[ Generalna ] 29 Novembar, 2008 23:58

Blagoje i gospođa Nožinić

Gospodin Blagoje, vrijedni zanatlija imao je veliku želju za predstojeće praznike. Nije mnogo zarađivao kao obućar. Želja mu je bila da bar jedan dan ima dovoljno posla da može svojim najmilijim da kupi novogodišnje darove.

Živio je skromno sa suprugom Milom i četvoro male djece.

Nakon skromne večere svirao bi violinu svojoj porodici. Mnogo je volio da svira. Naravno i svi u familiji su to voljeli. Svirao je tako lijepo i nježno da se ponekad činilo da su kilometrima daleko. Toliko slikovito je putovo violinom da su se radovali svaki put kad bi on uzeo violinu.

Svirao je i ove noći. Dok je svirao mislio je o želji da ima bar jedan dan posla toliko da zaradi svima za poklone. Muzika je dugo u noć ispunjavala njihov mali skromni topli dom. Kad  su umorna dječica zaspala Blagoje je nastavio da svira za sebe, za svoje želje.

Nije znao da je iza ponoći zakoračio u svijet želja. Njegova želja prenešena muzikom bijaše zapisana u notes.

Dan uoči praznika bila je kao i svaka druga u njegovom radnom danu. Pogledom bi odlutao kroz prozor. Zabundane gospođe sa neobičnim šeširima promicale su noseći mašnicama ukrašene poklone.

"Ništa od mojih poklona"- mislio je Blagoje.

Ostavio je posao, uzeo violinu i zasvirao. U tom času u radnju je ušla jedna gospođa.

"Gospođo Nožinić, šta mogu učiniti za Vas"-upita je susretljivo, odlažući violinu.

"Zašto ste prestali svirati? Čula sam muziku i svratila da poslušam. Samo nastavite.

Blagoje uze violinu i nastavi. Nije mogao da ne pomisli na želju. Muzika je bila omamljujuća. Nakon što je završio gospođa Nožinić ga iznenadi.

"Molim Vas da mi popravite obuću. Znate snijeg je i nije dobro ako su noge mokre. Divno svirate, možda biste trebali da se posvetite muzici"-završi gospođa Nožinić.

Ostavi mu obuću i ode.

Blagoje je gledao u svu tu obuću koju mu je ostavila gospođa Nožinić. Pedeset pari obuće bilo je pred njim.

Obradovao se i navalio na posao. Radio je brzo, ali posao je bio ogroman. Sat je brzo proticao. Nije dizao pogleda. Noć je poklopila malu varoš. Ugasila se vatra u peći. Ruke su mu promrzle radeći. Nije osjetio bol.

Jedna kuća je do dugo u noć ostala budna. čekali su i čekali. Umor je savladao male glavice, koje su čekale Blagoja da im zasvira za laku noć.

Ali Blagoja nije bilo. radio je neumorno. Čarolija Novogodišnje noći izgubila je smisao.

Blagoje je stigao u rano jutro. Zaradio je toliko neophodan novac, ali poklone nije stigao da kupi. Sve je bilo zatvoreno. Bio je nemalo razočaran dok je išao kući.

S vrata su ga dočekale raširene dječije ručice. Bile su sretne što je došao. Za poklone nisu ni upitali. Bili su sretni što im se vratio. zamolili su ga da im odsvira nešto.

Malo se zbunio, htio je da im kaže za posao, za poklone, ali nije stigao. Uzeo je violinu u ruke. Ali nije išlo.

Pokušao je da objasni za gospođu Nožinić, za ogromni posao na njenim cipelama.

Gospođa Nožinić stonoga je bila prevelik zalogaj za nježne cvrčak Blagojeve ruke.

Sve su razumjeli. Razumio je i on. Čarolija Novogodišnje noći je svaki dan u nama. Nisu potrebni pokloni. Razumijevanje je najveći poklon. On ga je dobio.

Nije više mogao da svira, ali radost kad ga ugledaju na vratima bila je itekako veća.

"Moram drugi put razmisliti o željama prije nego je pomislim"-sjetno za sebe pomisli Blagoje.

(19) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Generalna ] 26 Novembar, 2008 21:25

Vuk koji nikad nije upoznao Crvenkapu

Slutio je kraj. Nije znao kakav, ali predosjećao je da dolazi sa zimom koja je ranije stigla nego obično. Posmatrao je sa ivice stogodušnje crnogorične šume padinu koja je do prije sat dva još bila nekako tmurno zelena, više siva. Sitni kao prašina sitni snijeg natjeravao ga je da povremeno stisne izmorene stare oči.
„Biće ovo hladna noć, bolje je da odmah krenem“-za sebe kao da izgovori.
Nije se osjećao dobro. Zima mu nikad nije bila problem. Osjećao se nekako razdražljivo. Osjećao je neku blagu zategnutost mišića, koje nisu dozvoljavale slobodnu kretnju.
Osamio se. Izgubio je apetit. Osjećao je glad, mučila ga je.
Teškim korakom polako se spuštao niz padinu obojenu ranim snijegom. Nije znao kuda ide, ali nešto ga je tjeralo napred.
„Moram da stignem, što prije. Ne znam koliko ću još dugo ovako. Moram!“-lomio je sebe nekom unutrašnjom potjerom.
„Eno nekog tamo desno. Velik je i krupan. Bolje će biti da ubrzam“-nastojao je sebe održati svjesnim.
Svaki novi korak zadavao mu je neku ludačku bol.
„Bio sam i ranjen, ali nije ovako bilo. Ipak to je samo drvo što je grane objesilo kao ruke niz tijelo.“-teško se borio s mukom koja je svakog dana bila još teža. Teško poguren, gubio je dah. Pred očima mu se mutilo. Nejasne slike stalno su mu igrale pred očima. Slike iz mladosti promicale su u trenu. U jednom jedinom trenu.
„Neko me prati. Moram ubrzati“-posrtao je , stalno se osvrćući. Često je mijenjao smijer kretanja.
Snijeg je jenjavao kako se spuštao niže niz planinu. Noć je polako okivala Grmeč planinu. Ćudljiva planina, nekad jatak hajdučki kao da mu je postala gonič, neprijatelj najveći. „Moram još malo. Moram stići“-neobjašnjiv poriv nije mu dao stati.
Napuštena lugarska kuća nudila mu je bar na kratko odmor. Kuća od koje je uvijek bezglavo bježao učini mu se kao fer ponuda od Grmeč gore.
Ušao je u kuću, zavukao se u jedan suvi dio napuštene kuće. Smotao se u krug. Zavukao je njušku pod prednje noge i pokušao da zaspe..
San mu nije htio na oči. Sve drugo je pristizalo ali san nikako.
Ogromni modrosivi vuk, nije bio ni nalik onom mladom vuku što je vješto izbjegavao sesoke i lovačke hajke. Kao da je uživao u nadmudrivanju s njima i njihovim pokušajima da mu navike izmjene. Ali on se nije mijenjao. Mijenjao je dlaku shodno godišnjem dobu, ali dobre navike ne.
Na momente mu nije bilo hladno, ali bi ga onda nagli val hladnoće vraćao na suvi pod napuštene lugarske kuće.
„Eh da je Janko živ, ja ne bi prismrdio ovoj kući. Ali Janka nema više. A izgleda nisam ni ja više isti. Mijenjam se.“-pogledao je još jednom na svoje gusto vučije krzno.
Hladni vjetar, bijesno je svirao kroz polomljenje prozore i polusrušeni krov. Muzika vjetra i dugačkih borovih grana kao da dizala atmosferu. Lagana nervoza polako je rasla u vuku. Nije mogao više da izdrži na jednom mjestu. Ustao je i pogureno napustio suvi kutak napuštene kuće. Nestao je u hladnoj zimskoj noći negdje na Grmeču.
Tragovi iza njega su se polako brisali. Sitni snijeg peglao je sve aktivnosti zemlje i njenih žitelja.
„Miro, zima samo što nije. Osjećam da neće dugo a snijeg će već. Ova zima poranila je bar mjesec dana.“-ozbiljnim tonom obraćao se supruzi Mirijani.
„Ja bi sutra uzorao, ovaj komad palčaka iznad čatrnje. Znaš kako je ova zemlja ljuta u proljeće. Ako je sad uzorem ima mraz da je razbije i na proljeće biće ko prašina. Ima da nam bašta bude dobra. Usijaćemo dosta krompira. Vidiš nisam se prevario kad sam proljetos najavio da će jaka i duga zima biti. Kosti su mi sijevale ko gromovi na Svetog Iliju. snijeg samo što nije. Za dan ili dva biće kasno“-završi kratki monolog Obrad ujedno završavajući nedovoljno obilatu večeru.
Obrad, četrdesetogodišnji zemljoradnik bio je krupnije građe. Lijepih crta lica koje nisu mogle da naruže ni godine provedene u ratnom zarobljeništvu negdje daleko gore u Njemačkoj, kada ga je još kao mladog vojnika zarobila Švapska vojska, dok su bez komande bili na mobilizaciji. Talasasta gusta kosa začešljana uz glavu bila je ono što se najviše dopalo Mirjani da pođe za njega, izrodi mu devetoro djece, bez obzira na njegovu prošlost kojom se nije baš imao čim pohvaliti. Siromaštvo je bilo sve što je ponio iz prethodnih osam brakova. Ovaj deveti kao da je bio prekretnica jednog pustolova. Devetoro djece. Dvoje najmlađih još u kolijevci, blizanci. Darinka i Mićo.
U jednoj prostoriji devet mladih života u polusnu, kao kroz san slušali su oca i mater dok se dogovaraju.
„Stanko će mi pomoći da upregnem konja i uzorem. Rosa i Milka neka blago nahrane, a ti Miro boga ti nastavi graha“-poluglasno je planirao sutrašnji dan.
Hladni vjetar tjerao je staru kuću šeperušu da cvili, plače. Umorne ručno tesane grede odolijevale su svim tim vjetrovima i velikoj porodici pružale toplo zimsko utočište.
Stara peć veselo je pucketala. Lagano je noć prekrila kuću plaštom dubokog sna.
Obrad se vrpoljio na stroži od kuruzove peruške. Neki unutrašnji glas nije mu dao mira. Bio je ubijeđen da će snijeg ubrzo. Zaspao je.
Negdje u daljini vuk je osjećao da se približio selu. Promukli lavež pasa oštro ga je upozorio gdje se nalazi. Nije se dao smesti. Osjećao je miris hrane. Nikad ga taj miris nije iznevjerio. Bio je svjestan opasnosti, ali ništa ga nije moglo zaustaviti. Čudan osjećaj, stalne gladi i bezvoljnosti i apetita bijesno su vodili borbu u njemu. Zbunjeni nagoni starog lovca bili su uskomešani. Nije se htio predati, zaboraviti ono što je godinama radio. Borba nagona, gladi, bolova.
Panika, užas. Uskomešana ovčija tijela. Krv koja je liptala. Nije ništa jeo. Bezosjećano je klao ovce pred sobom. Krvavi pir što je činio po ko zna koji put nije mu pričinjavao nikakvo zadovoljstvo.
Izašao je iz staje nakon što je čuo glasove ljudi i pucanj. Bježao je glavom bez obzira. Istu stvar je ponovio na još dva mjesta u svom ludačkom pohodu.
Kretao se stazama kojima nikad nije prolazio. Za sobom je ostavljao krvavi trag ludačkog pira.
Srljao je, nije smjeo.
Ludovao je, a nije znao.
Mijenjao se, a nije to želio.
Obrad je već bio budan. Budio je Stanka.
„Idemo, moramo palčak uzorati do doručka, a poslije ćemo otići u šumu nasjeći koji konak drva“-požurivao je Stanka. „Dan je kratak“.
Prve brazde jasno su se ocrtavale na malom palčaku. Stari konj još uvijek je bio u snazi. Obrad ga je gledao dok se dah kao iz lokomotive koja ga je iz Njemačke vraćala kući brzo rasplinjavao i nestajao u zraku.
„Stanko mogu ja i sam orati, poslušan je Doro konj. Nego ajde ti sam, ponesi sjekiru pa odaberi neko izvaljeno stablo pa ga obori, pa ja kad završim zajedno ćemo ga izvući iz šume“-preuze Obrad na sebe obavezu da sam završi oranje.
„Dobro ćaća, odoh ja preko Zobišta“-poslušno odgovoro Stanko ne sluteći da će rad u šumi da ga prati čitav život.
Nije bilo mraza toga jutra, ali neka neobjašnjiva hladnoća uvlačila se pod košulju Obradovu. Nije pomagao ni kožun.
„Bježi Garo, planućeš mi Dorata. Bježi , zgaziće te“-pokušavao je da otjera velikog crnog psa koji je stalno obigravao oko njih.
Pas je naglo stao. Obardu se učinilo da ga je napokon shvatio, pa se zadovoljno nastavio boriti sa starim plugom koje je siromašnu i škrtu zemlju pokušavao učiniti plodnijom za narednu godinu. Sve je išlo po planu. Bio je zadovoljan. Ali nejasna hladnoća budila je neki blagi nemir u njemu.
Hiljadugodišnje neprijateljstvo, mržnja ključale su u očima vuka dok je gledao velikog crnog psa i orača na njivi. Panična ludost natjerala ga je da prvi korak sam napravi. Ustremio se na psa. Bacio se svom snagom na psa. Neopisiva snaga hranjena mržnjom vuka i psa napravila je jedno čupavo klupko kože i dlake koje se premetalo po neuzoranoj ledini. Garo je spazivši vuka krenuo u susret. Čitav život je čuvao ovaj dom, bilo je došlo vrijeme i život da založi da spasi Obrada i Dorata.
Obrad se u trenu vrati od ukočenosti. Iznenadni napad vuka na njegovog Garu u po bijela dana nije bio očekivan. Na trenutak je nemoćno stao, pogledao u neravnopravnu borbu psa i vuka koji je bio dav puta veći. Garo se hrabro borio za život, ali snaga ovaj put nije bila njegov saveznik.
Ne razmišljajući, Obrad je uzeo bič i kernuo na vuka. Nastojao je razdvojiti psa od vuka, nastojao je da spase Garu koje nije nešto mazio, ali bio je član njegove porodice godinama. U trenu u klupku se i sam našao. Ovaj put branio je ne samo psa već i sebe.
Ogromna čeljust zjapila je nad njim. Bio je nemoćan. Jedino što je u tom momentu mogao i učinio je. Nagonski je ugurao ruku u čeljust vuku i zgrabio ga za jezik
Iznenađen vuk naglim obratom i nemogućnošću da iskoristi svoju premoć , na tren zastade.
„Rossooo, o Rossooooo, ponesi mi sjekiru vamo“-dozivao je svoju najstariju kćer. Gubio je snagu, ali nije bilo uzmaka. Pogledao je prema kući, očima je tražio slamku spasa.
„Eno Rose“-prođe mu kroz glavu .
„Poitaj Rossooo“.požurivao je on. „Daj tu sjekiru vamo“-gotovo da je vapio.
Zbunjeni vuk, ulagao je zadnje atome snage da se oslobodi čeličnog stiska, ali za vratom i na leđima mu je visio pas koji ga je bolno grizao.
„Je li to kraj“-urlikao je vuk. Bolni krik zvijeri još dugo je parao uši svih ukućana dok je Rosa dodala sjekiru ocu. Nije dugo trajalo. Vuk je klonuo.
Rosa je plakala. Bojala se mrtvog vuka. Raskrvavljen pas još uvijek je lajao na lešinu ogromnog vuka. Obrad je ležao na zemlji još dugo ne mogavši da dođe sebi. Jedan sasvim običan dan za tren pretvorio se u noćnu moru koju nije mogao ni da zamisli.
Vuk je dlaku promijenio, a bjesnilo je promijenilo ostalo.
Moj đed Obrad umro je par godina nakon toga. Iza njega je ostalo devetoro djece i mnogo siromaštva kojem ničega nije nedostajalo.
Godinama sam bio ponosan na istinit događaj koji se prepričavao mojom ulicom. Moj đed je zaustavio krvavi pir bijesnog vuka. Stao je u odbranu svoga doma i svega onog što taj dom čini toplim.
I danas kad svojim kćerima pričam o Crvenkapi, imam svoje mišljenje o vuku. Kristalno je jasno, ali ne bih da im pokvarim taj dio djetinjstva. Mašta im je sad neophodna, a kasnije kad krenu životnim stazama nadam se da neće upoznati vuka, koga će nadam se prepoznati. Crvenkapica na ovim prostorima je spašena nesebičnim gestom jednog malog čovjeka talasaste kose začešljane uz glavu kojeg je moja baba Mira zavoljela usprkos...
Neka ova malo surovo istinita priča ostane samo jedna priča. Ja je dijelim sa Vama. Neka ostane uspomena na đeda Obrada koga nisam upoznao.
Pozdravlja Vas mandrak72, hroničar malih života oko nas.
(21) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Generalna ] 25 Novembar, 2008 23:19

