Kim Džong Un je bio loš đak i traćio vrijeme. Sada mu je pružena prilika za popravni iz vladanja.
[ Mandrakizmi
]
24 Decembar, 2011 15:01
Loši krojači sudbinu nam kroje
[ Smijehom protiv uroka
]
03 Decembar, 2011 19:03
Srećko Spasić(46), livničar iz Smoljana Donjih jutros je u ranim jutarnjim časovima izašao iz recesije. Ovaj nesvakidašnji događaj na našim prostorima privukao je veliko zanimanje kako naše tako i svjestke javnosti.
U 8:42 časova jutros na šalteru Uni Credit banke veliki broj iznenađenih klijenata pomenute banke prisustvovao je ovom događaju. Nakon što je poništio minus na kreditnoj kartici prostorijom se prolomio aplauz. Uslijedila su uzajamna čestitanja i suze radosnice koje Srećko Spasić nije mogao sakriti.
„Ovaj dan sam čekao petnaest godina.“-vidno uzbuđeni Srećko nije mogao sakriti suze.
„Počelo je gotovo naivno. Uzeo sam samo cipele na četri rate. Sve ostalo je već istorija. Minus je svakodnevno rastao. Ušao sam tri plate u minus, uzeo nenamjenski kredit da izmirim minus, njega sam peglao reprogramom od koga je trebalo da olakšam njegovo vraćanje. I tako sve do danas.“
Na pitanje kako je pronašao spasonosno rješenje Srećko je izjavio kako se sjetio matematike i osnovnih operacija sabiranja i oduzimanja.
„Nije bilo druge rekao sam sebi. Saberi se čovječe dok ti sve ne oduzmu.“
Ovaj događaj je izazavao pažnju čelnika Evropske Unije koji dugo već kubure sa dužničkom krizom. Najavili su dolazak u Smoljane Donje u pokušaju da uz iskustva Srećka Spasića pomognu posrnuloj zajednici. Zbog animoziteta prema Srbiji Angela Merkel poslaće kao predstavnika Lotara Mateusa bivšeg supruga Marijane Mateus i trenera Partizana koji još uvijek ima svojih simpatizera na ovim prostorima.
Da li je ovaj pojedinačni slučaj ipak svjetlo na kraju tunela? Vidi li se kraja dužničkoj krizi? U svakom slučaju namjera Premijera da u sastav Vlade uđe Srećko Spasić livničar svakako ohrabruje. Ohrabruje i činjenica da čelnici Evrospke unije imaju šta da nauče i od nas. Kao što kaže naša stara uzrečica „U se i u svoje kljuse.“
Pozdravlja Vas mandrak72, dekung mešter i šrafciger baja iz kraja
U 8:42 časova jutros na šalteru Uni Credit banke veliki broj iznenađenih klijenata pomenute banke prisustvovao je ovom događaju. Nakon što je poništio minus na kreditnoj kartici prostorijom se prolomio aplauz. Uslijedila su uzajamna čestitanja i suze radosnice koje Srećko Spasić nije mogao sakriti.
„Ovaj dan sam čekao petnaest godina.“-vidno uzbuđeni Srećko nije mogao sakriti suze.
„Počelo je gotovo naivno. Uzeo sam samo cipele na četri rate. Sve ostalo je već istorija. Minus je svakodnevno rastao. Ušao sam tri plate u minus, uzeo nenamjenski kredit da izmirim minus, njega sam peglao reprogramom od koga je trebalo da olakšam njegovo vraćanje. I tako sve do danas.“
Na pitanje kako je pronašao spasonosno rješenje Srećko je izjavio kako se sjetio matematike i osnovnih operacija sabiranja i oduzimanja.
„Nije bilo druge rekao sam sebi. Saberi se čovječe dok ti sve ne oduzmu.“
Ovaj događaj je izazavao pažnju čelnika Evropske Unije koji dugo već kubure sa dužničkom krizom. Najavili su dolazak u Smoljane Donje u pokušaju da uz iskustva Srećka Spasića pomognu posrnuloj zajednici. Zbog animoziteta prema Srbiji Angela Merkel poslaće kao predstavnika Lotara Mateusa bivšeg supruga Marijane Mateus i trenera Partizana koji još uvijek ima svojih simpatizera na ovim prostorima.
Da li je ovaj pojedinačni slučaj ipak svjetlo na kraju tunela? Vidi li se kraja dužničkoj krizi? U svakom slučaju namjera Premijera da u sastav Vlade uđe Srećko Spasić livničar svakako ohrabruje. Ohrabruje i činjenica da čelnici Evrospke unije imaju šta da nauče i od nas. Kao što kaže naša stara uzrečica „U se i u svoje kljuse.“
Pozdravlja Vas mandrak72, dekung mešter i šrafciger baja iz kraja
[ Koji mi je andrak
]
02 Decembar, 2011 16:44
Halo mandrak72 koji mi je andrak72 br.12 vanredno izdanje"
U vanrednom izdanju veoma cijenjene i uvijek rado čitane rubrike „Halo mandrak72, koji ti je andrak72“ odgovorićemo na jedno veoma zanimljivo pitanje koje je stiglo na našu adresu u kojemu razmišljanka postavlja slijedeće pitanje:
„Sveznajući mandrače72, jedna moja drugarica ima drugaricu čija drugarica lako zatrudni, čak i od uboda komarca. Šta da kažem drugarici da preko svoje drugarice preporuči njenoj drugarici?“
„Cijenjena razmišljanka. Sagledavajući širinu i dubinu problema pitanja pitanja tvoje drugarice koja ima drugaricu koja poznaje drugaricu sa takvim problemom dao sam se na razmišljanje. Iako je zima i problem komaraca je odgođen do ljeta, ostaje problem kapitalaca koji bi da ubodu svakom prilikom. Na ovako pitanje odgovoriću košarkaškim žargonom. Shvatićete zašto. Život je igra.
Drugarica koja poznaje drugaricu tvoje drugarice očigledno ima problem u igri pod košem. Stoga treba da izbjegava igru kako pod košem tako i igru jedan na jedan. Presingom na protivničkoj strani terena treba natjerati strijelce i šutere da pucaju iz neizglednih i nemogućih pozicija. Svakako nastojati igrati više na domaćem parketu i uz bučnu publiku stvoriti nervozu kod protivnika koja može da parališe strijelce i natjerati ih da im zadrhti ruka. Na protivničkom terenu trebala bi igrati zonu. Bod u gostima svakako nosi veliki rizik.“
Draga razmišljanka, nadam se da će drugarica, drugarice tvoje drugarice biti zadovoljna odgovorom kao i njene drugarice. Ukoliko ne bude vidljivih poboljšanja svakako promijeniti sport.
Zbog velikog broja pitanja pristiglih u našu redakciju odlučili smo da primamo sva vaša pitanja na koja ćemo odgovoriti u Novogodišnjem broju „Halo mandrak72, koji ti je andrak72 specijal“. Sva pitanja pristigla do 20.12.2011. godine biće uvrštena u Novogodišnje izdanje koje ide 31.12.2011.god.
Pozdravlja Vas mandrak72, selektor i taktičar svih malih sportova i vrhunskih rezultata.
„Sveznajući mandrače72, jedna moja drugarica ima drugaricu čija drugarica lako zatrudni, čak i od uboda komarca. Šta da kažem drugarici da preko svoje drugarice preporuči njenoj drugarici?“
„Cijenjena razmišljanka. Sagledavajući širinu i dubinu problema pitanja pitanja tvoje drugarice koja ima drugaricu koja poznaje drugaricu sa takvim problemom dao sam se na razmišljanje. Iako je zima i problem komaraca je odgođen do ljeta, ostaje problem kapitalaca koji bi da ubodu svakom prilikom. Na ovako pitanje odgovoriću košarkaškim žargonom. Shvatićete zašto. Život je igra.
Drugarica koja poznaje drugaricu tvoje drugarice očigledno ima problem u igri pod košem. Stoga treba da izbjegava igru kako pod košem tako i igru jedan na jedan. Presingom na protivničkoj strani terena treba natjerati strijelce i šutere da pucaju iz neizglednih i nemogućih pozicija. Svakako nastojati igrati više na domaćem parketu i uz bučnu publiku stvoriti nervozu kod protivnika koja može da parališe strijelce i natjerati ih da im zadrhti ruka. Na protivničkom terenu trebala bi igrati zonu. Bod u gostima svakako nosi veliki rizik.“
Draga razmišljanka, nadam se da će drugarica, drugarice tvoje drugarice biti zadovoljna odgovorom kao i njene drugarice. Ukoliko ne bude vidljivih poboljšanja svakako promijeniti sport.
Zbog velikog broja pitanja pristiglih u našu redakciju odlučili smo da primamo sva vaša pitanja na koja ćemo odgovoriti u Novogodišnjem broju „Halo mandrak72, koji ti je andrak72 specijal“. Sva pitanja pristigla do 20.12.2011. godine biće uvrštena u Novogodišnje izdanje koje ide 31.12.2011.god.
Pozdravlja Vas mandrak72, selektor i taktičar svih malih sportova i vrhunskih rezultata.
[ Koji mi je andrak
]
01 Decembar, 2011 20:27
Halo mandrak72 koji mi je andrak72 br.11
Dragi čitaoci evo nas još jednom u našoj staroj dobroj rubrici „Halo mandrak72, koji mi je andrak72“. Prvo pismo stiže nam sa dalekog finskog ostrva Velua i u njemu ovako piše:
„Poštovani mandrače72. Imam nesvakidašnji problem. Imam osmomjesečnog zeca kojeg sam dobio na poklon prilikom kupovine devet kokošaka i jednog pijetla. Taj isti zec je umislio da je kokoška. Kljucanje hrane po dvorištu, sjedenje na prečki sa ostalim kokoškama i leženje na jajima nije mu strano. Šta da se radi?“- Vaš vjerni čitaoc Vile Kusinen.
„Poštovani shvatam težinu vašeg problema i njegovog rješenja. Pred ovako neobičnim problemom ostaje žal što za nagradu niste dobili „zečicu“. Mnoštvo problema bi nestalo dok bi rekao mrkva.“
Slijedeće pismo stiglo nam je iz jednog malog mjesta sa autobuskim stajalištem i u njemu nam piše Vergilije Spasić koji bi želio da u daljem tekstu ostane anonimam ako je to moguće. Naravno ispunićemo mu želju. Njegovo pitanje glasi:
„Stručni i edukovani mandrače72 dolazi nam 2012-a godina. Najavljeni smak svijeta dočekujem nespreman. Šta će biti sa našim narodom? Kakva nam je sudbina?“
„Zabrinuti i dragi naš gospodine V.S. Mislim da niste u pravu. Srbi su odavno spremni na smak svijeta. Pun im je kufer svega.“
I poslednje pitanje dolazi nam iz Kumrovca. Neimenovani i dole nepotpisani vjerni čitaoc naše rubrike postavlja nam jedno pitanje koje glasi:
„Simpatični i duhoviti mandrače72. Imam snažan dojam da su se u ovom prelaznom periodu iz komunizma u kapitalizam najbolje snašli komunisti. Zašto je to tako?“
„Neimenovani gospodine iz Kumrovca niste stekli pogrešan dojam. Komunisti su napokon kapitalizovali i dokapitalizovali stečeno znanje iz „Kapitala“.“
Pozdravlja Vas mandrak72, kapitalac osuđen na minimalac svakog petnaestog.
„Poštovani mandrače72. Imam nesvakidašnji problem. Imam osmomjesečnog zeca kojeg sam dobio na poklon prilikom kupovine devet kokošaka i jednog pijetla. Taj isti zec je umislio da je kokoška. Kljucanje hrane po dvorištu, sjedenje na prečki sa ostalim kokoškama i leženje na jajima nije mu strano. Šta da se radi?“- Vaš vjerni čitaoc Vile Kusinen.
„Poštovani shvatam težinu vašeg problema i njegovog rješenja. Pred ovako neobičnim problemom ostaje žal što za nagradu niste dobili „zečicu“. Mnoštvo problema bi nestalo dok bi rekao mrkva.“
Slijedeće pismo stiglo nam je iz jednog malog mjesta sa autobuskim stajalištem i u njemu nam piše Vergilije Spasić koji bi želio da u daljem tekstu ostane anonimam ako je to moguće. Naravno ispunićemo mu želju. Njegovo pitanje glasi:
„Stručni i edukovani mandrače72 dolazi nam 2012-a godina. Najavljeni smak svijeta dočekujem nespreman. Šta će biti sa našim narodom? Kakva nam je sudbina?“
„Zabrinuti i dragi naš gospodine V.S. Mislim da niste u pravu. Srbi su odavno spremni na smak svijeta. Pun im je kufer svega.“
I poslednje pitanje dolazi nam iz Kumrovca. Neimenovani i dole nepotpisani vjerni čitaoc naše rubrike postavlja nam jedno pitanje koje glasi:
„Simpatični i duhoviti mandrače72. Imam snažan dojam da su se u ovom prelaznom periodu iz komunizma u kapitalizam najbolje snašli komunisti. Zašto je to tako?“
„Neimenovani gospodine iz Kumrovca niste stekli pogrešan dojam. Komunisti su napokon kapitalizovali i dokapitalizovali stečeno znanje iz „Kapitala“.“
Pozdravlja Vas mandrak72, kapitalac osuđen na minimalac svakog petnaestog.
[ Priče iz Desetog sela
]
30 Novembar, 2011 16:32
Rodi se čovjek mnogo puta a da to i ne zna. Samo jednom u životu je čovjek. Sve ostalo prije i poslije toga rijetko ko bilježi. I nije to uopšte najveći problem. Najveći problem je što mnoge stvari nauči kasnije kad već bude kasno.
U jednom od mojih života bio sam samo trn. Ništa važna uloga u životu osim u onoga što me proklinje dok me s bijesom i bolnom grimasom odstranjuje. Trenutak tek da se zakačim, šta košta da košta.
Onoga dana baš kad kruške crnice zamirišu da se čini da si je pod nos turio i gdje god da pogled pružiš i nos podigneš samo za nju znadeš i ne postoji ništa do nje i osim nje. A tih dana sve oko nje se umiri i uživa u tim trenutcima za koju se čitave godine spremala i dotjerivala i kao kraljica plesne večeri šepuri se kruška kao kakva maturantkinja ponosna na svoje haljinu slađu od brda bombona i karamela. E upravo toga dana kum Đorđo sa svom svojom svitom banu pod njenu krošnju s jedinom i iskrenom namjerom da prikupi njene najslađe plodove pa se s njom raspriča kao sa kakvim najrođenijim.
