mandrak72

Ali nisam. Mislim da sam i ovako nakome zapao za oko. Ustvari ja sam ledeni čaj.

Ovo je svježa fotka, stara svega 50-tak minuta.

Sretnu novu godinu svima na blogu. I naravno onima pored bloga.

Pozdrav od mandraka72 sa porodicom.

U prvom sumraku, prvog dana godine Jablanko je užurbanim korakom krenuo u neizvjesnost duge zimske noći. Zastao je, promrzlim prstima popravio je pletenu kapu sa velikom kićankom na glavi i još malo pritegnuo šal oko vrata. Osvrnuo se iza sebe. Napuštao je mjesto gdje je proveo zadnjih par godina. Siva zgrada doma za nezbrinutu djecu nije se nazirala. Znao je proći će još možda sat dva prije nego ustanove da je nestao.

„Eh da je bar ljeto“-sa zabrinutošću pomisli Jablanko.

Uzeo je starinski kofer sa nešto svojih sitnica. Plava domska pidžama, nešto donjeg veša,  dvije košulje, vojničko ćebe, kašika, nož s polomljenom drškom, komad svijeće, šibica i komad hljeba kojeg je uzeo od ručka krišom. Novca nije imao. Nije imao kud. Ali ni nazad nije htio.

Dok je hodao mrak je svojim plaštom pokrio visove prekrivene snijegom. Već su se ponegdje nazirala svjetla u kućama pored puta.

Strah ga je polako obuzimao. Čuo je svoje srce dok ubrzano lupa.

„Tam, Tam, Tam“-dobovalo je mlado srce Jablankovo.

„Tam, ta ta tam, tam ta ta tam“- muzika je parala uši Jagodi.

Salve sirovog smijeha, smjenjivale su se sa oštrim komandama praćenih psovkama Šemse međedara.

„Igraj mala nemoj stati pa će tebi Šemso dati,  koru kruva i šaku buva“-u trenu je Šemso nesuvislim pjesmicama palio raspomamljenu masu oko sebe. Radio je to već godinama.

Međede su držali i njegovi stari, a i on je  nastavio istim putem.

Zanimanje ljudi za plesom stare medvjedice krvavog nosa, penjanje uz drveni stub bivalo je sve manje. Ali zato je nagomilani bijes Šemsin bivao sve veći, a sa njim i batine.

Jagoda medvjedica godinama je bila vlasništvo porodice. Nedavno je ostala bez mužjaka koga je Šemso pretukao na smrt. Imala je malo meče. Činila je sve što je Šemsi bahatom pijancu padalo na pamet samo da on ne bi iskaljivao svoj bijes na njemu.

Pila je pivo iz flaše, pušila nekakve cigarete, plesala na zadnjim nogama, pravila salto , samo da joj meče ne dira.

Šemso je danas popio više nego inače. Teturao je oko Jagode, malo malo dugačkim okovanim štapom tukao je po okrvavljenoj njušci.

Jagoda je trpila i krajičkom oka pazeći da Šemso ne ulovi njen pogled posmatrala je malo meče, nesvjesno života pred njim što ga čeka. On je još bezbrižno posmatrao nerazumljivu igru Šemse i Jagode. Ponekad oponašajući Jagodu, ponekad Šemsu.

Sve je to podgrijavalo atmosferu.

Jagoda se plašila za svoje mladunče. Znala je da će doći čas kad će da osjeti bezrazložni bijes Šemsin.

Prvi sumrak završio je Šemsin performans kad su ljudi počeli polakoda se razilaze ostavljajući slab bakšiš u masnom šeširu kojim je išao između posmatrača.

„Pih, ni za jednu večeru nema“-bijesnim pogledom gledao je čas u šešir, čas u Jagodu. Jagoda je predosjećala nastavak večeri.

Svratio je u prvu trgovinu, kupio flašu alkohola, odmah je otvorio. Povukao dobar gutljaj bijesno se stresao i zagalamio.

„Zapamtićeš ovo veče kunem ti se“-upućivao je prijetnje medvjedici ne pogledajući u nju, navijajući novi gutljaj.