Nikad ne reci zbogom Brucee Lee

Psssttt!-trgnuo sam se na psikutavi zvuk koji je trebalo da nešto znači. Okrenuh se da pogledam. Nikog nisam primjetio. Nastavio sam dalje.
Psssttt!-opet me je prenuo zvuk koji je trebao da me na nešto opmene.
Pomislio sam da je to neko od mojih radnih kolega na istom zadatku kao i ja..
Da danas je bio dan bonova. Dan kad sam mogao da svoje bonove za topli obrok potrošim u jednoj samoposluzi.
Tih dana mi nije išlo najbolje u životu. Bonovi su mi dolazili kao kec na desetku. Podstanarski život nije nimalo lak bio. Jedna plata, mnogo obaveza. Bonovi su tu dolazili kao neki amortizer na klimavom mostu koji se dugim mjesecom zvao.
Nisam ni doručkovao tih dana da bih sa bonovima kupio nešto hrane u hladnu kuću. Psssttt!!!-ponovo se okrenuh. Nikog na vidiku. Samo ja, brdo salame, pavlake, smokija, paštete i svo brdo one neophodne gluposti što svakodnevno trebaju u životu.
Pomislio sam da umišljam. Valjda zbog stalnog kombinovanja i rekombinovanja, kako mjesec učiniti kraćim, a primanja većim. Nisam se snalazio moram da priznam.
Ponekad bih sebe uhvatio kako pričam sam sa sobom pod mlazom tople vode u kadi.
„Ja ti mogu pomoći“- na tečnom mandarinskom obrati mi se.
Zbog djelimičnog poznavanja mandarinskog koji smo učili u osnovnoj školi nisam bio siguran da mi se uopšte obratio. Ustvari nisam ni vidio nekog da priča sa mnom.
Sagnuo sam se da kupim kremu za obuću u Makropromu u malom supermarketu robe sumnjivo jeftinog kvaliteta.
„Hej, lakše malo“-gotovo da mi je otkomandovao piskutavi grleni glas mandarinskog nariječja s kojim sam mogao da se sasvim lako snalazim za razliku od mandarinskih slova kojih sam par naučio.
Poskočio sam ko oparen.
Kinez!
Kinez, znao sam. U svoj ovoj muci koja me je snašla još sad i jedan Kinez mi nikako nije trebao.
Natezao sam očima i stalno uvježbavajući sabiranje pokušavao sam da ukomponujem da za 85 bonova (konvertbilnih maraka) uzmem hrane u protivvrijednosti isto toliko.
„Ne, ne bih se složio da mi možeš pomoći. Već imam dovoljno problema i ti mi nikako ne bi u ovom momentu mogao pomoći“-mislio sam u sebi.
Kao da mi je čitao misli.
„Usudi se da priznaš da bi ti svaka pomoć bila dragocjena. Ja ti mogu pomoći. Doduše ne mogu sve sam, ali zajedno nas dvojica mogli bi čudo da napravimo“-bio sam oduševljen kako mi se znanje mandarinskog eto prvi put u životu isplaćivalo i bilo upotrebljivo.
„Nije da sumnjam da želiš da pomogneš, ali ja ne vidim način. Ja i žena sami jedva krpimo kraj s krajem, još na proljeće stiže nam i beba. Nažalost ti bi bio u ovom trenutku samo jedan trošak više. Ne ljuti se, ali stvarno ne vidim da mi možeš pomoći“-odgovorio sam mu, ne usuđujući da priznam da me zainteresovalo , na koji način je on zamislio da mi može pomoći.
„Kinezi su naša braća, nemoj misliti da sam ksenofob, ništa lično. Stvar je materijalnih mogućnosti koje u ovom trenutku nažalost nisu na mojoj strani“-pravdao sam se malom žutom, koji iskreno budi rečeno i nije bio žut. Prije bi se moglo reći da je crven. Da crven i crn. Najtačnije bi se moglo reći.
„Pa to ti sve govori“-nastavi on na mandarinskom za koji sam se uvjerio da će postati jezik budućnosti.“Za dane koji dolaze biću ti potrebniji, nećeš zažaliti. Zato uzmi me sa sobom. Ni ta krema za obuću koju si kupio ne može sakriti da ti je obuća dotrajala. Sa mnom bi bilo drugačije. Brzo bi stekao uslove da kupiš novu obuću, doduše na onu najskuplju, ali sasvim pristojnu obuću kakava ti i dolikuje. Vidiš odmah sam te primjetio kad si ušao. Vidim po ponašanju da si čestito čeljade. Posjeduješ i manire. Prije svakog izbora pažljivo gledaš cijene i svoje mogućnosti za koje mislim da u ovom momentui nisu za neku pohvalu. Hajde pruži ruku i da idemo. Veliki je posao pred nama“-završi Kinez svoju besjedu na mandarinskom koji je više podsjećao na starokineski kojeg sam nekad davno čuo od svojih baba dok su gledale u trag taloga kafe na dnu šolje i dok bi onako prstom okrenule želju na dnu šolje.
Onako bez argumenata, pogledao sam u svoje cipele, blago se zarumenivši kao svako pošteno čeljade kad se osjeća posramljeno. Cipele nisu bile bog zna šta. Mnogo su prešle. Spoljašnjost nije bila ugoda za oko, a zastarjela unutrašnjost bila je u još lošijem stanju.
„Ma šta me košta. Ove cipele ne mogu se vratiti u život da ih u fabriku NIVEA-e odnesem. Đavo da ih nosi“-odlučno vratih kremu za obuću na policu.
Pružih ruku Kinezu i povedoh ga sa sobom na nemirno more.
„Šta riskiram, ništa. Ako je sav moj rizik cijena kreme za obuću, ma neka propadnem“-za 1.5 bonova (konvertibilnih maraka) smatrao sam da sam napravio dobar posao.
„Stani, ne žuri“-zaustavi me u mjestu.
„Ljudi smo. Imaš suprugu i lakše vam je zajedno. Razgovarate. Zajedno podijelite sve ono što nemate, podijelite i sve one bogate snove od kojih ujutro ostane samo širok osmjeh. Volio bih da te upoznam sa nekim. Znaš i ja sam društven čovjek. I ja imam nekog. Molim te povedi nas zajedno“-gotovo plačni mandarinski mi je natjerao suze na oči, a niko u blizini nije pravio jaku zapršku za crvenim lukom.
„Idemo, neka ti bude“-pođoh na kasu.
Ja, nešto hrane, i dvojica Kineza išli smo toplom domu koji uzgred budi rečeno nikad i nije bio topao, bez obzira na to što sam bio kupio Plave pidžame za duge zimske noći koje su trebale biti tople, ali nisu bile ne zbog toga što su bile pune ljubavi, već zbog promašaja vlasnika kuće koji je napravio sve ne samo toplu kuću.
Odmah s vrata sam suprugu upoznao sa Kinezima. U njenim očima sam pročitao pitanje „Šta s njima?“. Nakon još nekoliko pitanja koje sam pročitao u njima, a kojima Vas sad ne bih davio protokolarno upoznavanje sa mojim Kinezima je uspješno završeno.
„Znaš drago mi je zbog njih, mada ne znam kako, ali mislim da ćeš već nači način da snjima popraviš naše stanje“-žena kao da je znala moju dilemu s isprvnosti postupka dovođenja Kineza u kuću u momentima kad za sve to nije imalo smisla.
Moje druženje s Kinezima bilo je intezivno kroz naredni niz godina. Vrlo brzo sam se uvjerio da dva puta po 1.5 bon daju tri bona, od kojih ja nisam osiromašio, a uspio sam da na momente popravljam kako naše materijalno stanje, tako i naše raspoloženje kad bismo sebi odvojil neki dinar(izvinite meni je pojam kinte dinar, a konvertibilna marka je realni pojam sa kojim moram da živim) za nove cipele, majicu, košulju.
U nedjelju, sam radio na objektu na istom onom gdje sam jeo ćevape s lukom, a nedaleko od mene je mrtav vrabac platio cijenu materijalnog dobra jednog bogatog Rusa koji je da kažem s naših prostora. Debeli minus štipao je za promrzle dlanove i obraze dok sam uštemavao instalacione kutije za instalacije „jake i slabe „ struje. Moj Kinez sa debelim stažom je pokleknuo. Polomio se.
Štedio sam ga zadnjih par mjeseci. Osjetio sam njegov zamor. Našao skuplju i dostojnu zamjenu, ali Kineza nisam zapostavio. Pogled na njega bio je osvrt na momente i trenutke kad je ušao u moj život i kad je svaka pomoć bila neophodna.
Nije nudio rješenje na pretek. Za njega se trebalo pomučiti. S njim, uz njega mnogo šta sam prošao. Naučio me je da nema lakog hljeba pošteno. Zbog toga svaki dinar sa njim bio je tim slađi.
„Baci ga“-reče mi radni kolega.
Gledao sam u njega. Kinez me je gledao umornim očima, kao da je htio da mi kaže da je stigao na kraj puta i da je vrijeme da se oprostimo. Osjetio sam tugu u njegovom sjetnom mandarinskom.
„Ne ideš ti meni nikud. Evo potrošio sam olovku, ti ćeš mi pomoći da obilježavam visinu utičnica i prekidača na zidu“-uzeo sam ga i zadjenuo u mali džepić na lijevom rukavu moga radnog odijela.
Nije bio skup, taj obični crni šerafciger sa crvenom drškom. Nisam ga bacio i neću. Pomogao je i on meni kad nisam imao, bio mi je desna ruka u poslovima gdje to bilo potrebno. Danas ja njega nosim na desnom ramenu u džepiću radnog odijela. Trebaće mi još, još nije za otpad. Još ćemo mi lijepa hljeba zaraditi, svako u skladu sa svojim mogućnostima.
Pozdravlja Vas mandrak72 drugar bez alternative.
(15) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Generalna ] 21 Novembar, 2008 23:18

Na prozor svi

Počinje snijeg da pada.
Sutra svi na sankanje.
Poziv vrijedi za sve.
Prijave do ponoći.
(28) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Generalna ] 19 Novembar, 2008 20:52

Priča iz knjige kvarova pod brojem 1526

Jedna od mojih prvih jutarnjih aktivnosti na poslu je pregled knjige kvarova. Broj, Datum i vrijeme prijave kvara, Ime lica koje je prijavilo kvar, Opis i mjesto kvara, Obavijest o kvaru primio, Primjedba....
Koliko sam ovakvih pregleda napravio u zadnjih deset godina, ne znam, ali siguran sam da ih je bilo mnogo, mnogo..
Kroz prozor kancelarije posmatrao sam radne kolege kako pristižu na posao. Dolazio sam prvi na posao, nekih pola sata prije ostalih. Toliko da mogu na miru pregledati knjigu kvarova i krenuti na ispisivanje radnih zadataka, naloga za rad, trebovanja materijala i zahtjeva za isključenja.
Prvi mraz ugodno je štipao za obraze toga jutra. Sedam stepeni ispod nule bilo je za respekt. Posmatrao sam radne kolege kako pogureni kao da nose svu zimu na leđima žurno ulaze u radionu i u upravu. Ruku duboko zavučenih u džepove, sa oblacima toplog zraka koji se kao dim cigarete vukao za njima, natjerao me je da se nekako ugodno osjećam tog hladnog novembarskog jutra.
„Pao A stub kod kuće B.Rajka. Isključen kompletan NN izlaz. Potreban novi stub“ tekst koji nisam čitao, znao sam ga napamet.
Poznajem veliki broj ljudi, sva sela, niskonaponske mreže, i mnogo mnogo problema.
Ekipa za otklanjanje nastalog kvara krenula je na zadatak.
Mala ekipa nestala je u magli sa jasnim ciljem.
Ja sam ih taj dan imao više.
Krenuo sam na teren.
Zagrijani automobil laganim kasom gutao je prve kilometre hladnog i mrazom okovanog jutra. Lagana muzika lokalne radio stanice izabrana od strane jednog poznanika Laze, budila je onu želju za što dužim krstarenjem po drumovima.
Obavio sam prvi radni zadatak. Brzo.
Upućujem se tragom ekipe koja je već otišla na teren.
Srećem teretni kamion koji je odvezao betonski stub i bio je na povratku u RJ, nakon kojeg je odlazio na drugi zadatak.
Tiho mi je blicao kad me je primjetio. Stao sam.
„Brate, policija je isključila mečku iz saobraćaja i poslala ga na vanredni tehnički pregled. Čim istovari beton mora se vratiti i javiti policiji“-izrecitova Tiho u dahu.
Vozio je Fap star 30 godina. Kad ga policija sretne na putu isključiće i njega. Siguran sam. Još jedan starac na drumu. Mercedes je bio manji kamion takođe star i pozamašnih godina generacijski blizak FAP-u.
„Ok, Tiho. Bilo je za očekivati. Ti polako i čuvaj se. Vidimo se“-mahnuh mu u znak pozdrava i nastavih dalje.
Ubrzo sam ih pristigao Mrecedes i traktor za dizanje stuba. Magal čvrsto prikovana za tlo činila je prizor nekako jezivim. Veliki traktor natovaren stubom približavao se njestu kvara. Za njim nekako bijesan i tužan mercedes je vukao gotovog betona. Kao da je znao da mu se bližio kraj. Doduše motor je još srčano kucao, ali tijelo tridesetogodišnjaka bilo je preumorno, dotrajalo.
Moj novi Yugić kočoperio se kao mladić. Laganim kasom, pratio ih je u stopu.
„Čole, voziš mečku, a uvijek problemi sa policijom. Pripremi ti 100 maraka da ostaviš od plate, ma šta 100, 200 maraka za kaznu“-malo sam peckao Čolu iskusnog i vrijednog radnog kolegu.
„Eto neki dan su me opomenuli, i danas mi nisu oprostili“-odgovori Čole.
„Jesi li im pokazao znak firme na vratima, nismo ti mi mačiji kašalj“-nastavih po starom.
„Ma jesam, ali ja sam se morao crveniti za firmu. Ko za inat jutros sam izbacio auspuh iz karoserije, kojim sam se pravdao da je otpao prije sat - dva vremena, a ne prije 15 dana. A oni se odmah zakačili za njega“-završi Čole.
Vitalni sedamdesetgodišnji Rajko B. dočekao nas je na kapiji čistog i uređenog dvorišta.
Obradova se kad nas ugleda sa svom silom tehnike i novim stubom. Ovaj put betonskim. „A“ stub ležao je na zemlji. Polomljen. Pri zemlji gdje se sjdinjavao sa svojim životnim saputnikom zadnjih 30 i kusur godina istrulio je. Njegov pad bio je neminovan.
Sjećam se tog stuba još od prošle jeseni dok je kočoperno stajao ne dajući znake svoje dotrajalosti.
„Anđo, daj de iznesi ljudima rakije.Zima je. Nek se ljudi zagriju“-požurivao je svoju životnu saputnicu zadnjih peesetak godina.
Živjeli su sami njih dvoje.
Uredna i čista karirana košulja izvirivala je ispod teget kaputa. Na čelu nataknuta radnička kapa šilterica, sakrivala je staro naborano čelo. Sijedi pramenovi nepravilno raspoređeni vodili su svoju politiku.
„E moja djeco, kad se taj stub ugrađivao, ja sam bio vaših godina. Čini mi se da bih ga sam mogao podignuti. Ne zbog snage što je mladost nosi, no zbog sreće kad sam dobio svjetlo za svoje piliće. Eto, oni sad ne žive sa mnom. Otišli su trbuhom za kruhom. Ja i baba smo sad sami. Nego oće li biti struje danas?“-završi besjedu Rajko pitanjem upućenim meni.
„Oće đede ne brini, vidiš li šta je nas došlo čim si ti nama javio da je ovaj stari otkazao“-nastojao sam da razvedrim atmosferu pokazujući na pali „A“ stub.
„Sljedeći put kad ovaj budemo mijenjali, kad izagnjije ima da pečeš prase, jel važi đede“-nastojao sam da postignem fer pogodbu.
Nasmijao se. Pogledao je u stari stub koji je ležao na zemlji, zatim u novi betonski koji je već bio uspravljen i ponovo u onaj polomljeni.
„Znaš ja već godinama gledam u ovaj isti stub. Naviko sam ja na njega. Nije bilo srećnijeg od mene kad je struja u selo došla. Djeca mala i nejaka. Djeca su otišla svojim putem. Hvala bogu dođu često, obiđu babu i mene. A evo ovaj ode prije mene. Ne zna se kad je kome suđeno“-završi đed Rajko.
„Anđo oće li ta kafa ikako. Zima je djeci.“-podviknu Rajko da ga baba bolje čuje gledajući na Peđu, Duška Lokina, Gogija, Radikala i Dragana koji se još nije oženio, a ja mu obećao pet dana od mene kad se oženi.
Pozdravio sam se sa Rajkom. Išao sam na slučaj br.1529. Kod Mirka B. Zadovoljno sam u retrovizoru automobila kojeg su prestali proizvoditi 03.11.2008.god posmatrao kako jedna mala ekipa zatvara stranicu priče br.1526. Nakon što je iščezao Rajko, betonski stub, u retrovizoru sam osto samo ja, ustvari jedno oko, jedna mala bora sa novom pričom i da čini mi se malo se mraza ukazalo tik iznad uha. Rani mraz. Ma ne. Život što prolazi. Lazo je pustio na radiu jednu staru stvar. „Da sam ja nekoo.....“(Indexi).
Pozdravlja Vas mandrak72, trapavi majstor kvarova što ih vrijeme napravi.
(16) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Generalna ] 12 Novembar, 2008 20:45

