dalje ne mogu.“-preklinjao sam da se već jednom sve završi.
Ništa.
Ništa se nije čulo. Čak ni Japrica.
„Koga si očekivao ovdje?“-unutrašnji glas sumnje nekako plastičan i hladan me prenu iz obamrlosti.
„Ja, ja. Ne znam.“-zamuckivao sam.
„Ono što ne vidiš i ne postoji. Čega se onda plašiš?“
Nisam ništa odgovarao. Nisam ni znao da li trebam.
„Sumnjaš u sebe stari. Nikoga nema da te zaštiti.“-glas mu je pomalo prelazio u cerekanje.
Nikada mu nije bio takav glas. Bio je svakakav ali tako jeziv nikad.
Ohrabren njegovim prisustvom, ali zabrinut otupjelim osjećajima uplaših se.
„Ako kažeš da ono što ne vidim i ne postoji, čemu onda zaštita. Od koga?“-sagnuo sam se da ponovo podignem kanistere.
Noć je polako osvajala drum i šumovite obronke što su se šćućurili pored puta u slatkom drijemežu. Tek ponekad začuo bih kako se onako sneni premeću po postelji, a vrhovima granja češkaju u neznanju o svemu onome što me muči.
Moj unutrašnji glas je zaćutao. Osjećao sam da me prati. Prati svki moj korak. Čitajući moja pitanja i sumnje. Tumačeći moj strah i nedoumice.
Trudio sam se da mislim o izvoru. Odakle je sve poteklo. O vodi koju neizostavno trebam. O ručicama koje će nespretno zahvatati vode u dlanove dok im budem polijevao da se jutrom umiju i uklone posljednje tragove snova i borica nastalih od veženih jastučnica moje bake.
Kao prva rakija kad potekne iz kotla slabašan zvuk mi dade do znanja da sam stigao blizu izvora. Laknulo mi je.
„Babin točak.“-za sebe ponovih.
Bio je uređen. Uredno ozidan od kamena sa klupicom pored za sjesti čudno se bjelasao u noći.
Za tren posla kanister je stajao ispod cijevi gutajući prve gutljaje. Bio je žedan. Jako.
I ja sam bio žedan. Strah od maloprije isušio mi je grlo.
Maknuo sam kanister i dlanovima zahvatio vode. Bila je hladna. Prijala je.
Ponovo sam sjeo. Noć je obgrlila šumu koja se spustila do samog izvora. Do klupice na kojoj sam čekao da se kanister napuni. Nije išlo tako brzo kako bih želio.
Neka prijatna jeza ohrabrivala me je dok sam sjedio na klupici i čekao. Nisam se kretao. Osluškivao sam. Bio sam u poziciji da prvi opazim. Godine straže jasno su mi omogućavale da prepoznam ježa koji goru lomi dok hoda i krši sitne grančice pod nogama, a hukće kao čovjek kad ide uz poveliku stranu.
„Ej. Junačino. Nikoga se ti ne bojiš. Sa tvojih trista kopalja ne vidim tog megdandžiju koji bi ti na put stao.“-kuražio sam staroga lovca.
„Nego jesi li ti kakav rođak onom Brankovom ježu?“
„Ih. Kako nisam. Pa sav sam na njega.“-zaškilji onim svojim kao ugalj mrkim sitnim očicama koje su se presijavale na mjesecu što se nalaktio baš na onu topolu pored stare vodenice.
„Nemoj mi još reći da si njegov savremenik.“-bockao sam ga, njega sa trista i ko zna još koliko bodlji.
„A ti nađi razliku ako sumnjaš.“-nije se nimalo zbunio.
„Ajd živio. Moram neka posla obaviti kod kuma.“-nastavi on svojim putem.
Posmatrao sam njegova bodljava leđa dok se sav nekako njihao dok je odmicao pored mene nekim svojim stazama.
Znao je kuda ide. Nije me se uplašio.
„Ej zemljače.“-ponovo me nazva.
„Reci.“
„Da ne vjerujem u sebe ni još trista bodlji ne bi mi pomoglo. Zato se ni tebe ne uplaših.“
Bio je u pravu. Nijednim svojim pokretom nije odavao strah. Vjerovao je u sebe.
Zažmirio sam. Osjećao sam se mnogo bolje. Noć prepuna zvukova kao simfonija umirivala je sva moja čula. Nisam gledao u nebo ali jasno sam znao da me gledaju milioni zvijezda i ko zna koliko svjetova.
Kao u laboratoriji gledali su u mene i radili analize i zaključke. Ne bi bilo u redu da ja pokusni primjerak pokazujem slabosti. Slušao sam žamor vode dok je kanister gasio žeđ veselo klokotajući. Bio je blizu.
Pogledao sam na sat na mjesečini. Prošlo je tek desetak minuta.
Drugi kanister je bio na svome mjestu. Ožednio.
Udobnije sam se namjestio na klupi i duboko zavukao ruke u džepove i ispružio noge. Žmirio sam opet i osluškivao zvukove oko mene.
Lagani klokot vode uspavljivao me je. Nisam se opirao, ali nisam ni snu dopustio da me uzme pod svoje. Omamljujući klokot vode i žednog kanistera igrao se tonovima. Neki od njih nalikovali su riječima.
Nisam uspio razumjeti niti jednu riječ. Ali po intenzitetu izmijenjenih riječi činilo mi se da se nešto važno dešava. Sprema. Časkom bi klokot vode nadglasao kanister, a očas posla bi kanister svojim gutljajima vodio glavnu riječ. Nije to bila svađa. Više neka rasprava. Kao dva odrasla čovjeka smjenjivali su se. Razgovarali. Dizali tonove, a najteže od svega bilo je moje nerazumijevanje tog jezika odavno izumrlog ulaskom gradskog vodovoda u gradska i prigradska naselja.
Odjednom razgovor umuknu.
Nestade sve ustreptalosti, šuma umuknu i sve što u njoj se zeteče. Kao nožem presječena tišina bolno zapara uši. Možda koji decibel više od prijašnjeg razgovora. Čak i od mog disanja koje je ponovo postalo bučno, ubrzano.
Talasi hladnog vazduha poput zrelih krušaka padali su po meni.
Neko je bio tu. Blizu.
Neko nevidljiv. Zao.
Svakoga momenta očekivao sam glas. Sve ostalo bilo bi iznenađenje. Treperilo je oko mene, u meni. Povijao sam se kao breza na vjetru, neotporan i kao konac tankim granama rukama nemoćan da stanem u gard.
„Borba.“-bljesnu iskra u meni.
Od straha umor mi se učini kao nepodnošljiv teg koji je stajao neuporebljiv u mojim rukama, na ramenima koja se objesiše poput kabanice nakvašene kišom.
Čekao sam.
„Zar opet?“-po prvi put se oglasih.
Nesigurni glas kao u pubertetlije sa tek promoljenim maljama ispod nosa učini me još ranjivijim.
Nakašljah se. Zagrcnuh.
„Ko si ti?“-uputih pitanje u najtamniji kutak oko Babinog točka očekujući da je nezvan i neznan baš tu, u najcrnjem kutku, najdubljem mraku, siguran u sebe i s očitom prednošću što ga ne vidim.
Potraja to neko vrijeme.
Osjećao sam da sprema nešto.
„Znaš ti dobro. Ti si me hranio. Učinio jakim.“-poznat glas skeptika u meni stao je na njegovu stranu.
„Izdajice. Stao si na njegovu stranu.“-razaznavao sam višeglasje u njihovom glasu.
„Nisam dalje mogao čekati na tebe slaba i neodlučna.“-podiže glas.
Nisam bio siguran gdje sam to bio slab i neodlučan.
Nisam ništa pitao. Nisam znao odgovor, ali nisam ga htio dalje hraniti i najmanjom mogućnošću da mi protivrječi i zbuni.
„Zašto si pošao na izvor noću? Znaš i sam koliko sam bio protiv. Znaš li da sam ćutao jer ni svo moje zvocanje ne bi te zaustavilo. Tašt si mandrače72.“-kinjio me.
„Voda je za piće. Nisam joj došao s drugim razlozima. Čisto mi je srce i duša kao što je čista i voda što iz točka ide.“-gorljivo sam se branio.
„Ti si u redu.“-neznan glas stade mi u zaštitu.
Nisam poznavao glas. Nije ni djelovao neprijateljski. Čak šta više djelovao je zaštitnički.
„Ne smiješ sumnjati u sebe.“-nastavi on.
„Eto ja tako volim da prozborim koju. Ubi me čamotinja. Ne zamjeri na mom nenajavljenom dolasku.“-glas mu je postajao sve topliji, sve melodičniji.
„Sumnja je rđav partner. Znam ja nju tu oholu ljubavnicu.“-kinjio je mojeg mučitelja.
„Generalno gledano svi mi imamo svoje probleme. Nositi se s njima je borba neprestana. Može li se sve to izdržati?“-govorljivi neznanac iz najdubljeg mraka nastavi.
„Reko´, može li se? Kako ide?“-upita.
„Ide kako može.“-odgovorih.
„Moglo bi bolje. Moglo bi, razuman si čovjek.“-nastavi neznani.
„Znam da bi moglo, no ne snalazim se u ova luda vremena.“
„Eto vidiš neki se i snalaze. Doduše ima tu i nekih ustupaka. Svejedno sve ima cijenu.“-zastade.
„Neke cijene ne mogu platiti.“
„Možemo se cjenjkati. U trgovini uvijek postoje zainteresovani za prodaju i kupnju. S obe strane robe postoje motivi. Postići dobru cijenu žele dvije strane. Trgovina je možda najstarije zanimanje.“
„Nisam ja vješt trgovac. Ne umijem ja dobru cijenu postići. Novac nije područje koje dobro poznajem. Tek sastavljam kraj s krajem.“
„Ne trguje se samo novcem.“
„Znam ja da je novac najbolji prijatelj trgovine. Šta vi tražite, čime trgujete?“
„Ja ne trgujem. Ja gotovo poklanjam.“
„Zauzvrat nešto tražiš. Dušu možda?“-upitah.
„Dalo bi se razgovarati o tome.“
„Duša nije na prodaju.“
„Saslušaj ponudu s moje strane.“
„Ne. Ne i ne. Ne prodajem dušu.“
Što sam ja više odbijao ponude, one su bile izdašnije. Mijenjale se robe i ponude, ali jedino se dušom trgovalo.
Panično sam zagledao prema kanisteru. Želio sam da se što prije bude pun i da se vratim putem kojim sam i došao do izvora. Drugi putevi me nisu zanimali.
Još jedan glas se umiješa. Prijatan starački glas. Djelovao je kao glas starice koja sjedi pored unučeta i ušuškava ga u postelju.
„Dede jabuko babina. Samo se ti utopli. Ništa se ti ne boj. Noć je samo vrijeme kad se dan odmara. Kad počiva gore iznad Crnog vrha čekajući novo jutro. Očas će on. Samo da strče onako bosonog raširenih ruku. Odmoran.“
„Jel noću svi spavaju bako.“
„Noć je za odmora sine moj. Duša da odmori, tijelo da otpočine.“
„Ima li neko da ne spava?“
„Đavo sine. Đavo ne ore i ne kopa te nikad nije umoran i ne odustaje.“-odgovori mu baka.
„Samo ti spavaj čedo, baka je pored tebe. Nikome ja ne dam na tebe.“
Glas umuknu. Tiše od najtiše slutnje. Žubor vode me rasni. Vrati na mjesto zbivanja.
„Igraš se vatrom.“-odzvanjao je plameni glas neznaca.
Ohrabren glasom starice koja je jasno stavila do znanja na čijoj je strani odlučih da krenem u protivnapad.
„Misliš li da si dovoljno jak. Koga ti u stvari imaš?“
„Mnoge. A koga ti imaš?“-pokušao je vratiti lopticu.
„Imam sve ono što ti nikad nećeš imati. Prošlost, sadašnjost i budućnost. Za razliku od tebe mene čekaju i potreban sam im, a ti. Ti čekaš u zasjedi. Podmuklo. Hraniš se strahom, malodušnošću. Ne pomažeš, ucjenjuješ. Ti ne znaš šta je bol, patnja. Suza u dječijem oku zbog polomljene igračke. Radost koju izazovu osmjesi dok ih prskam hladnom vodom pri jutarnjem umivanju. Ne ništa ti ne znaš. Eto i ovaj izvor se zove Babin točak i na pogrešnom si terenu nezvani momče.“
Oživje i glas starice koja stade na moju stranu.
„Ako, ako čedo moje. Nije noć crna koliko može duša biti, te ne vidi sebe samog a kamoli druge pa joj svi smetaju i niko joj ne valja. Stalno traži sukobe i sije razdore.“
Oživje i šuma. Kanister se javi presipajući višak vode. Osjetih da šuma za mene diše dok su mi pluća uzimala svježeg daha. Osjetio sam snagu. Neopisivo sampouzdanje.
Tren poslije kanisteri su već bili u rukama. Put je bio čist. Mjesec okružen zvijezdama obasjavao mi je put do kuće.
Brestovi most okupan mjesečinom bjelasao se u noći. Zastao sam na polovini mosta. Osluškivao sam žubor vode koji me vrati u godine djetinjstva, bezbrižne i netom minule tek iza johe na korak od mene.
„Zažališ li ponekad što je sve prošlo?“-prozva me djetinjstvo glasom raspuklim poput dozrele dinje i mirisom iste na stolu.
„Da nije bilo takvo kakvo jeste zar bi ga se sad sjetio. Često pomislim na tebe, na ljude koji su mi obojili najljepše stranice djetinjstva. Na ljude čije tragove još ponekad tražim u sjeniku, ljeskaru sa mnoštvom neispričanih priča. Ali život teče. Jedno drugačije djetinjstvo proživljavam sada mada brižnije. Idemo dalje.“-uzeh kanistere i nastavih dalje.
Brestovi most je ostao iza. Babin točak je ostao da priča svoje priče.
A mene su čekali moji najdraži. Tražili su priču. Djetinjstvu koje pored mene protiče one su vjetar u jedra. Hrabro plovi moja posada iščekujući novog člana.
Iza Crnog vrha rađao se novi dan.
Pozdravlja vas mandrak72, s osmjehom koji ne priznaje poraze.
[ Priče iz Desetog sela
]
29 Novembar, 2010 10:18
[ Mandrakizmi
]
23 Novembar, 2010 00:20
Zvaničnici Vatikana prihvataju upotrebu kondoma ali u zdravstvene svrhe. Nama ostaje nejasno da li mogu da se uzimaju na prazan stomak.
Pozdravlja Vas mandrak72, iznenađen i nesnađen.
Pozdravlja Vas mandrak72, iznenađen i nesnađen.
[ Mandrakizmi
]
09 Novembar, 2010 22:54
Ovih dana mediji mnogo pišu o komunalnoj policiji. Kako se nezvanično saznaje komunalna policija će za početak samo opominjati nesavjesne građane. Nakon toga krenuće se sa izvinjavanjem istim.
Pozdravlja vas mandrak72, nerigorozni starješina autobuskih stajališta i krempite na sprat.
[ Mandrakizmi
]
31 Oktobar, 2010 13:25
Ne mogu očima da gledam korupciju. Žmurim.
Vratili smo kazaljke sata unazad. Da li to znači da smo barem na sat bliže ostalom svijetu.
Država gradi azil za pse. Sad možemo da lajemo do mile volje.
Pojedinci su toliko zasukali rukave da smo svi drugi ostali kratkih rukava.
Lider sapliće jezikom. Stopa kriminala je u padu.
Pozdravlja Vas mandrak72, prehlađen u svom rođendanskom obraćanju čitaocima. apppćihaaaaa
Uzdravlje
[ Smijehom protiv uroka
]
20 Oktobar, 2010 22:40
Bog je stvarao svijet 6 dana. Ja nisam tako moćan. Svijet koji još uvijek stvaram i dijelim sa vama je nezavršen, nesavršen, ali meni veoma drag. Svijet koji ste i Vi zavoljeli.
Dio svijeta koji se nalazi Pod svodovima Desetog sela je pred Vama.
Svjetlo dana ugledala je moja prva knjiga. Nadam se da će ih biti još.
Ovom prilikom želio bih da se zahvalim svima Vama koji ste mi upućivali riječi podrške sve ovo vrijeme.
Pozdravlja Vas Vaš mandrak72.
[ Smijehom protiv uroka
]
17 Oktobar, 2010 20:07
Dugo sam se dvoumio da li da Vam ispričam i ovu polovičnu priču. Polovina mene bila je za to, a druga polovina smatrala je da joj nije vrijeme. Ali evo nakon što je prošla polovina nedjelje prelomio sam na pola da vam je ispričam. Da ne polovim dalje krenimo redom.
