Gledao sam dugo u njega. Nije to bio on. To je bio neko drugi. Neko ko je samo možda jednim djelićem ličio na njega. Neko ko možda samo jednim detaljom liči na njega. Možda samo sjenka ili nešto drugo, ali definitivno to nije bio on.

„Nisam ćorav“, samopotvrđivao sam svoje viđenje.

Jednostavno niko nije mogao tako da propadne za 15-tak dana. Može biti da se osjeti zamor, promijeni boja ili nešto slično ali da se neko prepolovi, gotovo nestane za taj period  nije bilo vjerovatno. Gotovo da skrenuh pogled u nevjerici.

„Zdravo“, dobropoznat glas me prenu.

Ponovo vratih pogled prema njemu. Glas dobro poznat, ali ostalo to nije pripadalo njemu.

„Ti li si?“, upitah ga.
„Da“, skrušeno reče.

Zabezeknuto sam gledao u njega i nisam mogao da vjerujem svojim očima. Trljao sam oči u nevjerici. Nisam vjerovao ni glasu. Možda sanjam.

„Šta je bilo s tobom?“, postavio sam pitanje koje kao da postavljam potpunom strancu.
„Pusti sad to. Nije to od juče“, reče.

Neki hladan talas prostruji tijelom. Pomislio sam na najgore.

„Nije bilo lako. Već dugo se s tim nosim i borim. Mjesecima, godinama. Mislio sam to je samo slaba karma, loš trenutak. Mislio da će jednom svanuti i da će to biti samo prošlost koju ću zaboraviti“, nastavi.
„Sve bi to nekako lakše podnosio da nije počelo djelovati na psihu. Malo po malo ušlo u snove te ne da spavati, a ti vrlo dobro znaš koliko san znači“, kao da proguta knedlu i priprema se za nastavk kazivanja. Nisam želio da trasiram putanju njegove muke. Pustio sam da se sabere i nastavi onako kako je zamislio, obično je tako mnogo sadržajnije i subjektivnije od toga da ga svojim pitanjima navodim u drugom smjeru.

„Eto sinoć“, zastade „ čini se da nisam ni oči sklopio,a onaj san polako se vraća i okupira sva moja čula, iscrpi svu moju snagu i energiju te se jutrom budim sav slomljen i umoran. Sve me boli. Osjećam kako me nestaje, kako me guši i osjećam svu svoju nemoć, bezvoljnost. Sanjam da sam na pustom ostrvu. Ne znam ni gdje ni otkud tamo, ali jasno je da je to pusto ostrvo. Onaj osjećaj davljenika dok plivam ka njemu me preplavvljuje. U glavi stvaram slike svoga spasenja. Hrane, civilizacije. Adrenalim me lomi dok snažnim zamasima siječem talase i približavam se obali. Na rubu snage, iscrpljen ali zadovoljan dospijevam do plaže“, ponovo zastaje kao ronilac kad ispliva na površinu nakon dugog zarona na dah i pokušava dubokim uzdasima da povrati snagu i ispuni vazduh plućima.

„Zadovoljstvo osjeta čvrstog tla pod nogama daje mi snagu. Osjećam da je to to. Osjećam pobjedu, osjećam kako mi snaga buja i prijeti da eksplodira. Pun energije osjećam svaki treptaj svog tijela. Svaki mišić, svaka pora u punoj snazi. Osvrćem se oko sebe. Ostrvo. Odmah mi sve postaje jasnije. Slika preda mnom se otvara. Znam šta je i šta je sve preda mnom. Kao u banci. Čist račun duga ljubav. Krenem po ostrvu da sagledam stvari do kraja. Čini mi se biće svega. Kupim kokosove orahe uz put, neko nepoznato i ukusno voće. Raj na zemlji. Sve potaman. Sto godina ej. Samo da potraje“, nasmiješi se pogledom udaljenim i stranim.

„Kažeš raj? A domorotkinje, aaa? Znam to te izmorilo te si se zbog toga preklopio ko’  lovačka puška, a barabo. Ehheeej da je meni to makar sanjati“, zavjerenički sam mu kažiprstom tobož priprijetio.