Ljudi koji jedu dok je vruće

Mislim da je najveće dostignuće civilizacije brzina. Za par sekundi, minuta, sati ili dana može da se ispuni nezamislivo. Trebalo bi da smo sretni. Sve nam je nadohvat ruke. Da li? Možda ni ja danas ne bih sjedio, zapisivao misli, sjećanja ili šta već da nije brzine kojom će te za par minuta da iznesete svoje mišljenje, komentar ili sud. Možda pitanje?
Da li je uvijek bilo tako?
U maloj kući Mile i Milice, svjetlost lampe petrolejke žućkastom svjetlošću obasjavala je prostoriju. Milica je ustala oko tri sata toga jutra. Založila je staru peć. Prijatna toplina ispunila je sobu prepunu snova. Petoro njene djece spavala su čvrstim snom.
Još koliko sinoć njih petoro, ostali su dugo sjedeći, pomno prateći pripreme roditelja za daleki put o kome se pričalo već danima.
Mnoštvo pitanja morilo je njihove male glave. Potajno su željeli svako na svoj način neki neobičan poklon iz tog dalekog Zagreba.
Kakav je to grad, tako čudnog imena. U njihovim glavama topografija imena mjesta bila je jednostavana.“ Sutra idemo u bare, da pokosimo travu. Idemo u Ljeskar da nasiječemo konak drva. Moramo pokupiti šljivu na Plećini, da ne propadne. Trebalo bi da okopamo kuruze za rana, znaš kako je žilava zemlja na Đilasovcu“.
Neizvjesnost je grizla i Milu. Sitnije građe, visokog čela, kose začešljane uz glavu, Mile se brijao nad limenim lavorom donešenim iz Ljubije malog rudarskog mjesta gdje je radio. Ljubija je mjesto nekih 25km udaljenim od sela gdje je Mile rođen. Na poslu je bio radnim danima, a onda bi vikendom prepješačio 25 u jednom i na povratku 25km u drugom smjeru. Onako sitan natovaren sitnim kućnim potrepštinama bio im je jedina veza sa nekim novim svijetom. Voljeli su dan kad bi dolazio kući. Još izdaleka bi on podviknuo- „ Oooo Dmitreeee, ajde izađider pred mene“.
Od toga momenta u kući bi postalo opsadno stanje. Dmitar kao najstariji sin bio je desna ruka. Ostala djeca su bila osnovci. Nestrpljivo bi istrčavali pred oca nastojeći pomoći u nošenju ono malo stvari što od plate može priuštiti.
Posebno bi nastojao da umjesto toplog obroka ponekad uzme paštetu ili neku konzervu koju bi ponio djeci.
Najveće iznenađenje koje im je priredio bio je mali tranzistor na baterije u kožnoj futroli, tako lijepog imena „Slavuj“. Da bio im je slavuj ta ptica predivnog glasa koju nikad nisu vidjeli. Tranzistor je bio povod da se okupi dobar dio sela i rodbine.
Mile bi gotovo ritualno, uzeo tranzistor, iz džepa bi izvukao džepni sat, pogledao u njega i potom upalio tranzistor.
Kao glas slavuja po sobi je grlenim glasom novinar Radio Beograda javio kako se Drug Tito vratio iz posjeta nama brtske i prijateljske zemlje Egipta. Kako je služenje vojnog roka skraćeno na godinu i pol. I Mnogo drugog.
Nakon toga bi se malo poslušalo muzike, ali toliko da se baterije ne bi istrošile previše.
Mile je bio zabrinut. Nije zbog puta pred njima no zbog kontrole na koju je morao ići kod Doktora. Naime Mile je operisan i odstranjen mu je bubreg. Dobro se osjećao, ali bojao se rezultata kontrole stanja drugog bubrega.
Nije to djeci spominjao, osim supruzi Milici navečer kad bi se uvjerio da djeca spavaju.
Dok su navečer posmatrali pripreme i potajno priželjkivali poklon iz dalekog Zagreba, noć je lagano potajno budila snove i želje.
Drago, uvijek gladan i željan svakojake hrane, usnio je da će da dobije kutiju miješanog keksa, ali samo za sebe.
Dmitar stariji, sin uvijek skroman, sanjao je nove kožne cipele. Bilo bi lijepo da ih ima kad bude zbor na Svetog Iliju.
Bojana pak sanjala je šarene šnale i ukosnice koje bi zadjenula u crnu začešljanu kosu i snjima išla u školu.
Vukosava, za sebe je poželjela jednu lijepu šarenu maramu za kosu.
Drena je bila još mala i nije razumijela sveukupnu situaciju u kući. Al kad bi mogla poželjeti, možda bi to bila neka zvečka.
Milica je ustala rano, ispekla jedno pile, pitu sa sirom. Spakovala malo suve kobasice i slanine, glavicu crvenog luka i malu toplu pogaču. Dug je put treba izdržati.
Sve je to Milica zamotala u nove kuhinjske krpe koje je dobila za slavu od sestre i pažljivo složila u torbu naprtanjaču- šarenicu.
„Dmitre, Dmitre, ustaj sine. Moramo kretati. Vakat je“-budio je Mile Dmitra.
Mile se zaprtio naprtnjačom i zajedno sa Milicom zaronio u mjesečinom obasjano jutro. Ubrzo su dvije siluete utonule u mrak. Još dugo je Dmitar zurio u noć , a onda ušao u kuću, ubacio drvo u vatru, ušuškao braću i sestre, zagasio lampu, pokrio se i pokušao da zaspe. Ali san nije htio na oči. Znao je on kompletnu situaciju oko očevog zdravlja, ali eto nije želio da otac zna za to. Mile i Milica su prepješačili 11 km da bi stigli do voz. Putovali su satima do Zagreba, zatim do doktora i nazad.
Nadomak kuće stigli su slijedećeg dana oko 10 sati ujutru. Kad su u daljini ugledali kuću Mile zastade. „Miko ajd malo da predahnemo. Daj otvori de šarenicu, da prezalogajimo. Valja se. Dok je još vruće“-završi Mile.
Nije bio ni svjestan da je rekao nešto o čemu će se dugo još zbijati šala. Od toga dana oni su bili ti koji jedu dok je još vruće. Do dana današnjeg, pa i danas, a nakon ovog teksta i još dugo dugo, jer ću i svojoj djeci ispričati da su moj đed i baba bili upravo ti koji jedu dok je vruće.
Kad usporedim brzinu onda i sada, reći ću samo jedno. Brzina je uvijek ista, mogućnosti su različite.
Mojoj babi Milici put u Zagreb bio je tren posla zbog svega onog što je tog dana vidjela. Ona je za jedan dan vidjela više novog u ono doba nego što mi sad možemo vidjeti uz svu onu brzinu koju imamo.Zbog budućnosti koju je vidjela i nije razumijela.
Da li se jelo ohladilo, ne znam, ali znam da ako je đed rekao da je bilo vruće nemam razloga da mu ne vjerujem.
I sad kad zatvorim oči sjetim se tople pogače koju je moja baba spremala.
Topla je pogača što je moja supruga za mene danas ispekla. I sutra kad je budem jeo biće topla jer i ja jedem dok je vruće.
Dok ovo budete čitali znajte da je ovo još uvijek toplo. Zato polako, smanjite gas, da biste svi stigli na vrijeme.
Pozdravlja Vas mandrak72, sit od tople pogače, juče, danas, sutra.
(24) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Generalna ] 11 Novembar, 2008 00:36

Pekinška patka (Laku noć blogeeeriii!)

Moje glasovne mogućnosti davne 80-te, godine zabrinule su moj školski kolektiv. Interpreacija hita „Lovac Joca“ bila je toliko ubjedljiva, da me učiteljica nije imala srca prozivati bilo šta da otpjevam. Do kraja školovanja na časovima muzičkog, otvarao sam usta predano prateći muziku i tekst. Usavršio sam taj način izvođenja muzičkih ostvarenja.
Lovac Joca na mene je ostavio trajne posljedice. Ostao sam antitalenat za pjevanje.
Čak šta više ni Lovac postao nisam i nikad neću.
Ali vratiću se par decenija unazad.
Lovac Stojan, zvani Crtani, koga su tako zvali jer je naplaćivao pretplatu za TV po okolnim selima uopšte nije volio Crtane filmove, ali zbog rada za potrebe televizije ostao je Crtani, iako više ne naplaćuje RTV pretplatu, ocu je jednom prilikom poklonio zamislite prepariranu patku. Divlju patku.
Toga dana u mene se uvukao nemir koji sam godinama potiskivao. Otac ju je ugradio na ormarić za obuću u hodniku na potkrovlju gdje se nalazila moja soba. Upravo tih godina dobio sam svoju sobu, a samim tim i sve one strahove laganog osmostaljivanja.
Divlja patka , uopšte nije bila Divlja, pa ćemo je u daljem tekstu zvati samo Patka, ali kad ja god napišem Patka vi zamislite Divlju Patku.
Nije davala znakove života. Isuviše mirna za jednu Patku (ne zaboravite ono za Divlja). Zatvoreni kljun, glav malo zakrenuta kao da se osvrće na zelenom vratu koji se nakad presijavao u svoj svojoj ljepoti, braon tijelo i tabani zakucani za drvenu podlogu.
Imala je sve razloge da bude Divlja, a nije.
Patka ko Patka (Divlja Patka ko svaka Divlja Patka za one koji su se tek sad uključili). Imala je oči.
E tad je sve počelo. Nisu to bile oči jedne Patke. Bili su to nekakvi plastični klikeri, nekog tužnog dječaka koji se dugo vremena još pitao šta je sa njegovim klikerima dok se njegov otac stručnjak za prepariranje zadovoljno smješkao obavljenim poslom.
Od prvog dana odnosi mene i te Patke sa zelenim vratoma ( za one koji ovo čitaju u crnobijeloj tehnici) bili su problematični.
Nasađena na onaj plakar, kao fakir na ekserima, sa plastičnim pogledom prijeteći je gledala dok se uspinjem uz stepenište. Izbjegavao sam njen PVC pogled, ali avaj pratila me je u stopu. Pokušao sam da propužem kraj ormarića za obuću, ali ne vrijedi, plastični pogled kroz kliker nekog dječaka koji je još dugo vremena tražio iste probadao me je kroz krsta. Osjećao sam kao iz one naše igre „Deset noževa u leđa, dva pauka u kosi, krv teče niz leđa tu je bio Drakula“-aaaaaaaaaaaaaaaaaajjjjjjjj. Zabio sam se u sobu kao tane.
Nisam spavao do nekih pola dva. Smišljao sam osvetu.
Moje lovačke sposobnosti pale su u vodu godinu il dvije prije Patke.
Naoružan praćkom, naoružan municijom od provodnika za el.instalacije krenuo sam u svoj prvi samostalni lov. Prirodni nagon da od mene napravi lovca spremnog da obezbijedi koegzistenciju za svoju buduću porodicu i mladunčad sa otvorenim kljunovima i bez perja pretvorio me je u beskompromisnog lovca. Naoružan potrebom za čistim opstankom(ovu frazu sam pokupio iz onih dokumentaraca koji su se zvali Opstanak i na programu su išli ujutro oko 10:30h), tražio sam plijen, vješto pazeći da vjetar ne otkrije moje prisustvo vrlo ratobornim i opasnim vrapcima.
Prethodno sam se namazao kokošijim izmetom za koji sam smatrao da je dovoljno blizak vrapcima i d me neće osjetiti dok ne priđem dovoljno blizu (Pijetao se krstio i čudu čudio vidjevši kako se maskiram za lov, pri tome je sazvao sav komšiluk na čudo neviđeno).
Ruka mi nije zadrhtala. Precizno upućeni hitac iz praćke završio je na plećima, najvećeg vrapca u jatu, za kojeg sam pretpostavljao da je poglavica nakon čega će se i ostali vrapci bezuslovno predati. Prevario sam se. Odvažni vrabac, samo se stresao pogledao me prezrivim pogledom iskusnog vođe, hladno me odmjerio i okrenuo se prema meni. Očekivao sam napad.
Nisam bio spreman na otvorenu borbu sa razbješnjelim vrapcima (Sjetio sam se Alfreda H. i filma Ptice). Okrenuo sam se oko svoje a i njihove ose, i oko pčele i oko bumbara. Nigdje nisam ugledao govornicu , ni Sigurnu kuću.
Bacio sam oružje (praćku) na jednu stranu, a municiju na drugu, kao u filmovima Džona Vejna, da dobijem na vremenu. Počeo sam se povlačiti prema ulaznim vratima. Srce mi je ludački tuklo. Naglim pokretom sam se bacio iza hrpe pijeska, a onda sam odjurio u kuću.
Toga dana sam ostavio praiskonski lov i nagone jednog lovca na tavan. Sišao sam sa tavana, čvrsto riješen da više nikada neću nauditi niti ednoj životinji, pa ni vrapcima.
Ali ona Patka( u stvari Divlja Patka) je bila neštosasvim drugo. Okrenuću je da gleda u zid, pa kad joj dosadi oboriće glavu.
Gadljivo sam pridržavao stalak i okretao je naravno oko njene ose, dok je nisam doveo u položaj koliko toliko prihvatljiv. Dok sam je okretao ispao joj je rep. Skočio sam ko oparen. Živa jeeeeeeeeeeeee-strčao sam niz stepenice. Nisam se smio vratiti na sprat dok nisu vratili rep na mjesto. A kad su joj rep vratili opet me je gledala onim svojim Divljim Patkastim pogledom. Dugo me je proganjala, ona , njen poged prepun plastike jednog tužnog dječaka i rep koji je često ispadao kao opomena.
Od toga dana izgubio sam apetit za sve pernate proizvode. Ne jedem ih ni dan danas. Vrapce nisam nikad, patke nikad, a ni piletinu neću nikad.
Evo stiže i zima, nisam lovac, nisam pjevač, a kad oblačim pernatu jaknu u meni se javlja onaj osjećaj iz djetinjstva, događaj sa Divljom Patkom. Plašim se da je neki rođak onoj Pekinškoj patki u pernatoj jakni iz Pekinga. „Deset noževa u leđaaaa, dva pauka u kosiiiii, krvvv tečeeee nizzz leđaaa.......“. U džepu sam napipao nešto tvrdo, nadam se da nije presovani kljun, ma ne ipak je to samo još jedan USB.
Ne volim ni kad sretnem one hrabre dame, sa bundama od neprcanog pacova i lutrije, pardon nutrije. Oderanim lisicama sa nožicama pod vratom a repom niz leđa.
Ne volim derikože. Svih profila.
Pozdravlja vas mandrak72 lovac pamukova srca.
(22) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Smijehom protiv uroka ] 09 Novembar, 2008 22:32

