Kako saznajem iz dobro obaviještenih izvora Vlada Srbije usvojila je prijedlog zakona o pomorskoj plovidbi iako Srbija nema more. Predlog zakona predviđa osnivanje nezavisnog državnog organa koji će ispitivati pomorske nesreće.
Da li je to način da nam saopšte da su nam sve lađe potonule.
Često vođen zaludnim poimanjima o ljudima i njihovoj misiji završavao bi na stranputicama koje su na početku uvijek više obećavale nego što bi plod na krajnjoj grani mogao navući osmijeh na vječito musava lica u potrazi za nedostupnim i ukusnim plodovima ljudske civilizacije. Nakon svih neuspjeha svaki novi početak bio bi obojan tanjim premazom optimizma nego je i potrebno da se zagrize sa strašću kakva plodu i pripada.
Izmoren i iznuren na avgustovskoj pripeci potražih spas u hladovini velike johe. Kao i uvijek dok sam se smještao u hladovini pod krošnjom pogledom sam tražio najbolje mjesto i moguće neželjene individue koje po istom zadatku pohodiše isto mjesto kao i ja.
Na momenat utihnu sve oko mene. Kao da je svijet stao, a ja slučajno stao na kakav zvrk što ga pokreće pa neće da mrdne dok se ne pomaknem. Sve potraja dok se ne ugnijezdih leđima oslonjen na samo stablo johe kao krojeno za umorne putnike namjernike. Glavu zabacih nazad te tjemenom osjetih hrapavu koru u kosi.
A onda.
Prvo lagani titraj radoznala vjetra izvidnika sjuri se niz stablo i tik iznad glave zastade blago prenoseći dašak svježine koju tek u kosi prvo osjetih. Žmirio sam i svakako čekao njegov slijedeći korak. Obavijao se nekoliko puta oko stabla plašeći se bliskog susreta sa mnom. Kao dobar izviđač ponavljao je sve iskustveno naučene neophodne mjere apsolutne sigurnosti. Prenebregao je samo jednu stvar. Jednu jedinu koju nije znao o meni. Umijem sa takvima na sasvim svoj način.
Posmatrao me je taj sumnjičavi izviđač još nekoliko trenutaka, a onda kao da rukom dade znak. Osjetih to po dašku na licu koji neoprezno ispusti.
„U redu je. Naše gore list je.“
Blagi osmjeh, nevidljiv za neznance zatitra mi na usnama. Kao daleki san prenu sva moja čula.
„Sačekaću.“-odlučih.
Potraja to kratko. Kao bat čizama vojska mrava na zadatku kretanja po azimutu i orjentirima marširala je vješto zaobilazeći vlati kose. Frekvencija kretanja nije se mogla skriti. Život je ponovo potekao stablom johe koja kao da odahnu nakon dugo ne disanja. Njena krošnja s olakšanjem se opusti milujući svojim hladom sva moja umorna čula krijepeći ih i dajući novu snagu. Poteče hemija u oba pravca. Sokovi života i ovaj put uzimali su najbolje od ponuđenog. Umornoj duši na zdravlje. Osluškivao sam stablo kako diše. Svaki udah ispunio bi krošnju koja je kao kakvo čeljade dubokim udasima uzimala vazduha nakon neka teška iskustva skupljajući i akumulirajući snagu za nove poteze i pobjede istovremeno se oslobađajući stresa.
Nisam imao ni najmanje pravo da remetim taj ciklus. Ostadoh miran i gotovo nevidljiv kao kakav pouzdan saučesnik u nekakvoj uroti. Nije me to brinulo. Bila je to riječ o životu.
Odlični međukomšijski odnosi ne bijahu narušeni mojim prisustvom kako bi trebalo. Prvi glasovi šumskih nevidljivih zviždača stidljivo zapjevaše. Prvo slabašno i tiho s nevjericom da po srijedi nije kakav drugi plan u mojoj režiji. Zatim sve jače i jače. Prvo jednoglasno, a zatim višeglasno i horski kako najbolje umiju ti nebrušeni dijamanti.
Šum pored mene.
„Neka. Da ne kvarim.“-odlučih.
Ipak neka radoznala nit zaiskri ispod očnog kapka te gotovo me bolno otrijezni kao sitan trun sa strane šlame s namjerom da mi zagorča pogled na najslađe izdanke i plodove dostupne disciplinovanoj četi čvoraka na samo njima znanom zadataku na kojem im beskrajno zavidih sve one godine djetinjstva bez snažnih krila. Ne nisam počeo da letim kao Ikar. Više je to u domenima zadovoljstva saznanjem o dovoljnom i potrebnom. O željama i onome što drugi zovu životom.
„Na tren pomislih da si okamenjen. Izdade te samo san. Oprezno s njima ako si lovcima na putu.“
Otvorih samo jedno oko. Bio je to moj stari znanac. Kilometrima daleko od našeg posljednjeg razgovora.
„Takvim lovcima je čast ukloniti se s puta.“-gledao sam ježa zamaskiranog tovarom suvog opalog lišća kako dahće i grabi dalje. „Postoje i tvrdoglavi.“-reče mičući sitnom njuškicom. „Postoje i oni koji to nisu. Jedan tvrdoglav ne čini megdana.“ „Dobro veliš. Brvno je samo povod za tvrdoglave. Takvima je i polje tijesno.“-nije zastajao već se gubio put šipražja. „A gdje naći one koji to nisu?“-upitah za njim. „Potok mnogo više zna nego žubori. Na njega dolaze svi. Oni koji bi da piju, preskaču ili mute. Zbogom žurim.“- kao maleni šeširić na njegovoj glavi njihala se kapica od žira.
Osmjehnuh se za starim nehajnim lovcem. Nije bilo razloga da ne vjerujem njegovim instiktima lovca.
„A gdje naći potok?“
Nije dugo trebalo a prvi nagovještaj otvori mi i ono drugo manje budno oko. Bio je to zvuk. Tihi šapat gotovo nečujan, poput paprati poploča mi put kojim krenuh njegovim tragom. Bilo je blizo. Šapat je bio sve jasniji i glasniji. Umirio sam se plašeći se da ne prekinem razgovor. Zastao sam gledajući u potok pregrađen krupnim kamenjem radi prelaza. Tragovi i mala utabana stazica bili su najbolji bukvar za neupućene. Potok je bezglavo jurišao na kamenje, odbijao se od njega. Omamljen udarcem vrtio bi se u krug par trenutaka sve dok se ne bi umirio i lagano se vitkim izduženim tijelom ne bi pružio preko uglačana i na oko mekana kamena kojeg postavi ko zna ko iz samo jednog razloga.
„Hahaha, ti se nikada ne predaješ. Kad ćeš već jednom naučiti. Dobra volja i lijepa riječ svaku bitku unaprijed dobiva.“ „Proteći će vrijeme i pitaću te tad. Tvoj neznani saveznik nije računao na upornost samo nama znanu. Na snagu koja se krije i kad ranu ispira.“ „Do tad će proteći mnogo vode. Gdje ćeš tada biti ti?“ „Ja ću uvijek biti sa ove strane. Izapraće te vode. Odnijeti bujice, a s kim ćeš onda bitke vojevati.“ „Ja ću tvrd zalogaj opet biti. Negdje možda u temelju kakvom biti.“ „Ako opet ko velim s kišom dođem.“ „A ja u mlin na suvo.“ „A šta tamo da tražiš?“ „Vidi i sam. Imaš mlinara pa pitaj. Hahaha.“
Bez imalo stida i ustezanja razgovor bi potrajao da ne izbasah na obale. Žubor šapata utihnu. Samo vječita igra trule kobile kamena i potoka što se premeće kao ždrijebe na pašnjaku.
„A gdje je taj mlin? Jel pastrmka radi dole?“ „Ima dana, a ima i ribe. Ni previše ni premalo. Pitaj mačka što povazadan oblizuje brke iz velike trave.“-potok naviknut na svijet oko sebe spremno odgovori na moj upit. „Kako do mlina?“-upitah. „Bez mene lako, sa mnom još lakše.“-ponudi mi pomoć hladni brbljivac.
Bez riječi zaputih se za njim. Grabio je krivinama kao alpinista što ruke pruža ka izbočinama tražeći oslonac za nove korake. I ja sam grabio za njim. Nekad brže, a nekad sporije, kako je korito zahtijevalo.
„Ideš?“-upita. „Idem, idem.“
Jurili smo na momente tako da je granje šibalo po licu prijeteći da oslika sve one prepreke koje sretoh, neizostavno na putu. Neke od njih ostaviše podsjetnike na golim listovima noge i kao nit tanke crvene linije neizostavno i nasumično iscrtane.
„Boli?“-upita. „Hm, svejedno idem dalje. Računam biće ih još, pa ako se sad zaustavim svakako ću razmiliti vrijedi li truda, Uzdam se u tebe.“ „Ako mlinara štogod priupitaš, za kamen obavezno.“ „Razumije se.“-prihvatih.
„Ohooooj.“-odjeknu glaščina.
Odjekivalo je nekoliko trenutaka. Još uvijek živahni mlin svojim pronicljivim očicama veselo je izvirivao ispod nakrivljena šešira od šindre. Taj nahereni starčić gotovo je poskakivao i cupkao u mjestu.
„Ohoooj. Igraj mala na colove daću kola i volove,.....“
Dobro iznenađen životnošću starčića koji nije priznavao sve one godine koje više i ne brojimo dobro raspoloženje povratih na mah. Nije prestajao da igra i poskakuje. Kao kakav usamljen seoski lola cupkao je u mjestu pružajući ruke da se s njiim u kolo pohvatamo. Ne odolih iskušenju te i ja poskočih u mjestu s rukama na bokovima započeh sitan vez išaranim nogama, vješto zaplićući nogama da se i sam bršljan niotkud pozvan zanese te zaplesa da se sve u mjestu zaplete i izvali na leđa kikotajući se kao kakava mlada na perušanju čim bi tetka na momenat izašla poradi sebe.
„A kamen? Kamen, kamen?“-podvikivao sam na uho starkelji koji se nije dao smesti već je nasatavio po starom. „Ohoooj. Oj moja, oj moja od sto kila gospoja,...“-pjevušio je i vrckao guzicom kako kakvim rešetom dok je mali oblak prašio i gušio se u modrom viru.. „Ehejjjjj.“-još jednom podignuh ruke kao pijan svat pored puta. Nije se ometao.
Uputih se prema žutom mačku koji je jednako revno gladio brke kako je vrtio repom kao kišobran zavrnutim. Sumnjičavo me pogleda taj prekaljeni neustrašivi borac. Pobjednik iz ko zna koliko bitki sa sjajnim debelim miševima i slaninom šarenom kao vez na čarapi Stoje Mirkanove.
„Sjajni su ti brkovi. Prekrsti li se štogođ?“-upitah ga. „Ih.“-kao kakvo čeljade obliznu se žuti mačak.
Začkilji onim svojim lovačkim okom, nakrivi onu svoju krupnu čupavu glavu pa kao da se za tren zamisli.
„Onomad, dok je još mjesec kao na čiviluk okačen krišom drijemao u krošnji Stojanova jablana probudim ti se ja. Prigrlim i šapom primaknem neku slaninu koju upoznah obnoć na tavanu kod prije Gospave. Premjeravam je onako hirurški precizno. „Tri pune dužine brkova, a sve opet na meni jedan kroz jedan“, za sebe premjerih još jednom zadovoljno.“-zastade pripovjedač zadovoljno sučući brkove kako nikad niko nije ispod oka pažljivo me posmatrajući.
„Odjednom ti se strese ta benasta očarapita starina, pa poče svoju ludu igru sve cupkajući i tresući tom svojom strinom da se sve prašilo. Uskomeša se potok pod njim kao da ključa u vrelom ulju. „Ćaća ga njegov“, opsovah sebi u bradu gledajući taj uzavreli kotlić riba debelih ko moja šapa pokazujući jednom šapom na najdeblji dio druge šape. A iz vode se zapjenilo i zapušilo kako oko kakvog kotla. Oblizujem se ja tako i samo brojim. Nisam ni do iljadu stigao kad iznad mene smrknu se nebo. Zalegnem ti ja i sve šapama oči skrijem, pa onako lukavo škiljnem, a ono gore pečeni fazani lete. Kako kojeg pogledom sasječem tako pečeni bataci i krilca sruče ti se meni na glavu, a ja samo bolno jauknem al nekako od srca.“-zastade pripovjedač masnih brkova i još masnijih priča te se tako glasno obliznu da i meni pođe voda na usta.