„Neka tebe.“
Dade se svita na prikupljanje slatka ploda. Žagor riječi kao da se topio pod velikom kruškom. Podsao je dobro išao, a kum Đorđo gotovo bogobojažljivo pazi dok otresa i poslednje zrele plodove okačene kao ordenje sa grudiju kakva neznana junaka da ne bi kakva kvara štete napravio.
„Mlatni jače Đorđine, nije ti je mati rodila. Ne boli to nju.“-savjetom se ponudi Markić Obrenov seoska ispičutura i enciklopedija svih nebitnih znanja i tuđih problema.
„Neka , neka Markane. Neće pobjeći sad kad me je čekala i dočekala.“-ne dade se Đorđo smesti.
Gunđao je Markić gledajući uposlen svijet oko kruške.
„Vidim zasadio si još krušaka.“
„Zasadio moj Markane.“-Đorđo odgovori ne prekidajući posla.
„O’ćel biti skoro ploda?“
„Hoće za jedno dvadesetak godina.“
„Do tada ko živ ko mrtav. Ko će je tresti moj Đokine?“
„Uvijek će biti neko. I ja nečiju krušku sada tresem. Neka ona samo rodi, uvijek će nekome biti od koristi."
Ne reče Markić ništa no se tromim korakom gunđajući uputi ka selu. Nekako sav sitan i krut kao ofinger u kaputu klatilo se njegovo tijelo dok je za njim nevoljno kaskalo neko mršavo seosko pašče.
Uvijek je tako bilo. Za rođenja i krštenja, za obloge i uboge. Za poslednje ispraćaje i nove naraštaje.
Naiđu tako trenutci kad i trn shvati da mu se nije za svaku kačiti. Treba neku i saslušati. Šta reći kad nedostaju riječi.
Pozdravlja Vas mandrak72, kruškotres i mastiljara od paunova pera
[ Smijehom protiv uroka
]
28 Novembar, 2011 11:56
Rade Z. bio je poznat liječnicima širom regiona. Njegovu sklonost ka bolestima nije zabilježila niti jedna medicinska enciklopedija. Opsesija za stalnim liječničkim nadzorom bile je velika.
Rade, plavokosi pedesetogodišnjak rumenog lica bilo je lice koje ste mogli sresti svakodnevno a da ne primjetite da ste ga sreli. Tek pažljiviji pogled i posmatranje njegova lica moglo je neke stvari dati naslutiti o njemu. Tako je i bilo kad sam ga prvi put spazio u čekaonici ispred porodičnog ljekara. Obično mnogo ne pridajem pažnje na prisutne pacijente osim ako ne ugrožavaju moj ugovoreni tremin kod liječnika porodične medicine. Ali,...
Rade je mirno sjedio toga dana u čekaonici sve dok se nisu sreli naši pogledi. Od tog momenta u Radi kao da je nešto prepuklo. Oborio bi pogled i odmahivao glavom, povremeno dižući pogled prema plafonu čekaonice, a potom nervozno spuštajući pogled na ručni časovnik i vrijeme. Čak sam bio dojma da kad bi ga pitao koliko je časova da ne bi bio u mogućnosti ni približno da pogodi vrijeme. Bio je to pogled prepun rituala koji kao da je htio da kaže „šta rade ti doktori, čekaju da odapnem u hodniku, pa neka, neka se i to priča gradom, taj i taj umro čekajući na doktore“.
„E moj Rade.“-bolno i tiho uzdahnu Rade u čekaonici čekajući „svetu smrt“ čitajući sa usana saznah. Usput je pokupio sav reklamni materijal o novim lijekovima koji je više gledao iz znatiželje nego što je i bio zainteresovan.
„Dok se vi nakanite raditi neće biti Rade“,odmahivao je glavom kao neposlušno magare,“nema meni života.“-kukumavčio je je u sebi ponovo pogledavajući na časovnik kao da je u pitanju štoperica kojom odbrojava dane. Tražio je ma kakav način da zapodjene razgovor sa mnom, ali nisam se dao. Što je najvažnije primjetio je da sam vidio da ima časovnik te ne bi bilo smisla pitati me za vrijeme, a poslije sve ostalo. Ko sam? Odakle i čiji sam. Šta me boli? Primjetio je da ja nisam zainteresovan za njegovu istoriju bolesti, a ni njegov karton koji će najvjerovatnije zavještati kao legat domu zdravlja.
„Lijepo će pisati ispod njega. Sve onošto medicina nije znala o meni. U potpisu rade Z.“-kitio je i dalje, mrmljao u bradu i tiho negodovao.
Njegov slučaj bio je poznat svima. Bio je zdrav kao konj, ali zbog njegovog stanja duha liječnici pristaše da ga liječe nastojeći ne ugroziti njegovo zdravlje. Davali su mu sve ono što je mogla i beba od godinu dana da koristi bez straha od nuspojava. Rijetke su bile i njegove prehlade, ali u njegovim očima su to bile smrtonosne i još dosad nepoznate epidemije o kojima će se tek pričati.
Apotekari su takođe znali „našega Radu“ kako su ga i liječnici zvali. Momo K. stari i iskusni apotekar vrlo brzo je uočio Radu i njegove probleme. Bio je iskusan i njegovo oko vrlo brzo je uočilo „ozbiljnost terapija“ o kojima je volio da besjedi sa njim. Bilo je tu svega. Unaprijed je mogao po njegovom pristupu šalteru i načinu na koji stoji u redu da unaprijed pročita njegov recept za taj dan. Nisu ga zbunjivali ni recepti koji su pristizali od „najjačih doktora“ do kojih je Rade već ko zna kojim prečicama stizao.
Za Momu su svi rukopisi bili isti. Iako ružni i nečitljivi samo on je umio sa takvom preciznošću da ih pročita kako niko nije. I neke njegove mlađe kolege su znale kad nisu bili sigurni u čitkost rukopisa da se s njim posavjetuju oko toga. Svoju vještinu nije štedio. Nekoliko puta su i sudski istražitelji koristili njegovu spretnost za čitanje oproštajnih pisama, testamenata i slično.
Rede je umorno spustio svoje tijelo na stolicu. Otpuhivao je kao da broji zadnje čase, još jednom sumirajući svoj životopis ispunjen mukom i bolestima p kojima će moderna medicina još godinama poslije njega da lomi koplja. Ispustio je knjižicu sa receptom na stol i odgegao do ležaja da „ispusti dušu“, a supruzi Mariji je rekao da ako i umre ne pravi veliku sahranu.
Marija njegova vjerna ljuba znala je svog Rada i njegove tegobe. Nije mu uzimala za zlo. Navikla se se godinama. Čuvala je unuka Pavla, tog nemirnog trogodišnjaka plave kose.
„Eh, da može đedo dočekati da mi bar u školu pođeš“,vajkao bi se katkad rade gledajući unuka kako se igra po kući. Nije mu mnogo ni zamjerao kad bi njegove žvrljotine pronalazio po zidovima i namještaju,“ samo ti piši đedova jabuko, po rukopisu se vidi da ćeš do doktora dogurati, ako ne i dalje“.
Pavle je sjedio za stolom i olovkom švrljao po papiru. Bio je neobično miran, nije razbacivao igračke po kući i pravio nestašluke te je Marija mogla da radi po kući.
„O jabuko đedova“, Rade ga pomilova po tršavoj kosi,“ samo ti meni piši doktor da budeš svoga đeda da liječiš“, uzeo je svoju zdravstvenu legitimaciju sa receptom sa stola i uputio se prema vratima. Krenuo je prema apoteci.
Momo je već po navici ljubazno uzeo propisani recept razmjenjući pokoju riječ sa njim. U tom momentu Momo zastade. Pokušavao je da protumači recept ali nije išlo. U tom trenu pomisli da nije došao kraj njegovom brzom čitanju recepata. Poznavao je „rukopise“ svih lokalnih i regionalnih doktora, ali opet nije išlo.
„Rade, a da ti navratiš sutra ujutro. Nemam sad ovog lijeka, pa ću nazvati kolege u Prijedoru, da mi ga kako pošalju.“
„E moj Momo, do sutra ko živ, a ko mrtav“, ali ipak pristade.
Besana noć nastupi pred Momom. Takav rukopis nije nikako pripadao dolepotpisanom doktoru, ali znao je on da ponekad raspoloženje i još mno fakora umiju da utiču na rukopis, a i ne bi bilo prvi puta da se to nekome desi, ali jedan dio recepta očigledno je bio nečitljiv. Doduše već je imao nekoliko ideja šta je to moglo biti napisano, ali nije bio siguran, a sa lijekovima se nije šaliti.
Godinama je on vodio „rat“ sa doktorima u momentima druženja i svakodnevnog peckanja. Rukopisi su bili poslastica. Tvrdio je i čak se kladio da ne mogu da napišu recept koji on neće moći pročitati.
„Možda je ovo igra? Možda žele da se predam i priznam kapitulaciju, a jok. To se neće desiti. Ma i da su kokoši pisale ja bih našao način da to protumačim.
Sjedio je Momo cijelu noć. Kombinovao je sve Radine boljke i sve njegove „terapije“, ali nije se mnogo toga uklapalo u mozaik.
„Zašto bi mu neko sad nakon godina mijenjao terapiju? A zašto i ne bi mijenjao, ogugla i otupi čovjek na svaki lijek.“-kolebao se između nekolicine varijanti i doza iskusni apotekar.
Svu noć analizirao je i Rada i njegove bolesničke uspone i padove. Njegovu istoriju bolesti i „terapije“. Konačno pred zoru odluči se za jednu od propisanih terapija.
„Samo ta i niti jedna druga može biti.“- s ponosom zaključi Momo siguran u dobro tumačenje recepta.
Rade je strpljivo čekao u redu. Dobrano se iznenadi lijekovima koje mu dade Momo uz osmijeh iza kojeg se krila besana noć.
„Pozdravi doktora, nismo se već dugo vidjeli.“-pozdravi ga na odlasku.
Rade prihvati terapiju kao spasonosnu. Nije imao običaj da se hvali doktorima niti njihovim liječenjem, ali osjetio je neznatno poboljšanje. Svakodnevno njegovo stanje umnogome se popravljalo. Urijedio je sa odlascima ljekarima i apotekama. Terapija je očigledno bila uspješna.
Godinama nakon toga Rade je dočekao da mu unuk Pavle postane liječnik. Bio je ponosan na njega. Nikada nije saznao da je Pavle nešto doškrabao na njegovu receptu što je umnogome popravilo njegovu zdravstvenu sliku. Ni Momo nikada nije saznao da li je propisani lijek bio igra, ali bio je ponosan da mu se nije oteo niti jedan“rukopis“.
Kako god. Djeca su naš najbolji lijek, možda najbolji doktori bez licence. Oni znaju recepte za sve naše boljke. Neki od njih se usude da to i nažvrljaju. He-he-he.
Pozdravlja Vas mandrak72, grafolog za nepismene i one manje pismene.
[ Smijehom protiv uroka
]
21 Novembar, 2011 21:30
Ne postoji način da se suzbije ono što u čovjeku čuči i kao vulkan čeka da se izbaci iz sebe. Postoje ljudi posebnog kova rođeni upravo takvi kako niko skrojen nije. Odmah za oči zapadaju. Postaju interesantni zbog svoje pojave i upravo od njih se uvijek očekuje nešto što nikome drugom ne bi palo na pamet. Odudaraju svojim ponašanjem od okoline koja više voli sigurnost, ali isto se tako raduju i vesele prepričavnjima dogodovština upravo kao da su i sami učesnici. Čini se čak da su u stanju da to bolje i vjerodostojnije znaju ispričati od samih aktera koji to nikome i ne kazuju.
Šeretski brkovi koje je Slobo njegovao odmah su i pri prvom susretu odavali čovjeka uvijek spremnog na šalu i sprdnju.
„Spadalo od čovjeka pa to ti je“, kako bi narod reći znao čim bi se njegovo ime spomenulo, mada nije morao ništa učiniti da potvrdi njihovu tvrdnju on je bio tu i bio je već u centru pažnje.
Slobo je bio sklon da od svega napravi štos, pa ondje gdje bi se on pojavio na njega se čekalo. Takva nimalo laka uloga nije ga zbunjivala. Što je situacija bila teža to se njegova snalažljivost prikazivala u punom svjetlu.
Bio je zaposlen kod privatnika koji se izvodio radove na izradi i održavanju instalacija centralnog grijanja. Uvijek je nosio šajkaču. Krivonog u čakširama odmah je privlačio pažnju svojom pojavom. Nije bio ženjen. Na posao je putovao autobusom iz jednog okolnog sela.
„Slobo, otidi u SUP. Pripremi instalaciju za grijanje. Zima samo što nije da ne čekamo zadnji dan.“
„Važi šefe.“-bez pogovora je krenuo na zadatak.
Pregledom instalacija uočio je nekoliko naprsnuća cijevi i curenja tečnosti koje je trebalo popraviti. Bilo je tu posla za par dana.
Slobo se vrijedno prihvatio posla. Kao i svaki dobar radnik iza sebe po završetku posla nije ostavljao nered. Pokupio bi alat i nakon završetka posla vraćao bi se svojoj kući.
Slijedećeg dana ponovo je vrijedno prionuo na posao. Obnavljao je dio cijevi koji se nalazio u ćelijama za pritvor u podrumu. Prozori su bili sa rešetkama tik iznad zemlje. Otvorio je prozore da iz njih izađe ustajali vazduh preostao od gomile neznanih i nezvanih gostiju.
Čim je otvorio prozor sa znatiželjom je provukao glavu kroz rešetke. Njegova čupava glava sa šajkačom i brkovima ispuni prozorsko okno. U tom momentu kao naručen naiđe njegov komšija Stevan.
„O Stevoooo. Stevane brate rođeni“, zavapi Slobo kroz rešetke kriveći glavu kao goveče kad odmahuje glavom zarad dosadnih muha.
Prepoznavši komšiju Stevan se dobro obazrije oko sebe da ga neko drugi ne doziva.