Uskim seoskim putem Šemso, medvjedica Jagoda i malo meče laganim korakom su utonuli u mrak. Šemso je dobro poznavao ove krajeve. Znao je pojatu gdje će moći prenoćiti.

„Tam, tam, tam“- kucalo je srce u Jablanka dok se približavao usmljenoj pojati. Nadao se da će unutra pronaći sijena da bi mogao zanoćiti. Bojao se ali nije bilo drugog izlaza. Nikoga nije znao gdje bi mogao potražiti prenoćište.

„Tam,tam, tam, tam,...“ludim ritmom je lupalo srce koje je Jablanko čuo kao nika do sad.

Oprezno je odgurnuo vrata, sačekao tren, očekujući nekakav odgovor. Kad ga nije dobio utaonuo je u mrkli mrak usamljenje pojate. U mraku je u jednom ćošku napipao manju hrpu sijena. Rukama je namjestio „posteljinu“, uzeo vojničko ćebe, umotao se u njega i sklupčao se u mali nepravilni krug. Nabacao je malo sijena po sebi i ćebetu ne bi li mu bilo toplije.

Kroz rasušene daske u daljini je nazirao svjetla. Nedostajala mu je topla peć, treperavo svijetlo. Mnogo šta mu je nedostajalo ove noći.

„Ta tam ta tam tam ta tam“-doboš Šemsin parao je noć.

„Igraj mala na colove, daću kola i volove......“-salijevao je Šemso iznova jeftini alkohol u promuklo grlo i zatim bi nastavljao pjevati .

„Ti si kriva, ti si kriva“-ponavljao je riječi upućene medvjedici ne gledajući u nju.

Jagoda je isuviše dobro shvatala negove riječi i prijetnje. Utjeha joj je jedino bilo mlado meče. Ipak bila je zabrinuta za njega. Šta ga čeka. Pred očima joj je još dolazila slika dok je Šemso u bijesu na mrtvo prebio Miška. Ogromnog dobroćudnog medvjeda koji mu je godinama kruh zarađivao.

„Tam,tam, ta, ta tam ta ta tam tam ta“-stapalo se u noći.

Jablanko je zadrijemao, malo se zgrijao i zaspao. Bojao se. Ali bio je sretan. Navukao je pletenu šarenu kapu sa kićankom još više na glavu, ušuškao se i utonuo u san.

Sanjao je toplu sobu, toplu večeru. Sanjao je sjajnu zvijezdu sa jelke iz robne kuće.

Sanjao je dan kad su iz grada posjetili njegov dom. Sanjao je tople ruke dok mu na glavu stavljaju pletenu kapu. Kićanka pred njegovim očimakao da je plesala, rasla sve više , dok nije postala Snješko Bijelić što ga je štipao za tabane. Trgnuo se.

Nije znao koliko je spavao. Hladnoća ga je razbudila. Nije nigdje nazirao svjetla u noći pa je zaključio da je ponoć prošla.

„Tam, tam ta ta tam ta ta“-odzvanjalo je tihom noći.

„Šta je sad?“- skočio je Jablanko Grotnić.

U daljini se čuo doboš, nekakvo mumlanje, galama i promuklo pjevanje.

Jablanko se sav upeo da čuje šta se događa. Buka i galama se približavala.

„Pa neće sad valjda ovamo?“-paničano se uspremetao Jablanko.

Nakon nekoliko minuta galama je bila nadomak pojate.

Jasno je razaznavao čovječiji glas, koji je promuklo pjevao neke nesuvisle pjesme, i nekakvo tiho mumlanje. Pomislio je da su to neki čovjek i pas. Strah je paralisao njegove misli.

Otvoriše se vrata. Ogromna crna silueta banula je u pojatu. Nešto veliko skliznulo je u pojatu.

Jablanko je vrisnuo. Uplašena Jagoda zamumlala je i sama uplašena pojurila na vrata. Na vratima je naletjela na Šemsu. Oborila ga na zemlju. Šemso i sam iznenađen brzo skoči, uhvati medvjedicu, udari je štapom par puta da je umiri.