Na pola puta od tamo do ovamo ima jedno selo. Nije to niti selo,a za njega se i ne može reći da je varoš. Ono je nekako napola. Ni tamo ni ovamo. Pa čak i samo ime kaže da se zove Polovine. Nije baš poznato odakle takav naziv za selo. Najstariji kažu da je selom vladao neki knez Polovan. Legenda kaže da je taj knez uveo zakon, da je svako ko je želio da obrađuje njegovu zemlju dijelio prihode na pola sa knezom. To se pročulo nadaleko te se silan svijet slije u to selo, varoš.
Svi mještani su se prezivali isto Polovine. Vjeruje se da su takvo prezime dobili jer su mještani susjednih mjesta, sela i gradova nazivali ih Polovinama. Oni sami nisu imali ništa protiv toga te prihvatiše prezime kao svoje.
Prilikom krštenja sve bebe u knjigu rođenih bijahu upisani kao Polovine. Vremenom u selu nije bilo drugog prezimena osim Polovine. I od tada počinje prva polovina priče.
U selu Polovine sve poče da se mjeri nekim polovinama. Jednostavno nikako drugačije nije išlo.
Popisom stanovništa polovinom prošlog vijeka došlo se do nevjerovatnog podatka.
Polovina stanovnika bila je muškog, odnosno druga polovina stanovništva bila je ženskog roda. Od polovine muškog roda polovina bijahu odrasli oženjeni ljudi, dok druga polovina Polovina muškog roda bijahu djeca, dječaci i momci. Druga polovina Polovina ženskog roda bijahu polovično raspoređeni. Polovina su bile majke, tetke, strine, bake, ujne, a druga polovina bijahu kćeri, curice, djevojke.
Popisom stanovništva došlo se do podatka da je polovina punoljetnih Polovina prezime Polovine zadržala, a drugoj polovini Polovina prezime Polovina bilo je djevojačko. Ne bi to sve ni bilo čudno, da polovina punoljetnih Polovina ženskog roda nisu bile tetke koje su uzele muževo prezime Polovine i pored njega zadržale svoje djevojačko prezime Polovine. Polovica tetaka nije zadržala svoje djevojačko prezime Polovine. Već je samo pored svog imena potpisalo muževljevo prezime Polovine. Najveći apsurd svega toga je da su sve mamine maze nosile prezime Polovine kao i sve tatine maze nosile prezime Polovine. Polovina baka klela se da bar polovina unuka koje nose prezime Polovine liči na njih još iz doba dok su imale svoje djevojačko prezime Polovine. Druga polovina baki je tvrdila da polovina unuka koje nose prezime Polovine liči na njih dok su već bile napola djevojke za udaju. Ona druga polovina unuka koja nisu ličila na bake Polovine ličila je na djedove Polovine. Jedna polovina unuka ličila je na djedove Polovine iz dječačkih dana, a druga polovina dječaka Polovina na djedove kad su momci bili.
Kad su mještani sela Polovina koji su nosili prezime Polovina saznali za rezultate popisa odlučili su da naprave jedan veliki zbor na kojem bi se skupili svi mještani sela Polovine koji nose prezime Polovine. I bi tako. Na polovini puta između dvije najudaljenije kuće nalazila se tačno polovina sela. Pola kuća bilo je sa jedne strane ulice, a sa druge strane druga polovina. Kad su se svi skupili ustanovili su da niko od mještana nije izostao te su zaključili da se niko u njihovom selu ne preziva drugačije osim Polovina.
Na prijedlog da sačuvaju postojeće stanje sa prezimenom Polovine polovina Polovina se odmah složila i rekla je da je to sjajno, a druga polovina Polovina nije imala ništa protiv toga i rekli su da će to biti izvrsno.
Polovina stasalih Polovina za ženidbu odmah zaprosi polovinu Polovina stasalih za udaju. Polovina zaprošenih Polovina stasalih za udaju pristalo je odmah, a druga polovina nakon pola dana. Održa se veliko zajedničko vjenčanje. Polovina majki Polovina je plakala za svojim kćerima koje su se udavale u Polovine, a druga polovina majki Polovina je pjevala i veselila se dolasku snajki iz Polovina.
Nakon pola godine selom su šetale trudnice. Polovina udatih prije pola godine bila je trudna tačno pola godine, a polovina njih tačno pola dana manje od pola godine. Sve u svemu sjajan dan za sve Polovine.
Nakon devet mjeseci i još pola dana na svijet je došlo mnogo malih Polovina. Oni koji su se rodili ujutro i onih koji su se rodili nakon pola dana. Polovina od njih su bili dječaci, a polovina djevojčice.
„Pola-pola. Baš kao u priči“-zadovoljno je trljao ruke napola umoran doktor i polovina babica sa njim.
Legenda kaže da su negdje u to doba muškarci Polovine svoje supruge zazvali ljepšim polovinama Polovina, a supruge su svoje muževe zazvali snažnije polovine Polovina. To se zadržalo do današnjeg dana.
Da bi sve bilo u skladu sa imenom sela i prezimenima mještana odlučiše dalje da sve cijene u selu tašno polovina od onoga što je u gradu. Nakon pola dana iznađoše rješenje kojim bi bio ispunjen i taj zahtjev. Rješenje je bilo krajnje jednostavno s kojim se zadovoljiše svi mještani sela Polovine koji su imali prezime Polovine. Što hoće reći svi za razliku od prezimena. Sve zadovoljne Polovine, kako one ljepše tako i one snažnije bili su zadovoljni time što će sve kupovati po upola manjim cijenama i naravno pakovanjima.
Zajednica je bila sve snažnija i složnija.
Jednoga dana mještani sela Polovine, tj svi mještani s prezimenom Polovine na sjednici koju su činili svi punoljetni i sposobni odluči da se organizuje odbor za izgradnju asvaltnog puta koji bi došao u selo i selo Polovine povezao s drugom polovinom svijeta. Oformljeni odbor u kojemu su se nalazili mještani sela Polovine krenu u Opštinu da vide koji su sve potrebni uslovi da se njihov zahtjev ispuni.
U Opštini ih došekaše raširenih ruku.
„Sjajno. Ideja Vam je na pravom mjestu. Može se reći da je čak pristigla u pravo vrijeme. Predizborno.“-načelnik zadrigao svojim svinjskim očicama nazirao se iza brda sala. Mještani se obradovaše pozitivnim prijemom njihovog problema.
„Naravno da bi mi donijeli takvu odluku potrebna nam je skupštinska većina nakon izbora, a tu nam upravo Vi možete pomoći. Bar većina od vas Polovina“-bio je polujasan.
Vrativši se kući odbor ispriča situaciju.
„Situacija je tajva i takva. Od nas se traži da se svrstamo. Barem natpolovična većina Polovina.“-reče predsjednij odbora.
„Predlažem da se polovina Polovina približi poziciji, a da se druga polovina Polovina svrsta uz opoziciju, ukoliko ne krene po planu.“-počeše politički razmišljati mještani sela Polovine.
Tako i bi.
Pozicija da bi pokazala dobru volju dovede asvaltni put do polovine sela Polovine. Nakon izbora uvidjevši da nisu dobili natpolovičnu većinu glasova u seli Polovine pozicija koja ostade na vlasti odluči da kazni drugu polovinu sela tako što im ne završi asvaltni put do kraja sela.
„Nek im oni njihovi kad dođu na vlast dovedu asvalt.“-bjesnio je opštinar.
Od toga dana polovina sela u školu dolazila je u blatnjavim i prašnjavim cipelama, a druga u čistim cipelama. Na ulici su se prepoznavala vozila iz opozicionog sela koje nije imalo natpolovičnu većinu. Bila su blatnjava i prašnjava za razliku od ušminkanih i sjajnih automobila dijela sela Polovina koje je bilo uz poziciju.
Dopola asvaltirani put bio je dobra pozivnica za đavola. Upravo onoga koji ne ore i ne kopa. Nepozvan i onaj o kome se ne govori zaposjednu selo Polovine.
Prvo je otišao do onih koji nemaju asvalt da im ponudi javnu rasvjetu za razliku od onih koji imaju asvalt te im ponudi izgradnju vodovoda, a opet ovim prvim ponudi izgradnju kanalizacije, a drugima sjemensku robu, a prvima poljoprivredne mašine, i tako......
Naizgled popola podijeljeno selo odolijevalo je izazovima koji su bili pred njima.
Đavo je bio sve uporniji, ali se Polovine nisu dale. Nije bilo natpolovične većine pa bog.
Vidjevši da sa njima neće biti lako izaći nakraj. Pozicija jednog člana Polovina stavi na listu odbornika. Predočivši mu svu korist koju bi mogao svojim radom da donese svome dijelu sela u kome su Polovine uz poziciju, predočiše mu i sve beneficije i lične koristi koje bi mogao da donese kako sebi tako i članovima svoje zajednice koja je bila uz poziciju, a prije svega sva ona nepopunjena radna mjesta koje bi mogli popuniti članovi njegove uže porodice.
Prihvativši ponudu nakon glasanja dijela sela Polovine, odnosno onog dijela Polovina koji je uz poziciju natpolovičnom većinom, podijeli se i ta polovina sela Polovina koji su bili uz poziciju.
Đavo je likovao. Dalje više nije bilo posla za njega. Sve ostalo su uradile Polovine. Polovine koje su uvidjele šta znači jedan glas. Šta znači natpolovična većina. I od tada sve krene nizbrdo.
Pola sela je imalo asvalt, ali nije imalo javne rasvjete te se spoticalou mraku te gacalo po fekalijama jer im je riješen samo vodovod, ali ne i kanalizacija. Druga polovina sela Polovine imala je javnu rasvjetu te je mogla izbjegavati lokve kad bi noću išli svojim kućama sa poslova, od kumova, iz rodbine, ali nije imala vodu već je imala kanalizaciju koja ničemu nije koristila.
Opozicioni dio sela koji je imao poljoprivredne mašine samo je prašio selom odlazeči raditi u dio sela Polovine koje je imalo sjemensku robu. Kivni na njih naplaćivali su im punu cijenu svojih radova sa mašinama. Za oranje, sjetvu, žetvu i ostalo. Kad je bilo vrijeme žetve cijena hljeba ne da se udvostruči nego učetvorostruči za one koji su mašinama naplaćivali punu cijenu, a ne pola kako je do nekoć bilo sasvim normalno i dovoljno.
Posljedice su odmah postale vidljive. Standard se odmah prepolovio, a to se nije svidjelo niti jednim niti drugima. Polovina Polovina za sve je krivilo onu drugu polovinu Polovina. Oni su je odmah zbacivali na onu drugu četvrtinu, oni na osminu. Na kraju se sve svelo da je svako svakome bio kriv za nešto. Asvalt, fekalije, izborni debakl, kako lošu ževu, tako još goru sjetvu. Više niko ništa nije radio, ali su zato svi ovladali vještinom vođenja politike. Kalkulacije su bile jasne. Politika je bila prava stvar.
„Nismo bili svjesni šta smo sve propuštali dok se nismo bavili politikom. Pola jebenog života potrošismo na gluposti.“-bio je gotovo stav svih mještana.
Teorije zavjere i politikanstva su bile najbolja društvena igra koja im se dogodila ikad.
Polovina sela nije imala za što da ih pašče ujede, a druga nije imala ni pašče.
Sve ovo mi je ispričao jedan napola izgubljen mještanin. Pričao mi je pola dana, a ja sam potrošio pola sata više sređujući zabilješke, a vama ostaje na volju da pročitate. Vjerujem da će polovina odustati na pola teksta, a druga polovina na kraju teksta. Polovina onih koji pročitaju podijeliće se u mišljenju čija je krivica što je selo Polovine razbijeno na pojedince, a bilo ih je dvjesta i dvoje slovom i brojem(202).
Naravno priča ima svoj kraj. Prepustiću Vama da predložite svoj kraj. Najbolji prijedlog će biti uvršten kao stvarni kraj priče o polovinama kakve god bile.
Pozdravlja Vas mandrak72 napola uvjeren da će ova priča izazvati upola manju rekaciju nego kad sam pao ispod one kruške.
Na pola puta od tamo do ovamo ima jedno selo. Nije to niti selo,a za njega se i ne može reći da je varoš. Ono je nekako napola. Ni tamo ni ovamo. Pa čak i samo ime kaže da se zove Polovine. Nije baš poznato odakle takav naziv za selo. Najstariji kažu da je selom vladao neki knez Polovan. Legenda kaže da je taj knez uveo zakon, da je svako ko je želio da obrađuje njegovu zemlju dijelio prihode na pola sa knezom. To se pročulo nadaleko te se silan svijet slije u to selo, varoš.
Svi mještani su se prezivali isto Polovine. Vjeruje se da su takvo prezime dobili jer su mještani susjednih mjesta, sela i gradova nazivali ih Polovinama. Oni sami nisu imali ništa protiv toga te prihvatiše prezime kao svoje.
Prilikom krštenja sve bebe u knjigu rođenih bijahu upisani kao Polovine. Vremenom u selu nije bilo drugog prezimena osim Polovine. I od tada počinje prva polovina priče.
U selu Polovine sve poče da se mjeri nekim polovinama. Jednostavno nikako drugačije nije išlo.
Popisom stanovništa polovinom prošlog vijeka došlo se do nevjerovatnog podatka.
Polovina stanovnika bila je muškog, odnosno druga polovina stanovništva bila je ženskog roda. Od polovine muškog roda polovina bijahu odrasli oženjeni ljudi, dok druga polovina Polovina muškog roda bijahu djeca, dječaci i momci. Druga polovina Polovina ženskog roda bijahu polovično raspoređeni. Polovina su bile majke, tetke, strine, bake, ujne, a druga polovina bijahu kćeri, curice, djevojke.
Popisom stanovništva došlo se do podatka da je polovina punoljetnih Polovina prezime Polovine zadržala, a drugoj polovini Polovina prezime Polovina bilo je djevojačko. Ne bi to sve ni bilo čudno, da polovina punoljetnih Polovina ženskog roda nisu bile tetke koje su uzele muževo prezime Polovine i pored njega zadržale svoje djevojačko prezime Polovine. Polovica tetaka nije zadržala svoje djevojačko prezime Polovine. Već je samo pored svog imena potpisalo muževljevo prezime Polovine. Najveći apsurd svega toga je da su sve mamine maze nosile prezime Polovine kao i sve tatine maze nosile prezime Polovine. Polovina baka klela se da bar polovina unuka koje nose prezime Polovine liči na njih još iz doba dok su imale svoje djevojačko prezime Polovine. Druga polovina baki je tvrdila da polovina unuka koje nose prezime Polovine liči na njih dok su već bile napola djevojke za udaju. Ona druga polovina unuka koja nisu ličila na bake Polovine ličila je na djedove Polovine. Jedna polovina unuka ličila je na djedove Polovine iz dječačkih dana, a druga polovina dječaka Polovina na djedove kad su momci bili.
Kad su mještani sela Polovina koji su nosili prezime Polovina saznali za rezultate popisa odlučili su da naprave jedan veliki zbor na kojem bi se skupili svi mještani sela Polovine koji nose prezime Polovine. I bi tako. Na polovini puta između dvije najudaljenije kuće nalazila se tačno polovina sela. Pola kuća bilo je sa jedne strane ulice, a sa druge strane druga polovina. Kad su se svi skupili ustanovili su da niko od mještana nije izostao te su zaključili da se niko u njihovom selu ne preziva drugačije osim Polovina.
Na prijedlog da sačuvaju postojeće stanje sa prezimenom Polovine polovina Polovina se odmah složila i rekla je da je to sjajno, a druga polovina Polovina nije imala ništa protiv toga i rekli su da će to biti izvrsno.
Polovina stasalih Polovina za ženidbu odmah zaprosi polovinu Polovina stasalih za udaju. Polovina zaprošenih Polovina stasalih za udaju pristalo je odmah, a druga polovina nakon pola dana. Održa se veliko zajedničko vjenčanje. Polovina majki Polovina je plakala za svojim kćerima koje su se udavale u Polovine, a druga polovina majki Polovina je pjevala i veselila se dolasku snajki iz Polovina.
Nakon pola godine selom su šetale trudnice. Polovina udatih prije pola godine bila je trudna tačno pola godine, a polovina njih tačno pola dana manje od pola godine. Sve u svemu sjajan dan za sve Polovine.
Nakon devet mjeseci i još pola dana na svijet je došlo mnogo malih Polovina. Oni koji su se rodili ujutro i onih koji su se rodili nakon pola dana. Polovina od njih su bili dječaci, a polovina djevojčice.