„Ovamo Stevo. Amo rođeni“, navodio je Stevanov pogled.
Iznenađeni Stevan izbeči oči vidjevši ga kako glavom klima kroz rešetke.
„Pobogu Slobo, otkud tamo nesrećo jedna?“
„Ne pitaj ništa moj Stevica. Na pravdi Boga me privedoše te me se naliječiše kako ni jedan dokotor do sad, da ni sjesti da prostiš ne mogu već samo ko uštrojen konj svu noć stojim i ržem kroz prozor ne bil kome svoje muke izjadao. Drže me bez rane i vode. Ni duvana da mi daju brate najmiliji.“-ispovijedi se Slobo kao nikome do sad.
Stevo se uspremeta uplašen razvojem situacije, te se poče osvrtati oko sebe da kojim gestom ne bi Zakon navukao na sebe.
„Nego Stevo, ti pravac selo kad obaviš poslove. Vidi pa donesi štogođice za jelo ako dotad ne odapnem. Na ti i lula, pa ako ko da duvana da se nabije. Vas mi se čini da bi namah progledo.“, polako je spuštao glas koji je bio sve tanji i rijeđi.
„Oću Slobo. Očekaj malo, sad ću ja trkom da ti odmah nešto donesem.“-skoči Stevo na noge i kao oparen odjuri prema buregdžinici.
Nakon petanestak minuta eto ti Stevana sav se zapalio kao parnjača pa hukće li hukće.
„Znao sam ja Slobo da ćeš ti ođe zaglavit. Znao pobratime. Pusti kraju zajebanciju, nije se s državom zajebavati. Evo uzmi. Ima tu rane do sutra, a sutra ću ja il neko drugi već banuti i štogođice donijeti. Na.“-doturi vrećici kroz prozor Slobi.
Zahvali se Slobo kako samo on umije te prionu na doručak. Pojede vruć burek koji je zalijvao jogurtom. U vrećici još bi flaša kokakole, narandže i kutija Drave. Nakon obilna doručka nastavi on sa poslom.
Posao je dobro napredovao. Majao se Slobo onako krivonog stalno šepajući i dlanom šajkaču popravljajući držeći je na zatiljku.
„Gdje se dadoše kliješta ćaću im ćaćinog.“-češkao se po glavi zalud prevrćući alat tražeći kliješta.
Po završetku posla pokupi alat i pođe na autobus. Autobus je bio već pun svijeta kad je stigao na stanicu. Stevo je prepričavao kako su bajbokirali Slobu i kako mu je nosio hranu i duvan. Vidjevši ga kako ulazi u autobus Stevo zanijemi. Autobusom se razliježe smijeh jer su bili sigurni da je to jedna od Slobinih smicalica, te im tek uz mnogo nagovaranja ispriča cijelu priču. Odljuti se i Stevo na Slobinu varku te mu oprosti.
Drugoga dana posao je išao kao podmazan. U jednom momentu Slobi potreba nešto od alata te se uspremeta. Dobro je znao da nikada na posao ne ide bez prijeko potrebnog alata te mu postade sumnjivo da ga neko potkrada.
Nakon što otide u kancelariju kod komandira stanice da mu se požali kako mu neko ili sklanja ili krade alat naiđe na nerazumijevanje.
„Pobogu Slobo. Pa gdje da narodna milicija krade od svojih građana. Pogledaj da ti nije kod Sime u radioni ostalo.“
„Dobro ti kažeš, gdje bi milicija od naroda krala.“-pomiri se Slobo sa njegovim stavom ali izađe odlučan da istjera stvari na čistac.
Namjerno je često mijenjao mjesto gdje je izvodio radove. Čas je bio u podrumu, čas u hodniku, čas pred šalterom pored ulaznih vrata. Iza sebe je namjerno rasipao manje vrijedan alat.
Brenerom je gotovo do usijanja ugrijao velike rolcange, te ih nogom izgurao u hodnik da postanu uočljive. Nakon toga se primirio čekajući rezultate svoje zamke.
Nije mnogo prošlo. Iz hodnika se začuo vrisak. Bio je to glas policajca na kojega je nekako najviše sumnjao.
Nakon svega bio je pozvan kod komandira.
„Druže bili ste u pravu, gdje bi milicija od naroda krala. To je posao lopova.“-smješkajući se i sučući brkove pred komadirom stajao je Slobo.
„Izvini Slobo.“-samo je slegnuo ramenima.
„Ne ljutim se ja. Svi smo mi ljudi u uniformi ili bez nje.“
Za neke lekcije postoje i manje bolne metode, međutim uspjeh zavisi od sagovornika. Slobo je to dobro znao te se nije mnogo obazirao na pomenuti događaj već je bio okrenut novim. Jednostavno nikad se nije moglo znati šta se kuva ispod njegove šajkače zabačene na potiljak. Kakva je smicalica u pitanju krio je osmijeh vješto sakriven iza šeretski usukanih brkova. Postoje i danas ljudi kao Slobo. Njih nije potrebno tražiti oni će jednostavno naći vas. Dobro razmislite prije podignete neki predmet odbačen ili vas neko prozove iza rešetaka.
Pozdravlja Vas mandrak72, jednodnevni pritvorenik, nikad suđen il osuđen.
Šeretski brkovi koje je Slobo njegovao odmah su i pri prvom susretu odavali čovjeka uvijek spremnog na šalu i sprdnju.
„Spadalo od čovjeka pa to ti je“, kako bi narod reći znao čim bi se njegovo ime spomenulo, mada nije morao ništa učiniti da potvrdi njihovu tvrdnju on je bio tu i bio je već u centru pažnje.
Slobo je bio sklon da od svega napravi štos, pa ondje gdje bi se on pojavio na njega se čekalo. Takva nimalo laka uloga nije ga zbunjivala. Što je situacija bila teža to se njegova snalažljivost prikazivala u punom svjetlu.
Bio je zaposlen kod privatnika koji se izvodio radove na izradi i održavanju instalacija centralnog grijanja. Uvijek je nosio šajkaču. Krivonog u čakširama odmah je privlačio pažnju svojom pojavom. Nije bio ženjen. Na posao je putovao autobusom iz jednog okolnog sela.
„Slobo, otidi u SUP. Pripremi instalaciju za grijanje. Zima samo što nije da ne čekamo zadnji dan.“
„Važi šefe.“-bez pogovora je krenuo na zadatak.
Pregledom instalacija uočio je nekoliko naprsnuća cijevi i curenja tečnosti koje je trebalo popraviti. Bilo je tu posla za par dana.
Slobo se vrijedno prihvatio posla. Kao i svaki dobar radnik iza sebe po završetku posla nije ostavljao nered. Pokupio bi alat i nakon završetka posla vraćao bi se svojoj kući.
Slijedećeg dana ponovo je vrijedno prionuo na posao. Obnavljao je dio cijevi koji se nalazio u ćelijama za pritvor u podrumu. Prozori su bili sa rešetkama tik iznad zemlje. Otvorio je prozore da iz njih izađe ustajali vazduh preostao od gomile neznanih i nezvanih gostiju.
Čim je otvorio prozor sa znatiželjom je provukao glavu kroz rešetke. Njegova čupava glava sa šajkačom i brkovima ispuni prozorsko okno. U tom momentu kao naručen naiđe njegov komšija Stevan.
„O Stevoooo. Stevane brate rođeni“, zavapi Slobo kroz rešetke kriveći glavu kao goveče kad odmahuje glavom zarad dosadnih muha.
Prepoznavši komšiju Stevan se dobro obazrije oko sebe da ga neko drugi ne doziva.
„Ovamo Stevo. Amo rođeni“, navodio je Stevanov pogled.
Iznenađeni Stevan izbeči oči vidjevši ga kako glavom klima kroz rešetke.
„Pobogu Slobo, otkud tamo nesrećo jedna?“
„Ne pitaj ništa moj Stevica. Na pravdi Boga me privedoše te me se naliječiše kako ni jedan dokotor do sad, da ni sjesti da prostiš ne mogu već samo ko uštrojen konj svu noć stojim i ržem kroz prozor ne bil kome svoje muke izjadao. Drže me bez rane i vode. Ni duvana da mi daju brate najmiliji.“-ispovijedi se Slobo kao nikome do sad.
Stevo se uspremeta uplašen razvojem situacije, te se poče osvrtati oko sebe da kojim gestom ne bi Zakon navukao na sebe.
„Nego Stevo, ti pravac selo kad obaviš poslove. Vidi pa donesi štogođice za jelo ako dotad ne odapnem. Na ti i lula, pa ako ko da duvana da se nabije. Vas mi se čini da bi namah progledo.“, polako je spuštao glas koji je bio sve tanji i rijeđi.
„Oću Slobo. Očekaj malo, sad ću ja trkom da ti odmah nešto donesem.“-skoči Stevo na noge i kao oparen odjuri prema buregdžinici.
Nakon petanestak minuta eto ti Stevana sav se zapalio kao parnjača pa hukće li hukće.
„Znao sam ja Slobo da ćeš ti ođe zaglavit. Znao pobratime. Pusti kraju zajebanciju, nije se s državom zajebavati. Evo uzmi. Ima tu rane do sutra, a sutra ću ja il neko drugi već banuti i štogođice donijeti. Na.“-doturi vrećici kroz prozor Slobi.
Zahvali se Slobo kako samo on umije te prionu na doručak. Pojede vruć burek koji je zalijvao jogurtom. U vrećici još bi flaša kokakole, narandže i kutija Drave. Nakon obilna doručka nastavi on sa poslom.
Posao je dobro napredovao. Majao se Slobo onako krivonog stalno šepajući i dlanom šajkaču popravljajući držeći je na zatiljku.
„Gdje se dadoše kliješta ćaću im ćaćinog.“-češkao se po glavi zalud prevrćući alat tražeći kliješta.
Po završetku posla pokupi alat i pođe na autobus. Autobus je bio već pun svijeta kad je stigao na stanicu. Stevo je prepričavao kako su bajbokirali Slobu i kako mu je nosio hranu i duvan. Vidjevši ga kako ulazi u autobus Stevo zanijemi. Autobusom se razliježe smijeh jer su bili sigurni da je to jedna od Slobinih smicalica, te im tek uz mnogo nagovaranja ispriča cijelu priču. Odljuti se i Stevo na Slobinu varku te mu oprosti.
Drugoga dana posao je išao kao podmazan. U jednom momentu Slobi potreba nešto od alata te se uspremeta. Dobro je znao da nikada na posao ne ide bez prijeko potrebnog alata te mu postade sumnjivo da ga neko potkrada.
Nakon što otide u kancelariju kod komandira stanice da mu se požali kako mu neko ili sklanja ili krade alat naiđe na nerazumijevanje.
„Pobogu Slobo. Pa gdje da narodna milicija krade od svojih građana. Pogledaj da ti nije kod Sime u radioni ostalo.“
„Dobro ti kažeš, gdje bi milicija od naroda krala.“-pomiri se Slobo sa njegovim stavom ali izađe odlučan da istjera stvari na čistac.
Namjerno je često mijenjao mjesto gdje je izvodio radove. Čas je bio u podrumu, čas u hodniku, čas pred šalterom pored ulaznih vrata. Iza sebe je namjerno rasipao manje vrijedan alat.
Brenerom je gotovo do usijanja ugrijao velike rolcange, te ih nogom izgurao u hodnik da postanu uočljive. Nakon toga se primirio čekajući rezultate svoje zamke.
Nije mnogo prošlo. Iz hodnika se začuo vrisak. Bio je to glas policajca na kojega je nekako najviše sumnjao.
Nakon svega bio je pozvan kod komandira.
„Druže bili ste u pravu, gdje bi milicija od naroda krala. To je posao lopova.“-smješkajući se i sučući brkove pred komadirom stajao je Slobo.
„Izvini Slobo.“-samo je slegnuo ramenima.
„Ne ljutim se ja. Svi smo mi ljudi u uniformi ili bez nje.“
Za neke lekcije postoje i manje bolne metode, međutim uspjeh zavisi od sagovornika. Slobo je to dobro znao te se nije mnogo obazirao na pomenuti događaj već je bio okrenut novim. Jednostavno nikad se nije moglo znati šta se kuva ispod njegove šajkače zabačene na potiljak. Kakva je smicalica u pitanju krio je osmijeh vješto sakriven iza šeretski usukanih brkova. Postoje i danas ljudi kao Slobo. Njih nije potrebno tražiti oni će jednostavno naći vas. Dobro razmislite prije podignete neki predmet odbačen ili vas neko prozove iza rešetaka.
Pozdravlja Vas mandrak72, jednodnevni pritvorenik, nikad suđen il osuđen.
[ Smijehom protiv uroka
]
21 Novembar, 2011 12:52
Sport i sportski duh umiju da iscrpe čovjeka preko svake mjere. Najbolje to osjećaju sportski fanatici poput mene.
Obično je najteže poslije vikenda jer je ponedeljak i radni je dan. Međutim danas je dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma kojim je okončan rat u BiH i neradni je dan u Republici Srpskoj. U Federaciji BiH to nije slučaj. U BiH ništa nije slučajno i sve je slučaj za sebe.
Obično ponedeljkom pogledam pregled golova iz svih važnijih prvenstava u fudbalu. Tako ujedno saznajem kako su naši reprezantativci pružili još jednu sjajnu partiju u svojim uspješnim internacionalnim karijerama. Basta je napravio penal, a Kuzmanović i Kačar sjajni u u pobjedama svojih timova. Nastasić sjajno čuvao Ibru u nerješenom ishodu. I ostali na visini zadatka. Šteta što nisu takvi u nastupima za reprezentaciju. Gdje bi nam bio kraj. No to nije sve ponedeljkom. Tu je utakmica druge njemačke lige popularne „cvajte“ kako nam i sami kažu komentatori. Šta nam preostaje nego da im povjerujemo. Potvrda svega toga je i posjeta na tim utakmicama nerijetko veća nego na našem najvećem derbiju.
Utorkom mi najviše vremena za sport uzima Liga šampiona.
Srijedom takođe mečevi Lige šampiona sa sve našim znalcima i komentatorima, pa se nerijetko zapitam kako pored takvih stručnih konsultatnata i znalaca ne postižemo zapaženije rezultate.
Četvrtkom su na programu mečevi Lige Evrope. Još jedno takmičenje u kojemu nema naših klubova. Proćerdali su status kandidata u kvalifikacionim mečevima.
