Normal
0
false
false
false
MicrosoftInternetExplorer4
Živio jednom
jedan Petar. Ništa pretjerano luksuzno, ni pretjerano sirimašno. Jednostavno
pretjerano skromno.
Pretjerivao je u
svemu. Goste bi šopao kao puricu pred praznike.
Na poslu je
pretjerano revnosno radio. Toliko je pretjerivao da je uzimao posla za nekoliko
dana i ostajao do kasna da završi.
Ujutro bi popio
par kava mada je znao da pretjeruje, ali ona mu je davala snagu da izdrži u
svakodnevnom pretjerivanju.
Pretjerivao je i
u odnosu prema kolegama na poslu. Njegov pretjerani rad naveo je šefove da
pretjerano povećaju norme.
Pretjerao bi svoj
automobil na besplatno parkiralište van grada i onda se gradskim prevozom
vraćao u centar pretjerano brzo.
Bio je strastven
ribolovac. Pretjerano.
Nikad nije bio
zadovoljan ulovljenim. Kad bi opisivao svoj ulov pretjerivao je do te mjere da
bi izjavio da je nakon izlovljene ribe u vodi ostala dobra rupa.
Naravno nisu mu
vjerovali, ali mu se nisu ni suprostavljali mišljenjem. Nisu imali vremena da
slušaju njegovo pretjerano hvalisanje.
Jednoga dana
njegova supruga mu reče:
„Dragi moj Petre. Pretjeruješ. Izgubićeš
prijatelje Petre. Čemu sav ovaj život kad ostaneš sam Petre“-preklinjala je
svoga Petra.
„Sad ćeš vidjeti
ko pretjeruje. Evo za sat vremena kod nas će se skupiti sav komšiluk, ma šta
komšiluk, sva rodbina. Pa ćeš vidjeti kakav je Petar čovjek.“- i ode.
Žena je po kući
poslovala i spremala ručak. Kad bi vrijeme ručku počela je da doziva Petra.
No Petar se nije
javljao. Pošla je u gražu gdje je on po čitav dan nešto radio.
Prizor koji je
zatekla šokirao je. Petar je visio na konopcu obješen.
„Petreeee.
Petreeeeeee, šta uradi crni Petreeee?- iz sveg glasa jaukala je Petrova žena.
U tili čas u
Petrovom se dvorištu okupila sva sila svijeta, komšija, rodbine, poznanika i
prijatelja.
U tom se momentu
Petar nasmija i reče ženi.
„Eto jel vidiš
sad ko pretjeruje. Vidiš li samo šta se svijeta skupilo za samo sat vremena kod
tvoga Petra“-skinu on konopac koji je vezao oko struka i samo ovalš oko vrata.
Doskoči na zemlju i poljubi svoju ženu.
Žena briznu u
plač.
„E sad si svaku
mjeru prešao Petre.“-plakala je Petrova žena.
Komšije kad su
vidjele šta se dešava okrenuše se i jedan po jedan napustiše Petrovo dvorište.
Ostaše njih dvoje sami. Žena je i dalje plakala, a Petar je likovao.
„Sad sam tebi pokazao,
a sad ću svima njima“-ponovo se vrati u garažu.
Njegovu ženu
nakon nemilog događaja nije više zanimalo Petrovo zanimanje u graži.
On je neumorno
radio, tri dana bez prestanka, nije niti jeo niti pio. Treći dan reče ženi:
„Ja sad odlaazim
na more. Na pučinu. Uloviću ribu kakvu niko do sad nije ulovio. Pa ću svima da
im pokažem ko je Petar“-uze brodicu, spremljenu mrežu i isplovi.
Dok je pleo mrežu
u garaži Petar je razmišljao.
„Moram plesti
krupniju mrežu. Što da se zamajavam sitnim ribama“.
.Kako god bi
počinjao uvijek mu se činilo da je mreža sitna i da će ga samo usporavati u
poslu dok vadi sitnu ribu čekajući da ulovi najveću ikad.
Kada je napokon
pomislio da će mreža biti dovoljna. Izašao je na pučinu.
Kad god bi nešto
ulovio bilo mu je malo. Vraćao bi ribu u vodu, ponovo prepletao mrežu praveći
krupniju i krupniju i odlazio bi dalje i dalje na pučinu.
Nakon toga niko
ga više nije vidio. Pričalo se da je negdje usred Tihog okeana, da plete neku
ogromnu mrežu, a drugi da je na Sredozemnom moru u borbi sa nekom ogromnom
ribetinom. Svejedno priče su kružile a od Petra ni traga ni glasa.
Priče o njegovim
podvizima prevazilazile su i najveća Petrova pretjerivanja. Neki su i cunami
povezivali s Petrom.
Kako god, Petar
je svima nama pokazao. On je jednostavno Pretjerani Petar.
Ako se kojim
slučajem prilikom kupanja negdje na moru upecate u mrežu Pretjeranog Petra ne
brinite. Ako ste sitna riba s lakoćom ćete proći kroz njegovu mrežu. Ako ste
Velika riba, dovoljno velika za Pretjeranog Petra bićete upecani i izlovljeni.
Pretjerani Petar
upravo Vas lovi. On pretjerano voli pretjerano Velike ribe.
Velike Ribe
čuvajte se. Pretjerani Petar je tu radi Vas, radi sebe i naravno kakva bi priča
o moru bila bez nas sitnih riba.
Pozdravlja Vas
mandrak72, bezbrižni mornar tople sobe i male posade. Bez pretjerivanja molim.
Normal
0
false
false
false
MicrosoftInternetExplorer4
„Dobro
veče“-metalno ledeni glas sjekao je zrak.
„D..Dobro veče“-
zamuckujući odgovorih.
Kad sam ušao u
vozilo zaslijepljen svjetlošću farova i svjetlošću sa kontrolne table
otpozdravio sam liku koga nisam mogao u mraku da identifikujem.
Udobno sam se
zavalio u sjedište.
„Izvini, bio bi
red da se predstavim. Kao što ti koristiš lažno ime madrak72, neću iznevjeriti
ni ja. Možeš me zvati zvati kako hoćeš, ali ja ću se odzivati samo na
žirant81“-predstavi sebe stranac u noći, ali ne onaj iz Masimo Savićeve pjesme,
kojeg sam često slušao na jedinom regularnom autoradiokasetofonu u autobusu
Autoprevoza Dvor na Uni proizvođača11
oktomvri Skoplje iz sad BJR Makedonije kojim sam redovno putovao na liniji Novi
Grad- Prijedor od 87-91-godine u elektrotehničku školu, koja uzgred da kažem i
nije neki objekat bila već je odisla jednom trulom barakom, ali da ne
cjepidlačim ako je to njemu odgovaralo prihvatiću želju stranca u noći.
„Čemu dugujem ovu
čast?“-više sam mislio na vozilo koje je već bešumno gutalo kilometre, a da
nisam osjetio kad smo prešli preko pružnog prelaza gdje je nekada dnevno prolazilo
100-tinjak vozova dnevno.
„Pratim tvoj rad
već neko vrijeme. Pod povećalom je. Dotičeš se raznih tema“-obrati se onaj
stranac u noći koji je mislio da sam počašćen njegovom pojavom koju još nisam
dovoljno dobro osmotrio.
„Gdje sam zasrao?
Koga sam počešao gdje ga mati rođena ne češe? Ko je ovaj stranac u noći?“-pitao
sam se u sebi premotavajući sve postove objavljene do sad.
„Tvoji postovi su
čitani. Svaka tvoje riječ pod navodnike se stavlja. Citira“-žirant81 nastojao
je da mi pobliže predstavi svoj nagli dolazak u moj život koji ionako više nije
moj otkako sam sebe počeo pronalaziti u gotovo svakom tekstu koji bih
objavljivao.
„Još uvijek ne
znam ko si, čime se baviš i šta želiš od mene“-obraćao sam se strancu u noći u
svome jedinom i najboljem maturskom odijelu sa ispeglanom košuljom, bez kravate
sa cvjetnim dezenom ručno rađenim.
„Oprostićeš mi,
moj zadatak je specifičan. Šalje me Vlada. Radim na tajnom projektu. Ne znam
koliko ti smijem reći, ali ako ti i kažem više od toga molim te da to ostane
između nas. Zato sam morao biti tako tajnovit“-ledeni glas tjerao mi je žmarce,
komarce i ostalu gamad na leđa.
Pokušao sam da
glumim opuštenost. Kad sam se pokušao nehajno nasloniti na sjedište hladan
čelik dotaknuo mi je vrat. Mahinalno sam digao ruke u vis.
„Znam da sam srao
svašta. To to su samo škrabotine. To ne vrijedi ništa. Preklinjem pustite me,
neću više“-dreknuo sam u polutami moderno opremljenog vozila kojem još uvijek
nisam mogao da odredim tip, marku i proizvođača.
„Smiri se, nemamo
mi ništa protiv tebe, dapače sviđaš nam se. Želimo obostranu saradnju.“-hladni
glas bio je hladniji od čelika na mom vratu.
„Nešto ti viri iz
košulje“-reče mi.
Rukom na leđima
napipah kuku od ofingera koja je virila ispod košulje i kaputa. To je
objašnjavalo otkud meni izražena ramena dok sam pred ogledalom vršio posljednje
pripreme pred izlazak.
„Samo ofinger.
Doktor mi je preporučio da će mi dobro doći da održim ravnu kičmu dok sjedim i
pišem za računarom“-lijevom rukom preko desnog ramena izvlačio sam ofinger koji
sam zaboravio da izvadim iz košulje kupljene par dana prije moje maturske
večeri.
„Ja sam ministar
vanjskih poslova. Premijer me je ovlastio za ovaj razgovor. U zemlji odakle ja
dolazim imamo jedan problem. Tehnološki napredak je do te mjere umjesto da nam
poveća slobodno vrijeme učinio da ga nemamo nikako. Jedino slobodno vrijeme je
vrijeme koje provedemo u wc-u.“-započeo je nepoznati stranac u noći da
objašnjva svoje razloge dok sam pokušavao da ga bolje pogledam.
Obratio sam
pažnju na njegove ruke na volanu ili nečem sličnom kao ručkama na biciklu.
Pažljivijim posmatranjem uočio sam da je nosio kožne rukavice sa jednim prstom.
Ok bila je zima i rukavice imaju mjesto, ali rukavice kožne sa jednim prstom
nisu me se dojmile.
„Kako ti kao
ministar nemaš svoga vozača?“-upitah pa se sjetih kako naš Velja Ilić i naravno
Džej imaju svog vozača.
„Rekoh misija je
tajna.“-osjećao sam njegov pogled na sebi.
Novi nalet straha
stresao je još nešto onih insekata koji silaze niz leđa kad je atmosfera
napeta. Nikad nisam uspio saznati gdje završe svi ti insekti, ali gotovo uvijek
bi stisnuo stražnjicu za svaki slučaj da pokuša još nešto da se s njima
prošverca.
„Ne vidim kako
bih ti mogao pomoći u tome“-na sve načine sam pokušavao da odgovorima i
pitanjima isprovociram njegove stvarne namjere.
„Vidiš, ti si u
nekom od svojih postova razgovarao s wc školjkom. Primjetili smo da su građani
naše zemlje masovno počeli da odlaze u wc i posredstvom kamera zabilježili smo
slučajeve da padneš u nesvjest. Monolozi, dijalozi. Idolopoklonstvo“-nastavi.
„Wc školjka
dignuta je na pijedestal, da ne kažemo kao ispovjedaonica sitnih muka. E tu je
caka gdje si nam potreban.“-zagolicao je moju pažnju svojim glasom koji je na
momenat tako resko sjekao vazduh da sam osjetio paljevinu i piljevinu.
„Slušam.“-gledao
sam u put pred sebe.
„Vidiš ti si
spomenuo čitanje u wc-u“-kao da je otkrio Ameriku uskliknuo je.
„Ok, pa šta onda
i ja čitam na wc školjci. Čitam sve što mogu da dohvatim sa wc školjke, a
ponekad kad osjetim da će da potraje ponesem i deterdžent sa pranje veša sa
uputstvom na 12 različitih jezika učim strane jezike zlu ne trebalo“-otresito
sam odgovorio i pri tome se sjetio posta od prije par dana.
Pažljivije sam mu
gledao u lice. Nije se moglo dosta vidjeti. Učinilo mi se da je moglo biti
nekako ko mačija guza.
„Da bi smanjili
gubitke vremena izazvane zadržavanjem u wc-ima, mi smo zamislili da bi Vi
svojim pričama mogli da oblikujte svijest našeg naroda. Sa wc školjkom učinili
ste čudo. Nakon Vašeg posta o prozoru, niko više ne zaziđuje prozore na
domovima, i šta sve ne. Gospodine mandrak72 Vi ste pozvani da oblikujete
svijest jednog velikog i ponosnog naroda i učinićete čast ako prihvatite našu
ponudu. Naravno iz svega toga i za Vas će se nešto pomaknuti na bolje.“-vidno
raspoloženiji glas stranca u noći negdje na putu.
„Žirante81“-prvi
put ga oslovih imenom koji mi je sam preporučio da ga zovem.
Po boji glasa
ocijenio sam da mu prija kad ga oslovljavam sa žirante81, te sam tu okolnost
nastojao da što bolje iskoristim u daljim pregovorima.
„Žirante81“-zastadoh
malo da podignem važnost unaprijed pripremljenih riječi.
„Ja nemam mnogo
želja, evo i sad sam nespreman da o njima govorim. Šta konkretno želite od
mene. Recite zašto želite da Vas zovem žirant81. Recite mi nešto o sebi da bih
dobio na vremenu da procijenim Vašu ponudu“-riječi su kao vodopad šuštale jedna
za drugom.
Pokušao sam da
zazvučim na momenat odsutno, ali jednostavno nije bilo prostora u vozilu kako
bih bio odsutan.
„Pa kao što sam
jednom na početku rekao. Mi sve znamo o Vama. Evo jednog poštenog dogovora koji
će obuhvatiti Vaše tajne želje“-kožna jakna na njemu škripala je kao stara
kapija kad ožeže sunce u avgustu.
„Spremili smo
ugovor, kojim bi nam dozvolili da objavimo i izdamo knjigu sa postovima koji
budu takvi da oblikuju svijest našeg naroda prema našim potrebama, za protiv
uslugu štampaćemo dovoljan broj primjeraka za tebe i tvoje čitaoce. Znam da bi
željeli da objavite neke svoje priče. Evo ugovor. Pročitajte pa se
izjasnite.“-kožna rukavica sa jednim prstom poturi mi ugovor na čitanje.
Preskočio sam
zaglavlje i odmah počeo čitati dio koji se odnosio na tehničke uslove ugovora.
U ugovoru je
stajalo da će vlada izdati knjigu u tiražima koliko to god bude tržište tražilo.
Naravno i takav će slučaj biti sa mnom. Mogu da dobijem knjiga koliko mi god
bude neophodno. Uslov je da oni knjigu izdaju u formatu koji bi bio prilagođen
njihovom tržištu. Posebnu pažnju sam obratio na dio ugovora koji se odnosio na
to da knjige budu štampane na biorazgradivom i ekološki osviješetnom papiru.
Nisam to najbolje razumio, ali sama riječ ekologija me je malo umirila. A
format knjige i nije bitan. Ko voli da čita nije bitno da li je džepno izdanje
ili tvrdi povez.
„Pa žirante81,
mislim da mi advokat ne treba. Gdje da se potpišem.“-objeručke prihvatih
prijedlog. Takav se prijedlog ne odbija
„Dovoljno će biti
da samo prineseš kažiprst mjestu pored moga imena. Znaš to je sasvim
dovoljno“-vidno raspoložen stranac u noći s dobrim vozilom ponudi mi ugovor.
„Učinio sam što
je tražio od mene“-zadovoljno sam se naslonio na sjedište.
„Koliko stoji
ovakva mašina?“-odmah sam upitao u sebi sabirajući koliko će mi prodatih knjiga
biti potrebno da zaradim dovoljno novca.
„Znaš, morao sam
kredit da dignem na 20godina. Bavim se takvim poslovima gdje treba prelaziti
velike daljine u toku dana pa mi je potrebna takva mašina. Jako je
skupa.“-govorljivi žirant81 pokušavao je da mi da odgovor.
„Stigli smo.
Hvala na saradnji. Na naše i Vaše obostrano zadovoljstvo ispunićemo sve
dogovoreno iz ugovora“-pruži mi ruku za pozdrav
Pozdravih se
kratko, i njegova tanka i dugačka ruka ponovo kliznu na upravljač. Izašao sam
iz vozila.
