[ Generalna ] 26 Januar, 2008 13:49
Ulica ko svaka ulica. Imala je svoj naziv, kuće sa kućnim brojevima, potok i naravno ljude. Ulica se protezala neka dva i pol kilometra, različite gustine naseljenosti. Prvi dio ulice bio je najgušće naseljen, dok su u nastavku kuće bile rjeđe.Gustoću naselja diktirao je krivudavi potočić koje se kao zmija provlačio između dva strma brda sa obe strane. Kuće su se nalazile sa obe strane potoka kojeg ja pratio prašnjavi put.
Pred očima mi zatitraju iskre koje su iskakale iz potočića čiju smo površinu stalno bombardirali kamenjem koje smo uzimali sa puta. Potočić sav titrav usplahiren najljepši je bio u proljeće. Šaputavi žubor vode kao budilnik rastjerivao bi san sa očiju svih onih malih očiju spremnih na nove avanture. Prva stvar koju bi kao dječak ujutro učinio bila je da pogledam kroz prozor na prašnjavi put i vrckavi potočić. Potočić je bio posebno lijep kad bi ga moj otac grabljama očistio od krupnijeg kamena i uredio obalu. No to ne bi trajalo dugo. Nama je potok bio jedna velika igračka u vremenu kad je najveći luksuz bilo imati neprobušenu loptu. Tada su bile popularne lopte polufudbalke (gumene lopte kako smo ih onda zvali) ili kako smo ih skraćeno zvali polufuce. Fuca je bila prava fudbalska kožna lopta za koje naši roditelji u ono doba nisu imali novca.
Socijalni status ulice odmah se mogao ocijeniti ulaskom u moju ulicu. Siromašne kućice služile bi kao lična karta siromašnog stanovništva bogatog djecom. Naglašavam djecom jer tad nismo ni znali šta je veće bogatstvo od velikog broja drugara sa velikim fondom igara sa beznačajnim brojem igračaka. Igračke smo bili mi sami, naše ruke, noge, potok i sva ona priroda uz neposrednu blizinu naših kuća.
Stanovništvo je bilo raznoliko, uglavnom siromašni srednji sloj, zaposlen u firmama sa slabim platama. U ulici je bilo najviše muslimanskih, dosta manje srpskih i jedena - dvije romske porodice. U ono doba niko to i nije spominjao. Siromaštvo je bilo zajedničko. Moja ulica bila je najljepša u proljeće. Kad prolistaju mnogobrojna stabla po dvorištima i šuma u zaleđu, kad se livade nakite sa žutim grumenjem jagorčevine sve kao da oživi. Livade prepune vriske slaboobučene djece valajale su se kao smehotresna olimpijada sa jednog dijela na drugi dio ulice. Raspon godina nije bio važan, ali dalo se primjetiti kada neko uđe u taj famozni pubertet, kako se polako izdvaja i nešto počne više da se mota oko curica. Nismo mi to shvatali pa smo to koristili za stalno provociranje istih.
Nismo imali uređenih igrališta i ono se svodilo na prašnjavi put koji još uvijek pamti istorijske utakmice pojedinih dijelova ulice, livade sa kojih smo bili potjerivani makar jednom dnevno da ne gazimo travu, šuma nama najdražih destinacija gdje smo mogli da praktikujemo sve avanture divljeg zapada, tvrđava i vitezova okruglog stola kao i čuvenih bitaka Prleta, Tihog, Bate Živojinovića i potoka koji nam je bio poligon ručno pravljenih brodova, prvih ribolovačkih uspjeha i mjesto za zimsko klizanje na ledu. To su nam bila najsvetija mjesta u djetinjstvu.
Jedino po čemu smo se dijelili bio je dio ulice. Prvi dio ulice koji smo zvali donja mahala bio je naš vječiti protivnik i članove tog dijela ulice zvali smo Bibići ni sam ne znam zbog čega. Srednji dio ulice gdje sam i sam pripadao zvali smo srednja mahala i nismo imali neki poseban naziv, dok treći dio ulice ili gornja mahala koje smo zvali Balini po njihovom jednom uvijek balavom članu, bio je protivnik ali uvijek nejak za nas. Između dijelova ulice uvijek je bilo nadmudrivanja, borbe, fudbala, ratovanja koji su nam svaki dan činili zadovoljstvom.
Moja ulica imala je neki ružni naziv Roga, a sve ostalo bilo je najljepši dio našeg odrastanja. Danas živim u istoj ulici, mnogo se promijenila, lica oko nje. Ostao je naziv ulice jedne čuvene ratne jedinice iz II svjetskog rata, a sve ostalo se promijenilo ili smo se mi sami promijenili.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 24 Januar, 2008 23:28
Kad ćeš se ženiti???? Šta sad čekaš, imaš posao, kuću, auto što se ne ženiš????? Da sam ja imao sve što ti sad imaš ja bih se deset puta ženio!!!!!! Prolaze ti godine što se ne ženiš!!!!
Obasipali su me pitanjima i savjetima svaki dan. Provodadžisali na sve strane. Tetke, ujne, kume, znale su onu pravu za mene. Bio sam u dilemi otkud toliko pravih cura za mene, a ja ni jednu da sam pronađem. Možda nešto nije u redu sa mnom. Svaki dan sve gore. Nisam mogao ni da doručkujem , a da se neka ne spomene. Kad bi tetka nazvala saznao bih za neku čiji roditelji imaju traktor sa sve priključke, sto dunuma zemlje i nijednog sina, ujna je znala jednu zaposlenu, malo podebelu , ali sigurna je da bi smo se dobro slagali, .......
Što su više navaljivali ja se više opirao, ko ovan kad se opire nogama dok ga vuku za noge. Rogove bi mi iščupali da mogu, ali ne dam se ja. Saznao sam za sve potencijalne udavače u slivu rijeka Une i Sane. Ma nije da su one sve bile bezveze, ali inat proradi, pa nisam ja najnesposobniji u familiji pa da se ne mogu sam oženiti.
Većina djevojaka nesuđenih bila je zdrava, rumena i naravno spremna. Lijepa, crna i spremna. Plava, visoka i spremna. Jebem li ga za šta spremna. Neću se valjda sa njom tući da mora biti spremna. Spremna za olimpijadu, košarkašku utakmicu ili za gladnu godinu. Za šta spremna??????
Što su bili uporniji ja sam bio dosljedniji. Sad se neću ženiti pa bog. Kad su vidjeli da ja neću pa neću počeli se i oni hladiti. Nije baš na nulu, ali mnogo podnošljivije. Tih sam se dana i bojao da mi ne spremaju kakvu papicu. Taktija je počela da se mijenja. Taktičari su bili sve obavješteniji. Nije bilo cure sa kojom bih navečer stao da drugi dan ne bi bila prokomentarisana od strane dobro obaviještenih izvora. Tetke su išle do te mjere da bi roditelji i slike dobijali.
Džaba sve to kad ja neću. Shvatao sam ja njih, ali nisu oni mene. Godine izlazaka, društva i kasnog dolaska kući postali su svkodnevnica, pomalo jednolična i monotona. Godine prebacivanja postala su stvar na koju se navikneš i ignorišeš.
E tad sam ugledao jednu malu, crnku, sitnije građe, leđima okrenutu meni, raspoloženu s društvom. Bacao sam pogled na njena leđa, kosu, noge da vidim da li je spremna. Ništa mi nije ukazivalo da je spremna, a pogotovo spremna za mene. Viđao sam je u narednom periodu ali nikako da je upoznam. Saznao sam da je upisala Pravo i studira u Banja Luci. OK vjerovatno joj ne bih bio interesantan, to su cure koje žele karijeru, a ja ne mogu da čekam sve te godine.
Ipak magija je učinila svoje. Njeno društvo je počelo da me komentariše. Bio sam spreman. Jednog diskadžijskog dana moje raspojasano i rasplesano društvo ukrstilo je plesne korake sa njenim društvom koje je takođe pokazivalo sve one plesne korake aktuelne te jeseni. Plesale su akademski, jednostavno i savršeno. Šta vi slavite, Šta vi slavite. Pa rođendan, pa i moj rođendan. Juhuuu, sretan rođenadan. Njezina sestra je rođena na isti dan kad i ja. Ok slijedila su čestitanja, upoznavanja i opet po starom.
Godinu dana smo se onako usput pozdravljali. Kad god bih poželio da joj priđem i počnem da se udvaram, oko nje bio je udvarača, ponekad i momaka. Polako sam se hladio ali svaki put kad bi ušla u lokal gdje sam izlazio srce bi mi zaigralo. Onako sva ozbiljna, sitnije građe, rumena u licu, sa bademastim očima popravila bi mi večer. To bi trajalo do onog momenta kad bi sa svojim društvom odlazila.
Jedne jesenje večeri u disku sam je spazio samu kako je tuši neki Tušitelj svih ženskih srdašaca u našem malom gradu. Prišao sam joj ponudio pićem. Bio sam raspoložen za đuskanje, a ona ne. Malo smo se zezali, tušitelj otišao, i ja je pozvah na utakmicu sutra. „Sloboda-Leotar. Rezultat nebitan, osvojio sam bod u gostima, njen momak je bio na fakultetu u Beogradu.
Poslije ovoga uvidio sam da je više nego spremna za mene. Spremna da je volim, da je ljubim. Spremna da mi bude djevojka, žena. Spremna da mi izrodi dva najljepša anđela. Spremna da me bodri kad nam ne ide, da me hrabri kad klonem poslije nokauta. Spremna i da bude sa mnom kad se nema, kad dijelimo 1 KM na pola. Spremna da istrpi sve one moje nedostatke koje imam a ne vidim ih. Ukratko uvijek spremna.
Pitam se da li sam ja njoj dovoljno spreman. Mislim da jesam. Volim je a i ona mene. Volim je baš onakvu kakva je rođena za mene.
A da li je ona spremna po mjerilima ostalih ma na što se to odnosilo baš me uvo zabole.
Ja sam spreman da joj svoj život poklonim, ona je meni poklonila svoj i još dva mala života.
[ Generalna ] 23 Januar, 2008 23:29
Ponekad odlutam na one trenutke koje bi mi ljeti činili zadovoljstvo. Školska lektira je bila samo vodič kroz avanture moje prigradske ulice. Onaj strah od starog škripavog parketa koji bi rastjerao tišninu u sve ćoškove naše truglasto oble biblioteke na momente bi mi probudio osmjeh. Stidljivo bih otišao do polica sa knjigama noseći teško breme očiju koje sam osjećao na leđima. U polubunilu birao bih naslove mojih novih destinacija. Obišao sam kao izviđač Vidrino jezero, čitao kako se Zoki Poki kupa, plovio morima bježeći pred Kapetanom Kukom. Nije bilo mjesta na planeti a da na neki način nism tamo bio. Koliko god da je bilo lijepo školsko doba , školski raspust sa neobaveznom lektirom bio je tri puta bolji.
Gruba sadašnjost, kao da je udaljila ta vremena nekoliko svjetlosnih godina. Pomislih da mi je samo neke stvari vratiti ili da bar moja djeca prožive jedan dio toga svijeta. Bez tih stvari djetinjstvo bi bilo hladno.
Sticaj okolnosti omogućio mi je da se nakratko vratim u jedan dio te bajke. 1998 godine iz moje RJ dobio sam zadatak da kao odgovorni izvođač radova izvršim elektrifikaciju sela Hašani.
Hašani!-sinulo mi je kroz glavu. Pa ko bi ikad pomislio da ću ići u Hašane!-zadovoljno sam prelistavao sve ono što je na Hašane asociralo.
Pa da!-ponavljao sam u sebi. Branko Ćopić, Japra, poljar Lijan strujalo mi je kroz glavu.