„Pola-pola. Baš kao u priči“-zadovoljno je trljao ruke napola umoran doktor i polovina babica sa njim.
Legenda kaže da su negdje u to doba muškarci Polovine svoje supruge zazvali ljepšim polovinama Polovina, a supruge su svoje muževe zazvali snažnije polovine Polovina. To se zadržalo do današnjeg dana.
Da bi sve bilo u skladu sa imenom sela i prezimenima mještana odlučiše dalje da sve cijene u selu tašno polovina od onoga što je u gradu. Nakon pola dana iznađoše rješenje kojim bi bio ispunjen i taj zahtjev. Rješenje je bilo krajnje jednostavno s kojim se zadovoljiše svi mještani sela Polovine koji su imali prezime Polovine. Što hoće reći svi za razliku od prezimena. Sve zadovoljne Polovine, kako one ljepše tako i one snažnije bili su zadovoljni time što će sve kupovati po upola manjim cijenama i naravno pakovanjima.
Zajednica je bila sve snažnija i složnija.
Jednoga dana mještani sela Polovine, tj svi mještani s prezimenom Polovine na sjednici koju su činili svi punoljetni i sposobni odluči da se organizuje odbor za izgradnju asvaltnog puta koji bi došao u selo i selo Polovine povezao s drugom polovinom svijeta. Oformljeni odbor u kojemu su se nalazili mještani sela Polovine krenu u Opštinu da vide koji su sve potrebni uslovi da se njihov zahtjev ispuni.
U Opštini ih došekaše raširenih ruku.
„Sjajno. Ideja Vam je na pravom mjestu. Može se reći da je čak pristigla u pravo vrijeme. Predizborno.“-načelnik zadrigao svojim svinjskim očicama nazirao se iza brda sala. Mještani se obradovaše pozitivnim prijemom njihovog problema.
„Naravno da bi mi donijeli takvu odluku potrebna nam je skupštinska većina nakon izbora, a tu nam upravo Vi možete pomoći. Bar većina od vas Polovina“-bio je polujasan.
Vrativši se kući odbor ispriča situaciju.
„Situacija je tajva i takva. Od nas se traži da se svrstamo. Barem natpolovična većina Polovina.“-reče predsjednij odbora.
„Predlažem da se polovina Polovina približi poziciji, a da se druga polovina Polovina svrsta uz opoziciju, ukoliko ne krene po planu.“-počeše politički razmišljati mještani sela Polovine.
Tako i bi.
Pozicija da bi pokazala dobru volju dovede asvaltni put do polovine sela Polovine. Nakon izbora uvidjevši da nisu dobili natpolovičnu većinu glasova u seli Polovine pozicija koja ostade na vlasti odluči da kazni drugu polovinu sela tako što im ne završi asvaltni put do kraja sela.
„Nek im oni njihovi kad dođu na vlast dovedu asvalt.“-bjesnio je opštinar.
Od toga dana polovina sela u školu dolazila je u blatnjavim i prašnjavim cipelama, a druga u čistim cipelama. Na ulici su se prepoznavala vozila iz opozicionog sela koje nije imalo natpolovičnu većinu. Bila su blatnjava i prašnjava za razliku od ušminkanih i sjajnih automobila dijela sela Polovina koje je bilo uz poziciju.
Dopola asvaltirani put bio je dobra pozivnica za đavola. Upravo onoga koji ne ore i ne kopa. Nepozvan i onaj o kome se ne govori zaposjednu selo Polovine.
Prvo je otišao do onih koji nemaju asvalt da im ponudi javnu rasvjetu za razliku od onih koji imaju asvalt te im ponudi izgradnju vodovoda, a opet ovim prvim ponudi izgradnju kanalizacije, a drugima sjemensku robu, a prvima poljoprivredne mašine, i tako......
Naizgled popola podijeljeno selo odolijevalo je izazovima koji su bili pred njima.
Đavo je bio sve uporniji, ali se Polovine nisu dale. Nije bilo natpolovične većine pa bog.
Vidjevši da sa njima neće biti lako izaći nakraj. Pozicija jednog člana Polovina stavi na listu odbornika. Predočivši mu svu korist koju bi mogao svojim radom da donese svome dijelu sela u kome su Polovine uz poziciju, predočiše mu i sve beneficije i lične koristi koje bi mogao da donese kako sebi tako i članovima svoje zajednice koja je bila uz poziciju, a prije svega sva ona nepopunjena radna mjesta koje bi mogli popuniti članovi njegove uže porodice.
Prihvativši ponudu nakon glasanja dijela sela Polovine, odnosno onog dijela Polovina koji je uz poziciju natpolovičnom većinom, podijeli se i ta polovina sela Polovina koji su bili uz poziciju.
Đavo je likovao. Dalje više nije bilo posla za njega. Sve ostalo su uradile Polovine. Polovine koje su uvidjele šta znači jedan glas. Šta znači natpolovična većina. I od tada sve krene nizbrdo.
Pola sela je imalo asvalt, ali nije imalo javne rasvjete te se spoticalou mraku te gacalo po fekalijama jer im je riješen samo vodovod, ali ne i kanalizacija. Druga polovina sela Polovine imala je javnu rasvjetu te je mogla izbjegavati lokve kad bi noću išli svojim kućama sa poslova, od kumova, iz rodbine, ali nije imala vodu već je imala kanalizaciju koja ničemu nije koristila.
Opozicioni dio sela koji je imao poljoprivredne mašine samo je prašio selom odlazeči raditi u dio sela Polovine koje je imalo sjemensku robu. Kivni na njih naplaćivali su im punu cijenu svojih radova sa mašinama. Za oranje, sjetvu, žetvu i ostalo. Kad je bilo vrijeme žetve cijena hljeba ne da se udvostruči nego učetvorostruči za one koji su mašinama naplaćivali punu cijenu, a ne pola kako je do nekoć bilo sasvim normalno i dovoljno.
Posljedice su odmah postale vidljive. Standard se odmah prepolovio, a to se nije svidjelo niti jednim niti drugima. Polovina Polovina za sve je krivilo onu drugu polovinu Polovina. Oni su je odmah zbacivali na onu drugu četvrtinu, oni na osminu. Na kraju se sve svelo da je svako svakome bio kriv za nešto. Asvalt, fekalije, izborni debakl, kako lošu ževu, tako još goru sjetvu. Više niko ništa nije radio, ali su zato svi ovladali vještinom vođenja politike. Kalkulacije su bile jasne. Politika je bila prava stvar.
„Nismo bili svjesni šta smo sve propuštali dok se nismo bavili politikom. Pola jebenog života potrošismo na gluposti.“-bio je gotovo stav svih mještana.
Teorije zavjere i politikanstva su bile najbolja društvena igra koja im se dogodila ikad.
Polovina sela nije imala za što da ih pašče ujede, a druga nije imala ni pašče.
Sve ovo mi je ispričao jedan napola izgubljen mještanin. Pričao mi je pola dana, a ja sam potrošio pola sata više sređujući zabilješke, a vama ostaje na volju da pročitate. Vjerujem da će polovina odustati na pola teksta, a druga polovina na kraju teksta. Polovina onih koji pročitaju podijeliće se u mišljenju čija je krivica što je selo Polovine razbijeno na pojedince, a bilo ih je dvjesta i dvoje slovom i brojem(202).
Naravno priča ima svoj kraj. Prepustiću Vama da predložite svoj kraj. Najbolji prijedlog će biti uvršten kao stvarni kraj priče o polovinama kakve god bile.
Pozdravlja Vas mandrak72 napola uvjeren da će ova priča izazvati upola manju rekaciju nego kad sam pao ispod one kruške.
[ Priče iz Desetog sela
]
15 Oktobar, 2010 22:42
„Majku mu. Misli li ovo ikako stati.“-bijesno je ponavljao već nekoliko puta Žarko stojeći pored prozora.
Odškrinuo je prozor. Talas svježine ušao je u sobu istovremeno sa zvukom teških kapi kiše koje su danima sapirale pitomo selo podno Grmeča.
Osjećao je svježinu koja ga obuzima, razbuđuje i još više ljuti. Bio je svjestan svih problema koje donose kiše. Dozrijevanje kukuruza i branje istog bilo je odloženo na još nezanan period. Ali jedna muka bila je mnogo veća od kukuruza.
Pitomi planinski potok ne mnogo širi od omanje sobe poprimao bi odlike divlje zvjeri koja bi kandžama kidala sve oko sebe. Otimajući i u nepovrat odnoseći sve što joj se nađe na putu. U mislima je jasno vidio sliku svoje Potkrajnice. Bare koja se svom dužinom naslanjala uz potok čineći nepravilnu krivinu nalik prvim radovima prvačića u maloj školi koja je i ove godine upisala samo dvoje đaka. Đorđa i malu Milenu koja je morala čekati godinu dana duže da bi krenula neizvjesnim stazama znanja.
Noć je mrčila. Bila je crnja od samog đavola. Kako je znao reći Žarko.
„E Žare, Žare. Nećeš sastaviti kraj s krajem.“-gotovo je jadikovao.
Pred očima mu se javljala slika divljeg potoka koji je ranio i iznova otvarao nove rane na njegovoj bari. Koliko je samo puta poželio da je neki nadčovjek koji bi stao i rukama zaustavio suludi hir prirode koji se ponavljao godinama. Od kad zna za sebe zna za mnoge besane noći svoga oca i strica dok bi nemoćno kršili prste besciljno gledajući u tamu nastojeći očima prodrijeti kroz mrak, zaustaviti tu rušilačku snagu. Bezuspješno tražeći riječ, molitvu, prijetnju suludom planinskom potoku koji kao da jedva čeka teške kiše da se svom silinom obruši na pitomo selo, često odnoseći ljetinu, muku seljaka. Odnoseći grumen po grumen najbolje zemlje koji bi s mukom cijelo ljeto obrađivali, živom ogradom branili iznova muteći korito koje je pjenilo i oštrim zubima kidalo obalu na mjestima gdje se potok na lakat lomio.
„Žare ajde ti lezi. Ne možeš ti protiv Božje volje.“-pozva ga supruga Jovanka.
„Ma, ..“-zausti da nešto opsuje.
„Neka, neka moja Joko. Vako mi je lakše. Kad se ja izduvam lakše ću zaspati.“-tješio je ženu mada nije bio siguran da ga njegova Joka ne čita kao otvoren bukvar.
„Glavom se u brinu ne ide.“-znala je da ne vrijedi da ga odgovara. Mnogo je puta već sve ovo gledala.
Kiša je i dalje padala ujednačeno. Prijeteći kao da nikad neće stati. Žarko je bio svjestan svoje nemoći, ali eto nije htio da Potkrajnica bar na momenat pomisli da je prepuštena na nemilost.
„Eee, nije tebi džaba tako ime suđeno.“-konstatovao je mireći se sa svojim položajem.
Godinama je nabujali potok odnosio brazdu po brazdu njegove najbolje zemlje. Ponekad bi pomislio kako to ima i veze sa godinama. Kako bi koja minula tako bi još po jedna brazda nestala u bujici, košmaru vode, blata i mulja.
Vratio se u postelju, ali san nije htio na oči.
„Spavaj. Vrtiš se k´o na ražnju. Daleko je do zore.“
Nije odgovorio ništa. Tek po neki teški uzdah otimao mu se kao zarobljenik iz lanaca. Njihov zveket bolno je ječio sobom.
Negdje pred zoru umor nadjača njegovu muku, ali brzo ga probudi zveket vrata na smederevcu dok je Jovanka odlagala vatru. Pravio se da spava.
„Ajde ne pati se dalje. Ustani da popijemo kafu.“-po njegovom disanju znala je da je ponovo budan.
Nije bilo smisla prepirati se.
„Jel stala?“
„Nije. Samo je nekako malo jenjala.“-Jovanka je nešto majala po kuhinji.
Ležeći na leđima i podbočivši se laktom razgrnu zavjesu sa prozora. Pred njim se ukazaše bolesno sivi oblaci prepuni kiše.
Miris kafe ispuni mu nosnice. Zvuk uskuvale kafe, slaganja šećerleme i kafenjaka na izlizanu tacnu sa motivima voća pobudi mu pažnju.
Ćutke su sjedili dok su pili vrelu crnu tečnost.
„Poći ću danas u zadrugu.“-nakon toga uze gutljaj vrele kafe.
„Tolike godine plaćam članarinu i nikada nisam ništa tražio.“-zastade.
Tišina potraja nekoliko trenutaka. Otkucaji sata bili su glasni. Tek poneki uzdah nadjačao bi umorni sat na zidu pored kredenca.
Jovanka mu ne reče ništa. Njihov život nije bio nimalo lak. Slične situacije bile su česta pojava, ali nije se bilo gladno i boso. Težak rad bio je njihova jedina sigurnost i garancija za zime koje dolaze. Sve ostalo bilo je obmana, hrana za lakovjerne.
„Prvo ću u bare, a onda odo u zadrugu da vidim šta se može. Nadam se da će me bar saslušati.“
Blato je vješto bježalo ispod novih čizama. Sve ostalo je bilo staro. Kožun, velika kišna kabanica. Muka.
Za tren oka bio je na Potkrajnici. Bara je bila iznova ranjena. Djelovalo je još gore nego ikad dosad. Veliki komad obale nepovratno je otišao put zalogaja velike „blatne rijeke“ kako je volio nazvati svoga najvećeg protivnika. Nepredvidljivog i stalno prisutnog koji je sve više jačao i bio beskrupulozniji.
„Kad bi bar bokser bio...“-prijeteći stisnutom pesnicom prema potoku škripao je zubima.
Ranjena bara zjapila je velikom rupom u kojoj gle čuda pobješnjeli potok je pitomo usporio lažno se pravdajući.
Godinama je nasipao tu krivinu na lakat. Bezuspješno sadio mladice johe koje bi se dobro držale svo ljeto do prve prave bujice, nemoćno se držeći tek mladim korijenjem za obalu. Nedovoljno snažno, brzo bi se predavale i kao utopljenik nestajale pod pjenušavim talasima mulja, vode i blata.
Okrenuo i krupnim koracima krenuo prema zadruzi. Malo malo ubrzavao bi, a sve mu se činilo da mu i put pod nogom ne bježi nego se utrkuje s njim. Iskorači on za skoro dvije dužine koraka naginjući se naprijed, da uhvati korak, ali činilo mu se kao da neće stići na cilj.
Zastao je pred kapijom. Zadruga je još bila snena. Prvi radnici su pristitali jedan po jedan još uvijek sneni i mrzovoljni. Pozdravljali su ga neko kimanjem glave, neko osmjehom.
„Dobro jutro, dobro jutro.“-ponavljao bi.
Na njihovim licima nije bilo zabrinutosti. To je bila samo još jedna kiša. Još jedno kišno jutro. Još jedan petak. Još jedan vikend uz porodicu. Još jedna osmica u šihtarici. Još jedna dnevnica koja će krajem mjeseca odnijeti i posljednje brige pred nastupajuću jesen i još jednu jaku Pogrmečku zimu.
Očima je gledao po mašinskom parku zadruge. Novi traktori umiveni poslije kiše kao vojnici na smotri gledali su u njega. Činilo mu se da se na njima nazire osmjeh. Nekako podozriv, potcjenjivački.
Direktora zadruge još nije bilo. Klasnio je. To je dodatno uznemiravalo Žarka. Boljela ga je ta ravnodušnost. Niko da ga upita za muku. Za njegovu Potkrajnicu. Za brazdu zemlje.
Ranka iz restorana ponudila ga je kafom.
„Ne hvala. Već sam pio sa Jokom. Kako mi je Uroš?“
„Onako starački. U skladu sa godinama. Eto i ja još godinu pa u penziju.“-Ranka je vezla svoju priču.
„Ako, ako. Daće dragi Bog.“-odgovori i još se dublje zamisli.
Konačno sa zakašnjenjem od sat vremena pristigao je i direktor.
„Pa dobro đe si ti Žare. Ti nikako da navratiš. Nikad nemaš vremena za stare prijatelje. Slutim da te je neka muka potjerala, a ti se onda kao po onoj staroj. Kad je muka đe si Đuka.“-zastade na tren pozdravljajući se.
„Ma nemam ti ja mnogo vremena. Vavijek u nekom poslu. Znaš ti mene.“
„Znam Žare. Znam. Malo je takvih danas. Nego kazuj brzo moram hitno na sastanak Opštinskog vijeća za vanredne događaje i elementarne nepogode.“-nastavi sa kretanjem prema kancelariji.