„Dobićeš knjige u
toku sutrašnjeg dana. Do viđenja. Sad ćemo se češće viđati. Molim te napiši
post o ovom našem susretu. Moja supruga uživa dok te čita. Biće mi zadovoljstvo.
Poslaću ti mail.“-mahnu rukom u znak pozdrava.
Od jakog svjetla
nisam opet mogao da prepoznam marku ni tip vozila. Bešumno je nestao. Pogled
sam uputio prema Golfu II Njemačke proizvodnje.
Žirant81, motalo
mi se po glavi. Odnekud mi poznato, ali ne sjećam se.
Supruga je bila
budna. Čitala je nezavisne novine one od jučer.
„Stigao si. Bilo
je brzo. Ko je to bio?-supruga je bila nestrpljiva da sazna sve detalje.
Pogledao sam na
sat. Bilo je 21:20. zar je moguće.
„Ma pusti, neki
stari poznanik. Sutra ću o tome.“-skidao sam svoje još uvijek sjajno i jedino
najbolje odijelo.
Ofinger mi je
ostao kod njega. Kod žiranta81.
Legao sam. Ubrzo
je supruga stigla i legla kraj mene.
„Znaš dragi
čitala sam Nezavisne novine i prema jednoj anketi Italijani......“-trajalo je
koliko je trajalo.
Ujutro sam
uključio računar da napišem post o susretu sa žirantom81. kao što je obećao
poslao mi je mail na koji mogu da mu pošaljem novi post. Njegova supruga se
jako obradovala. Zahvaljuje mi na ofingeru. Mnogo joj pomaže da održi kičmu
uspravnom. Post sam napisao za nekih sat vremena. Send mail...........na
žirant81@.......
„Mandrače,
mandrače“ – žena mi je unezvijereno utračala u dnevni boravak.
Odsutno sam je
upitao. „Gdje gori?“.
„Ne gori nigdje,
dobio si neku ogromnu pošiljku. Eno je u dvorištu. Nikad nešto slično nisam
vidjela“-mlatarala je rukama u crvenom džemperu pred mojim nosom.
Istrčao sam da
vidim šta je. Ogromna kartonska kutija perforirana stajala je pred vratima.
Mahnito sam
otvarao kutiju u kojoj je bilo mnoštvo manjih kutija.
Uzeh jednu i
otrčah u wc-e. Kad se uzbudim preko mjere mene protjera. Da bih to spriječio
sjeo sam na wc školjku i nastavio da otvaram manju kutiju.
U njoj sam prvo
naišao na pismo. Pogledah na omotnicu. Nalovljeno na mandrak72.
„Ok to je u
redu“-okrenuh pismo da vidim ko šalje.
„Žirant81,
Mliječni put br 31101981. Zadnja pošta Kumova slama.“-sricao sam malo
iskrivljen rukopis.
„Dragi naš
mandrače72. Bili smo brzi nadam se da si zadovoljan izgledom i formatom
izdanja. Tvoj prvi tiraž planuo je istog časa. Mnogo se traži i čita. Reizdanje
je već na policama. Tvoj novi post o našem susretu oduševio me je, a tek
suprugu. Na um mi je došla jedna genijalna ideja....“-prekinuh čitanje.
Nastavih da
otpakujem svoje prvo mezimče.
Nisam mogao da se
suzdržim. Protjeralo me je kao, kao, kao gavrana.
Otvorih zadnji
sloj papira i pred mojim se očima ukazaše rolne toalet papira.
„Šta je ovo jel
neka šala“-bijesno sam razbacivao rolne jednu po jednu.
Uzeh jednu rolnu
da bolje pogledam. Bila je odštampana. Pogledah na druge. Svaka je bila
odštampana.
Ponovo uzeh prvu
rolnu. A na rolni naslov „Razgovor s povodom“, na drugoj naslov „Kad ja pustim
brkove“. Na svakoj sledećoj rolni stajali su ispisani naslovi mojih postova.
Otvorih jednu
rolnu i na toalet papiru mogao sam da čitam svoje objavljene postove.
Uzeh jedan toalet
papir, pročitah uvodni dio posta razgovor sa povodom, obavih posao i pravac
dvorište.
„Hoćeš li mi
konačno objasniti šta sve ovo znači?“-žena me je pitala.
„Ma ništa, rekao
sam ti moj kolega iz škole. Radi u papirnici, pa eto imao je nekog viška u
skladištu, sjetio se mene i to ti je.-pokušah da razvodnim atmosferu.
Unio sam toalet
papir u malim kutijama u jednu praznu sobu, a tek manji dio u kupatilo.
Kad sam završio s
poslom, sjeo sam za radni sto u dnevnom boravku, da pročitam ostatak pisma.
„Na um mi je
došla jedna genijalna ideja. Dok mi je žena čitala tvoj novi post upišala se od
smijeha, pa sam mislio da bi mogli na gaćama da štampamo tvoja nova izdanja. To
bi išlo ko alva. Smanjili smo gužve i zadržavanje u wc-ima. Kad rasprodaš
isporučeni tiraž ti samo javi. E-mail imaš. S poštovanjem Žirant81“-zamotah
pismo i strpah ga u džep.
U blagom šoku dočekao
sam noć. Nisam znao kako da se ponašam. Da bilo kome ispričam da sam bio sa
vanzemaljcem ne bi mi vjerovao. Bio bih lud. Još kad bi našli onoliki toalet
papir i to još odštampan ne bih dobro završio. Odlučio sam da da ćutim.
Legao sam u sobu.
Ubrzo je došla supruga kraj mene, uostalom kao i sve supruge u momentima kad
bih najradije poželio malo odmora.
„Znaš nešto sam
čitala.....“-prekinuh je u po rečenice.
„Jebale te
Nezavisne novine, pun mi je kufer Japanaca, Italijana“-izdreljih se na nju.
„Ma nisu
Nezavisne u pitanju. Bila sam u wc-u. Čitala sam tvoj post na toalet papiru.
Upišala sam se od smijeha. Ti bre nisi normalan“-nastavila je da se smije.
„Možda ne bi ni
bilo loše štampati postove na gaćama“-nasmijah se ideji moga drugara
vanzemaljca Žiranta81. Nije to toliko ni blesavo.
„Hahahahaa“-smijala
se moja žena.
„Pretjerano sereš
mandrače72, hahahaha“-nije mogla da stane sa smijehom.
„Tako mi i treba,
hahahaha“-nasmijao sam se sa njom.
„Nego, reci ti
meni šta si ono čitala u Nezavisnim novinama“-okrenuo sam se prema ženi.
„Neki očevidci
primjetili su neki nepoznati leteći objekat u par navrata baš na ovima
prostorima. Vjeruješ li ti u sve to?“-zanimalo je moje mišljenje.
„Ne vjerujem, to
su gluposti“-odmahnuo sam rukom.
Odsutno sam se
nasmijao. Supruga je imala osjećaj da sam u špajzu, međutim ja sam se više
osjećao kao u wc-u, ali svejedno moja supruga to uošte ne voli, što je gotovo
isti slučaj kad mi ona kaže mandrače72 iznesi smeće, a ja kuliram.
Nasmijao sam se
onako za sebe, zavjerenički. Moja međuplanetarna populatnost je rasla. Moja
slava me je natjerala da supruzi slažem 3 puta u roku od 24 sata, a to joj
nikad nisam radio. Kad me je upitala s kim sam bio, šta znači ona pošiljka i na
kraju vjerujem li u vanzemaljce.
Znači vanzemaljci
su krivi zbog toga.
Pozdravlja Vas
mandrak72, tvorac Španjolske serije u nastavcima na toalet papiru koji čisti i
upija gotovo sve. Možete da se upišate od smijeha, rasplačete, da Vas protjera.
I to nije sve.
Normal
0
false
false
false
MicrosoftInternetExplorer4
Telefon je
zazvonio.
„Ja se neću
javljati, idi ti, ako me neko bude tražio, nisam kući.“-ženi sam kroz
sugerisanje na neki način izrazio želju da se ona javi.
Ja nisam volio
telefone. Nikad. Znam da je neophodan, da to nije luksuz. To je sredstvo
komuniciranja na kojem funkcioniše čitav svijet.
Supruga je brzo
obavila razgovor.
„Za tebe je. Ne
znam da lažem. Izvini.“-supruga slegnu ramenima i prođe kraj mene.
Psovao sam u
sebi, a kažu da je to najgore.
Sjetim se odmah i
one poslovice „Dobar glas daleko se čuje.“
Sigurno je tako.
Iako pojačam TV do neslućenih razmjera, u dnevnom boravku sam čuo telefon koji
je ovaj put zvonio u hodniku. Znači istina je.
Nisam imao ni
jedan razlog da sumnjam u poslovicu.
„Molim“-glas mi
je zvučao mnogo ljubaznije od sume mišića lica, očiju iskolačenih i dignutog
nosa.
„Želio bih s
tobom da razgovaram“-metalno četvrtasti glas sa druge strane žice prenuo me je.
„Zašto baš ja? S
kim razgovaram?“-upitah ga s namjerom da saznam ko je taj što mi večernji odmor
prekida.
„Ne bih preko
telefona. Znaš da se sve prisluškuje. Sutra bih bio glavna vijest u svim
sredstvima javnog informisanja u regionu, pa i šire. A zašto ti? Pa mandrače72
čitam te. Mislim da bi bilo zanimljivo i za Vas i za mene“-odgovorio je.
„Ali..?-pokušah
da se izvučem. Nisam ja novinar, niti reporter.
„Sutra u 21:00,
dolazim po tebe“-kratko je glasila nareba koja nije prihvatala odbijanje.
„Ali kako ćeš me
pronaći...“-nisam ni završio pitanje.
„Mi sve znamo. Do
sutra. Laku noć!“-metalni glas nije dozvoljavao niti jedno pitanje.
Tu-tu! Tu-tu!
Tu-tu!-odzvanjalo je u slušalici. Bio sam malo pogubljen.
„Ko to mi? Otkud
zna za mene? Zna i gdje živim“-pitanja su mi nadolazila jedno s drugim.
Spustio sam
slušalicu i ponovo se vratio u dnevni boravak.
„Ko te je trebao,
ja nisam mogla da prepoznam glas. Sva sam se naježila. Hladniji je od hladnog
hodnika. Evo ja sam još pod tim dojmom .“-upita me supruga u crvenom džemperu
dok je heklala novi stolnjak za mlađu djevojčicu od konca „koral“ bijele boje
kupljenim na buvljaku od zadnje dvije marke koje sam taj dan imao u džepu na
štandu br.16 koji da se pohvalim drži rođena sestra od jednog poznanika moga
rođaka koji se isto preziva kao i ja i čak i imamo i isto ime, pa kad poštari
donesu račune za telefon uvijek dobijem pogrešan račun koji me natjera na
veselje što je račun nizak, a ja znam da uvijek imam visoke račune za telefon,
ali ih brzo vratim, malo se razočaram, brzo se priberem ponovo pogledam račun i
ustanovim da sam ipak redovan platiša što je supruga iskoristila da nazove
određeni broj telefona i samim tim dovede nas u situaciju da dobijemo nagradu u
nagradnoj igri čija je premija automobil Lada Kalina koja i nače ne izgleda kao
neki bog zna kakav automobil, ali sam siguran da je noviji od Golfa II koji je
vlasništvu moga oca već 7 godina, a star je sad 18 godina, a uvezen je iz
Njemačke od babe koja ga je samo vozila za mladu nedjelju kad bi išla nedjeljom
u crkvu da izbjegne gužvu u gradskom prevozu Njemačkog grada kojem se ne sjećam
imena, da bi joj ostalo više vremena za heklanje mada je znala da ne valja
heklati na sveca, ali oni su katolici i ne znam da li to ima veze, ali ima veze
to što baba hekla kao i moja supruga kako sam napisao poslije tačke i navodnika
tek toliko da pojasnim neke stvari što nam nešto i neće pomoći u čitanju i
razumijevanju teksta koji čitate.
„Ne znam draga.
Saznaću sutra. Sve mi djeluje nešto tajnovito“-odgovorih nekako odsutno kao da
sam se nalazio u kuhinji koja je odmah tu pored dnevnog boravka, a ne u samom
dnevnom boravku.
Moju suprugu je
smetala ta moja odsutnost.
Milion pitanja se
vrzmalo po mojoj glavi.
„Da nisi šta srao
na poslu o politici“-zabrinuto me upita supruga koja je već išitavala zadnje
redove novinskog dodatka Nezavisnim novinama „magazin“ koji dolazi kao dodatak
subotom u preduzeće gdje radi moj otac kao časopis na koji je preduzeće
pretplaćeno a koji dolaze i subotom što je moj otac iskoristio da donese novine
koje nema ko da čita na iščitavanje a koje da usput kažem da i nisu nezavisne
jer od njih niti ja zavisim niti one od mene tako da opravdam očev potez što ih
je besplatno donio, mada je njihovo donošenje kući zavisilo od njegove dobre
volje što u neku ruku daje mojoj tvrdnji da nisu nezavisne dok god zavise od
ljudi koji ih pišu i iščitavaju.
„No dobro.
Saznaću sutra.“-pogled sam uputio na časovnik koji zaista pristojno izgledao
mada je na poleđini sata gdje se stavlja baterija od 1.5V sitnim slovima pisalo
made in PRC što me je neko vrijeme izluđivalo to PRC jer nisam bio siguran da
li oni koji to proizvode namjerno pišu sitno da bih napregnuo vid da pročitam
šta piše, a ono kad se nategnem da pročitam ono PRC što ne bi bilo u redu pa
iako je od nama bratskog i prijateljskog naroda Kine odakle je i moj omiljeni
lik iz djetinjsta Brucee Lee kao i polovina vlasnika prodavnica u ulici
Marašala Tita a koja se sada naziva Karađorđa Petrovića mada sumnjam da je i
jedan ikada kročio njome jer da je tako ne bi dozvolili da se njihovo ime
provlači ulicom koja bi bilo bolje da se zove Valter jer bi ono malo prodavnica
preostalih preuzeli poslovično vrijedni narod iz PRC države, mada ruku na srce
sat tačno otkucava i pokaztuje vrijeme preostalo do susreta sa neznancom do
kojeg je ostalo nešto manje od 24 sata, mada ostalo bi i manje da sam nastavio
započeto obrazloženje o vremenu, satu, i makroekonomskoj politici PRC države.
Dugo u noć nisam
mogao da zaspim što zbog supruge koja je nakon iščitavanja teksta došla do
podatka da prosječan Japanac godišnje vodi ljubav 3-4 puta sa namjerom da nas
dvoje potučemo navedeni rekord još te iste večeri, pa da ostatak godine
odmorimo ko ljudi, to zbog poziva koji me je brinuo.
Svanulo je. Ja
sam ustao. Nisam Vam rekao da ustajem svako jutro. U deset sati, svanulo, ne
svanulo ja ustanem. Obavim sve neophodne razgovore, sjedem doručkujem i čekam
ručak, ili one ostatke ručka od juče koje jučer nisam pojeo za večeru pod
izlikom neka ostane da ima i za sutra da nespremaš ručak svaki dan, a već
sutradan bih rekao kako ne moram svaki dan da ručam.
Obukao sam svoje
najbolje jedino odijelo. Kažem najbolje, jer roditeljima je ponos kad oblače
sina za maturu. Nije mala stvar kad čovjek maturira, a tek dva puta.
Jedina mana toga
odijela što se nekako eto potkralo gotovo na svim slikama gdje sam s nalazio na
svadbama, ispratnjam, vjenčanjima i naravno novim godinama već godinama unazad.
Pa mana je toga da svaki put moraš na slici da upišeš gdje je to bilo i datum ,
jer poslije ne bi bilo šanse da skontaš.
Možda je moja
sreća bila u tome da sam stario sporije nego moje odijelo i okolina, jer se na
nekim slikama moglo jasno vidjeti kako su se opustile sise moje komšinice za
deceniju. Nije da se hvalim, ali meni se brkovi nisu makli ispod nosa već
deceniju.
Večer je došla
brzo kao isve loše što dolazi. Šta li
će mi noć donijeti?
Osjetio sam kad
je vozilom ušao u dvorište. Poljubih suprugu kao da odlazim na vojnu vježbu na
21 dan. Uzvratila mi je poljubcem kao da je jedva dočekala da krenem na vježbu.
Ponovih poljubac
želeći da joj naglasim kako ću joj nedostajati. Uzvratila je i ona meni da se
ne brinem ništa i da joj ja i ništa neće nedostajati. Laknulo mi je.