Petkom veče na programu je utakmica njemačke prve lige. Sjajan početak sportskog vikenda.
Subota je ispunjena mečevima engleskog prvenstva, njemačkog, italijanskog, španskog francuskog, grčkog i naravno mečevima Jelen super lige.
Nedelja opet sve Jovo nanovo. Loptaju se italijanski, njemački, francuski, engleski, grčki, brazilski, španski portugalski fudbaleri naši fudbalerčići širom terena Evrope.
Tako sporstki izmožden jedva dočekam da legnem u postelju i odmorim se. Toliko sporta ne bi izdržalo ni preplaćeno tijelo Kristijana Ronalda.
Ponedeljak. Da ponovim da mi je neradni dan danas.
Ustajem izmožden i premoren. Izvaljen u fotelju prelistavam plan današnjih mojih sportskih aktivnosti na open iptv-u.
„Ustani da usisam mrvice i prašinu sa fotelje i istresem prekrivač.“-strogi glas moje supruge ne daje prostora za odlaganje istog.
Zauzimam pložaj na dvosjedu. Preklopio sam se preko njega ko lovačka puška. Prvi znaci jutarnjeg sna polako me uzimaju pod svoje.
„Hajde pomjeri se malo. Vidiš da mi smetaš.“-prijeteći vitlala je usisivačem moja ljepša polovina.
Oborena nosa ustajem i zazuimam položaj na trosjedu u sebi se kunući da više neću napustiti zauzeti položaj po cijenu života. Usput zijevam i dobar dio grinja pronalazi svoje novo stanište po povoljnim uslovima. Mirno i rijetko skono nekim velikim zahvatima.
„Vuci se vucibatino sa trosjeda. Vidiš koliko je još posla preda mnom. Ugasi taj TV kad ga već ne gledaš. Samo gledaš kako da spavaš.“-glas je bio ozbiljan i nije bilo govora usprotiviti mu se.
Opet sam sa trosjeda zauzeo položaj na fotelji. Spavalo mi se iako sam samo doručkovao. Podigao sam noge na tabure. Prvi snovi već su polako dijelili uloge.
„Bitango. Sklanjaj te noge, vidiš da usisavam. Mogao bi već jednom promijeniti čarape. Makni noge već jednom.“-glas moje sad već ljute polovine dizao me je iz mrtvih.
Sjeo sam na dvosjed. Pošto je bio kratak noge sam digao na stolić.
„Konačno, a sad odmor.“-pomislih.
Taman u snovima dobih značajnu ulogu u jednom poznatom italijanskom prvoligašu kojeg ne bih imenovao da ne bih rasplamsao komentare iz suparničkog tabora probudi me opet glas moje supruge.
„Skloni te nožurde sa stolića. Vidi šta je prašine na njemu.“
Odvukoh se u polusnu iznova na trosjed. U tim momentima već sam bio nadomak šesnaesterca u izglednoj situaciji da uputim upotrebljivu loptu na ivicu peterca gdje se vodeći strijelac italijanskog prvenstva već bio namjestio tako da jednim okom gleda u suparničkog golmana, drugim u fotoreportera za sjajnu sliku na profilu i komentar na twitter-u, a trećim okom gleda u mene.
„Treće oko!!!Jel me to neko zajebava? Otkud treće oko?“-kao oparen skočih.
„Ma šta se dereš. Daću ja tebi oko. Ustani nemoj se tu derati kao jarac. Makni se odatle da skinem zavjese. Bolje bi bilo da ideš naložiti vatru da se ne ugasi.“
„Da, da. U pravu si. Samo sekundu. Jednu.“-polako sam tonuo u san.
„Diži se beteru. Daću ja tebi sporta pa da te onda vidim delijo.“
Odvukao sam se do peći. Privukao sam tronožac. Sjeo na njega. Ugodna vrelina zapljusnula je moje lice kad sam otvorio vrata ložišta. Prepustio sam se snovima.
Uputio sam nerezonski šut visoko iznad prečke. Zviždao mi je cijeli stadion. Moji saigrači su bili bijesni. Trener je vikao na mene.
„Napolje.“
„Samo još jednu šansu treneru. Još samo koju minutu? Popraviću se.“-kleknuo sam i preklinjući molio.
„Napolje.Napolje kad kažem. Istrčati jedan krug i dvadeset sklekova.“-glas je bio neumoljiv.
Istrčao sam. Hladno novembarsko jutro me je rasanilo. Bio sam bos i u pidžami. Trčao sam oko kuće. Komšinica saksija je po običaju virila kroz prozor i krstila se mada to obično ne čini.
Utrčao sam u kuću.
„Hoćeš li mi pružiti još jednu šansu?“-uputih pogled ka supruzi.
„Možda u drugom poluvremenu, a sad se oblači i pravac prodavnica.“
Sportski život traži kompletnu ličnost i stalno angažovanje. Takve napore mogu podnijeti samo pravi profesionalci. Nama sportskim amaterima ostaju zapaženije uloge pred tv ekranima. Stoga mi teško padaju optužbe da smo ljenčuge. Svaki evro zarađen od sporta natopljen je znojem i mukom. Koliko sna i samodoricanja ostaje nama amaterima samo mi znamo.
Poruka našim ljepšim polovinama.
„Ukoliko već nemate sportskog duha omogućite predah onima iza kojih je naporan sportski vikend.“
Pozdravlja Vas mandrak72, transparentni i šalom ogrnuti zvezdaš sa distance
Obično je najteže poslije vikenda jer je ponedeljak i radni je dan. Međutim danas je dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma kojim je okončan rat u BiH i neradni je dan u Republici Srpskoj. U Federaciji BiH to nije slučaj. U BiH ništa nije slučajno i sve je slučaj za sebe.
Obično ponedeljkom pogledam pregled golova iz svih važnijih prvenstava u fudbalu. Tako ujedno saznajem kako su naši reprezantativci pružili još jednu sjajnu partiju u svojim uspješnim internacionalnim karijerama. Basta je napravio penal, a Kuzmanović i Kačar sjajni u u pobjedama svojih timova. Nastasić sjajno čuvao Ibru u nerješenom ishodu. I ostali na visini zadatka. Šteta što nisu takvi u nastupima za reprezentaciju. Gdje bi nam bio kraj. No to nije sve ponedeljkom. Tu je utakmica druge njemačke lige popularne „cvajte“ kako nam i sami kažu komentatori. Šta nam preostaje nego da im povjerujemo. Potvrda svega toga je i posjeta na tim utakmicama nerijetko veća nego na našem najvećem derbiju.
Utorkom mi najviše vremena za sport uzima Liga šampiona.
Srijedom takođe mečevi Lige šampiona sa sve našim znalcima i komentatorima, pa se nerijetko zapitam kako pored takvih stručnih konsultatnata i znalaca ne postižemo zapaženije rezultate.
Četvrtkom su na programu mečevi Lige Evrope. Još jedno takmičenje u kojemu nema naših klubova. Proćerdali su status kandidata u kvalifikacionim mečevima.
Petkom veče na programu je utakmica njemačke prve lige. Sjajan početak sportskog vikenda.
Subota je ispunjena mečevima engleskog prvenstva, njemačkog, italijanskog, španskog francuskog, grčkog i naravno mečevima Jelen super lige.
Nedelja opet sve Jovo nanovo. Loptaju se italijanski, njemački, francuski, engleski, grčki, brazilski, španski portugalski fudbaleri naši fudbalerčići širom terena Evrope.
Tako sporstki izmožden jedva dočekam da legnem u postelju i odmorim se. Toliko sporta ne bi izdržalo ni preplaćeno tijelo Kristijana Ronalda.
Ponedeljak. Da ponovim da mi je neradni dan danas.
Ustajem izmožden i premoren. Izvaljen u fotelju prelistavam plan današnjih mojih sportskih aktivnosti na open iptv-u.
„Ustani da usisam mrvice i prašinu sa fotelje i istresem prekrivač.“-strogi glas moje supruge ne daje prostora za odlaganje istog.
Zauzimam pložaj na dvosjedu. Preklopio sam se preko njega ko lovačka puška. Prvi znaci jutarnjeg sna polako me uzimaju pod svoje.
„Hajde pomjeri se malo. Vidiš da mi smetaš.“-prijeteći vitlala je usisivačem moja ljepša polovina.
Oborena nosa ustajem i zazuimam položaj na trosjedu u sebi se kunući da više neću napustiti zauzeti položaj po cijenu života. Usput zijevam i dobar dio grinja pronalazi svoje novo stanište po povoljnim uslovima. Mirno i rijetko skono nekim velikim zahvatima.
„Vuci se vucibatino sa trosjeda. Vidiš koliko je još posla preda mnom. Ugasi taj TV kad ga već ne gledaš. Samo gledaš kako da spavaš.“-glas je bio ozbiljan i nije bilo govora usprotiviti mu se.
Opet sam sa trosjeda zauzeo položaj na fotelji. Spavalo mi se iako sam samo doručkovao. Podigao sam noge na tabure. Prvi snovi već su polako dijelili uloge.
„Bitango. Sklanjaj te noge, vidiš da usisavam. Mogao bi već jednom promijeniti čarape. Makni noge već jednom.“-glas moje sad već ljute polovine dizao me je iz mrtvih.
Sjeo sam na dvosjed. Pošto je bio kratak noge sam digao na stolić.
„Konačno, a sad odmor.“-pomislih.
Taman u snovima dobih značajnu ulogu u jednom poznatom italijanskom prvoligašu kojeg ne bih imenovao da ne bih rasplamsao komentare iz suparničkog tabora probudi me opet glas moje supruge.
„Skloni te nožurde sa stolića. Vidi šta je prašine na njemu.“
Odvukoh se u polusnu iznova na trosjed. U tim momentima već sam bio nadomak šesnaesterca u izglednoj situaciji da uputim upotrebljivu loptu na ivicu peterca gdje se vodeći strijelac italijanskog prvenstva već bio namjestio tako da jednim okom gleda u suparničkog golmana, drugim u fotoreportera za sjajnu sliku na profilu i komentar na twitter-u, a trećim okom gleda u mene.
„Treće oko!!!Jel me to neko zajebava? Otkud treće oko?“-kao oparen skočih.
„Ma šta se dereš. Daću ja tebi oko. Ustani nemoj se tu derati kao jarac. Makni se odatle da skinem zavjese. Bolje bi bilo da ideš naložiti vatru da se ne ugasi.“
„Da, da. U pravu si. Samo sekundu. Jednu.“-polako sam tonuo u san.
„Diži se beteru. Daću ja tebi sporta pa da te onda vidim delijo.“
Odvukao sam se do peći. Privukao sam tronožac. Sjeo na njega. Ugodna vrelina zapljusnula je moje lice kad sam otvorio vrata ložišta. Prepustio sam se snovima.
Uputio sam nerezonski šut visoko iznad prečke. Zviždao mi je cijeli stadion. Moji saigrači su bili bijesni. Trener je vikao na mene.
„Napolje.“
„Samo još jednu šansu treneru. Još samo koju minutu? Popraviću se.“-kleknuo sam i preklinjući molio.
„Napolje.Napolje kad kažem. Istrčati jedan krug i dvadeset sklekova.“-glas je bio neumoljiv.
Istrčao sam. Hladno novembarsko jutro me je rasanilo. Bio sam bos i u pidžami. Trčao sam oko kuće. Komšinica saksija je po običaju virila kroz prozor i krstila se mada to obično ne čini.
Utrčao sam u kuću.
„Hoćeš li mi pružiti još jednu šansu?“-uputih pogled ka supruzi.
„Možda u drugom poluvremenu, a sad se oblači i pravac prodavnica.“
Sportski život traži kompletnu ličnost i stalno angažovanje. Takve napore mogu podnijeti samo pravi profesionalci. Nama sportskim amaterima ostaju zapaženije uloge pred tv ekranima. Stoga mi teško padaju optužbe da smo ljenčuge. Svaki evro zarađen od sporta natopljen je znojem i mukom. Koliko sna i samodoricanja ostaje nama amaterima samo mi znamo.
Poruka našim ljepšim polovinama.
„Ukoliko već nemate sportskog duha omogućite predah onima iza kojih je naporan sportski vikend.“
Pozdravlja Vas mandrak72, transparentni i šalom ogrnuti zvezdaš sa distance
[ Smijehom protiv uroka
]
15 Novembar, 2011 10:56
„Koliko su danas jedan i jedan?“-upitah kćerkicu koja je radila zadaću iz matematike.
„Dva.“-odgovori mi kao iz topa.
„Malo.“-mrzovoljno sam se češkao po bradi.
Presabirao sam sve troškove i račune. Oduzimao od plate i dodavao. Rezultat je uvijek bivao sve gori. Po mojoj računici mjesec nikako ne bi trebao da traje duže od nedelju dana. Sve ono poslije može da se nazove opstanak.
„ A jel se još uvijek „e“ piše okrenuto prema vratima.“-ponovo upitah kćerkicu.
„Piše. Samo učiteljica u dnevniku kad piše „e“ okreće ga prema prozoru."
Slegnuo sam ramenima. Čitav život mi jedno govore, drugo misle, a treće pišu. Evo čujem i premijera kako se hvali kako izlazimo iz recesije. Podatak da je potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu duplo veća od moje plate jasno mi govori da neko od nas nije savladao matematiku. Za takav odgovor u školi bi ga prozvali „biserom“.
„Uz onakve bisere na vlasti, narod će to sve lako pozlatiti.“
Neko je pozvonio na vrata.
„Ja ću.“-ustao sam i krenuo prema vratima.
Uredno počešljan neznanac, sa puloverom, ispeglanom košulljom i kravatom na vratima mogao je značiti samo jedno.
„Neka hvala.“-zahvalih se neznancu koji se samo smiješio dok sam zatvarao vrata.
Vratih se u kuću.
„Ko je to bio?“-upita me supruga.
„Ako se matematika nije mijenjala onda je to Jehovin svjedok.“-rekoh.
„Kako znaš?“-opet pitanje.
„Da su bila dvojica to bi već bili svjedoci.“-odgovorih ponovo uzimajući olovku i iznova se bacajući na račun.
Matematika je čudo. Uvijek ima odgovore na sve.
Pozdravlja Vas mandrak72, matematičar i pragmatičar sveski na kockice i kokice.