„Sastavilo iz neba i iz vode. Udarile i ribe pečene iz pozadine, sve u kuruzovom brašnu uvaljane. Šta ću kud ću bije sa svih strana. Neda glavu dići. Nije mi druge nego glavom platiti.“-podiže ton taj nosilac spomenice i najjačih mačijih odlikovanja.
„A ja ti ni pet ni šes u proboj. Mlatim glavom nedam kožu na doboš. Grizem šta prije stignem. Čas fazana, čas ribu. Te se dohvatim bataka, zatim ribu grizem. Boj bijem znoj lijem, al ne popuštam ni pedlja. Glava samo radi tamo vamo, a zubi samo zveckaju. Kao singerica.“-otegnu se bitka ko seoska svadba.
„Al ne lezi vraže. Osjetim ti ja štap po leđima pružio se kao ruka prosjaka, pa liječi li liječi. I Najupornije buve ostadoše bez stalne adrese.“-gotovo bolno završi mačak. „Ostavi mi kožun mrcino jedna benasta“, psovao me je i štapom ćerao moj Panto kome izjedoh i potrgah kožun kao kramača papirnu vreću.
Nasmijah se priči neobičnoj. Masnijoj i od najmasnije slanine. Tako to i biva kad stomak kroji snove.
„Idemo.“-pozva me potok. „Samo tren. Za kamen da pitam.“ „Ja ću polako. A ti pruži korak. Imam nešto da ti pokažem.“ „Stižem za tobom.“
U mlinu bijelom od brašna i posteljine od paučine samo je veseli čiča pjevao.
„Ooo Pantelija.“-najavih se kao nezvan gost.
Odgovora nije bilo. Nije me čula sijeda starina.
„Živ mi i zdrav bio domaćine.“-podviknuh kraj prašnjave šubare ispod koje su se negdje uši skrile. „Vazda bio, mladost ispratio.“-odgovori mi dal od brašna ili mnogih ljeta sijeda starina. „Vidim melješ. Kako s ljudima?“-upitah. „Kao onaj kamen. Radim svoj posao. Njega tjera kolo, kolo tjera voda. Mene tjera narod, narod tjera potreba. Baš kao i onog mog ludog mačka. Svako sebi i o sebi. Kako mora i kako Bog zapovijeda. Eto ovaj potok koji teče i promiče sve upliće u ćilim šaren. Pa kako se ko snađe.“-završi besjedu.
Dok je govorio gledao sam u kamen koji se stalno okretao u krug. Kao prašina sitno brašno ispunjavalo je drveni sanduk. Sloj po sloj najsitnijeg brašna punio je drveni sanduk, a starina je povremeno presipao isto u velike džakove. Nadmudrivao se starina sa brašnom. Brašno sa kamenom. Kamen sa zrnom. Zrno sa seljakom. Seljak sa zemljom. Zemlja sa sjemenom. Sjeme sa znojem. Znoj sa vodom. Voda sa kamenom. Sve u krug kao po nepisanom pravilu.
Izjurio sam iz mlina i trkom se zaputio sa zapjenušanim potokom. Stigao sam ga prije prvih kuća.
„Vidiš. Pod onim dudom žuborio je razgovor. Poslušaj sad.“
Zastao sam i zaustavio disanje. Glas sa radioaparata bio je glasan. Red muzike zamijenjivao bi red priče i tako u krug.
„Zašto bi neko tako glasno slušao radio prijemnik osim ako nije slabog sluha?“ „I ne sluša. Ni radio stanica nije promijenjena otkako je je pokojni Grujo otišao. Jednostavno neki se ne mogu na tišinu naviknuti. Tako je i noću.“-pojašnjavao je potok koji je poprimao ozbiljnije razmjere. „Moglo bi biti kiše, ajde da požurimo imam još nešto da ti pokažem.“
Požurili smo dalje. Konfiguracija terena bila je takva da je potok postajao širi toliko da bi bilo neophodno imati dobar odraz da se preskoči iz trka. Kuće sa obe strane potoka bile su načičkane sa obe njegove strane. Uticaj ljudske ruke bio je očigledan. Na nekim mjestima obala potoka bila je uređena, neka upasana u betonske potporne zidove. Na nekim mjestima nije bilo zidova ali ljudski pečat je bio dobro vidljiv.
„Stani. Vidiš kako neki ljudi redovno čiste obale. Neki od njih i bacaju otpatke. Neki ljudi zatim čiste obale. Neki i ne. Ali potok svakako ide svojim tokom. Donoseći i odnoseći. A vidiš sad onu ženu što čisti potok i vraća smeće i otpatke uzvodno. Uglavnom je bijesna i psuje. Komšije, prijatelje i poznanike. Smeće vraća uzvodno. Sačekaj samo koji trenutak. Kiša samo što nije.“
Zastao sam. Tišina se spustila pred pljusak Ništa se nije čulo, osim prvi krupnih kapi koje su tupo udarale u prašnjavi put. Lagano i potom sve brže. Nakon toga kao da sve živnu. Sasatavilo iz neba iz zemlje. Vrlo brzo se nije znalo odakle pada. Pluštilo je na sve strane, a vjetar je u talasima nanosio ogromne količine vode. Zaklon od guste lipove krošnje počeo je propuštati pod naletom velike količine padavina. Nisam se sklanjao. Gledao sam promjene oko sebe koje je kiša donijela. Po putu kao suze na licu tanki vodotoci su išarali neke nove slike i putokaze. Izlokvani put dobio je nove odraze. Značajan dio kopne bio je pokriven novim vodenim površinama, ali nije bilo nikoga ko bi to zabilježio i obznanio svijetu. Potok nije bio više isti. Nosio je sve pred sobom. U rušilačkom nagonu odnio je nekoliko drvenih mostova i privremenih prelaza. Iščupani panjevi i razni kabasti otpatci plovili su žurno nabujalim potokom, kao da su svima htjeli pokazati kako je upravo došlo njihovo vrijeme. Stekao se utisak da su bili ubijeđeni da ništa više neće biti kao prije. Onog momenta kad je stao prolom oblaka i kad je pljusak prerastao u blagu ljetnju kišicu, kao da je i bujica gubila zamah. Nije bilo one maloprijašnje snage i siline. Bilo je mnogo mirnije i otmenije kako dolikuje jednom od izvora i pritoka Une na putu prema Crnom moru.
Nivo vode umnogome je opao. Veliki trud mještanke koja je opet navukla gnjev ulice na sebe, bio je umnogome poništen. Iznova nove količine nanosa zapljusnule su obalu potoka ispred njene kuće. Na momente se činilo dok je u kabanici nanose otpadaka vraćala u potočno korito da se primirila i prihvatila uzaludnost vraćanja smeća uzvodno uz inat komšijama. Možda, sve do neke slijedeće prilike. Do sutra recimo kad neko očisti korito ispred svoje kuće koje će inercijom i snagom potoka nanijeti u blizini njene kuće.
„Vidio si sve. Idemo dalje.“ „Neka. Mokar sam. Milsim da sam dosta vidio. Hvala na društvu.“ „Hvala i tebi. Navrati. Znaš gdje sam.“-pozdravi me potok koji se mnogo izmjenio od onog kojeg upoznah prije toga. Bio je ozbiljniji i pod uticajem kiše snažniji i moćniji. Nije bio više toliko mutan kao nedavno.
Na putu kući zastao sam kod jednog poznanika za koga sam čuo da po cijeli dan pjeva. Želio sam saznati zašto. Vrlo brzo sam stigao do njega. Bili su u pravu. Ležao je pod nadstrešnicom i pjevao. Pozdravio sam ga.
„Čujem da već nekoliko dana pjevaš bez prestanka.“-obratih se čovjeku upalih obraza koga je starost tako izobličila da to svakako nije bio onaj isti Uroš koji je uvijek bio spreman da priskoči za bilo koji posao. Bilo da je riječ o pečenju praseta ili jagnjeta, bilo da je riječ o zidarskim ili tesarskim poslovima. Jednostavno čovjek koji je uvijek imao i iznalazio način da svojim prisustvom pomogne. Posao nije birao. Činilo da da je za njega zadovoljstvo bilo upravo u pružanju pomoći.
Ispričah mu sve o potoku što sam čuo, saznao i vidio.
„Vidiš zašto pjevam. Potok nosi svoje. Moje je još ostalo ispjevati neke pjesme. Neka potok teče. I pjesme će. Dok je glasa.“-vidno umornim glasom mi reče.
Nisam ništa dodao. Pustio sam ga da pjeva i slušao neko vrijeme. Kako to biva potoci promiču, rijeke takođe. Uz obalu ljudi i njihovi životi. Koliko potoci pamte trenutke i ljudi momente svejedno je.Bilo je sasvim jasno da sve rijeke uviru. Sve ono što što unose izgubi se kao zrno pijeska u moru. Koji je od njih naš momenat koji ćemo ponijeti ne znam. Uroš je odlučio da ga pamte po pjesmi. Nadam se da uz pjesmu nikad neće ostati sam. Baš kao tog dana.
„Uzmi sve što ti život pruža.....“
Pozdravlja Vas mandrak72, saputnik svih onih razgovora koji traže sagovornika kakav sam i sam.
Kako javlja Blic. Jedan finski trajekt sa 54 putnika udario je punom brzinom o stijenu u blizini obale, pošto se kapetan zaglavio u WC-u. Hm. Postavlja se pitanje. Gdje je zaglavila posada dok je kapetan bio na prijestolju. U svemu tome interesuje me uloga kapetana našeg godinama nasukanog broda. O kapetanu ni riječi, a nekoliko miliona nasukanih. Biće da je u pitanju veliko sranje, da prostite velika nužda.
Snimak orangutana iz zološkog vrta koji su posegli za osvježenjem nakon nesnosnih vrućina tako što su se hladili mokrom krpom na glavi pokazuje da su mnogo sličniji ljudima nego što i sami pretpostavljamo. Iz svega toga neke naše usijane glave iz skupštinskih klupa mogle bi štošta naučiti od svojih predaka.
Kako saznajem zbog nestašice njemačkih ovčara, policija jedne pokrajine na zapadu Njemačke postepeno ih zamjenjuje belgijskim ovčarima. Kako god, izgleda da je njemačkoj policiji ponestalo kvalifikovane radne snage. Možda se tu otvara šansa našim čobanima koji laju kao psi, a znaju i do nekoliko njemačkih komandi iz partizanskih filmova.
Pozdravlja Vas mandrak72, netom pristigli dopisnik nebitnog sa vrelog asfalta i hladnog limun piva.
Rubrika Halo mandrak72 koji mi je andrak72 ovih dana življa je nego obično. Da li to stoga što se bliže kraju godišnji odmori, posjeta Angele Merkel ili nešto sasvim treće. Poštari su nas zatrpali velikim količinama pitanja pristiglih u kovertama, na razglednicama i dopisnicama.
Upravo stoga izabrali smo nekoliko zanimljivih slučaja. Pa krenimo redom.
Prvo pismo nam je stiglo od gospodina koji je želio biti anoniman upravo zbog svog problema, ali u daljem tekstu dotičnog gospodina zvaćemo „gospodin Zankotica“. U pismu se kaže ovako.
„Dragi naš mandrače72. Oprosti zbog ovakvog direktnog obraćanja ali jednostavno moram preći na ti. Moj problem je u slijedećem. Zadnjih dana intenzivno sanjam. Snovi su toliko stvarni da više nisam siguran šta je san a šta java. Snovi sami po sebi ne bi trebali predstavljati problem, ali ja sam veoma zabrinut. Već danima sanjam da mi je na onome živahnom dijelu što ne bih da spominjem i kome svakako nije mjesto u pismu izrastao nokat. Šta da radim?“
„Gospodine Zanoktica Vaš slučaj je jedinstven pa prema tome i rješenje je takvo. Prestanite grickati nokte. Za svaki slučaj.“
Drugo pismo nam stiže od izvjesnog gospodina Pantelije iz Donje Glibave. U njemu piše ovako.
„Cijenjeni gospodine mandrače72. Biću kratak. Promijenio sam mnogo stomatologa ali nikako da se riješim zazubica. Šta da radim?“
„Gospodine Pantelija. Ostavite se vi stomatologa. Mijenjajte ili oftamologa ili poslodavca.“
I na kraju savim neobično pitanje koje nam je poslao Veroljub Vjetrogonjić, alas iz dokolice. U njemu se kaže.
