Bio je dan iza subote u selu Zaheb negdje na krajnjem jugu Maroka. Bilo bi mnogo pravilnije reći da je to bila nedjelja, ali voljom lokalnog moćnika koji je istvremeno obavljao više funkcija iz kalendara je izbačena nedjelje i sve što bi na nju podsjećalo. Njihova sedmica imala je samo šest dana, pa je na vanrednoj sjednici sedmica preimenovana u šesticu i svi su dani bili radni.

Istim činom svi dani mještanima postadoše isti kao jaje jajetu jer nesta mnogo zanimljivih sadržaja koji su se održavali baš u nedjelju. Nestadoše takmičenja u svim sportovima koja su se održavala utim terminima. Zamre svaki vid druženja pred lokalnom kafanom, opade prodaja čaja koji je bio najprodavanija roba na pijacama. Ugasiše se i mnoga udruženja koja su funkcionisala i činila život dostojan čovjeka u mjestu.

Jednoga toploga dana u vrijeme najveće žege u selo banu neki prodavac ptica. Ništa u tome ne bi bilo čudno jer su putujući trgovci svakakvim potrepštinama navraćali kroz selo nastojeći zadovoljiti sitne potrebe mještana koji nisu imali slobodnog dana da odu do prvog većeg grada.
Kako mu je preostalo tek nešto malo ptica putujući trgovac odluči da prenoći u selu. Kako je bio besposlen iskoristi slobodno poslijepodne da prođe selom da mu prije prođe vrijeme do večere. Zaustavi se pred kafanom koja je bila pusta i pored ostarjelog vlasnika ne zateče nikoga u kafani. Kako je vrijeme odmicalo začudi se kako niko od gostiju ne navraća. Pogledi prolaznika bili su uprti u zemlju, bezvoljni, umorni a najviše bi se moglo reći tužni.

„Otkad je ovakvo stanje u selu?“-upita vlasnika kafane.
„Ne znam pravo da ti kažem. Prema tumačenju lokalnog sveštenika sve je to djelo šejtana bestjelesnog koji nastoji da nam uništi harmoniju. Kroz suše i vrućine, kroz kiše i poplave kako se predstavlja. Tako kaže i naš Veliki upravnik koji još kaže kako se samo radom i dobrim raspoloženjem može šejtan iz sela otjerati. A ja, ja ti od toga ništa ne znam. Oduvijek sam živio od ove kafane, a evo ti si mi prvi gost ima nekoliko godina.“
„A za koga glancaš čaše?“
„Molim se bogu da bar šejtan navrati u kafanu ako već niko drugi neće.“-tihim glasom stalno se obazirući oko sebe reče vlasnik kafane.
„Hmm.“-promrmlja putujući trgovac i nasmiješi se.

Još isto veče uputi se do najveće kuće u selu koja je sigurno bila među najvećim ako ne i najveća u selu. Pred njom zateče radnike svih profila. Zateče on tesare, zidare, molere, pjesnike, pjevače i jednog dobošara.

„Kako ide dobri ljudi?“-pozdravi i uputa okupljene.
„Evo podižemo uvis kuću Velikog upravnika za jedan red cigli.“-reče jedan očigledno poslovođa.

Radnici se baciše na posao, pjesnik zauze najbolju pozu za smišljanje najljepših stihova koji veličaše Velikog upravnika, pjevač ih najnježnijim glasom poput slavuja otpjeva, a bubnjar odjuri niz ulicu te odmah razglasi novu pobjedu njihovog vođe.

Uputi se u kuću gdje ga dočeka posluga koja je radila kod Velikog upravnika. Bilo je tu kuhara, kuharica, sobara, sobarica, lekaja, konjušara, dresera lavoava i još kojekakve posluge koja se vrzmala po dvorištu sama sebi tražeći bilo kakav posao da ubije vrijeme.

„Najavite me kod Velikog upravnika.“-obrati se nekom uniformisanom licu koji nije imao sva obilježja policajca, ali je imao velike brkove i djelovao je strog pa je stoga bio najpodesniji za ličnu sigurnost Velikog upravnika.
„Ne može to tako. Razlog? Ko si ti? Daj i informacija. Čovječe nepoznati neobavješten sam ko si ti.“-visokim glasom mrmljao je ispod velikih brkova koji su mu prekrivali usne pa se na momente činilo da ih uopšte i nema i glas kao da je dolazio iz samog stomaka.
„Ja sam putujući prodavac ptica i želim da uopznam Velikog upravnika koji je sve ovo napravio radi dobrobiti mjesta. Znaš mnogo sam toga putujući čuo dobroga o njemu pa bi bio red da ga upoznam satim.“

Čuvši to „bezbjednjak“ poskoči i sa važnom informacijom odjuri put vrata kojima se išlo i do samoga Velikog upravnika. „Bezbjednjak“ se ubrzo vrati i zav zadihan vrati nazad.