[ Šta štampa štampa
]
07 Novembar, 2011 20:16
Saberimo se kad su nam već sve oduzeli
Prema istraživanjima u Velikoj Britaniji svaki peti učitelj ne umije da sabira. E moja Britanijo. Pa neki moji profesori kad su najpijaniji umijeli su i da se oduzmu.
Đaci OŠ „Filip Višnjić“ dobili su priliku da kroz nastavu i praksu nauče kako od otpada napraviti prirodno đubrivo. Za početak ohrabrujuće. Politički život će im dalje pokazati kako od đubreta napraviti sjajnu političku karijeru.
Pozdravlja Vas mandrak72, neizabrani i reizabrani zamajac kolotečine i jezera na kvadrat
Đaci OŠ „Filip Višnjić“ dobili su priliku da kroz nastavu i praksu nauče kako od otpada napraviti prirodno đubrivo. Za početak ohrabrujuće. Politički život će im dalje pokazati kako od đubreta napraviti sjajnu političku karijeru.
Pozdravlja Vas mandrak72, neizabrani i reizabrani zamajac kolotečine i jezera na kvadrat
[ Smijehom protiv uroka
]
03 Novembar, 2011 23:19
Na urgentnu kliniku vozilom hitne pomoći dovežen je maljoljetnik Z.P (16) u ranim jutarnjim časovima. Portparol hitne pomoći Miroslav Lajković na konferenciji za štampu za medije je izjavio da se maloljetni Z.P preodozirao facebookom. Kako je do toga došlo još nije poznato jer je ovo takav prvi takav zabilježen slučaj na našim prostorima.
„Još uvijek čekamo rezultate istrage od policije koja je na licu mjesta pored Z.P. koji je bio bez svijesti pronašla uključen lap top, kao i mobilni telefon.“-rekao je on.
Prvi nezvanični rezultati istrage putem neimenovanih izvora procurili su već prije podneva. U njima se potvrđuju pretpostavke iznešene od strane liječnika na konferenciji za štampu.
„Z.P. je bio konektovan na internet bez prekida u trajanju od 37 časova i 12 minuta. Pregledom istorijata otvaranja i posjećivanja stranica zapanjili smo se otkrićem da maloljetni nije niti jednom posjetio stranice za odrasle i već tada smo bili sigurni da imamo nešto novo dosad nezabilježeno u bogatoj policijskoj praksi.“-kaže se iz povjerljivih izvora.
„Daljom biopsijom računara ustanovljeno je da je imao svoj i još tri lažna facebook naloga. Paralelno je igrao FarmVile i City Vile na mobilnom telefonu. U toku dana otvarao je više od 27.658 fajlova različitog sadržaja od čega se 45 % odnosilo na slike sa ljetovanja, 25% fotografija bilo je u vezi sa raskidom Dače i Nataše, a preostale fotografije i fajlovi bili su vezani uz mnoge grupe za podršku na facebooku kao i raznorazne poruke koje su svojim slanjem na 6, 12 ili više adresa prijatelja donosile sreću i iznenadno bogatsvo.“
Komšija S.M. koga smo zatekli pored kuće maloljetnika bio je jasan.
„Z.P. je dobar momak, ali odmah mi je bilo sumnjivo to što za vrijeme jeftine struje iz njegove kuće nisam čuo usisivač, vešmašinu, niti sam čuo da pjeva ispod tuša što je činio stalno radi uštede električne energije.“
U srednjoj muzičkoj školi iznenađenje i muk. Njegovi drugovi iznenađeni su i šokirani saznanjem da se Z.P. predozirao facebookom.
„Uvijek je govorio da nema svoj nalog i da je to glupost. Da se to kojim slučajem desilo od turskih serija, romana Marka Vidojkovića ili showa Ivana Ivanovića lakše bi to prihvatili.“- sa suzama u očima rekla nam je njegova najbolja drugarica Marina P.
Pojava nove zavisnosti izazvala je veliku pažnju u medijima. Da li je Z.P. prva žrtva predoziranja facebookom? Imaju li vlasti spremne protivmjere i kakve su uopšte metode liječenja od toga. Ostaje nam da čekamo i sačekamo zavnično saopštenje.
Po posljednjim informacijama stanje predoziranog Z.P. je stabilno.
Pozdravlja Vas mandrak72, trapavi portparol, haker, lajker i twitter baja.
„Još uvijek čekamo rezultate istrage od policije koja je na licu mjesta pored Z.P. koji je bio bez svijesti pronašla uključen lap top, kao i mobilni telefon.“-rekao je on.
Prvi nezvanični rezultati istrage putem neimenovanih izvora procurili su već prije podneva. U njima se potvrđuju pretpostavke iznešene od strane liječnika na konferenciji za štampu.
„Z.P. je bio konektovan na internet bez prekida u trajanju od 37 časova i 12 minuta. Pregledom istorijata otvaranja i posjećivanja stranica zapanjili smo se otkrićem da maloljetni nije niti jednom posjetio stranice za odrasle i već tada smo bili sigurni da imamo nešto novo dosad nezabilježeno u bogatoj policijskoj praksi.“-kaže se iz povjerljivih izvora.
„Daljom biopsijom računara ustanovljeno je da je imao svoj i još tri lažna facebook naloga. Paralelno je igrao FarmVile i City Vile na mobilnom telefonu. U toku dana otvarao je više od 27.658 fajlova različitog sadržaja od čega se 45 % odnosilo na slike sa ljetovanja, 25% fotografija bilo je u vezi sa raskidom Dače i Nataše, a preostale fotografije i fajlovi bili su vezani uz mnoge grupe za podršku na facebooku kao i raznorazne poruke koje su svojim slanjem na 6, 12 ili više adresa prijatelja donosile sreću i iznenadno bogatsvo.“
Komšija S.M. koga smo zatekli pored kuće maloljetnika bio je jasan.
„Z.P. je dobar momak, ali odmah mi je bilo sumnjivo to što za vrijeme jeftine struje iz njegove kuće nisam čuo usisivač, vešmašinu, niti sam čuo da pjeva ispod tuša što je činio stalno radi uštede električne energije.“
U srednjoj muzičkoj školi iznenađenje i muk. Njegovi drugovi iznenađeni su i šokirani saznanjem da se Z.P. predozirao facebookom.
„Uvijek je govorio da nema svoj nalog i da je to glupost. Da se to kojim slučajem desilo od turskih serija, romana Marka Vidojkovića ili showa Ivana Ivanovića lakše bi to prihvatili.“- sa suzama u očima rekla nam je njegova najbolja drugarica Marina P.
Pojava nove zavisnosti izazvala je veliku pažnju u medijima. Da li je Z.P. prva žrtva predoziranja facebookom? Imaju li vlasti spremne protivmjere i kakve su uopšte metode liječenja od toga. Ostaje nam da čekamo i sačekamo zavnično saopštenje.
Po posljednjim informacijama stanje predoziranog Z.P. je stabilno.
Pozdravlja Vas mandrak72, trapavi portparol, haker, lajker i twitter baja.
[ Priče iz Desetog sela
]
25 Oktobar, 2011 20:08
„Izvolite.“-Hakija je ljubazno otvorio vrata svoga doma popisnoj komisiji formiranoj radi popisa stanovništva.
„Hvala. Baš ste ljubazni.“-ljubazno se zahvalio mladi popisivač kojemu je ovo bio prvi veliki zadatak od mnoštva koje će učiniti tokom života.
Sav ustreptao zbog povjerenog mu zadatka osjećao je malu tremu dok je iz crne kožne torbe vadio papire neophodne za popis. Osjećao je svu važnost trenutka, pogotovo što je nasuprot njemu sjedio domaćin i pažljivo posmtarao njegove pokrete te se još više zbuni kad vidje poglede sve te dječice koja su se skupila na golemoj sećiji i sa krupnim očima upijala nepoznata stranca. Pokušao je da se osmjehne prema njima, ali je od njih dobio samo ozbiljne poglede bez imalo razumijevanja za novonastalu situaciju.
Hakija je mirno sjedio. Danima prije toga putem radio aparata najavljivan je dolazak popisne komisije na vrata svih domaćinstva. U tom proglasu je nekoliko puta navedeno da se mora udovoljiti i odgovoriti na pitanja koja im budu postavljali članovi popisne komisije. Važnost popisa radi formiranja prave slike društva naglašavana je na svakom koraku. Gledao je u pomalo zbunjenog i smetenog člana pomalo razočaran očekivanjem i slikom koju je sebi stvorio o članovima popisne komisije.
„Hm, mislio sam da vako krupne stvari daju ozbiljnijim ljudima. Ovaj se još ni brijat nije počeo.“-razmišljao je u sebi ne skidajući svoj čelično plavi pogled sa pridošlice.
„Vasvo, o Vasvija pristavi de kavu.“-pozva svoja tri ćoška kuće koja su nosila njegovo prezime.
Popisivač je nekako već uspio na stol poredati papire. Svako njegov pokret bio je trapav, Olovka mu je ispadala nekoliko puta. Znojio se od zbunjenosti i tek nakon Hakijina poziva odluči da skine teški vuneni kaput koji nije bio pogodna za julski dan, ali zbog važnosti povjerena mu zadatka i neimanja drugog kaputa nerado ga je obukao.
Kafa se već lagano pušila na stolu kad je popisivač, Mladen kako će Hakija kasnije saznati od komšija počeo sa pitanjima. Mnoštvo pitanja, od onih uobičajenih, ime, prezime, adresa, broj lične karte, pol, bračno stanje i broj djece u porodici?
Na ovo polsjednjem pitanju Hakija se zamisli par trenutaka.
„Mirsad, Jasna, Mehmed, Nijaz, Senada, Mine, Omer, Ajša“, zamisli se par trenutaka ponovo na prste razbrajajući i prebrojavajući članove svoje familije, „ i fertik.“- završi sa prebrojavanjem.
„Znači osam i fertik.“-zaključi Hakija.
„Osam i Fertik.“-ponovi popisivač.
Odgovori Hakija na još mnoštvo pitanja o zaposlenju, zanimanju kovača, broju soba, kokošiju nosilica, ovaca i još koječega što je bilo na anketnom listiću. Bio je zadovoljan i oči su mu se sjajile dok je pobrojavao svoja bogatstva i opisivao imanja. Činjenica da će „tamo neko“ njegovu socijalnu sliku uzimati i zaračunavati u državnu statistiku. Dosolio je malo kod, broja koka i ovaca misleći da baš niko neće doći brojati baš njegove kokoši i ovce kod toliko državničkog posla.
Nakon popisa popisivač je popio kafu. Ruke znojne i dalje su se tresle kao da ima vrućicu. Nevještim koracima ispio je već ohladjelu kafu i odjurio dalje niz ulicu.
Nakom mjesec dana na vrata kod hakije banu poštar sa plavom kovertom, možda namjanje željenom od svih pošiljki.
„Kakvim dobrom Ademe?“-priupita Hakija plašeći se i da pogleda plavu kovertu kao da je zaražena.
Nekoliko puta je čuo kako su neki dobili plavu kovertu i netragom ih nestalo. Obli ga hladan znoj. Ruke otežale kao od betona, nikako da se podignu i prime koverat od poštara Adema koji je ispružio ruku s pošiljkom.
„Zašto baš ja Ademe? Nisam ništa uradio.“- mucajući zavapi Hakija.
„Danas ti, sutra ko zna? Neko mora moj Hakija.“-slegnu ramenima poštar Adem.
Ukočenim rukama primi plavu kovertu kao da je ko zna kakvom boleštinom zaražena.
„Hvala.“-nevoljono reče Ademu koji rukom dodirnu poštarsku šapku u znak pozdrava i ode.
„Lako je tebi moj Ademe. Ti si sam, a šta ću ja sa ovo moje gnjačadi.“-pogledom ga je gledao dok se gegajući gubio niz ulicu vukući veliku kožnu torbu koja se prijeteći crnila. Još dugo se lelujala pred njegovim očima i kad Adem iščeze prema gazda Markovoj kafani.
Teškim koracima pođe u kuću. Plava koverta sa velikim pečatom i brojnim markicama prijeteći je klatila međ prstima.
„Šta piše? Odakle je?“- zbunjena Vasvija ponašanjem svoga supruga i sama se uplaši.
„Ured Predsjednika SFRJ – Beograd.“- otezao je sričući Hakija ni sam nikad dobro izučivši čitanje koje mu je bilo teže od kovačka čekića kojima je hranio svoju djecu.
„Znala sam ja odma moj Hakija da neće biti dobro. Misliš da oni ne znaju kolko ti imaš kokošiju i ovaca. Misliš da ih onaj zbunjeni popisivač nije izbrojao. Moj Hakija sve se zna. Šta je ko ručo i kad je ko prdno. Još nam samo to treba da se Predsjedniku zamjeramo. Sad će svi znati da jedino Hakija laže. Još sam ja tebe gurkala ispod stola, a ti se razgoropadio pa soliš li soliš. Eto ti ga sad. Odmah da si sjeo i napisao pismo Drugu Predsjedniku. Lijepo se ti njemu izvini. Druže Predsjedniče ja taj i taj sa te i te adrese izvinjavam se jer slagah nezlonamjerno već iz neznanja. Imam tolko kokošiju i tolko ovaca. Imao bi ja njih i više da me onaj smrad od Murata ne prevari te mi odveze janjce i nikad ne plati ćaća ga njegov zakarto benasta. A kokoši mi izjede Osmanovo pašče. Ja sam njemu reko da ću ga tužiti, a on se samo iskezi onako bezub pa me još više izaziva i još kaže da za marvu i perad nema suda.“- Vasvija u dahu izrecitova sva bijesna popravljajući šarenu maramu na glavi, a Hakija je zaustavi.
„Miruj. Odo ja do Salke iz poreske. On je čestit i učen čovjek. On će mene posvjetovati šta mi je činiti, a ti ništa ne grakći oko kuće već dok se ja spremim ti očisti jedno pile i zamotaj koje jaje.“-posavjetova je Hakija te pođe da obuče svoje najbolje odijelo i košulju.
Vasvija je bila spremila i očistila pile, pripremila jaja u cegeru. Stajala je kraj vrata naslonjena na štok. Jednom rukom je pokrila usta i glavom klimala kao da nije slutila na dobro,a drugom rukom se pridržavala preko stomaka očiju punih suza.