Nevoljno medvjedica i meče uđoše u pojatu. Iza njih je teturao Šemsu.

Jablanko je uplašen drhtao dok je mala povorka ulazila.

„Ko si ti?“.hrapavim glasom uputi Šemso pitanje neznancu u pojati.

„Ja sam Jablanko, a ko ste vi?“-uplašeno odgovori i upita Jablanko.

„Neki klinac“-kao da se obrati medvjedici.

„Mi smo putujući zabavljači, šta radiš ovdje sam u noći.“-nastavi Šemso.

„Tražim svoj put“-sad već mirnijim glasom odgovori Jablanko.

„Na lošem si putu, ako ga ovdje tražiš. Nam su poznati svi putevi u ovom kraju. Ovdje nema dobrog puta“

„Ipak, ja sam tek počeo da ga tražim. Siguran sam da postoje bolji putevi od onih na koijma sam bio“

Šemso iz nekakvog zelenog ranca izvadi, fenjer upali ga i slabašna svjetlost konačno upozna aktere ovog dijaloga.

Jablanko nije skidao pogled sa medvjeda. Bilo ga je strah, ali bilo mu je nekako žao tih naizgled  putujućih umjetnika.

Šemso iz ranca izvadi neki bajati hljeb baci ga medvjedima, uze jedan svježiji komad za sebe i tek nešto malo preostalog alkohola. Jablanko je njih gledajući takođe ogladnio, ali nije posegnuo za komadom hljeba iz kofera. Pred njim je bio dan pun neizvjesnosti.

Medvjedi su se skupili u klupko i činilo se da spavaju. Jablanko im je na tren zavidio. Zavidio na toplom krznu.

„Bojiš li se katkad medvjeda“-upita Jablanko Šemsu.

„Ni ja nisam htio ovim putem, ali valjda je bilo tako zapisano. Moji su roditelji stalno mijenjali mjesta, putovali od vašara do vašara, od varoši do varoši, od palanke do palanke. Nije bilo uslova da se školujem. Ja sam oduvijek bio Rom međedar. Naravno da sam se bojao medvjeda oduvijek, ali sam strah počeo liječiti alkoholom, stalnim batinanjem, pa smo došli u situaciju da su se oni bojali mene, a ja njih ali ja sam alkoholom strah pobijeđivao, a njima je preostala zavisnost od mene. Za drugačiji život oni ne znaju.“-odgovori detaljno Šemso.

„Šta će jednog dana biti sa njima?-nastavi Jablanko sa pitanjima.

„Ne znam, ne znam ni šta će biti sa mnom. Ne znam koji će mi konak zadnji biti, ko će mene pokopati. Za njih ništa dobro ne mogu predvidjeti. Nasljednika nemam, a oni bi u šumi ostali gladni. Ovim poslom niko se više i ne bavi. Nema tu kruha više.“-završi Šemso iskapi ono malo alkohola što je u flaši ostalo.

Jagoda, umorna stara medvjedica, osjećala je neobjašnjivu slabost kao nikad do sad. Još jače se priljubila mladom mečetu koje je bezbrižno spavalo. Kroz glavu su joj promicali svi oni prašnjavi putevi, svi oni sjajni i nakićeni vašari, sva poniženja i batine. Osjećala je kako se zvjezdano nebo lagano spušta, kako svojim teretom pritišće umorno obamrlo tijelo. Svaka masnica je boljela, svaka uvreda pekla. Hladna karika provučena kroz nos naglo je rasla, hladila se nekako prebrzo. Zamućeni pogled kroz kariku zaustavio se na mečetu. Suza u oku zaleđena osta neiskazana. Jagoda je svoj put završila.

Jablanka probudi dodir vlažnog jezika na licu. Trgnuo se. Nad njim stajalo je meče, kao da ga je željalo probuditi i povesti. Ustao je. Stara medvjedica je ležala , a nedaleko od nje i Šemso je ležao u nekakvom čudnom položaju.