Komšiluk je
odahnuo. Ni njima neću neodtajati niti ja niti karaoke moja omiljena zabava iza
ponoći na zvučnicima 5.1.
Jako osvjetljenje
farova njegovog prevoznog sredstva nisu mi dozvolili da prepoznam o kojoj marki
automobila se radi. Konstatovao sam da je osvjetljenje mnogo bolje nego na
automobilu Golf II u vlasništvu moga oca na koji je on bio ponosan, pogotovo
kad bi ga neko pitao za godište automobila, a on bi ko iz topa odgovorio 91-o, a
meni bi tad pala na pamet 91-a kad je sve ovo sranje počelo da se dešava i zbog
čega ne volim politiku.
Bešuman rad
motora oduševio me je. Kokpit i instrument tabla nisu mi bili poznati. Sve je
bilo različito od Golfa II za kojeg sam bio siguran da je još uvijek moderan i
pouzdan.
U hladnoj zimskoj
noći jedna nestvarno lijepa slika. Jedan mali loklani putnički voz gotovo
bešumno seprobijao kroz snježnu
ravnicu. Žućkasta svjetlost iz kupea stvarala je jednu žutu razigranu
kompoziciju mašnice za lijepo pakovanje poklona. Nestvarni trenutak odigravao
se tek koji trenutak i jedan razglednica nestajala je u daljini.
Ugodno topli kupe
bio je poluprazan jedne hladne januarske noći.
Jedan zamišljeni
mladi čovjek u polusnu zurio je kroz prozor ugodno ušuškan u topli zimski kaput.
Jedna žena
srednjih godina sa dječakom koji bi vragolasto kroz tvrdu bombonu posmatrao
putnike u kupeu koju bi zatim stavio u usta i dugo krckao.
Još jedna žena.
Dama po držanju na kojoj semoglo
primjetiti da nije iz ovih krajeva. Skupocijena garderoba, prijatna mirisna
nota nekog blagog parfema uz malo neobičan akcent budila je nekakvo zanimanje
kod žene sa dječakom. Dugo je razmišljala kako da započne razgovor.
„Ugodno je
putovati noćas. Kupei su topli i nema mnogo gužve“-konstatacijom kao da se obraćala
nepoznatoj gospođi.
„Da jako je
ugodno. Mogu reći da sam se prijatno iznenadila. Nisam ovim vozom putovala 40
godina.“-pričljivo odgovori nepoznata dama i pogledom odluta ka mladiću do
prozora i pogledom se vrati na gospođu preko puta sa dječakom koji je iz šarene
vrećice uzimao novi bombon drugačije boje.
„Kao da je juče
bilo. Nisam mogla imati ništa više godina nego što sad ima ovaj mladi
čovjek.“-ponovo pogleda u mladića i nastavi.
„Bila je zimska
noć. Voz je bio pun putnika. Stajala sam u hodniku. Jedan mladi gospodin ustao
je i ponudio mi da sjednem. Sjela sam i zahvalila mu se. Čim sam se smjestila
malo sam ga bolje pogledala. Izuzetno lijep čovjek uglađenih manira iz kojih je
izbijala neka jednostavna i prirodna ljepota. Pogled mi je sam klizio ka njemu.
U jednom momentu pogledi su nam se sreli. Gledali smo se nekoliko trenutaka.
Čini mi se čitav život. Onda je on izašao na slijedećoj stanici.“-zastade
nepoznata gospođa.
„Nisam ga nikada
više vidjela. Život me je odveo u Argentinu, tačnije Patagoniju koja je
obilježila moj život. Čitav svoj život samo sam čekala na ovaj dan, na ovaj
voz. Čitav život za još jedan pogled“-završi gospođa.
„Ali gospođo, zar
nije bilo drugih ljudi u Vašem životu. Čime ste se bavili tamo, mislim ako
nisam napadna sa pitanjima“-gospođa sa trajnom i dječakom pokušala je da szna
još.
„Čitav svoj radni
vijek provela sam u centru za istraživanje pingvina. E to ti je ljubav ne možeš
ni da zamisliš.“-reče nepoznata gospođa i usta sa sjedišta.
„Čitav svoj život
čekala sam na ovaj voz. Kao da je juče bilo“-pogleda još jednom mladića krj
prozora koji tokom čitavog puta ni riječ nije rekao.
Uzela je svoj
mali kofer od krokodilske kože, otvorila vrata od kupea, zastala je, okrenula
se, pogledala u gospođu.
„Jednom davno
prije 30-tak godina napisla sam pismo. Nisam znala ime pa sam ga uputila na
ovaj voz. Nadala sam se sve ove godine da će me čekati na vratima voza. Da će
me čekati sve ove godine. Laku noć draga moja“-sjetnim osmjehom nasmiješila se
gospođi sa dječakom i izašla iz kupea.
Mladić ju je
gledao iz toplog kupea. Nasmiješila mu se i mahnula. Kimnuo je glavom dok je
njezin šešir na glavi nestajao u gužvi na maloj željezničkoj stanici.
Na slijedećoj
stanici izašla je gospođa sa dječakom koji je samo ćutio, jeo tvrde bombone.
U kupe je ušao
stariji gospodin. Solidno obučen. Uredno odijelo je davalo izgled čovjeka koji
je uvijek nosio odijela. To se odmah može vidjeti.
Sa njim je u kupe
ušao trgovčki putnik. Izlizani kofer mnogo je govorio o njemu. Mnogo je prošao,
ali slab je promet ostvario. Hvalisavi trgovački putnik poučen iskustvom
ocijenio je da saputnicima ne vrijedi nuditi svoje proizvode. Sa starijim
gospodinom je ušao u neki lagani razgovor.
U jednom momentu
stariji gospodin, prema mladiću kraj prozora.
„Znaš kad gledam
ovog mladog gospodina, vrati mi se film kada sam prije četrdeset godina polazio
u svijet. Kako je brzo prošlo“-još jednom pogleda u mladog gospodina kraj
prozora.
„Znaš ja sam
penzioner već mjesec dana. Čitav svoj život radio sam kao pismonoša. Kako sam volio
svoj posao. Volio sam onu radost kad bi me dočekivali i sa radošću uzimali
poštu. Razglednice, pisma, čestitke. Poseban je to osjećaj. Radio sam i
prekovremeno kad bih osjetio da je neko pismo bilo važno“-besjedio je poštar
naučen na komunikaciju sa nepoznatima čitav život.
„Kako si moga da
procijeniš da je neko pismo važno“-zapitkivao je trgovački putnik u nekom
tankom zimskom kaputu.
„Pa nema tu
objašnjenja, nekog pravila. Sve su to sitnice. Pažljivo i čitko ispisana
adresa, boja pisma, relacija, miris. Eh miris je posebna priča. Miris bosiljka,
lavande, toplih mora, zime sjevernih krajeva i dalekog svijeta. Miris je nekako
bio najjači adut. Ne osjećaju ga svi. Eto ja sam imao tu neku žicu za mirise.
Eto kad bih ti rekao da mi u ovom kupeu miriši poznato možda mi ne bi vjerovao.
Evo ja u džepu
imam par neisporučenih pisama. Nosim ih po 10, 20 30 i više godina. Imam ih
par. Nisam nikad bio u iskušenju da ih bacim Siguran sam da su jako važna.
Čuvam ih kod sebe. Nadam se da ću jednom da ih isporučim“.-nije prestajao s
pričom bivši radnik pošte i zavuče ruku u unutrašnji džep kaputa i izvadi
svežanj pisama.
Prevrtao ih je u
rukama, njuškao ih i odjednom pobjednički gotovo podviknu.
„Evo nisam se
prevario. Tu je. Pomiriši. Iz Južne Amerike je.“-poturio je pismo pod nos
trgovačkom putniku.
„Ja ništa ne
osjećam“-odgovorio je trgovački putnik.
„Evo mladiću
pomiriši i ti. Šta kažeš?“-isto pismo podmetnuo je pod nos mladiću.
Mladić ne reče
ništa, oči mu se nekako iznenađeno raširiše.
„Kako to da ih
nisi nikada otvorio, možda bi mogao da saznaš na koga su.“-pitanjem se obraćao
penzionisanom poštaru.
„Ne znam. Možda
sam trebao. Možda je sada suviše kasno? Možda ?“-ponavljao je poštar.
Mladić je sad
gledao u poštara.
Nekako u isto
vrijeme ustadoše poštar i trgovački putnik. Uzimli su svoje kofere, zakopčavali
kapute i krenuše ka izlazu iz kupea.
„Laku ti noć
gospodine“-učtivo poštar pozdravi mladića pri izlasku.
Trgovački putnik
ništa ne reče.
Mladić kimnu
glavom.
Kroz prozor je
gledao starog penzionisanog poštara. Ustao je sa sjedišta i naginjao se kroz
prozor stalno gledajući poštara. Zatvorio je prozor.
Pogledao je sliku
na zidu kupea. Pejazaž nepoznatih predjela stajao je pred njim. Planinski
vijenac snježnih Anda obavijen tajnovitom maglom.
Voz je nastavio
dalje. Novih putnika u kupeu nije bilo. Mladić je razmišljao o zagonetnoj
gospođi sa šeširom, poštaru.
Nakon nekih
dvadesetak minuta u kupe je ušao kondukter.
„Samo ću malo da
sjednem da predahnem“-kao da se pravdao mladiću.
Brojao je novac i
preslagivao ga u kožnoj torbi. Presalgivao karte i dva tri puta škljocnuo
bušačem karata. Onda se zagleda u mladića.
„E moj mladiću.
Kao da je juče bilo kad sam bio mlad kao ti“-sjetnim tonom obraćao se mladiću.
Mladić iznenađen
konstatacijom koju je danas već treći put čuo, pogledao je u konduktera koji je
skinuo kapau sa glave, provukao ruku kroz uredno začešljanu kosu.
„Što ti je život.
Nisam nikad ni sanjao da ću postati kondukter, a eto još večeras predajem
smjenu i penzija. Čitav sam ti život na točkovima. S putnicima.
Bio sam tvojih
godina, mlad i kažu da sam bio lijep i zgodan. Jednoga dana u vozu spazih mladu
i lijepu djevojku. Ustao sam da joj napravim mjesto da sjedne. Sjela je. Bila
je lijepa kao san. Posmatrao sam je čim me ne bi gledala. Duga crna kosa
uokvirivala je prekrasno lice sa usnama rumenim kao jagode pitome. Primjetio
sam da je i ona mene gledala. Pogledi su nam se sreli. Čini mi se da sam sve
saznao o njoj. Nisam ništa stigao da je pitam morao sam da izađem na slijedećoj
stanici. Nisam mogao zaboraviti taj pogled nikad.“-kondukter je vezao svoju
priču.
Mladić je nekako
unezvijereno pogledao čas na prozor, čas na konduktera.
Kondukter nije
primjetio njegovu nervozu.
„Odlučio sam da
se zaposlim na željeznici. Počeo sam raditi kao kondukter. Nekako sam uspio postići
da budem kondukter baš na ovoj liniji. Punih 40 godina svaki dan i noć, otvaram
jedan po jedan kupe u nadi da ću ponovo ugledati onu crnu kosu i kao jagoda
rumene usne. 40 godina moj druže. Vrijeme je prošlo kao tren. Evo kad noćas
predam smjenu spustiće se zastor na kupe. Ne znam šta će biti sa mnom. Sve ove
godine držala me je nada. Ne znam kako ću dalje.“-oborenog pogleda kondukter se
izjada mladiću.
Mladić ga je
gledao. Iz njegovog oka jedna suza skliznula je niz lice.
Kondukter je
ustao, pogledao u mladića. Mladić skamenjen, samo je ćutao.
„Takav je život
moj mladiću, a sad laku ti noć“-kondukter stavi kapu na glavu i produži niz
hodnik.
Sanjivo jutro
dočekaloje mladića. Pohađao je završni razred učenika. Bio je nijem od rođenja.
Učio je jezik ruku.
Poštar je otvorio
pismo kojega je nosio 30-tak godina. Ruke su mu se tresle od uzbuđenja. Činilo
mu se da radi najveći zločin ikada.
Pomirisao ga je
još jednom. Počeo je da ga čita.
„Ljubljeni moj,
ako ovo pismo ikad stigne u tvoje ruke........“
Poštar je plakao.
Ugasila mu se peć.
Nakon dan dva
mladiću su pod ruke stigle novine. Listao ih je. Jedan čalanak neobičnog naziva
privukao mu je pažnju. Pročitao je suvoparni članak crne kronike koji je
navodio sledeće.
„U noći s 13 na
14 januar u svome domu pronađen je mrtav penzionisani poštanski službenik A.B.
Pored njega na stolu nađeno je jedno otvoreno i nekoliko neotvorenih pisama.
Uzrok smrti bi moglo biti smrzavanje ili sračni udar. Istraga je u toku.
U zoru 14.januara
u putničkom vozu pronađen je obješen kondukter M.N. Pored njega je uredno
složeno ostalo konduktersko odijelo, kožna torba sa kartama. Kondukteru je to
bio poslednji dan u službi. Pretpostavlja se da je to razlog njegovog samoubistva.
U rijepodnevnim
časovima 14. januara ulokalnom hotelu
pronađena je mrtva Argentinska državljanka našeg porijekla D.Č. Prema
dokumentima pronađenim kod nje radilo se o penzionisanom radniku nacionalnog
parka u Patagoniji. Uzrok smrti pretpostavlja se da je srčani udar“
Mladić odloži
novine. Tri naizgled nepovezna slučaja bila su mu poznata. Da bili su povezani.
Ljubavlju i nadom.
Da li nada umire posljednja. Ne ona i dalje
prolazi kroz poluprazne vagone ove januarske noći čija žućkasta svjetlost iz vagona
kao žuta mašnica krivuda kroz snježnu ravnicu i nestaje u noći.
„Tako je malo
falilo. Samo riječ da sam mogao reći. Samo jedno ZNAM“-bolno je pomislio mladić
na slučajnost kojoj je bio svjedok kakva se događa jednom u milion godina.
Pozdravlja Vas mandrak72,
obožavalac kupea sa slikama na zidu u hladne januarske dane.
Vjerujem da je
svako od Vas bar jednom u životu poželio krila. Iz različitih razloga. Vjerujem
da je to bilo više puta, ali i jednom je dovoljno.
Vjerovao je i
Ikar a da sam nije znao razmjere svoga sna.
Danas sam bio na
sankanju sa svojom kćeri i klinjom malo starijim od moje kćeri.
Kad se vratim
dobrih komad godina unazad u djetinjstvo kad smo sanjivi i bunovni skakali u
toplim pidžamama na prozor na vijest da vani zabijelilo, da je pao snijeg. U
vremena kad je zajednička igra, snijegi
sanke bila njjači adut zimskog raspusta. Šta je više trebalo da raspali našu
maštu i naš let.
Krila mladosti
neumorno su tražila veće i više vrhove odakle bi se strmoglavim brzinama
spuštali na sankama jednostavne izvedbe bez imalo memorije i dovoljno tvrde
(hard) staze. Obične metalne ili drvene sanke su u meni proizvele više lijepih
osjećaja od bilo koje moguće dosad napravljene memorije.
Imali smo krila
da poletimo iz ničega. Nije trebala gotovo niakva materijalna baza. Rješenja bi
bila brza, jednostavna i učinkovita. Grleni smijeh, vriska, promrzli prsti i
uši pune snijega. Poneka grudva upućena u pravcu neke naše simpatije bili su
krila kojima smo noćima u snu bili gdje za kratka dana ne bi stigli.
Danas na sankanju
vratio sam komad ledenog doba kojeg sam nosio u sebi sve one godine dok su moje
sanke mirovale i čekale da mi porastu krila. Na ternutak sam pomislio da mi
krila nikad neće izrasti. Da ću ostati prizemljen u podnožju Anda s pogledom na
snježne vrhove u hladna i maglovita praskozorja.
Danas kad sam
moju kćer gledao kako trči, zapinje i pada u snijeg osjetio sam blago peckanje
u predjelu ramena i ključne kosti. Upravo smijeh i vriska, snijeg na kapi i
mokrim rukavicama, čizme otvoriše stare rane koje su nekim čudom naglo počele
zarastati.
Kad smo jai
supruga dugo iščekivali našu prvu radsot, nismo posustajali na preprekama
snježnih vrhova, hladnih glečara koji su trebali da ugase našu nadu, I nisu je
ugasili. Prkos, inat rasplamsao je jednu vatru.
Vatra je igrala
pred mojim očima, trčala. Baš kao i ja. Mada ne onako dječački sirovo i odvažno
kao ja, već nekako nježno i damski.