Terenskim vozilom sam prvi put otišao u Hašane. Bojao sam se da će stvarnost da me razočara, da to neće biti oni Hašani kojima sam jezdio tolike trenutke, da tamo više nema mačka Toše i vodenice čiča Triše koja zna hiljadu i jednu priču. Plašio sam se da je sve ono ipak samo bajka za djecu.
Mjesec juni, sunce je rano izašlo i već je bila vrućina kad sam počeo da se približavam Hašanima. 40-tak km od moje kuće do svijeta medvjeda i leptira do Hašana nekad je bilo tako daleko, a evo sad kad sam odjednom to i nije tako daleko. Makadamski put, kojim sam prilazio Hašanima, bio je krivudav, u solidnom stanju. Visoravan ispred mene koja se pružala otkrivala je svu ljepotu Grmeč planine. Stao sam pored puta, nevjerujući da se približavam svim onim mjestima koja sam prošao. Tajnoviti Grmeč bio je preda mnom budeći u meni laganu jezu. Mnogo je priča znao taj Grmeč, svjedok teških vremena ljudi koji su živjeli, pored njega, sa njim i vremena kad nisu bili pod svojim Grmečom.
Hašani su u posljednjem ratu bili popaljeni, porušeni a stanovništvo raseljeno. Izbjeglički život ipak im je bio teži nego ova sadašnja sirotinja. Ponosno su nosili svoje siromaštvo nikad nedajući da ono uzme primat nad gostoljubivosti podgrmečkog seljaka. Putem obraslim ispadoh odjednom u centru Hašana. Široko raskršće, pustoš, nigdje nikoga. Stao sam u hladovinu ogromne lipe gdje sam pokušao tražiti pomoć od vrućine. Bio sam na licu mjesta. Nigdje one bajke s kojom sam došao.
Ispred mene je stajala škola, popaljena i porušena. Prilazio sam školi uzalud pokušavajući da nađem đake. Đacima ni traga. Pa da!-rekoh sebi, ljetni raspust je i zato nema đaka. Pa kako će đaci i biti u školi u kojoj nema ni prozora ni vrata.
Bista Branka Ćopića bila je bačena u travi. Prišao sam do školske ograde, naslonio se i duboko sam udahnuo. Nigdje onih Hašana gdje sam dane provodio.
Lagani vjetrić donese malo osvježenje i kao da me prenu. U jednom trenutku kao da nisam bio sam. Iz daljine je dopirao glas iz učionice, mnoštvo glasova. Čula se graja đaka dok ponavljaju tablicu množenja sa učiteljem Paprikom. „ Dva više dva jes jednako četri, Tri više dv......“. Graja mi je ispunila srce. Ući ću unutra da to još jednom vidim-hrabrio sam sebe. Vidjeću magareću klupu, Strica, Lunju.... Možda je bolje da me ne bi poljar Lijan potjerao štapom na nastavu. Odjednom buka topova i reski rafali prenuše me iz polusna. Kraj mene su Nikoletina Bursać i Jovica Jež štitili odstupnicu zbjegu koji je spas tražio u njedrima Grmeča. I moja baba Milica bila je negdje tamo. Nisam je vidio. Okrenuh se školi, tragovi metaka, razbijeni prozori, rat. Gdje su sad svi đaci. Potrčah prema školi da ih upozorim. Izgubio sam glas. Stao sam pred polomljena vrata, nisam ušao. Tamo je magareća klupa. Šta ako je polomljena. Ko je imao smjelosti da polomi magareću klupu, kad smo takve klupe imali na svim stranama u ratu. Kakva je to osveta.
Zvuk automobila me je prenuo iz bunila. To je bio kontakt osoba sa kojim ću sarađivati u selu povodom radova koje sam trebao da izvedem u Hašanima. Upoznali smo se, pitao sam za kuću Branka Ćopića. Ona je srušena i do nje se sad ne može doći.-odgovarao me je od mog nauma da vidim to mjesto. Zajedno smo obilazili kuće gdje su se ljudi vratili. Nisu imali ništa osim ono malo sirotinje što su godinama vukli sa sobom. Nisu imali ni struje.
Odjednom oko mojih nogu poče da se umiljava mačak. Mačak Tošo-proleti mi kroz glavu-Ipak me je prepoznao. Radovao sam se tom iznenadnom susretu. Nije me zaboravio. Bio je pravi neotesani seoski mačak, koji je svojim mudrim pogledom odmah osjetio moju zbunjenost. Mačak Tošo šmugnu u travu i nesta ga iz vidokruga.
Je li ono dolje Japra?-upitao sam domaćina pokazujući u pravcu u kojem je nestao mačak. Jest.-odgovori domaćin. Produžili smo dalje, Japra je bila sve bliža. Stao sam na obali i nisam mogao vjerovati da je tako mala rječica poznata u dječijim glavama, da je veća od najvećeg Dunava. Obrasla vrbom polako se gubila u dolini, odnoseći i ono malo života što ga ovdje ima. Po završetku obilaska terena, krenuo sam opet prema školi do auta. Stao sam kod škole. Opasne škole za zbunjenoga seoskoga đaka „Zbogom bako, mili rode. U školu me sutra vode. Tamo će me vazdan tući, živ ti neću doći kući“..... Tek sad sam mogao zamisliti strah zbunjenoga đaka, koji nakon završene škole odlazi na školovanje u Bosansku Krupu „Je si li me spazila il nisi, zbunjenoga seoskoga đaka, svjetlokosog i očiju plavih u oklopu novih opanaka kako zija u izloge skupe Mala moja iz Bosanske Krupe.......
Napuštajući pitomo selo i odlazeći po prvi put u veliki svijet, zar i sami nismo osjetili tu zbunjenost dok smo stajali i gledali u nešto nama novo i nedostižno iz perspektive provincijalca u ma kojoj sferi.
Bio sam zadovoljan, Ježeva kuća bila je netaknuta, magareće godine nisu uništile baštu sljezove boje , koju i danas budno motri svojim sitnim očicama poljar Lijan ispod debele ladovine čekaju da štapom u bijeg natjera Strica, Nikolicu prikolicu, Lunju i Branu. Dok gluvi barut prekriva bojište bronzana straža u osmoj ofanzivi hrabro drži odstupnicu Nikoletini Bursaću dok on onako nezgrapan struže uz poljanak prema šumi i novom položaju. Na prašini seoskoga puta tragovi bosonogog djetinjstva nestaju u kovitlacu pod tragovima točkova i blijede u oblaku prašine dok napuštam svijet medvjeda i leptira.
Udaljavam se iz Hašana zadovoljan što će moj rad doprinjeti da neki novi Ćopići uče uz sijalicu gdje će možda napisati neke nove priče koje će i moja djeca gutati na školskom raspustu. Nakratko sam živio lektiru siguran da će ona još dugo da traje.
Hvala ti još jednom Branko. Volio sam tvoja djela, a sad volim i Hašane.
Hašani su el.energiju dobili 23.10.1998.godine. Bilo je slavlje. Drago mi je da sam bio u situaciji da pomognem Podgrmeču kojeg Volimo.
[ Generalna ] 20 Januar, 2008 18:01
Pogledom na kalendar odmah će Vam u oči upasti uglavnom crvena boja kojom se obilježava taj dan. Crveno mi nekako predstavlja opasnost, prijetnju ili šta već. Taj podatak bi trebao da Vas zabrine. Uvijek sam nedjelju volio samo do deset ujutru, poslije ne.
Ako se vratim na vrijeme škole, sve sam zadatke ostavljao za taj dan, zadaću, pripremu i učenje za testove, usmeno odgovaranje, ali baš uvijek. Nisam volio ni ići na spavanje subotom kad bih skontao šta sam obaveza ostavio za nedjelju. A nedjeljom..........
Prvo bih namjerno otezao sa doručkom, zatim bih smišljao hiljadu i jedan posao koji moram da završim neodložno prije učenja, pa kad ni to ne bi bilo dovoljno samo bih pogledao neki film, utakmicu, pa ću onda poslije kupanja dok se sušim krenuti u ofanzivu. Lagao sam nisam baš bio ofanzivan, osim kad je u pitanju lektira. Ona je mogla proći. Onaj poznati grč prije spavanja zbog neispunjenih obaveza uz posebno kratku noć upotpunjavao je uvijek nacifrani ponedjeljak.
Ponedjeljak dan bez boje i mirisa, samo da prođe i sutra će sve biti OK. Neću to opet sebi raditi nedjeljom. Ponedjeljak je uvijek bio dan loših serija, bajatih filmova i sporoprolazećih sati. Odlična priprema za smireni utorak.
Utorak dan za koji kažu da se na njega ne treba ništa započinjati, dan koji vuče loš osjećaj ponedjeljka, a u svezi s nedjeljom prokletom nedjeljom. Dan kad sam rođen, a koliko puta sam poželio i da nisam bolje da preskočim. Takav dan je šlag za srijedu.
Srijeda, pijčni dan u mom malom gradu, gužva, zahuktala lokomotiva koja vuče trome dane prema nedjelji toj stanici od bola. Ništa od srijede nije bolje nego kad prođe, pa nam se učini da je još jedna nedjelja prošla , ona radna. Odlična preporuka za sumnjivi četvrtak.
Četvrtak , onako sumnjičav na našu dobru sreću u protekla tri dana, polako nas spušta na tlo nakon lebdenja nad svim problemima koje imamo i kad nam se čini da su naši najveći na svijetu. Četvrtak nam vraća dobro raspoloženje kao uvertiru za petak.
Petak, kad će taj petak. On je tu, vedar, raspoložen, jer boga ti pa sve ćemo probleme da riješimo za vikend,a danas da se odmorimo od naporne sedmice. Sat prolaze ko po loju, kliže časovnik piruete, zamagljujući sekundaricu koju i ne vidimo. Petak je najljepši dan ma kako radn bio. Samo nas on raspoložene uspava za udarničku subotu jer tako smo sebi obećali.
Subota jutro, sunce kroz prozor pecka u obraze kao da podsjeća na obaveze što smo se zarekli još juče koliko. Ma šta me se tiče juče, danas ću na fudbal, filmovi, izlazak, a sutra ću ostaviti kao dan za obaveze. Sutra je CIJELI DAN nedjelja. Subota veče budi onog crva sumnje kojeg zatomimo dobrim izlaskom bar do nedjelje ujutro, a onda nedjelja.
Opet ta nedjelja, opet nivo raspoloženja na nuli. Sutra je posao, škola, fakultet, obaveze koje smo tako vješto eskivirali proteklih dana. Sačekaćemo kupanjac i sve ćemo stići. Malo sutra.
Ja ne volim nedjelju jer me uvijek podsjeća na ponedeljak, podsjeća na sve ono što nisam uradio, sve ono što sam zaobišao, sve ono što sam sfušario. Ne volim nedjelju i tačka. Da bog da je izbacili, sa subotom bi ja lakše izlazio na kraj. Pravdao bih se suboti da bih sve završio da ima nedjelje, ali kad je već nema ko je šljivi. Jedino nedjelju volim zbog toga što sa svojom porodicom jedem uštipke, ajvar, kobasice, suvo meso, sir,.... i luk koji sad smrdi i ponedjeljkom.
[ Generalna ] 19 Januar, 2008 19:27
Danas sam pronašao svoj ručni sat nakon dugo vremena. Ima pet godina kako je neispravan. Ruski ručni sat Raketa. Sat koji me je vjerno služio nekih 15 godina. Zašto sad pisati o jednom ručnom satu. Pa šta pokušaću, ako mi se svidi objaviću a ako ne zaboraviću.
