mandrak72

Gledao sam dugo u njega. Nije to bio on. To je bio neko drugi. Neko ko je samo možda jednim djelićem ličio na njega. Neko ko možda samo jednim detaljom liči na njega. Možda samo sjenka ili nešto drugo, ali definitivno to nije bio on.

„Nisam ćorav“, samopotvrđivao sam svoje viđenje.

Jednostavno niko nije mogao tako da propadne za 15-tak dana. Može biti da se osjeti zamor, promijeni boja ili nešto slično ali da se neko prepolovi, gotovo nestane za taj period  nije bilo vjerovatno. Gotovo da skrenuh pogled u nevjerici.

„Zdravo“, dobropoznat glas me prenu.

Ponovo vratih pogled prema njemu. Glas dobro poznat, ali ostalo to nije pripadalo njemu.

„Ti li si?“, upitah ga.
„Da“, skrušeno reče.

Zabezeknuto sam gledao u njega i nisam mogao da vjerujem svojim očima. Trljao sam oči u nevjerici. Nisam vjerovao ni glasu. Možda sanjam.

„Šta je bilo s tobom?“, postavio sam pitanje koje kao da postavljam potpunom strancu.
„Pusti sad to. Nije to od juče“, reče.

Neki hladan talas prostruji tijelom. Pomislio sam na najgore.

„Nije bilo lako. Već dugo se s tim nosim i borim. Mjesecima, godinama. Mislio sam to je samo slaba karma, loš trenutak. Mislio da će jednom svanuti i da će to biti samo prošlost koju ću zaboraviti“, nastavi.
„Sve bi to nekako lakše podnosio da nije počelo djelovati na psihu. Malo po malo ušlo u snove te ne da spavati, a ti vrlo dobro znaš koliko san znači“, kao da proguta knedlu i priprema se za nastavk kazivanja. Nisam želio da trasiram putanju njegove muke. Pustio sam da se sabere i nastavi onako kako je zamislio, obično je tako mnogo sadržajnije i subjektivnije od toga da ga svojim pitanjima navodim u drugom smjeru.

„Eto sinoć“, zastade „ čini se da nisam ni oči sklopio,a onaj san polako se vraća i okupira sva moja čula, iscrpi svu moju snagu i energiju te se jutrom budim sav slomljen i umoran. Sve me boli. Osjećam kako me nestaje, kako me guši i osjećam svu svoju nemoć, bezvoljnost. Sanjam da sam na pustom ostrvu. Ne znam ni gdje ni otkud tamo, ali jasno je da je to pusto ostrvo. Onaj osjećaj davljenika dok plivam ka njemu me preplavvljuje. U glavi stvaram slike svoga spasenja. Hrane, civilizacije. Adrenalim me lomi dok snažnim zamasima siječem talase i približavam se obali. Na rubu snage, iscrpljen ali zadovoljan dospijevam do plaže“, ponovo zastaje kao ronilac kad ispliva na površinu nakon dugog zarona na dah i pokušava dubokim uzdasima da povrati snagu i ispuni vazduh plućima.

„Zadovoljstvo osjeta čvrstog tla pod nogama daje mi snagu. Osjećam da je to to. Osjećam pobjedu, osjećam kako mi snaga buja i prijeti da eksplodira. Pun energije osjećam svaki treptaj svog tijela. Svaki mišić, svaka pora u punoj snazi. Osvrćem se oko sebe. Ostrvo. Odmah mi sve postaje jasnije. Slika preda mnom se otvara. Znam šta je i šta je sve preda mnom. Kao u banci. Čist račun duga ljubav. Krenem po ostrvu da sagledam stvari do kraja. Čini mi se biće svega. Kupim kokosove orahe uz put, neko nepoznato i ukusno voće. Raj na zemlji. Sve potaman. Sto godina ej. Samo da potraje“, nasmiješi se pogledom udaljenim i stranim.

„Kažeš raj? A domorotkinje, aaa? Znam to te izmorilo te si se zbog toga preklopio ko’  lovačka puška, a barabo. Ehheeej da je meni to makar sanjati“, zavjerenički sam mu kažiprstom tobož priprijetio.

Samo se blago nasmijao kao da je tim želio reći „ne budi naivan, to je za lakovjerne, život je nešto sasvim drugo“.

„Umoran od sveg osjetih kako tonem i spavam kao malo dijete. Lagani vjetrić donosi svježinu s pučine te se blago ušuškavam pod pokrivačem od svilena neba. Nakon toga osjećam sunce koje blago pecka  moje kapke. Kao mačor se budim i protežem, čini mi se da se i nokti kao kandže izvlače i uživaju u buđenju. Lagano otvaram oči. Sirena. Skočih. Velika morska sirena obla i ženstvena kao riba. U plićaku. Nadomak ruke čini mi se. Trljam oči.“ Zastade narator.

„Sirena“, poskočih, „prava sirena“, s nestrpljenjem sam čekao nastavak priče.

Nakon male pauze dok mi je vadio mast nastavi.

