mandrak72

Završivši sve započete pripreme za prekrivanje porodične kuće Arkadij Fedosjejev, niži činovnik gradske uprave pođe u spavaću sobu gdje ga je već čekala njegova supruga Marija Fjodorvna.

Brak sa punačkom plavokosom Marijom Fjodorvnom Arkadiju umnogme je pomogao u njegovom društvenom usponu koji je krenuo sa dna. Marija Fjodorovna već ocvala djevojka pristala je na udaju nakon samog nagovještaja da bi do nje moglo i doći. Tome je pridonijelo i saznanje ženika Arkadija Fedosjejeva da ga čeka i miraz od 9000 rubalja što je umnogome nadmašivalo četvorogodišnja primanja nižeg činovnika gradske uprave.

Arkadij, crnomanjasti i sklon akloholu mladić ozbiljnih godina mnogo vremena je protraćio po sjedeljkama i plesnim večerima koje su organizovali njegovi poznanici i nepoznati očevi već ocvalih „prilika“ za udaju. Eliminisao ih je po raznoraznim kriterijumima, ali kriterijum od 9000 razloga i stara porodična kuća načinili su eliksir koji je odaganao hiljadu i jednu manu dotične Marije Fjodorovne. Njena ljepota više nije bila upitna. Njena nenačitanost koju nije tek tako mogao zanemarivati  našla je opravdanje da ni knjige nisu što su nekad bile i sa smješkom se sjećao njenog ravnodušnog pogleda dok se upinjao ostaviti utisak na nju citirajući naizust Jesenjima.

Samo saznanje o mirazu koji ga očekuje njegova smrdljiva soba u potkrovlju postajala bi još bjednijom i jadnijom. Nije se mogao načuditi da je tolike godine proveo u njoj. Nesvršeni polaznik Petrogradske umjetničke škole, obreo se u Moskvi ponavljajući sve one fraze koje je slušao od profesora i starijih studenata .

„Umjetnost može promijeniti svijest i svijet.“-ponavljao je ni sam ne zanjući samu suštinu izrečenog.
„Tako je. Istomišljenici smo po tom pitanju.“-katkad bi neko odgovorio na njegovu opasku.

Izgladnjeli i nesvršeni sudent zaposlio se kao pripravnik na žalbenom odjeljenju gradske uprave sa najlošijom početnom platom. Vrijeme umjetnosti polako je smjenivala potreba za toplim smještajem i hranom što mu primanja nisu omugućivala te se na razne načine snalazio i pronalazio.

Sama Božija providnost, sreća ili slučajnost dovede ga na mjesto nižeg činovnika u istoj upravi kada se ispostavilo da mu je Semjon Pustjakov, daleki rođak njegove majke general u penziji nije u kartama doveo u pat poziciju jednog namještenika u gradskoj upravi koji za njega izmisli radno mjesto sa boljom platom i važnijim mjestom u hijerarhiji koja se itekako gledala tih godina u Moskvi već pomalo umornoj od glomaznog čiovničkog aparata.

Svoje napredovanje nije shvatio kao otplatu duga već se razmetao kako je njegov rad bio primjećen „odozgo“ i da je on nagrada za njegovu prilježnost poslu koji se satojao samo u razvrstavanju zahtjeva molbenika i vječitih parničara sa gradskom upravom, državom i sa svijetom. Sve je to začinjavao svojim ponašanjem i odijevanjem koje je pratilo tadašnje trendove. Pustio je i tanke brčiće koje je nosio sa španskom bradicom. Njegovo blijedo lice postalo je još nekako blijeđe gotovo plemićko te mu se to još više svidi pa poče da izbjegava čak i sramežljivo moskovsko sunce. Na sve moguće načine oponašao je svoga nadređenog Porfirija Volkova koga je iz ko zna kog razloga nazivao i obraćao mu se sa „Vaše prevashodstvo“ nagalašavajući svoju važnost što se nalazio u njegovoj blizini i što je bio u njegovoj milosti. Takvo ponašanje smetalo je  i Porfiriju, ali zbog straha od moćnika koji je doveo Arkadija na pomenutu dužnost odnosio se sa naklonošću prema njemu, počesto ga uvodeći u društvo gdje mu svakako nije bilo mjesta.