„Salko će pomoći. On dobro zna koliko mu je puta moj ćaća džaba konja potkovo. Ajde, pazi na djecu. Odo ja časkom.“- izjuri kao da je na parni pogon i odjuru put poreske uprave gdje je bio zapsolen Salko.
Salko je sjedio za velikim stolom. Pred njim puna pepeljara opušaka i gomila papira. Odavao je utisam i previše zaposlenog činovnika. Podigao je iznenađen pogled put Hakije kad ga vidje na vratima.
„Kojim dobrom Hakija?“
„Dobri moj Salkane. Da je dobro nije. Nego pomaži ako za Boga znaš. Savjete davaj šta mi je činiti. Ti znaš mene. Znaš moga oca. Mi smo poštena vamilija.“
„No, no, šta je bilo pričaj. Ne mogu ti pomoći ako ne znam o čemu je riječ. Sjedi i pripovjedaj.“-ponudi mu Salko stolicu.
Sjede Hakija pa mu sve od reda ispripovijeda od početak do kraja. Salko je pažljivo slušao i češkao bradu. Nekoliko puta je nešto nejasno promrmljao i par puta se nakašljao.
„Evo to je taj koverat.“-pruži mu Hakija primljenu pošiljku.
„Ured Predsjednika SFRJ.“-ponovo Salko pročita naslov pošiljaoca.
„Jel ozbiljno?“-uplašeno Hakija zinu.
„Dok je Drug Predsjednik uzeo tvoj slučaj mora da je ozbiljno. Inače kad bi on od obaveza stigao da misli o jednom Hakiji i njegovim kokošima i ovcama.“-ozbiljnim glasom Salko je govorio dok je neotvorenu plavu kovertu okretao u dlanovima prije nego poče da je otvara.
Salko je pažljivo čitao. Zastajkivao, odbrojavao na prste, podizao obrve. Hakija je sve to gledao, pokušavao da odgonetne Salkove izrate sa lica. Slutio najgore.
U jednom momentu Salko zatvori i ponovo zapakova pismo.
Hakija je trperio. Iščekivao je odgovor kao ozebao sunce.
„Hakija ovako stvari stoje.“-zastade Salko i skide naočare.
„Drug Predsjednik je bio iz mnogočlane porodice. Stoga je on odlučio kumovat svakom devetom djetetu u porodici. Kako ovdje piše Fertik je tvoje deveto dijete i Drug Predsjednik će kumovati tvome djetetu. Uskoro očekuj posjetu sa poklonima i novčanom pomoći.“-Salko mu pruži koverat i uputi osmijeh.
„Čestitam od srca.“-uhvati Hakiju za ruku i stisnu je.
„Velika je to čast moja Hakija.“
Hakija se samo zbunjeno smješkao. U sebi je prebrojavao svoju djecu i dalje od troje nije umio da nabroji u sebi. Bezuspješno je pokušavao, ali nije išlo. Pozdravi se sa salkom i zbunjeno izjuri na ulicu. Iznova je brojao svoju djecu i nije umio nabrojati više od troje.
Kad je došao kući otvorio je ponovo pismo pred zapanjenom Vasvijom. Sricao je imena svoje djece onim redom kako su bila napisana.
„Mirsad, Jasna, Mehmed, Nijaz, Senada, Mine, Omer, Ajša i Fertik.“-zastade.
„Fertik. Fertik,...“-ponavljao je.
„Šta je bilo? Govori nesrećo. Kakav Fertik.“-Vasvija zavapi pred njim.
„Predsjednik nam je oprostio ovce i kokoši.“-reče.
„A Fertik?“-zapita ponovo Vasvija.
„Šalji djecu spavati. Fertik ne smije ni minuta čekati.“-nasmija se Hakija zavjerenički.
Popisna greška morala se ispraviti. S državom se nije igrati. Devet mjeseci kasnije snažan dječiji plač odjeknuo je ulicom.
„Fertik je stigao. Izvini Druže Predsjedniče na kašnjenju. Popisna greška je ispravljena.“
Pozdravlja Vas mandrak72, član i predsjednik žirija za izbor dana u godinu kad sve ide kako treba
[ Mandrakizmi
]
24 Oktobar, 2011 22:04
Srbi su automobilska velesila. Vode nas bolidi.
Pozdravlja Vas mandrak72, šumaher i solomaher
[ Priče iz Desetog sela
]
23 Oktobar, 2011 14:01
Godine koje ti oduzmu ništa ne može vratiti. Ostane samo rupa iz koje ti dugo vremena treba da sagledaš plavo nebo i odbareš kakav takav izlaz. Svaki izlaz ti se naizgled samo čini spasonosnim rješenjem dok posljednjim atomima snage i krvavim prstima pokušavaš da zaustaviš planetu zemlju koja se nepobitno kreće i migolji ispod prsta.
U godinama kada se tačno znala cijena jednog života i kada jedino on nije devalvirao jer nije vrijedio baš ništa uhvatio sam se za jedan zid nimalo obećavajućeg imena. Nije on naziv dobio po kumovima i neimarima il dunđerima. Njemu je ime bilo odskočna daska za jednu ili drugu stranu. Između je stajao samo on. Hladan i siv.
Klošarski zid.
U tom momentu tako hladan i siv bio je najbolje što se moglo dobiti. Hladnije od njega bilo je sve ostalo. Dobro se sjećam našeg prvog susreta. Bilo je to u drugoj polovini oktobra mjeseca 1992.godine. Bajata jesen miholjskog ljeta te ratne godine bila je sumorna. Škole su uveliko radile, fabrike poodavno zatvorene a ljudi pod oružjem. Nimalo vedro okruženje za mladost koja bi da potrči, uzvikne.
Leđima sam se naslonio na betonski zid koji je odvajao ostatke zapuštenog parka od glavne ulice. Naslonjen na njega imao sam dobar pogled na ulicu u kojoj nije bilo mnogo svijeta. Tek rijetki prolaznici od kojih većinu nisam poznavao. Od poznanika nigdje nije bilo ni traga. Kao stranac u svom gradu usvajao sam hladnoću betonskog zida. Njegova rječitost bila je upitna.
„Ako mene pitaš gubiš vrijeme. Čekajući ne ideš nigdje. Zaostaješ“
„Koje vrijeme? Zar ovo u dozvoli za kretanje? Ne budi smiješan.“
Primjetio sam Kizu. Nismo se nikada upoznali, pozdravljali. Prilazio je ravno meni. Nije bio mobilisan zbog invaliditeta. Da li je to uopšte bila srećna okolnost.
„Zdravo.“-već mi je pružio ruku da se rukujemo.
„Zdravo. Zoran.“-pružih ruku te se predstavih.
„Znam. Ja sam Kiza. Šta si u horoskopu?“
„Škorpija.“-rekoh.
„I sam sam mislio. Šta si u podznaku?“
„Ne znam, ne pratim to mnogo.“
Naslonio se na zid pored mene. Zapalio je cigaretu i meni ponudio jednu. Nisam uzeo jer sam nepušač. Posmatrali smo pustu ulicu grada koja je ne tako davno u ovo vrijeme znala biti dobro ispunjena. Objekti sa obe strane ulice djelovali su izgubljeno i tužno bez ljudi.
Bližilo se podne. Lišće na bogato nakićenim lipama još se dobro držalo, mnogo bolje od grada na ušću dvije rijeke.
„Da li je ovako svaki dan?“-upitah kao da nisam godinama bio u svom gradu, a tek sam bio tri mjeseca odsutan.
„Umije biti i gore. Zavisi s koje strane zida gledaš na sve to.“
Nakon toga srednjoškolci su nakratko ispunili ulicu. Vrlo brzo nestalo je smijeha.
„Gdje nestadoše svi.“-upitah.
U tom momentu jedan srednjoškolac sa ozbiljnim licem prišao je Kizi.
„Zdravo Kizo. Šta ima danas za Bikove?“
„Zdravo Šomi. Ove nedjelje te prvenstveno očekuju problemi na emotivnom planu. Nešto u vezi odnosa sa partnerom neće biti kako treba. Rasprave bi mogle biti prilično burne i uglavnom izazvane pretjeranom posesivnošću. To će vas oboje iscrpiti i nepovoljno uticati na vaše daljnje uspjehe. Pripazi se ovih dana na osjetljivost reproduktivnih organa. Znači miči guzicu od zida.“-ozbiljnim glasom mu odgovori kao da mu saopštava kakvu medicinsku dijagnozu.
„Imaš cigaretu? Ona je vaga. Uravnotežena i pravedna. Shvatiće ona. Samo moraš biti pažljiv. Najlakše je zabrljati.“-nastavio je da mu pripovijeda.
Nakon što mu je dao cigaretu okrenuo se otišao niz ulicu. Kiza me pogleda. U ruci je držao cigaretu i kroz oblak dima zatraži od mene „Politiku“ da nešto uporedi.
Odmah je pronašao stranicu sa horoskopom. Nešto je čitao i mrmljao. Usput bi nešto prokomentarisao. Uzeo je olovku iz džepa i nešto zapisao na malom papiriću te mi vratio novine.
Poslije su mu prilazili još neki klinci. Kiza im je tumačio horoskop. Jednu klinku je ineteresovao neki klapčić i tražila je od Kize da horoskoposki pronađe podudarnosti njihovih znakova. Pristao je i obećao da će malo pogledati. Spominjao joj je i natalnu kartu. Brzo su otišli i oni.
Tih nekoliko dana svakodnevno smo se sretali pod krošnjom lipe na klošarskom zidu. Zid je i dalje stajao. Zainteresovani za dnevni horoskop navraćali bi kod Kize koji je tumačio horoskope i svakodnevna dešavanja i događaje. Radovao se kao malo dijete kad bi neko potvrdio da mu je dobro protumačio horoskop.
Iznova su mu prilazili novi zainteresovani. Sa svima njima vrlo brzo je uspostavljao kontakte. Ponekad bi se zavjerenički nasmijao kad bi saznao za horoskopski znak.
„To je dobro. To je dobar znak. Znaš pitala me je neka vodolija za tebe. Vidjeću još malo. Navrati sutra.“
Koristio je svoje poznavanje horoskopskih znakova, njihovih horoskopskih osobina i znatiželju zainteresovanih da sklapa nova poznanstva, potpomaže i podstiče simpatije da se sretnu i upoznaju. Zauzvrat nije tražio ništa. Pokoju cigaretu.
Bio je polazna i prolazna stanica za mnoge generacije koje su stidljivo najavljivale svoj ulazak u svijet odraslijih. Svijet zaljubljenih i onih koji bi to rado bili. Na klošarskom zidu stečena su mnoga predznanja, načinjeni prvi koraci. Stečena samopouzdanja.
Još neko vrijeme nakon toga susretali smo se pored klošarskog zida gdje je on i dalje bio redovan gost. Ja sve rijeđe. Mnoštvo onih koji su svraćali po informaciju do njega nisu više svraćali. Nije se ljutio. Dolazili bi novi i on bi iznova sa njima sklapao paktove koji ne traju duže od slijedećeg koraka.
Godinama kasnije naslonio sam se na klošarski zid. Bio je hladan i siv. Ratni period odavno je minuo. Neka nova lica krasila su glavnu ulicu malog grada. Među njima prepoznao sam Kizu. Pomalo oronuo sa mnogo sijedih prilazio mi je.
„Imaš cigaretu? A da, ti ne pušiš.“
„Kako ide?“-upitah.
„Ide. Sve što valja otišlo je. Ostali su samo oni koji ni u horoskop više ne vjeruju. Pitaju reda radi. Ne po srcu i duši.“
„Tako loše.“-konstatovah mada sam i sam već sve to znao.
Klošarski zid je i dalje stajao siv i hladan. Za one koji tek dolaze pitam se ko će biti taj da im kaže da odmaknu guzicu od betona. Kiza će još neko vrijeme, a poslije?
Često prolazim pored klošarskog zida. Neka nova lica sjede na njemu, pored njega. Zub vremena načeo je ono što je građeno da nadživi mnoge od nas. Neki su odavno spoznali i hladnije mjesto od njega, oni sretniji sjete se vremena dok ih je ljubav grijala, dok je horoskop zauzimao važnije mjesto u dnevnim časopisima. Sve ono što ne treba saznaće sa interneta, osim da maknu guzicu sa betona.
Oni što čekaju osjetiće prvi šta to znači. Proći će ih vrijeme.
Pozdravlja vas mandrak72, klošarski taktičar i i mikroskopičar protivpodmorničke krvi
[ Ratni dnevnik vojnika mandraka72
]
22 Oktobar, 2011 17:45
05.08.1994.god. Iz ratom zahvaćenog dnevnika
05.08.1994.god.
Jutro je bilo svježe. U minskom polju bilo je živo. Pokušavao sam pogledom da izvršim smotru zaostavštine saboraca. Jedno grupisano i iz više dijelova moglo je biti samo Milanovo. Za njega su često govorili da mu guza „žvaće“ čim nešto šušne. Šuštilo je na sve strane čini mi se. Jedno njegovano i ravno položeno moglo je biti samo od Miće. On je ipak trgovac i naučio je da sve mora biti složeno „cakum pakum“. Kao na rafama. Nisam dalje tumačio. Osvrnuo sam se. Bila je to pravilna osmica. Nisam nikako volio taj broj. Više bih volio šesticu ili upitnik barem, ali osmica nije dobar znak.
Neprijatelj je dejstvovao. Bilo je nekoliko ranjenih. Jedan od njih dobio po strini. Znao sam da osmice nikako ne valjaju. Opet su moja predviđanja bila tačna. Neću više vrtiti strinom zbog osmice.
Pasulj je bio čokoladni. Obojen i bez okusa. Baš kao i Huper šareni časopis sa bezvrijedenim informacija. U dijelu svijeta koji sad mirno spava neko sluša Galu, neko Bajonea, a veliki dio njih juri 200 na sat. A ja sam bio na redu za stražu. Moja porcija od dva sata bila je preda mnom. Meni je preostalo da grickam sekundu po sekundu života koji se nikada neće vratiti.
Priuštio sam sebi prvo kupanje na otvorenom. Voda je bila hladna kao led. Svako uživanje vrlo brzo je bilo isključeno. Drugi put naći ću način da podgrijem vodu. Presvukao sam i oprao veš i čarape. Nimalo mačo posao od mene. Jebi ga nisam Rambo.