Jablanko je oprezno prišao Šemsi. Pokušao je da ga probudi. Staklasti pogled uplašio ga je koliko i hladnoća njegovih ruku. Šemso je bio mrtav. Pronašao je svoj posljednji konak. Jablanko se uplašio. Bezuspješno je dozivao starog, surovog i na smrt uplašenog međedara Šemsu. Pogledao je na medvjedicu. Bilo mu je sumnjivo njeno mirno ležanje dok je meče skakalo oko nje i pokušavalo da joj privuče svoju pažnju.

Jablanko se uplašio. Oprezno je prišao medvjedici. Pogled iz blizine jasno mu je ukazivao na smrt medvjedice Jagode.

Jablanko je prišao mladom mečetu, skinuo je svoj šal obmotao ga oko njegovog vrata. Zagrlio ga jako. Meko toplo krzno uzbuđeno je disalo dok je Jablanko jecao, gušeći se u suzama. Bio je uplašen. Nije znao šta da radi.

„ E moj jadniče. Isti ko što sam i sam. Nejaki i slabi obojica. Šta da radimo? Ljudi ti nisu ništa dobro donijeli, a ni u šumu ne možeš, a ja na svijet došao bez ljubavi, od ljudi bježim. Nas dva na ovom svijetu nemamo ništa osim tuge i muke zajedničke. Hajdemo“-usta i pođe ka svom koferu.

Na brzinu pokupi stvari u kofer i uputi se ka izlazu. Za njim je meče gledalo, dugo i neodlučno. Osvrnu se na majku Jagodu, okrenu prema izlazi i potrča za Jablankom.

Dva mlada i nejaka bića, djelovala su nestvarno u rano januarsko jutro. Prst sudbine ili šta spojio je dva svijeta, dva života i jednu muku u tek jedan neobični performans tragova u snijegu.

Pozdravlja Vas mandrak72, savjesni čitač tragova, tumač slabih i nejakih.

Davno je to bilo. Bar mi se čini tako daleka 1991-a godina. Negdje u kupeu brzog voza na relaciji Novi Grad-Banja Luka. U toplom kupeu sjedio sam do prozora i posmatrao kako brzo promiču stabla, livade, kuće..... Stvarno je bilo brzo. Udobno zavaljen u sjedištu na granici sna slušao sam žamor razgovora koji je tekao nekako ovako.

"Eh kakvo sam ja odijelo imao. Kad sam prvi put ugledao svijet, onako nag i uplakan imao sam odijelo. Nisam ga sam birao, a bilo je lijepo i u njemu sam se tako lijepo osjećao"-polutihim sjetnim glasom punim melodike jedan stariji gospodin pričo je.

Nisam obratio pažnju na njega, ali bilo mi je mrsko otvoriti oči i pogledati gospodina koji je pričao. Činilo mi se nevažno pričati o jednom odijelu.

"Rastao sam, i ono je bilo tu. Rasli smo zajedno ja i jedno lijepo odijelo."-nastavio je gospodin Paun.

Pokušao sam da zaspem, ali glas gospodina Pauna je bio takav da je tražio da ga slušamo. Otvorio sam prvo jedno, a zatim i drugo oko. Malo sam se uspravio na sjedištu i bolje pogledao gospodina Pauna.

Gospodin Paun bio je uglađenih manira. Uredno začešljana sijeda kosa njegovom licu davala je jednu posebnu dozu ozbiljnosti. Kaput malo demodiran, ali uredno čist i sa zakrpama na laktovima rukava govorio je o boljim vremenima odijela gospodina Pauna. I sam nesvjesno uvučen u priču nastavio sam da slušam.

"Uvijek bi primjetili kako imam lijepo odijelo. Prijatno sam se osjećao u njemu. Bilo je to odijelo za sve prilike, za sve ukuse. Budilo je u meni samopouzdanje i ja sam se bio navikao da je ono uvijek na meni."-zastade gospodin Paun i pogledom kroz prozor kao da nas napusti na tren. Malo je ćutao. Zatim se okrenu prema meni kao da se meni želio obratiti.

"Činilo mi se u oblacima hodam. Imao sam lijepo odijelo, nisam mnogo pažnje poklanjao okolo sebe. Mislio sam da u mene svi gledaju zbog moga odijela. A onda."-gospodin Paun zastade.