Moje prvo krilo
zalepršalo je snažno i jako. Ponijelo me u vrhove koje nisam dostigao, a želio
sam. Stiglo je i moje drugo krilo.
Mlađe, nejako,
ali posbno snažno. Sićušno i snažno. Raste i daje novi zamah mome letu.
Sad imam sve
mogućnosti da poletim, da vidim iz jedne perspektive za koju dosad nisam znao.
Vratiše mi krila
zaboravljenu sreću prvog snijega, vratiše mi zamah koji sam izgubio pod padinom
u smetovima. Trčao sam uz brijeg, veselio se kao da nikad nisam odlazio sa
mjesta. Djetinjstvo se probudilo u meni. Snažnije nego ikad.
Uživao sam
gledajući kako nesigurni koraci vuku sanke uz padinu, kako posrću i ne
odustaju. Za još jedan spust. Za još jedan osmjeh.
Ko može to da
oduzme.
Ne dam krila da
miruju. Neka lete. Vrijeme im je sad. Najbolji su vjetrovi upravo sada za sva
ona putovanja kad u koferu ponesu ono najnužnije i kad jedno mjesto ostane za
sve one mirise, snove. Smijeh i promrzle prste. U nekoj hladnoj noći s pogledom
u daleke Ande. Kad im zatreba sva ona snaga za let.
Danas sam letio.
I kad noć padne
na krovove i zadnji pogasi se dim, na krilima sna poželiću da ove momente
života memorišem u jednu posebnu memoriju od koje ću imati pasword ja i moja mala
garava. Da nas griju kad se hladnoća sna useli na naše lice.
Ne dam osmjeh da
ozebe.
Želim i Vama
krila da izrastu u velika i snažna da se odupru svakoj buri, nevolji.
Isto bih to
poželio svima onima kojima priroda na neki način stvara prepreku. Da im da
snagu da pređu glečer, hladne glave i vrela srca. Da ih počne peckati oko
ramena i ključne kosti.
Za moje
prijatelje J.i M. Za njihova krila.
Pozdravlja Vas
mandrak72 avijatičar na krilima mladosti.
Badnji je dan. Obećao sam svojim kćerima da ću poći u šumu i pronaći Jelenka. Kao vrsni poznavalac šumskog svijeta odmah sam krenuo starim lovačkim stazam kao i moji preci.
Počeo sam da čitam i slijedim tragove.
Polomljena grančica bila je znak da sam na dobrom putu. Nastavio sam dalje i pronašao novi trag.
Pokidana kupina davala je jasan pravac kretanja Jelenkova. Odlučih poći ću na pojilo. Tamo sigurno ima mnogo više tragova.
Put je bio opasan i pun prepreka.
Ali nisam se dao pokolebati i nakon dugog traženja konačno sam stigao na pojilo. Iznenada začuo sam zvuk praporaca. To je on Jelenko pomislih. Zaklonih se iza stabla da ga ne uplašim.
Ali Jelenka nije bilo. Možda mi se učinilo.
Nastavio sam dalje i pronašao sam pojilo. Dobro sam pregledao tragove i nisam bio zadovoljan
rezultatima.
Ovdje sigurno nije bio. Tražio sam dalje i dalje.
Ni ovdje nisam bio bolje sreće. Nisam odustajao tražio sam i dalje.
Nastavio sam dalje. Iznenada opet sam začuo praporce. Brzo sam se sakrio pod jednu veliku smreku.
Zvuk praporaca jasno se čuo, bio je sve bliži i bliži. Naćulio sam uši, malo se pognuo u zaklonu. Ledeni žmarci silazili su strojevim korakom niz moja stara leđa. Kao nož u vrat me je nešto hladno ubolo. Vrisnuh. Okrenuh se. Uh.
Bila je to jedna grančica smreke koja me je hladna i zaleđena dotakla u vrat. Brzo sam se pribrao. Čuo sam praporce kako se udaljavaju. Potrčao sam za njima.
Ali nisam ništa našao. Ubrzo sam stigao do svojih tragova. Zalutao sam. Kružio sam nekih dva sata vremena i ponovo došao na stazu kojom sam već bio prošao.
Panika je počela da me hvata. Bližila se noć. Morao sam brzo naći put iz šume. U daljini sam začuo zavijanje vukova. Sjetih se svoga đeda Obrada. Stezao sam zube i brzo grabio niz padinu. Sreo sam jednog starca. kamen mi je pao sa srca. On je znao sve o šumi.
Pozdravio sam ga i pitao za izlaz.
"Mladiću sve su šume iste. Moraš vjerovati u put kojim ideš. Samo takav put čistoće i dobrih namjera odvešće te na mjesta sa najvećim tajnama."-reče mi on.
Nastavio sam dalje i vrlo brzo pronašao put do kuće. Kad sam kćerima ispričao sve doživljaje, prišle su i zagrlile me.
"Hvala oče. Vjerujemo da je tako".
Laknulo mi je.
Supruga je spremila ledeni čaj.
Sjedili smo do dugo u noć. Jelenko laku noć. Čuvaj se.
Jedan naručeni
intervju za časopis za koji pišem po željama čitalaca za sagovornika je upravo
tražio nju. Nisam dobro spavao. Neobičan i jednostavan intervju trebalo je da zadovolji
znatiželju širokog spektra čitalaca. Kako napraviti intervju sa osobom o kojoj
svi sve znaju a da se ne ponavljam. S nekom skepsom pošao sam u dogovoreno
vrijeme.
„Šta da Vam
kažem? Ništa što vi ne znate, ali eto ja imam neki svoj pogled na svijet, neka
iskustva koja Vam želim prenijeti. Nešto od čega Vi da nekažem okrećete leđa
doslovno. Slagala bih. Ipak se većina osvrne na to, ali ništa više od toga.“
Gledao sam je dok
mi govori. Bio sam spreman da je saslušam.
„Hajde, pucaj.
Voljan sam da slušam.“-prihvatih poziv na razgovor.
Pogledao sam na
sat. Imao sam nekih trideset minuta. Toliko je trajala pauza.
„Počeću
ispočetka“-naglasi mi na početku.
„Sumiraj to što
imaš u trideset minuta. Toliko vremena imamo“-sugerisao sam joj na vrijeme za
koje moramo obaviti intervju.
„Imala sam tu
sreću da odmah dobijem zaposlenje. Malo je danas ti srećkovića. Eto ja sam
jedna od njih“-u njenom glasu provijavao je neki ponos na svoje početke.
„Dobila sam
rješenje na nedređeno. Kancelarijski posao nije avanturistički koliko sam
priželjkivala, ali specifičnost radne organizacije gdje sam zaposlena je upravo
kontakt sa ljudima svih profila, navika, običaja, vjerskih predrasuda i na
kraju ljudi sa svih strana svijeta.“-počela je da nabraja sve prednosti svoga
posla.
„Koliko te taj
posao ispunjava, mislim koliko je opravdao tvoje želje i očekivanja.“-htio sam
da mi iznese neke stvari koji nisu bili ljepša strana njena posla.
„Šta da ti kažem.
Posao me dosta ispunjava. Nekad kad se osamim, pokušam da saberem sve ostvarene
kontakte sa klijentima. Vrlo brzo odustanem. Postala sam svjesna jednog velikog
broja ljudi, jednog širokog spektra kontakata koje svakodnevno ostvarujem.
Odmah se dovedem u dilemu podjele tih kontakata, po različitim grupama, po
obimu usluge i po ko zna kojim sve ne kriterijuma“-zastade na tren.
Prekidoh njezin
iscrpan izvještaj pitanjem.“Radiš li isključivo sa osobama muškog , ili
istovremeno sa pripadnicima oba pola.“.
„Znaš kad sam
počinjala bila sam mlada i kao osoba nježnijeg pola imala sam strah, više bih
rekla jednu dozu nelagodnosti jer sam po rješenju i sistematizaciji radnog
mjesta bila predodređena za rad sa osobama muškog pola. Priznajem više sam
nekako preferirala rad sa osobama nježnijeg pola, ali eto bogu hvala navikla
sam se na posao. Radim ga sa zadovoljstvom već 20 i kusur godina“-na tren se
osvježi hladnom vodom koju je u tren pustila niz grlo.
„Kakva su tvoja
iskustva sa osobama muškog pola“-nastavih sa pitanjima pogledavajući na sat.
„Ima među njima
svakakvih. Neki me gledaju u oči, neki ne, bilo je tu svakakvih i starijih i
mlađih, golobradih i ćosavih, od izbrijanih do bradatih.
Pokušavala sam
kroz posao da proniknem u njih, njihove živote, psihologiju i znaš na čemu sam
ostala. Na onome što sam znala i prije.
Eto bilo je njih
sa vjenčanim prstenjem na desnoj ruci, a pitala sam s čime jedan takav lik
održava brak, mislim koliko su u tom braku svi zadovoljni. Bilo je i suprotnih
slučajeva kad sam se pitala da li se to pririda poigravala ili su djela ovih
novih PVC majstora. S takvima ne da ne bih pristala na brak, najvjerovatnije ni
za jednu noć.
Često su me znali
iznenaditi neurednošću oni nacifrani. Svašta sam se nagledala.“-zastade.
„Ima li nešto što
te je posebno zasmetalo u komunikaciji s klijentima“-pitanje koje sam čuvao za
kraj, ali nisam mogao da izdržim s njime.
„Ima nekoliko
stvari koje nisam mogla da svarim. One koji ne vide ili ne mare. Oni koji se
okrmače pa onda mene grle. Zna se valjda neki red. One što se okrenu i odu bez
pozdrava.“-kao da je dušu olakšavala.
„Za kraj nešto“-tim
malim pitanjem pokušao sam da izvučem još neki svakodnevni pogled na svijet te
gospođe.
„Nagledala sam se
ja raznih seratora i guzonja. Ihahaj, ne bi vjerovao kakvo sranje znaju
napraviti. I kurajbera, nepreciznih i hvalisavih. Izvinite na izrazu ali nisam
mogla da ne spomenem pišače po dasci, one što ne puštaju vodu za sobom, pijane
bljuvatore. Bog im dao stražnjicu, a oni na usta seru.“-pokuša da remizira.
„Da još dodam svi
idu tamo gdje i car pješke ide bez izuzetka, s tom razlikom što neki ne zaslužuju
da uđu jer nisu od svinjca odmakli, pogledaj samo okolo. A ipak ima onih koji
dođu, zasjednu, odlutaju na minut dva, nešto pročitaju, takvi su rijeđi, ali ih
ima, kao i oni koji mi se izjadaju. Svijet je čudo jedni nedefinisano.
Svakakvih nas ima.“-završi WC školjka.
Spustih poklopac
WC školjke, pustih vodu. Stvarno okolo je svinjac bio. Da li to govori šta o
svinjama ili o nama ne znam, ali ne mogu zadržati gađenje zbog onih pet sekundi
koliko treba da se spusti ili podigne WC daska ili pusti voda. Nije nam život
toliko brz da vremenomiz WC-a
namjeravamo da stignemo sve ono gdje smo zakasnili. Šta bi bilo da smo
zakasnili u WC. Sranje.
Za čitaoce
časopisa naših loših navika pozdravlja Vas mandrak72 reporter sa mjesta na koje
ne može da se čeka i na kojem ne može da se čeka.
„Ne moraš dvaput da mi kažeš“-odbrusih joj nevoljno.
„Šta ima kod tebe?-upita radoznalo
„Pojma nemam ubrzo ćeš saznati.“-tajnovito joj uzvratih.
„Oho-ho. Ovih se dana živi na visokoj nozi. Jebote nisam ni znala da si postao gastronom“-nastavi ona nastojeći da produži razgovor.
Nisam baš nešto bio pričljiv , ali sam trpio njena pitanja čisto zbog nekog posebnog stanja, rasterećenja. Momenata kad bih zaboravio na brige. Momenata kad bih tako poželio neku knjigu, časopis i mogao bih satima da čitam, ali mislim da to ne bi bilo pristojno.
Brzo sam ustao. Dotaknuh rame njezinom cimeru u znak pozdrava. Ne rekoh mu ništa.
„Ideš već?- pitanjem se opraštala od mene do slijedećeg susreta.
Istog momenta već sam čuo sašaptavanje njih dvoje. Potrajalo je kratko, a onda je njegov nerazumljivi monolog polako jenjavao.
Nisam mnogo držao do njega. Bili su cimeri od prvog dana.
U ćošku je stajao on. Nisam nikako mogao da ga izbjegnem.Visok i vitak. Ponekad se pitam kako takvi uopšte mogu da postoje.
Pružih mu ruku.
„Zdravo Visoki“-pozdravih ga nadimkom kako su ga svi znali. Mada bih ga ja najradije zvao Ugodni.
„Ej zdravo mandrače72. Nisam te vidio sto godina“-pozdravljao me je svaki dan istim riječima.“ Još sam s vrata čuo da dolaziš“.
Nisam imao dojam da je čista kurtoazija od njega. Eto takav je bio. Nije bio rječit. Druženje s njim nije imalo zagonetki. Ćutali bi obojica. Ja bi ponekad pjevušio, čisto da ga iziritiram, ali taj se nije dao smesti. Njegove riječi su bile toliko uske kao što je i on bio vitak. Zato su bile rijetke i kratke.
„Ideš već?“-pitanjem, se opraštao od mene. Čekale su ga druge obaveze. Morao je akumulirati nove riječi. Dan pred njim bio je dug.
Na kraju njega nisam mogao da izbjegnem nikako. Mnogo sam puta požalio što sam mu pustio da uđe u moj život u tolikoj mjeri. Ali kad se već nešto mora.
Bio je zajedljiv. U sve bi volio da se petlja. Nalazio bi hiljadu mana svakome.Svi su ga znali pa nisu uzimali srcu njegove opaske.
„Jesi se nalalao? Koga ja to vidim? U brate našta ti ličiš danas. Jesi li to ti ili se neko posrao?-nastojao je da mi pokvari dan.
Ja sam ga zvao Krivi. Sve je radio naopako, ali nisam imao srca da mu kažem.
„Bože ali su ti oči upale. Jesam li ti rekao da se maneš računara. Em na psolu , em kod kuće. Što si se zapustio. Mogao bi bar da se obriješ da izgledaš ko čovjek“-nalazio je samo mane.
Tako je mogao do unedogled.
Pogledao sam u njega. Moje visine. Nosio je bradu staru nekoliko dana. Imao je upale oči. Koža lica djelovala je umorno i plaćala je danak neispavanosti i umoru.
„Ko si ti da mi popuješ? Pogledaj sebe na šta ličiš. Barem ćuti“-započinjao bih verbalni rat riječima.
Tad bi on pritješnjen mojim kontranapadom u nedostatku boljih argumenata pokušavao da me oponaša. Sve je radio pogrešno.
Kad bih ja digao lijevu ruku on bi digao desnu. Kad bih se ja počešljao na desnu stranu, on bi na lijevu. Radio sam mu to namjerno. Izgledao je smiješno začešljan na lijevu stranu, kao neki papak.
„Pa dobro Majkoviću, imaš li ti pametnija posla nego da zuriš u mene“-ispod oka sam ga gledao i uvidjeh da je on isto radio i gledao u mene.
Bilo mi je muka od svega ovog. I kad bi mi dan počeo dobro ili loše, on bi nastojao da pronađe nešto što će me oneraspoložiti.
Jedan dan bi rekao. „Opet taj herpes na usni, čovječe šta ti to radiš. Jel pušiš petarde“.
Drugi dan bi rekao.“Imaš li ti letačku dozvolu, stim ušima mogao bi da poletiš“.
Treći dan“Imaš li futrolu, mislim za taj nos, zima je napolju“.
Četvrti dan ne bi ništa rekao, ali bi se nekako zavjerenički smijuljio. Sumnjao sam odmah da nešto nije u redu. Dobro bih mu se zagledao u lice, ali on ne bi mogao da izdrži pa bi ko iz topa provalio“Čovječe koliko ti luka dnevno pojedeš, kilo, dvije ili gajbu. Gibaj odavde“.
Peti dan bi ćutao i samo bi se zagledao u moje lice.
Pradovao sam se da će bar ćutati taj dan, a on bi pokazao prstom na moje čelo i područje oko očiju“Jel imaš danas geografiju. Mislim s tim reljefom donjeg toka Dunava i s Crnomorskim slivom nisi baš pojava koju je ugodno gledati“.
E tad je u meni proradio bijes i odlučio sam da ga povrijedim i ponizim.