Večera je prošla pored nas. Paprikaš. Nismo imali više hrane pa smo uzeli svoje sledovanje. Bezukusna kaša neprepoznatljiva okusa ispunila mi je želudac. Marinko P. iz rova do našeg dotrčao je i upozorio nas da ne jedemo paprikaš. Pronašli su skuvana miša u manjerci. Nisam znao da li da se smijem Radovanu J. i Rajku P. koji su se naslonili na grudobran i bezuspješno pokušavali da povrate pojedeni sadržaj ili da plačem. Nijedno mi ne bi pomoglo. Prihvatio sam to kao mišje samopožrtvovanje i njegov mali doprinos borbi, za razliku od nekih miševa koji su na sve načine tražili put da pobjegnu iz jedinice. Jedan veći pacov je to učinio kroz donatorstvo nafte mjesečno od 200 litara.
Peti je dan. Pišem sve sitnije na papir od cigareta. Još dvadeset pet dana. S prvim sumrakom sve je hladnije. Sutra ću malo prošvrljati linijom.
Jutro je bilo svježe. U minskom polju bilo je živo. Pokušavao sam pogledom da izvršim smotru zaostavštine saboraca. Jedno grupisano i iz više dijelova moglo je biti samo Milanovo. Za njega su često govorili da mu guza „žvaće“ čim nešto šušne. Šuštilo je na sve strane čini mi se. Jedno njegovano i ravno položeno moglo je biti samo od Miće. On je ipak trgovac i naučio je da sve mora biti složeno „cakum pakum“. Kao na rafama. Nisam dalje tumačio. Osvrnuo sam se. Bila je to pravilna osmica. Nisam nikako volio taj broj. Više bih volio šesticu ili upitnik barem, ali osmica nije dobar znak.
Neprijatelj je dejstvovao. Bilo je nekoliko ranjenih. Jedan od njih dobio po strini. Znao sam da osmice nikako ne valjaju. Opet su moja predviđanja bila tačna. Neću više vrtiti strinom zbog osmice.
Pasulj je bio čokoladni. Obojen i bez okusa. Baš kao i Huper šareni časopis sa bezvrijedenim informacija. U dijelu svijeta koji sad mirno spava neko sluša Galu, neko Bajonea, a veliki dio njih juri 200 na sat. A ja sam bio na redu za stražu. Moja porcija od dva sata bila je preda mnom. Meni je preostalo da grickam sekundu po sekundu života koji se nikada neće vratiti.
Priuštio sam sebi prvo kupanje na otvorenom. Voda je bila hladna kao led. Svako uživanje vrlo brzo je bilo isključeno. Drugi put naći ću način da podgrijem vodu. Presvukao sam i oprao veš i čarape. Nimalo mačo posao od mene. Jebi ga nisam Rambo.
Večera je prošla pored nas. Paprikaš. Nismo imali više hrane pa smo uzeli svoje sledovanje. Bezukusna kaša neprepoznatljiva okusa ispunila mi je želudac. Marinko P. iz rova do našeg dotrčao je i upozorio nas da ne jedemo paprikaš. Pronašli su skuvana miša u manjerci. Nisam znao da li da se smijem Radovanu J. i Rajku P. koji su se naslonili na grudobran i bezuspješno pokušavali da povrate pojedeni sadržaj ili da plačem. Nijedno mi ne bi pomoglo. Prihvatio sam to kao mišje samopožrtvovanje i njegov mali doprinos borbi, za razliku od nekih miševa koji su na sve načine tražili put da pobjegnu iz jedinice. Jedan veći pacov je to učinio kroz donatorstvo nafte mjesečno od 200 litara.
Peti je dan. Pišem sve sitnije na papir od cigareta. Još dvadeset pet dana. S prvim sumrakom sve je hladnije. Sutra ću malo prošvrljati linijom.
[ Generalna
]
20 Oktobar, 2011 17:59
Zbog mnoštva obaveza okasnih sa zadatkom. Odmah da napomenem da računar na kojem pišem ima instaliran program „Skontosamte2011“ koji mi omogućava da duboko čitam likove sa druge strane žice ili ekranceta. Tako odmah da kažem da uopšte ne moram ja ništa da zamišljam. A njegove analize govore mi ovako:
AnaM. Kao što kaže poznata pjesma koja se vrti među vanzemaljcima „Moja AnaM nema ManA..“ u duhu najbolje nama dostupne kosmičke pisarice vrlo brzo uočava i predočava nam svakodnevne probleme i dileme naše svakodnevnice. Ne plaši se da naoštri pero i ubode u srž problema. Dodatnu snagu crpi iz kosmičke „druge Ja“ BeladonaM i brzinom od tri vorpa protutnja naslovnom stranom blog.rs, digne prašinu i onda se povuče i sa pristojne udaljenosti ova crnomanjasta plavuša žute boje kose vedrim komentarima i duhovitim opaskama blog boji pozitivnom energijom i prijekopotrebnim humorom. Činjenica da je ova izvanzemaljka poznavatelj našeg Voje R. Mogu tek da zamislim kakav su šou u stanju da naprave ova dva-tri lika.
Razmišljanka. Kod pojave ovog lika gorepomenuti program zastao je sa klasifikacijom ovog blogera. Milioni kombinacija, rekombinacija, permutacija i sladoledijancija nije mnogo pomoglo programu na momente čineći da se i sam dvoumi da li poteze sa druge strane ADSL-a vuče Karpov ili čak Kasparov. Program nije mogao mnogo više da mi kaže od onoga što i sam vidim. Ova osoba razmišlja i to vrlo pozitivno što je umnogome doprinijelo da osvoji viosku ocjenu koju je već potvrdio i neimenovani žiri koji je želio ostati anoniman.
Marcotespi. Hm. Ovaj spartanac, rimljanin, pauk koji je od početka umio da mi donese zabunu zbog mnoštva nickova polako asfaltira utabane staze. Romatičar i sanjar kako kaže gorepomenuti program „skontosamte2011“ sjajno brodi na burnim talasima blog.rs. Činjenica da je usmjerio i svoja jedra napunio ljubavlju daju mi za pravo da predosjetim visoke domete kojima strijemi. Njegova slika u foto albumu moga bloga i osmijeh svakako doprinose mom pozitivnom mišljenju o njemu, a njemu omogućava besplatnu reklamu. Pa gdje to još ima osim naravno kod mene. Samo naprijed Marco.
Merkur. Drugi od tri sa slovom M koji slijede. Prvi planet do sunca vjerovatno daje dobru svjetlost koja omogućava njene fotopostove. Kratke i sadržajne. Slikom nadopunjuje sve ono što riječima oboji. Umije da priča sa prirodom te se stoga radujem da nisam sam u svemu tome. Voli mačke. Zbunila me sa saletlom, ali i odmah pojasnila mnogo štošta. Voli nebo. Voli tišinu i samoću. Teško se mjesecu koji pojma nema, ako i namah siđe do jedne saletle gdje ga merkur čeka sa iglama pletećim.
Mimche. Budućnost Srbije je u rukama mladih. U ovim teškim vremenima lijep glas daleko se čuje. Jedan takav ispunio je Sabornu crkvu. Naša je radost da je ovdje sa nama i svojim osmijehom čini naš blog boljim i ljepšim. Uvijek me raduju iskrene i mudre riječi. Mimche umije sa njima na našu radost. S vjerom u našu mladost. Naprijed mimche.
Domaćica. Umije sa riječima i varjačom. Jednostavno umije na sve načine da nam zaokupi pažnju. Stihovima i fotoizletima. Njeno najjače oružje su riječi podrške koju je upućivala mnogima od nas na početku pisanja. Upravo njen komentar zadržao me je na blogu sve ovo vrijeme. Zbog mnoštva obaveza malo je rjeđe sa nama riječju, ali prisutna je duhom. Dobar blog se po Domaćici poznaje.
Sanjarenja56. Energetski sistem Japana nam zavidi. Tolika količina pozitivne i usmjerene energije u pokretu je neizmjerljiva. Pažljiva i uvijek spremna savjetima pomoći ili bar uputiti na pravu adresu. Njen valcer bez prestanka ovu blog stranicu čini razigranom i humorom isprepletenu sa mnoštvom fotografija koji oplemenjuju i obogaćuju život iz destinacija širom svijeta. Neka valcer traje.
Pričalica. Nije slučajno što sam je ostavio za kraj. Kroz njene postove, priče, pjesme. Izbor iz duhovnih tema i bogate istorije srpskog naroda vrlo jasno sam uočio ono što je danas svima nama neophodno. Čovjekoljublje. Unutrašnja ljepota i čistota duše budi vjeru u bolju budućnost. Njen uporni rad na tome potvrđuje da je na dobrom putu i moje je zadovoljstvo poznavati je u ovom velikom svijetu inetrenta i zahvaljujem Bogu što su se njeni putevi ukrstili sa našim na blog.rs. Nama na radost. Živjela nam pričalica svih pričalica.
Izvinite ako gdjegod pogriješih nenamjerno ili greškom aplikacije „skontosamte2011“. Mogao bih još mnogo štošta kazati ili napisati. Na blog rs. imao sam čast upoznati mnogo sjajnih ljudi. Šuky, Stepski vuk, Casper, Unajedinu, Patosa, Nesanicu, Krila anđela, Bzimena, Persefona, Roksana, Gastrositi, Mesečina, Behappy, Malaino, Tanjanakić, Baladašević, Mladi luk, Talas, Voja, Cicily, Tužna, Betyn, Nastasja, Hyperblogger, Vuk Panonski, Purplemind, Bokikojić,....
Tu se spisak ne završava. Dolaze uvijek mlade snage koje imaju šta reći i to je ono što je najbolje. Zadatak sam imao i moja zamišljanja blogera su predočena i ponuđena vama na uvid.
Pozdravlja Vas mandrak72
AnaM. Kao što kaže poznata pjesma koja se vrti među vanzemaljcima „Moja AnaM nema ManA..“ u duhu najbolje nama dostupne kosmičke pisarice vrlo brzo uočava i predočava nam svakodnevne probleme i dileme naše svakodnevnice. Ne plaši se da naoštri pero i ubode u srž problema. Dodatnu snagu crpi iz kosmičke „druge Ja“ BeladonaM i brzinom od tri vorpa protutnja naslovnom stranom blog.rs, digne prašinu i onda se povuče i sa pristojne udaljenosti ova crnomanjasta plavuša žute boje kose vedrim komentarima i duhovitim opaskama blog boji pozitivnom energijom i prijekopotrebnim humorom. Činjenica da je ova izvanzemaljka poznavatelj našeg Voje R. Mogu tek da zamislim kakav su šou u stanju da naprave ova dva-tri lika.
Razmišljanka. Kod pojave ovog lika gorepomenuti program zastao je sa klasifikacijom ovog blogera. Milioni kombinacija, rekombinacija, permutacija i sladoledijancija nije mnogo pomoglo programu na momente čineći da se i sam dvoumi da li poteze sa druge strane ADSL-a vuče Karpov ili čak Kasparov. Program nije mogao mnogo više da mi kaže od onoga što i sam vidim. Ova osoba razmišlja i to vrlo pozitivno što je umnogome doprinijelo da osvoji viosku ocjenu koju je već potvrdio i neimenovani žiri koji je želio ostati anoniman.
Marcotespi. Hm. Ovaj spartanac, rimljanin, pauk koji je od početka umio da mi donese zabunu zbog mnoštva nickova polako asfaltira utabane staze. Romatičar i sanjar kako kaže gorepomenuti program „skontosamte2011“ sjajno brodi na burnim talasima blog.rs. Činjenica da je usmjerio i svoja jedra napunio ljubavlju daju mi za pravo da predosjetim visoke domete kojima strijemi. Njegova slika u foto albumu moga bloga i osmijeh svakako doprinose mom pozitivnom mišljenju o njemu, a njemu omogućava besplatnu reklamu. Pa gdje to još ima osim naravno kod mene. Samo naprijed Marco.
Merkur. Drugi od tri sa slovom M koji slijede. Prvi planet do sunca vjerovatno daje dobru svjetlost koja omogućava njene fotopostove. Kratke i sadržajne. Slikom nadopunjuje sve ono što riječima oboji. Umije da priča sa prirodom te se stoga radujem da nisam sam u svemu tome. Voli mačke. Zbunila me sa saletlom, ali i odmah pojasnila mnogo štošta. Voli nebo. Voli tišinu i samoću. Teško se mjesecu koji pojma nema, ako i namah siđe do jedne saletle gdje ga merkur čeka sa iglama pletećim.
Mimche. Budućnost Srbije je u rukama mladih. U ovim teškim vremenima lijep glas daleko se čuje. Jedan takav ispunio je Sabornu crkvu. Naša je radost da je ovdje sa nama i svojim osmijehom čini naš blog boljim i ljepšim. Uvijek me raduju iskrene i mudre riječi. Mimche umije sa njima na našu radost. S vjerom u našu mladost. Naprijed mimche.
Domaćica. Umije sa riječima i varjačom. Jednostavno umije na sve načine da nam zaokupi pažnju. Stihovima i fotoizletima. Njeno najjače oružje su riječi podrške koju je upućivala mnogima od nas na početku pisanja. Upravo njen komentar zadržao me je na blogu sve ovo vrijeme. Zbog mnoštva obaveza malo je rjeđe sa nama riječju, ali prisutna je duhom. Dobar blog se po Domaćici poznaje.
Sanjarenja56. Energetski sistem Japana nam zavidi. Tolika količina pozitivne i usmjerene energije u pokretu je neizmjerljiva. Pažljiva i uvijek spremna savjetima pomoći ili bar uputiti na pravu adresu. Njen valcer bez prestanka ovu blog stranicu čini razigranom i humorom isprepletenu sa mnoštvom fotografija koji oplemenjuju i obogaćuju život iz destinacija širom svijeta. Neka valcer traje.
Pričalica. Nije slučajno što sam je ostavio za kraj. Kroz njene postove, priče, pjesme. Izbor iz duhovnih tema i bogate istorije srpskog naroda vrlo jasno sam uočio ono što je danas svima nama neophodno. Čovjekoljublje. Unutrašnja ljepota i čistota duše budi vjeru u bolju budućnost. Njen uporni rad na tome potvrđuje da je na dobrom putu i moje je zadovoljstvo poznavati je u ovom velikom svijetu inetrenta i zahvaljujem Bogu što su se njeni putevi ukrstili sa našim na blog.rs. Nama na radost. Živjela nam pričalica svih pričalica.