„Neizbježni mandrače72. Danima se kolebam da vam se javim. Moj problem je slijedeći. Supruga mi je rodila teletabisa. Kako da se postavim?“
„Gospodine Veroljube. U ovakvim situacijama treba se držati nekoliko načela. Ne zazuzimajte položaj previše blizu ekrana, zatim zauzmite najbolji položaj na trosjedu i ono što je najvažnije plaćajte TV pretplatu.“
Pozdravlja Vas mandrak72, autor rubrike zanimljivije i od kviza Visoki napon.
Ovih dana me zabrinjavaju scene nasilja koje stižu iz Londona. Interesuje me stav NATO-a. Da li će da podrži demonstrante i bombarduje vlasti u Londonu kako je običaj zadnjih godina?
Sazanajem i da je Mira Marković dobila penziju od pokojnog supruga Slobodana Miloševića. Kako neki mediji javljaju riječ je o invalidskoj penziji. Da li to znači da li je za ovoliki rusvaj za koji nas stalno optužuju kriv samo jedan „invalid“????
Policija je u velikim problemima kako javljaju iz Novog Pazara. Naime ovih dana brane kuću jednog Novopazarca od najezde džina. Nakon obračuna s njim vjerujem da će borba s kriminalom i korupcijom biti za njih mačiji kašalj.
Pozdravlja Vas mandrak72, nedovoljno korumpirani i nezavisni novinar sa lica mjesta.
Bio je dan iza subote u selu Zaheb negdje na krajnjem jugu Maroka. Bilo bi mnogo pravilnije reći da je to bila nedjelja, ali voljom lokalnog moćnika koji je istvremeno obavljao više funkcija iz kalendara je izbačena nedjelje i sve što bi na nju podsjećalo. Njihova sedmica imala je samo šest dana, pa je na vanrednoj sjednici sedmica preimenovana u šesticu i svi su dani bili radni.
Istim činom svi dani mještanima postadoše isti kao jaje jajetu jer nesta mnogo zanimljivih sadržaja koji su se održavali baš u nedjelju. Nestadoše takmičenja u svim sportovima koja su se održavala utim terminima. Zamre svaki vid druženja pred lokalnom kafanom, opade prodaja čaja koji je bio najprodavanija roba na pijacama. Ugasiše se i mnoga udruženja koja su funkcionisala i činila život dostojan čovjeka u mjestu.
Jednoga toploga dana u vrijeme najveće žege u selo banu neki prodavac ptica. Ništa u tome ne bi bilo čudno jer su putujući trgovci svakakvim potrepštinama navraćali kroz selo nastojeći zadovoljiti sitne potrebe mještana koji nisu imali slobodnog dana da odu do prvog većeg grada. Kako mu je preostalo tek nešto malo ptica putujući trgovac odluči da prenoći u selu. Kako je bio besposlen iskoristi slobodno poslijepodne da prođe selom da mu prije prođe vrijeme do večere. Zaustavi se pred kafanom koja je bila pusta i pored ostarjelog vlasnika ne zateče nikoga u kafani. Kako je vrijeme odmicalo začudi se kako niko od gostiju ne navraća. Pogledi prolaznika bili su uprti u zemlju, bezvoljni, umorni a najviše bi se moglo reći tužni.
„Otkad je ovakvo stanje u selu?“-upita vlasnika kafane. „Ne znam pravo da ti kažem. Prema tumačenju lokalnog sveštenika sve je to djelo šejtana bestjelesnog koji nastoji da nam uništi harmoniju. Kroz suše i vrućine, kroz kiše i poplave kako se predstavlja. Tako kaže i naš Veliki upravnik koji još kaže kako se samo radom i dobrim raspoloženjem može šejtan iz sela otjerati. A ja, ja ti od toga ništa ne znam. Oduvijek sam živio od ove kafane, a evo ti si mi prvi gost ima nekoliko godina.“ „A za koga glancaš čaše?“ „Molim se bogu da bar šejtan navrati u kafanu ako već niko drugi neće.“-tihim glasom stalno se obazirući oko sebe reče vlasnik kafane. „Hmm.“-promrmlja putujući trgovac i nasmiješi se.
Još isto veče uputi se do najveće kuće u selu koja je sigurno bila među najvećim ako ne i najveća u selu. Pred njom zateče radnike svih profila. Zateče on tesare, zidare, molere, pjesnike, pjevače i jednog dobošara.
„Kako ide dobri ljudi?“-pozdravi i uputa okupljene. „Evo podižemo uvis kuću Velikog upravnika za jedan red cigli.“-reče jedan očigledno poslovođa.
Radnici se baciše na posao, pjesnik zauze najbolju pozu za smišljanje najljepših stihova koji veličaše Velikog upravnika, pjevač ih najnježnijim glasom poput slavuja otpjeva, a bubnjar odjuri niz ulicu te odmah razglasi novu pobjedu njihovog vođe.
Uputi se u kuću gdje ga dočeka posluga koja je radila kod Velikog upravnika. Bilo je tu kuhara, kuharica, sobara, sobarica, lekaja, konjušara, dresera lavoava i još kojekakve posluge koja se vrzmala po dvorištu sama sebi tražeći bilo kakav posao da ubije vrijeme.
„Najavite me kod Velikog upravnika.“-obrati se nekom uniformisanom licu koji nije imao sva obilježja policajca, ali je imao velike brkove i djelovao je strog pa je stoga bio najpodesniji za ličnu sigurnost Velikog upravnika. „Ne može to tako. Razlog? Ko si ti? Daj i informacija. Čovječe nepoznati neobavješten sam ko si ti.“-visokim glasom mrmljao je ispod velikih brkova koji su mu prekrivali usne pa se na momente činilo da ih uopšte i nema i glas kao da je dolazio iz samog stomaka. „Ja sam putujući prodavac ptica i želim da uopznam Velikog upravnika koji je sve ovo napravio radi dobrobiti mjesta. Znaš mnogo sam toga putujući čuo dobroga o njemu pa bi bio red da ga upoznam satim.“
Čuvši to „bezbjednjak“ poskoči i sa važnom informacijom odjuri put vrata kojima se išlo i do samoga Velikog upravnika. „Bezbjednjak“ se ubrzo vrati i zav zadihan vrati nazad.
„Možeš poći do Velikog upravnika. Očekuje te u svom uredu.“
Uputi se putujući trgovac uz stepeniše putem koji mu obasni brkati bezbjednjak. Velika masivna vrata sa velikim zvekirom stajala su pred njim. Uglančani zvekir bio je najbolji svjedok velikog prometa u uredu Velikog upravnika. U oči je upadao veliki otirač za noge na kojem je bilo mnogo vlakana od lanenih pantalona.
Veliki upravnik sjedio je za velikim stolom kakav priliči jednom takvom velikom upravniku. Ipak ostavljao je dovoljno prostora da Veliki upravnik postane još veći.
„Veliki upravniče čast mi je da Vam prenesem sve ono što se priča o vama i vašim velikim poduhvatima.“ „Dajte već jednom recite.“- nestrpljivi upravnik nije ni tražio od nepoznatog da se predstavi ponešen važnošću onoga što se priča okolo u svijetu o njemu. „Ne znam odakle da počnem. Po svim parametrima koje sam u stanju sebi da predočim tako velika djela ne mogu da stanu u da kažem malo mjesto kao što je Zaheb. Priča svijet o vašim velikim uspjesima.“-vješti trgovac govorio je mnogo i malo. „Ništa zato. Još večeras ću donijeti odluku da se mjesto primenuje u Veliki Zaheb. Sekretaru Zaime. Odmah piši naređenje da se svi nazivi u dokumentima od dana današnjag stave u funkciju popularisanja Velikog Zaheba.“-oštro otkomandova debeljuškastom plavušanu sa mnoštvom nakita na sebi. „Priča narod sve najljepše o tebi, međutim kad sam došao u mjesto nigdje ne vidjeh reklame. Ipak uspjeh bez reklamiranja i obznanjivanja gotovo da i nije uspjeh.“ „Imam dobošara. Sutra ću zaposliti još nekoliko njih.“-Veliki upravnik brzo je donosio rješenja. „Mislim da to ne treba raditi tako nametljivo. Ljudima brzo dosadi. Kad čuju prvog dobošara svi se sjate da budu prvi upoznati, drugi put upola manje dok treći dobošar ma kako veliku informaciju imao neće privlačiti pažnju.“ „Imaš li kakav prijedlog?“-upita on putujećeg trgovca pticama. „Imam. No polako s tim. Vidim da su ljudi tužni i nevoljni. Ukoliko takvi dođu na biračko mjesto umjesto da potvrde Vaše zasluge i velika djela učine pogrešan korak. Znaš i sam da šejtan bira baš takve bezvoljne.“ „Znam, znam, ali oni ne smiju biti tako nezahvalni zbog svega što činim za njih.“-gotovo s ljutnjom reče upravnik i lupi šakom od stol. „Vidite, ja sam došao u vaše mjesto i opčinjen ljepotom onog što vidim odlučih da ostanem. Sve je lijepo, na mjestu, čisto i uredno, ali nešto fali. Nešto nenametljivo a što bi popravilo atmosferu i vama u korist da ide.“ „Reci.“-nestrpljiv bi Veliki upravnik.
„Treba narodu vratiti osmijeh na lice. Treba narodu pronaći zabavu.“-poče trgovac svoju besjedu. „Evo ja bih se potrudio da nabavim ptice koje pričaju. Ja bih ih dresirao da kažu ono što vi želite da kažu. Pored toga njigov pijev bi svakako donio osmijeh na lica umornih i bezvoljnih mještana. Vaša bi bilo da donesete preporuku da ih svaki domaćin nabavi kod mene po povoljnoj cijeni. Tako bi se nenametljivo njima svaki dan servirali Vaši uspjesi i oni bi zasigurno zanli ko je opštoj dobrobiti glavni tvorac.“ „Dobra ideja. Možeš krenuti u nabavku ptica. Sekretaru Zaime, ima da prođeš kroz mjesto i preporučiš ljudima da nabave ptice kod ovoga dobroga čovjeka. Na početku će cijene biti povoljnije. Poslije zbog nedostatka ptica cijene će ići gore. A što se mora mora se.“-odmah izdade zapovijed svome sekretaru.
Nakon sklopljena posla putujući trgovac pticama dade se na posao te isto veče napusti selo i ode u šumu da traži ptice. Znajući da će ih najlakše pronaći na velikim deponijama gdje se deponuje otpad i smeće uputi se tamo. U toku noći dok su ptice spavale na granama on uspije uhvatiti veliki broj gavrana. Još istoga jutra dade se u posao da ih priuči da ponavljaju riječi u slavu Velikog upravnika i njegovih velikih djela. „Veliki upravnik smanjuje nazaposlenost. Veliki upravnik zida najveće kuće. Veliki upravnik protjeruje šejtana. Veliki upravnik gradi bolnicu, puteve, pruge,......“-nabrajale su ptice jedna po jedna pred Velikim upravnikom. „Ali ja nemam namjeru da gradim bolnice, puteve i pruge. Ja..“-zausti da kaže ali ga putujući prodavac ptica prekide. „Znam, ali to stranci koji navrate u grad kad čuju da i ptice pričaju i vide vaša sva dotadašnja djela zapamtiće i pričaće širom države. Jednoga dana možda budete i predsjednik države. Svijet je to.“ „I to što kažeš. Nego ako ja postanem, u stvari kad postanem predsjednik ti ćeš da mi budeš savjetnik. Ministar da budeš. Jel znaš!“-oduševi se Veliki upravnik. „Kad svima nabavim ptice ja odoh dalje svijetom pronositi priču o vašoj veličini i vašim djelima.“-nastavi putujući prodavac ptica. „Sjajno. Sjajno.“Tapšao je sa mesnatim rukama i sijao od sreće sitnim svinjskim očicama debeli Veliki upravnik.
Prodaja ptica pođe planiranim tempom. Svi su kupovali ptice da svojim činom pokažu naklonost svome Velikom upravniku. Neki od njih kupovali su i po više komada. Takve Veliki upravnik stavi na listu prioriteta prilikom zapošljavanja zbog većeg broja gladnih usta koja je trebalo nahraniti. Znao je da će tako jendnim metkom ubiti dva zeca. Tako će hraniti glas o veličini njegovih poduhvata.