Volio je da govori Arkadij i bude u centru pažnje. Učestvuje u svakojakim razgovorima i temama o kojima nije znao ama baš ništa, ali se osjećao pozvanim da prihvati i odbrani svaki stav koji je iznio Porfirij Volkov.

„Oprostićete mi na ponovnom uzimanju riječi. Znate kao što kaže njegovo prevashodstvo Porfirij Volkov Rusko Francuske veze ne bi trebalo da idu dalje od politike nemiješanja. Oprostite meni nedostojnom svjetske politike da iznesem i svoj stav koji se tako reći poklapa sa izrečenim stavom njegovog prevashodstva Porfirija Volkova.,...“- po nekoliko puta znao je ponavljati jedno te isto pri tome ne zaboraviti ponoviti kako se slaže ili brani stav „njegovog prevashodstva“.

Koristio je svaku priliku za izlaske i druženja. Bio je član književnih udruženja i sjedeljki. Redovan gost kartaških partija. Uživaoc i poznavaoc vina. Ljubitelj dobre kapljice votke i hladnoga piva.

Danima poslije bi prepričavao svoje događaje nižim namještenicima veličajući sebe i svoje stavove. U blizini „njegovog prevashodstva“ nije zaboravljao ni njega pomenuti po nekoliko puta.

Koristio bi priliku da Porfirija priupita za savjet i mišljenje, pa čak i o toliko trivijalnim stvarima. Slagao se s oduševljenjem sa njegovim prijedlozima i mišljenjima.
Čim je Porfirij u neobaveznom razgovoru napomenuo da mora restaurirati krov na kući i sam se dao u obnovu istog na svojoj kući koju je u miraz donijela Marija Fjodorovna.

Iznosio je svoje strahove, kalkulacije troškova. Svakodnevno je tražio nova pitanja, izmišljao probleme i nedoumice oko potrebnih radova. Stalno se žalio na preskupe i komplikovane majstore koji žele da mu naplate vazduh koji diše.

Navečer kad bi legao u krevet smišjao je nova pitanja za njegovo prevahodstvo. Prevrtao se po ležaju i dokasno u noć zapisivao sve čega bi se sjetio.

Ključnoga jutra stigao je sa još par pitanja. Međutim Porfirij Volkov bio je nekom sastanku. Čekao je pred vratima. Osluškivao žagor glasova. Presipitavao se i pokušavao složiti valjano pitanje. Pričo je sam sa sobom.

„Vaše prevashodstvo, znate koliko cijenim vaše mišljenje. Mnogo mi znači ovako malom i nedostojnom posavjetovati se sa vama u najboljoj želji da se vladam domaćinski, kao je i red. Znate kakava su vremena i kakvi su danas majstori. Nije red kad je dosta naroda gladno da se neko rasipa tamo novcem,a vaše prevashodstvo će svakako znati dati najbolje mišljenje jer ljudi smo, nismo životinje pa da nam ne treba mišljenje pogotovo do ljudi koji znaju,...“-kružio je tako, kitio i vezao kako nijedan pjesnik o ljubavi nije stihove napisao ali nikako nije mogao formulisati pitanje.

U momentu kad je neko izlazio iz sale za sastanke kroz poluotvorena vrata vidio je Porfirija Volkova kako sjedi i ozbiljno učestvuje u debati. Mahnuo mu je rukom, a nakon što je delegat zatvorio vrata pojurio je za njim niz dugački hodnik.