„Ti znaš da sam već dugo godina kooperant zadruge. Redovno plaćam članarinu,..“
„Znam. Sve znam. Eto ti se javi Momi na protokol pa nek on sve zabilježi, pa kad se ja vratim sve da riješimo.“-nestade iza vrata obloženih kožom.
Hodnik sav nekako poraste u svim pravcima. Žare se osjeti malim. Izgubljenim.
Koračao je prema Momi u prijemnoj kancelariji.
„Kazuj Žare. Nemam mnogo vremena. Moram u nabavku repromaterijala i goriva za mašine. Čim kiša stane berači moraju u njive, a bez nafte to je sasvim druga priča.“-čovjek koji se zvao Momir gledao ga je preko naočala koje je držao na vrh nosa.
„Znaš, ova kiša pada već danima.“
„Znam Žare. Sve znam, ali protiv te sile ne možemo ništa. Božja volja.“-
„Znaš onu moju Potkrajnicu. Baru.“
„Kako ne bih znao. Znaš li samo koliko sam puta kao mašinist dolazio kod tebe. Bogami lijep komad zemlje.“
„E to ti hoću reći. Lijep komad zemlje, ali ova kiša i bujica mi sinoć otkidoše još jedan lijep komad zemlje.“
„Mi tu ne možemo ništa moj Žare. Evo poslušaj me sad. Otiđi kod Božane daktilografkinje. Nek ti otipka molbu za dodjelu pomoći. Ja ću se založiti kod direktora. Vidjećemo da ti se pomogne u sjemenskoj robi ili žitu.“-ustajao je od stola.
„Nisam ti ja gladan moj Momire. Ne tražim ja hrane. Ja bi zemlju da od vode sačuvam. Ja bi s nekim da razgovaram, ....“
„Poslušaj ti mene. Još se nije rodio ko bi se s prirodom borio. Javi se ti lijepo kod Božane, pa uradi kao što sam ti rekao.“-ustade i krenu prema vratima.
Žare ustade za njim i izađe u hodnik. Mnoštvo vrata pred njim zjapila su kao ralje divljih zvijeri prijeteći da ga progutaju. Bio je sasvim izgubljen. Nije znao kud bi krenuo. Oko njega počeše da igraju i hodnik i vrata koja su se naizmjenično otvarala i zatvarala stvarajuči nesnošljivu buku. Hladan znoj ga obli. Zažmiri.
Nakon par trenutaka otvori oči. Bio je sam u hodniku.
Uputi se prema vratima gdje mu je Momo rekao da se javi.
Nakon što je pokucao, otvorio je vrata. Osvrnuo se u kancelariji gdje je pogledom tražio Božanu. Pored nje su bile još dvije službenice, pisaća mašina koja je zlokobno štektala kao žilet oštrim zubima gutajući gomile papira.
Žare ustuknu.
„Izvolite.“- obrati mu se Božana.
Žarko zanijemi. Ni da bekne.
„Izvolite?“-ponovi pitanje Božana.
„Šta ste trebali?“
Žarko je gledao. Samo je stajao. Riječi nisu htjele napolje. Tupo je gledao u dotrajali izlizani parket u kancelariji. Osjećao se kao loš učenik kad ne nauči gradivo.
Stajao je tako par trenutaka. Nije smogao snage da moli. Da traži pomoć od nekoga ko neće razumjeti njegovu muku ali će svakako zaraditi još jednu osmicu. Dnevnicu. Njegova molba da postane tek još jedan slučaj koji će biti riješen administrativnim aktom u kome mu se dodjeljuje jednokratna pomoć.
Okrenuo se i izašao je napolje. Krenuo je hodnikom prema izlazu.
Čuo je korake iza sebe. Osjetio je tapšanje po ramenu. Bio je to Momo.
„Ništa se ti ne brini. Imaš se ti na koga osloniti moj Žare.“-te ubrzanim korakom produži pored njega.
Kad je Momo stigao pored samih vrata još jednom se okrenu.
„Uzgred Žare. Nisi platio članarinu za prošli mjesec. Ajd uzdravlje.“-izgubi se sa gomilom papira u ruci, a njegov plavi mantil lepršao je za njim dok je trčao preko kruga u pravcu plavog dajc kamiona.
Teškim koracima išao je prema kući.
„A nisam ni išao prositi.“-ponavljao je nekoliko puta.
Kiša je prestala da pada. Prestajala je i počinjala još mnogo puta. Razjareni potok je uzimao svoje. Žare članarinu nije plaćao. Plaćao je danak svoje Potkrajnice potoku na lakat krivini. Tako je bilo oduvijek. Neke su bitke samo naše i ko zna zašto i zbog čega one su znak da se borimo. Da postojimo.
Pozdravlja Vas mandrak72, kooperant slobodnog protoka misli i kišobranmajstor pokisli.
Odškrinuo je prozor. Talas svježine ušao je u sobu istovremeno sa zvukom teških kapi kiše koje su danima sapirale pitomo selo podno Grmeča.
Osjećao je svježinu koja ga obuzima, razbuđuje i još više ljuti. Bio je svjestan svih problema koje donose kiše. Dozrijevanje kukuruza i branje istog bilo je odloženo na još nezanan period. Ali jedna muka bila je mnogo veća od kukuruza.
Pitomi planinski potok ne mnogo širi od omanje sobe poprimao bi odlike divlje zvjeri koja bi kandžama kidala sve oko sebe. Otimajući i u nepovrat odnoseći sve što joj se nađe na putu. U mislima je jasno vidio sliku svoje Potkrajnice. Bare koja se svom dužinom naslanjala uz potok čineći nepravilnu krivinu nalik prvim radovima prvačića u maloj školi koja je i ove godine upisala samo dvoje đaka. Đorđa i malu Milenu koja je morala čekati godinu dana duže da bi krenula neizvjesnim stazama znanja.
Noć je mrčila. Bila je crnja od samog đavola. Kako je znao reći Žarko.
„E Žare, Žare. Nećeš sastaviti kraj s krajem.“-gotovo je jadikovao.
Pred očima mu se javljala slika divljeg potoka koji je ranio i iznova otvarao nove rane na njegovoj bari. Koliko je samo puta poželio da je neki nadčovjek koji bi stao i rukama zaustavio suludi hir prirode koji se ponavljao godinama. Od kad zna za sebe zna za mnoge besane noći svoga oca i strica dok bi nemoćno kršili prste besciljno gledajući u tamu nastojeći očima prodrijeti kroz mrak, zaustaviti tu rušilačku snagu. Bezuspješno tražeći riječ, molitvu, prijetnju suludom planinskom potoku koji kao da jedva čeka teške kiše da se svom silinom obruši na pitomo selo, često odnoseći ljetinu, muku seljaka. Odnoseći grumen po grumen najbolje zemlje koji bi s mukom cijelo ljeto obrađivali, živom ogradom branili iznova muteći korito koje je pjenilo i oštrim zubima kidalo obalu na mjestima gdje se potok na lakat lomio.
„Žare ajde ti lezi. Ne možeš ti protiv Božje volje.“-pozva ga supruga Jovanka.
„Ma, ..“-zausti da nešto opsuje.
„Neka, neka moja Joko. Vako mi je lakše. Kad se ja izduvam lakše ću zaspati.“-tješio je ženu mada nije bio siguran da ga njegova Joka ne čita kao otvoren bukvar.
„Glavom se u brinu ne ide.“-znala je da ne vrijedi da ga odgovara. Mnogo je puta već sve ovo gledala.
Kiša je i dalje padala ujednačeno. Prijeteći kao da nikad neće stati. Žarko je bio svjestan svoje nemoći, ali eto nije htio da Potkrajnica bar na momenat pomisli da je prepuštena na nemilost.
„Eee, nije tebi džaba tako ime suđeno.“-konstatovao je mireći se sa svojim položajem.
Godinama je nabujali potok odnosio brazdu po brazdu njegove najbolje zemlje. Ponekad bi pomislio kako to ima i veze sa godinama. Kako bi koja minula tako bi još po jedna brazda nestala u bujici, košmaru vode, blata i mulja.
Vratio se u postelju, ali san nije htio na oči.
„Spavaj. Vrtiš se k´o na ražnju. Daleko je do zore.“
Nije odgovorio ništa. Tek po neki teški uzdah otimao mu se kao zarobljenik iz lanaca. Njihov zveket bolno je ječio sobom.
Negdje pred zoru umor nadjača njegovu muku, ali brzo ga probudi zveket vrata na smederevcu dok je Jovanka odlagala vatru. Pravio se da spava.
„Ajde ne pati se dalje. Ustani da popijemo kafu.“-po njegovom disanju znala je da je ponovo budan.
Nije bilo smisla prepirati se.
„Jel stala?“
„Nije. Samo je nekako malo jenjala.“-Jovanka je nešto majala po kuhinji.
Ležeći na leđima i podbočivši se laktom razgrnu zavjesu sa prozora. Pred njim se ukazaše bolesno sivi oblaci prepuni kiše.
Miris kafe ispuni mu nosnice. Zvuk uskuvale kafe, slaganja šećerleme i kafenjaka na izlizanu tacnu sa motivima voća pobudi mu pažnju.
Ćutke su sjedili dok su pili vrelu crnu tečnost.
„Poći ću danas u zadrugu.“-nakon toga uze gutljaj vrele kafe.
„Tolike godine plaćam članarinu i nikada nisam ništa tražio.“-zastade.
Tišina potraja nekoliko trenutaka. Otkucaji sata bili su glasni. Tek poneki uzdah nadjačao bi umorni sat na zidu pored kredenca.
Jovanka mu ne reče ništa. Njihov život nije bio nimalo lak. Slične situacije bile su česta pojava, ali nije se bilo gladno i boso. Težak rad bio je njihova jedina sigurnost i garancija za zime koje dolaze. Sve ostalo bilo je obmana, hrana za lakovjerne.
„Prvo ću u bare, a onda odo u zadrugu da vidim šta se može. Nadam se da će me bar saslušati.“
Blato je vješto bježalo ispod novih čizama. Sve ostalo je bilo staro. Kožun, velika kišna kabanica. Muka.
Za tren oka bio je na Potkrajnici. Bara je bila iznova ranjena. Djelovalo je još gore nego ikad dosad. Veliki komad obale nepovratno je otišao put zalogaja velike „blatne rijeke“ kako je volio nazvati svoga najvećeg protivnika. Nepredvidljivog i stalno prisutnog koji je sve više jačao i bio beskrupulozniji.
„Kad bi bar bokser bio...“-prijeteći stisnutom pesnicom prema potoku škripao je zubima.
Ranjena bara zjapila je velikom rupom u kojoj gle čuda pobješnjeli potok je pitomo usporio lažno se pravdajući.
Godinama je nasipao tu krivinu na lakat. Bezuspješno sadio mladice johe koje bi se dobro držale svo ljeto do prve prave bujice, nemoćno se držeći tek mladim korijenjem za obalu. Nedovoljno snažno, brzo bi se predavale i kao utopljenik nestajale pod pjenušavim talasima mulja, vode i blata.
Okrenuo i krupnim koracima krenuo prema zadruzi. Malo malo ubrzavao bi, a sve mu se činilo da mu i put pod nogom ne bježi nego se utrkuje s njim. Iskorači on za skoro dvije dužine koraka naginjući se naprijed, da uhvati korak, ali činilo mu se kao da neće stići na cilj.
Zastao je pred kapijom. Zadruga je još bila snena. Prvi radnici su pristitali jedan po jedan još uvijek sneni i mrzovoljni. Pozdravljali su ga neko kimanjem glave, neko osmjehom.
„Dobro jutro, dobro jutro.“-ponavljao bi.
Na njihovim licima nije bilo zabrinutosti. To je bila samo još jedna kiša. Još jedno kišno jutro. Još jedan petak. Još jedan vikend uz porodicu. Još jedna osmica u šihtarici. Još jedna dnevnica koja će krajem mjeseca odnijeti i posljednje brige pred nastupajuću jesen i još jednu jaku Pogrmečku zimu.
Očima je gledao po mašinskom parku zadruge. Novi traktori umiveni poslije kiše kao vojnici na smotri gledali su u njega. Činilo mu se da se na njima nazire osmjeh. Nekako podozriv, potcjenjivački.
Direktora zadruge još nije bilo. Klasnio je. To je dodatno uznemiravalo Žarka. Boljela ga je ta ravnodušnost. Niko da ga upita za muku. Za njegovu Potkrajnicu. Za brazdu zemlje.
Ranka iz restorana ponudila ga je kafom.
„Ne hvala. Već sam pio sa Jokom. Kako mi je Uroš?“
„Onako starački. U skladu sa godinama. Eto i ja još godinu pa u penziju.“-Ranka je vezla svoju priču.
„Ako, ako. Daće dragi Bog.“-odgovori i još se dublje zamisli.
Konačno sa zakašnjenjem od sat vremena pristigao je i direktor.
„Pa dobro đe si ti Žare. Ti nikako da navratiš. Nikad nemaš vremena za stare prijatelje. Slutim da te je neka muka potjerala, a ti se onda kao po onoj staroj. Kad je muka đe si Đuka.“-zastade na tren pozdravljajući se.
„Ma nemam ti ja mnogo vremena. Vavijek u nekom poslu. Znaš ti mene.“
„Znam Žare. Znam. Malo je takvih danas. Nego kazuj brzo moram hitno na sastanak Opštinskog vijeća za vanredne događaje i elementarne nepogode.“-nastavi sa kretanjem prema kancelariji.
„Ti znaš da sam već dugo godina kooperant zadruge. Redovno plaćam članarinu,..“
„Znam. Sve znam. Eto ti se javi Momi na protokol pa nek on sve zabilježi, pa kad se ja vratim sve da riješimo.“-nestade iza vrata obloženih kožom.
Hodnik sav nekako poraste u svim pravcima. Žare se osjeti malim. Izgubljenim.
Koračao je prema Momi u prijemnoj kancelariji.
„Kazuj Žare. Nemam mnogo vremena. Moram u nabavku repromaterijala i goriva za mašine. Čim kiša stane berači moraju u njive, a bez nafte to je sasvim druga priča.“-čovjek koji se zvao Momir gledao ga je preko naočala koje je držao na vrh nosa.
„Znaš, ova kiša pada već danima.“
„Znam Žare. Sve znam, ali protiv te sile ne možemo ništa. Božja volja.“-
„Znaš onu moju Potkrajnicu. Baru.“
„Kako ne bih znao. Znaš li samo koliko sam puta kao mašinist dolazio kod tebe. Bogami lijep komad zemlje.“
„E to ti hoću reći. Lijep komad zemlje, ali ova kiša i bujica mi sinoć otkidoše još jedan lijep komad zemlje.“
„Mi tu ne možemo ništa moj Žare. Evo poslušaj me sad. Otiđi kod Božane daktilografkinje. Nek ti otipka molbu za dodjelu pomoći. Ja ću se založiti kod direktora. Vidjećemo da ti se pomogne u sjemenskoj robi ili žitu.“-ustajao je od stola.
„Nisam ti ja gladan moj Momire. Ne tražim ja hrane. Ja bi zemlju da od vode sačuvam. Ja bi s nekim da razgovaram, ....“
„Poslušaj ti mene. Još se nije rodio ko bi se s prirodom borio. Javi se ti lijepo kod Božane, pa uradi kao što sam ti rekao.“-ustade i krenu prema vratima.
Žare ustade za njim i izađe u hodnik. Mnoštvo vrata pred njim zjapila su kao ralje divljih zvijeri prijeteći da ga progutaju. Bio je sasvim izgubljen. Nije znao kud bi krenuo. Oko njega počeše da igraju i hodnik i vrata koja su se naizmjenično otvarala i zatvarala stvarajuči nesnošljivu buku. Hladan znoj ga obli. Zažmiri.
Nakon par trenutaka otvori oči. Bio je sam u hodniku.
Uputi se prema vratima gdje mu je Momo rekao da se javi.
Nakon što je pokucao, otvorio je vrata. Osvrnuo se u kancelariji gdje je pogledom tražio Božanu. Pored nje su bile još dvije službenice, pisaća mašina koja je zlokobno štektala kao žilet oštrim zubima gutajući gomile papira.
Žare ustuknu.
„Izvolite.“- obrati mu se Božana.
Žarko zanijemi. Ni da bekne.
„Izvolite?“-ponovi pitanje Božana.
„Šta ste trebali?“
Žarko je gledao. Samo je stajao. Riječi nisu htjele napolje. Tupo je gledao u dotrajali izlizani parket u kancelariji. Osjećao se kao loš učenik kad ne nauči gradivo.