Naučene ptice počeše ponavljati sve što ih nauči putujući prodavac. I tako danima one su ponavljale istu priču. Umorni mještani kad bi došli kući očekujući i malo ptičijeg pjeva koji će da im razrakoli dušu dočekivalo bi neugodno kriještanje gavranova isprekidano stalnim ponavljanjem naučenog teksta.
Veliki upravnik je likovao. Njegovo ime bilo je stalno u vazduhu. Konačno njegova velika djela stalno su igrala na ustima mještana.
Kako je ljudima dosadilo da slušaju istu priču počeše da isprav tiho, a poslije sve glasnije da psuju svoju gavran pticu. Posovke su bile sve prostije i grdnje sve masnije.
„Veliki upravnik je lažac. Veliki upravnik je lopovčina kakve svijet nije vidio,... „-i mnoštvo opasnijih i masnijih uvreda na račun Velikog upravnika.
Kako su gavrani inetligentne ptice vrlo brzo učahu nove rečenice. Psovke na račun Velikog upravnika. Zbog straha od gostiju koji bi mogli da čuju šta njihovi gavrani zbore o Velikom upravniku mnogi od njih potjeraše gavrane uz kuće koji opet naviknuti na ljudsku prisutnost nisu odlazili iz mjesta nego su stalno iščekivali hranu kako su naučeni nakon ponavljanja naučenih rečenica. Naravno psovki najviše.
Ubrzo mjesto preplavi mnoštvo gavrana. Nebo se crnilo od njihovih sileeta. Sa neba su odzvanjale teške optužbe na račun Velikog upravnika. Svaki dan ptica je bilo sve više i više.
Veliki upravnik mjesta Velikog Zaheba bjesnio je i pjenio. Brzo je sazvao sastanak najužeg rukovodstva povodom novonastale situacije. Kako je vrlo brzo donosio rješenja tako je bilo i ovaj put.
„Da se smjesta lovci okupe koliko do nedjelje i da pucnjavom potjeraju gamad lažljivu iz mjesta. Bogato ću nagraditi svaku ubijenu pticu lažljivicu.“ „Ali upravniče, Vi ste ukinuli nedjelju. Sa ukinutim nedjeljama nestali su i lovci. Trebaće vremena da se osposobe novi lovci.“-sekretar gotovo plačnim glasom zavapi. „Subota. Da se subotom lovcima da hitno slobodan dan. Koliko sutra.“-brzo otkomandova. „Ali sutra je tek ponedeljak?“-uplašeno sekretar skrenu pažnju vođi. „Onda neka lovci ne rade ni ponedeljkom, ni utorkom, ni srijedom, ni četvrtkom, ni petkom sve do subote.“ „A poslije subote?“ „Položiće zakletvu i postati profesionalci.“-brzo ustade i napusti ured Veliki upravnik.
Kako su svi bili željni slobodnih dana prijaviše se za lovce. I ćoravo i kuso, i gluvo i slijepo te krenu neviđena hajka i dosad neviđeni lov na gavrane. Statističari kažu najveći do dana današnjeg. Iz Velikog Zaheba danima su odjekivali pucnji tako da svi dobronamjernici počeše izbjegavati Veliki Zaheb u širokok luku. Putujući trgovac sa pticama hvalio se naokolo kako je obrlatio Velikog upravnika.
Njegov čin imenovaše dotad nepoznatom riječi. Zahebancija. Velika zahebancija.
Zbog udaljenosti, različitosti jezika, slabijeg sluha gluhim telefonima i do nas stiže ova pošast malko izmijenjena. Kod nas se odomaćila zajebancija sa pticama preletačicama.
Pozdravlja Vas mandrak72, dreser teških riječi i ilegalni zahebant.
Soba nije bila velika, ali je bila svijetla i uredna te se zbog toga činila nekako još većom nego je to i bila. Tri metalna ležaja u sobi i dvije pacijentice. Jedna od njih bila je Joka. Druga pacijentica bila je starica od osamdesetak godina. Gotovo da se nije micala na ležaju. Nije mnogo više ni govorila. Više bi nešto promrmljala onako sebi u bradu. Zvala se Živana.
Joka je bila seoska žena iz nekog Potkozarskog sela. Jednostavna i obična. Nastojala je zapodjenuti bilo kakav razgovor sa Živanom. Nije mnogo saznala o njoj. Osim da je izbjeglica iz sela Golubić kod Knina. Nekako se u izbjegličkoj koloni odvojila od ostatka porodice i završila u kolektivnom smještaju za izbjeglice u Ljubiji. Imala je dvoje djece. Sin je bio oženjen i imao dvoje djece. Pretpostavljala je da se nalazi negdje u Srbiji. Kćerka je doktor i već duže je vremena radila negdje na zapadu.
„Vala Živana ja ni sama ne znam šta bi s tobom. Samo ćutiš. Kad malo bolje razmislim možda si sasvim u pravu. Da sam na tvom mjestu ni ja ne bih drugačije.“-pričala je Joka lagano otežući.
Riječi su se vukle kao sekundarica na satu koji se iz sobe vidio kroz svjetlarnik iznad vrata. Valjda zbog toga što joj je pogled stalno visio na satu u hodniku minuti su joj beskonačno sporo prolazili.
„Nesrećo jedna. Ko te tu metnu da oči kopaš. Da bar da se pokvariš pa da pogled odmorim. Ovako svaku minutu ko godinu čekam.“-pokuša se okrenuti na ležaju i bolno jauknu.
U tom momentu otvoriše se vrata sobe i bolničari u sobu dovedoše još jednu pacijenticu. Joka se odmah vrati u prvobitni položaj te se zagleda u novu cimerku. Odmah se dalo vidjeti da je u pitanju jedna dobrostojeća i dobrodržeća gospođa.
„Još je bunovna. Vrlo brzo će se razbuditi pa možete da pričate do mile volje.“-reče jedan od bolničara. „A šta joj je?“-upita Joka ne mogavši da ne pita. „Sama će vam reći. Pripazite na nju, a tu smo i mi.“-reče onaj isti bolničar.
Sati su sporo prolazili. Pacijentica je par puta nešto nerazumljivo promrmljala i uz najbolju volju Joka nije mogla ništa razumjeti. Neizvjesnot, tišina i dosada ispunjavali su sobu sa pacijentkinjama.
Negdje u vrijeme posjete iza 15 časova u sobu je navratio Jokin muž. Težak uspravnog držanja i malo promukla glasa. Odmah s vrata je pozdravio.
„Ima li ođe kakve Joke. Pomoz Bog.“
Ozari se Jokino lice. Voljela je svoga Obrena šaljivdžiju i ljudinu. Bili su u braku preko četrdeset godina. Bio je stariji od nje desetak godina, ali još uvijek vitalan i radan. Njegove pokrete nije usporio težak život seljaka i vječita nadnica. Podigli su i iškolovali dvoje djece. Sin je bio pravnik i radio je u Prijedoru, a kćerka domaćica koja se skrasila u selu Stričići na Manjači.
„Bogme takve babe nema vođe u bolnici. Da se ti nisi presabro pa tražiš kakvu bogatu pemzionerku.“ „Ja babu i ne tražim. Još sam ko momak. Nego jesi li mi ogladnila babo podmlađena? Tebi kanda Banjaluka prija. Još ću morati puškom da te čuvam. Vidim ođe isped vrata motaju se kojekakvi udovci i pemzioneri.“-tobož zaprijeti prstom i naroguši obrve te sjede pored Jokina ležaja.
„Kako si mi ti Živana?“-pogledom pozdravi i drugu pacijenticu. „Starački. Kako drugi oće.“-nije bila govorljiva uobičajeno. „Šta ćeš. Sve nas isto čeka.“-već je otpakivao ponude i spremljeni ručak iz starinskog cegera kojeg danas više nema takvog za kupiti.
„Ova nova?“-pokaza glavom na nju. „A ne gledaš tuđe babe, znam te tovare jedan.“-dočeka Joka. „Ko gleda, samo pitam. Čini se fina neka gospođa.“-pravdao se Obren iz sve snage, baš kako dolikuje jednom domaćinu.
„Zajiti i ti malo, znam da možeš. Nijesi ti meni stranac, pa ko će sve ovo da pojede. Na i tebi Živana. Lašnje će se do večere izdržat.“-Joka kao prava domaćica već je poslovala po sobi.
Jeli su ćutke. Joka, Obren i Živana koja jedva prihvati jedan komad pite sa sirom koja se žutila od domaćih jaja. „Snaja razvijala. Valjano je to čeljade. Šteta što još nemaju djece. Opet mladi su. Daće bog.“-mljackala je i tumačila Joka. „Jedi Obrene. Ti ćeš sad kući, dok založiš vatru, naraniš blago nećeš imati kad jesti. Na, uzmi još komad pite.“
Nećkao se Obren ali znao je da je Joka u pravu.
„Neka ostavi sebi i Živani i ovoj novoj kad se razbudi.“-branio se Obren. „Nego Živana imaš li kakav kontakt sa svojima? Ja bi išo u crveni krst. Negdje mora biti neko ko zna za njih.“ „Zabavili se o sebi moj Obrene. Nije ni njima lako u tuđem svijetu. Lako je za mene. Ja sam stara. Nek se bore kako mogu mladi su.“-zaiskri suza u oku Živaninom.
Obrenu zastade zalogaj u grlu. Osjeti se nelagodno. Na sebi osjeti prekoran Jokin pogled.
„Daće bog da ozdraviš, pa da i unučad na koljenima držiš.“-ni sam nije vjerovao u to što je govorio.
Na vratima sobe pojavi se nepoznata žena.
„Ah tu je.“-uđe i zatvori vrata. „Dobar dan svima.“-pozdravi i uputi se ležaju na kome je bila maloprije dovežena bolesnica. U ruci je držala plastičnu vrećicu. U tom momentu i bolesnica poče da se budi. Nekoliko trenutaka potraja sve dok ne otvori oči. Začuđeno je gledala oko sebe. S mukom se trudila da prepozna ljude oko sebe.
„Daro ja sam. Milka. Prepoznaješ li me?“-nepoznata žena sa imenom Milka sjede pored nje na stolicu. „Uhh. Gdje sam to stigla Milka?“-trljala je oči poslije duboka sna. „Bolnica. Sve je dobro. Samo trebaš da se odmarač. Ja čim sam čula odmah sam pohitala. Rekoh da ti se nađem pri ruci, ako ti štogođice zatreba. Donijela sam ti voća i soka. Ja sad moram ići. Znaš i sama, nego šta bi da ti donesem sutra?“-ustade. „Uzmi ključ. Tu je negdje i torba. Treba mi spavaćica, nešto donjeg veša i pribor za higijenu.“-glas je odavao umor i činilo se neku nelagodu.
„Odo ja. Vrijeme za posjete je prošlo, daleko je kuća. Ajd u zdravlje.“-ustade Obren rukova se sa Jokom, mahnu Živani. Pogleda prema novoj pacijentici i kimnu glavom. „Pozdravi mi djecu. Neka ne brinu. Eto mene za koji dan, a ti pazi barabo da ne bi neđe nagazio dok ovnoć obilaziš snaše po selu.“ „Doće sutra Goca, a prekosutra Dule i snaja. A ti požuri. Da imam skime kafu piti.“-nestade Obre iz vrata, a koraci su se čuli sve dok nije stigao do stepeništa.
Za njim ubrzo izađe i žena koja je došla u posjetu novoj pacijentici.
Joka se dugo snebivala da joj uputi neko pitanje. Napokon negdje iza večere kad se bolesnica nakon što je par puta zaspala i budila se, pri tome buncajući sama započela razgovor.
„Koji je danas dan?“ „Utorak. Dvajest peti.“-jedva dočeka Joka.
Potraja šutnja još neko vrijeme dok se Joka ne okuraži da nastavi razgovor.
„Ćerka? Što je bila danas.“-upita Joka. „Čistačica. Radi u banci u kojoj sam radila do penzije. Ponekad mi pomaže kad sređujem stan.“ „Aha.“ „Ja sam već tri godine u penziji. Iz Banja Luke sam.“-reče i zastade nekoliko trenutaka.
Nakon toga Joka joj ispriča o sebi. Živana je i dalje bila povučena. Samo se predstavila i u par rečenica ponovila ono što je i sama Joka znala. Dara nije mnogo propitivala. Zatvorila je oči i pokušavala je da se prisjeti prethodnih događaja koji su je doveli u bolnicu. Dobro se sjećala samo trenutka kad je punu šaku tableta stavila usta i popila vodu. Nakon toga sjeća se užasnih bolova i da je pala na pod. Ostalo je bilo obavijeno velom magle. Negdje poslije dest časova soba je utihnula. Osim zvukova ravnomjernog disanja ništa se nije čulo.