Ovo je mogla da bude jedna gotovo topla priča

Večeras izlazim. Osjećam neki pritisak već skoro sat. Jedva čekam da izađem na zrak. Postaje mi zagušljivo. Nekakva neprijatna promaja u talasima kvari mi raspoloženje. Polako se pakujem, oblačim svoje najbolje odijelo. Jedva čekam da izađem da vidim reakciju oko sebe. Igranka je večeras u desetom selu. Mnogo mladog svijeta skupilo se. Subota je. Muzika trešti iz starih zvučnika, koji neprijatnim pucketanjem i ono malo zadovoljstva zbog slušanja muzike čine nepodnošljivim, al ko mari. Vrijeme je za provod.
Stigao sam prvi. Oko mene još nikog. Zauzimam što bolji položaj.
Polako se namještam.
Gledam prema ulazu. Samo što nisu. Mrak je već odavno pao.
Čujem korake. Ops, evo ga.
„Zdravo Dugački“-pozdravih.
„Zdravo Debeli“-otpozdravi – „Sam si?-upita me.
„Imaš intenzivan miris, šta koristiš?“-pokušao sam da izbjegnem odgovor brzim pitanjem.
„Isto što i ti, ali čini mi se da ti bez bijelog luka ne ideš nikud“-odgovori Dugački. Crnomanjast mlađi lik. Izuzetnog držanja, uspravan bez obzira na svoju visinu. Pomalo narcisoidan, stalno je pogledao u pravcu jedinog ogledala.
„Bijeli luk“-ponavljao sam u sebi. „Šta mi je to trebalo, postaću asocijalan, stvarno se osjeti.
Miris se tačno uvukao u svaku poru“-razmišljao sam odsutno.
U razmišljanju me prerkide ubrzan bat koraka. Evo ga stiže zav zadihan Meki.
Uvijek nekako pogubljen i rastresit. Ništa s ničim kod njega nije bilo. U šali smo ga zajebavali da nema pašče za što da ga ujede.
Polako se razmještao. Gledajući oko sebe. Potrajalo je minut dva prije nego je sebi došao.
Sav zajapuren pozdravi,-„ Zdravo Dugački, Debeli“-otpuhnu.
„Ovdje se malo osjeti?“ kao da konstatova i upita Meki.
Neprijatno sam se osjećao.
„Prokleti bijeli luk“-psovao sam sebi u bradu.
„Nije se osjećalo dok ti nisi ušao!“-gotovo otresito odbrusi Dugački.
Bi mi lakše.
Meki se još namještao birajući najbolju poziciju, lutajući pogledom. Nije bio omiljen zbog načina kako se borio za svoju poziciju. Bljedunjavo žut, neuredan nije bio nekakvo društvo.
Dugački se malo opustio. Zbog vrućine počeo je da se preznojava i pomalo osjeti. Imao je intenzivan miris, koji je ispunjavao prostoriju.
Dok smo kulirali, začuli smo korake. Podigli smo pogled ka ulazu očekujući da dođe On.
Stigao je Smotani. Bio je opasan. Njega su svi izbjegavali.
„Zdravo Smotani“-s poštovanjem pozdravi Dugački. Nekako Dugački pred njim uopšte nije izgledao dugačak. Imali smo dojam da je Smotani bio duži od Dugačkog, al zbog svog stava ostao je Smotani.
„Meki šta si se raširio“-Smotani upozori Mekog i smjesti se kraj njega.
„Meki mogao si barem da se istuširaš“-prekori ga Smotani.
„Nisam stigao, bio sam u žurbi“-odgovori Meki.
„Debeli opet bijeli luk, čuo sam da je zdrav“-konstatova Smotani, onako poluokrenuto od mene, izbjegavajući moj pogled.
„To je jače od mene“-gotovo šapćući odgovorih.
Atmosfera je rasla. Raja je počela da žari i pali. Pristizali su jedan po jedan. Svi sami. Niko u društvu.
Nedefinisani je stigao tako brzo. Kao iz topa ispaljen. Sav pogubljen. Dotjeran onako ko za svaki dan. Graorasto odijelo broj veće nije moglo da sakrije njegove nedostatke. Bio je svjestan njih, ali navikao se. Nije se ljutio na nadimak. Rekao je da će početi da vježba, ali uvijek se sve završavalo na tom obećanju.
Tvrtko je stigao poslije puno natezanja na ulazu. Oko njega je uvijek bila neka galama. Bio je jedan od onih čvrstih momaka koji je plijenio svojim izgledom. Uvijek besprekorno obučen po posljednjoj modi. Zategnutog i glatkog tijela, prolazioje kroz gužvu takvom lakoćom kao da je sam u prostoriji. Volio je da stoji između Nedefinisanog i mekog želeći da naglasi svoje izvajano tijelo.
„Pizda Vam materina, kupate li se Vas dvojica ikako“-opsova ih Tvrtko, tražeći novo mjesto.
Stao je kraj mene. „Volim miris bijelog luka, volim jake mirise“-nastavi Tvrtko.
„Vrućina je neka večeras, vidiš li ti samo šta je muha?-lično meni se obraćao.
Ja sam nekako rastao. Tvrtko je bio kraj mene i razgovarali smo.
Svježe obrijan i naparfemisan nije mogao ukloniti miris roštilja i kuvanih jaja.
Sjajno smo se slagali.
Dugački je klonuo. Naslonio se na Smotanog. Na momente nismo znali ko je ko. Gotovo zagrljeni ostali su do dugo u noć nešto razgovarajući.
Žurka je bila dobra. Stiglo je još nekoliko faca. Tanki je u ćošku nešto dogovarao sa Mekim.
Rijetki je stigao među zadnjima. Nedugo poslije Blizanaca koji usput rečeno ni po čemu nisu bili slični, al eto svi su im govorili da liče jedan na drugog. Prije bih rekao da su isto mirisali , a ne ličili, al ko mari.
Žurka se otegla do duboko u noć. Atmosfera je splasnula.
Šta nas je ovdje, a svi smo različiti. Svi došli na zabavu, al svi ne uživamo. Različiti karakteri pa to ti je.
Stojan je ušao, upalio svjetlo.
„Pizda Vam materina nekulturna, niko da pusti vodu za sobom“-opsova Stojan.
Hladni talas osvježenja razbudi nas i panično natjera da se uhvatimo čvrsto u koaliciju.
Ostalo nas je par jačih i čvršćih. Drugi talas nas je desetkovao.
Plovio sam. Na rijeci se mjesec kupao. Izvaljen na leđa duboko sam razmišljao kako smo pred bujicom svi isti. Nikoga nije bilo u blizini. Osluškivao sam noć oko sebe.
Talasi su me izmorili i žubor vode me je uspavao.
Bože kakav dan. Utonuo sam u san.
(12) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Generalna ] 08 Novembar, 2008 19:28

Između korica

Nije moje da pričam o sebi. Red bi bio da to kažu drugi. Samoreklama nije baš nešto što ljudi vole. Ko voli ja pa ja, ja pa ja. Ja sam nenametljiv, moglo bi se reći neprimjetan, neškodljiv. Ali krenimo redom.
Ovdje živim već pedesetak godina. Mogu reći lijep je to period. Ovdje sam dospio sasvim slučajno. Mogao sam i na mnogo bolje mjesta da odem, ali eto nekako pogodilo se. Bilo jedno upražnjeno mjesto.
Moj stvaraoc, nije ni slutio gdje ću da završim, ustvari on i ne zna da ja postojim. Ustvari on nikad nije uspio da sazna da ja postojim.
Mnogo je volio život. Nije mu se dalo.
Volio je ljude. Nisu ga razumjeli.
Volio je samo jednu ženu. Ona nije mogla da zna za njega, ustvari nije nikad saznala za njega.
Bio je zaljubljen. Uzvraćeno mu nije.
Nije volio muziku. Svaka riječ kao nož u srce bila je.
Nije volio alkohol. Alkohol je naprosto volio njega, iz računa.
Mislim da je mene volio.
Bijeli papir, prigušeno svjetlo petrolejke, hladna soba. Gomila bola, ruka koja ne može da zaustavi bujicu patnje, puste elegije. Ruka koja svaku desetu misao zabilježi. Naizgled haotično, kao u bunilu.
Noć bez svitanja, jutro bez pitanja.
Dobro jutro, nazdravi mu tuberkuloza. Pusti je u svoj mali život, tek sam da ne bude.
Useli se u njega, u prostor oko njega. Sve bijaše spreno, čekao se samo taj čas. Pisao je sve nemoćniji. Pogled mutan. Često ne bi bio u stanju da prati srž romana kojeg je pisao.
Kazaljke na zidu bolno su opominjale na vrijeme koje više doći neće. Kao maratonac, davao je posljednje atome energije svjestan da na cilj stići neće.
I nije.
Prošao je porođajne muke. Stakasti pogled kroz prozor u noć. Našli su ga u sjedećem položaju,naslonjenog na nadlakticu. Na stolu naočare, vjerovatno spale, sa polupanim jednim staklom. Bajat hljeb. Hladan stan.
Nije se mnogo svijeta skupilo kod njega. Rodbine nije imao osim jednog dalekog nećaka, koji je došao da preuzme njegove stvari.
Iskrzan kofer. Britva za brijanje, polupane naočari, stara petrolejska lampa, kašika starinska i polomljeni nož, i požutjeli i izgužvani papir u svežnju. Posteljinu i nešto stare garderobe proslijedio je u crveni krst, mada se nisu nešto ovajdili.
Sreća u nesreći što je nećak poželio da sazna nešto o ujaku, o kojem se u njegovoj kući nije smjelo govoriti.
I tad sam ugledao svog prvog čitaoca. Taj dan sam roman postao.
Mnogo sam ljudi upoznao. Mnogi su me držali u rukama. Otvarali, prevrtali, čitali.
Obično im u oči gledam dok me čitaju. Tražim neku pohvalu za svog stvaraoca, autora.
Mnogo šta se pogledu može saznati.
Eto bila su jednom neka dva crna oka. Dva puta su iščitavali moje redove. U njima sam tugu spoznao. Suza slana na mene je pala. Još imam taj osjećaj. Kako joj je srce lupalo kad me je naslonila na grudi. Plakala je do dugo u noć.
Bilo je i onih sa blijedim pogledom, koji bi me otvorili, kao da traže neke slike, onda razočarani odlagali na prašnjavu policu.
Nisam mnogo volio one što svaki put ližu prste kad stranicu okreću. Evo još mi u grlu stoji, kad se sjetim.
O koliko sam se nekad radovao svakom izlasku. Ono uzbuđenje dok čekaš da u maloj toploj sobi upoznaš oči skojim ćeš emocije da dijeliš neko vrijeme. Bio sam mlad kao i svi Vi. Volio sam te izlaske.
Danas,mnogo manje izlazim, gotovo nikako. Dođu neki pogledaju iskrzane i moje stare korice, gotovo gadljivo, plašeći se da me dodirnu. Ipak još uvijek ima neko kome je bitna suština. Za njih živim ovaj život.
Sav moj život može da stane između ovih korica.
Mala je ovo biblioteka, ali topla. Nema tu neke gužve. Živim onako starački. Eto ja sam samo još jedan roman o kome bi se mogao roman napisati. Ali ja nisam taj. Na Vama je da sudite i pričate o meni u vremenima koja dolaze. Ja sam tek jedna životna priča.
Pozdravlja Vas mandrak72, Vaš sakupljač prašine, zagubljenih bisera i zaboravljenih života.
(27) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Generalna ] 02 Novembar, 2008 16:02

Bespredmetna statistika jednog hrasta

Kako se zovem ne sjećam se više ni sam. Odrastao sam bez roditelja. Svi me zovu samo hrast. Imam preko šeststotina godina. Nisam nikud odlazio sve ovo vrijeme. Zapamtio sam mnogo događaja, ratova, buna, zborove o kojima bih mogao da pričam godinama, ali počeću ispočetka.
Veliko nevrijeme polomilo je stablo na kojem sam tek žir bio. Bačen sam upravo ovdje gdje se sad nalazim. Na ovom proplanku se izmjenjalo mnogo vlasnika, ali eto na početku nekako se dogodilo da ja budem tu kao međaš. To me je spasilo. Niko me nije dirao zbog toga. Imao sam idealne uslove za rast i razvoj. Mnogo sunca, kiše, vjetra. Ali sam i mnogo gazda promjenio. Eto tako su se brzo mijenjali da im nisam ni ime uspio zapamtiti. Pamtim i bune i hajduke, i vlasti i nevlasti. Pamtim mnogo okupljanja u mojoj hladovini. Pa neke moje gazde začete su pod mojom krošnjom, ali ne bih o imenima , znate konspiracija.
Eto malo malo pa u šumarku preko puta mene , obaraju se ostala stabla. Nemaju sreće. A ja, eto malo malo čujem prolaznike kako kažu , „Vidi kolki hrast, mora da ima dvjesto godina“- a ja se malo nasmješim onako za sebe, sretan na datom komplimentu da izgledam mnogo mlađi nego što jesam, pa nekako još jače se nakostriješim da izgledam još veći.
Pogledam preko puta, opet odnose stabla iz šume, a mene niko i ne dira. Eto imao sam tu sreću. Sad sam dvostruko veći od svakog tog stabla u šumi. Više mi ni ljudi ne mogu ništa. Gledam one njihove alate, pa mi se čini da bi samo koru mogli da mi prerežu.
Eto juče je jedan deran sjedio pod stablom, zapalio cigaretu i poluglasno razmišljao.
„O bože koliko je veliko ovo drvo. Ko zna koliko godina ima? Šta bi tu drva bilo da ga je sasjeći. A ipak šteta, koliku samo hladovinu ima. Toliko je velik da sumnjam da ima neko da bi ga smio srušiti. Bože koliko smo sitni ispod njega. Ima li mu kraja?“
Sjećam se jednom nekih ljudi za Austrougarskog vremena, sa čudnim kapama, nekakvim aparatima, kako u nekakve papire il karte nešto zapisuju. Stajali su kod mene, nešto premjeravali, napili se vode, odmorili i otišli. Više ih nisam nika vidio.
U onom ratu pala je granata nedaleko od mene, eto tu gdje ti sad stojiš, bio sam dobro ranjen, ali eto oporavio sam se.
Dobrog sam zdravlja, malo me tu u stablu probada, i zimogrižljiv sam, a inače da kucnem u drvo, ostalo sve služi. Ipak kad se osvrnem mogu reći da vrijeme leti. Usamljen sam. Dosadilo mi. Nemam nikog.
Mnogo sam ga puta vidio dok sam odlazio na teren. I sam sam par puta zastajao u hladovini pod njim. Nije mi on ovo ispričao, ali mislim da bi isto rekao.
Nevrijeme od prošle godine oborilo je ovog vremešnog deliju, skršilo na nedostojan način, bacilo ga na koljena. Kao lešinari na leš bacili se ljudi sa motornim pilama, sasjekli, raznijeli, cijepali i ložili, grijali svoje male sobe i male duše. Nisam vidio da je ikome žao bilo. Kao da su čitav svoj mali život čekali njegov pad. Pao je.
Vjetar je bio prejak za njegove već pomalo nejake grane. Ono što ga je stvorilo to ga je oborilo. Možda da je bio u šumarku, možda bi mu neke ruke pomogle, pridržale ne znam. Bio je sam, sam protiv svih. Ljudi, vremena,vjetra, slučajnih prolaznika.
Imao sam fotoaprat da ga uslikam, nism mogao, nisam ga takvog htio pamtiti.
Zimus sam se uslikao pored jednog hrasta dosta manjeg, možda kojih trista godina. Supruga se našalila pa rekla je si li to bio na sajmu polovnjaka. Ne znam, nije ni bitno. Bitno je da nisam sam. Jako bitno.
Pozdravlja Vas mandrak72, revnosni zapisničar svega onog pored utabane staze i puta.
(21) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 31 Oktobar, 2008 17:08

Čarolija koja ne prestaje

Suditi o vremenu teško je. Mijenjati ga nemoguće je. Učiniti da ono bude bolje imperativ je. Koliko je vremena prošlo naslućujemo, ako kalendar gledamo. Koliko je vremena pred nama ne znamo. Ali jedno znam. Znam da mi vrijeme nije uzalud proteklo.
Nekoliko stvari danas podstaklo me da pišem.