Stajao je tako par trenutaka. Nije smogao snage da moli. Da traži pomoć od nekoga ko neće razumjeti njegovu muku ali će svakako zaraditi još jednu osmicu. Dnevnicu. Njegova molba da postane tek još jedan slučaj koji će biti riješen administrativnim aktom u kome mu se dodjeljuje jednokratna pomoć.
Okrenuo se i izašao je napolje. Krenuo je hodnikom prema izlazu.
Čuo je korake iza sebe. Osjetio je tapšanje po ramenu. Bio je to Momo.
„Ništa se ti ne brini. Imaš se ti na koga osloniti moj Žare.“-te ubrzanim korakom produži pored njega.
Kad je Momo stigao pored samih vrata još jednom se okrenu.
„Uzgred Žare. Nisi platio članarinu za prošli mjesec. Ajd uzdravlje.“-izgubi se sa gomilom papira u ruci, a njegov plavi mantil lepršao je za njim dok je trčao preko kruga u pravcu plavog dajc kamiona.
Teškim koracima išao je prema kući.
„A nisam ni išao prositi.“-ponavljao je nekoliko puta.
Kiša je prestala da pada. Prestajala je i počinjala još mnogo puta. Razjareni potok je uzimao svoje. Žare članarinu nije plaćao. Plaćao je danak svoje Potkrajnice potoku na lakat krivini. Tako je bilo oduvijek. Neke su bitke samo naše i ko zna zašto i zbog čega one su znak da se borimo. Da postojimo.
Pozdravlja Vas mandrak72, kooperant slobodnog protoka misli i kišobranmajstor pokisli.
[ Smijehom protiv uroka
]
10 Oktobar, 2010 09:12
Gospodin Šulj mora da je bio vidovit bar kao baba Vanga kada je u našem malom gradu dao akcenat na obrazovanje. Grad je posjedovao osnovnu, srednju školu i radnički univerzitet od obrazovnih institucija. Posjedovao je i biblioteku ukoliko je bilo onih koji su smatrali da je za dobro obrazovanje potrebno i čitati.
Generacije učenika završavale su srednju školu sa zvanjima koja nikako nisu mogla naći zanimanje u gradu. Zvanja poput Tehničar modula za međugalaktička kumstva, Poljoprivredni tehničar podvodnog uzgoja strmog žita u vanradno vrijeme, Hobi monter nesuvisle misli na ionako adekvatno mjesto, KV krojač polipropilena i mikroskopske čestice i druga neobična zanimanja nisu svakako pogodovala zapošljavanju mladih.
Gospodin Šulj kojemu ćemo postaviti par pitanja je s nama.
„Gospodine Šulj. Recite Vi nama šta ste tačno uradili?“
„Kao prvo ću da pozdravim sve čitaoce ovog malog sjajnog časopisa. Da. Uradio sam mnogo. Skrenuo sam tok istorije. Na našem birou za zapošljavanje više neme nezaposlenih.“
„O čemu je zapravo riječ?“
„Vidite. Sjedio sam ja tako i razmišljao. Vidim ja da je omladina bez posla. Zanimanja koja su bila na raspolaganju nisu bila tražena u našem malom gradu. Tu sam uočio propust. Zanimanja koja nisu bila tražena fabrikovala su nove generacije nezaposlenih. Čitavu vojsku.
Definisao sam jednu stranu problema.
Počeo sam da tražim drugu stranu problema da ih suprotstavim. Izjednačim.“
„I?“
„Da. Ustanovio sam da je potražnja zanimanja sa druge strane ravna nuli zbog nedostatka proizvodnje, fabrika i ostalih razloga.
Radnički univerzitet je zvrjao prazan. Večernje škole nisu bile odavno zanimljive. Pa i ove dnevne škole muku su mučile sa prisustvom učenika. Tu sam uvidio jednu mogućnost. Učenike je trebalo prvo vratiti u klupe. Škole. Učiniti im škole zanimljivim, prilagoditi se njihovim potrebama. I tu mi se upalila sijalica.“
„Sijalica? Zar tema nije bila obrazovanje mladih?“
„Pa naravno. Da bi radila večernja škola potrebno je da se upali sijalica na prekidaču pored ulaznih vrata. I večernja škola je mogla da počne da radi.
Kad smo upalili sijalicu neophodno je bilo pronaći ciljnu grupu mladih koja bi svojim uspjehom mogla privući nove i nove učenike.“
„Šta ste tada učinili?“
„Izvukli smo jednu riječ iz naftalina. I tako je sve krenulo.“
„Koja bi to bila riječ?“
„Vidite ta riječ je uvijek bila aktuelna, ali se nije odomaćila zbog postojanja mnogo konkretnijih domaćih živopisnijih riječi koje nisu bile primamljive, ali je kao osobina bila opstajala unatoč mnoštvu problema.“
„????“-odaslah par upitnih pogleda.
„Poltron. Da dobro ste čuli. Poltron. Simatična riječ. Gotovo nova i nekorištena. Nije izanđala poput menadžera, brokera i ostalih sličnih zanimanja koja smo školovali, ali ne i zapošljavali.“
„Hoćete reći, dupelizaca, uvlakača, podguznih muha,...!!!!!“-uputih zbunjen pitanjem i ubacih nekoliko uskličnika.
„Neeeee, ne ne. Nemojte to tako gledati. To nije tako uska oblast kako ju vi želite prikazati. To je mnogo širi pojam.
Evo poslušajte samo nekoliko smjerova pa će Vam biti mnogo jasnije.
Poltron u proizvodnim zanimanjima. Poltron zanatlijskog smjera. Viši poltron instalter opšteg smjera. Poltron od unutrašnjeg značaja. Poltron regionlnog karaktera i subordinacije. Poltron republičkog značaja. Poltron međunarodne saradnje.
Vidite. Zastupili smo sve oblasti. Sve navedene oblasti vape za kvalifikovanom radnom snagom. I naš primarni cilj je bio da iskoristimo sve praznine.“
„Praznine?“
„Upravo tako naš kadar nakon izlaska iz školskih klupa tačno zna šta želi i kako to ostvariti. Oni se neće sramiti svoga zanimanja. Pa iza nas je već nekoliko generacija koje uspješno obavljaju svoje zadatke. Mi njima dajemo smjernice, a njihov posao je nadgradnja. Nije rijedak slučaj da je neki Poltron iz proizvodnih zanimanja svojim umijećeme i retorikom postao Poltron od republičkog značaja i slično. Eto imamo baš jedan novi primjer. Javio nam se jedan Poltron republičkog značaja. Eto njegovo radno mjesto je takvo da možemo da ga posmatramo malo malo na TV ekranima. Evo pročitaću Vam par rečenica iz pisma kojeg nam je poslao.
Poštovani. Moj život se promijenio nabolje. Ponekad se uplašim da je sve ovo bajka. Međutim ubrazni ritam života me iznova vrati na pravo mjesto. Mjesto odakle sve počinje. U stanju sam da namirišem svako takvo mjesto. Šetajući gradom više ne strahujem za svoj posao. Imam njuh za takve stvari. Ništa me više ne može iznenaditi. Uvijek ću se dočekati na noge,.....
Kao što vidite našli su svoje mjesto pod nebeskim svodom.“
„Da li je uvijek tako?“
„Reći ću vam samo jedno. Ako niste imali poltrona niste osjetili čari života.“
„Gospodine Šulj ima li to svoju drugu stranu?“
„Ima. Naravno, ali o njima nerado govorimo. Sve ima svoju cijenu.“
„Nešto za kraj.“
„Shvatite poltrone kako hoćete, ali pustite ih da rade svoj posao. Uputite im bar ponekad prijateljski osmjeh. Vidjećete vratiće vam se već nekako.“
„Hvala vam na razgovoru.“-zahvalih se u svoje ime, ime časopisa i naravno Vas čitaoca.
„Hvala i Vama na ustupljenom mjestu.“-zahvali se gospodin Šulj.
„Šta reći nakon ovakvog intervjua. Šta je Poltron bez brkova? WC šolja bez WC četke. Na vama je da procijenite. Ali jedno ipak shvatite postoje one obične od PVC-a, ali i one od inoxa. Prilikom njihova izbora mislite na udobnost i godine koje dolaze. Sigurno će donijeti nešto novo.“
Pozdravlja Vas mandrak72, honorarni dopisnik lista i toalet papira od recikliranog papira.
[ Priče iz Desetog sela
]
04 Oktobar, 2010 21:22
Nekako u vrijeme kad bi se polako na sveskama pojavljivale prve uši, a čiste listove školskog dnevnika nekim divnim čudom poharale prve petice, četvorka i jedna trojka kod Gojka i mali minus kod Milice onako još snene i bunovne dok je zbunjenim glasom recitovala stihove
„Imam jedno meče, meče
Svu mi zimu kesten peče
Pravo čudo, divno čudo
Kako meče, kesten peče...“
I zastala zbunjena baš kad je došla kod mjesta gdje prase crvene čizme krase.
Ne bih se ja toga sjetio sada da mi onda Milica nije rekla na malom odmoru da nije stigla da dobro nauči pjesmicu zbog najvećeg divljeg kestena koje onomad vidjeh. Po nekim svjedočenjima takav nije još viđen od doba kad je Đone došao u školu u crvenim ženskim čizmicama. Taj suludi osmak svakoga dana nečim novim bio je u centru pažnje. I godinama poslije dok nije otišao s početkom rata iz našeg malog grada.
Eto i ta jesen koje je svakog dana sve više iznova me obraduje crvenim tonovima koji u primjesama sa žutom učini da sve oko mene gori u plamenu jeseni koja pršti i peče poput vrelog žara ispod mijeha kovačka vješto oblikujući užareno gvožđe u pečen kesten mirisan i sjetan.
Taj sneni plod što se brani naprslim oklopom od bodlji nabujao kao potok poslije silna pljuska kojem onomad nisam odolio a da ne isturim bradu i još jednom se uvjerim da su to samo kapi vode.
Ta najslađa šumska moneta kojom sam ponekad kupovao naklonost jedne Kristine iz 7d na petom času Biologije nije znala za inflaciju duše na bešumnom tepihu opala lišća na keju pored Une. Ne, njome se tek naslućivao nestašni osmjeh mojih djevojčica musavih dok su prstićima nespretno poput rudara mrkog uglja vadile to šumsko blago i prosipale osmijehe kao vedra vode na uglačani kamen pored čatrnje pod svodovima Desetog sela.
Dok mi miris tek pečena kestena draži nosnice na bundevu stajem, da vidim hoće li ko izbiti. Bilo bi grehota pečen kesten s nekim ne podijeliti.
Moja mala vješta posada s kojom uspješno brodim Vas poziva na veče uz kesten što se peče ove tople oktobarske noći. Kakvo čudo, divno čudo.
Pozdravlja vas mandrak72, dekretom ovlašteni brojač ptica selica i onih koji to nisu.
„Imam jedno meče, meče
Svu mi zimu kesten peče
Pravo čudo, divno čudo
Kako meče, kesten peče...“
I zastala zbunjena baš kad je došla kod mjesta gdje prase crvene čizme krase.
Ne bih se ja toga sjetio sada da mi onda Milica nije rekla na malom odmoru da nije stigla da dobro nauči pjesmicu zbog najvećeg divljeg kestena koje onomad vidjeh. Po nekim svjedočenjima takav nije još viđen od doba kad je Đone došao u školu u crvenim ženskim čizmicama. Taj suludi osmak svakoga dana nečim novim bio je u centru pažnje. I godinama poslije dok nije otišao s početkom rata iz našeg malog grada.
Eto i ta jesen koje je svakog dana sve više iznova me obraduje crvenim tonovima koji u primjesama sa žutom učini da sve oko mene gori u plamenu jeseni koja pršti i peče poput vrelog žara ispod mijeha kovačka vješto oblikujući užareno gvožđe u pečen kesten mirisan i sjetan.
Taj sneni plod što se brani naprslim oklopom od bodlji nabujao kao potok poslije silna pljuska kojem onomad nisam odolio a da ne isturim bradu i još jednom se uvjerim da su to samo kapi vode.
Ta najslađa šumska moneta kojom sam ponekad kupovao naklonost jedne Kristine iz 7d na petom času Biologije nije znala za inflaciju duše na bešumnom tepihu opala lišća na keju pored Une. Ne, njome se tek naslućivao nestašni osmjeh mojih djevojčica musavih dok su prstićima nespretno poput rudara mrkog uglja vadile to šumsko blago i prosipale osmijehe kao vedra vode na uglačani kamen pored čatrnje pod svodovima Desetog sela.
Dok mi miris tek pečena kestena draži nosnice na bundevu stajem, da vidim hoće li ko izbiti. Bilo bi grehota pečen kesten s nekim ne podijeliti.
Moja mala vješta posada s kojom uspješno brodim Vas poziva na veče uz kesten što se peče ove tople oktobarske noći. Kakvo čudo, divno čudo.
Pozdravlja vas mandrak72, dekretom ovlašteni brojač ptica selica i onih koji to nisu.
[ Priče iz Desetog sela
]
02 Oktobar, 2010 20:24
Odmah nakon uspona uz Drenik lakše se diše. Dvostruka krivina na lakat tražila je dodatni napore podužim blagim usponom do gaja. Automobil je poslušno izvršavao sve moje komande.
Gaj ispred mene nije pokazao ni djelić svoje ljepote. Nekako umorno je stajao pored puta i ne pokušavajući zametnuti bilo kakav razgovor. Rijetki prolaznici gotovo da ga nisu zanimali.
„O neće to tako proći.“-bio sam dobro raspoložen da čujem poneku novost. Priču možda.
„Ide li starino.“-zastadoh u neprivlačnoj hladovini. Blago jesensko sunce milovalo mi je lice, a blaga studen zagrli me kao najrođenijeg kad sam napustio ugodno topli automobil.
„Išlo je i lane.“-odgovori.
„Ima li kakvih novina. Rođenja, krštenja. Vjenčanja možda. Nego rekoh sebi, ako ima šta novog od tebe ću saznati.“-nastavih ga razgovoriti.
Stogodišnji gaj imao je možda najljepši položaj u selu.
* * *
Gotovo svaki putnik namjernik od davnina istezao je vrat stalno mjereći razdaljinu do njega nakon uspona uz Drenik.
„Ajmo još malo Stano. Ajmo diko moja. Eto naske još malo i na gajiću.“-bodrio je Mihajlo svoju suprugu i vjernu ljubu.
„Idem, idem. Samo ti poitaj, stići ću ja tebe.“-umornim korakom slijedila je svoga „Mikajla“ kako ga je od milja zvala.
Prevalili su veliki dio puta pješačeći i na sebi noseći skromnu fasungu od dva frtalja kafe, šećera, svježe germe, mirišljava sapuna te još nekoliko neophodnih stvari od kojih je jedna Stanina davnašnja želja. Veliki emajlirani lonac crvene boje sa poklopcem.
Pred njima kao raširenih ruku čekao ih gajić kako su ga zvali sa bogatim granama koje su pružale debelu hladovinu.
Osmijeh zaiskri na umornom Mihajlovom licu.
„Eto bogme i naske iz Novog.“-kao da se pravdao što su eto možda malo okasnili.
Nije ni čekao odgovor no nastavi obraćanje svome nemuštom sagovorniku. Uvijek spremnom da sasluša umorne putnike namjernike tek ponekad pripitkujući ponešto.
„E baba, ajde ti sjedi.“-skidao je svoj kaput koji je nosio tek prebačen preko ramena i polagao ga na ledinu ispod velikog cerića obloženu mahovinom poput carske postelje.
Mjesto kao stvoreno za predah bilo je svima milo.
„A jel istina što se priča da u Novom ima kupiti šta ti srce zaište?“-gajić se sneno zagleda prema selu.
„Bogme ima. Kako ne bi bilo. Eto ja pojevtino nađe velik lonac sa poklopcem. Pa kad zimus skuvam pun lonac neće meni nijedno čeljade ostati gladno.“-Stana se sva ozarena sjeti svoga lonca.
„A meni je pričo jedan čoek da sad gotovo svaka kuća ima radion. A sad se pojavila i nekakava kutija koja se zove televizor. I u njemu se sve vidi. Sam ti priča i pokazuje neke ljude kad god ga upališ. A nije bog zna kako velik. Gledao sam ga kroz izlog. Eto odvade pa do Stane. Nije ništa veći.“-pokazivao je rukom na udaljenost od sebe do Stane koja je sjedila i u rukama držala šarenicu u kojoj se nalazio lonac.
„Veliš ljudi. Pa kako stanu svi unutra.“-znatiželja se probudi u gajiću.