„Slušaj Krivi. Ti si netalentovana budala. Na drugom sve primjetiš a ne vidiš svoje mane. O da, da, da da. Imaš ih. Ti si izgleda jutros krivo nasađen, pa ti sve smeta. Danima ja trpim tvoje uvrede. Eto i obrijao sam se, ti ni da pohvališ me nego nešto drugo tražiš. Ti, ti bradata spodobo. Dobro i ti si se obrijao, ali jel ti misliš da si lijep s tom frizurom. Šta mlatiš rukama dok ja pričam i ne pričaj istovremeno sa mnom. Dole ruke dok ja pričam.“
Ni sam ne znam šta sam mu sve izgovorio, ni koliko je trajalo. Kad sam se umorio, primjetio sam umor i na njegovom licu.
„Ma pusti, mogao bih život da potrošim objašnjavajući ti, ne vrijedi. Zbogom.“-brzo napustih prostoriju i zalupi vratima.
Obukao sam farmerke, duks i spitfajer jaknu. Obuo sam cipele i bijesan krenuo na posao.
Čim sam izašao napolje zubato sunce ohladilo mi je glavu. Rukom sam pogladio izbrijani dio lica. Bio sam zadovoljan dok su mi ruke još mirisale na Brion.
„Pas mater, nisam potkresao brkove i bradu“-ljutnuh se na sebe.
Nasmijah se. Šta mi je trebalo da se rano jutros svađam sa ogledalom. Nije on kriv do mene je.
Zavukoh ruke u džepove, pružih korak gubeći se u daljini dok nisam zamakao iza krivine. Šta je dalje bilo nisam vidio.
Pozdravlja Vas mandrak72, nosilac brkova i brade bez prestanka preko 10godina.
Stao sam pored njega bio je viši od mene, ali i kraći od mene. Moje oči stajale su u visini njegovih ramena. Rukovasmo se. Njegov hladni dlan bio je u visini mojih ramena.
Gledao sam neko vrijeme u njega. Ne rekoh mu ni riječi.
„Danas sam tužan“-reče mi.
„Ne trebaš mi ništa reći, primjetio sam to odmah dok sam dolazio kući“-odgovorih.
„Dosadilo mi je ovako. Ti bar na poslu svakodnevno vidiš mnogo svijeta. Različite ljude, krajeve, tebi nikad nije dosadno.“-osjetih tugu u izgovorenim riječima.
Neki tihi bijes ispunjavao ga je posljednih dana. Osjećao sam to i čekao sam trenutak kad će da mi kaže. I evo provalilo je.
Jecao je, ramena su mu se tresla. Pustio sam ga koji trenutak, a onda počeh da ga tješim.
„De, de ne budali. Ajde ko je vidio da neko toliki plače. Ajde ti mani sad lagano sve ispričaj, a ja ću te saslušati a ćemo već nekako riješiti taj problem.“-pokušao sam da zaustavim njegov neobuzdani plač.
„Kako da ne plačem. Nikuda ne idem. Život ovaj izmiče, a ja , ja uvijek po starom. Ne znam da li mi se iko obraduje. Čini mi se da nikome ništa ne značim. Srce mi je hladno. Ljubav ne poznajem. Ćorav sam kod očiju. Na granici dva svijeta, ni tamo ni ovamo. Nigdje nisam prispjeo. Moj život nema smisla. Eto, eto to mi je.“-pnovo briznu u plač.
„Smiri se, smiri se. Evo gledaj to ovako. Ima mnogo toga što si rekao, ali nisi vidio drugu stranu priče. Poslušaj što ti kažem.
Ne znam da li si primjetio kako bih ubrzao korak kad bih izvirio iza krivine i kad bi mi se kuća ukazala. Pojma ti nemaš u šta sam prvo gledao. U tebe budalo. U bilo koje doba dana ili godine u tebi sam čitao sve o mome domu.“-nastavih.
„Ali kako sam to mogao znati“-prestade plakati.
„Pa lijepo. Kad dolazim kući uvijek sam olio znati šta me čeka, niko ne voli ući u praznu i hladnu kuću. Naprimjer. Zimska noć, ja umoran s velikim teretom na leđima, kad bih kući prilazio čini mi se da bih teret zbacio kad bih ugledao žućkastu svjetlost i blagi stub dima na krovu. Kad bih stizao u zimsko jutro, ako bi prozor otvoren bio značilo bi samo da je mati budna i da me čeka s toplim uštipcima koje volim najviše na svijetu.. Jel vidiš, a tek sam sad počeo.“-u žaru izgovorih.
„Pa dobro, ali ti znač da to nije jedini problem“-malo vedriji odgovori.
„Pa znam, zato ti i pričam. Saslušaj drugu stranu priče. U tvojoj ti tuzi ne mogu pomoći, ako ne znam tvoju muku, možda ti i ne mogu pomoći koliko bi ti želio, ali me saslušaj možda je ublažim. A i to je već nešto.
Evo sjećaš se. Onomad kasd si mi rekao da bi volio da vidiš svijeta. Pa zar se ne sjećaš kad smo pričali na tu temu. Znaš onog mog komšiju Fetima. Ja završavam šesti razred osnovne škole, on osmi. Ko danas se sjećam. Na malom igralištu igramo ti mi fudbal. Fetim igra i ne igra. Nikad nije bio takav. Završena škola, brige iza leđa, a moj ti Fetim odsutan. Kad smo završili i povaljali se po travi, uze ti on vlat trave stavi u usta i prozbori. #Znaš šta mandrače72, lako je tebi. Ti ćeš za mjesec dva ponovo spakovati knjige,pa u školu, kino, pa opet ovdje na igralište. A ja ti se ženim. Dobro si me čuo ja se ženim u subotu. U petak krećemo po mladu u Prištinu, a u subotu je svadba kod mene kući. Nisam je još vidio. Moji kažu da je lijepa. Kako da budem siguran, nisam se još ni brijati počeo-završi Fetim#. I bi subota, veliko veselje, muzičari, mnogo zlata , zlatnih zuba i zbunjeni Fetim. Stajao sam kraj prozora i plakao sam ko da se Fetim udaje , a ne ženi. Ej zamisli ti to.
Sjećaš se samo šta si taj dan vidio svijeta. Ma kakav oktobarfest , Kanski festival ili šta drugo.“-pokušah da mu vratim sjećanje.
„Sjećam se Fetima, evo i sad se nasmijem kako si mi onomad rekao da ćete Vas dvojica zajedno na rodteljski sastanak zajedno. Ti kćerima, a on unucima. E Vala si me tad nasmijao pošteno. Jesam taj dan vidio svijeta za dva života. Mnogo im je dobra muzika bila. Kusturica bi imao šta da vidi i snimi.“-blagi osmjeh zasjeni njegovo lice.
„Sjećaš li se druže onomad kad sam kako klinac bio bolestan i imao temperaturu na zimskom raspustu. Kad sam onako tužan naslonio čelo na staklo i s tugom gledao preko puta u Alićkino brdo kako nekih 70-tak metara od mene sva se ulica slegla na sanjkanje. Cika i vriska, grudvanje. Ej pa ti meni reci jesi li li tugu veću vidio.“
„Sjećam se tvoga toplog čela. Znaj da sam i sam tužan bio. Evo i dan danas čuvam tu u srcu jedno malo temperaturom zabrinuto čelo“-sjetno mi odgovori.
„A znaš li ti barabo jedna koliko mi značiš. Znaš li koliko puta tri para očiju me sačekaju kraj prozora dok s posla umoran stižem. Znaš li koliko mi znači ona radost u očima kad me vide moji najmiliji. Oni mali prstići na staklu, taj mali performans što svaki dan gledam kad kući stižem i iznova opet čekam drugi dan“-u uglu oka osjetih suzu.
Okrenuh se, ne bih da ga opet rastužim.
„Dobro, de polako smiri se“-nastavi on da mene smiruje.
Sabrah se. Ponovo se okrenuh.
„Znaš li koliko sam puta poželio da te pomjerim dok me je jutrom sunce budilo. Tad nisi znao stati na moju stranu. Je li? Znaš li samo šta sam pjesama napisao dok sam posmatrao kišne kapi na tebi, dok je mraz štipao tvoje obraze ja sam svojim dahom duvao u tebe i pravio male olimpijske krugove, da vidim je li društvo izašlo na klizu, na sanjkanje.“
„Znam, dobro znam“-malo se zastidi. Pokuša da se okrene, ali osta da me sasluša.
„Znaš li da su prozori oči svake kuće. Znaš li da bi kuća bez prozora slijepa bila. I ti bi da te nama, da odeš i da jedan svijet zatvoriš u mrak. Ne nemoj misliti da ja ne bih ispoštovao svaku tvoju odluku ma kakva ona bila. Ali ti razmisli. Ja sam svjestan svih gubitaka, ali se nadam da i ti shvataš šta ne samo meni, nego svima nama značiš.“-malo ljutito u dahu mu skresah u brkove.
„Znam, odlično to znam“-ljutito mi skresa u brkove.
„Nikud ja ne idem. Ostajem ovdje i tačka. Izvini nisam nešto danas bio raspoložen. Evo sad mi je mnogo, mnogo bolje.“-sad već smirenim i toplim glasom završi on.
I stvarno kakva bi kuća bez prozora bila. To ne bi kuća bila. To ne bi ništa bilo. Ni nas ne bi bilo tamo gdje prozora nema. Moj ulazak u svijet počeo je baš ispred tog prozora. Vjerujem i mnogim od Vas. Ja se svom prozoru uvijek i iznova obradujem. Bilo da je zimsko jutro ili veče, bilo da kiša pada i potok nabuja bilo da prži avgustovsko sunce.
On je uvijek tu na granici dva svijeta, ni tamo, ni ovamo, ali uvijek na mjestu.
Pozdravlja Vas mandrak72, investitor pogleda kroz prozore i jutarnje razgovore iza zavjese.
Jednom davno tri sjajna ratnika, blještavih oklopa u pustinji nabasaše na bunar. Neraskidivo prijateljstvo potvrđeno u ratu tražilo je svoj život u miru. Iscrpljeni od vrućine zastadoše kod bunara da se napiju vode.
Blagi suton i pun mjesec obasjavali su put ratnicima. Maleni bunar nije bio izdašan. Prije bi se moglo reći da je to bile tek malena lokva, ali ipak u vreloj pustinji bio je dar Božiji.
Pun mjesec je gledao na njih. Odlučiše kad se napiju vode da će zanoćiti kraj bunara. Tako i bi. Nisu ni znali da je bunar djelo jednog starog vremenjaka. Nisu ni znali da je to bunar želja, nastao kao želja jednog vremenjaka.
Ostarjeli vremenjak vidjevši da svojom riječi ne može zaustaviti bol, patnju, bijedu, ratove i glad odluči da napusti grad ode u pustinju i da tamo okonča svoj ovozemaljski život. Kad je odmakao u pustinju na dan hoda zaustavi se u predvečerje punog mjeseca.
Okrugli golemi mjesec kao stari fenjer obješen o vrhove Svete planine obasjavao je pustinju. Vreli pijesak pod bosom nogom lagano se hladio. Vremenjak klonu. Sjede na pijesak i pogleda u nebo.
„Čini mi se da je neko zalutao“-obrati se mjesec neznancu.
Vremenjak umornog pogleda i onako iscrpljen nevoljno odgovori mjesecu:
„Zalutao sam svjesno i čiste savjesti. Samim tim mogu reći da uopšte nisam zalutao“-tihim glasom odgovori.
„Zar se može zalutati svojevoljno. Ko si ti? Šta radiš ovdje?“-mjesecu bi interesantan odgovor neznančev.
„Sad više nije bitno ko sam. Ko sam bio još manje je bitno. Tek neznanac i nevoljnik u pustinji“
„Znaš li šta činiš? Tebi više nema pomoći. Jutro nećeš dočekati“
„To mi je jasno od onog trenutka kad sam se odlučio na to. Moj zavjet da pomažem ljudima nije mogao biti ispunjen. Kad sam nevoljniku ponudio koru hljeba i štap za pecanje bilo im je malo. Hljeb bi pojeli, štap za pecanje prodali, dobijenim novcem kupili bi još jednu koru hljeba. Kad bih nevoljniku pružio prenoćište, mojoj skromnoj kolibi pronašli bi stotinu mana. Kad bih na ljubav pozivao, novcem bi mi zveckali. Kad bih zaraćenim mir nudio, mačem bi mi pokazali put. Sirovoj snazi nisam mjeru našao“.
„Kako misliš da ćeš im na takav način pomoći“
„Noć je preda mnom. Nešto ću već smisliti.“
„Laku ti noć neznanče. Moram dalje. Navratiću za mjesec dana da vidim šta si smislio“
Vremenjak, oduvijek skroman, neneviknut na neki komoditet brzo se namjesti i zamisli se.
„Šta bih mogao da uradim da moj ovozemaljski život dobije nekakav smisao. Šta da uradim dobro za ljude“-kroz glavu je prolazilo starom vremenjaku.
Plakao je zbog ljudske pohlepe, gluposti, samoljublja i srebroljublja. Nije ni primjetio da se od njegovi suza stvorio mali bunar, prije bi se mogla reći mala lokva. Kad je to primjetio na lice mu se vrati nekakav zagonetni osmjeh.
„Svaki onaj ko zahvati vodu iz bunara u noći punog mjeseca, a pri tom ne popije svu vodu neka mu se želja jedna ispuni“-u dahu izgovori stari vremenjak i ispusti dušu.
Sunce i vjetar izbrisa tragove starog vremenjaka. Osta samo mali bunar. Bunar želja.
Kako niko nije znao za sudbinu starog vremenjaka, nije mogao znati ni za njegov blagoslov i želju.
Prvi ratnik nakon što ja u dlan zahvatio vodu, popi je, i onako osvježen poluglasno poželi. „Eh da je meni kući stići mojoj djeci i supruzi. Ko zna koliko još moram putovati do njih nadam se da me još uvijek čekaju.“-spusti se na zemlju, namjesti za spavanje i zagleda se u veliko nebo i pun mjesec.
Drugi ratnik, zahvati vode u dlan, osvježi se i leže na zemlju do prvog ratnika, zagleda se u nebo i onako za sebe poželi.
„Ja sam prije svega ovog bio kovač. Kako bih želio svoju staru kovačnicu i da nastavim gdje sam stao“.
Treći ratnik popi takođe vode na dlanu, lež kraj njih pa im se obrati.
„Slušam Vas, i vaše želje. Skromni ste mi obojica. Ja bih sad najviše volio ćup zlatnog novca, pa da obilazim careve i šeike, ćerke da im gledam očima da biram. Novcem silnim da nadoknadim sve što sam propuštao sve ove godine“-u dahu poželi treći ratnik.
Svanu jutro.Bunara nije više bilo.Ali nešto se čudno desilo.
Samo je treći ratnik bio kod bunara. Prve dvojice ni na vidiku. Ni tragova da su nekuda otišli. Pored njega stajao je ćup pun blaga. Sve u zlatu.
Nije mogao da vjeruje svojim očima. Skakao je čas na jednoj čas na drugoj nozi. Pjevao je glasno sve pjesme koje je znao. Pominjao je Carigrad i Kule Vavilonske. Nije ni primjetio da je sunce visoko odskočilo.
Za to vrijeme prvi ratnik je već bio pored svoje porodice. Bio je sretan. Porodica na okupu, obrađivala je mali plodni komad zemlje pored rijeke. Još jeda par ruku dobro im je došao. Zemlja je bila plodna te su proizvodili više hrane nego što su mogli potrošiti. Bilo je toliko da su je prodavali na tržnici. Nisu oskudijevali u hrani, o ljubavi da i ne pričamo. Sreća je našla svoj dom.
Drugi ratnik je imao sreće. Njegova kovačnica ostala je čitava. Nastavio je svoj kovački posao. Ojačale mišice mladog ratnika radile su više nego ikad. Svaka varnica ispod teškog čekića bi pretvorena u dukat. Brzo se pročulo o vrijednom kovaču. Oženio se iz dobre trgovačke porodice. Stekao je brojno potomstvo. Mnogo vrijednih zanatlija nastavilo je njegovu lozu.
A treći ratnik, žedan, bez vode. Teturao je kroz pustinju.
„Evo novac, platiću sve. Dajte konja. Dajte vode. Vode mi dajte........“-od silne vrućine pogubio je pamćenje. Došavši u grad, pričao je nepovezano.
„Bunar. Ćup i zlato. Novac. Želja.“ Čašćavao je sve oko sebe. Carigard nije nikad vidio.