21 godina je prošla kako sam završio osnovnu školu. Danas me je posao odveo na mjesto gdje ispunjeni hodnici mašte, bezbrižne igre i one graje koja mi se danas vratila ko bumerang. Nije mi zasmetala, naprotiv vratila me na mjesto odakle čini mi se nisam nikad otišao. Doduše, kao treptaj oka, djelić misli iskrene.

Stajao je sat u hodniku, isti onaj koji me je dočekao davne 79-e, kao da mi je namignuo, onako glavat i okrugal. Kazaljke nisu stale, gurale su još jedan veliki odmor pred sobom.
Dežurni učenik me je prilikom ulaska upitao za ime. Prenuh se. Bio sam prvi učnik koji se upisao te 79-e godine. Još uvijek pamtim onaj ponos na licu moje majke dok odgovaram na pitanja pedaoga.

Moja starija kćerka već danima iščekuje ovu noć. Jučer mi je mnogo puta prilazila, poljubila i povlačila za uši. Mlađa kćerka nije činila isto, ali je raširenih ručica trčala po kući, lokvicom na licu prepunom sunca. Donosila mi igračku pod nos i ponavljala DUH, DUH.

Supruga je na desktop računara snimila malu sličicu, tri male vještice dok spremaju čarobni napitak.
Rođen sam na današnji dan. Na noć ustvari. Nemam ni jedan razlog da ne vjerujem u čaroliju noći vještica. Čaroliju bundeve, Jack O`Lantern nije poznavao, ali ja sam je prozreo. Svjetlo, je život.

U moj život je ušla Mala Garava (oprosti Baladaševiću ali i ja imam svoju Malu Garavu), opet za jednu Noć vještica 98-e godine. Upoznali smo se i već tad kao da sam znao za čaroliju koja se sprema.

Te 99-e godine, na noć vještica upalio sam svjetlo u bundevi i čarolija je krenula. Moja Mala Garava, očima toplim, iskrenim srcem pošla je sa mnom u svijet kakav do tad nisam znao. Svijet magije. Zajedno smo otvarali sva vrata, imali smo tajni ključ od ljubavi izliven, od srca brušen, u dušu satkan. Nedostupan zlim namjerama.
Čarolija za čarolijom. Nosim taj duh čitave godine. Svakog trena sa sobom, u sebi i pred sobom.

Dva mala anđela, dva tatina medaljona, najveća su čarolija i čudo života što se zove.
Noć polako nadire dok pišem ove riječi. Noć koja mi je život promjenila. Zle čini te noći pogrešno su smješane, ili ne. Ja mislim da nisu. Pobijedila je ljubav.

Rođen sam 31.10.1972. godine. Previše se stvari dešava u mom životu na ovaj dan, da ne bih i sad u čuda vjerovao, kao što sam vjerovao te 79-e kad sam prvo zvono školsko čuo. Kao što sam vjerovao sve ove godine, vjerovaću i dalje dok umorne snene anđele nosim na kauč, pokrivam ih i kao muziku slušam kako dišu moji mali nosići, a ja i moja Mala Garava, zaključamo sve našim ključem od ljubavi izlivenim, od srca brušenim, u dušu utkanim. Dok se ušuškavamo u toploj bundevi čija svjetlost će i ove noći rastjerati mrak, razobličiti zlo i ispuniti ovu noć čarolijom koja ne prestaje, sigurni u sebe, u našu malu zajednicu, dočekaćemo novi dan.

Ne zaboravite da bundevu na prozor noćas postavite. Upalite svijeću. Pokažite da ste jači od zlih sila mraka. Pokažite da ljubav nema alternativu.


Pozdravlja Vas mandrak72, veseli sredovječni čarobnjak, na kolače i piće poziva. Poklone volim. Samo dajte.
(37) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Generalna ] 28 Oktobar, 2008 19:21

BLOG KaladoNT

Ima li iko da se sjeća igre riječima nazvana kaladont. Kad nastavljamo novu riječ iz zadnjeg sloga izgovorene od osobe koja je prije nas na redu. Obavezno se moralo paziti da riječ ne završava na slog KA, jer iza njega bi slijedilo kaladoNT i kraj igre. Evo prva riječ pa ko želi da nastavi: Neka igra potraje. pozdrav. prva riječ BLOG
(69) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Smijehom protiv uroka ] 26 Oktobar, 2008 21:25

Toalet s pogledom na....(Uvažavam sve vaše predloge)

Podatak koji sam pročitao prije par minuta natjerao me je na razmišljanje. Na „tronu“ čovjek provede u prosjeku tri godine života. Maestralno. Nakon toga navode poznate lokacije pogleda iz toaleta.
Kad malo bolje razmislim umjesto čitanja bajatih podataka, sa pojedinih sanitarnih i drugih prizvoda kojima je mjesto u kupatilu, odakle uglavnom sazanajemo da se npr.tečni sapun proizvodi u Turskoj, uvozi u sledeće zemlje Srbija, Bih, Hrvatska,...., zatim saznajemo imena uvoznika za spomenute države i što je najvažnije besplatni INFO telefon, na kojem se na tečnom Turskom jeziku ili kakvom drugom mogu detaljno informisati o planovima kompanije za naredni period i o inovacijama u njihovom preduzećetu.
Zar ne bi bilo bolje imati WC školjku na nekom mjestu odakle bi nesmetano mogli da naprimjer:
1.Nesmetano posmatramo zasjedanje skupštine dok se olakšavamo natenane..
2.Uživati u pogledu na večernju šetnju kroz glavne ulice naših gradova...
3.Bezbrižno posmatrati kako ekolozi spašavaju obale naše rijeke skupljajući plastiku i predajući na otkupna mjesta odakle će se ona koristiti za plastične operacije naših estradnih umjetnika o kojima ćemo saznati u sledećem broju magazina SVET...
4. Vama ostavljam da napišete šta bi voljeli vidjeti sa trona vaše WC školjke i iz toaleta.

Pozdrav mandrak72.
(10) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Priče iz Desetog sela ] 23 Oktobar, 2008 14:26

Kad se sjena izgubi (Lovci na Drekavce)

Jesen, to godišnje doba što se lagano zavlači pod naš lagani pokrivač, blago nas opominjući, da je jutro rosnije, sunce hladnije,a noć duža, tjerajući da se sklupčamo pod pokrivačem, navučemo ga do pod nos te još slađe nastavimo započeti san prekinut dodirom prstiju svježeg jutra po golim tabanima.

Elem, gdje god da pogledam ovih dana osjenčena boja jeseni u sve debljim tonovima donosi mirise davno odnešene hladnim vjetrom zime s kraja osamdesetih. Miris pečenog kestena lebdio je nad glavnom ulicom grada, blago draškajući nosnice toplim tonovima blago nagorale kore i preplanulog ploda. Varnice bježeći pred svom silinom zagrijanog pleha bezglavo napuštaju vatru i kroz hrđavu i nakrivljenu cijev kratko biježi u noć, gdje biva naglo ohalđena i izgubljena, ali ne i neprimjećena jednom paru očiju dok je čekao malu porciju vrelih kestenja.

Pred očima zaigraju slike jedne jeseni, blage i tople kao i što je ova. Stara seoska kuća, korištena kao ostava svega suvišnog što je do juče bilo nezamjenljivo, opet je živnula, kao da je sijala od sreće, ko varnica, možda nakratko, ali eto učinila se nešto važnom večeras.


 Komšije, ukućani i mi, djeca nezaobilazan dekor te specijalne noći. Na zidovima oronule kuće dvije petrolejske lampe sa cilindrima i malim ogledalom koje je na sebi imalo kuku visili su na dva suprotna zida kuće. Na jednoj strani kuće velika hrpa obranih kukuruza, neoperušanih, čekala je vješte ruke da ga urede i prikažu u svoj ljepoti sabranog sunca u malim sitnim zlatnožutim pločicama.

Tiskamo se nastojeći zauzeti što bolji položaj, do samog zida na vrhu hrpe sa dobrim pogledom. Male vratolomije dozvoljene s nekim posebnim zadovoljstvom zbog završenih poslova na branju kukuruza i završetku još jednog ciklusa borbe za život. Prevrtali smo se po kukuruzima i peruši, otkidajući one brkove sa vrha kukuruza onako pocrnjele i sasušene vješto praveći brkove oponašajući komšije koji su se eto znali nasmijati našim malim dječijim glupostima. Titravi plamičak sa petrolejskih lampi atmosferu prepunu smijeha, podgrijavanu obećanom nagradom onome ko pronađe crveni klip kukuruza koji se posebno čuvao na peruši kao ukras tokom čitave godine raspaljivao je ,a samim tim i budio nove teme, sve ozbiljnije i tajnovitije kako je noć odmicala. Kako su teme bile mističnije tako je i naše učešće u galami bilo sve manje.

„Preksinoć se opet čuo drekavac dolje u bijelom potoku“-tišim glasom kao da je tražio bolju slušanost Dragan započinjući novu temu.

 

„Ko ga je sad čuo?“-pripita njegova žena Milka, bacajući operušan klip kukuruza na hrpu poravljajući jednom rukom šarenu maramu na glavi. „Prošli put su ga čuli na Crnom vrhu i umro je pokojni Luka, ko je sad na redu“-dobro sniženim glasom priupita Milka komšinica stalni dekor u kući moga đeda i babe.
 
„Jučer sam to čuo u zadruzi, ne znam od koga ne mogu se sjetiti. Ali ima nešto od toga, ja vam velim“-ne dade se zbuniti Dragan neustrašivi omladinac i borac iz drugog svjetskog rata.
„Kad sam prolazio pored mlina kao da sam čuo nekakvu buku u njemu, a nikog nije bilo kod mlina. Kažem Vam ima nešto u tome“ –kao da se sam hrabrio Dragan.
 

„Kako taj drekavac izgleda“-kao hladan tuš obruši se pitanje na Dragana od plavokosog i neustrašivog Steve. 

„A kako, đavo će ga znati. Ja ga nisam vidio, al kažu da ima kozije noge, majmunsko tijelo i čovječiju glavu sa rogovima, daleko mu lijepa kuća“-nesigurno odgovori.

„ A gdje on živi preko dana, šta jede? –pitanja kao na traci ostavljala su prostor za nesigurne odgovore, nedorečene istine i još veće zablude, sjeme za nove strahove i besane noći.

Hladni prsti jeze pokucali su na naša već umorna i pospana tijela. Nakon perušnja odlazili smo na spavanje u pratnji odraslih, uz stalno obazrivo osluškivanje uveliko nastupile noći. Mirna noć, bez mjeseca, uz orkestar poznatih zvukova noći, umorom je otjerala strah iz naših radoznalih glava i uvela nas u snove. Nekom slatke, nekom strašne.
 
Jutro nasmijano, ispunjeno mirisom cicare od kukuruzovog brašna nakratko nas vrati na sinošnju epizodu, navede nas na dospjeli kesten u Bjeliku, šumu udaljenu nekih 300 metara od naše kuće. Dogovor je pao za tren. Poslije doručka Mile, Stevo, Vera i ja sa starim cekerima zaputili smo se u kesten. Tepih uvelog lišća blago je šuštao pod našim malim koracima ispunjenih nekom zebnjom izazvanom pričom od sinoć.
„Šta jedu drekavci?“-nekako glasnije kao da želi izbaciti akumulirani strah pripita Stevo, uvijek razbarušene kose plavokosi deran, vječito poderanih cipela koje je derao takvom brzinom da smo imali osjećaj da to radi namjerno i raskopčane i razdrljene košulje koja je virila ispod pletenog džempera.
 

„Šta bi sad u šumi mogli jesti nego kesten kad drugog ničeg nema“-spremno ko iz topa odvali Mile, štrkljavi crnokosi stričević, promuklog malo kreštavog glasa od puberteta. Dugačkim koracima grabio je pred nama kao najstariji među nama. 

„A šta kad nestane kestena?“-gotovo plašljivo pita Vera, također sestra stričevka, plavokosa sesoka djevojčica, hrabra poput najhrabrijeg dječaka u selu. Obučena u nekakvu džins suknjicu, crvene štramplice, platnene patike i šareni džemper, uredno skopčan, preko ruke noseći neku malu košaricu.
 
„Ili kad padne snijeg, gdje spava“-nadovezah se na pitanje.
„Kako šta jede, pa djecu“-odvali Mile smijuljeći se urotnički.
„A zimi zavuče se na štagalj, tavan, u štalu, pa noću kad se sjena izgubi on u potrgu za hranom krene“-nastavi Mile.
„Jedino je miran dok se sjenka na zemlji vidi, valjda se nje jedino boji“-nastavi Mile još nekim tišim tonom kao da naglašava svu dimenziju i veličinu drekavaca.
 

Nelagodna tišina oko nas, jedino ometana našim disanjem, pucketanjem suvog granja pod nogama i ponekim tupo opalim listom ispunjavala je prostor oko nas. U tišini stigosmo do kestena, dok nam se naše disanje činilo ko glasna muzika, a u ušima je dobovola ko kiša po limenom krovu našeg starog ambara.

 

Bacišmo se na prikupljanje kestenja. Vadili smo ga iz bodljikave košulje nerijetko se ubadajući u prste.
„Evo izgleda da je bio ovdje“-odvali Mile.
„Vidiš“-pokazujući nam par bodljikavih košulja iz kojih je neko izvadio kesten“Bio je ovdje prije nas“-zaključivao je Mile.
„Vidi kod mene ima otvorenih i izvađenih kestenja. A ovaj ovde kao da su grizli neki zubi“-pokaza nam Stevo nagriženi kesten.
„Daj da vidim“-zatraži Vera, te se i ja približih da bolje vidim.
„Nisu li to od vjeverice?“-zapita Vera sumnjičavo.
„ Ma kakvi od vjeverice ženska glavo. To su zubi od drekavca“ –kao da probudi našu sumnju i slutnju Mile.
 
Iza grmlja iz potoka nešto zapucketa, zatim se čuše koraci ubrzani.
„Drekavac“-povika Mile i dade se u bezglavi bijeg. Vriska, panika, bježanija kakve nema. Polomismo se bježeći pred drekavcem kojeg eto opet nismo vidjeli.Mile onako krakat najbrže je strugao uz poljanak, za njim sam i ja postizao zavidnu brzinu. Topot koraka iza mene budio je luđački strah u meni.
 

„Iza mene je, sad će me stići.“-panično se osvrnuh i ugledah Stevu sav ozbiljan i bez cipela trčao je ko da ga sto đavola goni. Nastavih dalje trkom. Zaustavili smo se tek pred kućom. Vere nije bilo.Osvrtali smo se ne bi li ugledali Veru. Ukućani zbunjeni našim brzim povratkom sletiše se oko nas.