Izvinite ako gdjegod pogriješih nenamjerno ili greškom aplikacije „skontosamte2011“. Mogao bih još mnogo štošta kazati ili napisati. Na blog rs. imao sam čast upoznati mnogo sjajnih ljudi. Šuky, Stepski vuk, Casper, Unajedinu, Patosa, Nesanicu, Krila anđela, Bzimena, Persefona, Roksana, Gastrositi, Mesečina, Behappy, Malaino, Tanjanakić, Baladašević, Mladi luk, Talas, Voja, Cicily, Tužna, Betyn, Nastasja, Hyperblogger, Vuk Panonski, Purplemind, Bokikojić,....
Tu se spisak ne završava. Dolaze uvijek mlade snage koje imaju šta reći i to je ono što je najbolje. Zadatak sam imao i moja zamišljanja blogera su predočena i ponuđena vama na uvid.
Pozdravlja Vas mandrak72
[ Ratni dnevnik vojnika mandraka72
]
19 Oktobar, 2011 17:59
04.08.1994. Iz ratom zahvaćenog dnevnika
04.08.1994.god.
Pirgo je opet napravio pometnju u rovu do nas. Jeo je na straži. On se kunuo da je to bila lasica koja je odbravila kutiju, nasjekla slanine i ogulila skuvana jaja. Što je i od lasice mnogo je.
Za doručak sam jeo paštetu koju sam donio od kuće. Rado bih je razvukao na dva dana ali nemamo frižider i nema struje kad bi ga kojim slučajem i imali. Upravo zbog toga se često zapitam što se ratovi ne vode po kvartovima i samoposlugama.
Za ručak smo izbjegli pasulj. Božo zvani Koza rekao je kako pasulj najbolje drži glad na uzdi. Šta znam u ovoj vukojebini i mi smo gladni kao vuci. Auuuuuuu. Mića je opet nosio flašu u šumu. Izgleda da se stidi piti vode pred nama. Vratio se sa praznom flašom. „Šuma otvara apetit“ rekao je Mile V.
Veečera je i ovaj put prošla bez nas. Komandir čete je navratio i ispušio jednu. Gladio je brkove. Divili smo se njegovim brkovima. Bio je poput Barta Rejnoldsa. I Boro B. je nosio brkove, gladio ih i češkao ali su njegovi bili „pedentni“ kao kod Klarka Gebla. Svejedno bilo je krajnje vrijeme da se okupam. I ja sam počeo da se češkam gdje god sam imao brkove.
Pirgo je opet napravio pometnju u rovu do nas. Jeo je na straži. On se kunuo da je to bila lasica koja je odbravila kutiju, nasjekla slanine i ogulila skuvana jaja. Što je i od lasice mnogo je.
Za doručak sam jeo paštetu koju sam donio od kuće. Rado bih je razvukao na dva dana ali nemamo frižider i nema struje kad bi ga kojim slučajem i imali. Upravo zbog toga se često zapitam što se ratovi ne vode po kvartovima i samoposlugama.
Za ručak smo izbjegli pasulj. Božo zvani Koza rekao je kako pasulj najbolje drži glad na uzdi. Šta znam u ovoj vukojebini i mi smo gladni kao vuci. Auuuuuuu. Mića je opet nosio flašu u šumu. Izgleda da se stidi piti vode pred nama. Vratio se sa praznom flašom. „Šuma otvara apetit“ rekao je Mile V.
Veečera je i ovaj put prošla bez nas. Komandir čete je navratio i ispušio jednu. Gladio je brkove. Divili smo se njegovim brkovima. Bio je poput Barta Rejnoldsa. I Boro B. je nosio brkove, gladio ih i češkao ali su njegovi bili „pedentni“ kao kod Klarka Gebla. Svejedno bilo je krajnje vrijeme da se okupam. I ja sam počeo da se češkam gdje god sam imao brkove.
[ Ratni dnevnik vojnika mandraka72
]
18 Oktobar, 2011 17:39
03.08.1994. Iz ratom zahvaćenog dnevnika
03.08.1994.god.
U rovu do nas čula se galama. Izgleda da je Pirgo pojeo svu pitu i govorili su mu da je svinja i da je ušao prvim nogama u korito. Šta je u međuvremenu radio sa zadnjim nogama nisam saznao, ali vjerujem kad bi kojim slučajem imao rep da bi vrtio radosno sa njim. No to je samo moja pretpostavka.
Zvrc je otišao po vodu. Nije se vratio do pred samu večer te smo poskapali od žeđi. Kaže da je pronašao pusto brdo. Nismo mogli da mu povjerujemo. U vukojebini pa pusto brdo. Slučaj za naučnike.
Za ručak opet nismo uzimali pasulj. Dovršavali smo posljednje zalihe hrane donešene od kuće. Crvenog luka ostalo je još jedan borbeni komplet. U rovu smo se složili da ga nećemo jesti za večeru. Sasvim je dovoljno što se čuju čarape.
Rižu smo opet preskočili. Najveći gubitnik bila je kobila Mica sa velikim krupnim očima kao u jedne Jasne iz tekstilne škole. Trebalo je opet pune manjerke vratiti nazad u komandu koja će istu proslijediti nimalo oduševljenim svinjama. Božo zvani Koza, koji je više ličio na morskog krastavca negoli na ostale sisare donio je cigarete svima. Tako da su oni koji puše čim im ponestane cigareta tražili da popuše i naše.
Kako sam dugački veš obukao dan prije, zbog dužine veša i slobodnog prostora na stranici ova informacija ušla je u dnevnik dan kasnije što istome ne umanjuje njenu važnost. „Ništa ljepše od ojeda u avgustu“ kaže stara latinska poslovica.
U rovu do nas čula se galama. Izgleda da je Pirgo pojeo svu pitu i govorili su mu da je svinja i da je ušao prvim nogama u korito. Šta je u međuvremenu radio sa zadnjim nogama nisam saznao, ali vjerujem kad bi kojim slučajem imao rep da bi vrtio radosno sa njim. No to je samo moja pretpostavka.
Zvrc je otišao po vodu. Nije se vratio do pred samu večer te smo poskapali od žeđi. Kaže da je pronašao pusto brdo. Nismo mogli da mu povjerujemo. U vukojebini pa pusto brdo. Slučaj za naučnike.
Za ručak opet nismo uzimali pasulj. Dovršavali smo posljednje zalihe hrane donešene od kuće. Crvenog luka ostalo je još jedan borbeni komplet. U rovu smo se složili da ga nećemo jesti za večeru. Sasvim je dovoljno što se čuju čarape.
Rižu smo opet preskočili. Najveći gubitnik bila je kobila Mica sa velikim krupnim očima kao u jedne Jasne iz tekstilne škole. Trebalo je opet pune manjerke vratiti nazad u komandu koja će istu proslijediti nimalo oduševljenim svinjama. Božo zvani Koza, koji je više ličio na morskog krastavca negoli na ostale sisare donio je cigarete svima. Tako da su oni koji puše čim im ponestane cigareta tražili da popuše i naše.
Kako sam dugački veš obukao dan prije, zbog dužine veša i slobodnog prostora na stranici ova informacija ušla je u dnevnik dan kasnije što istome ne umanjuje njenu važnost. „Ništa ljepše od ojeda u avgustu“ kaže stara latinska poslovica.
[ Ratni dnevnik vojnika mandraka72
]
17 Oktobar, 2011 18:25
02.08.1994. Iz ratom zahvaćenog dnevnika
02.08.1994.god.
Smrzo sam se ko govno. Straža je protekla uredno. Pojedinci su slavili do duboko u noć, a onda je Borko S. zašao u međuprostor. Stigli su izviđači i pronašli ga upišanog i usranog u dubokom snu. Kažu da se u nevolji poznaju junaci. E Borko zasro si stvar ko klozetsku dasku.
Doručak. Slanina sapunjara bijela kao startas patike. Eh, ja sam oduvijek volio adidas, mada bi i nike bila osvježenje. Okolina nije loša. Ispred nas šuma, iza opet šuma. Osjećam se zaštićen ko međed. Ptičice pjevaju i nema naznaka djelovanja neprijatelja.
Ručak. Nismo uzimali manjerku sa pasuljom. Jeli smo pite sa sirom i crveni luk koji smo donijeli od kuće. Poslije toga ponovo smo se zavukli ko gušteri pod kamen u zemunici. Samo četvoronoške može da se uđe do ležaja. Pitam se kako su oni prethodnici izdržali toliko dugo.
Večera. Nismo uzimali rižu. Nije da nam se ne sviđa, ali je odvratna. Jedan iz komande kaže kako ni svinje neće da je jedu. Bratska solidarnost šta li je. Svejedno drago mi je da imamo istomišljenike. Zemunice povezuje odavno zapušteni šumski put. Po prvi put sam išao polagati minu. Nagaznu. Pravo je zadovoljstvo pronaći neposrano mjesto, gotovo kao pronaći parking u centru ili mjesto za sjesti u gradskom prevozu.
Nije bilo mnogo uzbuđenja, Radovan je opet izgubio u ajncu, a Tambura lupetao bez veze. Bolje bi bilo da ga zovu bubanj ili klepka. Ono zvono što nosi ovan predvodnik jer se sve kod njega u rovu vrti oko njega.
Smrzo sam se ko govno. Straža je protekla uredno. Pojedinci su slavili do duboko u noć, a onda je Borko S. zašao u međuprostor. Stigli su izviđači i pronašli ga upišanog i usranog u dubokom snu. Kažu da se u nevolji poznaju junaci. E Borko zasro si stvar ko klozetsku dasku.
Doručak. Slanina sapunjara bijela kao startas patike. Eh, ja sam oduvijek volio adidas, mada bi i nike bila osvježenje. Okolina nije loša. Ispred nas šuma, iza opet šuma. Osjećam se zaštićen ko međed. Ptičice pjevaju i nema naznaka djelovanja neprijatelja.
Ručak. Nismo uzimali manjerku sa pasuljom. Jeli smo pite sa sirom i crveni luk koji smo donijeli od kuće. Poslije toga ponovo smo se zavukli ko gušteri pod kamen u zemunici. Samo četvoronoške može da se uđe do ležaja. Pitam se kako su oni prethodnici izdržali toliko dugo.
Večera. Nismo uzimali rižu. Nije da nam se ne sviđa, ali je odvratna. Jedan iz komande kaže kako ni svinje neće da je jedu. Bratska solidarnost šta li je. Svejedno drago mi je da imamo istomišljenike. Zemunice povezuje odavno zapušteni šumski put. Po prvi put sam išao polagati minu. Nagaznu. Pravo je zadovoljstvo pronaći neposrano mjesto, gotovo kao pronaći parking u centru ili mjesto za sjesti u gradskom prevozu.
Nije bilo mnogo uzbuđenja, Radovan je opet izgubio u ajncu, a Tambura lupetao bez veze. Bolje bi bilo da ga zovu bubanj ili klepka. Ono zvono što nosi ovan predvodnik jer se sve kod njega u rovu vrti oko njega.
[ Ratni dnevnik vojnika mandraka72
]
16 Oktobar, 2011 22:35
01.08.1994. Iz ratom zahvaćenog dnevnika
01.08.1994.god.
Smotra jedinice obavljena je u Kostajnici. Svi smo uzbuđeni. Smjena bi trebala da traje mjesec dana nakon koje bi dobili mjesec dana odmora. To se odnosi na one koji se živi vrate. Kako su neki počeli rano jutros bio sam siguran ako ništa drugo ubiće ih piće.
Prva dejstva bila su na stajalištu kod mog Novog Grada. Dejstvovalo se svim oružjima. Najviše dugim devetkama i kuburama, dobro napunjenih pivom. Najdalje je otišao Božo Š. Bacio je bombu. Jedan autobus je lakše ranjen, drugi je onesposobljen i izbačen iz stroja za duži period.
Onim koji su sjedili pored polupanih prozora nije pomoglo što su pjevali pjesmu „Nikom nije ljepše nego nam samo da je vako svaki dan“. Ozebli su i promukli u najmanju ruku kao da su pjevali „Snijeg je opet Snježana..“.
Put je trajao par sati do odrerdišta. Božo Š. je opet dejstvovao. „I zatvor je za ljude“, izjavio je Božo dok su ga razoružavali. Nije baš da sam mu vjerovao. Takvo što meni se nikada neće dogoditi.
Stigli smo na položaj. Visoravan od 1200 metara dočekala nas je suncem i oduševljenjem pripadnika jedinice koju smo zamijenili.
Pred sam mrak zauzeli smo položaje. Ležeći je bio najzastupljeniji.
Jedva čekam da svane, da vidim gdje se nalazim.
Smotra jedinice obavljena je u Kostajnici. Svi smo uzbuđeni. Smjena bi trebala da traje mjesec dana nakon koje bi dobili mjesec dana odmora. To se odnosi na one koji se živi vrate. Kako su neki počeli rano jutros bio sam siguran ako ništa drugo ubiće ih piće.
Prva dejstva bila su na stajalištu kod mog Novog Grada. Dejstvovalo se svim oružjima. Najviše dugim devetkama i kuburama, dobro napunjenih pivom. Najdalje je otišao Božo Š. Bacio je bombu. Jedan autobus je lakše ranjen, drugi je onesposobljen i izbačen iz stroja za duži period.
Onim koji su sjedili pored polupanih prozora nije pomoglo što su pjevali pjesmu „Nikom nije ljepše nego nam samo da je vako svaki dan“. Ozebli su i promukli u najmanju ruku kao da su pjevali „Snijeg je opet Snježana..“.
Put je trajao par sati do odrerdišta. Božo Š. je opet dejstvovao. „I zatvor je za ljude“, izjavio je Božo dok su ga razoružavali. Nije baš da sam mu vjerovao. Takvo što meni se nikada neće dogoditi.
Stigli smo na položaj. Visoravan od 1200 metara dočekala nas je suncem i oduševljenjem pripadnika jedinice koju smo zamijenili.
Pred sam mrak zauzeli smo položaje. Ležeći je bio najzastupljeniji.
Jedva čekam da svane, da vidim gdje se nalazim.