Drugog dana nakon jutarnje vizite soba je utonula u svakodnevnicu. Kao i uvijek pričljiva Joka je započinjala priču o sebi, svojoj familiji i zemlji.
„Danas će mi ćerka doći u posjetu. Udala se tu na Manjaču. Ima troje djece. Curicu i dva dječačića. Muž joj radi u šumariji. Rade zemlju i prodaju mlijeko. Dobro se udala.“ „Bog joj dao zdravlja i sreće.“-nakratko se Živana uključi te ponovo utonu u svoju tišinu koja se činilo sjedinila s bolom i ravnodušnošću. „Sutra će mi doći snaja i sin iz Prijedora. Ne odvajam je od svoje djece. Radosna joj majka....“-pričala je naširoko o svojima, po neki put se vraćala na isto.
Dara nije mnogo pričala. U tome je došlo i vrijeme posjeta. Na vratima se pojavi Milka, čistačica iz banke. Nedugo za njom i Goca sa hranom i pićem.
„Kako su mi djeca Goco. Jel Maja išta porasla, a? Ljubi je baba njena.“ „Rastu djeca majko.“-potvrdi Goca. „Neka nama njih. A Mirko je isti đed. Ne makla se ja ako nije pljunuti đed. Ih da samo vidiš Obrena kad ga ugleda. Nije to više onaj stari Obren, taj bi se s njima još i loptao. Miloš je na ćaću. Ona kosa valovita još da je začešlja uz glavu, pljunuti ćaća. Kako boga ti zet? Radi li puno? Neka neka, fala bogu da radi. Samo neka ćuti i radi vidiš kako je teško danas do posla.“-Joka nije jezika uvlačila.
Goca je samo odgovarala na pitanja. Joka joj nije dala doći do riječi. Dara i Milka nisu mnogo pričale. Najviše je Dara pitala o poslu i banci.
„Znaju li drugi?“-upita Milku. „Nisam nikome pričala, ali grad ko grad ništa se ne može sakriti.“
Dara prekide sa ispitivanjima.
„Evo ti novca, pa mi sutra donesi nešto kuvano ko boga te molim. Kupi piletine za supu. Na još novca nek ti se nađe.“ „Nije potrebno, ima već dovoljno.“-nećkala se Milka. „Neka neka, kupi i djeci čokoladu. Šta bih ja bez tebe moja Milka.“-Dara je bila uporna.
Nakon posjeta odmarali su se i spavali. Vrijeme je sporo klizilo kao što samo može u bolesničkoj postelji. Do večere su tek tu i tamo po koju riječ prozborili. Dara je čitala neki časopis, Joka je uz heklanje kratila vrijeme. Jedino je Živana bila ćutljiva. Gotovo da nije glasa pustila. Samo je ležala zatvorenih očiju, nekoliko puta duboko uzdahnula. Za ručak gotovo da nije ništa uzela. Samo tanjir supe uz Gocinu pomoć.
Do večere Živanino stanje se pogoršalo. Kako se noć bližila bila je sve tiša. Sestre su je obilazile nekoliko puta. Bio je i doktor.
„Bori se jadna koliko može.“-stariji doktor sjedio je kraj nje i držao je za ruku. „Imaš li kakvih želja Živana? Samo ti reci ako štogođice ustreba. Zovi. Nas odmah eto.“-ustade doktor, ugrize se za usne. „Kasno je za želje moj doktore. Kasno.“- s teškom mukom Živana prozbori. „Samo ti zovi ako što zatreba.“-ispusti joj ruku i izađe iz sobe.
Te noći muk ispuni sobu. Joka nije bila pričljiva, niti za heklanje sposobna. Dara nije zaspala do pred samu zoru. Teške misli ispuniše sobu.
Negdje pred zoru Živana ispusti dušu. Bez riječi. Želje. Doktor je samo konstatovao smrt. Nakon toga tijelo pokojnice odvezli su iz sobe. Nimalo prijatna atmosfera ispuni sobu. Joka je nekoliko puta pustila suzu, koju bi brže bolje obrisala i duboko uzdahnula.
„Jadna starica. Umrije.“-prozbori Dara. „Rodila se iznova moja Darinka. Rodila. E moja Živana. Kad se korijen iščupa silom nigdje njemu nema mjesta. Svugdje smeta, nigdje prispjeo nije.“-obrisa Joka opet suzu koja se skotrlja niz izbrazdano lice.
Vrijeme posjete došlo je nekako brzo. Jutrošnji dogašaj dobrano je ostavio utisak na sve aktere. Kako one koji su bili u sobi, ako i na one koji su došli u posjetu.
„Eto, neko ima djecu, ali ko da i nema, a opet nekom bog ne da. Valjda to tako mora biti moja djeco. Nikad svima po volji. Volite se djeco moja.“- s teškom mukom gutala je zalogaje koji nisu htjeli kroz grlo.
Gledala je u snahu i sina. Iznova puštala suze.
„Volite se djeco moja mila.“-ponavljala je nekoliko puta.
Sa Milkom se u sobi pojavi jedan jako star čovjek. Sa štapom i urednim odijelom.
„Bogdane. Otkud ti Bogdane?“-iznenadi se Dara pojavi na vratima „Obećao sam Milki da se nećeš ljutiti. Zvala me je odmah kad se to desilo. Nisam stigao prije. Godine me stigle sejo.Kako si ti? Već sam bio sa doktorom. Ako sve bude kako treba sutra poslije vizite ti bi mogla kući. Jel znaš?“-prijatni starčev glas za čas popravi turobnu atmosferu u sobi. „Nisi trebao toliki put prevaliti zbog mene. Ej gdje je Novi Sad moj Bogdane.“ „Ako zbog tebe ne bih zbog koga bih. Još si mi samo ti ostala šašavice jedna.“
Razgovor pomalo vrati bolje raspoloženje u sobu. Nakon što je vrijeme posjeta isteklo ostadoše samo Joka i Dara u sobi. Razgovorom ispuniše poslijepodnevno vrijeme.
„Uzela sam šaku tableta. Ne znam šta mi bi. Nemam nikoga do Bogdana kojeg si danas vidjela. Stojan, stariji brat umro je prije dvije godine. Roditelje nisam ni zapamtila. Ja sam bila najmlađa. Stojan nas je sam dizao. Nisam se udavala. Djece nisam imala. Pomogla sam Milki oko zapošljavanja. Platim je da mi ponekad dođe pomoći oko stana.“-zastade. „U pravi si za Živanu. Rodila se ponovo. Ja sam jadna.“-zaplaka. „Nemoj Daro. Biće sve dobro.“ „Nisam ovako zamišljala svoj život.“
Prije večere novi pacijent stigao je u sobu. Bila je to mlađa žena, pričljiva. Još jedno veče klizilo je u susret novoj zori.
Dara je izašla slijedećeg jutra poslije vizite. Po nju je došao Bogdan. Joka slijedećeg dana sa sinom, snahom i svojim Obrenom.
„Neka meni tebe moj Obrene. To što ti gledaš tuđe snaše, neka. Samo nemoj da kafu ispijam sama.“
Dule pogleda svoju ljepšu polovinu. Njen pogled ispuni mu srce.
„Jesi li čuo ćaća šta ti mater veli?“-upita oca. „Šta čuo. Zapamtio vo vjeke vjekov.“-nasmija se Obren od srca i svima izmami osmijeh.
Potkozarje je bilo tu gotovo na dohvat ruke. Ljubičasti horizont iznad Kozare učini planinu nekako snenom i zamišljenom. Ona pamti mnoga vremena. Izmjenjale se vlasti i nevlasti. Carevine i kraljevine. Urušila zdanja i imanja.
Temelji su onoliko jaki koliko ih ljubav veže.
Pozdravlja Vas mandrak72, sa druge strane ulice koja uvijek miriše na vjetar i tople kifle.
Završivši sve započete pripreme za prekrivanje porodične kuće Arkadij Fedosjejev, niži činovnik gradske uprave pođe u spavaću sobu gdje ga je već čekala njegova supruga Marija Fjodorvna.
Brak sa punačkom plavokosom Marijom Fjodorvnom Arkadiju umnogme je pomogao u njegovom društvenom usponu koji je krenuo sa dna. Marija Fjodorovna već ocvala djevojka pristala je na udaju nakon samog nagovještaja da bi do nje moglo i doći. Tome je pridonijelo i saznanje ženika Arkadija Fedosjejeva da ga čeka i miraz od 9000 rubalja što je umnogome nadmašivalo četvorogodišnja primanja nižeg činovnika gradske uprave.
Arkadij, crnomanjasti i sklon akloholu mladić ozbiljnih godina mnogo vremena je protraćio po sjedeljkama i plesnim večerima koje su organizovali njegovi poznanici i nepoznati očevi već ocvalih „prilika“ za udaju. Eliminisao ih je po raznoraznim kriterijumima, ali kriterijum od 9000 razloga i stara porodična kuća načinili su eliksir koji je odaganao hiljadu i jednu manu dotične Marije Fjodorovne. Njena ljepota više nije bila upitna. Njena nenačitanost koju nije tek tako mogao zanemarivati našla je opravdanje da ni knjige nisu što su nekad bile i sa smješkom se sjećao njenog ravnodušnog pogleda dok se upinjao ostaviti utisak na nju citirajući naizust Jesenjima.
Samo saznanje o mirazu koji ga očekuje njegova smrdljiva soba u potkrovlju postajala bi još bjednijom i jadnijom. Nije se mogao načuditi da je tolike godine proveo u njoj. Nesvršeni polaznik Petrogradske umjetničke škole, obreo se u Moskvi ponavljajući sve one fraze koje je slušao od profesora i starijih studenata .
„Umjetnost može promijeniti svijest i svijet.“-ponavljao je ni sam ne zanjući samu suštinu izrečenog. „Tako je. Istomišljenici smo po tom pitanju.“-katkad bi neko odgovorio na njegovu opasku.
Izgladnjeli i nesvršeni sudent zaposlio se kao pripravnik na žalbenom odjeljenju gradske uprave sa najlošijom početnom platom. Vrijeme umjetnosti polako je smjenivala potreba za toplim smještajem i hranom što mu primanja nisu omugućivala te se na razne načine snalazio i pronalazio.
Sama Božija providnost, sreća ili slučajnost dovede ga na mjesto nižeg činovnika u istoj upravi kada se ispostavilo da mu je Semjon Pustjakov, daleki rođak njegove majke general u penziji nije u kartama doveo u pat poziciju jednog namještenika u gradskoj upravi koji za njega izmisli radno mjesto sa boljom platom i važnijim mjestom u hijerarhiji koja se itekako gledala tih godina u Moskvi već pomalo umornoj od glomaznog čiovničkog aparata.
Svoje napredovanje nije shvatio kao otplatu duga već se razmetao kako je njegov rad bio primjećen „odozgo“ i da je on nagrada za njegovu prilježnost poslu koji se satojao samo u razvrstavanju zahtjeva molbenika i vječitih parničara sa gradskom upravom, državom i sa svijetom. Sve je to začinjavao svojim ponašanjem i odijevanjem koje je pratilo tadašnje trendove. Pustio je i tanke brčiće koje je nosio sa španskom bradicom. Njegovo blijedo lice postalo je još nekako blijeđe gotovo plemićko te mu se to još više svidi pa poče da izbjegava čak i sramežljivo moskovsko sunce. Na sve moguće načine oponašao je svoga nadređenog Porfirija Volkova koga je iz ko zna kog razloga nazivao i obraćao mu se sa „Vaše prevashodstvo“ nagalašavajući svoju važnost što se nalazio u njegovoj blizini i što je bio u njegovoj milosti. Takvo ponašanje smetalo je i Porfiriju, ali zbog straha od moćnika koji je doveo Arkadija na pomenutu dužnost odnosio se sa naklonošću prema njemu, počesto ga uvodeći u društvo gdje mu svakako nije bilo mjesta.
Volio je da govori Arkadij i bude u centru pažnje. Učestvuje u svakojakim razgovorima i temama o kojima nije znao ama baš ništa, ali se osjećao pozvanim da prihvati i odbrani svaki stav koji je iznio Porfirij Volkov.