 

„Šta je bilo?. Što ste se zadihali?. Da se nije šta desilo?-pljusak pitanja zapljusnuo nas je, a odgovor nismo mogli dati , onako zadihani i izgubljeni.
„Gdje je Vera?“-upita strina, već pomalo zabrinuta.
„Drekavac, drekavac je u Bjeliku“saplitali smo se u odgovorima.
„Eno i Vere, sa patarom“-nađe se baba kraj nas.
Vera je lagano išla prema kući, a kraj nje naš pas Miki kojeg nismo zavezali jutros na lanac.
„Ej junačine“-dozivala nas je Vera.

Talas olakšanja preplavio je našu brigu i strah dok smo posmatrali Veru koja je preko ruke nosila svoju korpicu, a u drugoj naše cekere, a Miki je laganim korakom pratio isplaženog jezka i pognute glave.

Miris kestena polako je napuštao nosnice, ostavljajući prostora za neki novi miris jeseni.Sjenka pred mojim koracima smanjivala se svakim mojim korakom. Na tren je nestala. Stao sam. Nastavio sam kretanje i sjenka je bila opet tu, iza mene, ali opet je rasla i pratila me u korak. Eh ta sjenka.

Sjenka stare jabuke gdje se moje društvo iz ulice okupljalo pred nove podvige, ponekad je bila tijesna da svi stanemo. Šaroliko društvo, ljetni raspust, mnoštvo slobodnog vremena, dokolica, bili su hrana našoj mašti, igračka našeg djetinjstva najvjernija.

„Hajmo na Sendino brdo, pa u šumu, da pravimo kolibe“-za nas ko zapovijed bila je Muhina ideja. Moj komšija, stariji od mene bio je nezvanični vođa naše družine iz srednjeg dijela ulice. Plavokos, s razdeljkom na na glavi.
Skočismo ko opareni.

„Ajmo po sjekirice i čakije pa se nađemo za 10 tak minuta ovdje“-nadopuni ga Brundo, Muhin rođeni brat, malo bucmastiji, nemirniji.

Za deset minuta svi smo bili na okupu. Mala kolona se spretno penjala uz Frgino brdo, uz krivudave kozije staze. Za desetak minuta bili smo na cilju. Nevelika šuma, prepuna ljeskovih motki bila je idealna za sve naše djetinjarije.

Mačevi, strijele i lukovi, praćke, puške na čepove, indijanske kolibe, totemi. Sve je bilo tu i Robin Hud, Džeronimo, Prle i Tihi.........
Dan bi brzo prošao.Dok smo privodili igru kraju, čekali smo neku novu igru, za sutra, neki dogovor, koji bi nam ostavio vremena i prostora za razmišljanje.
„Ima li neko da bi smio prespavati ovdje u kolibi?.kuražno će Muha.
„Ja, ja , ja .....“nesigurni glasići javljali su se za novi zadatak.
„Ok , ovako ćemo. Sutra ćemo u toku dana pripremiti ležajeve, a uveče samo oni najhrabriji, koji se neće upišati u gaće donijećemo ćebad i svijeće i prespavati ovdje“-Muha iznese svoj prijedlog.

Noć pred nama dijelom je oslabjela našu volju. Čekali smo vrijeme poslije ručka da se nađemo, dogovorimo.
„Ko je siguran, može s nama, a ko nije nek odmah kaže da ga ne bi noću samog vraćali kući“-ozbiljno će Muha.

Javiše se Frgo, Senda, Brundo, Viro, Nisko,Tiho, Duća, Ćićo, Zlaja i ja.Čuvši za našu zavjeru, Frgina Majka, Bajrame, poče nas odvraćati od nauma.
„Pobogu djeco, šta je s vama? Hoćete li da vas zvjerad pojedu. Neki dan su primjetili nekog vremenjaka kako luta kroz šumu. Uhvatiće vas drekavac“-nabrajala je Bajrama
„Samo ti nas pusti“-odlučno će Muha.
“Mi se ne bojimo-usta Muha i pođosmo za njim.

Pripreme logora, logorske vatre i ležaja za dočkati noć su uveliko tekle.Neka slutnja i strah su se polako uvlačili u nas. Zvjeri, Drekavac, Vremenjak. Motalo se nama po glavi.Kako se noć bližila i vrijeme da se pođe po ćebad, tako se i društvo osipalo.
Moj plan se izjalovio odmah po iznošenju kod kuće. Roditelji mi nisu dali da idem spavati u šumu. Nisam bio jedini. Ostalo je njih četri pet.

Okupili smo se pod jabukom. U tišini se skupismo. Sjenke nije bilo. Mjesesc još nije bio izašao, noć je polako zauzimala dio po dio ulice. Strah je postojao kod ekipe koja se spremila sa ćebadima. Nevoljko su pošli put logora. Imali su jednu bateriju kojom su osvjetljavali put pred sobom. Pratili smo ih dok nisu zamakli na vrh brda. A onda smo se i mi razišli u manjim grupicama. Komentarisali smo drekavce,vremenjake, zvijeri, iznosili svoje priče.

Ležao sam u krevetu, kroz prozor sam posmatrao svjetlost ulične svjetiljke, pitao se gdje su drugari. Nisam zaspao do dugo u noć. Sjetih se da je nestala sijenka jabuke. Da li je to vrijeme za drekavce. Zaspao sam.

 

Ranom zorom sam ustao, na dvorištu sam ugledao komšiju, vjernu kopiju Borisa Dvornika. „
„Ima li Muhe?“-upitah ga
„Još spava“.-odgovori komšo.

Bio sam pomalo nezadovoljan. Ni oni nisu ostali u šumi. Čekali su da se raziđemo kućama, pa su se i oni vratili. Još jedan pokušaj da saznamo nešto o drekavcu je propao.

Ko zna, možda ni ne postoje. Ne znam. Niko ih nije vidio. Ako ih nije ni vidio kako onda može da se kaže da ne postoje. Za jedno ili drugo mora postojati neki dokaz. Ipak pripazite se onda kad sjenka nestane, kad se drekavac oslobodi straha.
 

Dok sam večeras koračao gradom miris kestena, probudio je zaspalu jesen u meni. Bacio sam pogled na sjenku. Kao da to nisam bio ja. Sjenka je čas bila ispred mene, čas iza mene. Čas bi plesala, čas bi čučala, rugala se prolaznicima. Ubrzao sam korak zbog neprijatnosti, a ona je ipak strugala za mnom. Ipak drago mi je da je nisam izgubio ove noći. Drago mi je jer nisam ja Karamba-Baramba.

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, istraživač nebitnog, izgubljenog i u nepovrat poslatih nekoć bitnih sitnica.
(6) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Generalna ] 20 Oktobar, 2008 18:10

Kroz prozor malen

Koliko je pogled širok? Vidi li dalje nego što mu horizont dozvoli? Ima li mjere nečemu toliko subjektivnom? Ne znam, mjera univerzalna za svaki pogled ne postoji.
Prepreke postoje, postoje ograničenja. Ali tu smo mi i nešto više od toga.....
Put do kuće moje babe Mire, ili stare Mire kako su je svi ostali zvali jednim dijelom je prolazio kroz šumarak koju je kao dinju presijecao uski krivudavi šumski putić prekriven debelim tepihom od opalog lišća. Najljepši je bio u jesen, kad bi debeli sloj tepiha od lišća ispunio sve one neravnine i udubljnja oblikujući blago korito koje je gotovo svkodnevno mijenjalo boje, upravo onako kako je jesen diktirala stogodišnjoj šumi. Nestrpljenje da se izađe iz šumarka, izbije na proplanak i ugleda jedan mali kućerak kako se kočoperno isteže da vidi ko dolazi . Jesu li procvjetale šlame (trešnje, krupne i slatke kakve nigdje na svijetu nema), da li je dud zreo za jesti, koga još ima kod babe, vrzmalo se po glavi dok bih užurbanim ali teškim korakom osvajao metar po metar hitajući cilju. Proplanak kratkopokošene trave blagom krivinom je pratio put kojim godinama nisu prolazila zaprežna kola, đeda kojeg nisam ni upoznao. Mozaik misli ispunjavao sam ko ukrštenicu koju odnekud znam. Lavež Garija, matorog psa, razbio bi monotoniju i opomenuo bi moju babu Miru, da ostavi započeti posao i u susret izađe dragom gostu koji dolazi.
„Eheeej, ko to meni ide?“ -umjesto pozdrava baba se veselila.
A koraci ko da krila dobiju, pa ubrzam da stignem na meni drago mjesto.
„Ajde, sjedi, odmori.“.baba kao da me je bodrila.
„Znaš jutros sam išla malo do gaja, našla sam nešto vrganja za tebe. Ovi moji htjeli da ispeku na plehu od peći, ja nisam dala. Rekla sam im doće moj Z....“ u dahu bi mi baba ispričala.
Dok sam sjedio u hladovini ispod jasmina, pogledom sam šetao po dvorištu nastojeći da u par sekundi što više promjena uočim. Gari se još nestrpljivo vrpoljio onako svezan na lancu, poskakujući na zadnje noge, nakon čega bi se bacio unazad jureći u krug nakon čega bi ponovio istu radnju mašući repom i kratkim lavežom kao da mi nešto hoće reći.
Krajičkom oka pogledao bi niz put, da vidim oće li ko izbiti.
Mala kuća, šeperuša sastojala se od dvije prostorije. Baba bi svake godine krečom oboila zidove u bijelo, a dio pri zemlji bi obojala nekom bojom ni plavom ni sivom, koju je dobijala tako da kamen plavac doda u kreč. Mala nadstrešnica iznad ulaznih vrata trebala je da zaštiti od kiše i drugih padavina ulazna drvena vrata koja su u gornjem dijelu imala prozorče koje je za nas u ono doba bilo visoko, pa bi smo se protezali da iz kuće nešto vidimo van, no ništa osim starog bagrema nismo vidjeli koji je onako visok dominirao dvorištem. Otvor za izlazak na tavan je bio nešto što mi je uvijek privlačilo pažnju. Tajna tavana na kojem nikad nisam bio ostala je neotkrivena. Onaj mistični strah dok bi škripale dotrajale grede, i zvižduk vjetra kroz šupljine na tavanu natjerao bi me da zatvorim oči i što prije zaspem.
A ujutro. E ono najljepše. Kroz prozor malen, starinski, dva krila sa po dva mala prozorčića koji su se metalnom kukicom kačili za metalnu kopču u štoku izvirivalo je sunce. Bezobrazno sunce, kralo je san, štipkalo za oči. Dok bi se okretao na drugu stranu, starinski krevet bi blago šuškao, a posteljina sa sitnim plavo bijelim kockicama, možda ih ima milion mislio sam mirisala je kao i soba na dunju žutu i bosiljak suv. Na suprotnoj strani sobi još jedan ležaj, već pospremljen, a iznad njega slika Kenedijevih na platnu koje je baba dobila od rođaka iz Amerike, a pored nje platnena slika , jelen sa velikim rogovima dok budno motri i košuta koja mirno gleda na svoje lane dok pase djetalinu na proplanku kraj potoka.
Kuća stara, gradio je đed prije nego što je umro 63-će. Sirotinjska. Ostala je moja baba sa devetoro djece, tek jednom kravom, nejakim konjem, nešto ovaca i sa mnoštvom problema koje je život spremao.
Protegnuo bi se, legao na leđa i na zidu ispred sebe posmatrao postere iz Tempa koje su moji ujaci lijepili po zidu.Dragan Džajić, Safet Sušić, Zlatko Vujović, Nikica Klinčarski....Zagor, Čiko,.... a zatim bih ponovo pogledao kroz prozor, kroz koji su virili cvjetovi Lijepog Stevana posađenog tik ispod prozora.
Zelena boja prozora, komadić plavog neba, sunce i cvijet Lijepog Stevana........
Dok bi se hitro oblačio, baba je već spremno dočekivala da ustanem. Topli uštipci su bili na stolu, pored nje velika kanta miješane marmelade sa naslikanim šljivama, šipkom i jagodom i čaša mlijeka. Sjeo bih na ležaj pored stola halapljivo sam gutao doručak, a pogledom sam lutao po nevelikoj kuhinji koja je imala jedan ležaj, stol, dvije stolice, šporet na drva, zeleni kredenac u kojem su uredno bili složeni tanjiri, kašike i ono malo posuđa koje je baba imala. Na zidovima su bili ručni radovi, veženi na bijelom platnu sa različitim pismenim porukama tipa“kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori“ i njima slične upotpunjavale su malu prostoriju. Stara lampa visila je na zidu, a pored stola prozor malen, zelene boje, a kroz njega sam mogao da vidim Garija, veliki dud i stabla šlama.Ispred kuće se nalazio veliki mirišlavi bagrem a pod bagremom nalazila se čatrnja sa uvijek hladnom vodom koju bi nam baba iznosila kao neki specijalitet kad bi dušom predahnuli. Pored kuće nalazila se još jedna mala prostorija sa malom verandom i jednom prostorijom za spavanje.
Odmah preko bašte nalazila se naša mala marakana na kojoj su za loptom fudbalskom trčali svi, bez obzira na spol, godine i fudbalsko umijeće. Procesija bi trajala dok baba ne bi bila naljućenja zbog stalnog ulaska u baštu zbog napucane lopte, ili u slučaju kad bi loptom napucli prozor. Baba bi nas sve grdila, ali bi nekako uvijek smakšala ta sitna starica, uvijek čistog i lijepog lica kojeg je zadržala do smrti. Uvijek vedra i raspoložena za svoju unučad.
Na jučerašnji dan 19 oktobra moja mati se udala za oca 71-e godine. Sa svojih 17 i nešto godina zaputila se u život i ušla u svijet svakidašnjih poslova i problema.
Ispraćala ih je moja baba Mira jedno po jedno. Ništa osim čaše vode prosute za sreću, majčinske brige i suze koju bi krila dok je ispraćala svojih devetoro najmilijih nije mogla da im da. Stajala bi livadi ispod kuće, popravljala maramu na glavi i dugo mahala nastojeći da što više odloži rastanak moji nije mio.
Vraćala bi se baba svojim obavezama, ali malo malo ispraćaji su bili sve teži i češći. Bila je ponosna jer iako siromašna materijalno bila je bogata. Sva djeca su našla svoj put, porodice svoje.
Ostajala je baba, ponosna i stalno bi izvirivala kroz prozor malen, zelen, na komad plavog neba, lijepog Stevana i put koji je vodio u svijet. Eto taj mali slabo korišteni kolski put izveo je njenu djecu na pravi i bolji put. Put života, nade strijepnje, put na kojem se njena djeca nisu izgubila, put kojem su se veselili vraćati svojoj staroj Miri, a mi unučad svojoj babi Miri, namazanoj šnjiti marmelade, masti sa crvenom paprikom ili pak šećerom.
Uvijek ću se sjećati koliko mi je zadovoljstvo bilo gledati svo bogatsvo okupljanja velike porodice moje babe Mire čiji sam i sam član. Nezaboravno.
Vraćajući se na sliku na platnu sa početka teksta, sjetim se jelena, moga đeda kojeg je smrt rano odvela, bio je vitez, preživio je njemački logor, izgradio gnijezdo iz kojeg su u svijet polijetali mladi i željni života ptići. Sjetim se košute dok brižno čuva svoje lane.
Sjećam se i prozora malih, koji otimaju tek mali komadić neba. Iako mali prozor u svijet otvorio je oči tek progledalim ptićima.
Jučer 19.10.2008. proslavio sam svoju krsnu slavu. Krstio sam svoju mlađu kćerku. Ponosan sam otac. Zadovoljstvo odrastnja mojih kćeri, svakog dana je sve veće, tim prije što vjerujem u čuda. Čudo života je zbir čuda oko nas.
Pamtiću ovaj dan kad budem jednom čekao i kroz prozor izvirivao niz ulicu da ugledam ko mi dolazi. Sjetiću se babe Mire kako je ona čekala i ispraćala svoje najdraže. Sjetiću se i slike na platnu dok svoju košutu meni do ramena budem stiskao uz sebe vješto krijući suze dok budemo svoje najdraže ispraćali u svijet. Sjetiću se slike i dok sam sa starijom kćerkom posmatrao košutu i lane na proplanku preko puta moje kuće kako oprezno pasu travu.
Svaki prozor ima jednu svoju priču. Priča o prozoru malenom moje babe Mire je velika. Pogledajte kroz prozor. Upravo sada bio dan ili noć. Nadam se da ćete osjetiti bar dio onoga o čemu sam Vam pisao. Možda negdje ugledate košutu i lane, možda jelena. Svejedno želim Vam svima čudo života. Želim da mu se veselite, da u njemu nađete ono najbolje. Ja sam našao. Našao sam ljubav, mir i sreću. Zažmirite, poželite i živite.
Pozdravlja Vas mandrak72, dopisnik pogleda kroz vlastite prozore duše.
(12) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Generalna ] 10 Oktobar, 2008 18:48

Ramo, Ramo druže moj.....

