Rade Z. bio je poznat liječnicima širom regiona. Njegovu sklonost ka bolestima nije zabilježila niti jedna medicinska enciklopedija. Opsesija za stalnim liječničkim nadzorom bile je velika.
Rade, plavokosi pedesetogodišnjak rumenog lica bilo je lice koje ste mogli sresti svakodnevno a da ne primjetite da ste ga sreli. Tek pažljiviji pogled i posmatranje njegova lica moglo je neke stvari dati naslutiti o njemu. Tako je i bilo kad sam ga prvi put spazio u čekaonici ispred porodičnog ljekara. Obično mnogo ne pridajem pažnje na prisutne pacijente osim ako ne ugrožavaju moj ugovoreni tremin kod liječnika porodične medicine. Ali,...

Rade je mirno sjedio toga dana u čekaonici sve dok se nisu sreli naši pogledi. Od tog momenta u Radi kao da je nešto prepuklo. Oborio bi pogled i odmahivao glavom, povremeno dižući pogled prema plafonu čekaonice, a potom nervozno spuštajući pogled na ručni časovnik i vrijeme. Čak sam bio dojma da kad bi ga pitao koliko je časova da ne bi bio u mogućnosti ni približno da pogodi vrijeme. Bio je to pogled prepun rituala koji kao da je htio da kaže „šta rade ti doktori, čekaju da odapnem u hodniku, pa neka, neka se i to priča gradom, taj i taj umro čekajući na doktore“.

„E moj Rade.“-bolno i tiho uzdahnu Rade u čekaonici čekajući „svetu smrt“ čitajući sa usana saznah. Usput je pokupio sav reklamni materijal o novim lijekovima koji je više gledao iz znatiželje nego što je i bio zainteresovan.

„Dok se vi nakanite raditi neće biti Rade“,odmahivao je glavom kao neposlušno magare,“nema meni života.“-kukumavčio je  je u sebi ponovo pogledavajući na časovnik kao da je u pitanju štoperica kojom odbrojava dane. Tražio je ma kakav način da zapodjene razgovor sa mnom, ali nisam se dao. Što je najvažnije primjetio je da sam vidio da ima časovnik te ne bi bilo smisla pitati me za vrijeme, a poslije sve ostalo. Ko sam? Odakle i čiji sam. Šta me boli? Primjetio je da ja nisam zainteresovan za njegovu istoriju bolesti, a ni njegov karton koji će najvjerovatnije zavještati kao legat domu zdravlja.

„Lijepo će pisati ispod njega. Sve onošto medicina nije znala o meni. U potpisu rade Z.“-kitio je i dalje, mrmljao u bradu i tiho negodovao.

Njegov slučaj bio je poznat svima. Bio je zdrav kao konj, ali zbog njegovog stanja duha liječnici pristaše da ga liječe nastojeći ne ugroziti njegovo zdravlje. Davali su mu sve ono što je mogla i beba od godinu dana da koristi bez straha od nuspojava. Rijetke su bile i njegove prehlade, ali u njegovim očima su to bile smrtonosne i još dosad nepoznate epidemije o kojima će se tek pričati.

Apotekari su takođe znali „našega Radu“ kako su ga i liječnici zvali. Momo K. stari i iskusni apotekar vrlo brzo je uočio Radu i njegove probleme. Bio je iskusan i njegovo oko vrlo brzo je uočilo „ozbiljnost terapija“ o kojima je volio da besjedi sa njim. Bilo je tu svega. Unaprijed je mogao po njegovom pristupu šalteru i načinu na koji stoji u redu da unaprijed pročita njegov recept za taj dan. Nisu ga zbunjivali ni recepti koji su pristizali od „najjačih doktora“ do kojih je Rade već ko zna kojim prečicama stizao. 
Za Momu su svi rukopisi bili isti. Iako ružni i nečitljivi samo on je umio sa takvom preciznošću da ih pročita kako niko nije. I neke njegove mlađe kolege su znale kad nisu bili sigurni u čitkost rukopisa da se s njim posavjetuju oko toga. Svoju vještinu nije štedio. Nekoliko puta su i sudski istražitelji koristili njegovu spretnost za čitanje oproštajnih pisama, testamenata i slično.

Rede je umorno spustio svoje tijelo na stolicu. Otpuhivao je kao da broji zadnje čase, još jednom sumirajući svoj životopis ispunjen mukom i bolestima p kojima će moderna medicina još godinama poslije njega da lomi koplja. Ispustio je knjižicu sa receptom na stol i odgegao do ležaja da „ispusti dušu“, a supruzi Mariji je rekao da ako i umre ne pravi veliku sahranu.