Oko njega skupilo se mnoštvo svijeta. Smijeh, galama, sumnja. Sve na istom mjestu. Svi su tumačili po svome. A kad je pala noć mnogi se uputiše u pustinju. Ponesoše zadnji novčić iz kuće i tražiše bunar koji ispunjava želje.
Bacali su novčiće, pomišljali želju i vraćali se svojoj kući.
A negdje gore mjesec i oči starog vremenjaka budno su motrili svjetinu. Smijali su se neobičnim željama.
Od toga dana ljudi su redovno bacali novčiće za želju. Realne želje ostvarivale bi se. A nerealne želje i bačeni novčići punili su novi ćup za neoprezne.
Pozdravlja Vas mandrak72, samo Vas gledam, Vaše želje su samo Vaše, ostalo je stvar istinske potrebe.
Nekako brzo, prebrzo prođe ova 2008. Nije još prošla, sačekaće da se pogase one otužne lampice koje 1.januara nekako s tugom gledam. Sačekaće još koji dan, a onda će nove obaveze nametnuti novi ritam.
A do tada.
Neka euforija traje. Potrošite i ono što niste planirali. Duga je godina pred nama.
Kažu dinar potrošen na dobro raspoloženje vratiće se dvostruko. Dva dinara potrošena na sreću najdražih vratiće se trostruko. Tri dinara potrošena više, neće me izvaditi iz svih budućih novčanih škripaca.
Zdravlje nema cijenu. Porodica nema alternativu. Ljubav nema granicu.
Život nema popravni.
Neka Vam je svima sretna ne samo ova koja dolazi 2009-ta. Neka su Vam sretne sve koje dolaze. da budu bolje , najbolje. da budu temelj svih sreća pred Vama. Naka Vam kuća života bude velika.
Sve Vam od srca želi najbolje i najljepše iskreno Vaš mandrak72, kolekcionar osmijeha, iskrene suze i ljubavi koja traje.
Živjeli....
Normal
0
false
false
false
MicrosoftInternetExplorer4
U prvom sumraku,
prvog dana godine Jablanko je užurbanim korakom krenuo u neizvjesnost duge
zimske noći. Zastao je, promrzlim prstima popravio je pletenu kapu sa velikom
kićankom na glavi i još malo pritegnuo šal oko vrata. Osvrnuo se iza sebe.
Napuštao je mjesto gdje je proveo zadnjih par godina. Siva zgrada doma za
nezbrinutu djecu nije se nazirala. Znao je proći će još možda sat dva prije
nego ustanove da je nestao.
„Eh da je bar
ljeto“-sa zabrinutošću pomisli Jablanko.
Uzeo je starinski
kofer sa nešto svojih sitnica. Plava domska pidžama, nešto donjeg veša,dvije košulje, vojničko ćebe, kašika, nož s
polomljenom drškom, komad svijeće, šibica i komad hljeba kojeg je uzeo od ručka
krišom. Novca nije imao. Nije imao kud. Ali ni nazad nije htio.
Dok je hodao mrak
je svojim plaštom pokrio visove prekrivene snijegom. Već su se ponegdje
nazirala svjetla u kućama pored puta.
Strah ga je
polako obuzimao. Čuo je svoje srce dok ubrzano lupa.
„Tam, Tam,
Tam“-dobovalo je mlado srce Jablankovo.
„Tam, ta ta tam,
tam ta ta tam“- muzika je parala uši Jagodi.
Salve sirovog
smijeha, smjenjivale su se sa oštrim komandama praćenih psovkama Šemse
međedara.
„Igraj mala nemoj
stati pa će tebi Šemso dati,koru kruva
i šaku buva“-u trenu je Šemso nesuvislim pjesmicama palio raspomamljenu masu
oko sebe. Radio je to već godinama.
Međede su držali
i njegovi stari, a i on jenastavio
istim putem.
Zanimanje ljudi
za plesom stare medvjedice krvavog nosa, penjanje uz drveni stub bivalo je sve
manje. Ali zato je nagomilani bijes Šemsin bivao sve veći, a sa njim i batine.
Jagoda medvjedica
godinama je bila vlasništvo porodice. Nedavno je ostala bez mužjaka koga je
Šemso pretukao na smrt. Imala je malo meče. Činila je sve što je Šemsi bahatom
pijancu padalo na pamet samo da on ne bi iskaljivao svoj bijes na njemu.
Pila je pivo iz
flaše, pušila nekakve cigarete, plesala na zadnjim nogama, pravila salto , samo
da joj meče ne dira.
Šemso je danas
popio više nego inače. Teturao je oko Jagode, malo malo dugačkim okovanim
štapom tukao je po okrvavljenoj njušci.
Jagoda je trpila
i krajičkom oka pazeći da Šemso ne ulovi njen pogled posmatrala je malo meče,
nesvjesno života pred njim što ga čeka. On je još bezbrižno posmatrao
nerazumljivu igru Šemse i Jagode. Ponekad oponašajući Jagodu, ponekad Šemsu.
Sve je to
podgrijavalo atmosferu.
Jagoda se plašila
za svoje mladunče. Znala je da će doći čas kad će da osjeti bezrazložni bijes
Šemsin.
Prvi sumrak
završio je Šemsin performans kad su ljudi počeli polakoda se razilaze
ostavljajući slab bakšiš u masnom šeširu kojim je išao između posmatrača.
„Pih, ni za jednu
večeru nema“-bijesnim pogledom gledao je čas u šešir, čas u Jagodu. Jagoda je
predosjećala nastavak večeri.
Svratio je u prvu
trgovinu, kupio flašu alkohola, odmah je otvorio. Povukao dobar gutljaj bijesno
se stresao i zagalamio.
„Zapamtićeš ovo
veče kunem ti se“-upućivao je prijetnje medvjedici ne pogledajući u nju,
navijajući novi gutljaj.
Uskim seoskim
putem Šemso, medvjedica Jagoda i malo meče laganim korakom su utonuli u mrak.
Šemso je dobro poznavao ove krajeve. Znao je pojatu gdje će moći prenoćiti.
„Tam, tam, tam“-
kucalo je srce u Jablanka dok se približavao usmljenoj pojati. Nadao se da će
unutra pronaći sijena da bi mogao zanoćiti. Bojao se ali nije bilo drugog
izlaza. Nikoga nije znao gdje bi mogao potražiti prenoćište.
„Tam,tam, tam,
tam,...“ludim ritmom je lupalo srce koje je Jablanko čuo kao nika do sad.
Oprezno je
odgurnuo vrata, sačekao tren, očekujući nekakav odgovor. Kad ga nije dobio
utaonuo je u mrkli mrak usamljenje pojate. U mraku je u jednom ćošku napipao
manju hrpu sijena. Rukama je namjestio „posteljinu“, uzeo vojničko ćebe, umotao
se u njega i sklupčao se u mali nepravilni krug. Nabacao je malo sijena po sebi
i ćebetu ne bi li mu bilo toplije.
Kroz rasušene
daske u daljini je nazirao svjetla. Nedostajala mu je topla peć, treperavo
svijetlo. Mnogo šta mu je nedostajalo ove noći.
„Ta tam ta tam
tam ta tam“-doboš Šemsin parao je noć.
„Igraj mala na
colove, daću kola i volove......“-salijevao je Šemso iznova jeftini alkohol u promuklo
grlo i zatim bi nastavljao pjevati .
„Ti si kriva, ti
si kriva“-ponavljao je riječi upućene medvjedici ne gledajući u nju.
Jagoda je isuviše
dobro shvatala negove riječi i prijetnje. Utjeha joj je jedino bilo mlado meče.
Ipak bila je zabrinuta za njega. Šta ga čeka. Pred očima joj je još dolazila
slika dok je Šemso u bijesu na mrtvo prebio Miška. Ogromnog dobroćudnog
medvjeda koji mu je godinama kruh zarađivao.
„Tam,tam, ta, ta
tam ta ta tam tam ta“-stapalo se u noći.
Jablanko je
zadrijemao, malo se zgrijao i zaspao. Bojao se. Ali bio je sretan. Navukao je
pletenu šarenu kapu sa kićankom još više na glavu, ušuškao se i utonuo u san.
Sanjao je toplu
sobu, toplu večeru. Sanjao je sjajnu zvijezdu sa jelke iz robne kuće.
Sanjao je dan kad
su iz grada posjetili njegov dom. Sanjao je tople ruke dok mu na glavu
stavljaju pletenu kapu. Kićanka pred njegovim očimakao da je plesala, rasla sve
više , dok nije postala Snješko Bijelić što ga je štipao za tabane. Trgnuo se.
Nije znao koliko
je spavao. Hladnoća ga je razbudila. Nije nigdje nazirao svjetla u noći pa je
zaključio da je ponoć prošla.
„Tam, tam ta ta
tam ta ta“-odzvanjalo je tihom noći.
„Šta je sad?“-
skočio je Jablanko Grotnić.
U daljini se čuo
doboš, nekakvo mumlanje, galama i promuklo pjevanje.
Jablanko se sav
upeo da čuje šta se događa. Buka i galama se približavala.
„Pa neće sad
valjda ovamo?“-paničano se uspremetao Jablanko.
Nakon nekoliko
minuta galama je bila nadomak pojate.
Jasno je
razaznavao čovječiji glas, koji je promuklo pjevao neke nesuvisle pjesme, i
nekakvo tiho mumlanje. Pomislio je da su to neki čovjek i pas. Strah je
paralisao njegove misli.
Otvoriše se
vrata. Ogromna crna silueta banula je u pojatu. Nešto veliko skliznulo je u
pojatu.
Jablanko je
vrisnuo. Uplašena Jagoda zamumlala je i sama uplašena pojurila na vrata. Na
vratima je naletjela na Šemsu. Oborila ga na zemlju. Šemso i sam iznenađen brzo
skoči, uhvati medvjedicu, udari je štapom par puta da je umiri.
Nevoljno
medvjedica i meče uđoše u pojatu. Iza njih je teturao Šemsu.
Jablanko je
uplašen drhtao dok je mala povorka ulazila.
„Ko si
ti?“.hrapavim glasom uputi Šemso pitanje neznancu u pojati.
„Ja sam Jablanko,
a ko ste vi?“-uplašeno odgovori i upita Jablanko.
„Neki klinac“-kao
da se obrati medvjedici.
„Mi smo putujući
zabavljači, šta radiš ovdje sam u noći.“-nastavi Šemso.
„Tražim svoj
put“-sad već mirnijim glasom odgovori Jablanko.
„Na lošem si
putu, ako ga ovdje tražiš. Nam su poznati svi putevi u ovom kraju. Ovdje nema
dobrog puta“
„Ipak, ja sam tek
počeo da ga tražim. Siguran sam da postoje bolji putevi od onih na koijma sam
bio“
Šemso iz nekakvog
zelenog ranca izvadi, fenjer upali ga i slabašna svjetlost konačno upozna
aktere ovog dijaloga.
Jablanko nije
skidao pogled sa medvjeda. Bilo ga je strah, ali bilo mu je nekako žao tih
naizgledputujućih umjetnika.
Šemso iz ranca
izvadi neki bajati hljeb baci ga medvjedima, uze jedan svježiji komad za sebe i
tek nešto malo preostalog alkohola. Jablanko je njih gledajući takođe ogladnio,
ali nije posegnuo za komadom hljeba iz kofera. Pred njim je bio dan pun
neizvjesnosti.
Medvjedi su se
skupili u klupko i činilo se da spavaju. Jablanko im je na tren zavidio.
Zavidio na toplom krznu.
„Bojiš li se
katkad medvjeda“-upita Jablanko Šemsu.
„Ni ja nisam htio
ovim putem, ali valjda je bilo tako zapisano. Moji su roditelji stalno
mijenjali mjesta, putovali od vašara do vašara, od varoši do varoši, od palanke
do palanke. Nije bilo uslova da se školujem. Ja sam oduvijek bio Rom međedar.
Naravno da sam se bojao medvjeda oduvijek, ali sam strah počeo liječiti
alkoholom, stalnim batinanjem, pa smo došli u situaciju da su se oni bojali
mene, a ja njih ali ja sam alkoholom strah pobijeđivao, a njima je preostala
zavisnost od mene. Za drugačiji život oni ne znaju.“-odgovori detaljno Šemso.
„Šta će jednog
dana biti sa njima?-nastavi Jablanko sa pitanjima.
„Ne znam, ne znam
ni šta će biti sa mnom. Ne znam koji će mi konak zadnji biti, ko će mene
pokopati. Za njih ništa dobro ne mogu predvidjeti. Nasljednika nemam, a oni bi
u šumi ostali gladni. Ovim poslom niko se više i ne bavi. Nema tu kruha
više.“-završi Šemso iskapi ono malo alkohola što je u flaši ostalo.
Jagoda, umorna
stara medvjedica, osjećala je neobjašnjivu slabost kao nikad do sad. Još jače
se priljubila mladom mečetu koje je bezbrižno spavalo. Kroz glavu su joj
promicali svi oni prašnjavi putevi, svi oni sjajni i nakićeni vašari, sva
poniženja i batine. Osjećala je kako se zvjezdano nebo lagano spušta, kako
svojim teretom pritišće umorno obamrlo tijelo. Svaka masnica je boljela, svaka
uvreda pekla. Hladna karika provučena kroz nos naglo je rasla, hladila se
nekako prebrzo. Zamućeni pogled kroz kariku zaustavio se na mečetu. Suza u oku
zaleđena osta neiskazana. Jagoda je svoj put završila.
Jablanka probudi
dodir vlažnog jezika na licu. Trgnuo se. Nad njim stajalo je meče, kao da ga je
željalo probuditi i povesti. Ustao je. Stara medvjedica je ležala , a nedaleko
od nje i Šemso je ležao u nekakvom čudnom položaju.
Jablanko je
oprezno prišao Šemsi. Pokušao je da ga probudi. Staklasti pogled uplašio ga je
koliko i hladnoća njegovih ruku. Šemso je bio mrtav. Pronašao je svoj
posljednji konak. Jablanko se uplašio. Bezuspješno je dozivao starog, surovog i
na smrt uplašenog međedara Šemsu. Pogledao je na medvjedicu. Bilo mu je
sumnjivo njeno mirno ležanje dok je meče skakalo oko nje i pokušavalo da joj
privuče svoju pažnju.
Jablanko se
uplašio. Oprezno je prišao medvjedici. Pogled iz blizine jasno mu je ukazivao
na smrt medvjedice Jagode.
Jablanko je
prišao mladom mečetu, skinuo je svoj šal obmotao ga oko njegovog vrata. Zagrlio
ga jako. Meko toplo krzno uzbuđeno je disalo dok je Jablanko jecao, gušeći se u
suzama. Bio je uplašen. Nije znao šta da radi.
„ E moj jadniče.
Isti ko što sam i sam. Nejaki i slabi obojica. Šta da radimo? Ljudi ti nisu
ništa dobro donijeli, a ni u šumu ne možeš, a ja na svijet došao bez ljubavi,
od ljudi bježim. Nas dva na ovom svijetu nemamo ništa osim tuge i muke
zajedničke. Hajdemo“-usta i pođe ka svom koferu.
Na brzinu pokupi
stvari u kofer i uputi se ka izlazu. Za njim je meče gledalo, dugo i neodlučno.
Osvrnu se na majku Jagodu, okrenu prema izlazi i potrča za Jablankom.
Dva mlada i
nejaka bića, djelovala su nestvarno u rano januarsko jutro. Prst sudbine ili
šta spojio je dva svijeta, dva života i jednu muku u tek jedan neobični
performans tragova u snijegu.
Pozdravlja Vas
mandrak72, savjesni čitač tragova, tumač slabih i nejakih.
Davno je to bilo. Bar mi se čini tako daleka 1991-a godina. Negdje u kupeu brzog voza na relaciji Novi Grad-Banja Luka. U toplom kupeu sjedio sam do prozora i posmatrao kako brzo promiču stabla, livade, kuće..... Stvarno je bilo brzo. Udobno zavaljen u sjedištu na granici sna slušao sam žamor razgovora koji je tekao nekako ovako.
"Eh kakvo sam ja odijelo imao. Kad sam prvi put ugledao svijet, onako nag i uplakan imao sam odijelo. Nisam ga sam birao, a bilo je lijepo i u njemu sam se tako lijepo osjećao"-polutihim sjetnim glasom punim melodike jedan stariji gospodin pričo je.
Nisam obratio pažnju na njega, ali bilo mi je mrsko otvoriti oči i pogledati gospodina koji je pričao. Činilo mi se nevažno pričati o jednom odijelu.