„Oprostićete mi na ponovnom uzimanju riječi. Znate kao što kaže njegovo prevashodstvo Porfirij Volkov Rusko Francuske veze ne bi trebalo da idu dalje od politike nemiješanja. Oprostite meni nedostojnom svjetske politike da iznesem i svoj stav koji se tako reći poklapa sa izrečenim stavom njegovog prevashodstva Porfirija Volkova.,...“- po nekoliko puta znao je ponavljati jedno te isto pri tome ne zaboraviti ponoviti kako se slaže ili brani stav „njegovog prevashodstva“.
Koristio je svaku priliku za izlaske i druženja. Bio je član književnih udruženja i sjedeljki. Redovan gost kartaških partija. Uživaoc i poznavaoc vina. Ljubitelj dobre kapljice votke i hladnoga piva.
Danima poslije bi prepričavao svoje događaje nižim namještenicima veličajući sebe i svoje stavove. U blizini „njegovog prevashodstva“ nije zaboravljao ni njega pomenuti po nekoliko puta.
Koristio bi priliku da Porfirija priupita za savjet i mišljenje, pa čak i o toliko trivijalnim stvarima. Slagao se s oduševljenjem sa njegovim prijedlozima i mišljenjima. Čim je Porfirij u neobaveznom razgovoru napomenuo da mora restaurirati krov na kući i sam se dao u obnovu istog na svojoj kući koju je u miraz donijela Marija Fjodorovna.
Iznosio je svoje strahove, kalkulacije troškova. Svakodnevno je tražio nova pitanja, izmišljao probleme i nedoumice oko potrebnih radova. Stalno se žalio na preskupe i komplikovane majstore koji žele da mu naplate vazduh koji diše.
Navečer kad bi legao u krevet smišjao je nova pitanja za njegovo prevahodstvo. Prevrtao se po ležaju i dokasno u noć zapisivao sve čega bi se sjetio.
Ključnoga jutra stigao je sa još par pitanja. Međutim Porfirij Volkov bio je nekom sastanku. Čekao je pred vratima. Osluškivao žagor glasova. Presipitavao se i pokušavao složiti valjano pitanje. Pričo je sam sa sobom.
„Vaše prevashodstvo, znate koliko cijenim vaše mišljenje. Mnogo mi znači ovako malom i nedostojnom posavjetovati se sa vama u najboljoj želji da se vladam domaćinski, kao je i red. Znate kakava su vremena i kakvi su danas majstori. Nije red kad je dosta naroda gladno da se neko rasipa tamo novcem,a vaše prevashodstvo će svakako znati dati najbolje mišljenje jer ljudi smo, nismo životinje pa da nam ne treba mišljenje pogotovo do ljudi koji znaju,...“-kružio je tako, kitio i vezao kako nijedan pjesnik o ljubavi nije stihove napisao ali nikako nije mogao formulisati pitanje.
U momentu kad je neko izlazio iz sale za sastanke kroz poluotvorena vrata vidio je Porfirija Volkova kako sjedi i ozbiljno učestvuje u debati. Mahnuo mu je rukom, a nakon što je delegat zatvorio vrata pojurio je za njim niz dugački hodnik.
„Oprostićete mi što vas zaustavljam ja ovako nedostojan sluga državni, ako bi da mi odgovorite kada završava sastanak. Izvinite još jednom. Hitnost je velika. Znate njegovo prevashodstvo Porfirij Volkov je na sastanku, a radi se o životu. Biti ili ne biti. Pa vi to najbolje znate koji se lavovski borite. Gradska uprava zahtijeva cijelog čovjeka. Mnogo je pitanja, mnogo zahtjeva, znate, - zastade da uzme vazduha – mi mali ljudi, činovnici nosimo dobar tereta, ali teret odluka je na vašim leđima i ne bi bilo dobro kad bi svi mi odlučivali. Nikako nikako, složiću se s vama,...“- vezao bi još ko zna koliko i kukumavčio da ga čovjek ne prekide. „Velike su stvari u pitanju. Po mom mišljenju sastanak će se odužiti i do duboko u noć.“-odgovori elegantno obučeni delegat i brzim koracima se udalji niz hodnik. „Ništa mi drugo ne preostaje do čekati. Do jutra Arkadije ako treba. Samo tako treba raditi razložno. Ništa brzati. Kuse odluke, kusi rezultati. Čekati pred vratima i do zore.“-odluči se Arkadij i zauze busiju pred vratima.
U nekoliko navrata prilikom izlaska i ulaska nekolicine ljudi sa sastanka i zapisničara uspio je mahnuti rukom prema Porfiriju koji ga je sigurno vidio, ali nije reagovao. Bio je siguran da ga je Porfirije sasvim jasno vidio. Sjeo je na stolicu pored ulaznih vrata i na krilo stavio kožnu torbu na koju je spustio otežale dlanove. Po stotinu puta je ponavljao već izrečeno kružeći oko suštine pitanja u tolikoj mjeri da se zamorio i san ga obuze. Rukama je stiskao kožnu torbu. Smiješak mu nije silazio sa lica. Čak se nekom posmatraču moglo pričiniti da je vidio kako se čovjek u snu klanja do poda i iz ruku ne ispušta kožnu torbu. Mumlao je i mucao. Buncao kao bolesnik pod vrućicom.
„Vaše prevashodstvo, ja znate,.. ne dao Bog,... vaše slobodno vrijeme, oprostićete na trenutcima koje vam uzimam,... znate ja,...Daće dragi Bog i vama i meni,....“-nepovezano je buncao, znojio se grčevito stiskajući torbu dok mu ne pobijele zglobovi i prsti. Nekoliko puta se kao oparen budio i skakao na najmanji šum.
„Arkadije, Arkadije Fedosjejev. Budite se čovječe. Ta ponoć je odavno prošla.“-Porfirij ga je drmusao za rame i budio usnulog. „Hajde čovječe. Šta je s vama danas? Primjetio sam da ste mi mahali kroz poluotvorena vrata. Šta se dešava?“-pitao je još bunovnog Arkadija koji je tupo gledao u njega kao da ga je neko tupim dijelom sikire udario posred glave u snu. „Vaše prevashodstvo.“-zastao je Arkadij. „Ta recite već jednom.“-Porfirij je bio umoran i jedva se držao na nogama. „Vaše prevashodstvo, ... ja,... znate.“- zamucao je Arkadije, a jezik u se učini debeo i oduzet te nikakoda složi rečenicu. Zaboravio je zašto je čekao pred vratima čitav dan. Želio je da nešto pita. Nešto pametno, kako i dolikuje pameti njegovog prevshodstva.
„Pa recite već jednom Arkadije Fedosjejev.“-bio je ivici da ne plane na njega Porfirije.
Dobio je takvu želju da mu saspe u lice sve ono što se u njemu nakupilo proteklih mjeseci. Da mu kaže šta misli o njemu i da mu kaže jasno gdje mu je mjesto. Da tog snishodljivog bijednika bez kičme i mišljenja smoždi riječima koje neće moći ponoviti, a kamoli razumjeti.
„Slušaj me ti protuvo ljudska. Ti, ti bijedni beskičmenjaku i ulizice. Na ulicu tebe treba. Zna se kako treba sa nametnicima i parazitima. Gledam te već mjesecima. Gledam kako iz čahure izlaziš poput žohara. Svoje pogane tragove ostavljaš na svakom koraku. Gadi mi se svaki tvoj posao koji obavljaš tako traljavo da čak i ne želim da ti kažem da ispraviš svoje greške, već ih sam ispravljam. Zašto si se za mene zakačio? Imaš Kafeljnikova, Borisova ili Medvedeva. Idi kod njih,....“-u sebi je izlijevao žuč nadošlu i nabujalu kao Volgu koja će pomesti i sav šljam i otpad odnijeti na svojim nabujalim i snažnim leđima. Njegov bijes je rastao i teškom mukom se suzdržavao da se ne obruši na Arkadija koji je tupavim pogledom gledao u njega.
„Ta reci već jednom čovječe. Kasno je.“-gotovo je preklinjao Arkadija. „Vaše prevashodstvo. Ja. Znate čitav dan. Ne spavam i znate kakve su danas cijene i majstori. Znate Vaše prevashodstvo. Uvijek kažem kako ste Vi mudri i kako sve najbolje razumijete, a ja eto trudim se. Znate i sami kako ja mislim i razmišljam. Stoga večeras oprostite na mojim nesuvislim lupetanjima kojima nikad kraja. Pomozite ako Boga znate. Rasijecite gordijev čvor, razriješite me muka i problema koji me razjedaju kako kiselina, kao hrđa gvožđe. Oprostite meni sluzi nedostojnome.“
„Pa pobogu recite već jednom.“-na kraju snaga i na pragu bijesa zatraži Porifirije. „Ne znam kako da kažem Vaše prevashodstvo. Vi ste i sami u proteklom periodu sanirali i prekrivali krov na porodičnoj kući. Vidite i sami znate koliko ja držim do toga. Ne bih ja da nisu teška vremena toliko tražio od Vas, ali znate današnje majstore, svi oni vole popiti i debelo sve naplatiti. Znam kako umiju biti nekorektni i bezobrazni. I kočijaši špediteri. Vi, vi to najbolje znate.“-nepovezano i zbunjeno Arkadij je pričao stalno se smješkajući u nedostatku riječi i klanjajući se kad god bi želio izbjeći Porfirijev pogled.
„Šta hoćete od mene Arkadije Fedosjejevu. Ta recite već jednom.“-bijesno podiže ton Porifirije pa kao da se jednom nečega sjeti što ga je uvijek mučilo u odnosima sa Arkadijom Fedosjejevim. „Vaše prevashodstvo, koliko je potrebno votke, vina i piva da kupim da ne bude malo? Znate radnici piju, poznanici, prijatelji i komšije, Vaše prevashodstvo. Ne bih ničim htio da okaljam ugled gradske uprave kao njen činovnik i ako hoćete njen odani vojnik. Vi će te to razumjeti vaše prevashodstvo.“-konačni sroči pitanje Arkadij nimalo svjestan upitanog i važnosti pitanja za ovaj docni čas.
„Dovoljno moj Arkadije. Sasvim dovoljno moj dobri Arkadije.“-tihim glasom mu odgovori Porifirije, a masu usijane lave i bijesa koja se nakupila u njemu zagasi nedoumica Arkadijeve zaleđine. „Hvala Vaše prevashodstvo. Znao sam da ste dobar i mudar čovjek. Hvala vam. Znate da na mene uvijek možete računati. Laku Vam noć Vaše prvashodstvo. Laku noć. Laku noć.“-ponavljao je dok je gledao kako Porifirije Volkov zamiče niz stepenište na kraju hodnika.
Besana noć posjeti prostorije za spavanje Arkadija Fedosjejeva i Marije Fjodorovne. „Koliko je to dovoljno? Koliko je to sasvim dovoljno? Gradskoj upravi nikad nije dosta i sasvim dovoljno.“- zapita se i zamisli.
Zaista šta je to dovoljno i sasvim dovoljno? Ja zaista ne znam, ali biće da znaju oni koji imaju zaleđinu.
Pozdravlja Vas mandrak72, otac tri djevojčice od koje dvije nemirno, a jedna na rukama spava. Znam samo jedno da dječice nikad dovoljno.
Datumi postoje da se bilježe i zapisuju. Neke od njih ne zapisujemo u hartiju koja žuti. Direktno ih u srce urezujemo. Tako je i sa današnjim datumom.
03.jula 1992. godinegolobradi vojnik djetinjeg lica ponio je teško breme devedestetih na svojim leđima. Časno i pošteno odužio svoj dug prema sebi, svojim roditeljima i narodu. Bez mrlje na duši, a ona je najteža. Toga dana sam zakoračio u svijet prerano odraslih. U svijet sa mnoštvom bitki ispred sebe s jedinim ciljem ostati čovjek i sačuvati čast.
Danas 03.jula 2011. godine stekao sam sva prava da svoju oazu nazovem kraljevstvom ma kako to danas degutantno zvučalo. Ali moje tri princeze daju mi za pravo da se tako osjećam. Dobio sam najveću bitku do sada koja će svakako ući u najljepše izvojevane pobjede koje imam iza leđa. Jutros je moja voljena na svijet donijela prelijepu djevojčicu. Bajka u životu koji gradim dobila je svoje najjasnije obrise, a ja najsjajniju krunu koja sija iz očiju moje voljene. Svijet je brojniji za još jednu Jelenu, a ja bogatiji za još jedan dragulj težak 3 kg i 900 grama i dužine od 54 cm-a.