Na momenat mi se učinilo da je izgubio volju za pričom. Sad sam ja bio nestrpljiv.

"Gospodine Paune, šta se desilo sa odijelom?-upitah ga pomalo nestrpljivo.

"A onda su se oblaci razišli dragi moj mladiću. Odijelo kao da je nestalo. Kao Kraljevo novo ruho. Samo su ostali nejasni tragovi da sam imao lijepo odijelo. Počeo sam da bježim od ljudi. Da se skrivam od ljudi i žalim za odijelom lijepim i neponovljivim kao za mene šivanim. Moje lijepo odijelo sad je samo sjećanje, stalno pred očima ali neuhvatljivo kao san. Najljepše odijelo nekad sam imao, a sad više ne."-u tom momentu gospodin Paun ustade, stavi šešir na glavu, kimnu glavom u znak pozdrava i izađe is kupea.

Stigli smo u Banja Luku. Skočih i ja za ostalim putnicima.

"Bože kako put brzo prođe"-pomislih na gospodina Pauna. U gužvi hodnika u vagonu šešir gospodina Pauna izmicao je i nestajao u gomili koja je hrlila u užurbani život. 

Pogledao sam oko sebe. Svi su nosili odijela. Ni ja nisam bio nag. Imao sam odijelo i dan danas ga nosim. Gospodin Paun ubzao mi je brzi voz na relaciji Novi Grad-Banja Luka te 91-e godine.

Pozdravlja Vas mandrak72, odijela urednog i solidnog starog krojača života.

"Poštovani gledaoci dobro večer. Evo nas i Vas u našoj jubilarnoj 100-toj emisiji "Svjedoci rata". kao i uvijek s nama u studiju je novi zanimljivi gost. Ostanite s nama narednih 30-tak minuta. Za početak reklama našeg sponzora" - dobro poznati džingl prekinuo je najavu emisije.

"Pašteta od kvaliteta"-odzvanjao je u ušima završni slogan ekonomsko propagandne poruke.

"Nakon ove reklame našeg sponzora vratimo se našem i Vašem gostu"-naglašenim populističkim tonom voditelj nastavi emisiju.

"Evo pokušaću u nekoliko riječi da predstavim gosta. Iako s godinama mlad, bogatog je iskustva. Dolazi nam iz radničke porodice, gdje su svi njegovi pretci s teškom mukom krčili sebi put kroz život, nastojeći potomcima osigurati izvjesniju i bolju budućnost. Mađutim našeg gosta još vrlo mladog život odvaja od roditelja. Oca nije ni upoznao. Majka je jednom prilikom otišla na pijacu i nije se vratila. Nije uspio saznati ništa o njoj. Raspitivao se bez uspjeha. Težak fizički rad očvrsnuo je volju i karakter našeg gosta. I kao takav eto stigao je u našu emisiju"-završi uvodnu referencu voditelj uštogljeni voditelj, namještajući veliki čvor kravate ispod vrata, koja ga je žuljala i smetala mu ko knedla u grlu.

"Pa recite nam nešto o sebi što smo možda zaboravili u ovom uvodu" - voditelj uputi pitanje gostu.

"Prije svega da pozdravim sve u studiju,kao i sve gledaoce pred TV ekranima. Ovom prilikom bih da pozdravim svoje preživjele saborce. Zovem se Cvjetko. Zaposlen sam u Šumskom gazdinstvu Dumbrava, sekcija Prdipolje. Neoženjen."-pokuša u kratkim crtama da sebe opiše Cvjetko.

"Naravno, uvijek skroman pa i kad je riječ o njemu i njegovoj hrabrosti. Recite nam gospodine Cvjetko da li ste zadovoljni poslom koji radite?-upita voditelj Juriša Pozadinović.

"Pa ne mogu da se žalim. Najvažnije da nisam gladan. Imam veliko društvo na poslu. Posao je težak. Znate i sami rad u šumi nije lagan i naravno uvijek postoje opasnosti, ali kome je danas bolje. Teška su ova vremena."-odgovori Cvjetko povremeno zakrećući glavu lijevo-desno ne znajući u koju kameru da gleda.