„Ma joook. Susjedno ostrvo. Veće od ovog na kome sam. Vedro jutro bez izmaglice namah ga učini bližim nego je u stvarnosti. Nakon što prtrljah oči spazih da je podaleko. Veliko. Malo se razočarah nakon buđenja, ali zadovoljan i ovim mojim lagano popravih raspoloženje. Meni je i ovo moje dovoljno, već sam svojatao ostrvo na kome sam izgleda bio jedini gost. Toga dana obišao sam cijelo ostrvo. Usput ubrah i nakupih mnoštvo slatkih plodova. Nije mnogo veliko. Čak čini se možda i premalenim, ali mjesto je ugodno. Nekoliko dana uživao sam u raznoraznim slatkim plodovima kojima ni danas ne znam ime. Uživao sam tih prvih dana. Svega u izobilju. Odmora, slatkih plodova, pješčana plaža, toplo i čisto more. Ali.“- zastade.

Upitno podigoh obrve.

„Pogled mi je sve više hrlio na ono veće ostrvo. Možda tamo ima neko. Znaš kako je. Ljudska riječ i razgovor bi pomogli. Čini se na prvi momenat da nije daleko. Ne znam. Možda bi se bilo bolje smiriti tu gdje sam. Ne tražiti hljeba preko pogače. Lomio sam se, ali ali ta glad u očima, pogled nije mi dao mira. Odlučih da ću slijedećeg dana plivati malo ususret njemu. Bez neke stvarne namjere. Tako i bi. Jutro okupano suncem i  blagom izmaglicom blagonaklono je gledalo na koj pothvat. Plivao sam dugo. Uživao na talasima i strujama s kojim sam se borio. Neke su me blago gurkale i vraćale nazad. Neke gurale napred. Bacale lijevo i desno. Isprva sam uživao u toj igri mora i struja. Međutim tijelo se počinjalo buniti. Osvrnuo sam se. Ostrvo iza mojih leđa jošuvijek je bilo bliže od onog većeg prema kojem sam plivao. Odlučih da se vratim. Tješio sam se da to uopšte nije poraz niti predavanja. Samo čisto ispitivanje terena i isprobavanje pozicija. Nikako poraz. Već dobro umoran vratio sam se na svoje ostrvo. Možda neki drugi put. Već sutra. Tako je i bilo. Krenuo sam da ponovim poduhvat od juče. Nimalo razočaran na jučerašnje odustajanje. Plan je bio čisto ispitivanje terena. U svakom slučaju planirao sam da isplivam više nego dan prije. Što sam snažnije zamahivao mpore se snažnije igralo sa mnom. Na momente se činilo da me ništa neće spriječiti da već tog dana stignem do ostrva koje je bilo nadohvat ruke, a nakon toga ostrvo je tek bilo tačka u mojim očima.Igra mora i mene, igra mačke i miša. Plivao sam kako najbolje znam ali to nije bilo dovoljno. Ne za ovo more koje je samo naoko djelovalo ljudsko. Ustvari još uvijek se nadam da je to samo igra, da iza toga ne stoji nešto sasvim drugo. Već posustao odlučih se vratiti. Na ivici snage isplivah na svoju obalu. Jedva sam se dovukao do ležaja. Umoran i gladan odmah sam zaspao. Drugoga dana krenuh u potragu za hranom. Bilo je sve manje. Uglavnom ono što sam probirao došlo je na meni. Ostrvo je ipak bilo malo i nedovoljno za moje brodolomništvo činilo se. Sve se činilo da je preplivavanje na slijedeće ostrvo i novi početak neminovnost i pitanje vremena. Pogled na preostale zalihe jasno je ukazivao na neophodnost nove borbe sa talasima i morem, sa strujama i vlastitim snagama. Nije bilo mjesta oklijevanju. Dani preda mnom su postali mora. Iznova bih pokušavao izvesti podvig i vraćao se neobavljena posla. Strah se polako uvlačio u moje misli. Nesigurnost i malodušnost kucali su na moja vrata. Umoran i iscrpljen vraćao bih se na početak. Umorniji i sa zalihama sve slabiji. Izbacivao obroke,a sve više gubio snagu. Pomišljao sam na najgore. Ostrvo je bilo sve dalje,a snage sve manje. Uzdao sam se u pravdu. Moj trud nije smio ostati nenagrađen ili.. Onda sam već počeo da sumnjam da je u tom moru kao u životu. Neko nezasluženo dobije sve, a neko ništa. Bio sam ljut na moguće stanovnike ostrva preda mnom. Bio sam bijesan na njih i na svoju bijednu sudbinu. Bijesan na njihovu blagodet koja im je bila pod nosom. Meni je duša bila u nosu. Izgubio sam na kilaži mnogo. Ostala je samo kost i koža. Danima sam se koprcao u pjeni. Izgubio sam svaki pojam o vremnu i prostoru. Jednako su bili udaljeni ostrvo iza i ispred mene. U bunilu. Na momente bih uživao u svim onim slatkim plodovima koje sam jeo s početka moga brodolomništva, potom hranio gladne oči sa svim onim što ću tamo zateći ako ikad stignem do njega. Maštao o izobilju. Nakon toga poučen prethodnim iskustvom pravio bih planove i planskom utrošku hrane i ostalih potrepština. Na momente bih opet odustajao od istog. Ostrvo je i dalje bilo daleko i blizo. Moje rezerve snage bile su na izmaku, samo moje potrebe nisu posustajale. Bivale su sve veće i veće. Sve više mi je toga nedostajalo.“-skrušeno obori glas koji ga izdade.