"Rastao sam, i ono je bilo tu. Rasli smo zajedno ja i jedno lijepo odijelo."-nastavio je gospodin Paun.
Pokušao sam da zaspem, ali glas gospodina Pauna je bio takav da je tražio da ga slušamo. Otvorio sam prvo jedno, a zatim i drugo oko. Malo sam se uspravio na sjedištu i bolje pogledao gospodina Pauna.
Gospodin Paun bio je uglađenih manira. Uredno začešljana sijeda kosa njegovom licu davala je jednu posebnu dozu ozbiljnosti. Kaput malo demodiran, ali uredno čist i sa zakrpama na laktovima rukava govorio je o boljim vremenima odijela gospodina Pauna. I sam nesvjesno uvučen u priču nastavio sam da slušam.
"Uvijek bi primjetili kako imam lijepo odijelo. Prijatno sam se osjećao u njemu. Bilo je to odijelo za sve prilike, za sve ukuse. Budilo je u meni samopouzdanje i ja sam se bio navikao da je ono uvijek na meni."-zastade gospodin Paun i pogledom kroz prozor kao da nas napusti na tren. Malo je ćutao. Zatim se okrenu prema meni kao da se meni želio obratiti.
"Činilo mi se u oblacima hodam. Imao sam lijepo odijelo, nisam mnogo pažnje poklanjao okolo sebe. Mislio sam da u mene svi gledaju zbog moga odijela. A onda."-gospodin Paun zastade.
Na momenat mi se učinilo da je izgubio volju za pričom. Sad sam ja bio nestrpljiv.
"Gospodine Paune, šta se desilo sa odijelom?-upitah ga pomalo nestrpljivo.
"A onda su se oblaci razišli dragi moj mladiću. Odijelo kao da je nestalo. Kao Kraljevo novo ruho. Samo su ostali nejasni tragovi da sam imao lijepo odijelo. Počeo sam da bježim od ljudi. Da se skrivam od ljudi i žalim za odijelom lijepim i neponovljivim kao za mene šivanim. Moje lijepo odijelo sad je samo sjećanje, stalno pred očima ali neuhvatljivo kao san. Najljepše odijelo nekad sam imao, a sad više ne."-u tom momentu gospodin Paun ustade, stavi šešir na glavu, kimnu glavom u znak pozdrava i izađe is kupea.
Stigli smo u Banja Luku. Skočih i ja za ostalim putnicima.
"Bože kako put brzo prođe"-pomislih na gospodina Pauna. U gužvi hodnika u vagonu šešir gospodina Pauna izmicao je i nestajao u gomili koja je hrlila u užurbani život.
Pogledao sam oko sebe. Svi su nosili odijela. Ni ja nisam bio nag. Imao sam odijelo i dan danas ga nosim. Gospodin Paun ubzao mi je brzi voz na relaciji Novi Grad-Banja Luka te 91-e godine.
Pozdravlja Vas mandrak72, odijela urednog i solidnog starog krojača života.
Jednom je neki čovjek pecao na rijeci. Zurio je u vodu, povremeno cimajući štap. Hirovita rijeka nemirna i plaha kao rukom odnosila je brige. Čovjeku se činilo da polako nestaju svi njegovi problemi. Kako bi koji problem nestajao udica bi bila sve napetija. U jednom momentu činilo se da će štap da se polomi.
Poče on da se bori. Vukao je štap, popuštao ga. Lomio lijevo pa desno. Umarao pa smarao. Borio se nekih sat vremena.
„Bože kolika velika mora biti riba“-pomislio je.
I taman kad se činilo da dobija bitku, štap se polomi i nesta lovine.
Bacivši polomljen štap on krenu kući. Samo je razmišljao o neulovljenoj ribi. Brigama ni traga. Kad je stigao kući ispričao je ženi šta mu se desilo.
„Ma pusti ribu, ona je sad nečija druga briga.“-žene je nastojala da ga raspoloži.
Ali dugo u noć san nije htjeo na oči da mu dođe. Čim bi oči zatvorio, ugledao bi štap, plahovitu rijeku i neku golemu ribu koja riba i nije bila.
Skočio je kao oparen. Sav u znoju probudio je ženu. Ispričao joj šta mu se desilo u snu.
„Ma rekla sam ti danas već jednom. Pusti sad ribu, to više nije bila tvoja briga.“-pomalo ljutito se na njega žena izgalami, okrenu se na drugu stranu i ponovo zaspi.
Posluša on ženu, na tren zaboravi ribu i mirno zaspa.
Ujutro kad se probudio, spremi novi štap za pecanje, otide na rijeku i zabaci udicu.
Samo jedna misao bila mu je na umu. Kako da ulovi ribu od juče.
Novi dan i nova ribolovačka sreća. Samo je jedna briga skliznula u vodu. Ulovljeni plijen nije bio kapitalan. Tek omanja riba.
„Bože hoće li je biti dovoljno da nahranim porodicu danas“-sam je sebe ispitivao odmjeravajući ribu koju je nosio kući.
Žena čim je ugledala muža dala se na posao, očistila ribu. Pošto je riba bila omanja brzo je završila posao. Ručak je bio brzo gotov. Pojela se sva riba. Nije je bilo mnogo ali je u slast pojedena.
Brzo je zaspao. Činilo mu se kao tren već je svanulo.
Čovjek je uzeo štap i otišao na rijeku. Sa sobom nije nosio briga tek nešto malo. Onih svakodnevnih. Zabacio je udicu. Nije dugo čekao za udicu se zakačila neka velika riba.
Zabrinuo se da će opet da mu polomi štap pa je odustao od borbe. Riba je bila zbunjena. Velika i opterećena problemima dugo je nijemo zurila u njega iz vode.
„Zašto se ne boriš“-upita ga.
„Polomićeš mi štap. S čim ću sutra na pecanje?“-smireno odgovori.
„Ali ja sam velik plijen i moći ćeš lijepo da nahraniš porodicu“-hrabrila ga je.
„Znam da je tako, ali ako polomim štap moja porodica ostaće gladna. „-odgovori on razložno.
Na to se riba praćaknu. Veliko sjajno tijelo na suncu bljesnu i nesta negdje u virovima hladne rijeke.
Išao je kući. Nije bio tužan zbog velike ribe. Pomalo je bio zabrinut kako će porodica reagovati. Ispričao je ženi šta se dogodilo.
Žena se nasmijala. Kamen mu je pao sa srca. „Ionakosam molila boga da ništa ne uloviš. Dosadila nam je riba svaki dan za jelo. Eno tamo na stolu imaš gotov ručak. Požuri dok se nije ohaldilo. Svi te čekamo“-odgovori mu žena.
Nije čovjek odustao od ribarenja. Lovio je onoliko koliko mu je bilo zadovoljstvo. Zadovoljan ulovom ma kakav bio. Briga na kraju štapa bila je sve manja.
Pozdravlja Vas mandrak72, ranoronilac kroz rijeku života.
"Poštovani gledaoci dobro večer. Evo nas i Vas u našoj jubilarnoj
100-toj emisiji "Svjedoci rata". kao i uvijek s nama u studiju je novi
zanimljivi gost. Ostanite s nama narednih 30-tak minuta. Za početak
reklama našeg sponzora" - dobro poznati džingl prekinuo je najavu
emisije.
"Pašteta od kvaliteta"-odzvanjao je u ušima završni slogan ekonomsko propagandne poruke.
"Nakon ove reklame našeg sponzora vratimo se našem i Vašem gostu"-naglašenim populističkim tonom voditelj nastavi emisiju.
"Evo
pokušaću u nekoliko riječi da predstavim gosta. Iako s godinama mlad,
bogatog je iskustva. Dolazi nam iz radničke porodice, gdje su svi
njegovi pretci s teškom mukom krčili sebi put kroz život, nastojeći
potomcima osigurati izvjesniju i bolju budućnost. Mađutim našeg gosta
još vrlo mladog život odvaja od roditelja. Oca nije ni upoznao. Majka
je jednom prilikom otišla na pijacu i nije se vratila. Nije uspio
saznati ništa o njoj. Raspitivao se bez uspjeha. Težak fizički rad
očvrsnuo je volju i karakter našeg gosta. I kao takav eto stigao je u
našu emisiju"-završi uvodnu referencu voditelj uštogljeni voditelj,
namještajući veliki čvor kravate ispod vrata, koja ga je žuljala i
smetala mu ko knedla u grlu.
"Pa recite nam nešto o sebi što smo možda zaboravili u ovom uvodu" - voditelj uputi pitanje gostu.
"Prije
svega da pozdravim sve u studiju,kao i sve gledaoce pred TV ekranima.
Ovom prilikom bih da pozdravim svoje preživjele saborce. Zovem se
Cvjetko. Zaposlen sam u Šumskom gazdinstvu Dumbrava, sekcija Prdipolje.
Neoženjen."-pokuša u kratkim crtama da sebe opiše Cvjetko.
"Naravno,
uvijek skroman pa i kad je riječ o njemu i njegovoj hrabrosti. Recite
nam gospodine Cvjetko da li ste zadovoljni poslom koji radite?-upita
voditelj Juriša Pozadinović.
"Pa ne mogu da se žalim. Najvažnije
da nisam gladan. Imam veliko društvo na poslu. Posao je težak. Znate i
sami rad u šumi nije lagan i naravno uvijek postoje opasnosti, ali kome
je danas bolje. Teška su ova vremena."-odgovori Cvjetko povremeno
zakrećući glavu lijevo-desno ne znajući u koju kameru da gleda.
"Vi
ste se dobrovoljno javili. Recite nam nešto o tome"-nastavi juriša
podigavši naočale na nos povelik i crven. Oči kao da mu se smanjiše.
"Tako
je. Vidio sam da svi moji drugari idu, pa reko nije u redu da ja sam
ostanem.Šta ću unucima poslije da kažem. Branila se zemlja. Nisam mogao
da izostanem."-malo nespretno frknu kroz nos Cvjetko.
"Ispričajte nam za podvig kojim ste odlikovani?"-nastavi da podiže tenziju Juriša.
"Pa
šta se tu ima da priča. Začula se pucnjava. Skočio sam ko oparen. Strka
gužva, ranjeni na sve strane. Nisam se ni snašao jedan par ruku držao
me je za vrat. Mahinalno sam ga nabacio na leđa i kroz gužvu i metež
izvukao jednog visokog starješinu. Nosio sam ga dugo vremena dok me
umor nije stigao, te sam i sam klonuo."-odgovori Cvjetko.
"Može li se znati o kome našem visokom strješini je riječ?" - pitanja su letjela jedno za drugim.
"Naravno riječ je o majoru Prodanović Poguziji"-šturo odgovori Cvjetko.
"A sad malo da odmorimo uz poruke našeg slijedećeg sponzora"-najavi voditelj.
Nakon reklame Big Bull proizvoda nastavljena je emisija.
"Gospodine
Cvjetko recite nam kad ste se najviše uplašili, mislim ako ste se ikada
uplašili"-novim pitanjem Juriša je nastavljao emisiju Svjedoci rata.
"Pa
mnogo sam se puta uplašio, bilo je tu pucnjave, granata, ali jednom sam
se tako uplašio da nisam mogao spavati. Evo kako je to bilo. Bližio se
kraj rata. Svega je ponestajalo, pa bogami i hrane. U našu jedinicu
navraćale su nekakve visoke starješine. Dosadila im riža. Ispod oka
čudno su me gledali, čujem kako su spominjali mnogo mesine. Čak su mi
nekakvi nadimak dali, čini mi se biftekom me zvali. O bože kako sam se
ulašio tada kad su tako kazali, pa oni bi mene dok trepneš smazali. Ali
eto neka sreća spasi mene."-u dahu Cvjetko referisa.
"Šta nam imate za kraj reći?".
"Moje
malo konjsko srce večeras je ispunjeno radošću. I tako ja stig na
kopisuvu međunem tama. Izvinite ja počeo konjski pričati sa vama. Kad
se sve sabere i oduzme ostao sam ono što sam oduvijek i bio. Još jednom
hvala na pozivu u emisiju"-završnim riječima se obrati Cvjetko širokom
auditorijumu.
"Hvala Cvjetko, iz režije mi javljaju da namje
vrijeme isteklo. I još samo toliko da Vas pozovem u slijedeću emisiju u
kojem nećemo imati gosta jer veličanstveno je obilježio kraj posta,
svojim gestom je privukao našu pažnju, žrtvovao se i pao po ražnju.
Dragi gledaoci to bi bilo sve za večeras. Gledajte nas opet. Laku Vam
noć"- u najboljem maniru voditelja kviskoteke Juriša završi emisiju.
Pozdravlja Vas umorni mandrak72, zapisničar duševnih boli i sitnih nepravdi.
Danima je Jablanko u svojim kratkim šetnjama prolazio pored nakićenih izloga. Novogodišnji praznici donekle su donosile radost u
njegovo napušteno srce. Od kad zna za sebe nove godine su bile sve iste i po šablonu. Upravnik doma, gospodin Badem, staromodni vaspitač nije dozvoljavao nikakve promjene bojeći se da će one unijeti tračak nereda, nemira
koji bi mogli da uruše kulu koju je on zidao kao spomenik sebi za života. I ovoga puta preslišavao je program proslave nastupajućih
praznika: 1. 19:00 časova zajednička večera. Piletina pohovana i krompir pire. Za desert keksi razni i voćni sokovi. 2. 20:00 časova Zajedničko gledanje novogodišnjeg programa na TV aparatu EI Niš 3. 22:00 časa povečerje. Nije bilo ama baš nikakvih promjena zadnjih 20 godina. Gospodin Badem, nije ni slutio da nadolazeća nova godina zauvijek mijenja sve aktere drame okružnog doma za nezbrinutu djecu bez
roditeljskog staranja. Jablanko, dijete bez roditelja. Desetogodišnji dječak isuviše rano je sazrijevao kao ličnost. Nije bio pout ostalih u domu. Nije bježao od
nestašluka, ali osjećao je onu tanku liniju koju nije trebalo prelaziti da se ne povrijede osjećaji, pa ma kako siromašni bili. Ostala djeca, odrastalu su brzo. Ispunjeni nekim pritajenim bijesom, nisu pokazivali osjećaje, niti su razumijevali pokazivanje istih. Za
njih je to bila slabost. Tih dana nije bilo uputno imati ih. Jablanko je šetao ulicama malog provincijskog grada. Glavna ulica Maršala Tita, presijecala je varoš na dvije jednake polovine, išarane
malim sokacima. Sve što se imalo vidjeti u gradiću bilo je u Maršalovoj, koja je na kraju izbijala na uvijek hladnu i hirovitu rijeku. Korito
rijeke bilo je ukroćeno u ozidani kej podignut radi odbrane grada od poplave i za šetnju pod hladovinom starih lipa. Naravno i za
zaljubljene parove. Uvijek ih je bilo. Hladni decembarski dan natjerao je Jablanka da skupi vrat i podigne zelenu zimsku bundu kakvu su imali svi domci i bivali odmah
prepoznati u gradu. Mještani su bili naviknuti na njih, ali postojao je jedan jaz preko koga nije niti jedna strana prelazila. Jablanko je imao jednu veliku želju. Danima je zagledao u izloge male robne kuće u čijem izlogu je bila izložena ukusno nakićena jelka.
stao bi pred izlog i dugo gledao u jelku. Stajao bi ko zna koliko. I radnici robne kuće su primjetili dječaka, crnokosog, očiju punih
neobičnog sjaja, kako sa rukama u džepu zelene zimske jakne dugo stoji i gleda jelku u izlogu. U tim trenutcima Jablanko je samo fizički bio prisutan. Mislima je bio u toploj sobi, s jelkom u ćošku nakićenom. Začešljan i u novoj
garderobi u veseloj igri sa bratom i sestrom ( za koje je čuo da negdje postoje, ali ništa više od toga) dok čekaju roditelje s poklonima.