"Vi ste se dobrovoljno javili. Recite nam nešto o tome"-nastavi juriša podigavši naočale na nos povelik i crven. Oči kao da mu se smanjiše.

"Tako je. Vidio sam da svi moji drugari idu, pa reko nije u redu da ja sam ostanem.Šta ću unucima poslije da kažem. Branila se zemlja. Nisam mogao da izostanem."-malo nespretno frknu kroz nos Cvjetko.

"Ispričajte nam za podvig kojim ste odlikovani?"-nastavi da podiže tenziju Juriša.

"Pa šta se tu ima da priča. Začula se pucnjava. Skočio sam ko oparen. Strka gužva, ranjeni na sve strane. Nisam se ni snašao jedan par ruku držao me je za vrat. Mahinalno sam ga nabacio na leđa i kroz gužvu i metež izvukao jednog visokog starješinu. Nosio sam ga dugo vremena dok me umor nije stigao, te sam i sam klonuo."-odgovori Cvjetko.

"Može li se znati o kome našem visokom strješini je riječ?" - pitanja su letjela jedno za drugim.

"Naravno riječ je o majoru Prodanović Poguziji"-šturo odgovori Cvjetko.

"A sad malo da odmorimo uz poruke našeg slijedećeg sponzora"-najavi voditelj. 

Nakon reklame Big Bull proizvoda nastavljena je emisija.

"Gospodine Cvjetko recite nam kad ste se najviše uplašili, mislim ako ste se ikada uplašili"-novim pitanjem Juriša je nastavljao emisiju Svjedoci rata.

"Pa mnogo sam se puta uplašio, bilo je tu pucnjave, granata, ali jednom sam se tako uplašio da nisam mogao spavati. Evo kako je to bilo. Bližio se kraj rata. Svega je ponestajalo, pa bogami i hrane. U našu jedinicu navraćale su nekakve visoke starješine. Dosadila im riža. Ispod oka čudno su me gledali, čujem kako su spominjali mnogo mesine. Čak su mi nekakvi nadimak dali, čini mi se biftekom me zvali. O bože kako sam se ulašio tada kad su tako kazali, pa oni bi mene dok trepneš smazali. Ali eto neka sreća spasi mene."-u dahu Cvjetko referisa.

"Šta nam imate za kraj reći?".

"Moje malo konjsko srce večeras je ispunjeno radošću. I tako ja stig na kopisuvu međunem tama. Izvinite ja počeo konjski pričati sa vama. Kad se sve sabere i oduzme ostao sam ono što sam oduvijek i bio. Još jednom hvala na pozivu u emisiju"-završnim riječima se obrati Cvjetko širokom auditorijumu.

"Hvala Cvjetko, iz režije mi javljaju da namje vrijeme isteklo. I još samo toliko da Vas pozovem u slijedeću emisiju u kojem nećemo imati gosta jer veličanstveno je obilježio kraj posta, svojim gestom je privukao našu pažnju, žrtvovao se i pao po ražnju. Dragi gledaoci to bi bilo sve za večeras. Gledajte nas opet. Laku Vam noć"- u najboljem maniru voditelja kviskoteke Juriša završi emisiju.

Pozdravlja Vas umorni mandrak72, zapisničar duševnih boli i sitnih nepravdi.

Dugo sam je gledao. Njena šutnja bila je znak da je tužna. Podigla je pogled. Oči pune suza nisam mogao da se suzdržim. Privio sam je na prsa. Dugo je dugo jecala.

Gledao sam u daljinu. Znam koliko se bojala nedjelje. 

Da sutra je bila nedjelja. Pokušao sam da objasnim.

"Nemoj da to uzimaš suviše lično. Mi te volimo."-hrabrio sam je.

Ništa je nije moglo smiriti. Ćutala je i drhtala. I sam sam bio pogođen njenom tugom.

Bila je strankinja. U naše male živote unijela je veliku pometnju.