Samo se blago nasmijao kao da je tim želio reći „ne budi naivan, to je za lakovjerne, život je nešto sasvim drugo“.

„Umoran od sveg osjetih kako tonem i spavam kao malo dijete. Lagani vjetrić donosi svježinu s pučine te se blago ušuškavam pod pokrivačem od svilena neba. Nakon toga osjećam sunce koje blago pecka  moje kapke. Kao mačor se budim i protežem, čini mi se da se i nokti kao kandže izvlače i uživaju u buđenju. Lagano otvaram oči. Sirena. Skočih. Velika morska sirena obla i ženstvena kao riba. U plićaku. Nadomak ruke čini mi se. Trljam oči.“ Zastade narator.

„Sirena“, poskočih, „prava sirena“, s nestrpljenjem sam čekao nastavak priče.

Nakon male pauze dok mi je vadio mast nastavi.

„Ma joook. Susjedno ostrvo. Veće od ovog na kome sam. Vedro jutro bez izmaglice namah ga učini bližim nego je u stvarnosti. Nakon što prtrljah oči spazih da je podaleko. Veliko. Malo se razočarah nakon buđenja, ali zadovoljan i ovim mojim lagano popravih raspoloženje. Meni je i ovo moje dovoljno, već sam svojatao ostrvo na kome sam izgleda bio jedini gost. Toga dana obišao sam cijelo ostrvo. Usput ubrah i nakupih mnoštvo slatkih plodova. Nije mnogo veliko. Čak čini se možda i premalenim, ali mjesto je ugodno. Nekoliko dana uživao sam u raznoraznim slatkim plodovima kojima ni danas ne znam ime. Uživao sam tih prvih dana. Svega u izobilju. Odmora, slatkih plodova, pješčana plaža, toplo i čisto more. Ali.“- zastade.

Upitno podigoh obrve.