Dok je otvarao poklone velike tople ruke prenuše ga iz sna. "Mali, hej mali!-sasvim ga vrati u stvarnost dubok i nekako tužan glas. "Uzmi."-pruži mu zamotuljak u ruke postariji trgovac vjerovatno poslovođa u robnoj kući. "Uzmi ne boj se. I ja sam bio dijete. Imao sam i ja snove"-nastavi trgovac. "Ali gospodine, ja ne smijem da primim poklon. Ne znam kako bi u domu protumačili to."-poče se Jablanko pravdati. "De, de, ne boj se. Snove ne mogu da ti uzmu."-trgovac mu zaturi zamotuljak u džep i ode. Jablanko je gledao za njim dok je onako visok pomalo pogrbljen ulazio u robnu kuću. "Gospodine, hvala, zapamtiću to."-nije bio siguran da ga je trgovac čuo. Brzim koracima uputio se u dom. Nestrpljiv da što prije odmota zamotuljak u samoći u nekom tihom kutku u domu. Snijeg je lagano pokrivao malu varoš, zatrpavajući saobraćajnice i utišavao vrisku i ciku djece koja su se sankala u parku. Stariji domci su ga pozivali da zajedno s njima poslije povečerja izađu iz doma i potraže zabavu u gradu. "Ja ne bih. Nemam novca ni za toplu kiflu, a za zabavu pogotovo"-izbjegao je njihov nagovor. Poslije povečerja povukao se u sobu sa ostalim u sobu. Ubrzo nakon što su se svjetla pogasila većina domaca se polako iskrala iz doma i
otišla nekud u noć u pravcu grada. Nakon što se uvjerio da su ostali pozaspali u sobi, ispod jastuka izvukao je zamotuljak. Dugo ga je držao uruci i pokušavao naslutiti šta
se nalazilo u njemu. Pogledao je kroz prozor. Snijeg je odavno presatao. Milioni sitnih zvjezda ukrasile su nebo ove noći. Mjesec se
šeretski nakrivio kao da uživa u svojoj ulozi. Drhtavim prstima otvorio je zamotuljak. "Zvijezda!"-gotovo da je vrisnuo. Sjajna zvijezda za ukrašavanje jelki i to još njegova. Ushićeno je prevrtao po rukama, nevjerujući svojoj sreći. Ovako sretan nije bio
godinama. Po stotinu puta se zahvaljivao nepoznatom trgovcu. Pokušavao je pronaći razlog svoje sreće. Hitro je iskočio ispod pokrivača. Plava domska pidžama bila je par brojeva veća. Naramenice su padale do po ramena dok je užurbanim
koracima istračo u dvorište doma. Čuvara nigdje nije bilo. Odjurio je do mjesta u dvorištu kojeg je najviše volio. Pored igrališta bilo je posađeno par mladih borova. Po sopstvenoj procijeni ocijenio je da je ponoć blizu. Iz pidžame je izvukao sjajnu
zvjezdu i krunisao najljepši bor. "Želim, želim, da mi nova godina donese neko lijepo iznenađenje"-kao za sebe ponavljao je Jablanko Grotnić. U tom momentu prenu ga vatromet koji je obasjavao malu varoš. Hiljade misli, varnica obasjaše Jablanka. Posmatrao je taj izliv radosti
nekoliko trenutaka. ushićen osjeto je kako je i on dio te velike proslave. Prvi put u životu se tako osjećao. Hladnoća ga brzo otrijezni. Još jednom pogleda na bor, zvijezdu na njemu. Ispruži se na ozeble prste na stopalima, dohvati zvijezdu i
trkom se izgubi u pravcu sobe. Zavukao se pod pokrivač, čvrsto držeći zvijezdu prislonjenu na nejake grudi. Soba je bila nekako drugačija. Toplija. Zadovljno se
smješkao. Imao je nakićen bor. Zaspao je sa osmjehom. Sanjao je. Sve je bilo baš kako je poželio. "Ustaj. Ustaj."-drmusale su ga ruke na kojima se još osjetio jeftin alkohol. "Dok si sinoć divljao po gradu bilo je lijepo"-šamar ga je skroz razbudio. Dok je ustajao iz ruku mu je ispala zvijezda na pod i razbila se. "A ti si taj, je li banditu"-još jedan snažan šamar oborio ga je na pod. Bijesni upravnik doma urlao je izbečenih očiju, nogom je hladno stao na zvijezdu i polomio je na sitne komade. Jablanko se naže da je pokupi i novi snažan udarac završi na njegovim leđima. Upravnik je divljao. Domci su u gradu napravili neki nered. Potukli se sa nekim mladićima. razbijeno je i par izloga a među njima i izlog na
robnoj kući. "Uzmi tu zvijezdu, vrati je tamo gdje joj je mjesto"-nastavljao je upravnik. Bez suze i riječi Jablanko pokupi ostatke zvijezde i pođe na vrata. Za njim su pošli svi. Mala povorka sahrani slična zastala je pored
igrališta. Jablanko se tiho spusti pored bora i odloži zvijezdu. Upravnik još više poče galamiti. Natjera Jablanka da zvijezdu podigne i vrati odakle je dobio. Jablanko krenu prema gradu. Polomljena zvijezda kao da je grijala njegove hladne prste dok je mraz štipao za uši. Laganim korakom nosio
je zvijezdu prema robnoj kući. Za njim mala kolona izgubljenih u vremenu pratila ga je do robne kuće. Radnici robne kuće čistili su nered od polomljenog izloga. Jablanko je prepozno trgovca. Nijemo je stao pred trgovca, ispružio ruke i
pružio mu je polomljenu zvijezdu. "Hvala Vam gospodine."-s osmijehom pruži zvijezdu trgovcu. "Ne tuguj, mališa. Put do zvijezda uvijek je trnjem posut."-uze zvijezdu, iz džepa izvadi češalj, počešlja Jablanka, poljubi ga u kosu i
podiže pogled. Jablanko je iste večeri pobjegao iz doma. Vodile ga zvijezde da čovjek postane. Pozdravlja Vas mandrak72 s zvijezdom u oku i suncem na dlanu.
Dugo sam je gledao. Njena šutnja bila je znak da je tužna. Podigla je pogled. Oči pune suza nisam mogao da se suzdržim. Privio sam je na prsa. Dugo je dugo jecala.
Gledao sam u daljinu. Znam koliko se bojala nedjelje.
Da sutra je bila nedjelja. Pokušao sam da objasnim.
"Nemoj da to uzimaš suviše lično. Mi te volimo."-hrabrio sam je.
Ništa je nije moglo smiriti. Ćutala je i drhtala. I sam sam bio pogođen njenom tugom.
Bila je strankinja. U naše male živote unijela je veliku pometnju.
"Znam da sam debela, okrugla, da svi muškarci jure za mnom, ali nikad se neću navići"-iznenada progovori.
Ćutao sam i sam.
Vraćao sam se godinu unazad. Kao da je danas bilo kad je došla. Toliko uzbuđenja u jednom danu mogla je samo ona da nam donese.
U mislima sam premotavao slike od prije godinu. Isto je bila nedjelja. Skupilo se društvo. Utakmica je bila dogovorena. Likovi mi još titraju pred očima.
Krmača je bio golman. Nisam se nikad usudio pitati odakle mu nadimak. Svojim ogromnim i dugačkim rukama kao vjetrenjača stajao bi na golu. Bio je visok preko 2 metra.
Mare je takođe bio golman. Bio je pouzdan golman. Stidljiv i povučen u stvarnom životu, ali na golu u aždaju se pretvarao.
Hare Jare bio nam je posebno mio. Lijepih krivih kovrčavih nogu oduzimao nam je dah dok bi izvodio slobodan udarac. Gegao se s jedne noge na drugu, polagano, birajući idealnu putanju lopte, pozicije golmana i živog zida. Mislili smo da se tako izvode slobodni udarci, pa smo svi mi mlađi njega oponašali, pa je s vremenom fudbalska utakmica počela da liči na vašar gusana.
Žiri, ili žirafa je nadimak dobio zbog dugog vrata. Glava bi mu virila iznad prečke. Brzo je odustao od fudbala.
Mićo bomba. Zbog njega smo bježali na suprotnu stranu tribine kad bi on išao u napad. Bojali smo se njegovog jakog šuta. Jednom prilikom je polomio obe ruke Žiriju kad je izvodio penal. Istina upozoravao je Žirija da se skloni sa gola, ali..
Veljo Bekenbauer, predivne kovrčave kose, zulufa kao muzičari iz sedamdesetih bio je prava slika fudbalera Bundes lige. Donio je Njemački stil fudbala u našu ulicu.
Moga ujaka Vladu su na tribinama svi voljeli, vjerovatno zbog varenike koju im je svakodnevno isporučivao. Navijač Hajduka i obožavalac Zlatka Vujovića bio je odličan fudbaler.
I mnogi mnogi drugi. Ali nama je najveći problem bila sportska oprema. Tačnije nismo imali tih problema, nismo je imali uopšte. Plave platnene patike bile su naša najjače oružje. Kružile su s koljena na koljeno. Tačnije s noge na nogu. Nije bio važan broj. Bile bi razglavljene nakon jedne utakmice. Yassa šorcevi, nisu kružili s guzice na guzicu. Bili su obavezan dio nastave u školama. Od dresova njabolje se pokazivala obična bijela potkošulja na jednoj strani terena, a druga strana bili su takođe jednoobrazno razodijeveni do pasa.
Bilo je tu svega. Topot stopala odjekivao bi sa Sredelja, proplanaka u sred šume. Prdivno mjesto koje je prorodna selekcija predodredila da bude sportski megdan zaljubljenika u fudbal. Odjekivalo bi nadaleko, topot stopala, udarci dlanova po golom tijelu proplanaka i graje nas mlađih ko će loptu da donese.
Da u Nedjelju na Sredelju.
Lopta nam je predstavljala problem. Nijedna se nije mogla dugo održati. A onda je došla ona.
Švabica.
Unijela je dašak savremenog fudbala u našu malu sredinu.
kako su je srčani napucavali. Kao sav bijes skupljen zbog Kozare, grmeča, Sutjeske, Dalibora i partizanske eskadrile....
Na tren sam se vratio . Da bila je tužna, ali zato smo svi mi bili sretni.
Bila je nedjelja. U nedjelju na Sredelju.
Mnogo godina nakon toga na Sredelju se više ne čuje topot stopla, galama oko nabijene lopte u potok. U nedjelu se nečuje ništa na Sredelju. Jedna sjajna generacija fudbalera je iščezla. Igrali su iz ljubavi. Niko od njih nije postao fudbaler, ali jesu ljudi postali.
Teško da bi se mogli svi sada naći, sastati. Jednu partiju odigrati.19:19:56
Svejedno danas je nedjelja. Ma bezveze. Nedjelja ko nedjelja.
Čim zažmirim na derbiju sam. Takve ljubavi prema fudbalu danas nema niti će biti. Osim lopte i srca ljubav smo za fudbal imali.
Pozdravlja Vas mandrak72, fudbalski veteran, berač gljiva pokraj pustog Sredelja.
P.S. kopačke nisam okačio o klin. Jednostavno nisam ih ni imao.
Evo jedna slika za početak. Meni se dopala od prve, ne znam za Vas. Proteklu godinu dana pratila je moje postove.
Prođe još jedna godina životnog ciklusa. Nastojao sam sa Vama podijeliti emocije, humor, volju i nevolju sve ovo vrijeme. Bilo mi je zadovoljstvo sve ovo vrijeme.
Iskreno neki hobi baš i nemam zbog nedostatka vremena, ali mjesto gdje sam se prijatno osjećao sve ovo vrijeme bio je blog.rs. Mnogo mnogo dobrih stvari sam pročitao ovdje. Na neki neobičan način upoznao sam mnoge od Vas.
Svaki početak je nemušt i težak, svaki korak nesiguran i trom. Međutim poslije je postalo sve lakše. Na ovom se mjestu relaksiram i opuštam.
Nažalost za ovih godinu dana nekoliko jako intersantnih ličnosti je otišlo, a šteta imali su šta reći. Nadam se da je to samo privremeno. Međutim dolazilo je uvijek novih i intersantnih likova. Valjda je tako i u životu. Bilo je smijeha i suza. Nažalost i ostalih stvari koje ne pominjem.
Ovim postom bi se htio zahvaliti svima Vama na razumijevanju, podršci, lijepim riječima koji su me naprosto tjerali da kažem još ovo, ovo i ovo... Koliko sam uspio da Vam svojim postovima zadržim pažnju , ne znam, ali obećavam IDEMO DALJE.
Ovaj mali jubilej mnogo mi znači. I zato Hvala Vam na razumijevanju.
Živjeli Vi meni sto, šta sto , dvjesto godina.
Žena je kolače spremila, biće ića i pića. Dobrodošli na proslavu. Živjeli!!!!
Jednom davno tri namjernika. Pustolov, ratnik i učitelj zastadoše da prenoće na jednom brdu. Pričali su do dugo u noć. Opčinjeni ljepotom jutra koje se budilo odlučiše da ostanu tu gdje su zanoćili. Zavjetovaše se na bezuvjetno prijateljstvo i istrajnost. Potvrdiše to sitnicama koje su ih obilježavale, zapakovaše u neki stari ćup i pohraniše u zemlju.
Slijedećeg jutra probudiše se. Bijahu pretvoreni u tri prelijepa, vitka mlada hrasta. Raspoređeni kao da štite jedan drugom leđa, bezuvjetno vjerujući jedan u drugog.
Na Svetog Iliju na mjestu gdje su pohranili ćup iznikla je crkva.
Ljudi se sjatiše na mjesto čuda. Vjerovaše da je samo čudo izgradilo crkvu.
Od toga dana na Svetog Iliju pred crkvom se odvijao vašar.
Prolazila su vremena, mijenjali se ljudi i neljudi. Jedni su dolazili drugi odlazili, a njih tri i crkva ostajali su na svome mjestu.
Prije nekih dvadeset i dobar kusur godina i ja sam kao dijete bio tu na vašaru.
Danima prije vašara slušao sam o njemu. Do tada nisam bio na sličnom mjestu, pa je stim i uzbuđenje raslo. posebno me je privlačila lutrija. Maštao sam o dobicima. Čim bih oči sklopio odmotavao bih hartiju u kojoj je bio zamotan dobitak. San bi uvije prestajao onog momenta kad bih trebao da ugledam poklon.
Kao da je juče bilo. Mile, Stevo, Vera i ja. Prašnjavi put vodio je do crkve. Mnoštvo svijeta tiskalo se oko same crkve. Dječurlija se bila zabavljala sa štandovima sa šarenim sitnicama, igračkama. Posebna graja ispunjavala je prostor oko lutrije.
Atmosfera podgrijavana stalnom grajom dostizala je vrhunac.
Položih dinar i duboko zavukoh ruku u kartonsku kutiju, izvukoh zamotuljak i udaljih se od gomile da na miru vidim ono što sam danima očekivao da ugledam, ono što mi je i u snovima bilo je prekinuto.
Grozničavo sam odmotavao poveliki zamotuljak zgužvane hartije da ugledam nagradu.
Danas kad se sjetim svog uzbuđenja oko toga vašara, blago se nasmijem.
Danas me je posao naveo da odem na jedno mjesto, sa kojeg sam otišao pomiješanih osjećaja od prije dvadeset i dobar kusur godina.
Porušeni stubovi ležali su po ledini. Pogled uz padinu pružio mi je pogled na crkvu.
Protekli rat je zauvijek iz prašine izbrisao korake Mile i Steve.
Groblje je bilo pusto. Sav raskoš podignutih nadgrobnih spomenika tužno je odisao ovog jutra.
Pred crkvom su i dalje stajala tri hrasta. Ogromni veliki hrastovi još su se držali. Crkva je obnavljana. Ali sve je bilo prazno.
Stajao sam sam pored crkve. Pokušavao sam da na tlu pronađem tragove svih onih bezbrižnih godina zamotanih i odbačenih u nekoj zgužvanoj hartiji. Nigdje da trag pronađem, da sam nekad bio tu.
Tri velika stara hrasta i dalje u stajala kao i davnih osmadesetih. Napravio sam i krug oko crkve. Od tragova ništa.
Pri ulasku u auto morao sam da skinem ono blato što sam pokupio kraj groblja kad sam prolazio. Isto onakvo kakvo uvijek donesem na cipelama sa sahrane.
Šta je bila želja Mile i Steve tog vrelog avgustovskog dana ne bih mogao ni da naslutim?
Šta je krio njihov zgužvani zamotuljak hartije? Da li im se bar djelić želja ispunio toga dana?
Može li lutrija života da se tako poigra sa životima? Ne znam.
Kvar u knjizi kvarova ili bih to mogao da nazovem knjiga kvarova života pod brojem 1614 bolno me je vratila na meni veoma drage osobe s kojima sam maštao, planirao.
Nisam našao ni djelić tragova da smo nekad bili ovdje. Da li smo i bili?
Možda će neko negdje u kori ili godovima hrasta naći sve naše želje, očekivanja. Možda i ne svejedno. Lutrija života možda je tako htjela.
Možda je i jutros htjela da budem tu.
Moja lutrija izgleda bila je dobitna. Hvala joj.
Pozdravlja Vas mandrak72, istraživač slučajnosti, zgužvane hartije i nereda.