"Znam da sam debela, okrugla, da svi muškarci jure za mnom, ali nikad se neću navići"-iznenada progovori.

Ćutao sam i sam.

Vraćao sam se godinu unazad. Kao da je danas bilo kad je došla. Toliko uzbuđenja u jednom danu mogla je samo ona da nam donese.

U mislima sam premotavao slike od prije godinu. Isto je bila nedjelja. Skupilo se društvo. Utakmica je bila dogovorena. Likovi mi još titraju pred očima.

Krmača je bio golman. Nisam se nikad usudio pitati odakle mu nadimak. Svojim ogromnim i dugačkim rukama kao vjetrenjača stajao bi na golu. Bio je visok preko 2 metra.

Mare je takođe  bio golman. Bio je pouzdan golman. Stidljiv i povučen u stvarnom životu, ali na golu u aždaju se pretvarao.

Hare Jare bio nam je posebno mio. Lijepih krivih kovrčavih nogu oduzimao nam je dah dok bi izvodio slobodan udarac. Gegao se s jedne noge na drugu, polagano, birajući idealnu putanju lopte, pozicije golmana i živog zida. Mislili smo da se tako izvode slobodni udarci, pa smo svi mi mlađi njega oponašali, pa je s vremenom fudbalska utakmica počela da liči na vašar gusana. 

Žiri, ili žirafa je nadimak dobio zbog dugog vrata. Glava bi mu virila iznad prečke.  Brzo je odustao od fudbala.

Mićo bomba. Zbog njega smo bježali na suprotnu stranu tribine kad bi on išao u napad. Bojali smo se njegovog jakog šuta. Jednom prilikom je polomio obe ruke Žiriju kad je izvodio penal. Istina upozoravao je Žirija da se skloni sa gola, ali..

Veljo Bekenbauer, predivne kovrčave kose, zulufa kao muzičari iz sedamdesetih bio je prava slika fudbalera Bundes lige. Donio je Njemački stil fudbala u našu ulicu. 

Moga ujaka Vladu su na tribinama svi voljeli, vjerovatno zbog varenike koju im je svakodnevno isporučivao. Navijač Hajduka i obožavalac Zlatka Vujovića bio je odličan fudbaler. 

I mnogi mnogi drugi. Ali nama je najveći problem bila sportska oprema. Tačnije nismo imali tih problema, nismo je imali uopšte. Plave platnene patike bile su naša najjače oružje. Kružile su s koljena na koljeno. Tačnije s noge na nogu. Nije bio važan broj. Bile bi razglavljene nakon jedne utakmice. Yassa šorcevi, nisu kružili s guzice na guzicu. Bili su obavezan dio nastave u školama. Od dresova njabolje se pokazivala obična bijela potkošulja na jednoj strani terena, a druga strana bili su takođe jednoobrazno razodijeveni do pasa.

Bilo je tu svega. Topot stopala odjekivao bi sa Sredelja, proplanaka u sred šume. Prdivno mjesto koje je prorodna selekcija predodredila da bude sportski megdan zaljubljenika u fudbal. Odjekivalo bi nadaleko, topot stopala, udarci dlanova po golom tijelu proplanaka i graje nas mlađih ko će loptu da donese.

Da u Nedjelju na Sredelju.

Lopta nam je predstavljala problem. Nijedna se nije mogla dugo održati. A onda je došla ona.

Švabica.

Unijela je dašak savremenog fudbala u našu malu sredinu.

kako su je srčani napucavali. Kao sav bijes skupljen zbog Kozare, grmeča, Sutjeske, Dalibora i partizanske eskadrile....

Na tren sam se vratio . Da bila je tužna, ali zato smo svi mi bili sretni.

Bila je nedjelja. U nedjelju na Sredelju.

Mnogo godina nakon toga na Sredelju se više ne čuje topot stopla, galama oko nabijene lopte u potok. U nedjelu se nečuje ništa na Sredelju. Jedna sjajna generacija fudbalera je iščezla. Igrali su iz ljubavi. Niko od njih nije postao fudbaler, ali jesu ljudi postali.