Kada sam pošao u srednju školu 87-me godine koja se nalazila u drugom gradu 32km od moga grada nisam ni slutio koliko će mi od toga dana biti važno vrijeme. U malom gradu iz kakvog sam ja vrijeme ne znači ništa posebno. Ono promiče ko sitan pijesak kroz prste, a sve okolo se mijenja puževim korakom. Mali grad, kratke ulice, nikakve mogućnosti i nigdje ne možeš zakasniti. Sa sankanja sam išao u kuću kad padne mrak, to je bilo vrijeme ručka. Kad padne mrak bilo je vrijeme da se ide u bioskop sa društvom, čim sunce izađe jasno je govorilo da je vrijeme da se ide u potragu za gljivama (bijele pečurke, vrganji, lisičarke, sunčanice, rudnjače, tornjače i....). Tačnom vremenu da se negdje krene uvijek je prethodio neki događaj i uvijek ste stizali.
Polaskom u srednju školu imao sam obavezu da stignem na autobus koji je uvijek redovno polazio sa polazne stanice, ali je još redovnije kasnio u putu dovodilo me je u dezorijentaciju. Sat sam dobio od tetka koji ga je kupio u nekoj istočnoevropskoj zemlji. Raketa!- brzina, vrijeme, tačnost.....same asocijacije na pomen ručnog sata. Srodio sam se snjim jer sam prvi put imao sat koji se navijao ručno. S tim satom ušao sam na naki način u svijet odraslih ljudi koji bi naveče u 19 i 30min na TV-u poredli svoje vrijeme sa vremenom početka TV dnevnika. „Tačan ko švajcaraski voz“, „Švabo je to napravio, ide u sekundu“, „Radi ko Doxa“- uzrečice koje su se ponavljale od strane domaćina i glave porodice svakodnevno u pola osam. Pola od njih nisam shvatao, ali sam žarko želio da dobijem sat na navijanje koji bi onako ritualno navijao u pola osam i hvalio ga „Kako radi u sekundu tačno“. Doduše imao sam ja satova onih digitalnih iz Austrije što mi je stric donosio, ali nisu bili na navijanje. Nisu imali onu dušu koja se može oslušnuti, potaknuti da razdragano zakuca tika-taka, nisu imali svu onu silu opruga, zvrkova koja je proizvodila zvuk, pokret i na kraju tačno vrijeme.
Ruski ručni sat Raketa bio je tipično Ruski. Uvijek je malo kasnio ili išao naprijed. Četvrtast, debeo nimalo nalik na tadašnje modne trendove, ali bio je moj lično moj sat. Imao je ključ za navijanje i čak je pokazivao datum. Rimski brojevi na bijeloj podlozi na kojoj je u gornjem dijelu crnim slovima pisalo Raketa, a u donjem dijelu made in USSR.
Dugo vremena krasio je moju ruku, ja bih se njime uvijek hvalio kako je tačan, pred svima onim koji su imali daleko čuvenije marke satova. Kudio sam sve časovnike koji su koristili baterije, kojima se nije čulo kuckanje mehanizma. Bio je srastao sa mnom, nisam ga skidao s ruke nikako osim na kupanju. Prošao je sa mnom i Mahovo i Grahovo, srednju školu, izlet na fakultet, vojsku, rat, vojnu školu, prvo zaposlenje, ljubav, svdbu, početak braka i onda se umorio. Stao je. Međutim ja koji sam mislio da kuckanje tika taka tjera vrijeme naprijed prevario sam se vrijeme je išlo naprijed i bez moje Rakete. Raketa je ispustila dušu, a vrijme je teklo naprijed. Sajdžije nisu bile voljne da ga poprave, te sam ga morao odložiti. Nisam imao snage da ga bacim, a nikad i neću. Poslije njega sam promijenio nekoliko satova i ni sa jednim nisam bio zadovoljan kao sa mojom Raketom kojom sam krenuo na put odrastanja od klinca, preko tinejdžera, pa do zaposlenog i oženjenog mladog čovjeka koji je pronašao svoje mjesto u društvu.
Gledam sat pred sobom i pred očima mi promiču sve one slike kojima je sat bio svjedok svih ovih godina naših zajedničkih. Zabilježio je sve one lijepe trenutke koje smo imali, a vjerujem i sve one straže u ratu dok sam kao mlad strijepio na svaki šum dok mi čula nisu otupila. Zabilježo je onu tremu dok sam prvi dan na poslu slušao svoja zaduženja i upoznavao društvo s kojim ću raditi. Zabilježio je sve one trenutke dok sam čekao moju malu nesuđenu pravilnicu ispred njenog stana, dok sam se krio pored ulaza u odijelu i onog momenta kada je golub izvršio diverziju i na mojim leđima iscrtao adidas pruge koje nisam primjetio dugo vremena sve dok nisam primjetio poglede koji su se osvrtali za mnom. Pamti i moju svadbu. Ali nije dočekao da upozna moje nasljedice koje ga sad prevrću po rukama. Bilo je zadovoljstvo živjeti s Raketom. Niti je bilo brzo, niti tačno, ali je bilo sa srcem po mjeri i na vrijeme.
[ Smijehom protiv uroka ] 15 Januar, 2008 10:37
Imam 35 godina, visok 185 cm, težak 85kg i nisam nadobudan. Nadobudnost je strategija koja daje jednu novu širinu svim ovim mjerama.
Nadobudan bi sa ovim godinama zračio mudrošću jednog Andrića kojeg je jednom davno pročitao kao obaveznu lektiru. Svojim iskustvom bi nadmašio sve svoje dugovečne pretke. Nadobudan bi sa ovim godina bio mlađi i od svoga mlađeg brata, studenta eliksira mladosti. Svojom mladošću bio bi inicijalna kapisla stalnog napretka i inicijative pozitivne misli.
Nadobudan bi sa ovom visinom mrsio muda Kraljevića Marka kojeg bi svojom nadobudnom retorikom digao u nebesa. Onako zamršenih prsta u stidnim dlakama svog vožda počeo bi da radi zgibove da bi dobio na visini pogleda koji bi stigao u ravan Markovog jel te organa za izlučivanje tjelesnih tečnosti i tjelesnog užitka, što pokazuje njegovu strast da dominira nad manjim od sebe u visokom društvu suparnika po nadobudnosti. Stalna aktivnost položaj njegovog zgiba u najvišoj tački otvara mu neslućeni niz mogućnosti da onako svojom inicijativom potencira svoj stalni društveni rast. Nadobudan bi sa ovom visinom takođe bio manji od stidne vaši kad god to specifičnost slučaja dozvoli. Bio bi stalno u društvu stidnih vaši svih društvenih kasta. Bilo bi tu picajzli onih neobrazovanih , francuskih pilića njegovanih i tretiranih kao nacinalno blago monarhija u propadanju i naravno urbanih stidnih vaši upoznatih sa svim problemima njihovih mentora.
Naadobudan bi sa ovom težinom prenio žedne preko vode a da ni članak ne skvasi, nahranio gladne učinivši sve da nahrani svoju sujetu koja mu pravi lažni signal gladi. Nadobudan bi letio u nebo sa ovom težinom, kao helijumski balon stim da bi se on uvijek vraćao kao Lesi u bazu odakle bi kretao onako lagan u nove visine.
Šta to jedu nadobudni čuvari našeg lijepog okruženja. Znaju li oni za cicvaru kojoj će se jednom vratiti, gibanicu ili krompirušu, kojoj sad nalaze zamjerke jedući jastoge od repa. Čisto se nadam da bar jedu pasulj kojim se posipaju pred gomilama ispred javne kuhinje, iskreno se nadam da će pasulj sa rebarca suva uzrokovati nekontrolisane vjetrove koji će ih u kombinaciji sa dušom ispunjene helijumom lansirati u neslućene visine, neke nove svjetove gdje se vapi za njihovim postojanjem a nama ljudima kako bude.
Poslovica kaže „Pita se od gov... može napraviti ali se ne može jesti“. Sretan put nadobudni, do nekog novog viđenja.
[ Generalna ] 14 Januar, 2008 11:00
Evo zore evo zore hoću da se nap...... Ja na poslu sam, nigdje nikog. I praznik i nije praznik. Znao sam da je praznik i otišao sam na posao, pola firme ne radi. Ja ipak završavam neke papire pa ću da begam kući mojoj voljenoj.
Možda će ona ovo uskoro da pročita pa da me iznenadi nekim toplim doručkom.
Završio sam popis osnovnih sredstava pa pjevam sve pjesme koje znam , a vjerujte ni jednu ne bih znao da vam nabrojim, ali uz muziku i društvo ja sam u elementu. Najviše zbog toga me je moja draga zavoljela, a bogami i ja nju.
Sinoć mi je pomagala i završavala popis sa mnom i zato joj veliko hvala i naravno od plate će da otkine dobro parče za svoju dušu.
Dosta mi je posla , odoh ja kući. Narode sretna Vam Nova Godina Pravoslavna, Kineska kad dođe i naravno Jevrejska.
U povjerenju za Kinesku Novu godinu doček na trgu Mao Ce Tunga uz bogat kulturnoumjetnički program. Gostuju svi najpoznatiji izvođači drevni Kineskih melodija, skečeva, prikaza i kabarea. Specijalni gost večeri Mile Kitić (shodno ukazanoj potrebi).
Ćao narode žurim da bježim, dopizdilo mi.
[ Smijehom protiv uroka ] 13 Januar, 2008 18:38
Mujo i Haso točili gorivo i plaćaju na kasi iznad koje krupnim slovima piše"NAGRADNA IGRA,GLAVNA PREMIJA BESPLATAN SEKS".
Haso pita:
-Šta treba da uradimo da bi učestvovao?
-Jednostavno, ja zamislim jedan broj od jedan do deset , a vi pokušate da pogodite-kaže radnik na pumpi.
-Pet-kaže Haso.
-Ne četri- kaže radnik
-Osam-pokuša ponovo Haso.
-Ne, ipak je šest-opet će radnik.
Razočaran Haso odlazi i usput će Muji:
-Bolan Mujo u ovoj igri mi nešto smrdi, mislim da namještaju.
-Ma kakvi , bolan Haso, moja Fata je već dva puta dobila-kaže Mujo.
Ako valja OK ako ne biće bolje drugi put.
[ Generalna ] 10 Januar, 2008 17:08
Nisam imao namjeru da se petljam. Poštujem svakog i poštujem njegov rad. On može i ne mora da mi se sviđa. Ali ja nemam ekskluzivno pravo da nikog vrijeđam ili ponižavam. Isto tako imam pravo da komentarišem i iznesem svoje mišljenje, slaganje ili neslaganje. Imam pravo i da pišem, ako budem interesantan biću čitan ,a ako ne bože moj. Pisaću dok mi se bude pisalo, čitaću tuđe postove dok mi budu nudili interesantne sadržaje, smijati se, plakati ili komentarisati, ali neću vrijeđati. Poštovaću svaki trud koji bude uložen da bi svima nama bilo nešto saopšteno i neću imati ni najmanje pravo da vrijeđam. Svima nama su zanimanja različita. Neko voli filmove, neko poeziju, neko fudbal, ali nikome ne mogu da kažem šta ti radiš na blogu. On je otvoren onoliko koliko smo iskreni dok pišemo, i koliko su iskrene naše stvarne namjere i ciljevi blogovanja. U laži su kratke noge, kroz providno se dobro vidi. Zar najbolje pisce, redatelje svakodnevno ne kritikuju kritičari. Naprotiv kritičari samo probude inat da se bude još bolji. Pa opet nisam čuo da se neki kritičar proslavio pisanjem ili snimanjem filmova. Lektor najbolje zna da uredi knjigu, ali je on samo tehničar pisma izvanredan, nije isključeno da umije lijepo da napiše, ali ako nema sluha, ne vrijedi mu svo pravopisno znanje. Svako bira svoj hobi, štivo, film ili sport, mjesta ima za sve. Bez vrijeđanja Nametni se kvalitetom, psovati znaju i kočijaši možda najbolje. Na istoku stare priče, na zapadu ništa novoooooooooo.
[ Smijehom protiv uroka ] 09 Januar, 2008 20:51
Tarzan taj hrabri vitez džungle dugo vremena je bio moj omiljeni filmski junak. Znam da je kojim slučajem na nekoj izbornoj listi imao bi moj glas a evo i zašto:

1. Suvereni kralj džungle bio je skromna javna ličnost. Pored svih prinadležnosti koje su mu pripadale njegovim položajem on nikad nije koristio poslanički imunitet

2. Pored onoliko krzna u džungli imao je samo malo kože oko stidnih dlaka i onog ostalog. Nije čak ni nosio cipele, ni aktovku od krokodilske kože. Svoju Džejn nije zagrtao bundom od nerca. Životinje je ubijao samo u nuždi u samoodbrani. Smiješna bi bila situacija da se on tamo brani od neke nutrije. Uvjeren sam da bi na našim prostorima loše prošao. Koda nas su nutrije i činčile agresivne, sklone suicidalnim napadima.

3. Njegov najbolji prijatelj šimpanza Čita nije svojim prijateljstvom postigla ništa više od toga npr. ministar niskog rastinja i brodogradnje ili direktor neke područne škole sa 20 učenika.

4. Odlično se slagao s domorodcima, slonovima, itd. Što ukazuje na njegove sposobnosti dobre komunikacije i uspostavljanje tolernacije

5. Nije dozvoljavao pljačku prirodnih resursa sumnjivim prvatizacijama, dogovorima ispod stola, namještanjem tendera itd.

6. Bio je veliki zaštitnik ekologije. Imao je rezidenciju od prirodnih i neškodljivih materijala. Nije koristio službeni automobil osim sredstava javnog prevoza koji su koristili i ostali članovi njegove zajednice.

7. Prva dama Džejn nije patila od protokola već bi se zajedno sa Tarzanom hvatala u koštac sa svim problemima .

8. Uvijek počešljan, uredan, obrijan u javnosti, u savršenoj kondiciji što takođe doprinosi kompletiranju ličnosti kakva bi nam danas trebala

9. Bio je obavešten o svim dešavanjima u džugli, na svoj jedinstveni način, i nije urlikao za govornicom

10. Preferirao je porodicu kao najviši oblik društvenih vrijednosti. Džejn nikad nije imala modrice ispod oka, i nije tukao djecu.

11. Bio je poliglota, razumio je sve majmune, slonove, lavove itd, dok ovi danas ne umiju da se razumiju unutar jedne stranke a da ne pričam slučajno u koaliciji.

12. Imao je savršeno razvijen telekom, kod njega nije bilo gluvih telefona

13. Savršeno je raspolagao državnim bogatstvom koje je za njega bilo svetinja

14. ..................................

Mislim da bi svi morali na predsjedničkim izborima da prepoznaju takvu ličnost, da pokažu na njega i naravno da ga budno motre. Kod nas su državna bogatstva primamljivija i sklona su manipulacijama. Znam da se možda neće svi složiti ali ima i kod naših političara sličnosti sa Tarzanom. Na vlast dođu sa gaćama na štapu,a kad odu samo štap ostave, sve odnesu. Tačno je da su im najbolji saradnici majmuni ali ne zaboraite da oni majmune nagrade pozicijama, foteljama ministarstvima i slično. Pored njih su i hijene, lisice, nakinđurene kokoši, golubovi preletači i slično.