„Biće bolje.“-tješio sam ga.
„Sebe radi kažeš.“-odbrusi mi ljutito.

Nekoliko trenutaka potraja njegova šutnja. Nisam imao nikakvo pravo da se miješam u njegovo kazivanje. Bilo je bolno i dovoljno potresno. Ni meni kao slušaocu nije bilo lako. Razumio sam njegovu bol i muku, mada ni približno kao on.

„Ni sam ne znam kako i nakon koliko pokušaja pod prstima osjetih ponovo onaj dodir. Pod prstima mi je bila nova šansa. Za mene davljenika koga je ni sam ne znam kakva sila ipak izbacila na novo ostrvo. Ono veće što sam danima čežnjivo gledao i danima mukotrpno osvajao. Bilo je gotovo sve isto. Tek nijanse. Sočni primamljivi plodovi nisu dali planu štednje i planskog utroška da se razmaše. Da pokaže svrhu. Ne. Iznova novo jutro me probudilo. Novo ostrvo ljuljuškalo se na talasima daleko i blizo od mojih očiju. Preda mnom je bila još jedna bitka ili bolje reći disciplina. Razdaljine su uvijek iste, potrebe veće a snage sve manje. I tako danima i tako noćima.“-završi moj stari poznanik sa pričom.

Njegova priča bila mi je dobro poznata. Uzdahnuo sam i svog prijatelja vratio ponovo u džep. Do slijedećeg ostrva da isplivamo kako znamo i umijemo. Idemo dalje.

Pozdravlja Vas mandrak72, na talasima plime i oseke uviijek raspoloženi pirat za osmijehe.

Između ostaloga vjerujem da niko nikada neće vratiti vremena koja minuše. Teško da će ikome ma i na um pasti ideja koja je nekada gotovo bila pravilo. Jednostavno mnogo se štošta u bari zvanoj život na planeti zemlji promijenilo. Takova pravila nije nikada niko ni smišljao a pogotovo pokušavao da zapiše. Njih je nametnuo život i onaj plamičak kako bi ga u nekim trenutcima nazvali ljudska solidarnost. Ta prijeko potrebna endemska osobina nejasno ocrtana u pričama koje blijede i nestaju zajedno sa njenim posljednjim učesnicima. Pa da vidimo između ostalo šta se o svemu tome još može napisati.

Gradnja ognjišta, porodičnog doma svojstvena je kako ljudskom tako i životinjskom svijetu. Naravno svako u skladu sa svojim stvarnim potrebama i mogućnostima. Potreba gradnje mimo stvarnih potreba i mogućnosti svojstvena je upravo onom dijelu planete koje je i izmislilo takav pojam. Dakle ljudskoj civilizaciji.

Ljudska civilizacija uvijek je bila sklona kako gradnji vrhunskih djela umjetnosti tako i destrukciji najširih razmjera. Šta je to u ljudskoj psihi ostaće vječna tajna.

Međutim u jednom trenutku na obalama dvije rijeke dešavalo se nešto što će mi vječno ostati kao nada da još ima vremena da ljudi ostanemo.

Bilo je jutro. Pramenovi magle lizali su obale snenog grada koji se pripemao za porod. Tiho i nečujno rijeke su odnosile tihi žamor nekoliko sjenki koje su vrijedno obavljale poslednje pripreme. Tihim glasovima nastojali su koliko toliko utišati svu onu buku koju bi eventualno stvorili nepažljivim pokretima na gradilištu. Ma koliko bila velika obaveza pred njima nastojali su ne uznemiravati komšiluk koji spava i onaj dio komšiluka koji je uz prvu jutarnju kafu sjedio i hvatao zalet za novi dan.

Nekako u tim godinama majstori bijahu na glasu. Tesari, zidari i oni drugi. Nekako njima se uvijek išlo na ruku. Zauzimali su najbolja mjesta za stolom, vodili glavnu riječ u svim diskusijama. Njihove riječi bile bi dočekivane sa posebnom pažnjom. Neke njihove riječi još dugo su pohodile gradilišta. Oni nisu bili skupi. Skuplji su bili oni drugi koji to svojom umješnosti nisu bili, a eto na ko zna koji način ušli su u svu tu priču.