„Oprostićete mi što vas zaustavljam ja ovako nedostojan sluga državni, ako bi da mi odgovorite kada završava sastanak. Izvinite još jednom. Hitnost je velika. Znate njegovo prevashodstvo Porfirij Volkov je na sastanku, a radi se o životu. Biti ili ne biti. Pa vi to najbolje znate koji se lavovski borite. Gradska uprava zahtijeva cijelog čovjeka. Mnogo je pitanja, mnogo zahtjeva, znate, - zastade da uzme vazduha – mi mali ljudi, činovnici nosimo dobar tereta, ali teret odluka je na vašim leđima i ne bi bilo dobro kad bi svi mi odlučivali. Nikako nikako, složiću se s vama,...“- vezao bi još ko zna koliko i kukumavčio da ga čovjek ne prekide.
„Velike su stvari u pitanju. Po mom mišljenju sastanak će se odužiti i do duboko u noć.“-odgovori elegantno obučeni delegat i brzim koracima se udalji niz hodnik.
„Ništa mi drugo ne preostaje do čekati. Do jutra Arkadije ako treba. Samo tako treba raditi razložno. Ništa brzati. Kuse odluke, kusi rezultati. Čekati pred vratima i do zore.“-odluči se Arkadij i zauze busiju pred vratima.

U nekoliko navrata prilikom izlaska i ulaska nekolicine ljudi sa sastanka i zapisničara uspio je mahnuti rukom prema Porfiriju koji ga je sigurno vidio, ali nije reagovao. Bio je siguran da ga je Porfirije sasvim jasno vidio. Sjeo je na stolicu pored ulaznih vrata i na krilo stavio kožnu torbu na koju je spustio otežale dlanove. Po stotinu puta je ponavljao već izrečeno kružeći oko suštine pitanja u tolikoj mjeri da se zamorio i san ga obuze. Rukama je stiskao kožnu torbu. Smiješak mu nije silazio sa lica. Čak se nekom posmatraču moglo pričiniti da je vidio kako se čovjek u snu klanja do poda i iz ruku ne ispušta kožnu torbu. Mumlao je i mucao. Buncao kao bolesnik pod vrućicom.

„Vaše prevashodstvo, ja znate,.. ne dao Bog,... vaše slobodno vrijeme, oprostićete na trenutcima koje vam uzimam,... znate ja,...Daće dragi Bog i vama i meni,....“-nepovezano je buncao, znojio se grčevito stiskajući torbu dok mu ne pobijele zglobovi i prsti.
 Nekoliko puta se kao oparen budio i skakao na najmanji šum.

„Arkadije, Arkadije Fedosjejev. Budite se čovječe. Ta ponoć je odavno prošla.“-Porfirij ga je drmusao za rame i budio usnulog.
„Hajde čovječe. Šta je s vama danas? Primjetio sam da ste mi mahali kroz poluotvorena vrata. Šta se dešava?“-pitao je još bunovnog Arkadija koji je tupo gledao u njega kao da ga je neko tupim dijelom sikire udario posred glave u snu.
„Vaše prevashodstvo.“-zastao je Arkadij.
„Ta recite već jednom.“-Porfirij je bio umoran i jedva se držao na nogama.
„Vaše prevashodstvo, ... ja,... znate.“- zamucao je Arkadije, a jezik u se učini debeo i oduzet te nikakoda složi rečenicu.
Zaboravio je zašto je čekao pred vratima čitav dan. Želio je da nešto pita. Nešto pametno, kako i dolikuje pameti njegovog prevshodstva.

„Pa recite već jednom Arkadije Fedosjejev.“-bio je ivici da ne plane na njega Porfirije.

Dobio je takvu želju da mu saspe u lice sve ono što se u njemu nakupilo proteklih mjeseci. Da mu kaže šta misli o njemu i da mu kaže jasno gdje mu je mjesto. Da tog snishodljivog bijednika bez kičme i mišljenja smoždi riječima koje neće moći ponoviti, a kamoli razumjeti.