„Pogled mi je sve više hrlio na ono veće ostrvo. Možda tamo ima neko. Znaš kako je. Ljudska riječ i razgovor bi pomogli. Čini se na prvi momenat da nije daleko. Ne znam. Možda bi se bilo bolje smiriti tu gdje sam. Ne tražiti hljeba preko pogače. Lomio sam se, ali ali ta glad u očima, pogled nije mi dao mira. Odlučih da ću slijedećeg dana plivati malo ususret njemu. Bez neke stvarne namjere. Tako i bi. Jutro okupano suncem i  blagom izmaglicom blagonaklono je gledalo na koj pothvat. Plivao sam dugo. Uživao na talasima i strujama s kojim sam se borio. Neke su me blago gurkale i vraćale nazad. Neke gurale napred. Bacale lijevo i desno. Isprva sam uživao u toj igri mora i struja. Međutim tijelo se počinjalo buniti. Osvrnuo sam se. Ostrvo iza mojih leđa jošuvijek je bilo bliže od onog većeg prema kojem sam plivao. Odlučih da se vratim. Tješio sam se da to uopšte nije poraz niti predavanja. Samo čisto ispitivanje terena i isprobavanje pozicija. Nikako poraz. Već dobro umoran vratio sam se na svoje ostrvo. Možda neki drugi put. Već sutra. Tako je i bilo. Krenuo sam da ponovim poduhvat od juče. Nimalo razočaran na jučerašnje odustajanje. Plan je bio čisto ispitivanje terena. U svakom slučaju planirao sam da isplivam više nego dan prije. Što sam snažnije zamahivao mpore se snažnije igralo sa mnom. Na momente se činilo da me ništa neće spriječiti da već tog dana stignem do ostrva koje je bilo nadohvat ruke, a nakon toga ostrvo je tek bilo tačka u mojim očima.Igra mora i mene, igra mačke i miša. Plivao sam kako najbolje znam ali to nije bilo dovoljno. Ne za ovo more koje je samo naoko djelovalo ljudsko. Ustvari još uvijek se nadam da je to samo igra, da iza toga ne stoji nešto sasvim drugo. Već posustao odlučih se vratiti. Na ivici snage isplivah na svoju obalu. Jedva sam se dovukao do ležaja. Umoran i gladan odmah sam zaspao. Drugoga dana krenuh u potragu za hranom. Bilo je sve manje. Uglavnom ono što sam probirao došlo je na meni. Ostrvo je ipak bilo malo i nedovoljno za moje brodolomništvo činilo se. Sve se činilo da je preplivavanje na slijedeće ostrvo i novi početak neminovnost i pitanje vremena. Pogled na preostale zalihe jasno je ukazivao na neophodnost nove borbe sa talasima i morem, sa strujama i vlastitim snagama. Nije bilo mjesta oklijevanju. Dani preda mnom su postali mora. Iznova bih pokušavao izvesti podvig i vraćao se neobavljena posla. Strah se polako uvlačio u moje misli. Nesigurnost i malodušnost kucali su na moja vrata. Umoran i iscrpljen vraćao bih se na početak. Umorniji i sa zalihama sve slabiji. Izbacivao obroke,a sve više gubio snagu. Pomišljao sam na najgore. Ostrvo je bilo sve dalje,a snage sve manje. Uzdao sam se u pravdu. Moj trud nije smio ostati nenagrađen ili.. Onda sam već počeo da sumnjam da je u tom moru kao u životu. Neko nezasluženo dobije sve, a neko ništa. Bio sam ljut na moguće stanovnike ostrva preda mnom. Bio sam bijesan na njih i na svoju bijednu sudbinu. Bijesan na njihovu blagodet koja im je bila pod nosom. Meni je duša bila u nosu. Izgubio sam na kilaži mnogo. Ostala je samo kost i koža. Danima sam se koprcao u pjeni. Izgubio sam svaki pojam o vremnu i prostoru. Jednako su bili udaljeni ostrvo iza i ispred mene. U bunilu. Na momente bih uživao u svim onim slatkim plodovima koje sam jeo s početka moga brodolomništva, potom hranio gladne oči sa svim onim što ću tamo zateći ako ikad stignem do njega. Maštao o izobilju. Nakon toga poučen prethodnim iskustvom pravio bih planove i planskom utrošku hrane i ostalih potrepština. Na momente bih opet odustajao od istog. Ostrvo je i dalje bilo daleko i blizo. Moje rezerve snage bile su na izmaku, samo moje potrebe nisu posustajale. Bivale su sve veće i veće. Sve više mi je toga nedostajalo.“-skrušeno obori glas koji ga izdade.

„Biće bolje.“-tješio sam ga.
„Sebe radi kažeš.“-odbrusi mi ljutito.

Nekoliko trenutaka potraja njegova šutnja. Nisam imao nikakvo pravo da se miješam u njegovo kazivanje. Bilo je bolno i dovoljno potresno. Ni meni kao slušaocu nije bilo lako. Razumio sam njegovu bol i muku, mada ni približno kao on.

„Ni sam ne znam kako i nakon koliko pokušaja pod prstima osjetih ponovo onaj dodir. Pod prstima mi je bila nova šansa. Za mene davljenika koga je ni sam ne znam kakva sila ipak izbacila na novo ostrvo. Ono veće što sam danima čežnjivo gledao i danima mukotrpno osvajao. Bilo je gotovo sve isto. Tek nijanse. Sočni primamljivi plodovi nisu dali planu štednje i planskog utroška da se razmaše. Da pokaže svrhu. Ne. Iznova novo jutro me probudilo. Novo ostrvo ljuljuškalo se na talasima daleko i blizo od mojih očiju. Preda mnom je bila još jedna bitka ili bolje reći disciplina. Razdaljine su uvijek iste, potrebe veće a snage sve manje. I tako danima i tako noćima.“-završi moj stari poznanik sa pričom.

Njegova priča bila mi je dobro poznata. Uzdahnuo sam i svog prijatelja vratio ponovo u džep. Do slijedećeg ostrva da isplivamo kako znamo i umijemo. Idemo dalje.



Pozdravlja Vas mandrak72, na talasima plime i oseke uviijek raspoloženi pirat za osmijehe.