Bili su duhoviti. Većina njih. Još dugo se prepričavao događaj u kojemu su glavni akteri bili stolar kojeg su svi jednostavno zvali majstor Mile i Stole zvani Razlaz, policajac koji je umislio da je najpametniji na svijetu. Po dogovoru majstor Mile trebao je napraviti prozore i vrata za Stolu Razlaza. Ni sam ne shvatajući s kakvim je pametnjakovićem ušao u posao majstor Mile vrijedno se dao na posao. Od toga momenta počinjale su sve njegove muke.
Gotovo po čitav bogovjetni dan Stole Razlaz visio je kod majstor Mile u radionici. Sugerisao šta da radi i kako da radi.
„Mile, pazi vako. Samo ti mene slušaj i radi kako treba“,nije uvlačio jezika Stole Razlaz gladeći svoj pendrek i zabacujući kapu na zatiljak.
„Ne, ne tako. Vako Mile, vako“, pokazivao je kako da majstor oblićem poravna ivice prozora.
„Eto, jel vidiš? Jesam li bio u pravu. Napravi to ljudski, kako spada“,nije prestajao sa zanovijetanjem.
Uvidjevši da je đavo odnio šalu i mjeru majstor Mile učini ono što nikad nikom nije uradio. Ugradio je baglame na prozorima obratno. Tako kad se otvori da prozor spadne sa baglama.
Vidno zadovoljan Stole Razlaz po završetku posla preuze prozore i vrata od majstor Mile.
„Jesi li uradio onako kako smo se zdogovorli.“
„Stole baš kako si tražio. Onako kako spada ljudima i majstorima“, rukova se majstor Mile sa Stolom koji zadovoljan postignutim i svojim učešćem odveze na zaprezi pomenute prozore i vrata.
Nastavak priče je dobropoznat. Prozori su spadali jedan sa drugim sa baglama kako je koji Stole Razlaz otvarao zabrinuto se češkajući po glavi.
Od toga dana majstor Mile pomogao je mnogima majstorima koji bi nametljivim poslodavcima jednostavno davali do znanja šta o njihovom miješanju misle.
„Ništa ti ne brini gazda. Napravićemo kako spada.“

U masi koja se nepozvana tog jutra našla na gradilištu bilo je svakojaka svijeta. Najviše iz komšiluka, rodbine, majstora i jalija svake fele. Nepisano pravilo bez poziva pozivalo je sve sposobne da svojim učešćem uzmu učešća u pomoći oko gradnje porodične kuće. Ljudi bi dolazili sa lopatom, tačkama, svim onim čime su mogli pomoći. Nije čak bilo upitno u kakvim su odnosima sa onim koji gradi. Moglo je biti i svađe i neslaganja, ali graditi se moralo. Svakojaka pomoć je dobrodošla.

Al nekako oko majstora se sve vrtilo. Njih se sve pitalo, tražio savjet iako nije bilo potreba za tim, ali...

Miško je potajno patio. Nije bio majstorske fele, ali biti majstorom pogotovo među svim tim poznanicima bilo je nešto. Stoga je nakon dugog razmišljanja odlučio da nešto učini po tom pitanju.
Primjetio je kako svi majstori imaju olovku i da je nose zakačenu za uho, te i on odluči učiniti isto. Imao jep lavu radničku kapu šiltericu na glavi i veliku uočljivu crvenu olovku koju je zakačio za uho odmah po dolasku na gradilište. Iako je znao većinu prisutnih nije se dao zbuniti. Uvijek je bilo i jedan manji broj nepoznatih za koje će on biti „majstor“.
Nije se libio posla, da učestvuje u ručnom miješanju betona, dodavanju cigle, prevozu pijeska. Sve u iščekivanju onoga što mu je nedostajalo.

„Majstore. Majstore jel jedna cementa i dvije lopate kreča?“-iako dugo očekivano pitanje pomalo ga iznenadi.

Miško se osvrnu. Bio je sam, a ispred njega nepoznat mladić sa zbunjenim izrazom.

„Majstore da vas pitam jel ide jedna lopata cementa i dvije lopate kreča“?
„Ide, ide. Baš tako.“-odgovorio je spremno na pitanje kao đak pred učiteljem.

Primjetivši zahvalnost u pogledu mladića koji se dao na posao Miško osjeti zadovoljstvo, te popravi olovku za uhom pa se dade sav važan motati po gradilištu.
Ubrzo osjeti da bi primjećen i od ostalih na gradilištu. Nije mu smetalo što su mu pomalo i naređivali „majstore donesi eksera“, „majstor dodaj ladno pivo“, ... Gradilištom je odzvanjalo „majstore“, „majstore“. Sitnica poput olovke zakačena za uho učinila je mu je dan mnogo sadržajnijim. Koliko je tu bilo majstorluka nije ovaj put ni bitno. Izgradnja objekta prošla je prema planu. Ljudska solidarnost došla je do izražaja, a svaki vid pomoći dobrodošao je. One druge stvari taj dan se zaboravljaju, jednostavno precrtaju olovkom. Zato je i majstori nose zakačenu za uhom.

Ukoliko vam ponekad nestane inspiracije zakačite olovku ili bilo šta za uho i nešto se sigurno mora destiti. Jednostavno svi će primjetiti.



Pozdravlja Vas mandrak72, tesar, klear i automesar, bilo šta mogao bih biti ja.