Tarzane ako čuješ aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa. ... javi se.
[ Generalna ] 08 Januar, 2008 17:47
Tranzicija je riječ koju srećemo često prečesto u svkodnevnom životu. Nisam načisto šta znači. Tranzicija bi trebalo da znači nekakav prelaz. Zemlja u tranziciji možda znači prelazni period u kome će kriminalci da državnu i društvenu imovinu da prepišu u svoje vlasništvo. Period u kojem mi ne smijemo da se nadamo ničemu dobrom. Naše je da ćutimo i čekamo da se glavonje lešinari okoriste o našoj imovini pa će oni tek onda da nas povedu u Evropu onako obezgaćene, slomljena ponosa i osramoćene. Nakon perioda bjesomučne pljačke kod nas će dolaziti emisari svjetskog kalibra da nas uče kako se krava muze, mlijeko ispija i kako ne treba peći pečenicu za naše praznike.. Vjerovatno će i sarmi da nađu neku zamjerku, te kiseo kupus, meso samljeveno, pa riža onakva, pa začini ovakvi. Vino neće valjati ako nema nekakav setifikat. Česnica je neisplatna, pa šta će novčić u njoj. Šta će nam sreća u narednoj godini, pa Evropa je tu da nam donese sreću. I naravno Deda Mraz. Tranzicija bi trebala značiti da će se sve nešto mijenjati. Mijenjaćemo gaće svkodnevno osim onih koji to sad već ne rade, čarape nam neće smrdjeti jer imaćemo svaki dan da mijenjamo čarape. Što šta će se mijenjati. Naša zajednička imovina biće imovina nekog Olaffa, Manfreda ili Pjera. Nećemo se grijati na drva, grijaće nas topla njedra prijateljske nam Evrope. Iste one koja nam već 15 godina ne da da joj u goste dođemo, da joj slučajno ne bi donijeli možda pečenicu u goste koju bi oni tako rado pojeli a poslije nazvali barbarskim način kako je mi spremamo. Kanibalizam kao pojava još uvijek nas iznenadi a upravo stigne sa tog zapada. Nema te životinje koju oni ne jedu, krabe, jastozi, ptičice sitne, i šta sve ne.... a prase ne valja. Nisam mesožder ali volim pojesti pečenje povremeno. Volim i jagnjetinu. Šljivovica domaća ne. A moći će hemija njihovih destilerija, hemija koja nam je učinila da ovaj uvozni crveni luk smrdi tri dana ako se jede, krompir ne može da se skuva, pasuljem ne možeš da se opasuljiš. Hvala im na brizi. Nepotrebna im je briga. Ne volim rakiju ali ako je prava domaća uvijek ću dati glas za nju. Vjerovatno će i radna vremena doći pod udar te tranzicije. Od 9 pa do 17. Super ja i moja familija ne treba da se nikako vidimo čitav dan. Neće biti ručka oko pola 4 kad će mo se supruga djeca i ja zajedno naći za stolom. Ujutru ću da popasem neke žitarice, pahuljice, sok od narandže i na posao. Na poslu će oni sa slabijim platama da se ugoste sa nekim sendvičem vjerovatno bajatim koji će da ih čeka u papiru u ladici stola, a oni bolje stojeći menadžeri će da jedu po restoranima. Oni bolje umiju. Neću ni imati vremena za roštilj sa familijom i društvom pored moje rječice u selu gdje volim provoditi sate odmora. Samo pidžama, radno odijelo i pidžama, malo TV sapuna i spavanjac. Ma džaba im sve to ja ću se i dalje šišati kod svog brice. Onako po mjeri svake glave koja uđe u njegovo zdanje. Zna brica mene i moje probleme. Zna kako najbolje da ih uobliči a da moja glava neizgleda po šablonu. On šiša sve i doktore i zubare i tehničare, profesore, stolare i mašince. Brica šiša redom svakom onako kako zaslužuje. Zveckanje makaza neće moći da mi unište saloni mode koji mnogo skuplje naplaćuju šišanje ovaca. Zna moj brica i da brije ali ja to volim sam, kad hoću i kako hoću. Zna brico i kad sam dobre volje i kad nisam. Zna i sve rezultate utakmica koje sam propustio. Zna i brico za tranziciju ali je ne jebe ni 1 %. Neće njemu niko da otima makaze. Ovi tranzicijaši hoće sve samo ne da rade. Tranzicijom ovakvog tipa postaćemo samo još veći robovi malih plata, cjelodnevnog rada, kredita, Visa kartica, supermarketa i nažalost TV Šopova. I to nije sve........ Šta je tranzicija ni nakon ovoga mi nije jasno. Tranzicija dušu nema.
[ Generalna ] 07 Januar, 2008 06:58
Volim tehniku svake vrste. Tehničku robu svih fela, sve tehničke škole, sve što tehničkim se zove. I sam sam tehničar, ali pošteni. Mlad jesam iako ne zemjerite što volim pjesmu“Prođe leto trideseto godina mi žao nije“, ali sve slabije razumijem klince kad razgovaraju o tehnici. OK stižu novine jedna po jedna, ali prebrzo. Taman naučim jednu stvar eto ti trista novih. U ruke uzmem katalog kojim se nudi tehnička roba svih audio, video, foto, PC računara, pegli, vešmašina i šta sve ne, počnem da listam i vidim da više ništa ne razumijem. Nekad je bilo dovoljno otići u prodavnicu kupiti veš mašinu a da te niko ništa ne pita, da se opredijliš za kolor TV ili crno-bijeli, i to bi bilo to. Danas ponuda TV-a ima toliko opisnih elemenata da se bojim da ih ima više nego dijelova TV-a. Te LCD, Plazma, HDD, 16:9, Teletekst pa i još hrpa toga drugog što ne razumijem a neću da napišem. Tako za veš mašinu da li 400, 600 obrtaja, 5 kg veša, 7 kg veša. Daljinski upravljači za sve i svja. Player-i svih vrsta VHS, CD, DVD, MP-3,MP-4. USB. Ma ipak najviše se razočarah kad sam prije 3 godine kupio TV Philips 72 ekran a ono MADE in PRC (Prc Milojka eto ti ga pa Kineski majku mu jebem). Ništa više nema a da se ne pravi u Kini. Bojim se kad prođem kroz našu glavnu Kinesku ulicu u gradu da će uskoro da kod nas pravidu i djecu kad ovi naši stari momci neće i naravno stare cure. Koliko kod nas ima Kineza, a svaki dan dolaze , a ne vidim po osmrtnicama da odlaze, nemaju ni groblja, pa di su, valjda i oni ne lete u nebo. Nisam ksenofobičar ali gdje je kvalitet. Zašto sami šund pa i iza čuvenih imena. U komunikacijama između smrtnika sve više računarskih izraza.Moj komšija povišenim tonom supruzi podvikuje „Save As ćeš ti mene kad ti ja nešto kažem“ i desnim dvoklikom izbio joj 3 zuba. Supruga me dočekuje sa spržila sam ti novu Riblju čorbu, a znam da zna da ne volim ribu, a čorba se kuva.itd.Na poslu samo čujem „Pošalji mi ono faksom, isprintaj izvještaje, nareži fajlove (mezu niko ne spominje). Živim za dane kad ću neke likove iz firme Send to Recycle Bin (trajno bez povratka). Sve manje čistih riječi razumljivih, jednostavnih i toplih kao sarma ili uštipci za kojima sam lud, dok se onako ko cicvara puše na stolu, pa slanina, pa luk, pa ajvar, pa kobasica, pa suvo meso, pa pa ne znam ni šta sve ne, pa pašteta. Harmonija, a ne hladna elektronika. Bojim se za nas da ćemo nestati ako ovako nastavi. Ne može se beba naručiti e-mail-om platiti karticom, hraniti file-ovima, vaspitati u PDF-u.
[ Generalna ] 03 Januar, 2008 18:08
Kradem. Kradem ono malo osmeha što kriješ iza oblaka kišnog pogleda...... Ljubim. Ljubim ono malo sunca što kupa se u suzi tvoga oka............ Gledam. Gledam sreću koje se odričeš i prinosiš kao žrtvu svoje prošlosti....................... Gubim. Gubim te to osećam po snegu na usnama koji ne mogu da otopim.............................. Pišem. Pišem o tebi ljubavi ali sve ove reči ne mogu voleti kao ja.................................................................
[ Generalna ] 31 Decembar, 2007 17:10
Prstohvat sitna pijeska odbrojava posljednje trenutke 2007.godine. Prolazi još jedna godina kojoj znamo broj, a dolazi nova za koju ne znamo koliko će trajati. Ne znamo ni koliko će pješčanih satova iscureti, ali znamo da ih je svaki put manje za jedan. Svake godine pored radosti što donosi dolazak Nove godine budi se ta tiha sjeta „Prođe još jedna“. Pa bila ovakva ili onakva brojimo je i pridodajemo svim onim prošlim i zaboravljenim dobrim i lošim godinama koje projezdiše ko nakićeni konji vrani. Ipak svako rađanje sunca, jutra, djeteta, nade, želje budi jedno raspoloženje nalik euforiji što smo svjedoci jednog novog početka. Svi oni mali sunca zraci koje čitamo u buđenju jutra, u očima djeteta dok halapljivo iz majčinih njedara crpi snagu za sve one male korake kojima planira činiti velike stvari, daju nam snagu da poguramo jače i bolje, da damo sve najbolje od sebe. Želimo svi isto. Želimo najbolje. Želimo, želimo........ Evo prilike da sad opet krenemo jače i bolje. Snijeg sitan u ovaj čas prekriva snijeg od neki dan i popravlja slabe tragove zemlje koja se ukazivala ispod starog snijega kao da želi reći „evo može i bolje“. Pa možemo valjda i mi. Želim Vam sve ono najbolje u 2008.godini i godinama koje dolaze. Želim Vam Zdravlja, Sreće, Ljubavi i Potomstva. Želim Vam uspjeha kod kuće, na poslu,u društvu. Želim da vam naredne godine budu one najbolje, da budu temelj svih uspjeha i zadovoljstava. Abraka - dabra...........
[ Generalna ] 29 Decembar, 2007 19:49
Danas me je šokirala vijest o stradanju tri bivša stanara kuće Velikog brata. Zapitao sam se da li je baš moralo tako biti. Nisam redovni gledalac tek pogledam 1 od 10 epizoda. Gledao sam prvi serijal Big Brothera na RTL televiziji u Hrvatskoj najviše iz radoznalosti da vidim šta je to i šta se tu dešava. OK tad mi je to bilo prilično interesantno. No ne lezi vraže vrlo brzo sam uvidio mnoštvo stvari koje mi sve više smetaju. Nisam ljubomoran ni sujetan, ali ne sviđa mi se način kako se pokušava postati zvijezdom, način da se neko iskaže i postane javna ličnost. U 99% slučajeva ta lažna popularnost ne završava ničim posebno. Žalosno mi je gledati npr. da Miki čovjek bez škole ima više intelekta nego svi ukućani zajedno. On onako priprost, neotesan, izgubljen slučaj vlada situacijom u kući gdje mnoštvo studenata i drugih školovanih diletanata pored njega ispoljavaju sve slabosti našeg društva a naročito školstva. Gdje su roditelji tih mladih ljudi. Zar ta lažna slava zamagljuje pozadinu svih gluposti koje nudio Veliki brat. Novac da se zarađuje bahanalijama, pijanstvom, golotinjom i psovačkim arsenalom kojima ni kočijaši nisu ravni. Bijesan sam na TV zbog trke za profitom koja ne štedi ni našu djecu. Ja svoju ne dam. Mnogo je načina da se bude poznat i popularan, sport, gluma, poezija, muzika i šta sve ne. Ljudi treba da sami nađu put i svoje mjesto u društvu. Popularnost na silu i po svku cijenu nije dobra stvar. Stalno organizovanje partija za bivše stanare i raznih budalaština kada i oni sami već pomišljaju da se dovoljno pokazati i da će sva vrata da budu otvorena bez truda, rada i znanja je bolesna umotvorina dokonog zapada, a naši su u stvari da svaku stvar dovedu do apsurda. Molim Vas zadužene za zabavu masa da prije svake odluke dobro promislite da li je dobro da djeca žive u iluziji da će im neko nešto dati badava. Nije u redu da se djeca brukaju svojim ne neznanjem nego zelenilom razuma i zrelosti. Lako je idiotu biti pametan ali teško je pametnom da bude idiot. Znam da će neki reći da su se oni sami prijavili za kuću Velikog brata, ali najgore su posljedice npr. ova sad što se desila. Nema povratka na staro, nema ponovnog vraćanja u kuću. Njih troje su sad izbačeni za sva vremena iz VELIKOG I JEDINOG ŽIVOTA. Prebrzo i nepravedno. Nemoj da se živi brže od života. OK druženje, OK izlasci, OK zabava, ali ne posvaku cijenu. Danas je cijena prevelika. Ti mladi ljudi, Stevan Zorica i Elmir najveća su tragedija i da ih nismo poznavali. Šteta je života tih mladih ljudi. Zauvijek ukinite Velikog brata, njegovo naravoučenije je slabo, nema rezultata samo posljedice. Molim Vas ukinite to smeće sa zapada. Nismo mi toliko netalentovani da se ne znamo sami zabavljati, da ne znamo praviti svoj program. Mnogo mi je žao ovih ljudi i svih ljudi koji život izgube na ovako strašan način Molim Vas ukinite Velikog brata.
[ Smijehom protiv uroka ] 28 Decembar, 2007 18:34
13 Stvari koje bi poželio svaki Djeda Mraz