„Pa teknika moj zemljače. Đavo će ga znati.“-odgovori sav važan Mihajlo i zagleda se prema selu.
„A ko će ih tolike silne izraniti.“-zabrinuto se zamisli gaj nad velikom mukom.
„Neće to nikako valjati. Toliki svijet u kući. Bojim se Stano da bi za sve njih trebao mnogo veći lonac.“-za sebe pomisli.
* * *
„Rekoh odavde vidiš dvije crkve, školu, zadrugu,..“-nabrajao sam.
„Groblje.“-nastavi niz mrtav ozbiljan.
Na momenat sam zastao neprijatno iznenađen njegovom upadicom.
Osjetio sam da nešto nije u redu.
„Tebi ništa ne može izmaknuti. Prolaznici, putnici namjernici. Uvijek svježe vijesti.“-bio sam uporan da ga razgovorim.
„Niko više ovdje ne staje. Samo projure automobilom kao da ih sto đavola juri. Razgovaraju sami sa sobom moj zemljače. Eto ti si jedan od rijetkih koji zastane ovdje.“-tužnim glasom mi se izjada.
„Nego da te pitam jel istina da ljudi u Novom drže pse i mačku u kući?“-osjetio sam se da mu se vraća malo bolje raspoloženje.
„Kako ko. Ima i toga moj zemljače.“
Njegov glas umuknu. Pogledom je lutao po selu tražeći odgovore.
„Zato se izgleda sve slabije čuje lavež u selu.“-zaključi.
Znao sam da nije bio raspoložen za razgovor nakon svog zaključka.
Stajao sam iznad sela. Krivudavi put polako se gubio u nizinu u pravcu sela koje se nalazilo u dolini. Ispresijecana dolina rječicom Japricom oivčena vrbacima gotovo je sakrila istu, vješto krijući i posljednje nesutrašive lovce na ribe japranske.
Lijevo od mene put se počeo spuštati nizbrdicom sve do samog centra sela. Na samom početku jedna velika kao lakat oštra krivina i oštra nizbrdica pored koje su se nalazile dvije kuće nekako uspavane i trome.
Pogled iznad sela počivao je na malenoj crkvi. Još jedna crkva koju sam mnogo bolje pozavao bila je iza mojih leđa nesumnjivo ukazujući da je vjera duboko u nama.Prije i poslije nas.
Gledao sam plodne njive kako se žute kao dukat i pršte bojom zlata. Eksplozija plodova u ranu jesen najbolje je što se moglo dobiti od zemlje natopljene mukom i znojem seljačkim. Stogovi sijena kao čuvari i rizničari mirne zime strpljivo su čekali svoj red da budu preveženi do prepunih pojata i štagljeva odakle će pramenovi sijena da izviruju kao čuperci ispod pletene kape jednog Steve.
Jesen se svim raspoloživim sredstvima spuštala u plodnu dolinu vješto koristeći svaki vid prevoza. Sjedila je nehajno na velikim plastovima sijena dok je klatila sa nogama koje su visile niz zrele vlati osušene trave prijatno šuškajući, na šeširu jednog đeda koji je tromim koracima mjerio davno izmjerenu relaciju do kuma koji je svake godine bio sve nekako dalji, na torbi jednog prvaka sa tek otvorenim bukvarom i naučenim prvim slovima.
Jesen je ovaj put sjedila u autu pored mene. Nisam gledao, ali sam jednostavno znao. Jedna bora u retrovizoru koju dosad ne primjetih izmami mi osmjeh.
Volim jesen što stiže. Njenu žutozlatnu boju. Mirisne i sočne plodove i kišu koja umije da pada danima.
Pozdravlja Vas mandrak72, nesalomivi član žirija na izboru za Mis bundeve i sjemenke za javni prevoz.
Gaj ispred mene nije pokazao ni djelić svoje ljepote. Nekako umorno je stajao pored puta i ne pokušavajući zametnuti bilo kakav razgovor. Rijetki prolaznici gotovo da ga nisu zanimali.
„O neće to tako proći.“-bio sam dobro raspoložen da čujem poneku novost. Priču možda.
„Ide li starino.“-zastadoh u neprivlačnoj hladovini. Blago jesensko sunce milovalo mi je lice, a blaga studen zagrli me kao najrođenijeg kad sam napustio ugodno topli automobil.
„Išlo je i lane.“-odgovori.
„Ima li kakvih novina. Rođenja, krštenja. Vjenčanja možda. Nego rekoh sebi, ako ima šta novog od tebe ću saznati.“-nastavih ga razgovoriti.
Stogodišnji gaj imao je možda najljepši položaj u selu.
* * *
Gotovo svaki putnik namjernik od davnina istezao je vrat stalno mjereći razdaljinu do njega nakon uspona uz Drenik.
„Ajmo još malo Stano. Ajmo diko moja. Eto naske još malo i na gajiću.“-bodrio je Mihajlo svoju suprugu i vjernu ljubu.
„Idem, idem. Samo ti poitaj, stići ću ja tebe.“-umornim korakom slijedila je svoga „Mikajla“ kako ga je od milja zvala.
Prevalili su veliki dio puta pješačeći i na sebi noseći skromnu fasungu od dva frtalja kafe, šećera, svježe germe, mirišljava sapuna te još nekoliko neophodnih stvari od kojih je jedna Stanina davnašnja želja. Veliki emajlirani lonac crvene boje sa poklopcem.
Pred njima kao raširenih ruku čekao ih gajić kako su ga zvali sa bogatim granama koje su pružale debelu hladovinu.
Osmijeh zaiskri na umornom Mihajlovom licu.
„Eto bogme i naske iz Novog.“-kao da se pravdao što su eto možda malo okasnili.
Nije ni čekao odgovor no nastavi obraćanje svome nemuštom sagovorniku. Uvijek spremnom da sasluša umorne putnike namjernike tek ponekad pripitkujući ponešto.
„E baba, ajde ti sjedi.“-skidao je svoj kaput koji je nosio tek prebačen preko ramena i polagao ga na ledinu ispod velikog cerića obloženu mahovinom poput carske postelje.
Mjesto kao stvoreno za predah bilo je svima milo.
„A jel istina što se priča da u Novom ima kupiti šta ti srce zaište?“-gajić se sneno zagleda prema selu.
„Bogme ima. Kako ne bi bilo. Eto ja pojevtino nađe velik lonac sa poklopcem. Pa kad zimus skuvam pun lonac neće meni nijedno čeljade ostati gladno.“-Stana se sva ozarena sjeti svoga lonca.
„A meni je pričo jedan čoek da sad gotovo svaka kuća ima radion. A sad se pojavila i nekakava kutija koja se zove televizor. I u njemu se sve vidi. Sam ti priča i pokazuje neke ljude kad god ga upališ. A nije bog zna kako velik. Gledao sam ga kroz izlog. Eto odvade pa do Stane. Nije ništa veći.“-pokazivao je rukom na udaljenost od sebe do Stane koja je sjedila i u rukama držala šarenicu u kojoj se nalazio lonac.
„Veliš ljudi. Pa kako stanu svi unutra.“-znatiželja se probudi u gajiću.
„Pa teknika moj zemljače. Đavo će ga znati.“-odgovori sav važan Mihajlo i zagleda se prema selu.
„A ko će ih tolike silne izraniti.“-zabrinuto se zamisli gaj nad velikom mukom.
„Neće to nikako valjati. Toliki svijet u kući. Bojim se Stano da bi za sve njih trebao mnogo veći lonac.“-za sebe pomisli.
* * *
„Rekoh odavde vidiš dvije crkve, školu, zadrugu,..“-nabrajao sam.
„Groblje.“-nastavi niz mrtav ozbiljan.
Na momenat sam zastao neprijatno iznenađen njegovom upadicom.
Osjetio sam da nešto nije u redu.
„Tebi ništa ne može izmaknuti. Prolaznici, putnici namjernici. Uvijek svježe vijesti.“-bio sam uporan da ga razgovorim.
„Niko više ovdje ne staje. Samo projure automobilom kao da ih sto đavola juri. Razgovaraju sami sa sobom moj zemljače. Eto ti si jedan od rijetkih koji zastane ovdje.“-tužnim glasom mi se izjada.
„Nego da te pitam jel istina da ljudi u Novom drže pse i mačku u kući?“-osjetio sam se da mu se vraća malo bolje raspoloženje.
„Kako ko. Ima i toga moj zemljače.“
Njegov glas umuknu. Pogledom je lutao po selu tražeći odgovore.
„Zato se izgleda sve slabije čuje lavež u selu.“-zaključi.
Znao sam da nije bio raspoložen za razgovor nakon svog zaključka.
Stajao sam iznad sela. Krivudavi put polako se gubio u nizinu u pravcu sela koje se nalazilo u dolini. Ispresijecana dolina rječicom Japricom oivčena vrbacima gotovo je sakrila istu, vješto krijući i posljednje nesutrašive lovce na ribe japranske.
Lijevo od mene put se počeo spuštati nizbrdicom sve do samog centra sela. Na samom početku jedna velika kao lakat oštra krivina i oštra nizbrdica pored koje su se nalazile dvije kuće nekako uspavane i trome.
Pogled iznad sela počivao je na malenoj crkvi. Još jedna crkva koju sam mnogo bolje pozavao bila je iza mojih leđa nesumnjivo ukazujući da je vjera duboko u nama.Prije i poslije nas.
Gledao sam plodne njive kako se žute kao dukat i pršte bojom zlata. Eksplozija plodova u ranu jesen najbolje je što se moglo dobiti od zemlje natopljene mukom i znojem seljačkim. Stogovi sijena kao čuvari i rizničari mirne zime strpljivo su čekali svoj red da budu preveženi do prepunih pojata i štagljeva odakle će pramenovi sijena da izviruju kao čuperci ispod pletene kape jednog Steve.
Jesen se svim raspoloživim sredstvima spuštala u plodnu dolinu vješto koristeći svaki vid prevoza. Sjedila je nehajno na velikim plastovima sijena dok je klatila sa nogama koje su visile niz zrele vlati osušene trave prijatno šuškajući, na šeširu jednog đeda koji je tromim koracima mjerio davno izmjerenu relaciju do kuma koji je svake godine bio sve nekako dalji, na torbi jednog prvaka sa tek otvorenim bukvarom i naučenim prvim slovima.
Jesen je ovaj put sjedila u autu pored mene. Nisam gledao, ali sam jednostavno znao. Jedna bora u retrovizoru koju dosad ne primjetih izmami mi osmjeh.
Volim jesen što stiže. Njenu žutozlatnu boju. Mirisne i sočne plodove i kišu koja umije da pada danima.
Pozdravlja Vas mandrak72, nesalomivi član žirija na izboru za Mis bundeve i sjemenke za javni prevoz.
[ Desetercom protiv stresa
]
27 Septembar, 2010 21:15
Talas stiže sa pučine huče
Eto mene a gdje si ti vuče
Evo mene starog morskog vuka
Starijeg od Kapetana Kuka
Iza mene bitaka je trista
Kao izvor istina je čista
Sačekaću sve to natenane
Sve dok Talas u pjesmu ne stane
Mandrak piše desnica mu leti
Može li se ljepše poželjeti
Oj Talase imam te na umu
Kad se krene na vuka u šumu
Staće Talas i još plima pride
Teško vuku kad ga lovci vide
Krenuo je blinkerom na vuka
Najlon de´bo kao dječija ruka
Trokuka mu do koljena visi
Danas jesi, sutra vuče nisi.
Gastro city sluša i govori
Mene jedna miso´ dugo mori
Javiše mi iz Kupusnog lista
Ljudi moji istina je čista
Javiše mi činjenice same
Da od vuka ne prave salame
Biće ića, biće silna pića
Vrela pica i još krivi kića
Deda dečko i Psiho Popa
Za boj ljuti već je spremna klopa.
A sa dvora kao vila kliče
Stiska zube, al pjeva i viče
Behappy uopšte nisam sada
Željela bih da niko ne strada
Oj mandrače čuvaj mi drugare
Pozdravi mi prijatelje stare
Ja bih s vama, al oružja nemam
Na put krećem za Pariz se spremam
U mislima uvijek biću s vama
Kad prozore osvoji nam tama
Moj će osmjeh da obasja pute
Kad vas šuma prigrli u skute
Sanjarenja iz Beča nam stiže
Saborcima da bi bila bliže
Valcer pleše na prstima leti
Ko to tamo blogerima prijeti
Ko to nama druženje da brani
Medicina na našoj je strani
Pa poskoči lagano na noge
Te okupi brojne nefrologe
Stade njima vako besjediti
“Nefrolozi moja braćo mila
Nevolja nas silna okupila
Piše nama naš mandrače stari
Evo kako sada stoje stvari.
Nije dobro moja braćo mila
Muka nas je ovdje sakupila
Nije vuk što je vukom postao
Već što čovjek čovjekom neostao
Medicina od sebe sve daće
Iz čovjeka vuka protjeraće“
Kad to ču Anamče djevojče
Pa poskoči na njoj uvojče
Trže sablju vazduh snjome sječe
„Od čovjekla ima li šta preče
Mila sejo računaj na mene
Evo glava, ako treba vene
Pa nek krv ako treba padne
Junačini da se nekoj dadne“
Sjeda Anam pogledom sve kruži
Pogled siječe pogled vuka tuži
Te ustaje da još nešto reče
„Imal išta od čovjeka preče.“
Te se vinu na crnoga ata
Zaleprša srma od dukata
Baci koplje na Miroč planinu
Sunce šćaše pa na oko žmirnu
„Oćemo li u lov braćo poći
Gazelom prije gužve proći“.
Sitno pismo Pričalica piše
“To se braćo trpit ne da više
Nikad nije tako braćo bilo
Što babi milo babi se i snilo
Drago mi je što sam brzo stigla
Kuka i motika kad se digla
Neko više, a neko i manje
Uz mudrosti potrebno je znanje
Lijepe riječi nikad dosta
Sve dok tinte premalo ne osta”
Pero traži guske ni za lijeka
Tinte nema, samo bijela mlijeka
Bijelim mlijekom nazdravlja nam svima
“Živi bili koliko vas ima
Bog Vam dao sreće pa i zdravlja
Mir u duši i za dušu slavlja”
Sve se šeta i pogledom traži
Ne bil vuka pronašla u laži.
* nastaviće se *
Pozdravlja Vas mandrak72, lovac na oblake i izgubljene mane.
p.s. Epska trilogija se nastavlja i dalje
[ Desetercom protiv stresa
]
26 Septembar, 2010 21:57
U palanci podigla se buka
Blogeri su krenuli na vuka
Neće vuku danas biti lako
Bogat trofej priželjkuje svako
Naoruža se mandrače momče
Te on lupa u šerpu i lonče
Diže buku urnebesa stvara
O ramenu sačmarica stara
Te on pjeva pjesme svima znane
Nećeš vuče dočekat da svane.
Za njim ide njegova mu djeva
Iz sveg glasa od srca mu pjeva.
Aoj mužu moja kriško hljeba
Ti mi trebaš ko sunce sa neba
Hrabro srce u nje sad se cijepa
O moj mužu moja željo lijepa
Mandrak šuti u grlu ga steže
Suze same niz lice mu bježe
Do njega je odmah Stepski vuče
Nije lako dileme ga muče
Kud ću jadan na rođenog svoga
Te on duva u lovačkog roga
Idi rođo ne idi pred mene
Pred tobom su gorice zelene
Te on paše sabljicu od zlata
A duplicu vješa iza vrata
Prolomi se pucanj u sred zore
Zatalasa i mramorno more
Uzjahuje Patos crnog vranca
Kobasica viri mu iz ranca
Ako li mu i zataji ruka
U tom lovu na zločesta vuka
Spremila mu i njegova ljuba
Kečap ljuti, majoneze tuba.
Sa salaša jezdi momče mlado
Muke muči ne ide baš rado
Gleda salaš dok zakreće glavu
Rukom maše pozdravlja garavu
Za njim ljuba glasno progovrara
Živ mi bio bećarino stara
Kada dođeš ti pod dno planine
Imaš luka nareži slanine
Suza mu se u pogledu ledi
Jedva čeka da vučinu sredi
Da se vrati on svome salašu
I sa praga da poljubi snašu
Skine šunku sa tavana kuće
Da se baci među krofne vruće
Šuky sjedi i miluje koplje
„Pašćeš vuče kao zrelo snoplje“
Oštri koplje tiho progovara
Još ga muči jedna ljubav stara
„Oj Milena kunem ti se čašću
Ovim kopljem i tigrovom mašću
Privešću ti starog sivog vuka
Uz mene je desnica mi ruka
Uz mene su i sve tvoje misli
O moj vuče viteže pokisli“
Šuky zbori u daljinu gledi
Lap top drži i na panju sjedi
Čudo gleda i čudom se krsti
Tastaturom već mu lete prsti
Krenuo je humorom na vuka
Gitara mu visi sve do kuka
Širok osmjeh i u ruci šolja
Kafu srče od svega je bolja
Ti ćeš vuče do novina stići
Dok još spavaš ja ću tebi prići
Da te vidim kad ti spadne boja
Obećava strašni lovac Voja
Obećava i čašću se kune
Dok prebira od gitare strune
Već u glavi novi komad piše
Aoj vuče tebe nema više.