Kim Džong Un je bio loš đak i traćio vrijeme. Sada mu je pružena prilika za popravni iz vladanja.

„Izvolite.“-Hakija je ljubazno otvorio vrata svoga doma popisnoj komisiji formiranoj radi popisa stanovništva.
„Hvala. Baš ste ljubazni.“-ljubazno se zahvalio mladi popisivač kojemu je ovo bio prvi veliki zadatak od mnoštva koje će učiniti tokom života.

Sav ustreptao zbog povjerenog mu zadatka osjećao je malu tremu dok je iz crne kožne torbe vadio papire neophodne za popis. Osjećao je svu važnost trenutka, pogotovo što je nasuprot njemu sjedio domaćin i pažljivo posmtarao njegove pokrete te se još više zbuni kad vidje poglede sve te dječice koja su se skupila na golemoj sećiji i sa krupnim očima upijala nepoznata stranca. Pokušao je da se osmjehne prema njima, ali je od njih dobio samo ozbiljne poglede bez imalo razumijevanja za novonastalu situaciju.

Hakija je mirno sjedio. Danima prije toga putem radio aparata najavljivan je dolazak popisne komisije na vrata svih domaćinstva. U tom proglasu je nekoliko puta navedeno da se mora udovoljiti i odgovoriti na pitanja koja im budu postavljali članovi popisne komisije. Važnost popisa radi formiranja prave slike društva naglašavana je na svakom koraku. Gledao je u pomalo zbunjenog i smetenog člana pomalo razočaran očekivanjem i slikom koju je sebi stvorio o članovima popisne komisije.

„Hm, mislio sam da vako krupne stvari daju ozbiljnijim ljudima. Ovaj se još ni brijat nije počeo.“-razmišljao je u sebi ne skidajući svoj čelično plavi pogled sa pridošlice.
„Vasvo, o Vasvija pristavi de kavu.“-pozva svoja tri ćoška kuće koja su nosila njegovo prezime.

Popisivač je nekako već uspio na stol poredati papire. Svako njegov pokret bio je trapav, Olovka mu je ispadala nekoliko puta. Znojio se od zbunjenosti i tek nakon Hakijina poziva odluči da skine teški vuneni kaput koji nije bio pogodna za julski dan, ali zbog važnosti povjerena mu zadatka i neimanja drugog kaputa nerado ga je obukao.

Kafa se već lagano pušila na stolu kad je popisivač, Mladen kako će Hakija kasnije saznati od komšija počeo sa pitanjima. Mnoštvo pitanja, od onih uobičajenih, ime, prezime, adresa, broj lične karte, pol, bračno stanje i broj djece  u porodici?
Na ovo polsjednjem pitanju Hakija se zamisli par trenutaka.

„Mirsad, Jasna, Mehmed, Nijaz, Senada, Mine, Omer, Ajša“, zamisli se par trenutaka ponovo na prste razbrajajući i prebrojavajući članove svoje familije, „ i fertik.“- završi sa prebrojavanjem.
„Znači osam i fertik.“-zaključi Hakija.
„Osam i Fertik.“-ponovi popisivač.

Odgovori Hakija na još mnoštvo pitanja o zaposlenju, zanimanju kovača, broju soba, kokošiju nosilica, ovaca i još koječega što je bilo na anketnom listiću. Bio je zadovoljan i oči su mu se sjajile dok je pobrojavao svoja bogatstva i opisivao imanja. Činjenica da će „tamo neko“ njegovu socijalnu sliku uzimati i zaračunavati u državnu statistiku. Dosolio je malo kod, broja koka i ovaca misleći da baš niko neće doći brojati baš njegove kokoši i ovce kod toliko državničkog posla.
Nakon popisa popisivač je popio kafu. Ruke znojne i dalje su se tresle kao da ima vrućicu. Nevještim koracima ispio je već ohladjelu kafu i odjurio dalje niz ulicu.

Nakom mjesec dana na vrata kod hakije banu poštar sa plavom kovertom, možda namjanje željenom od svih pošiljki.

„Kakvim dobrom Ademe?“-priupita Hakija plašeći se i da pogleda plavu kovertu kao da je zaražena.

Nekoliko puta je čuo kako su neki dobili plavu kovertu i netragom ih nestalo. Obli ga hladan znoj. Ruke otežale kao od betona, nikako da se podignu i prime koverat od poštara Adema koji je ispružio ruku s pošiljkom.

„Zašto baš ja Ademe? Nisam ništa uradio.“- mucajući zavapi Hakija.
„Danas ti, sutra ko zna? Neko mora moj Hakija.“-slegnu ramenima poštar Adem.

Ukočenim rukama primi plavu kovertu kao da je ko zna kakvom boleštinom zaražena.

„Hvala.“-nevoljono reče Ademu koji rukom dodirnu poštarsku šapku u znak pozdrava i ode.
„Lako je tebi moj Ademe. Ti si sam, a šta ću ja sa ovo moje gnjačadi.“-pogledom ga je gledao dok se gegajući gubio niz ulicu vukući veliku kožnu torbu koja se prijeteći crnila. Još dugo se lelujala pred njegovim očima i kad Adem iščeze prema gazda Markovoj kafani.