1. 120 godina manje

2. 95 kg manje

3. Godišnji odmor za Novogodišnje praznike

4. ADSL vezu za internet FLAT

5. Kablovsku televiziju

6. Visa kreditnu karticu

7. Mobilni telefon nove generacije

8. Poslanički imunitet

9. Nacionalnu penziju

10. Novi Ford Mondeo

11. Većinski paket akcija u Delti

12. Da je vojno nesposoban

13. Nisam siguran da bi volio Babu Mraza

14. ........
[ Priče iz vremena kad su cvjetale tikve ] 24 Decembar, 2007 18:33

Peti razred „a“ odjeljenja 83-će, bio je početak za mene jednog novog svijeta. Svijeta bez učiteljice Rose, koju i danas ponekad sretnem povijenu pod teretom godina. Počela nam je kabinetska nastava, novi nastavnici, novi školski predmeti, nove šarene i interesantne knjige. Jedna od nji se baš isticala mnoštvom boja, slika, svemira i naravno geografskim atlasom.

 Često sam prstom putovao kontinentima slijedeći tokove velikih rijeka Nil, Amazon i među njima najljepšom Unom.Nastavnica Jasminka, jedna jednostavna, nenametljiva dobra duša počela je da nas uvodi u svijet geografije. Ređale su se teme, o svemiru, o kontinentima, narodima, kulturama, rudnicima i svim onim čudnim pojmovima koje smo upijali.

 Nastavnica Jasminka nas je pričama vodila kroz sve te nepoznate predjele sa svim svojim emocijama koje može jedan nastavnik uložiti u predmet koji voli.Naučio sam sve glavne gradove svijeta, sve veće rijeke, mora, okeane, naučio sam kontinente, naučio sam da svijet nema mjesta koje nije pronađeno i imenovano. To sam mislio sve do 93-će.Te tužne 93-će životni put me je doveo na jedno mjesto za koje niko nije znao kako se zove osim „kota 447“. Jedino po čemu smo nekom mogli reći gdje se nalazimo bilo je da smo ispod „Orlovog gnijezda.kota 450“.

Iza mene su davno ostali geografija i moja razrednica Jasminka koju su te ratne godne odvele ko zna na koju stranu svijeta. Nisam mogao da se sjetim ni jednog pojma koji bi moju kotu 447 krsti nekim drugim imenom , jer ovaj vojni topografski naziv mi je stalno budio sjećanje da smo i mi svi samo neki broj u brojnom stanju nečijih pobjeda ili poraza.Ne bih Vam detaljisao o mojim saborcima koji su svi bili priča za sebe, ali hoću ispričati jedan događaj koji je krstio moju kotu 447.Nikola Zvrc, moj ratni drug izletio se i rekao za svoj rođendan i da će taj dan da donese pile od kuće i da ga ispečemo u rovu i da proslavimo taj dan. Da li je zaboravio ili ne to ne znam ali taj dan kad je došao društvo ga je malo zajebavalo da ne ispunjava obećanja.

 „Ja nikad ne lažem „-reče Zvrc (nadimak) i odjuri u pravcu komande bataljona.Nakon nekih 2 sata vraća se Zvrc sa nekim zamotuljkom ispod jakne sa ne baš nevinom facom..

„Nisam našao pile , ali valjaće i patka“-kuražno će Zvrc. „Mlađo nastavi vode da je očerupamo“-sad već glasnije naređuje Zvrc.

„Bome Nikola (Zvrcovo pravo ime) nečija će majka zaplakati za ovom patkom“-sumnjičavo će Mlađo nastavljajući vodu da proključa. Nakon nekih pola sata patka već očišćena spremala se za ražnja kad iz komande čete pitaju da nije stigao Zvrc i da nije donio patku, ako jeste da je smjesta vrati.

„Ja je sad ne vraćam pa bog“- vragolasto je Mlađo svatio šta se desilo pa odgovara k-diru čete.

„Ova ptaka je završila svoj ratni put i polžila je život na koti 447“-zagrijavao je atmosferu Mlađo.

„Mi smo je pedentno i temeljno sredili“-dobacivao je Boro, kicoš koji je sav svoj život proveo na drumovima bivše Juge kao kamiondžija.Vidjevši da je đavo odnio šalu k-dir čete odmahnu rukom i okrenu se u pravcu zemunice gdje je bila komanda čete, nekih tridesetak metara iza linije našeg rova.

Nakon obilatog ručka za sve osim za mene koji ne volim nikakvu perad da jedem, zajebavali smo Zvrca da će u zatvor.Onda nam je Zvrc ispričao da je išao od kuće do kuće i pitao da kupi kokoš, ili pile, niko mu nije htio prodati. Da se ne obruka naš Nikola, u povratku na liniju zavirio je u prvi kokošinjac(jebi ga ne znam da li se tako zove i kuća za patke), zavukao je ruku unutra i Bingo. Izvukao je patku, stavio je pod jaknu i pravo put linije. Putem ga je patka dobro uneredila. Ali nije Nidžo znao da je patka bila naležena na jaja i da se raskvocala. Gazda bi mu dao drugu patku ili kokoš samo da je vrati na leglo ali dockan.Kad su drugi dan za to saznali iz drugih rovova dopiralo je stalno KVA-KVA, Gdje ste pačići, Šta ima novo na Patkovom brdu....itd. To je poprimilo epidemiološke razmjre pa su za nas saznavali i iz drugih bataljona i pričalo se već o ko zna koliko pataka i šta sve ne.

Vidjevši da ne možemo da odgovorimo od stalnog zajebavanja, odustali smo, čak smo i prihvatili neku dasku na kojoj je bilo napisan „Patkovo brdo“ koju je donio Dudan saborac iz drugog rova i okačili smo je na stablo na koti 447.Nedugo nakon toga događaja moja jedinica je prekomandovana na ratište nekih 200km od toga mjesta i od naše kote 447 na koju smo se bili dobro navikli.

Prolazili su dani i mjeseci i negdje u januaru prelistavajući neki časopis VRS u tekstovima o borbenom putu nekih jedinica ugledasmo jednu sliku. Na slici daska na kojoj piše „Patkovo brdo“. Odmah smo se dali na čitanje dotičnog teksta. Gutali smo izvještaj o jedinici koja hrabro brani naše položaje sa „Patkovog brda“.

Tekst smo više puta isčitavali od riječi do riječi. Niko ne spomenu onu „kotu 447“. Patkovo brdo, patkovo brdo, pričalo se samo tih dana po rovovima. Priačalo se o nama, o nesretnoj patki, o Zvrcovom usranom rođendanu. Bili smo ponosni na njegovu glupost koja je tako njegovim nesavjesnim djelovanjem dovela do toga da više nikom ne moram objašnjavati gdje sam bio na položaju, ispod ovog ili onog gnijezda.