* nastaviće se *
Pozdravlja Vas mandrak72, deseterački rastrojen i ustrojen.
p.s. svaki deseterački komentar u stihu biće uvršten u dosad najveću epsku blogersku ekspediciju još od dana kad je Ahmo kihno.
[ Smijehom protiv uroka
]
18 Septembar, 2010 00:17
Svanuo je novi dan. Razlog za novi osmjeh. Neki toga jutra nisu imali razloga za osmjeh. Ja opet jesam. Dok jednom ne smrkne drugom ne osvane. Ili obratno. Svejedno. Posao je posao.
Trebalo je da kamerom snimim sahranu. Nije mi baš posao po volji. Najviše zbog atmosfere. Pakovao sam stvari i žurio sam da stignem. Mjesto sahrane je bilo daleko, a ožalošćena porodica imala je velike ideje. Projekat snimanja sahrane bio je velik. Danima se ožalošćena porodica pripremala da napravi spektakl. Nešto o čemu će se pričati danima. Pominjati na svakoj slijedećoj sahrani. Nešto čiji će video snimak prostrujati mjestom brže nego Brenin „Hajde da se volimo“.
„Pazi da ne zabrljaš. Ovo se ne dešava svaki dan. Ovo treba da postane šablon. Novac nije problem. Umrli nikako nije zaslužio da tek tako ode sa ovoga svijeta.“-poslodavac je bio više nego jasan.
Nisam poznavao pokojnika.
Sahrana je bila velika. Sve je krenulo po protokolu. Zabilježeni su svi najvažniji detalji na početku. Povorka bola krenula je na put. Neobični običaj da pokojnikov sanduk nose na ramenima često mijenjajući nosače bilo je nešto što sam već vidio.
Crvena signalna lampica jasno mi je stavila do znanja da su baterije pri kraju.
„Sunce ti žarko.“-promrmljao sam sebi u bradu.
Zaboravio sam da napunim baterije. Rezervne su takođe bile prazne.
Podigao sam pogled u najožalošćeniji dio povorke. Poslodavac nije skidao pogled sa kamere.
Na brzaka sam se pribrao i nastavio da snimam na prazno. Nije bilo uzmaka. Sav ozbiljan kretao sam se oko povorke, vješto birajući najvažnije momente. Uglove. Svjetlost.
Uostalom to sam često radio rutinski. Prije par dana radio sam jednu sahranu baš na istoj lokaciji. Čak se dio puta dobro poklapao sa prethodnom sahranom.
„Trudiš se. To cijenim. Potrudi se da što prije dostaviš snimljenu sahranu.“-poslodavac je bio zadovoljan ali i nestrpljiv.
„Da.“-nisam ništa imao da dodam.
Bio sam izgubljen. Video zapis uspio je zabilježiti tek polovinu ceremonije i sahrane.
Nekoliko sam puta premotavao snimak. Bez ikakve ideje.
Ugasio sam svjetlo u sobi legao da spavam.
„Sijalica.“-odjednom sam skočio iz kreveta.
„Fotomontaža.“
„Pa to svi rade.“-pomislih.
Grozničavo sam pretraživao po prijašnjim radovima.
Pronašao sam ono što sam tražio.
Sahrana koju sam snimao na istoj lokaciji i groblju bila mi je u rukama.
Mnoštvo se stvari poklapalo. Vrijeme. Put kojim se išlo na groblje. Veličina povorke.
Vještom fotomontažom uspio sam uklapati scene sa dvije slične sahrane. Pažljivo birajući momente i trenutke kad prikazujem ožalošćene.
Fotomontaža je djelovala odlično. Rekao bih fantastično da nisam znao njenu pozadinu. Uostalom više bih ih povrijedio kad bih im rekao svoju grešku.
Primopredaja je dobro prošla. Bogato sam nagrađen za svoj rad. Uzeo sam novac i vrlo brzo napustio mjesto sastanka.
Navčer sam sjedio u polutami sobe i razmišljao o situaciji u koju sam upao svojom krivicom. Bio sam zadovoljan domišljatošću. Genijalnošću.
„Niko, niko kao jaaaaa, niko niko kao jaaaaa.....“-pjevušio sam staru pjesmu koju nisam čuo sto godina.
„Zvrrrrrrrrr, zvrrrrrrrrrr.“-zvonjava telefona me prekide.
Bio je to poslodavac.
„Znam da je možda malo neumjesno da vas pitam, ali da li ste zadovoljni snimkom.“-pokušao sam da ga preduhitrim pitanjem.
„Estetski nemam primjedbi.“
„Ostalo.“
„Sve u redu.“-reče.
Odahnuo sam. Izgleda da je sve uspjelo kako sam zamislio.
„Konjino jedna. Znaš li da su do po sahrane nosili babu, a od pola sahrane babo je nosio sanduk.“-prasnu u smijeh glas sa druge strane žice.
Nije mi bilo do smijeha. Ostao sam bez teksta. Nisam poznavao pokojnika. A oduvijek sam smatrao da je priprema pola posla a to nisam činio.
„Niko nije primjetio. Jedino im je bilo važno kako su ispali na snimku i ko je najjače plakao i najtužnije izgledao.“-poslodavac je itekako bio svjestan stanja u ožalošćenoj porodici.
Pozdravlja Vas mandrak72, bizarnošću protiv šunda.
[ Generalna
]
06 Septembar, 2010 20:30
FK Sloboda, sto godina mladosti
Koliko dugo pamtimo? Kratko rekao bih. Onoliko koliko nam treba.
Koliko pamti jedan stogodišnjak? Onoliko koliko ga pamćenje služi.
Ove godine 100 godina postojanja proslavlja FK Sloboda Novi Grad.
Vratimo li film unazad barem istorijski sjetićemo se nekih stvari što su obilježile taj period. Dva svjetska rata, građanski rat. Mladi ljudi i mnogo izgubljene mladosti. Mijenjanje naziva država i vlasti. Mnoštvo gradnje i rušenja.
Koliki je tehnološki napredak ne smijemo ni omisliti. Fotografije koje u tili čas obiđu čitavu planetu. Vijesti koje nas obasipaju sa svih strana svijeta. Da li nam je to još uvijek dosta. Ma ne, i dalje tražimo neku novu i svježiju.
Listajući godine koje su prošle među njima nekako se udjenula i 1985. I tada sam bio svjedok proslave 75-og rođendana još uvijek vitalnog slavljenika. Prošlo je brzo. Prošlo je mnogo toga. Najviše se i zaboravilo. Pamti se ono najnužnije. Da li je tako?
Ne znam koja bi vijest i novost uzbudile malu čaršiju danas i digle na noge. Vjerujem da bi to danas bilo otvaranje novih radnih mjesta. Izbori malo malo uskomešaju i zatalasaju. Rezultati izbora takođe. Brzo se zaborave sva obećanja i laži i sumorna svakodnevnica grada kome su protekle decenije oduzele sve ono što su ruke radnika same stvorile. Nadu da može biti bolje.
Ipak u svom tom sivilu jedan stogodišnjak nam upravo pokazuje kako se pobjeđuje. Postojanošću.
Prije 100 godina fudbalska lopta očarala je Krajišnike. Iz ove perspektive vjerujem da je bila mnogo veće čudo od interneta i sličnih stvari danas. Okupila je mladost u svoje okrilje. Mladost koja ju je nosila sve ove godine. Kroz ratne i sumorne godine. Poratne i današnje.
Gost FK Sloboda bio je FK Partizan iz Beograda. Hvala im što su ovoj maloj čaršiji bar na tren ispunili tribine. Učinili da na tren zaborave sve muke dok su se rijeke ljudi i automobila slivale prema stadionu. Program je naravno imao i svoj završetak. Rijeke ljudi pomiješanih osjećanja isticale su kao pijesak pješčanog sata sa stadiona Mlakve. Koliko su ponijeli sa proslave jednog stogodišnjaka iskreno ne znam.
Ja sam ponio mnogo. Jedno veliko zadovoljstvo jer sam prvi put bio na slavlju jednog stogodišnjaka. Jer sam primjetio veliki broj mališana. Mladosti dakle. Ustreptale dok su očima upijale sve ono što godinama su mogli vidjeti samo ptem malih ekrana. Pune stadione i svoje ljubimce. Ne sanjam o karijeri sportaša jer bi se već nekako moglo reći da sam veteran, ali danas sam opet bio mlad. U društvu stogodišnjaka to nije problem.
Nadam se kao Zvezdaš da će i FK Crvena Zvezda u nekom narednom periodu obojati tribine u crveno bijelu boju. Ne toliko zbog mene koliko zbog mladosti uskraćene svih ovih godina.
Trocifreni broj često nekom poželimo želeći mu najbolje. Čestitajući. Ja ovom prilikom čestitam 100 godina postojanja FK Slobodi iz Novog Grada, a ovom prilikom svima Vama želim da vječno ostanete mladi. Postojanje je znak da živimo.
[ Mandrakizmi
]
02 Septembar, 2010 23:42
UEFA je zabranila vuvuzele na stadionima. Naši fudbaleri mogu da odahnu jer u službenom saopštenju se trube ne spominju.
Naše oružane snage su opremljena i osposobljena oružana sila. Moglo bi se reći među opremljenijima u državi.
NATO snage se kukavički kriju iza živog štita. Gledaju nas preko mušice.
Mi i dalje poštujemo primirje, ali neprijatelj se i dalje bezobzirno brani.
Kanibali se slažu u jednom. Nezvanog gosta za prekid posta.
Kanibalska gostoprimljivost kaže. Svakog gosta za večeru dosta.
Pozdravlja Vas mandrak72, diskutabilni sagovornik ispod one kruške.
Naše oružane snage su opremljena i osposobljena oružana sila. Moglo bi se reći među opremljenijima u državi.
NATO snage se kukavički kriju iza živog štita. Gledaju nas preko mušice.
Mi i dalje poštujemo primirje, ali neprijatelj se i dalje bezobzirno brani.
Kanibali se slažu u jednom. Nezvanog gosta za prekid posta.
Kanibalska gostoprimljivost kaže. Svakog gosta za večeru dosta.
Pozdravlja Vas mandrak72, diskutabilni sagovornik ispod one kruške.
[ Mandrakizmi
]
30 Avgust, 2010 22:41
Superbakterija i ostale pandemije
U šumi propisa je raj za cvjećke.
Penzije i plate će biti odmrznute od 1.januara. Njihovi korisnici početkom proljeća.
Zemlje Balkana će u paketu ući u EU. Ako se to kojim slučajem i desi.
Superbakterija kod nas nema šanse. Nema elementarnih uslova za preživljavanje.
Pandemija kod nas nema šanse. Za to je potreban konsenzus sva tri naroda. ( U BiH)
Kako postati astronaut? Za početak spustiti se na zemlju.
Pozdravlja Vas mandrak72, tolerantan kao lanjski snijeg.
[ Mandrakizmi
]
29 Avgust, 2010 23:19
Redovno obavljam bračne dužnosti. Žena tako, tako.
Žena i ja smo proleteri. Nemamo ništa zajedničko.
U laži su kratke noge i duboki džepovi.
U braku mi vladaju zakoni džungle. Malo malo ispadnem majmun.
Opet sam se omrsio. Čitao sam Tri praseta.
U diktaturi postoji jedan diktator. U demokratiji sami ih biramo.
Demokratija ima duboke korijene. Zato još uvijek pasemo.
Garantujemo slobodu kretanja. Jednom dnevno.
Pozdravlja vas mandrak72, neomaštena jezika i mrke kape.
Žena i ja smo proleteri. Nemamo ništa zajedničko.
U laži su kratke noge i duboki džepovi.
U braku mi vladaju zakoni džungle. Malo malo ispadnem majmun.
Opet sam se omrsio. Čitao sam Tri praseta.
U diktaturi postoji jedan diktator. U demokratiji sami ih biramo.
Demokratija ima duboke korijene. Zato još uvijek pasemo.
Garantujemo slobodu kretanja. Jednom dnevno.
Pozdravlja vas mandrak72, neomaštena jezika i mrke kape.
[ Mandrakizmi
]
28 Avgust, 2010 22:59
Sišao sam s konja na magarca, ali sam zadržao konjske živce.
Kaskamo u mjestu. Hvatamo zalet.
Pozdravlja Vas mandrak72, kasački raspoložen zbog godišnjeg odmora koji ističe.
[ Mandrakizmi
]
28 Avgust, 2010 09:10
Džaba smo birali najbolje majmune. Pali smo na niske grane.
Prevazišao sam samoga sebe. Dakle nema mi ravnog.
Politika mi je u genima. Već vidim svoju djecu u politici.
Ja nemam oraha u džepu. Skrckao sam ih.
Sva mi je familija u politici. Sve moj do mojega.
Zauzeli smo stav, ali u slučaju najgorega zauzećemo još koji.
Pozdravlja Vas mandrak72, nesuđeni formalista i krupni kapitalista.
[ Smijehom protiv uroka
]
26 Avgust, 2010 21:44
Da li je atom najsitinija čestica? Ma i on se satoji od elektrona, protona i neutrona. Malo li je. On je takav da može da se veže, čini veze, koalicije, udruženja šta li već?
Mali grad na dvije rijeke dočekao me je u nekoj čudnoj tišini. Nije me bilo par dana a već se nešto gadno dogodilo. Grad na dvije rijeke nije tek običan grad. Obično grad zapadne jedna rijeka. Svi osnivači gradova imali su navike da osnivaju gradove pored rijeka da mogu svoje đubre da otpremaju na najlakši način. Rijekom.
Samim tim postojala su uvijek dva tabora. Onih što đubre bacaju u Sanu i onih kojima je Una bliže za bacanje đubra. Dva tabora su bila i kod izbora rijeke za kupanje. Oni koji su preferirali planinsku svježinu kupali su se u Uni, dok oni kojima je trebala toplija voda kupali su se u Sani.
Elem u takvom gradu ne mogu ljudi oko nečega da se ne dijele. Kad malo podijeliš sa dva ostane malo ili gotovo ništa.
Prvog jutra sam odmah uvidjeo jednu novu podjelu.
U gradu je otvorena novi supermarket sa super cijenama, super artiklima, super popustima i super nagradnim igrama. Sve je super. Dok na drugoj strani ostaje supermarket koji je to bio sve do neki dan prije. I dalje on ima super akcije, super cijene, super nagradne igre. Sve što ima novi supermarket ali nije baš super kao on.
Nakon par dana primjetio sam poznanike kad sam izašao u grad. Sumnjičavo su me gledali. U njihovim očima kao da je tinjalo pitanje.“Jesi li s njima ili si s nama?“.
Čini mi se kao da je to pitanje ponovo aktualizovano kao neka početkom devedesetih.
Nisam se dao smesti. Uzvratio sam osmjehom i nastavio put. Gledali su za mnom jer sam osjećao poglede na sebi kao teške optužbe.
Zakoračio sam u novi supermarket. Konzum.
„Kako li samo mudro smišljen naziv.“-razmišljao sam o njegovom porijeklu imena. Bilo mi je potpuno jasno šta oni očekuju od mene. Oni žele da ja trošim. Ok.
„Onoliko koliko bude potrebno.“-bio sam jasan.
Cijene su bile uglavnom slične, ali veliki broj artikala koje kupujem imao je za nijansu više vrijednosti. Dok nekih artikala nije bilo od proizvođača koje kupujem.
Birao sam ono što je bilo cijenama bilo prihvatljivo. Nakon nevelike kupovine izašao sam napolje. Nekolicina poznanika nije gledala u mene već u vrećice na kojima je krupnim slovima bilo ispisano ime supermarketa. Okretali su glavu na drugu stranu kao da me nisu ni vidjeli.
Uputio sam se u drugi supermarket radi kupovine preostalih artikala koji su jeftniji i kojih nije bilo u novom supermarketu. Nakon kupovine u Maxi-ju pošao sam prema automobilu. Nekolicina poznanika gadljivo je pogledala na vrećice koje sam nosio dok sam išao prema automobilu i okretala je glave.