„Možeš poći do Velikog upravnika. Očekuje te u svom uredu.“

Uputi se putujući trgovac uz stepeniše putem koji mu obasni brkati bezbjednjak. Velika masivna vrata sa velikim zvekirom stajala su pred njim. Uglančani zvekir bio je najbolji svjedok velikog prometa u uredu Velikog upravnika. U oči je upadao veliki otirač za noge na kojem je bilo mnogo vlakana od lanenih pantalona.

Veliki upravnik sjedio je za velikim stolom kakav priliči jednom takvom velikom upravniku. Ipak ostavljao je dovoljno prostora da Veliki upravnik postane još veći.

„Veliki upravniče čast mi je da Vam prenesem sve ono što se priča o vama i vašim velikim poduhvatima.“
„Dajte već jednom recite.“- nestrpljivi upravnik nije ni tražio od nepoznatog da se predstavi ponešen važnošću onoga što se priča okolo u svijetu o njemu.
„Ne znam odakle da počnem. Po svim parametrima koje sam u stanju sebi da predočim tako velika djela ne mogu da stanu u da kažem malo mjesto kao što je Zaheb. Priča svijet o vašim velikim uspjesima.“-vješti trgovac govorio je mnogo i malo.
„Ništa zato. Još večeras ću donijeti odluku da se mjesto primenuje u Veliki Zaheb. Sekretaru Zaime. Odmah piši naređenje da se svi nazivi u dokumentima od dana današnjag stave u funkciju popularisanja Velikog Zaheba.“-oštro otkomandova debeljuškastom plavušanu sa mnoštvom nakita na sebi.
„Priča narod sve najljepše o tebi, međutim kad sam došao u mjesto nigdje ne vidjeh reklame. Ipak uspjeh bez reklamiranja i obznanjivanja gotovo da i nije uspjeh.“
„Imam dobošara. Sutra ću zaposliti još nekoliko njih.“-Veliki upravnik brzo je donosio rješenja.
„Mislim da to ne treba raditi tako nametljivo. Ljudima brzo dosadi. Kad čuju prvog dobošara svi se sjate da budu prvi upoznati, drugi put upola manje dok treći dobošar ma kako veliku informaciju imao neće privlačiti pažnju.“
„Imaš li kakav prijedlog?“-upita on putujećeg trgovca pticama.
„Imam. No polako s tim. Vidim da su ljudi tužni i nevoljni. Ukoliko takvi dođu na biračko mjesto umjesto da potvrde Vaše zasluge i velika djela učine pogrešan korak. Znaš i sam da šejtan bira baš takve bezvoljne.“
„Znam, znam, ali oni ne smiju biti tako nezahvalni zbog svega što činim za njih.“-gotovo s ljutnjom reče upravnik i lupi šakom od stol.
„Vidite, ja sam došao u vaše mjesto i opčinjen ljepotom onog što vidim odlučih da ostanem. Sve je lijepo, na mjestu, čisto i uredno, ali nešto fali. Nešto nenametljivo a što bi popravilo atmosferu i vama u korist da ide.“
„Reci.“-nestrpljiv bi Veliki upravnik.

„Treba narodu vratiti osmijeh na lice. Treba narodu pronaći zabavu.“-poče trgovac svoju besjedu.
„Evo ja bih se potrudio da nabavim ptice koje pričaju. Ja bih ih dresirao da kažu ono što vi želite da kažu. Pored toga njigov pijev bi svakako donio osmijeh na lica umornih i bezvoljnih mještana. Vaša bi bilo da donesete preporuku da ih svaki domaćin nabavi kod mene po povoljnoj cijeni. Tako bi se nenametljivo njima svaki dan servirali Vaši uspjesi i oni bi zasigurno zanli ko je opštoj dobrobiti glavni tvorac.“
„Dobra ideja. Možeš krenuti u nabavku ptica. Sekretaru Zaime, ima da prođeš kroz mjesto i preporučiš ljudima da nabave ptice kod ovoga dobroga čovjeka. Na početku će cijene biti povoljnije. Poslije zbog nedostatka ptica cijene će ići gore. A što se mora mora se.“-odmah izdade zapovijed svome sekretaru.

Nakon sklopljena posla putujući trgovac pticama dade se na posao te isto veče napusti selo i ode u šumu da traži ptice. Znajući da će ih najlakše pronaći na velikim deponijama gdje se deponuje otpad i smeće uputi se tamo. U toku noći dok su ptice spavale na granama on uspije uhvatiti veliki broj gavrana.
Još istoga jutra dade se u posao da ih priuči da ponavljaju riječi u slavu Velikog upravnika i njegovih velikih djela.
„Veliki upravnik smanjuje nazaposlenost. Veliki upravnik zida najveće kuće. Veliki upravnik protjeruje šejtana. Veliki upravnik gradi bolnicu, puteve, pruge,......“-nabrajale su ptice jedna po jedna pred Velikim upravnikom.
„Ali ja nemam namjeru da gradim bolnice, puteve i pruge. Ja..“-zausti da kaže ali ga putujući prodavac ptica prekide.
„Znam, ali to stranci koji navrate u grad kad čuju da i ptice pričaju i vide vaša sva dotadašnja djela zapamtiće i pričaće širom države. Jednoga dana možda budete i predsjednik države. Svijet je to.“
„I to što kažeš. Nego ako ja postanem, u stvari kad postanem predsjednik ti ćeš da mi budeš savjetnik. Ministar da budeš. Jel znaš!“-oduševi se Veliki upravnik.
„Kad svima nabavim ptice ja odoh dalje svijetom pronositi priču o vašoj veličini i vašim djelima.“-nastavi putujući prodavac ptica.
„Sjajno. Sjajno.“Tapšao je sa mesnatim rukama i sijao od sreće sitnim svinjskim očicama debeli Veliki upravnik.