Patkovo brdo bilo je sasma dovoljno.Eto pa sad se ponekad zapitam otkud nekim mjestima neka glupa imena,( Šugavac, Magarac, Jarac i da ne nabrajam dalje). Samo ne mogu da znam da li je tad moja razredna nastavnica Jasminka znala za sve te pojedinosti ili možda nije imala vremena da nam sve to tada u školi ispriča. Svejedno ako i nije znala ako ovo ikada pročita Jasminka ovo je moj skromni doprinos za Geografiju kakvu sam volio. Nije Kolumbovski, ali svi veliki putevi počinju malim korakom. Ovo je moj mali korak za geografiju.

 

Hvala Vam na odvojenom vremenu za čitanje ove priče, Vaš Mandrak72.

[ Priče iz vremena kad su cvjetale tikve ] 23 Decembar, 2007 18:23

Zimsko jutro, hladnim zrakom održavalo me je budnim. S početkom svitanja radovao sam se vatri koja je veselo pucketala u mom ko zna kojem po redu prebivališu tih godina. Korenić, Plisnić malo mjesto selo u okolini Donjeg Vakufa , u tim godinama zvanim Srbobran.

Valjda po nama braniocima toga dijela teritorija kojeg sam došao da branim 200 tinjak kilometara od svoje kuće, koja je i sama bila udaljena nekih 20 tak kilometara od borbenih linija. Donji Vakuf mala sredina u ondašnjoj BiH bila je sada još i manja, bez svih onih atributa što čine neko mjesto gradićem. Živjeli su malo, slabo i teško u sveukupnoj situaciji. Kao da su stalno bili u nekom očekivanju i kao da to sve nije tako kako jest.31.12.1994. god. Večeras je Nova godina. Već par godina kod nas se bio izgubio taj duh Nove godine, Djeda Mraza smo prozreli. Olako smo se odrekli Novih godina.

Olako smo pomislili da vrijeme stoji i čeka da samo ovo zlo stane. Da će sve opet biti u redu kao da se ništa nije desilo. Hladno jutro štipalo mi je obraze dok sam iz snijega vadio drva za vatru.

„Kako se ova drva brzo troše, moraćemo još danas da ih nasiječemo, duga je zimska noć i noći su hladne“-pričao sam onako sam sa sobom. Prijatna toplina zemunice izazvala je blagu sjetu u meni.

„Šta se sad radi u nekim normalnim zemljama, dok mi ovdje izigravamo međede u šumi“-govorio sam svojim cimerima u zemunici.

Zvrc nadimak je sve govorio o mom ratnom saborcu. Čovjek koga u normalnim uslovima ne bi pozvali i vojsku ipak se u ratu pokazao dobrim borcem. Malo kasnije paljenje bilo namje simpatično kod njega, a situacija da je bio iz siromašne porodice i sa nekoliko braće činila nam ga je još bliže svoj ovoj situaciji. Uvijek pedantan, počešljan, izbrijan i ispeglanih košulja bio je sušta suprotnost mjestu i ljudima gdje se nalazio. I oružje koje je dužio bilo je besprijekorno u cijelom mom petom bataljonu pješadijske jedinice. Snažan ko bik, priprosto mudar korektno je izvršavao svoje obaveze.

Nenad momak neoženjen, godinu dana mlađi od mene bio je takođe netipičan za ovo mjesto. Bio mi je posebno drag zbog svih osobina koje sam vrlo brzo uočio kod njega. Seljačko dijete, siromašno, ostao bez oca sa mnogo braće (njih 5 je bilo u jedinicama VRS) sa starom majkom. Uvijek sam navijao za autsajdere. Jednom prilikom rekao je da ne može jesti sa nama jer od kuće nije imao šta da ponese, jer sve što su u kući imali do tada su on i braća odnije li na ratišta širom RS. Uvijek ću se sjećati toga dana kad smo svi ko po dogovoru navalili na njega da se ne blesavi, ješćemo svi ono šta imamo i dok imamo a poslije kako bude. Poznat po nekoj svojoj snalažljivosti on bi nam od rešoa napravio radio prijemnik koji bi smo slušali dok smo bili na liniji. Svaki njegov odlazak kući značio bi njegov povratak sa nekim novim radio prijemnikom koji je na sve ličio osim na radio bio bi povod za šale nj njegov račun.

A ja 22 godišnjak iz srednjeg staleža sa tim momcima sam bio već pune dvije godine u odjeljenju. Došao sam iz jedne jedinice u svoju matičnu brigadu da budem bliže kući i roditeljima , a vidi sad gdje mi je jedinica dobila položaje. Ali šta da se radi.

Sjećam se trebali smo biti na tim položajima mjesec dana, a onda mjesec dana odmora i kao što to uvijek biva u mom slučaju zbog stanja na terenu prvo smo ostali 57 dana, pa kratki odmor i tako već par mjeseci.

„Šta ćemo večeras?“-pita Nenad. Baterije nam ne rade više, nemamo šta večeras slušati-govorio je onako ko za sebe. “Imam neki dinar kako bi bilo da neko skokne do Srbobrana po baterije?“ –pitao sam a već sam znao da je to prilika da Zvrc odskita i malo zadovolji svoje potrebe da svuda prolunja. Dogovor je pao i Zvrc je otišao po baterije. Ja sam uzeo neki časopis od onih koji lutaju od rova do rova star nekoliko godina čini mi se ĆAO specijal sa nekim Rap grupama iz Amerike. Č

itao sam samo da malo odlutam sa ovog mjesta, za koje kad sam prvi put dolazio davne 92 –mislio da je kraj svijeta. Kad sam kasnije zadrijemao iz sna me je prenuo štakor koji se tik do mog lica na 20tak cantimetara šetao iza dasaka kojim je bila obložena zemunica. Njegovo šuštanje dok se češao o dasku prekinuo sam udarcem pesnicom po zidu. On bi se malo umirio i otišao bi.

„Idemo nasjeći drva“-pozva me Nenad ,a sad će i Zvrc iz grada. Obuo sam čizme i krenuli smo u šumukoja je bila nekih 200 metara od naše zemunice ili rova. U našem rovu bila smo nas trojica, a u susjednom njih devet. Znao sam da moramo više da radimo da nasiječemo drva za par dana. U tranšejama( iskopanim kanalima koji su nam bili komunikacija od rova do rova)bilo je blato, pravi glib. Glib koji je otežavao kretanje a pogotovo pod teretom.

U jednom trenutku Digi moj kolega iz drugog rova iskoči iz tranšeje i reče onako prkosno

„ Ma nek me ubiju kad ovo i onako nije život“ i izađe na čistinu na strelište našem neprijatelju. „Ma ija ću izaći kad ti izlaziš iz tranšeje“-iskočih za njim,za mnom i Pic i još neki. Iznenađen neprijatelj našim nastupom povika“ Šta to radite budale jedne, ja ću pucati“.
 „ Ma pucaj ako ćeš sa tim riješitio sve svoje probleme“ – neko je rekao iza mojih leđa. Bio je to Nenad.

„Neka,neka neću ja pucati na vas samo vi pripremite drva, hladno je ovih dana“ hrabrio nas je neprijateljski vojnik.

„Čuvajte se vi ove smjene koja dolazi za dva dana iz Zenice“-kao da nas je hrabrio nepoznati Alahov vojnik. Nisam znao čovjeka ali čini mi se da bih ga prepoznao, možda je u nama prepoznao svoju djecu ili ko zna šta drugo. No hvala mu.U šumi smo rušili debla žagom Amerikankom. Za neka dva sata nasjekli smo drva i istom čistinom smo ih odnijeli u svoj rov. Bio bih iskreno zadovoljan kad bih ugledao drva narezanih za par dana. S prvim sumrakom stigao je Zvrc sa baterijama.

„Gdje si dosad? Da nisi upoznao kakvu mačku kad te nema“zajebavali smo se s njim.

„Daj da probamo Rešo“-tražio je Nenad.

Uključio je radio i odmah je upalio Radio Korenicu. Radio koji je po cio dan emitovao muziku, Horoskope, Top liste i pozdrave borcima. Jedino smo to i mogli slušati. Dragana sa Radio Korenice je po čitav dan gostovala u rovovima širom RS i RSK tih godina.

„Večeras ćemo duže sjediti i malo slušati muziku“-iskreno se veselio Nenad jer zna da će mo mu bar par put pohvaliti rešo i njegove zasluge.
„Ok važi, nije svaki dan Nova godina“-odgovorih mu odsutno i malo sarkastično. Ipak sam u sebi osjetio nako zadovoljstvo što Nova godine nešto nekom znači. Šta je njemu značila ne znam ali me zabrinjavalo šta večeras njegova majka želi za Novu Godinu. Ima pet sinova na ratištu i ništa kod kuće, osim golog života. Bilo mi je teško zbog svih njih, a i ja bih volio da nismo tu. Komentarišući pojedine pjesme, vijesti iz zemlje i svijeta lagano su istekla i neka dva sata. Prvi simptomi slabosti baterija ukazaše se vrlo brzo i za nekih pola sata one nisu pokazivale znake života.

„Jebem im mater izdajničku“- bili smo ljuti sva trojica.

„Pa ni tri sata nisu radile, šta ćemo večeras“-Jadikovao je Nenad.

 „Da nisi možda iz Lade uzeo motor za taj tvoj rešo kad tako brzo potroši baterije“-pokušavao sam da sumornu atmosferu učinim malo pozitivnijom. Ali nije išlo. Ko pokisli, uzeli smo večerati neku blijedu rižu, stari hljeb i čini mi se luka.

„ Ma neće Vam smetati ako jedem luka za čestitanje Nove Godine“-zajebavao sam se sa trenutnom situacijom.