„Šta je ovom narodu danas?“-pitao sam se.
Krenuo sam u šetnju ulicom. Sreo sam poznanika uvijek vedrog i raspoloženog za šalu i smijeh. Nije bio nimalo raspoložen.
„Šta se dešava? Nisam bio par dana i vidim nešto se gadno dešava. O čemu je riječ?“-odmah sam ga upitao.
„Jel ti mene zezaš ili stvarno nisi u toku?“-iznenadi se mome pitanju.
„Stvarno ne znam.“
„Pazi sad. Ti znaš da se ovaj grad uvijek dijelio na one koji jedu burek kod Srbina ili kod Franje. One koji se šišaju kod Hakije ili Rade. One što pišaju uz vjetar i one što to isto rade niz vjetar. Ribolovce sa Sane i iste koji love na Uni. Svjedno riba će biti pojedena, ali ovo je nešto sasvim drugačije i mnogo opasnije nego dosad.“-bio je sasvim ozbiljan.
Naježio sam se kao jež pred izlazak iz ježeve kućice.
„Pucaj.“-rekoh.
Kolega se primaknu i započe priču. Tajno da tajnije ne može biti. Gotovo ga nisam ni čuo, samo sam čitao sa usna dok je micao njima i gestikulirao rukama pazeći da rukama ne pokaže ono što sriče usnama, a da to sve nema veze sa temom dok je mrdao ušima.
Milioni mravaca trčali su niz leđa. Neki od njih bili su i potkovani. Grčio sam se na momente slušajući nevjerovatnu priču.
Upravo zbog tajnosti podataka neću vam reći ništa što bi naškodilo akterima, udruženjima, grupacijama i koalicijama u priči.
„Grad se iznova podijelio. Ali ovaj put mnogo jače i dublje nego su se i sami tvorci zavjere nadali. Grad je podijeljen po svim šavovima. Ovoga puta ništa nije kao prije. Od sada ni što je crno nije više crno niti bijelo. Od sada sve je mutno. Sredine nema.“-pričom je dizao tenziju.
Pogledom je šarao kao šaraljka na Veliki petak po jajetu.
„Od danas. Zapamti od danas ti si meta. Bićeš praćen. Osjetićeš poglede na sebi, nimalo prijateljske i naivne. Ovo što ti govorim nije tlapnja i zapamti o tebi se radi. Zato pazi se kako ćeš se odrediti prema svemu i svačemu. Svijet ne prašta.“-nastavi.
Rukama je pokazivao kao da je utorak, ušima mrdao kao da je petak, dok je ustima sricao srijeda.
„Prošla?“-upitah.
„Pssssst.“
Bilo je jasno da sam se izletio pitanjem. Grad je utihnuo i usporio za nekoliko milisekundi. Ni mnogo, ni malo, ali dovoljno da poremeti bioritam, feng šui i samokontrolu i kontrolu međugradskog saobraćaja.
„Vidiš grad se podijelio na Konzumiste i Maxiste. No to nije sve. Osnovali su udruženja potrošača. „Ako su ti sve daske na umu rješenje je u Konzumu“ i „Ako ti ptice nisu popili taxi dođi u Maxi“, s ciljem mobilizacije po svim aspektima. Na FB-u su opet osnovane mnoge grupe gdje se pokazuje i raslojavanje među njima. Tako postoje i slijedeće grupe Konzumista. „Ako nedjeljom ne ideš u crkvu dođi u Konzum po mrkvu.“, „Svakim danom dok si na netu navali po Konzum piletu“, „Pusti brkove il pusti modu, ali biraj Konzum vodu“ i da ne nabrajam dalje. Dok Maxisti imaju svoje grupe. „Nije šteta, neka neta, carnex pašteta, Maxipašteta“, „Nije zgoreg biti lud, al nemamo ništa stim. Maxi daje Maximalno“, „Caru ide carevo, budali šamar, a pametan zna se Maxi je vaša kasica prase“. No to još nije sve. Penzioneri su se mahom svrstali uz bostan od 0.50km, a dio njih uz lubenicu nešto skuplju ali jasnijih tonova. Udruženje siromašnih i gladnih usta podijelilo se na „Zini da ti kažem“ i „Sunce tuđega neba“. „Zini da ti kažem“ se između sebe trodijelila na „Razvaliću ti ta usta žvaljava“, „Usne vrele kao žar“, „Gladan gladnom ne vjeruje demokratskih promjena“, a „Sunce tuđega neba“ iznjedrilo je nekoliko frakcija. „Sunce ti žarko“, „Sunca mi“, Sunce moje jedino nezavisnih i od ničeg podržanih narodnjaka“, „Svanulo je jutros iznad kontejnera“ i još nekolicinu uz koji je stala partija „Radničkih prava na parizer u papiru i majonezu na reveru“, udruženje ljubitelja Lade „Lada u leru“. Koalicija „Prašnjavih tepiha i Somuna umjesto štruce“ podijelila se po mjesnim odborima. Tako da polovica njih sad čini „Laminat gore, laminat dolje, a između vedro polje“ i „Uzmi kruha, uzmi hljeba, ali igraj kako treba“.
„Nikom nije ljepše nego nama, kad je snama moja mama.“-udruženje maminih sinova uputilo je oštru protesnu notu udruženju tatinih kćeri „Pravićete vi svoga tatka od blatka“ povodom neuspješne konfercije na temu „Nas dva brata bez alata“ koju je organizovala nevladina kulturna oranizacija udruženog rada i kapitala bez porijekla. Povodom toga oglasilo se esnafsko društvo za izradu strašila „Strašila su među nama, iz dupeta im viri slama“ koja se svrstala na stranu zagovornika da Pluton ostaje planeta, a da je Dostanić Ratko ostao kratko na klupi Crvene Zvezde saopštenjem u kome se jasno kaže „Šetalište da, ali mesnice nedjeljom ne“. Situaciju je pogoršao stav „Omladine koja nigdje ne zna“ da nije lako ribom biti dok je som na stolu.“-bez uzimanja vazduha mi reče.
„I to nije sve.“-nastavi svoje izlaganje.
„Stani malo. Kažeš da to nije sve.“-upitah ga ponovo.
„To je ono najgore.“-reče mi.
„Sad mi je tek jasno.“
Uvidjevši težinu i složenost situacije nisam ni trebao dalje da slušam sve mi je bilo jasno. Odmah sam krenuo kući. Nije više ništa bilo kao prije.
Čak ni komšinica koja je stalno virila iza zavjese kad bih ulazio u dvorište nije bila bezazlena.
„Šta ima komšija?“-upitala me je.
Znala je da sam bio na godišnjem odmoru na moru. Znala je i sve ostalo što se moglo znati, ali u jedno sam bio siguran.
„Bijela je komšinice. Strina je bijela.“-pokazao sam joj golo dupe što je jedino bila svijetla tačka toga dana.
Pozdravlja Vas mandrak72, pasionirani izbjegavač svake polemike na temu šta je ljepše i šta je bolje.
Mali grad na dvije rijeke dočekao me je u nekoj čudnoj tišini. Nije me bilo par dana a već se nešto gadno dogodilo. Grad na dvije rijeke nije tek običan grad. Obično grad zapadne jedna rijeka. Svi osnivači gradova imali su navike da osnivaju gradove pored rijeka da mogu svoje đubre da otpremaju na najlakši način. Rijekom.
Samim tim postojala su uvijek dva tabora. Onih što đubre bacaju u Sanu i onih kojima je Una bliže za bacanje đubra. Dva tabora su bila i kod izbora rijeke za kupanje. Oni koji su preferirali planinsku svježinu kupali su se u Uni, dok oni kojima je trebala toplija voda kupali su se u Sani.
Elem u takvom gradu ne mogu ljudi oko nečega da se ne dijele. Kad malo podijeliš sa dva ostane malo ili gotovo ništa.
Prvog jutra sam odmah uvidjeo jednu novu podjelu.
U gradu je otvorena novi supermarket sa super cijenama, super artiklima, super popustima i super nagradnim igrama. Sve je super. Dok na drugoj strani ostaje supermarket koji je to bio sve do neki dan prije. I dalje on ima super akcije, super cijene, super nagradne igre. Sve što ima novi supermarket ali nije baš super kao on.
Nakon par dana primjetio sam poznanike kad sam izašao u grad. Sumnjičavo su me gledali. U njihovim očima kao da je tinjalo pitanje.“Jesi li s njima ili si s nama?“.
Čini mi se kao da je to pitanje ponovo aktualizovano kao neka početkom devedesetih.
Nisam se dao smesti. Uzvratio sam osmjehom i nastavio put. Gledali su za mnom jer sam osjećao poglede na sebi kao teške optužbe.
Zakoračio sam u novi supermarket. Konzum.
„Kako li samo mudro smišljen naziv.“-razmišljao sam o njegovom porijeklu imena. Bilo mi je potpuno jasno šta oni očekuju od mene. Oni žele da ja trošim. Ok.
„Onoliko koliko bude potrebno.“-bio sam jasan.
Cijene su bile uglavnom slične, ali veliki broj artikala koje kupujem imao je za nijansu više vrijednosti. Dok nekih artikala nije bilo od proizvođača koje kupujem.
Birao sam ono što je bilo cijenama bilo prihvatljivo. Nakon nevelike kupovine izašao sam napolje. Nekolicina poznanika nije gledala u mene već u vrećice na kojima je krupnim slovima bilo ispisano ime supermarketa. Okretali su glavu na drugu stranu kao da me nisu ni vidjeli.
Uputio sam se u drugi supermarket radi kupovine preostalih artikala koji su jeftniji i kojih nije bilo u novom supermarketu. Nakon kupovine u Maxi-ju pošao sam prema automobilu. Nekolicina poznanika gadljivo je pogledala na vrećice koje sam nosio dok sam išao prema automobilu i okretala je glave.
„Šta je ovom narodu danas?“-pitao sam se.
Krenuo sam u šetnju ulicom. Sreo sam poznanika uvijek vedrog i raspoloženog za šalu i smijeh. Nije bio nimalo raspoložen.
„Šta se dešava? Nisam bio par dana i vidim nešto se gadno dešava. O čemu je riječ?“-odmah sam ga upitao.
„Jel ti mene zezaš ili stvarno nisi u toku?“-iznenadi se mome pitanju.
„Stvarno ne znam.“
„Pazi sad. Ti znaš da se ovaj grad uvijek dijelio na one koji jedu burek kod Srbina ili kod Franje. One koji se šišaju kod Hakije ili Rade. One što pišaju uz vjetar i one što to isto rade niz vjetar. Ribolovce sa Sane i iste koji love na Uni. Svjedno riba će biti pojedena, ali ovo je nešto sasvim drugačije i mnogo opasnije nego dosad.“-bio je sasvim ozbiljan.
Naježio sam se kao jež pred izlazak iz ježeve kućice.
„Pucaj.“-rekoh.
Kolega se primaknu i započe priču. Tajno da tajnije ne može biti. Gotovo ga nisam ni čuo, samo sam čitao sa usna dok je micao njima i gestikulirao rukama pazeći da rukama ne pokaže ono što sriče usnama, a da to sve nema veze sa temom dok je mrdao ušima.
Milioni mravaca trčali su niz leđa. Neki od njih bili su i potkovani. Grčio sam se na momente slušajući nevjerovatnu priču.
Upravo zbog tajnosti podataka neću vam reći ništa što bi naškodilo akterima, udruženjima, grupacijama i koalicijama u priči.
„Grad se iznova podijelio. Ali ovaj put mnogo jače i dublje nego su se i sami tvorci zavjere nadali. Grad je podijeljen po svim šavovima. Ovoga puta ništa nije kao prije. Od sada ni što je crno nije više crno niti bijelo. Od sada sve je mutno. Sredine nema.“-pričom je dizao tenziju.
Pogledom je šarao kao šaraljka na Veliki petak po jajetu.
„Od danas. Zapamti od danas ti si meta. Bićeš praćen. Osjetićeš poglede na sebi, nimalo prijateljske i naivne. Ovo što ti govorim nije tlapnja i zapamti o tebi se radi. Zato pazi se kako ćeš se odrediti prema svemu i svačemu. Svijet ne prašta.“-nastavi.
Rukama je pokazivao kao da je utorak, ušima mrdao kao da je petak, dok je ustima sricao srijeda.
„Prošla?“-upitah.
„Pssssst.“
Bilo je jasno da sam se izletio pitanjem. Grad je utihnuo i usporio za nekoliko milisekundi. Ni mnogo, ni malo, ali dovoljno da poremeti bioritam, feng šui i samokontrolu i kontrolu međugradskog saobraćaja.
„Vidiš grad se podijelio na Konzumiste i Maxiste. No to nije sve. Osnovali su udruženja potrošača. „Ako su ti sve daske na umu rješenje je u Konzumu“ i „Ako ti ptice nisu popili taxi dođi u Maxi“, s ciljem mobilizacije po svim aspektima. Na FB-u su opet osnovane mnoge grupe gdje se pokazuje i raslojavanje među njima. Tako postoje i slijedeće grupe Konzumista. „Ako nedjeljom ne ideš u crkvu dođi u Konzum po mrkvu.“, „Svakim danom dok si na netu navali po Konzum piletu“, „Pusti brkove il pusti modu, ali biraj Konzum vodu“ i da ne nabrajam dalje. Dok Maxisti imaju svoje grupe. „Nije šteta, neka neta, carnex pašteta, Maxipašteta“, „Nije zgoreg biti lud, al nemamo ništa stim. Maxi daje Maximalno“, „Caru ide carevo, budali šamar, a pametan zna se Maxi je vaša kasica prase“. No to još nije sve. Penzioneri su se mahom svrstali uz bostan od 0.50km, a dio njih uz lubenicu nešto skuplju ali jasnijih tonova. Udruženje siromašnih i gladnih usta podijelilo se na „Zini da ti kažem“ i „Sunce tuđega neba“. „Zini da ti kažem“ se između sebe trodijelila na „Razvaliću ti ta usta žvaljava“, „Usne vrele kao žar“, „Gladan gladnom ne vjeruje demokratskih promjena“, a „Sunce tuđega neba“ iznjedrilo je nekoliko frakcija. „Sunce ti žarko“, „Sunca mi“, Sunce moje jedino nezavisnih i od ničeg podržanih narodnjaka“, „Svanulo je jutros iznad kontejnera“ i još nekolicinu uz koji je stala partija „Radničkih prava na parizer u papiru i majonezu na reveru“, udruženje ljubitelja Lade „Lada u leru“. Koalicija „Prašnjavih tepiha i Somuna umjesto štruce“ podijelila se po mjesnim odborima. Tako da polovica njih sad čini „Laminat gore, laminat dolje, a između vedro polje“ i „Uzmi kruha, uzmi hljeba, ali igraj kako treba“.
„Nikom nije ljepše nego nama, kad je snama moja mama.“-udruženje maminih sinova uputilo je oštru protesnu notu udruženju tatinih kćeri „Pravićete vi svoga tatka od blatka“ povodom neuspješne konfercije na temu „Nas dva brata bez alata“ koju je organizovala nevladina kulturna oranizacija udruženog rada i kapitala bez porijekla. Povodom toga oglasilo se esnafsko društvo za izradu strašila „Strašila su među nama, iz dupeta im viri slama“ koja se svrstala na stranu zagovornika da Pluton ostaje planeta, a da je Dostanić Ratko ostao kratko na klupi Crvene Zvezde saopštenjem u kome se jasno kaže „Šetalište da, ali mesnice nedjeljom ne“. Situaciju je pogoršao stav „Omladine koja nigdje ne zna“ da nije lako ribom biti dok je som na stolu.“-bez uzimanja vazduha mi reče.
„I to nije sve.“-nastavi svoje izlaganje.
„Stani malo. Kažeš da to nije sve.“-upitah ga ponovo.
„To je ono najgore.“-reče mi.
„Sad mi je tek jasno.“
Uvidjevši težinu i složenost situacije nisam ni trebao dalje da slušam sve mi je bilo jasno. Odmah sam krenuo kući. Nije više ništa bilo kao prije.
Čak ni komšinica koja je stalno virila iza zavjese kad bih ulazio u dvorište nije bila bezazlena.
„Šta ima komšija?“-upitala me je.
Znala je da sam bio na godišnjem odmoru na moru. Znala je i sve ostalo što se moglo znati, ali u jedno sam bio siguran.
„Bijela je komšinice. Strina je bijela.“-pokazao sam joj golo dupe što je jedino bila svijetla tačka toga dana.
Pozdravlja Vas mandrak72, pasionirani izbjegavač svake polemike na temu šta je ljepše i šta je bolje.