Teškim koracima pođe u kuću. Plava koverta sa velikim pečatom i brojnim markicama prijeteći je klatila međ prstima.

„Šta piše? Odakle je?“- zbunjena Vasvija ponašanjem svoga supruga i sama se uplaši.
„Ured Predsjednika SFRJ – Beograd.“- otezao je sričući Hakija ni sam nikad dobro izučivši čitanje koje mu je bilo teže od kovačka čekića kojima je hranio svoju djecu.
„Znala sam ja odma moj Hakija da neće biti dobro. Misliš da oni ne znaju kolko ti imaš kokošiju i ovaca. Misliš da ih onaj zbunjeni popisivač nije izbrojao. Moj Hakija sve se zna. Šta je ko ručo i kad je ko prdno. Još nam samo to treba da se Predsjedniku zamjeramo. Sad će svi znati da jedino Hakija laže. Još sam ja tebe gurkala ispod stola, a ti se razgoropadio pa soliš li soliš. Eto ti ga sad. Odmah da si sjeo i napisao pismo Drugu Predsjedniku. Lijepo se ti njemu izvini. Druže Predsjedniče ja taj i taj sa te i te adrese izvinjavam se jer slagah nezlonamjerno već iz neznanja. Imam tolko kokošiju i tolko ovaca. Imao bi ja njih i više da me onaj smrad od Murata ne prevari te mi odveze janjce i nikad ne plati ćaća ga njegov zakarto benasta. A kokoši mi izjede Osmanovo pašče. Ja sam njemu reko da ću ga tužiti, a on se samo iskezi onako bezub pa me još više izaziva i još kaže da za marvu i perad nema suda.“- Vasvija u dahu izrecitova sva bijesna popravljajući šarenu maramu na glavi, a Hakija je zaustavi.
„Miruj. Odo ja do Salke iz poreske. On je čestit i učen čovjek. On će mene posvjetovati šta mi je činiti, a ti ništa ne grakći oko kuće već dok se ja spremim ti očisti jedno pile i zamotaj koje jaje.“-posavjetova je Hakija te pođe da obuče svoje najbolje odijelo i košulju.

Vasvija je bila spremila i očistila pile, pripremila jaja u cegeru. Stajala je kraj vrata naslonjena na štok. Jednom rukom je pokrila usta i glavom klimala kao da nije slutila na dobro,a drugom rukom se pridržavala preko stomaka očiju punih suza.

„Salko će pomoći. On dobro zna koliko mu je puta moj ćaća džaba konja potkovo. Ajde, pazi na djecu. Odo ja časkom.“- izjuri kao da je na parni pogon i odjuru put poreske uprave gdje je bio zapsolen Salko.

Salko je sjedio za velikim stolom. Pred njim puna pepeljara opušaka i gomila papira. Odavao je utisam i previše zaposlenog činovnika. Podigao je iznenađen pogled put Hakije kad ga vidje na vratima.

„Kojim dobrom Hakija?“
„Dobri moj Salkane. Da je dobro nije. Nego pomaži ako za Boga znaš. Savjete davaj šta mi je činiti. Ti znaš mene. Znaš moga oca. Mi smo poštena vamilija.“
„No, no, šta je bilo pričaj. Ne mogu ti pomoći ako ne znam o čemu je riječ. Sjedi i pripovjedaj.“-ponudi mu Salko stolicu.

Sjede Hakija pa mu sve od reda ispripovijeda od početak do kraja. Salko je pažljivo slušao i češkao bradu. Nekoliko puta je nešto nejasno promrmljao i par puta se nakašljao.

„Evo to je taj koverat.“-pruži mu Hakija primljenu pošiljku.
„Ured Predsjednika SFRJ.“-ponovo Salko pročita naslov pošiljaoca.
„Jel ozbiljno?“-uplašeno Hakija zinu.
„Dok je Drug Predsjednik uzeo tvoj slučaj mora da je ozbiljno. Inače kad bi on od obaveza stigao da misli o jednom Hakiji i njegovim kokošima i ovcama.“-ozbiljnim glasom Salko je govorio dok je neotvorenu plavu kovertu okretao u dlanovima prije nego poče da je otvara.
Salko je pažljivo čitao. Zastajkivao, odbrojavao na prste, podizao obrve. Hakija je sve to gledao, pokušavao da odgonetne Salkove izrate sa lica. Slutio najgore.
U jednom momentu Salko zatvori i ponovo zapakova pismo.
Hakija je trperio. Iščekivao je odgovor kao ozebao sunce.