Pojeli smo ostatak večere, oprali naše vojničke porcije i svako se bavio nekim svojim problemima. Nakon toga odradio sam stražu, tako me je zapalo pa sam bio slobodan ujutru do neki 6 sat.Nakon straže ušao sam u rov, legao, otjerao štakora i sebi se zakleo da neću da znam za Novu Godinu koja je trebala da dođe za neka 3 sata. Preskočiću je kad je ona imala hrabrosti da i mene preskoči. Zaspao sam ubrzo, kao kroz san čuo sam pucnjeve koji su parali tihu, usamljenu noć, Ne zanm šta su ostali vidjeli u takvom načinu proslave ali za mene ta 1995 zvanično i nije nikad došla. Ignorisao sam je.

Godinu dana sam izgubio u ništa i da joj se još radujem . Za tu Novu 1995 godinu neću ni da čujem,a eto podijelio sam je s vama. Vi je pamtite ako hoćete, a ja sam je i suviše dugo čuvao samo za sebe.Mi smo samo poželjeli da malo slušamo muzike, a nije nam se želja ispunila. A tako smo malo htjeli.

 

Vaš Mandrak72.

[ Generalna ] 21 Decembar, 2007 17:42
Evo kraj godine je pred nama. Da zbacimo teret sa leđa da se odmorimo pa opet Jovo nanovo. Okrenućemo glavu pogledati još jednom šta jeste a šta nije dobro bilo. Pokušaćemo da zapamtimo samo najbolje stvari, a ostale loše da zaboravimi ili zlopamtimo. Prođe ta godina tako brzo da nismo u stanju da je pratimo,a opet kad bi me sad pitali koji je film obilježio godinu za nama ja se ne bih sjetio iako volim filmove, pratim fudbal a opet se ne bih sjetio ko je bio pobjednik Lige šampiona. Pa dobro kako ću onda pamtiti dobre stvari. Interesantno je to kako sjećanja brzo blijede s godinama. Pokušavam se sjetiti dešavanja iz prošle godine i zaplovim kroz gustu maglu natrpanu događajima koji me iscrpiše prošle godine. Bezbroj gluposti koji su me do juče morile tad bi me samo saplitalo iščezavajući u dubinu zaborava, odnoseći ono što nije bili vrijedno pomena, truda da se pamti ili obilježi. Mnogo je toga odnijela dobra strana čovjekove psihe da se zaboravi, ali ponekad na momenat bljesnu stvari koje bolno podsjete da su bile i prošle. Sreća za mornara koji brodi u orahovoj ljusci na uzburkanom moru gluposti, ljudskih najnižih poriva su svetionici. Ta mala tužna mjesta. Čovjek koji se na momente obraduje novim punim vjetra jedrima, ne hajući za kišu što mu zapljuskuje izbrazdano i od sunca potamnjelo lice. Čovjek koji snagom svjetlosti pokušava usmjeriti i na pravi put izvesti nevoljnike. Nevoljnike silom spojene u posadu okrutnog kapetana, čiji sav život stane u posudu sa slabo posoljenom čorbom koju danima izlizanom kašikom prevrću bezvoljno. Nevoljnike čiji sav imetak stane na smrknute obrve i izgubljen pogled u daljini gdje traže malo čvrsta tla. Nevoljnike koji uprkos omrznutom kapetanu ove noći pokušavaju da spasu svoju kožu koja se na berzi ne kotira naročito. Ulažu i poslednji cent snage da sačuvaju i ono malo golotinje. Svjetionik na mah unese spokoj koju samo svjetlost može. Svjetlost koja pokaže na hridi, sjevernjaču koje nema, na čvrsto tlo koje je tako blizu, a koje je tako daleko od cilja. Svjetioničar bi bez ikakve grimase zadovoljstva na licu zadovoljno sišao kad bi vidio da je učinio dovoljno za brod koji se polako gubio u tami koju bi nakratko obasjavala grmljavina koja je večeras htjela da pokaže sav svoj arsenal snage nevelikoj i nadasve nezahvalnoj publici. Plovidbom po sumaglici snažnog zaborava, na krilima svetionika i svjetlosti trenutaka sreće pobjeđujem reske talase koji milionima kapljica nastoje da me osvijeste i da me namame u dno sivila. Ali moji svetionici nadjačavaju sve nedaće na putu, ohrabren, ponesen zajedništvom moje porodice pobijeđujem te bezvrijedne hridi gluposti i ljudske katastrofe. Moji anđeli moja snaga, supruga moja hrabrost i ja sluga, drug, otac, krov i vatra guramo breme svako po mogućnosti i iznad svake prepreke. Volimo se, to je važno. Držimo se zajedno i to je važno. Taj život, cinik u isključivosti, hladan po vokaciji, Neron u sjeniku, dan ta sijeda vlas u kosi, godina tek još jedna plomba na zubu vremena, igra se s nama. „Kud žuriš, jednom se živi, jebo ga ti“ reče vozač hitne pomoći čovjeku na nosilima i ode na jednu ljutu. Nije praksa ali valja znati da i ćorava koka zrno ubode. Kad stigne kraj godine valja se osvrnuti, ponovo i po ko zna koji put pogledati na svetionike iza leđa da bi smo znali kud idemo, da bi znali svoj cilj. Pogledajte iza sebe i prepoznajte svoje svetionike, pogledajte i pronađite i vi svoj put, ja sam svoj pronašao. Porodicu.
[ Generalna ] 18 Decembar, 2007 18:03

Ma ne bih ja sad da kukam kad i ovu godinu ispraćam. Ne bih, ali moram pa ako imate iste probleme biće mi lakše. Na nekakvom kraju pa kakav god bio znali bi se neki rezultati. Film američki bi završio sretno, političari bi bili zadovoljni učinjenim, sportisti bi nabrajali uspjehe i sumirali svoj rad( naši Srpski malo sutra ali ima i njih), estradnjaci novim silikonima, tezgama, a ja sam bolestan od svih mogućih krajeva. Ne volim kraj godine jer najebem ko žuti. Sve ono što sam radio čitave godine zgadi mi kraj. Radim ko konj čitave godine, a ne možeš napred pa bog. Samo sam svojom porodicom zadovoljan , a ostalo propast.

Radim u firmi u kojoj političari kroje kapu potrošačima el.energije(Zamijenićemo stub kod onog ili ovog, deset babica koji porađaju betonski stub, prolazeći Tantalove muke sa odlukom na koga liči, da li na onaj prethodni, ili više liči na one nekadašnje, čak pomalo liči i na našeg upravnika RJ-valjda po tupim uglovima, pa zatim mi ćemo ga dizati po najsavremenijim metodama i ostvarićemo uštedu, oni prije to nisu znali, njihovi betonski stubovi nisu išli u korist naroda........) već 7-ma godina.

Pregrmio sam već 6 direktora za ovih mojih 10 godina rada u firmi. Nije malo, nemojte se varati. Svaki osim onog prvog mi je odnio po pet godina života znači 25, što sa zbirom mojih sadašnjih godina iznosi oko 60. Eto kako sam ostario.

Dragi moj Bože ako te ima igdje pogledaj i nas nesretne zaposlene u raznim elektrodistribucijama i drugim ordinacijama gdje bezglave aždaje operišu na živo, vade mast iliti liposukciju, izmišljau toplu vodu, pa čak i neka svoja stručna zvanja za škole gdje duže traje put na fakultet nego svi ispiti zajedno. Dragi moji dipl.inž. svih fela( lijevog navoja, patlidžanove kore, dobrih namjera itd..) u pamet. U pamet se dozovite.

Žao mi je što ja eto sa svojom SSS IV stepen nemam obraza da upišem neku višu ili fakultet jer bilo bi me sramota biti u društvu takvih a pogotovo bi me bilo sramota poštenih studenata koji se namuče da stignu do diplome, ali nemaju mogućnost da pokažu znanje i umijeće od polupismenih baraba od jedne knjige. Ali otići će oni već znamo kud.

Čini li se Vama da kad god nemate dinara(kod mene KM) u džepu da upravo tada ima najviše za kupiti. Izlozi puni, oči gladne, džep uistinu šupalj, a tuga najveća. Nisam se ošišao, nisam kupio ni zimske cipele, nisam kupio ni nove pantalone imam ove stare preko godinu i pol, plata mi je bila prije 4 dana i više je nemam (kažu da je plata kao oni dani kod žena traje 6 dana a poslije se možeš J...., da je kod žena bar kao kod moje plate bilo bi im za 30%lakše). Nisam sebi ni kupio zimsku jaknu imam ovu već 3-ću godinu, nemam ni mobilni koji sam od bijesa razbio i neću ga sebi više ni kupovati, ove godine nisam ni bio na ljetovanju u Tunisu a već naredne godine neću takođe ni ići u Grčku. Nisam jutros ni stolicu imao ( kad se čovjeku neda onda ga stvarno ne ide), nisam ove godine ni poštenu gripu imao, ali zato sam radio ko konj.

Čini mi se da svake godine sve više radim a sve manje imam, jebem li ga gdje griješim. Nemam ni lokal za privatluka, nemam ni svoj automobil(uzmem od oca), nemam ni hobi, ne idem na utakmice, ne izlazim, ne znam ni šta ću za novu godinu, volio bih izvesti ženu ali s čim????

Neću više ni izloge da gledam, volio bih poslati poneku čestitku za novu godinu, onako sa motivima snijega, malim kućama sa prozorima iz kojih škilji slabo svetlo. Volio bih da mi ova nova godina bude sa što manje stresa, da mi familija bude živa i zdrava. Volio bih da mi se javi Mandrak onaj pravi, da sa štapićem učni čaroliju i da svi budemo sretni. Ovo vrijeme pred novu godinu daje nam pravo da maštamo pa eto ja bih samo sreće i zdravlja poželio, a ostalo kako kome i po zasluzi. Pozdrav svima od mandraka72.

 

«Prethodni   1 2 3 ... 20 21 22 23 24 25 26  Sledeći»
Hit Counter
Free Web Counter