Izbori su mali ratovi kod nas. Opet svađe, prepirke. Slogani i plakati. Na nama je da sudimo. Neko to lakše svari, neko nikad. Stvar je u tumačenju, svakog od nas lično. Razlike postoje zato izbori igraju velike role u našim malim životima.

Moj komšija Ramadan. Nešto više prstenja nego prsta na ruci. Pozlaćeni okviri naočara, uvijek dugački i stari automobili. Vlasnik dvije kuće. Nekoliko djece s kojima sam odrastao i mnoštvom unuka i praunuka kojih prema zadnjem popisu ima ravno 26 ( nisam ljubomoran, samo svaka čast majstori) ostario je i nije odavao utisak mendžera buvljih pijaca širom regije. Njegov usporen i umoran hod više je odavao teret godina, pojačan većom količinom zlata i mudrih misli i pomalo nerazumijevanje vremena fiskalnih kasa i tranzicije, te nedostaka onih starih dobrih Ford Taunusa iz sedamdesetih godina kad je megacar imao dva automobila u ulici koja je brojala jedva desetak automobila.

„Dido, dido“-odjekivalo je ulicom. Ramadan je podigao pogled u pravcu unučića koji su trčali prema njemu. „Polako djeco, polako šta je bilo ?“-Ramo je usporavao unučiće. Onako zadihani, razbarušeni stali su pred njega. Izgubili su dah trčeći pa nikako da odapnu. Utom najstariji unuk u kući, sedmogodišnji Samet kao iz topa opali „Umrla je teta Fatima“.
„Kako umrla“- iznenađeno upita Ramo.
„ Pa lijepo umrla je“-odgovori Samet. „Eno vidiš li sliku na stubu“-nastavi Samet ne ometajući se. „Na svakom stubu ima slika od teta Fatime“-završi sedmogodišnji Samet lijep ko slika. Kovrdžava crna kosa okvirivala je prekrasne živahne oči koje su igrale čini mi se i kad spava. Bijeli niz zuba upotpunjavao je kompletnu sliku dječaka kao naslikanog.
Zbunjeni Ramo podiže se i uputi do prvog betonskog stuba NNM-e, namjesti naočale sumnjive pozlate i poče da razgleda po stubu. Najzad prozbori. „Nije umrla, udaje se“-sa olakšanjem završi Ramadan.

Zbunjene komšije Ramadanovim odgovorom zgledaše se.
„Kako znaš da se udaje?“-upita ga žena Alija
Ponovo spuštajući naočale u prvobitni položaj pogureni Ramo krenu nazad u dvorište.
„Pa lijepo znam. Udaje se lijepo piše“-ne ometajući si i ne prestajući se lagano kretati.
Zbunjena Alija u sebi pomisli. „Šta bi Fatimi da se sad udaje. Pa udavala se više puta, ostarila, šta joj sad to treba?“

„Na slici lijepo piše ZA ČOVJEKA (predizborni slogan SDP BiH). Udaje se za čovjeka“ -laganim korakom i smirenim glasom stiže Ramo do stolice nastavljajući da zbunjuje unuke navikle da se na stubovima obično nalaze slike umrlih, a ne slike onih koji traže čovjeka. Gledali su i slike Pike(još jedan komšija) sa istim slovima pa im nije bilo ništa jasnije. Šta će njemu čovjek?
Oduševila me Ramina dijagnoza jednog plakata koji je trebao da kaže nešto više, ali nažalost, pogrešni ljudi, pogrešne poruke u pogrešno vrijeme. Ramo je tu. Čekaću sledeće izbore da čujem njegovo stručno mišljenje. Možda pomogne da bolje shvatimo svijet koji nas okružuje, ipak je on mešetario još u doba dok su ovi danas jeli pačija govna. Ipak još uvijek važi ona narodna „Mercedes je mercedes, bemevejac je bemevejac, ali što je pezejac auto“.

Pozdravlja Vas osnivač, predsjednik i ujedno generalni sekretar partije Smijehom do Suza Vaš mandrak72.
(36) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Priče iz Desetog sela ] 09 Oktobar, 2008 17:36

Jedne hladne Somborske zime

Putevi čovječiji su nevjerovatni. Ponekad nas tako odvedu na mjesta o kojima nismo ni sanjali. Mene je 95-te godine put doveo u grad Sombor. Iz jedne krajnosti doveden sam u drugu. U miru kasarne upoznavao sam ljude koji će mi naredni period biti glavno društvo.
Bilo je tu momaka širom bivše Juge, iz Šibenika, Knina, Leskovca, Beograda, Banja Luke, Sarajeva i .....
Period adaptacije išao je jako brzo. Upoznao sam sve te ljude i brže nego što je to normalno. Različita iskustva i sudbine ispunjavale su našu vojničku sobu do dugo u noć. Većina tih mladih ljudi najviše je voljela da tama ispuni sobu kako bi se okuražili da ispričaju svoju muku.
Naravno nismo svi isti dok pričamo o sebi. Po boji glasa vrlo lako se moglo količina tuge, boli tih madih ljudi koji su došli sa prostora bivše BiH i RH-e.
Jedan momak koga smo zvali Blani, došao je iz Bihaća. Zbog ratnih dešavanja njegova porodica imala je čak tri adrese, sve privremene nijednu stalnu. Zbog nesigurnosti u njegovom glasu i zbog mijenjanja intenziteta i boje glasa bio sam siguran da njemu sve najteže pada. Kad bih osjetio da pitanja suviše daleko idu, da prekinem njegovu muku, zamolio bih ih da je vrijeme spavanja, da ćemo sutra nastaviti.
Drugi dan mi je prišao, zamolio da malo prošetamo. „Hvala“-reče on. Dok smo se vraćali sa večere kroz par rečenica sam saznao još ponešto o njemu.
„Sačekaj,samo da zapalim jednu“, stade on izvadi cigarete iz džepa i ponudi me iako je znao da sam nepušač. Po zgužvanoj kutiji naslutio sam da on uopšte nije pušač. Nervozno je zapalio cigaru, povukao par dimova i započeo dalju priču.
„Nije meni toliko žao Bihaća i kuće. Žao mi je moga đeda iz Like, one ljepote od zemlje, žao mi konja“. Nastavi on tako priču o đedu, poljima i konjima. Iz njegove priče slikane ponekad uzdasima, ponekad odsutnim pogledom, a najčešće dugom tišinom bujala je sjeta.Slušao sam i mogu reći da sam suzdržavao suze.
Pred očima sam vidio pokošene livade, ogromne lipe i hrastove međaše. Slika njegovog đeda izronila je ispred mene kao da sam čovjeka poznavao sto godina. Stariji čovjek, malo usporena hoda u tamno sivim pantalonama koji su padalli preko opanaka obuvenih na čvornovatu golu nogu i možda mrvicu previše stegnutim kožnim kajišem u pojasu još sa odsluženja vojnog roka. Kao snijeg bijela košulja zavrnutih dugih rukava sa otkopčanim dugmadima ispod kojih se vidjela potkošulja. Iz džepa mu je virila pamučna maramica kojom je malo-malo brisao kapiljice znoja sa čela koje su ga pekle za oči .Na glavi kapa šilterica, malo više zabačenom na potiljak dok mu je pramen sijede kose nemirno je stršao na blagom vjetriću koji se vragolasto zavlačio kroz rukave i blago škakiljao izazivajući onu blago lagodnu jezu.
„Blani poitaj, sad će baba ručak da donese“-požurivao je Đed svog srcu najbližeg unuka.
„Ma ostavi sad te konje, vrag ih odnio, samo im stavi zobenice da malo predahnu“-više kao za sebe otpuhnu đed.
Plavkosi Blani, krupna delija žurno je ugađao konnjima. Dok im je navlačio zobenice, mekom suvom djetalinom brisao je znoj sa umornih konja. Dok ih je brisao, pjevušio je jednu staru Ličku pjesmu koju mu je đed godinama pjevušio pred spavanje.
Dva mrka dorata, nemirno su poigravali u mjestu nastojeći repom da rastjeravaju obade koji su na njih navalili dok su oni krupnim žutim zubima mljeli zob.Ogromna griva ko kosa djevojačka poskakivala bi kada bi naglo podizali glavu uznemireni napasnicima obadima. Krupne oči, prosto su se topile na pojavu Blanija. Između njih proradila je hemija još onog dana dok su još ždrebad bili, kad im je na malom dlanu donosio po kocku šećera, pa bi ih milovao po vratu i pričao mali plavokosi deran u kratkim pantalonama uvijek razbijenih koljena.
„Doro, moj dorate.Kad ti meni porasteš mi ćemo zajedno na mlin. Daće meni đedo sedlo reko mi je. Napunićemo pun džak pšenice pa izjutra rano na vodenicu. Baba će nam spremiti uštipaka za puta.“-titrao je Blani oko ždrebadi. Nakon što bi pojeli po kosku šećera, odmah bi počeli poskakivati i kao djeca trčati visoko podignta repa, naglo mijenjajući smjer kretanja.
Raslo je srce u Blanija dok je gledao svoje najvoljenije drugare kako odrastaju i svaki dan jačaju. Srce mu se cijepalo kad bi došlo vrijeme da se pođe u školu, kad bi ostavljao rodnu Liku i odlazio u Bihać. I oni kao da bi znali pa su krupnim očima dugo gledali kroz prozor štale dok on onako plavokos raščupane kose odlazi sa majkom i ocem stalno se obazirući.
Nije ni đedu bilo ništa lakše. Glumio je on hrabrost, ali bi u štali znao koju suzu pustiti.
„E đavole, đavole, ma pod kožu mi uđe“-sam je sebe tješio đed.
„Vidiš li ti moj Dorate moga unuka, prava delija“-još dugo bi đed pričao sa sobom dok je čistio i kidao štalu.
„Mojoj maloj upa trun, psuje Liku i Kordun, ujela je neka buba, stomak joj do zuba“-pjevušio bi đed još neko vrijeme.
„Hajde Blani već jednom evo baba ručak donijela, da se nešto prezalogaji pa da nastavimo dalje“-opet je đed dozivao Blanija.
U hladovini ispod lipe, baba je prostrla stolnjak u kojem je donijela hranu. Bijeli vezeni stolnjak na zelenoj travi. Velika pogača koju je baba sjekla, naslonivši je na sebe, i dijelila svakome po veliku krišku, još se pušila od topline. Aluminijski lonac pun kuvanog graha mirisao je i pozivao na feštu, a paradajz zelenkasto crven nije trebao bolju reklamu. Spremila je baba i pitu sa sirom za svoje mladiće kako ih je ona zvala.
Nakon obavljena ručka njih dvojica bi se nakratko opružili po travi, nastojeći skupiti snage da završe kupljenje sijena. Staklena flaša puna vode bila je popijena prije nego li se i rostika skinula sa nje.
Mala nakrivljena vodenica ispod vrbaka ispričala mi je još stotinu priča o Blaniju, đedu i konjima. Svaka je u srce pekla.
„Da mi se samo na tren vratiti u Liku, dao bih 10godina života“-završavao bi Blani svoju priču. Delija ko od brda odvaljen, a tako emotivan. Treperio mu je glas, zatim bi zaćutao i dugo gledao u aleju kestena. Opalo lišće žute boje kao da je pojačavalo muku.
„Hajdemo“-pozvah ga da krenemo put objekta.
Nije reagovao kao da me nije čuo. Nisam ni ja, ostali smo sjedeći. I ja sam mislio o svojoj kući.
Hladno decembarsko jutro. Sitni kao prašina snijeg šibao je u lice malu grupu vojnika na strojevoj obuci. Hladno jutro su parali bat čizama po komandi i reske komande kapetana Šlemera. Ravnica pred nama zabijelila je sa par centimetara snijega. Stajali smo u vrsti , gledali pred sebe i čekali komandu.„Volj-no“-komanada je zaparala kao nožem hladno jutro. Značilo je da možamo par minuta odmoriti, poneko i zapaliti.
Nakon otpozdrava kapetanu desi se nešto što niko nije očekivao. Moj Blani onako zabundan djelovao je još krupnijim te se još više izdvajao od svih nas. Zanjištao je kao mlad ždrijebac, te korakom kao da se propinje, zatopota vojničkim čizmama, te se dade u bjesomučan trk tako da je snijg prštao pod njegovim nogama. Njišteći, topotajući nogama kružio je oko nas po hladnoj Somborskoj ravnici i svima nama na lice uselio osmjeh. Meni je to bilo više od toga. Glasan smijeh parao je nabo na svaku bravuru kojom je on oponašao Dorata. Priključiše mu se još dvojica ili trojica. I ja sam živnuo. Oko nas je sve prštalo. Trajalo je možda minut-dva, a činilo mi se da je trajalo vječnost.
Onako zajapuren, stao je i on, vidjevši da svi uživamo, nasmijao se. Kapetan Šlemer koji je takođe uživao u ovom neobičnom performansu odmahivao je glavom i nakon par minuta ponovo komandom „Zbor“-pozvao nas u vrstu.
„Blani, šta ti bi jutros“-malo kroz šalu, malo kroz zbunjenost upita ga kapetan.
„Gospodine kapetane, došlo mi.“-u dahu odgovori Blani.
Taj događaj popravio nam je raspoloženje na obuci. Blani kao da je skinuo neki teret sa duše. Vjerujem da je većina mislila da je to njegova nova ludost. Ali ja sam znao šta je posrijedi. Nije mi trebao ništa objašnjavati. Bilo mi je jasno.
Za večerom dok smo sjedili u pogledu sam mu vidio da je sretan, čak mi se čini da je to bio posjet njegovoj Lici. Njegov lični posjet. Nisam ga ništa pitao. Nije mi ništa ni rekao.
Vraćajući se na taj događaj sa distance od 13 godina mnoge stvari su mi jasnije. Kad nije mogao u Liku toga dana, kad nije mogao da sve nas povede tamo, on je Liku doveo ravno nama. Doveo je sve ono što voli. Nije ga bilo stid pokazati emociju. Toliko jake nisam nigdje do tad primjetio. I sad kad se sjetim svega toga nasmijem se, a pred očima mi zaigraju konji vrani, snijeg, rasuta slama i varnice snijega pod kopitama.
Ide jesen, a za njom i zima. Vatromet emocija tinja u svima nama. Kad osjetite da je vrijema, kad osjetite da je mjesto, pokažite ih svima. Niko se neće rugati, bićete još samo jači i bolji.
Sa poligona duše, ušća svih emocija sve Vas pozdravlja mandrak72 dopisnik svega onog u nama što čeka svjetlost dana novog jutra.
(10) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Smijehom protiv uroka ] 08 Oktobar, 2008 18:15