„Slušaj me ti protuvo ljudska. Ti, ti bijedni beskičmenjaku i ulizice. Na ulicu tebe treba. Zna se kako treba sa nametnicima i parazitima. Gledam te već mjesecima. Gledam kako iz čahure izlaziš poput žohara. Svoje pogane tragove ostavljaš na svakom koraku. Gadi mi se svaki tvoj posao koji obavljaš tako traljavo da čak i ne želim da ti kažem da ispraviš svoje greške, već ih sam ispravljam. Zašto si se za mene zakačio? Imaš Kafeljnikova, Borisova ili Medvedeva. Idi kod njih,....“-u sebi je izlijevao žuč nadošlu i nabujalu kao Volgu koja će pomesti i sav šljam i otpad odnijeti na svojim nabujalim i snažnim leđima.
Njegov bijes je rastao i teškom mukom se suzdržavao da se ne obruši na Arkadija koji je tupavim pogledom gledao u njega.

„Ta reci već jednom čovječe. Kasno je.“-gotovo je preklinjao Arkadija.
„Vaše prevashodstvo. Ja. Znate čitav dan. Ne spavam i znate kakve su danas cijene i majstori. Znate Vaše prevashodstvo. Uvijek kažem kako ste Vi mudri i kako sve najbolje razumijete, a ja eto trudim se. Znate i sami kako ja mislim i razmišljam. Stoga večeras oprostite na mojim nesuvislim lupetanjima kojima nikad kraja. Pomozite ako Boga znate. Rasijecite gordijev čvor, razriješite me muka i problema koji me razjedaju kako kiselina, kao hrđa gvožđe. Oprostite meni sluzi nedostojnome.“

„Pa pobogu recite već jednom.“-na kraju snaga i na pragu bijesa zatraži Porifirije.
„Ne znam kako da kažem Vaše prevashodstvo. Vi ste i sami u proteklom periodu sanirali i prekrivali krov na porodičnoj kući. Vidite i sami znate koliko ja držim do toga. Ne bih ja da nisu teška vremena toliko tražio od Vas, ali znate današnje majstore, svi oni vole popiti i debelo sve naplatiti. Znam kako umiju biti nekorektni i bezobrazni. I kočijaši špediteri. Vi, vi to najbolje znate.“-nepovezano i zbunjeno Arkadij je pričao stalno se smješkajući u nedostatku riječi i klanjajući se kad god bi želio izbjeći Porfirijev pogled.

„Šta hoćete od mene Arkadije Fedosjejevu. Ta recite već jednom.“-bijesno podiže ton Porifirije pa kao da se jednom nečega sjeti što ga je uvijek mučilo u odnosima sa Arkadijom Fedosjejevim.
„Vaše prevashodstvo, koliko je potrebno votke, vina i piva da kupim da ne bude malo? Znate radnici piju, poznanici, prijatelji i komšije, Vaše prevashodstvo. Ne bih ničim htio da okaljam ugled gradske uprave kao njen činovnik i ako hoćete njen odani vojnik. Vi će te to razumjeti vaše prevashodstvo.“-konačni sroči pitanje Arkadij nimalo svjestan upitanog i važnosti pitanja za ovaj docni čas.

„Dovoljno moj Arkadije. Sasvim dovoljno moj dobri Arkadije.“-tihim glasom mu odgovori Porifirije, a masu usijane lave i bijesa koja se nakupila u njemu zagasi nedoumica Arkadijeve zaleđine.
„Hvala Vaše prevashodstvo. Znao sam da ste dobar i mudar čovjek. Hvala vam. Znate da na mene uvijek možete računati. Laku Vam noć Vaše prvashodstvo. Laku noć. Laku noć.“-ponavljao je dok je gledao kako Porifirije Volkov zamiče niz stepenište na kraju hodnika.

Besana noć posjeti prostorije za spavanje Arkadija Fedosjejeva i Marije Fjodorovne. „Koliko je to dovoljno? Koliko je to sasvim dovoljno? Gradskoj upravi nikad nije dosta i sasvim dovoljno.“- zapita se i zamisli.

Zaista šta je to dovoljno i sasvim dovoljno? Ja zaista ne znam, ali biće da znaju oni koji imaju zaleđinu.


Pozdravlja Vas mandrak72, otac tri djevojčice od koje dvije nemirno, a jedna na rukama spava. Znam samo jedno da dječice nikad dovoljno.