„Hakija ovako stvari stoje.“-zastade Salko i skide naočare.
„Drug Predsjednik je bio iz mnogočlane porodice. Stoga je on odlučio kumovat svakom devetom djetetu u porodici. Kako ovdje piše Fertik je tvoje deveto dijete i Drug Predsjednik će kumovati tvome djetetu. Uskoro očekuj posjetu sa poklonima i novčanom pomoći.“-Salko mu pruži koverat i uputi osmijeh.
„Čestitam od srca.“-uhvati Hakiju za ruku i stisnu je.
„Velika je to čast moja Hakija.“

Hakija se samo zbunjeno smješkao. U sebi je prebrojavao svoju djecu i dalje od troje nije umio da nabroji u sebi. Bezuspješno je pokušavao, ali nije išlo. Pozdravi se sa salkom i zbunjeno izjuri na ulicu. Iznova je brojao svoju djecu i nije umio nabrojati više od troje.
Kad je došao kući otvorio je ponovo pismo pred zapanjenom Vasvijom. Sricao je imena svoje djece onim redom kako su bila napisana.

„Mirsad, Jasna, Mehmed, Nijaz, Senada, Mine, Omer, Ajša i Fertik.“-zastade.
„Fertik. Fertik,...“-ponavljao je.
„Šta je bilo? Govori nesrećo. Kakav Fertik.“-Vasvija zavapi pred njim.
„Predsjednik nam je oprostio ovce i kokoši.“-reče.
„A Fertik?“-zapita ponovo Vasvija.
„Šalji djecu spavati. Fertik ne smije ni minuta čekati.“-nasmija se Hakija zavjerenički.

Popisna greška morala se ispraviti. S državom se nije igrati. Devet mjeseci kasnije snažan dječiji plač odjeknuo je ulicom.

„Fertik je stigao. Izvini Druže Predsjedniče na kašnjenju. Popisna greška je ispravljena.“


Pozdravlja Vas mandrak72, član i predsjednik žirija za izbor dana u godinu kad sve ide kako treba

Srbi su automobilska velesila. Vode nas bolidi.

Pozdravlja Vas mandrak72, šumaher i solomaher

Godine koje ti oduzmu ništa ne može vratiti. Ostane samo rupa iz koje ti dugo vremena treba da sagledaš plavo nebo i odbareš kakav takav izlaz. Svaki izlaz ti se naizgled samo čini spasonosnim rješenjem dok posljednjim atomima snage i krvavim prstima pokušavaš da zaustaviš planetu zemlju koja se nepobitno  kreće i migolji ispod prsta.

U godinama kada se tačno znala cijena jednog života i kada jedino on nije devalvirao jer nije vrijedio baš ništa uhvatio sam se za jedan zid nimalo obećavajućeg imena. Nije on naziv dobio po kumovima i neimarima il dunđerima. Njemu je ime bilo odskočna daska za jednu ili drugu stranu. Između je stajao samo on. Hladan i siv.

Klošarski zid.

U tom momentu tako hladan i siv bio je najbolje što se moglo dobiti. Hladnije od njega bilo je sve ostalo. Dobro se sjećam našeg prvog susreta. Bilo je to u drugoj polovini oktobra mjeseca 1992.godine.  Bajata jesen miholjskog ljeta te ratne godine bila je sumorna. Škole su uveliko radile, fabrike poodavno zatvorene a ljudi pod oružjem.  Nimalo vedro okruženje za mladost koja bi da potrči, uzvikne.

Leđima sam se naslonio na betonski zid koji je odvajao ostatke zapuštenog parka od glavne ulice. Naslonjen na njega imao sam dobar pogled na ulicu u kojoj nije bilo mnogo svijeta. Tek rijetki prolaznici od kojih većinu nisam poznavao. Od poznanika nigdje nije bilo ni traga. Kao stranac u svom gradu usvajao sam hladnoću betonskog zida. Njegova rječitost bila je upitna.

„Ako mene pitaš gubiš vrijeme. Čekajući ne ideš nigdje. Zaostaješ“
„Koje vrijeme? Zar ovo u dozvoli za kretanje? Ne budi smiješan.“

Primjetio sam Kizu. Nismo se nikada upoznali, pozdravljali. Prilazio je ravno meni. Nije bio mobilisan zbog invaliditeta. Da li je to uopšte bila srećna okolnost.

„Zdravo.“-već mi je pružio ruku da se rukujemo.
„Zdravo. Zoran.“-pružih ruku te se predstavih.
„Znam. Ja sam Kiza. Šta si u horoskopu?“
„Škorpija.“-rekoh.
„I sam sam mislio. Šta si u podznaku?“
„Ne znam, ne pratim to mnogo.“

Naslonio se na zid pored mene. Zapalio je cigaretu i meni ponudio jednu. Nisam uzeo jer sam nepušač. Posmatrali smo pustu ulicu grada koja je ne tako davno u ovo vrijeme znala biti dobro ispunjena. Objekti sa obe strane ulice djelovali su izgubljeno i  tužno bez ljudi.
Bližilo se podne. Lišće na bogato nakićenim lipama još se dobro držalo, mnogo bolje od grada na ušću dvije rijeke.

„Da li je ovako svaki dan?“-upitah kao da nisam godinama bio u svom gradu, a tek sam bio tri mjeseca odsutan.
„Umije biti i gore. Zavisi s koje strane zida gledaš na sve to.“
Nakon toga srednjoškolci su nakratko ispunili ulicu. Vrlo brzo nestalo je smijeha.
„Gdje nestadoše svi.“-upitah.