Amerika i Engleska biće zemlja proleterska

Jutro. 05:45.h. Veker budilnik srebrni sa dva zvonca kao uši psa ptičara tresli su se rastjerujući sne umornog proletera. Lijevom rukom koju je držao u gaćama pokušava da utiša veker sat. Onako bunovan maši ga i ruši na pod po 158 put. I opet ništa on zvoni do kraja svoju priču. Nakon što je odrijemao još nekoliko minuta sa sebe zbacuje ambasador ćebe Vuteks iz Vukovara koje je dobio kad se ženio davne 75 godine. Sjeda na kraj kauča trlja oči i češe bradu par minuta. Žmirkajući pokušava da rasani oba oka nastojeći da na satu vidi tačno vrijeme.
Ustaje polako se gegajući. Na njemu su mlatile razglavljene gaće dva broja veće koje mu je gotovo nenošene poslao rođak iz Austrije. Kombinacija bijele boje , boje vanilije i kakaoa smjenjivala se po površini iznošenih gaća.
U WC-u staje pred razbijenu WC školjku, vadi domaćina, premjera ga pedljom. Nakon što uočava da se još nije počeo povlačiti u stomak, zadovoljno pušta gotovo neprerađeno pivo vrhunske kakovoće. Istovremeno prdi zadovoljan što je u mogućnosti da istovremeno obavlja dvije radnje.Veliki prasak u razglavljenim gaćama po snazi sličan onom vještački izazvanom negdje tamo u Švajcarskoj natjerao je gaće da se stresu ko vezen peškir na automobilu u svadbi nanovo nanoseći kao magla tnak sloj kakao boje na umorne gaće.
Nakon otresitog ponašanja, još bi jednom prdnuo tek da vidi dal će morati srati sada ili će da sere na poslu.
Isflekana potkošulja od paradajza i senfa, sa naramenicom otrcanom koja je blago visila tek okačena na jedno rame prilazi ogledalu, trljajući osam dana staru bradu što ga je svrbila ko udovicu ona stvar nakon 40 dana. Uzima stari aparatić za brijanje kojim je eto brijao i debele svinje na krmokolj prije nepunih 10 dana. Umeće novi žilet, četkom za brijanje nanaosi sloj sapuna za brijanje i nadnosi svoje lice nad malo ogledalce sa limenim okvirom donesenim još sa odluženja vojnog roka u JNA davne 69-te u karauli na granici sa Rumunijom. S druge strane ogledala nalazila se posrnula ljepotica razgolićena i ko od majke rođena, svjedok njegovih bludnih pogleda na straži decembra 69-e. Izobilje dlaka virilo je iz nosa dok je brijao zapuštenu bradu. Ogledalo pamti neviđene grimase, naročito one kada bi nakon brijanja ruke natrljao rakijom šljivom od kruške crnice i natrljao svježe obrijano lice. U nedostaku vodice za ispiranje usta i paste za prijanje, istom bi rakijom mučenicim pobio ono malo bakterija iz usta koje su u panici bježale i sakrivale se iza prilično neprepoznatljivih zuba.
06:30. uparađen ko Kineski svat krenuo bi na posao. Sigao bi na vrijeme na svom starom Unisovom biciklu u Preduzeće od državnog značaja u 6:55, časova.
Pogled na Menhetn uveliko ga podsjeti na njegovo rodno Prdipolje odakle je u potrazi za boljim životom došao početkom devedesetih.
Do početka radnog vremena imao je dva sata priprema. Dok se oblokavao jeftinom sindikalnom pivom vrijeme je neumitno teklo. Onaka zbalavljen jedva je dočekao početak radnog vremena da se istrese na poslovođu, obasipajući ga psovkama, niskim udarcima i klevetanjima. Kad se dovoljno izasrao otišao je iza barake da se demokratski ispiša onako kako samo jedan demokrat zna. Domaćina je samo pogledao. Viđali su se sve rjeđe i rjeđe, jedino bi piva pospješivala njihov sastanak.
Poput crijeva se vukao po gradilištu do ručka. Lijanović salama je poprimila miris gume dok je čekala u gumenim čizmama vrijeme pauze. Učestalo podrigivanje natjeralo ga je da sljušti jedno tri pive na crtu. Obećao je platiti čim stigne plata.
Odrijemao je koi sat dva vremena i polako se spakovao, presvukao i velikom brzinom udaljio svojim biciklom, jedinim pravim prevoznim sredstvom na koje je naučio.
S vrata je pozdravio ženu, usput spominjući svu njenu bližu i dalju rodbinu. Iz frižidera uzeo je hladno pivo i onako smrdljivih čarapa legao na trosjed pred TV. Očekivao je omiljenu emisiju Izvještaj sa berze. Njegove akcije opet su lagano pale. Pljunuo je na zastarjeli model EI Niš televizora , opsovao i zaspao hrčući neka dva sata.
Žena ga je probudila i uz put dobila dva šamara, onako od srca, opet joj je spominjao bližu i dalju rodbinu ne zaboravljajući da ne zna za koga se udala.
CNN je preuzimao dnevnik od RTRS. Gutao je vijesti iz zavičaja. Vlada je uložila 400 milijardi dolara u fabriku obuće za stonoge. Odobren je uvoz radne snage sa trulog zapada, ali samo iz zemalja koje su potpisale sporazum da nikada neće priznati Željka Joksimovića za legalno izabranog ministra za šumarstvo i brodogradnju kao ni Seku Aleksić poznatu vidovnjakinju i čudotvorku. Crvena zvezda je branila tri godine uzastopno osvajanu Ligu prvaka.
Nakon laganog obroka za večeru, nije se tuširao jer nije se baš nešto ni preznojio, udario je ženu po stražnjici i zajedno su ostišli u sobu. Nakon kratke buke muk je zavladao u sobi.
Nekoliko puta žena je otvarala prozor nakon što je prdeći u neznanju ispunio sobu mirisom bijelog luka i kuvanih jaja.
Amerika je tonula u san. Ispunila se obećanja da će Amerika postati zemlja proleterska, a i Švedska bi ovih dana trebala pasti u ruke Talibana. Laku noć Ameriko ma gdje da si. Pozdravlja Vas vaš stalni, objektivni i relani izveštač iz Razjedinjenin i nikad sastavljenih Američkih država. Vaš mandrak72.
(0) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Generalna ] 06 Oktobar, 2008 14:47

Bogomoljko šta s tobom čovjek da radi

Simbolika je pratilac čovjeka od dana kad je prvi put uzeo neku stvar s kojom se vezao. Ona je svud oko nas. I sami smo dio toga, vežemo se uz različite simbole dal slikovne ili neke druge ipak im dajemo značaj. Ponekad je ta simbolika sasvim jasna, a ponekad nejasna i nedorečena. Možda nikad neće biti do kraja dorečena jer vrijeme ne čeka na nas smrtnike.
Sunačan i predivni jesenji dan 30.tog septembra samo je bio to, a sve ostalo bilo je čemer, tuga i bol. Nažalost tog lijepog jesenjeg dana ništa se lijepo nije dešavalo.
Skamenjeno lice moga kolege s posla govorilo je nijemim ali jasnim jezikom. Jezikom koji se može razumjeti, ali ne može dati odgovor. Jezikom koji ne nalazi opravdanje, ne nudi utjehu i ne ublažava bol.
Lutao sam pogledom po spomenicima, knjigama naših prošlih života. Sve je to u redu, sve piše, simbolika postoji, imena, godine, lijepe slike. Međutim ne razumijem to štivo. Spomenik preda mnom, ima ime, ima simbol sunca, godinu rođenja, malu kratku liniju, simbol krsta i godinu smrti..... Nešto fali. Čini mi se da tu sa godinom smrti nije završen ciklus.
Zažmirio sam nakratko, otvorio oči i digao sam pogled na nebo. Srebrno bijeli oblaci poput bala pamuka, na kristalno plavom nebu kao da su se ljuljuškali, bezbrižno brodeći i ne mareći za neše muke svakidašnje. Muke malog čovjeka kojem život ne da da se uspravi, korak da napravi, mir da uživa, ali ne.
Sunce, sjalo je na ovaj dan. Ima li simbolike u svemu ovom što se događa danas. Napušteno, ostavljeno ptiče, suznih očiju i nejakih krila, još neprogledalo, suncem ne ogrijano, majčinim mlijekom ne zadojeno, čekalo je... Tražilo je pogledom.
Ozeblo i gladno ptiče je ugledalo sunce. Na grudi privijeno, okupano s ljubavlju i ko najrođenije prihvaćeno. Sunce nejako....
Pogled sam spustio na leđa čovjeka koji je stajao ispred mene. Dotrajali kaput na momenat je bio pozorište slučajnosti ili. Ima li je, ne znam. Bogomoljka je sletila na kaput, gledao sam je i nisam nalazio ni jedno opravdanje za njen boravak tu pred mojim očima.
Pogled sam uputio na kolegu, njegovo poodraslo ptiče još nejako kako se naslonilo na njegovo rame, još nesvjesna da je neko njeno sunce ugasio. Sunce koje je nakratko svom snagom hranilo Gloriju. Bože da li i ime ima sibolike u svemu, kao da je znala.
Vratih se na simbol koji je nedostajo poslije godine smrti. Nedostajalo je sunce. Upravo ono sunce što je dijelila sa ptičetom iz gnijezda izbačenom.
Bogomoljko tebi ostavljam da se baviš svojim problemima. Kad god vidim Gloriju, sjetiću se sunca koje je sjalo i ugasilo se, sjetiću se i velikog djela koje je učinila. Ma koliko sreća bila kratkotrajna vrijedi svih onih osmjeha nejači, koja za veću zahvalnost ne zna.
Da li čovjek može da preboli. Ne vjerujem. Ko nije volio , ne zna ni za bol.
Nedostajaće riječi, kafa ona jutarnja, zajedniki ručak. Boljeće i ona haljina koju je nosila zadnji put na proslavi rođendana, boljeće i svi oni topli džemperi, spremljeni za hladnu zimu što dolazi, a došla je isuviše brzo i naglo. Mnogo će puta suzan pogled da se zamuti. Nikad se ne zaboravlja drug iz hiljadu i jedne bitke dobijene. Tek jedna izgubljena bitka neće izgubiti vjeru da smo ispravno postupali.
Bože daj da kad već boli, boli podnošljivo.
(9) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
[ Priče inspirisane poslom ] 20 Septembar, 2008 16:04

Oči boje horizonta

Maglovita, mutna linija horizonta stapala se svojom bojom sa olovno sivim nebom i modrozelenom linijom crnogoričnog pojasa brdovitog terena koji je počinjao negdje tamo gdje nejasni obrisi malih seoskih kuća blijede i nestaju u sumgalici kišnog popodneva.

Koliko puta sam samo posmatrao istu sliku sa sasvim drugim osjećajima. Jedna te ista stvar pomiješana sa burom emocija lošeg ili dobrog trenutka stvarala je djelo svaki put drugačije, dublje i nažalost jasnije. Možda je i stvar umjetnosti da bude jasna i svima razumljiva, jednostavna i primjenljiva, ali ne. Neke se stvari ne mogu razumjeti odmah, treba onaj sitni djelić vremena što čini život opasno brzom vrteškom, taj sitni staklić mozaika što ga život iscrtava.

Tu nejasnu liniju horizonta, iščitavamo kroz spektre boja naših očiju dok sišući majčino mlijeko preko njezina ramena pokušavamo da prepoznamo staze koje nas vode u život o kome ama baš ništa ne znamo do da je mlijeko toplo taman koliko treba i da ga ima i da smo sigurni.

Vremenom mala kuštrava glavica diže se iz majčina naručja pokušavajući da pogleda dalje, dublje i jasnije. Ta stalna borba da se vidi šta je iza čitav naš život čini ovakvim kakav jest. Kroz periode života ta linija horizonta dobija drugačije tumačenje, različito od od svega onog što se definiše po knjigama i tumačenjima učitelja, mastavnika i profesora....

Ta nejasna linija prije tridesetak godina bila je misterija sa mnogo pitanja. Da li tamo iza žive ljudi, šta jedu, da li je sad tamo dan ili noć, da li....???????? Ponekad i onaj blagi strah dok grmi i sijeva i blještavo plave munje paraju nebo tjeraju nas da se zapitamo, šta je to što je tamo i što je ovdje isto, da li strah, da li kraj, ili možda blagi smiraj ili samo kraj. Kraj svijeta, nade, početak nostalgije.
Dok sam čekao kolegu iz Doma zdravlja sjedeći u automobilu, zavaljen u sjedištu posmatrao sam kišne kapi kako nasumice, ali ipak nekim redom padaju na šoferšajbu službenog automobila. Jedna, dvije, tri,.... petstotinašezdestetčetri, nisam brojao do te mjere, ali sam siguran da je bila i ta kap. Nastojeći da providim kroz svu silu kapi koja se u malim potocima slijevala niz šoferšajbu, ugledao sam dva starija čovjek. Jedan sa svojih šetdesetak godina pod rukom je vodio jednog starijeg čovjeka po mojoj procjeni od sedamdeset i kusur godina koliko sam mogao da onako procijenim kroz pokislo staklo. Pogrbljeni starac nesigurnim korakom djeteta koje prohodava polako je grabio siguran jedino u ruke šezdesetogodišnjeg starca koji ga je pod rukom držao. Bio je siguran jedino u već polako nesigurne i umorne ruke. Pomislio sam eto koji je to paradoks, prije toliko godina situacija je bila obratna. Njihovi obrisi nestajali su prema zgradi, a njihova krha tijela polako su izmicala djelomično prelazeći onu nejasnu liniju horizonta, koja se sad činila da se spustila na njihova pleća , da bi ih nakon toga odjednom kriva linija nadrasla, a njih dvojicu učinila još manjim i bespomoćnijim.
 
Kiša je i dalje lila, promicali su kišobrani svih Kineskih boja careva i dinastija, ta jedina lažna brana od kiša što su prošle i od onih koje će da dođu. Ko zna koji će se kišobran možda koliko sutra zauvijek sklopiti i odložiti u nekom kutku kuće sa mnoštvom usamljenih kutaka u velikoj praznoj kući.

Možda ne toliko velikoj kao u vili jednog bogatog Rusa u kojoj sam ne tako davno radio. Mjestu koje je u izgradnji, gdje je sve vrvilo promenadom ljudi, gazdama, djecom, ogromnim zlatnim retriverom (možda nisam dobro pogodio pasminu ili čak ispravno ispisao), koje je naglo zaćutalo, ispraznilo, gdje smo ostali ja, mašina za štemanje zidova i vagon tišine, i onaj nesretni vrabac izgubljen u velikom zarobljenom prostoru koji nije mogao da nađe izalaz iz proizvoda jednog materijalnog svijeta bez slobode, kojeg sam primjetio mrtvog na podu dok sam jeo tople ćevape sa lukom. Nažlost nije mi tog momenta pokvario ručak, dok sam ga gledao halapljivo jedući. Nisam skinuo pogled, nisam pobjegao. Nastavio sam dalje da radim i sam zarobljen između zidova sa brojnim kupatilima, saunama, sobama, fitnes salom i čim sve ne. Ostao sam zarobljen materijalnim dobrom, koje je bilo tu da me spusti na zemlju, vrati u realnost. Jedna praznina Velikog Sibira ispunila mi je dušu tog dana. Nedostajali su mi ljudi koji su pre neki dan tuda hodali, nedostajo je život, nažalost taj jedan mali se ugasio, opominjao je. Kasnije dok sam odmarao na stolici, posmatrao sam kako rijeka Una smaragdno zelena ljepotica, protiče, kao mlada djevojka skakuće sa kaskade na kaskadu iza kojeg se blještavi prelijev vode nemiran smiruje u neznan i dubok vir. Gdje je sva ona Una koja je protekla, gdje su svi oni zalasci sunca koji se okupaše u njoj, gdje je horizont, gdje je tačka gdje ona prelazi tu liniju, nadam se lijepa kao što je gledam. Nadam se i mlada kao što je ja znam.

Dolazak kolege iz Doma zdravlja vratio me je u mali i siguran svijet gdje živim. Gdje treba da nastojimo na najbolji način da proživimo do momenta kad će se kišobran našeg života jednom, jednom zauvijek sklopiti, nestati sa horizonta. Kad će se naš pogled prepun horizonta zauvijek skrasiti na onoj tački gdje je i rijeka Una prešla tu čarobnu granicu. Granicu iza koje kišne kapi neće tražiti sigurnost jednog kišobrana. Gdje sloboda neće biti zatvorena u prostor matrijalne sfere.

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, generalni sekretar jeseni koja dolazi, ataše za lažne brade i brkove od kukuruzovine.
(11) Dodaj komentar  | [ (0) Trekbekovi ] | [Permalink]
«Prethodni   1 2 3 ... 18 19 20 21 22 23 24 25 26  Sledeći»
Hit Counter
Free Web Counter