Prodaja ptica pođe planiranim tempom. Svi su kupovali ptice da svojim činom pokažu naklonost svome Velikom upravniku. Neki od njih kupovali su i po više komada. Takve Veliki upravnik stavi na listu prioriteta prilikom zapošljavanja zbog većeg broja gladnih usta koja je trebalo nahraniti. Znao je da će tako jendnim metkom ubiti dva zeca. Tako će hraniti glas o veličini njegovih poduhvata.

Naučene ptice počeše ponavljati sve što ih nauči putujući prodavac. I tako danima one su ponavljale istu priču. Umorni mještani kad bi došli kući očekujući i malo ptičijeg pjeva koji će da im razrakoli dušu dočekivalo bi neugodno kriještanje gavranova isprekidano stalnim ponavljanjem naučenog teksta.

Veliki upravnik je likovao. Njegovo ime bilo je stalno u vazduhu. Konačno njegova velika djela stalno su igrala na ustima mještana.

Kako je ljudima dosadilo da slušaju istu priču počeše da isprav tiho, a poslije sve glasnije da psuju svoju gavran pticu. Posovke su bile sve prostije i grdnje sve masnije.

„Veliki upravnik je lažac. Veliki upravnik je lopovčina kakve svijet nije vidio,... „-i mnoštvo opasnijih i masnijih uvreda na račun Velikog upravnika.

Kako su gavrani inetligentne ptice vrlo brzo učahu nove rečenice. Psovke na račun Velikog upravnika.
Zbog straha od gostiju koji bi mogli da čuju šta njihovi gavrani zbore o Velikom upravniku mnogi od njih potjeraše gavrane uz kuće koji opet naviknuti na ljudsku prisutnost nisu odlazili iz mjesta nego su stalno iščekivali hranu kako su naučeni nakon ponavljanja naučenih rečenica. Naravno psovki najviše.

Ubrzo mjesto preplavi mnoštvo gavrana. Nebo se crnilo od njihovih sileeta. Sa neba su odzvanjale teške optužbe na račun Velikog upravnika. Svaki dan ptica je bilo sve više i više.

Veliki upravnik mjesta Velikog Zaheba bjesnio je i pjenio. Brzo je sazvao sastanak najužeg rukovodstva povodom novonastale situacije. Kako je vrlo brzo donosio rješenja tako je bilo i ovaj put.

„Da se smjesta lovci okupe koliko do nedjelje i da pucnjavom potjeraju gamad lažljivu iz mjesta. Bogato ću nagraditi svaku ubijenu pticu lažljivicu.“
„Ali upravniče, Vi ste ukinuli nedjelju. Sa ukinutim nedjeljama nestali su i lovci. Trebaće vremena da se osposobe novi lovci.“-sekretar gotovo plačnim glasom  zavapi.
„Subota. Da se subotom lovcima da hitno slobodan dan. Koliko sutra.“-brzo otkomandova.
„Ali sutra je tek ponedeljak?“-uplašeno sekretar skrenu pažnju vođi.
„Onda neka lovci ne rade ni ponedeljkom, ni utorkom, ni srijedom, ni četvrtkom, ni petkom sve do subote.“
„A poslije subote?“
„Položiće zakletvu i postati profesionalci.“-brzo ustade i napusti ured Veliki upravnik.

Kako su svi bili željni slobodnih dana prijaviše se za lovce. I ćoravo i kuso, i gluvo i slijepo te krenu neviđena hajka i dosad neviđeni lov na gavrane. Statističari kažu najveći do dana današnjeg.
 Iz Velikog Zaheba danima su odjekivali pucnji tako da svi dobronamjernici počeše izbjegavati Veliki Zaheb u širokok luku. Putujući trgovac sa pticama hvalio se naokolo kako je obrlatio Velikog upravnika.

Njegov čin imenovaše dotad nepoznatom riječi. Zahebancija. Velika zahebancija.

Zbog udaljenosti, različitosti jezika, slabijeg sluha gluhim telefonima i do nas stiže ova pošast malko izmijenjena. Kod nas se odomaćila zajebancija sa pticama preletačicama.


Pozdravlja Vas mandrak72, dreser teških riječi i ilegalni zahebant.