Marija njegova vjerna ljuba znala je svog Rada i njegove tegobe. Nije mu uzimala za zlo. Navikla se se godinama. Čuvala je unuka Pavla, tog nemirnog trogodišnjaka plave kose.

„Eh, da može đedo dočekati da mi bar u školu pođeš“,vajkao bi se katkad rade gledajući unuka kako se igra po kući. Nije mu mnogo ni zamjerao kad bi njegove žvrljotine pronalazio po zidovima i namještaju,“ samo ti piši đedova jabuko, po rukopisu se vidi da ćeš do doktora dogurati, ako ne i dalje“.

Pavle je sjedio za stolom i olovkom švrljao po papiru. Bio je neobično miran, nije razbacivao igračke po kući i pravio nestašluke te je Marija mogla da radi po kući.  

„O jabuko đedova“, Rade ga pomilova po tršavoj kosi,“ samo ti meni piši doktor da budeš svoga đeda da liječiš“, uzeo je svoju zdravstvenu legitimaciju sa receptom sa stola i uputio se prema vratima. Krenuo je prema apoteci.

Momo je već po navici ljubazno uzeo propisani recept razmjenjući pokoju riječ sa njim. U tom momentu Momo zastade. Pokušavao je da protumači recept ali nije išlo. U tom trenu pomisli da nije došao kraj njegovom brzom čitanju recepata. Poznavao je „rukopise“ svih lokalnih i regionalnih doktora, ali opet nije išlo.

„Rade, a da ti navratiš sutra ujutro. Nemam sad ovog lijeka, pa ću nazvati kolege u Prijedoru, da mi ga kako pošalju.“
„E moj Momo, do sutra ko živ, a ko mrtav“, ali ipak pristade.

Besana noć nastupi pred Momom. Takav rukopis nije nikako pripadao dolepotpisanom doktoru, ali znao je on da ponekad raspoloženje i još mno fakora umiju da utiču na rukopis, a i ne bi bilo prvi puta da se to nekome desi, ali jedan dio recepta očigledno je bio nečitljiv. Doduše već je imao nekoliko ideja šta je to moglo biti napisano, ali nije bio siguran, a sa lijekovima se nije šaliti. 

Godinama je on vodio „rat“ sa doktorima u momentima druženja i svakodnevnog peckanja. Rukopisi su bili poslastica. Tvrdio je i čak se kladio da ne mogu da napišu recept koji on neće moći pročitati. 

„Možda je ovo igra? Možda žele da se predam i priznam kapitulaciju, a jok. To se neće desiti. Ma i da su kokoši pisale ja bih našao način da to protumačim.

Sjedio je Momo cijelu noć. Kombinovao je sve Radine boljke i sve njegove „terapije“, ali nije se mnogo toga uklapalo u mozaik. 

„Zašto bi mu neko sad nakon godina mijenjao terapiju? A zašto i ne bi mijenjao, ogugla i otupi čovjek na svaki lijek.“-kolebao se između nekolicine varijanti i doza iskusni apotekar. 

Svu noć analizirao je i Rada i njegove bolesničke uspone i padove. Njegovu istoriju bolesti i „terapije“. Konačno pred zoru odluči se za jednu od propisanih terapija.

„Samo ta i niti jedna druga može biti.“- s ponosom zaključi Momo siguran u dobro tumačenje recepta.
Rade je strpljivo čekao u redu. Dobrano se iznenadi lijekovima koje mu dade Momo uz osmijeh iza kojeg se krila besana noć.

„Pozdravi doktora, nismo se već dugo vidjeli.“-pozdravi ga na odlasku.

Rade prihvati terapiju kao spasonosnu. Nije imao običaj da se hvali doktorima niti njihovim liječenjem, ali osjetio je neznatno poboljšanje. Svakodnevno njegovo stanje umnogome se popravljalo. Urijedio je sa odlascima ljekarima i apotekama. Terapija je očigledno bila uspješna.

Godinama nakon toga Rade je dočekao da mu unuk Pavle postane liječnik. Bio je ponosan na njega. Nikada nije saznao da je Pavle nešto doškrabao na njegovu receptu što je umnogome popravilo njegovu zdravstvenu sliku. Ni Momo nikada nije saznao da li je propisani lijek bio igra, ali bio je ponosan da mu se nije oteo niti jedan“rukopis“.

Kako god. Djeca su naš najbolji lijek, možda najbolji doktori bez licence. Oni znaju recepte za sve naše boljke. Neki od njih se usude da to i nažvrljaju. He-he-he.


Pozdravlja Vas mandrak72, grafolog za nepismene i one manje pismene.