U tom momentu jedan srednjoškolac sa ozbiljnim licem prišao je Kizi.

„Zdravo Kizo. Šta ima danas za Bikove?“
„Zdravo Šomi. Ove nedjelje te prvenstveno očekuju problemi na emotivnom planu. Nešto u vezi odnosa sa partnerom neće biti kako treba. Rasprave bi mogle biti prilično  burne i uglavnom izazvane pretjeranom posesivnošću. To će vas oboje iscrpiti i nepovoljno uticati na vaše daljnje uspjehe. Pripazi se ovih dana na osjetljivost reproduktivnih  organa. Znači miči guzicu od zida.“-ozbiljnim glasom mu odgovori kao da mu saopštava kakvu medicinsku dijagnozu.
„Imaš cigaretu? Ona je vaga. Uravnotežena i pravedna. Shvatiće ona. Samo moraš biti pažljiv. Najlakše je zabrljati.“-nastavio je da mu pripovijeda.

Nakon što mu je dao cigaretu okrenuo se otišao niz ulicu. Kiza me pogleda. U ruci je držao cigaretu i kroz oblak dima zatraži od mene „Politiku“ da nešto uporedi.
Odmah je pronašao stranicu sa horoskopom. Nešto je čitao i mrmljao. Usput bi nešto prokomentarisao. Uzeo je olovku iz džepa i nešto zapisao na malom papiriću te mi vratio novine.

Poslije su mu prilazili još neki klinci. Kiza im je tumačio horoskop. Jednu klinku je ineteresovao neki klapčić i tražila je od Kize da horoskoposki pronađe podudarnosti njihovih znakova. Pristao je i obećao da će malo pogledati. Spominjao joj je i natalnu kartu. Brzo su otišli i oni.

Tih nekoliko dana svakodnevno smo se sretali pod krošnjom lipe na klošarskom zidu. Zid je i dalje stajao. Zainteresovani za dnevni horoskop navraćali bi kod Kize koji je tumačio horoskope i svakodnevna dešavanja i događaje. Radovao se kao malo dijete kad bi neko potvrdio da mu je dobro protumačio horoskop.
Iznova su mu prilazili novi zainteresovani. Sa svima njima vrlo brzo je uspostavljao kontakte. Ponekad bi se zavjerenički nasmijao kad bi saznao za horoskopski znak.

„To je dobro. To je dobar znak. Znaš pitala me je neka vodolija za tebe. Vidjeću još malo. Navrati sutra.“

Koristio je svoje poznavanje horoskopskih znakova, njihovih horoskopskih osobina i znatiželju zainteresovanih da sklapa nova poznanstva, potpomaže i podstiče simpatije da se sretnu i upoznaju. Zauzvrat nije tražio ništa. Pokoju cigaretu.  
Bio je polazna  i prolazna stanica za mnoge generacije koje su stidljivo najavljivale svoj ulazak u svijet odraslijih. Svijet zaljubljenih i onih koji bi to rado bili. Na klošarskom zidu stečena su mnoga predznanja, načinjeni prvi koraci. Stečena samopouzdanja.
Još neko vrijeme nakon toga susretali smo se pored klošarskog zida gdje je on i dalje bio redovan gost. Ja sve rijeđe. Mnoštvo onih koji su svraćali po informaciju do njega nisu više svraćali. Nije se ljutio. Dolazili bi novi i on bi iznova sa njima sklapao paktove koji ne traju duže od slijedećeg koraka.

Godinama kasnije naslonio sam se na klošarski zid. Bio je hladan i siv. Ratni period odavno je minuo. Neka nova lica krasila su glavnu ulicu malog grada. Među njima prepoznao sam Kizu. Pomalo oronuo sa mnogo sijedih prilazio mi je.

„Imaš cigaretu? A da, ti ne pušiš.“
„Kako ide?“-upitah.
„Ide. Sve što valja otišlo je. Ostali su samo oni koji ni u horoskop više ne vjeruju. Pitaju reda radi. Ne po srcu i duši.“
„Tako loše.“-konstatovah mada sam i sam već sve to znao.

Klošarski zid je i dalje stajao siv i hladan. Za one koji tek dolaze pitam se ko će biti taj da im kaže da odmaknu guzicu od betona. Kiza će još neko vrijeme, a poslije?

Često prolazim pored klošarskog zida. Neka nova lica sjede na njemu, pored njega. Zub vremena načeo je ono što je građeno da nadživi mnoge od nas. Neki su odavno spoznali i hladnije mjesto od njega, oni sretniji sjete se vremena dok ih je ljubav grijala, dok je horoskop zauzimao važnije mjesto u dnevnim časopisima. Sve ono što ne treba saznaće sa interneta, osim da maknu guzicu sa betona.

Oni što čekaju osjetiće prvi šta to znači. Proći će ih vrijeme.


Pozdravlja vas mandrak72, klošarski taktičar i i mikroskopičar protivpodmorničke krvi