Danas je moje srce ispunjeno. Danas je još jednom dalo zakletvu najčistijem dječijem srcu da ću sve od sebe dati za njihovo dobro, zdravlje i sreću. Bitke koje namjeravam dobiti naoružan ljubavlju jednostavno ne mogu izgubiti.
Pozdravlja Vas mandrak72, borac srcem i ljubavlju naoružan da traje i istraje.
p.s. Za sve Vas veliki pozdravi od sjajne posade kojoj bure i talasi snagu daju.
U danima kada čvorci navale svom žestinom na najslađe crvene plodove trešanja koje su se danima opirale mojim pogledima na najvišim granama, a poljem zamiriši miris košene trave tad uzmičem svim svojim čulima na jedino mjesto na svijetu gdje vrapci gledaju svoja posla, a riječni rak pozdravi svaki put kad ga sretnem pomalo čineći da izgleda zbunjen i preplašen kao kum Đurine kokoši kad se sjurim biciklom među njih po najvećoj žegi negdje oko Petrovdana.
Tako je bilo i danas.
Mjesto gdje je trava ko tepsija, a ja kosac neumoran pa prkosimo suncu neumornom. Kosilica oštrim sječivom, a ja šeširom i pjesmom. Slamni šešir široka oboda poput prstena Saturnova vješto je namicao hladovinu na moje oči kao oblak kojeg onomad vezah pletenicom upletenom od paučine s tavana kojeg iznenada i bez najave posjetih uoči svetog Ilije. Kako je kosilica svakim pokretom pratila moje kosačke zahtjeve meni ne preosta nište drugo do da glasa pustim sebi za dušu.
„Oj livado rosna travo Javore, Javoreeee, koj po tebi čuva stado zlato mojeee. Čuvala ga djevojčica Javore, Javoreee od sedamnaest godinica zlato moje...“
Pjevušio sam svaku pjesmu koja je imala bilo kakve veze sa košnjom i livadom, a da mi je tog trena pala na pamet.
„Tri livade, tri livade nigdje hlada nema samo jedna samo jedna ruža kalemljena. Tu je ružu tu je ružu dragi kalemio Kalemio, kalemio kad je vojnik bio...“
Otkosi su se nizali jedan za drugim. Gledao sam svoje malo pribježište kako zajedno sa mnom pjeva uglas. Podigoh ton tako snažno da skrenuh pogled svoje male posade koja se majala po hladovini čekajući da raspalim roštilj. Nisam se dao smesti te zaturih šešir na potiljak, a kap znoja kao suza kliznu niz sljepočnicu niz vrat te se izgubi negdje u zagrljaju pamučne majice koju nepažnjom naopako obukoh. I nije mi uopšte smetalo. Nije mi smetalo ni par uboda mamaca koji su se čudom čudili da toliki komad sira kosi i pjeva kao kakav pijan svat kad se onako nacvrcan vraća a ljuta gospoja ga drži pod ruku stalno nešto zanovjetajući.
„Doslen ćeš ti mene sramotiti. Šta će prija misliti, u kakvu vamiliju dade dijete. Beno moja benasta. Što ti vazda moraš svakoj dno viđeti.“ „Šta ću kući tako rano. šta me čeka tamo. Drage nejma da me čeka kraj dušeka meka,....“ „Samo se ti sprdaj nesrećo jedna, nestaće i mene.“-prnjkala je i dalje ozlojeđena gospoja, a veseli svat je i dalje izazivački pjevao.
Nasmijao sam se na aluziju i pijana svata, te još jače udarih da se sve prašilo. Kosilica nije izdala, bio sam raspjevan i trijezan. Sve što me opija bilo je u hladovini. Moja ljubav i naši najdraži plodovi.
Pozdravlja Vas mandrak72, kosac i pjevač natenane pjesama i stihova koji ne blijede.
Tišina narušena udaljenim javljanjem kukavice u šumarku podno preostale čistine ispod groblja bilo je sve što je čula toga jutra Mirjana. Okretala se oko sebe osjećajući blagu nelagodu koju je dodatno podizala magla koja se polako dizala sa novog groblja udaljenog od grada dobrih tri kilometra i od prvih kuća nekih pola kilometra. Sunce je već odavno trebalo da probije kao tijesto guste oblake, ali majska kiša koja je iznenada juče okupala grad kao da je odgovorila ostale potencijalne i redovne posjetioce toga jutros turobnog mjesta. Mirjana je pogledom klizila po krstovima i ostalim biljezima očekujući prve posjetioce toga jutra.
„Miro, ne bi smjela bar nekoliko dana ići na groblje sama. Nije red. Hajde subotom ili nedeljom, ali ovim danima nikako.“-ponavljala je rečenice koje su joj zadnjih dana nekoliko puta ponavljali rodbina, prijatelji i komšije. „Znam, znam. Sačekaću subotu.“-odgovarala bi im.
Već je dobro znala da ih neće poslušati, ali nije im se htjela pravdati.
„Uostalom, ko će se svima pravdati. Neka oni gledaju svoja posla, a ja svoja.“-mislila je u sebi.
Muž s kojim je dijelila dobro i zlo, a ovog drugog čini se nekako i ponajviše sahranjen je prije tek nešto više od deset dana. Pokojni Gavro je bio strog čovjek i prijeke naravi. Vječito mrzovoljan i vazda u nekom ratu sa svima oko sebe. Nije bio paranoik ali imao je svoj stil života. Bili su mu mrski svi razgovori. Kako o običnim stvarima, tako i o onim manje važnim. Uvijek bi našao način da na neki svoj grub način prekine razgovor i da da do znanja da mu nije ni najmanje do priče.
Nije on ni nametao teme za razgovor, te je kao takav rijetko nalazio saradnike za težak šumski posao kojim se bavio. Nekako se najbolje slagao sa gluvo nijemim mladićem koji je došao pred sam rat, a isto tako tiho i netragom nestao po okončanju istog. Njegov odlazak potresao ga je više nego što je to i sebi htio priznati. Nedostajalo mu je ono jednostavno sporazumijevanje kakvo je oduvijek tražio. Bez suvišnih riječi ili ponavljanja i pretresanja tuđih muka. Nije da ga se nije doticalo, ali nije htio dijeliti niti nositi tuđi teret na leđima. Bilo mu je dosta toga i od posla kojim se bavio.
Mirjana je dugo vremena vjerovala da će se promijeniti. Stoga je pristajala na njegove duge šutnje. Svakoga jutra ustajala je prije njega, odlagala vatru, pa čak i ljeti. Pristavljala kafu na zagrijanu plotnu iščekujući da se pojavi iz sobe. Da se razgovori uz prijatni miris vrele crne tečnosti. Nisu imali poroda. Zbog jedne njegove povrede koja je uveliko izmijenila njihove planove o potomstvu na samom početku braka postao je još povučeniji i tiši. Imala je osjećaj da je bijesan na sebe, šumu i sve oko sebe. Da je bijesan i na nju samu jer ga nije ostavila kada bi to i mnoge druge učinile, nego je ostajala da ga gleda kako se pati i skapava sve ove godine.
Nije se usuđivala reći mu koliko ga voli. Bojala se njegove reakcije. Njegova prijeka narav dodatno je ulijevala dozu straha i nepovjerenja, stoga je pokušavala sasvim običnim razgovorima da mu privuče pažnju, da mu stavi do znanja da nije sam i da može nositi dio svoga tereta.
Ponekad joj se činilo da bi mu bilo mnogo lakše da ga je ostavila nakon toga nesretnog slučaja. Da bi se on u bijesu i nemoći otklonio na jednu stranu. Možda otišao put alkohola koji bi mu bio isprika za svu muku i sav unutrašnji bijes koji bi ugušio u ljutoj šljivovici. Stoga je osjećala krivicu što je ostala uz njega sve ove godine, te je podnosila svu težinu života sa njim. Stoički. Braneći ga pred osudama kako najbliže rodbine tako i od sveznajućih komšinica.
„Kako ti to Miro sve izdržavaš, jadna ti. Nije ti lako.“ „A šta mi fali. Svega mi pretiče i u ničemu ne oskudijevam.“-nije se dala. „Svoj život vodim, svoje brige brinem.“-završavala bi svaku polemiku na tu njenu bolnu temu, ali na svog „teškog“ Gavru nije dala.
Gutljaji kafe teškom mukom bi klizili niz grlo, poput tvrdih zalogaja pri upaljenom grlu. Jasno je od tišine čula svoje gutljaje. Stajali su joj na pola puta. Jedan drugom smetali da se sjure u želudac. Osjećala je svaki gutljaj kako peče, kako se želudac bolno savija pod teretom ko zna od čega i zbog čega.
„Amerikanci udarili na Gadafija. Šta će to biti?“-tek da razgovor započne reče Mirjana. „Ništa. Jači slabijeg nadjačao. Ujeo vuk magarca.“-odgovori Gavro ne pokazujući volje za daljom konverzacijom.
Godinama jutarnji razgovori nisu svojom dužinom ličili na sve slične razgovore supružnika koje je znala. Razgovore gdje se razgovaralo, dijelilo zaduženja i poslove. Rješavalo dileme.
Stajala je nad još svježom grobnicom.
„Eto, ja opet došla.“-skrušeno reče.
Tišina oko nje kao da se urotila sa pokojnim Gavrom te zamrije svaki pa i najmanji šum. Umuknu i udaljena kukavica koja je uvijek kukala sa samo njoj znanim razlogom. Potraja to nekih par minuta. Naučila je ona na takvo njegovo ponašanje, ali nekako je potajno očekivala da sad kad je mrtav nema niti jednog razloga da je i dalje muči šutnjom. Mirjana se sagnu pored krsta, te poče rukama prebirati po svježoj humci prstima kidajući tek iznikle vlati trave. Sa takvom posvećenošću neki slučajni prolaznik načas bi pomislio kako je ona upravo zbog tih travki tu, a ne zbog kakvog razgovora. Dok je čupala travu jasno je čula zvuke kako vlati trave bolno pucaju nakon što bi ih prstima uhvatila i nemilosrdano povukla. Kao vreli gutljaji kafe. Nakon par trenutaka pokušala je opet da nekako skrene pažnju da i ona postoji i da je tu.
„Kažu oni meni, ne valja se na groblje ići stalno. Eto šta ću, ja obvikla na tebe pa mi stobom i ćutati dobro.“-zastade sa čupkanjem mladih stabljika trave, podignu glavu kao da osluškuje. „Neko će reći da sam luda, a meni je ovako lakše. Znaš i sam da tuđu brigu ne brinem.“-obori glavu i nastavi sa započetim poslom.
Vlati trave su popuštale pod stiskom njenih prstiju. Glasno. Kao nedavni gotovo preglasni gutljaji kafe koji bi ispunjavali malu sobu dok bi u međeuvremenu umorni veker vukao svoje kazaljke tako dižući tenziju sve dok sekundarica ne obori iza punog sata te se sjuri gotovo nečujno do izvrnute šestice iznova pojačavajući napetost. Ponovo zastade.
„Znaš ti mene. Ne zamjeri mi. Eto uzmi situaciju kao da smo nas dvoje ko dvojica na putu. Ni manje ni više.“-ustade na momenat od svježe humke.
„Ku-ku, ku-ku,..“-kao potvrda njenog mišljenja ponovo se javi kukavica. „Kukala ne kukala, a ti po starom. Neka. Naučila sam ja na to.“
Prstima je raspoređiaval sitno busenje i kamenčiće koje je slagala po nepoznatoj logici i principima. Gotovo da se ustručavala i pred mrtvim Gavrom.
„Da samo znaš koliko puta sam poželjela da me makar udariš, ali da ne ćutiš. Da opsuješ onako sočno kako samo ti znaš. Da, da. Čula sam par puta kako psuješ u štali. Nisi znao da sam ja stajala pored vrata pa si opsovao sve u materinu. Ma da si mi makar nečim pokazao da sam živa i da me vidiš moj Gavrane, moja muko neprežaljena.“-nadlanicom obrisa znojem orošeno čelo te opet nastavi poslovanje oko grobnice.
„Da ti kažem još ovo. Nijesam nikome kazivala za tvoju nezgodu. Za njih si ti moj Gavro bio i ostao muško. Nijesam dala na tebe moj Gavro, znaš ti mene. Svoju Miru.“
Umorna ustade. Utrnule noge od dugog čučanja pored grobnice zaprijetiše klecanjem koljena. Gledala je u krst na kojem se još uvijek nalazi bijeli vezeni peškir i uvenula jabuka. Pogled joj se mutio, a slova sa imenom pokojnika titrala su i gotovo plesala kao na vodi.
„Gotovo da sam zaboravila. Sad će tebi Mira nasuti jednu.“-sagnu se pored krsta i uze flašu sa rakijom koja je tu ostajala nakon sahrane za namjernike da nazdrave za dušu pokojnika.
Vještim pokretom sasu rakiju u malu čašicu koju prosu pored krsta.
„Vidim ni ovdje nešto nemaš društva. Neka, neka sram da ih bude. Imaš ti mene, ja ću tebi svaki dan doći na čašicu razgovora. Mada znam da ti baš nisi neka mušterija za razgovor, ako. Ako treba ja ću doći pa da ćutimo zajedno. O čemu da pričamo kad sve ove godine nismo. Bolje će biti da ćutimo.“-ostade gledajući kako se tlo na kojem je prosula čašicu rakije brzo suši.
Spustila se na klupu pored porodične grobnice kraj Gavrina groba. Grobna tišina i kukavica u daljini bilo je sve što je čula. Ni od Gavre nije se mnogo toga više naslušala za života. Sjedila je još desetak minuta.
„Idem ja. Eto mene i sutra. Skuvaću kafu, ne moraš ništa divaniti, samo da sama kafu ne pijem.“-zastade pored grobnice ne spuštajući pogled. „Odoh. A ti vidi šta ćeš i kako ćeš.“
Teškim koracima pođe prema varoši. Tišina definitivno nije izašla iz njenog života. Dobila je samo pridjev. Grobna.
Pozdravlja Vas mandrak72, sa svih onih mjesta gdje se razgovara na ovaj ili onaj način.
S nestrpljenjem sam iščekivao kad će đed sa svojim malim nožićem završiti sviralu koju mi je obećao još zimuske dok je napolju snježna vijavica mela i posljednje tragove na dvorištu. Premotavao sam trenutke sjećajuči se đedova obećanja i priča koje mi je te noći ispričao prije spavanja. Dobro, možda najbolje sam zapamtio njegove riječi na kraju kazivanja o prirodi.
„Priroda ti je ko kako čeljade. Umije ona sa nama, mada mi mislimo da smo svu pamet svijeta popili. A nijesmo, nama su kanda svrake pamet popile pa samo se hvalimo i razmećemo ko buva u čarapi. Nego jesam li ti pričo priču o caru Trajanu s kozijim ušima, a đedova jabuko?“-upita me gledajući me onim svojim staračkim toplim očima. „Jesi đedo, kanda si posto zaboravan?“-nasmijah se đedovoj zaboravnosti. „E vidiš ne pitam te zbog toga, no zbog svirale.“ „Kakve svirale đedo?“-upitah „Kakve? Ih kakve. Čarobne jabuko đedova.“
Đed se zamisli pa započe priču. „Jednom davno svijetom je hodao čovjek nečovjek.“-zastade. „Čovjek nečovjek!!“-ponovih i gotovo se ukipih čekajući nastavak i objašnjenje. „Da.“- reče đed. „Čovjek nečovjek ti je ko svaki drugi čovjek. Ima ruke, noge, glavu ko varćak i gladne oči. Ovolike.“-pesnicama pokaza veličinu njegovih očiju.
Pretrnuo sam od đedova opisa čovjeka nečovjeka. „A đe se on đedo sad nalazi.“-uplašen pričom upitah navlačeći joragna do vrata. „Luta jabuko moja. Vazda traži da gladne oči narani.“ „Ne jede valjda stalno?“-zainteresova me priča đedova. „Nikad mu dosta nije. Priča kaže da je stekao kule i gradove no ni to mu ne bi dosta te bi se svaki dan šetao svijetom u nakani da oči gladne narani. Oblačio se ko kakav priprost i ubog seljak i uzimao sve što bi pronašao i nosio u svoje dvore.“
Zastade đed da uzme vazduha i prekori babu koja se majala po kujni.
„Ložiš li tu vatru babo benasta. Nije ti valjda čovjek nečovjek drva za konaka oteo.“-tobož strogo prekori babu i valjda tražeći inspiraciju za nastavak priče.
„Od tada počeše ljudi da skrivaju svoja dobra, neki nabaviše pse koje bi obnoć puštali da glasnim lajanjem otjeraju čovjeka nečovjeka. Jel čuješ našeg Garu kako štekti.“-đed ustade i zaputi se malom prozoru te razmaknu zavjesu i zagleda se u mrak. „Pi silo nečista. Dalje od kuće da ne bi kuburu potez il ćaćin kratež.“-tobož zaprijeti nekom u mrak, a dobro sam znao da ni bijelu mačku obnoć ne bi vidio.
„Šumska vila načini sviralu i dade je pastiru koji bi obdan čuvao ovce dok bi se psi odmarali i spremni noć dočekali te im reče.“ „Svirala je čarobna. Ukoliko primjetiš čovjeka nečovjeka kako dolazi snažno i glasno duni u nju te se rastriči šumom prema selu i svako toliko javi se sviralom kako bi se svi na vrijeme pripremili za čovjeka nečovjeka.“
„Slušale to gljive kriveći svoje šešire da bolje čuju šta se sprema, a i same u strahu od čovjeka nečovjeka koji ih je tamanio i gazio one koje ne može ponijeti da nekom drugom ne bi u ruke otišle.“-pričao je đedo ponekad zastajući i osluškujući našega starog Garu kako se rve sa beštijama i drekavcima tjerajući ih u bezglavu bježaniju. „Kad bi opasnost minula pastiri bi se vraćali svojima stadima i nastavljali bi svirati pastirske pjesme na svirali dok ih noć ne potjera svojim kućama. Kad bi ponovo čuli njihove umilne svirke, stada bi nastavila sa pašom, gljive bi ponovo izvirile ispod šušnja izlažući suncu svoje glatke šešire . Sve bi dalje nastavilo svojim životnim tokovima, a priroda je darivala svoje plodove onoliko svima koliko je potrebno. Uvidjevši da se selo spremilo za njegov doček čovjek nečovjek potraži hranu za gladne oči u drugim dijelovima svijeta.“-zataknu đedo šešir zgužvan na potiljak pa me pogleda.
„A šta bi sa pastirima i sviralom?“-upitah. „Kako je ponestalo stalne opasnosti sve manje se svirala čula, prorijedi se stoka na pašnjacima te izgubi apetit i poče poboljevati u zagušljivim štalama, a pastira gotovo nestade na pašnjacima. A svirala nestade. Neki kažu da je šumska vila uzela i negdje zakopala u zemlju da ni slučajno ne bi pala u ruke čovjeku nečovjeku. Kažu da je negdje zakopana dolje pored potoka. Nisam siguran, ali kažu da je na tom mjestu izraslo stablo zove, od koga se lako daju svirale ponovo napraviti zlu ne trebalo.“ „Valjalo bi đedo kakvu opet sviralu napraviti, zlo ne ore ne kopa.“ „Napraviće đedo tebi sokole, pa kad duneš u nju ima da se sve avetinje sklanjaju pred nama.“ „A gljive?“ „E to ti je druga priča koju ću ti ispričati kad dođe vrijeme oko kopanja kuruza.“-završi đedo priču a mene uhvati san te se prepustih svijetu snova koji mi je đed otvorio sa pričom o čovjeku nečovjeku.
Nisam se bojao čovjeka nečovjeka dok god je Garo obnoć lajao i štektio po gajevima oko kuće, a vjerujem ni đed.
„Evo. Gotova je svirala junačino moja. Sad ako hoćeš da naučiš da sviraš idemo zajedno sa stokom na pašu, a ti svome đedi sviraj, a bogami će i blago bolje da pase uz tvoju svirku.“-povede me đed na plećinu i potjera stoku pred nama.
„E vidiš kako ti obećah sutra ću ti ispričati i nešto o gljivama. No ti moraš biti vrijedan i sutra podraniti dok još sunce nije izbilo pa da idemo skupa skupljati gljive.“
Obradovao sam se nastavku priče ispričane još zimuske a koja je sada trebala dobiti svoj finiš i kraj. Jutro je svanulo takvom brzinom da su se i pijevci zbunjeno po kokošinjcu uspremetali i snenim kokama na uši podvikivali da je svanulo. Đed mi je našao korpu pletenu od pruća koju je čuvao baš za ovaj dan, a baba mi dala veliku šnjitu hjleba namazanu sa kajmakom koji je još drhato od pomisli da se u šumu ide.
„Ko što ti rekoh onomad, priroda svakome daje po mjeri i potrebi. Ukoliko se od nje uzima i više nego što je potrebno lako se čovjek nečovjekom može postati.“-nastavi đedo dok je nesigurnim koracima i zakrivljenim štapom birao put i probijao se u šumu premreženu srebrenim paukovim nitima na kojima su se kapljice rose presijavale kao najsjaniji kristali. Buđenje šume bilo je lagano i sneno. Nekako najbrže su bile ptice pjevice koje su nas pozdravljale čitavim putom. Jedan zvrkasti zekan me ne otpozdravi već samo strugnu preko puta pa u potok.
„E junačine.“-slegnuh ramenina gledajući u pravcu potoka gdje nestade dugouhi trkač. „Viskultura moj prikane, viskultura. Mora i on noge razgibati da se ne bi uležo, a onda moj prikane nema toga psa koji će mu na megdan u šumicu doći.“-opravada ga đed zastajući da ubere prvu šumsku gljivu. „Jel vidiš sad ovo?“-pokaza mi na gljivu koja je stidljivo provirivala ispod osušena i otpala lista. „Vidim đede, kako ne bi vidio.“ „Priroda je njih svuda posijala po šimi. Kako za putnike prolaznike i namjernika tako i za nas ovdašnje.“ „Kako đedo?“ „Hajde izmakni se sa druge strane ove gljive pa pogledaj i reci šta vidiš.“
Poslušah đeda te se par koraka udaljih na suprotnu stranu gljive te se osvrnuh i potražih je pogledom.
„Šta sad vidiš sokole?“-ponovi đedo pitanje. „Ništa đedo.“ „Ajd se sad vrati ovamo pa ponovo pogledaj.“
Povratih se na prethodno mjesto i pred sobom ugledah bijeli šešir gljive koja je stidljivo provirivala sa jedne strane zaklonjena od pogleda uvelim lišćem. „Dede ti svome đedi zasviraj na sviralu ali onako kako sam te juče učio na plećini.“ Zasvirah u sviralu i nastavismo potragu za gljivama. Imali smo sreću te uzbrasmo još desetak lijepih bijelih gljiva. Zastade đed te me pogleda. „Vidiš kako su se oslobodile od tvoje svirale. Ove gljive što uzbrasmo su za sve putnike, prolaznike namjernike i za nas seljane. Idemo mi lijepo nazad istim putem pa ravno svojoj kući.“-okrenu se đed nastavi potragu putem kojim smo došli. „Ali đede sad smo tuda prošli. Nema ti tamo više gljiva.“-nisam razumio đedov naum. „E to je sad ono drugo što ti htjedoh pokazati. Ovo sad tražimo gljive koje su za nas koji se vraćamo kući ili putnike i namjernike koji idu suprotnim smjerom. Jel se sjećaš kako maloprije nisi primjetio gljivu čim si se pomakao ispred nje. Priroda se postarala da svako dobije prema potrebama. Sa jedne strane gljive sakrije, dočim sa druge strane otkrije kako bi bile vidljive onoj drugoj strani. Kad bi se sve gljive vidjele nigdje jedne ne bi bilo za uzbrati, ovako priroda dozira svima po potrebi. Nama će još koja gljiva biti sasvim dovoljna za tebe, babu i mene. I opet će ostati gljive koje će biti vidljive onima kojima je potrebno da ih pronađu.“-mudrovao je đed a ja sam slušao njegove riječi.
I jutros sam tragom gljiva pošao u šumu. Radovao sam se susretu sa njima. Nisam imao sviralu da im najavim svoj dolazak, ali sam smatrao da umijem pronaći mjeru potreba za mene. Đedova priča o čovjeku nečovjeku gladnih očiju, svirali i gljivama vratila me je u djetinjstvo, ali svakako je ostavila traga u meni. Tragove berača gljiva u šumi umio sam prepoznati. Neki od njih su bili prolaznici, putnici namjernici, a neki i ne.
Ja sam bio među onima koji su se vraćali kući i to me je uvijek veselilo.
Pozdravlja Vas mandrak72, na svirali nedorečen, uz šešir gljive pečen i očiju sit.
Aforizmi [11]