Teško da bi se mogli svi sada naći, sastati. Jednu partiju odigrati.19:19:56

Svejedno danas je nedjelja. Ma bezveze. Nedjelja ko nedjelja. 

Čim zažmirim na derbiju sam. Takve ljubavi prema fudbalu danas nema niti će biti. Osim lopte i srca ljubav smo za fudbal imali.

Pozdravlja Vas mandrak72, fudbalski veteran, berač gljiva pokraj pustog Sredelja.

P.S. kopačke nisam okačio o klin. Jednostavno nisam ih ni imao.

Evo jedna slika za početak. Meni se dopala od prve, ne znam za Vas. Proteklu godinu dana pratila je moje postove. 

Prođe još jedna godina životnog ciklusa. Nastojao sam sa Vama podijeliti emocije, humor, volju i nevolju sve ovo vrijeme. Bilo mi je zadovoljstvo sve ovo vrijeme. 

Iskreno neki hobi baš i nemam zbog nedostatka vremena, ali mjesto gdje sam se prijatno osjećao sve ovo vrijeme bio je blog.rs. Mnogo mnogo dobrih stvari sam pročitao ovdje. Na neki neobičan način upoznao sam mnoge od Vas. 

Svaki početak je nemušt i težak, svaki korak nesiguran i trom. Međutim poslije je postalo sve lakše. Na ovom se mjestu relaksiram i opuštam.

Nažalost za ovih godinu dana nekoliko jako intersantnih ličnosti je otišlo, a šteta imali su šta reći. Nadam se da je to samo privremeno. Međutim dolazilo je uvijek novih i intersantnih likova. Valjda je tako i u životu. Bilo je smijeha i suza. Nažalost i ostalih stvari koje ne pominjem.

Ovim postom bi se htio zahvaliti svima Vama na razumijevanju, podršci, lijepim riječima koji su me naprosto tjerali da kažem još ovo, ovo i ovo... Koliko sam uspio da Vam svojim postovima zadržim pažnju , ne znam, ali obećavam IDEMO DALJE.

Ovaj mali jubilej mnogo mi znači. I zato Hvala Vam na razumijevanju.

Živjeli Vi meni sto, šta sto , dvjesto godina.

Žena je kolače spremila, biće ića i pića. Dobrodošli na proslavu. Živjeli!!!!

Jednom davno tri namjernika. Pustolov, ratnik i učitelj zastadoše da prenoće na jednom brdu. Pričali su do dugo u noć. Opčinjeni ljepotom jutra koje se budilo odlučiše da ostanu tu gdje su zanoćili. Zavjetovaše se na bezuvjetno prijateljstvo i istrajnost. Potvrdiše to sitnicama koje su ih obilježavale, zapakovaše u neki stari ćup i pohraniše u zemlju.

Slijedećeg jutra probudiše se. Bijahu pretvoreni u tri prelijepa, vitka mlada hrasta. Raspoređeni kao da štite jedan drugom leđa, bezuvjetno vjerujući jedan u drugog.

Na Svetog Iliju na mjestu gdje su pohranili ćup iznikla je crkva. 

Ljudi se sjatiše na mjesto čuda. Vjerovaše da je samo čudo izgradilo crkvu.

Od toga dana na Svetog Iliju pred crkvom se odvijao vašar.

Prolazila su vremena, mijenjali se ljudi i neljudi. Jedni su dolazili drugi odlazili, a njih tri i crkva ostajali su na svome mjestu.

Prije nekih dvadeset i dobar kusur godina i ja sam kao dijete bio tu na vašaru.

Danima prije vašara slušao sam o njemu. Do tada nisam bio na sličnom mjestu, pa je stim i uzbuđenje raslo. posebno me je privlačila lutrija. Maštao sam o dobicima. Čim bih oči sklopio odmotavao bih hartiju u kojoj je bio zamotan dobitak. San bi uvije prestajao onog momenta kad bih trebao da ugledam poklon.

Kao da je juče bilo. Mile, Stevo, Vera i ja. Prašnjavi put vodio je do crkve. Mnoštvo svijeta tiskalo se oko same crkve. Dječurlija se bila zabavljala sa štandovima sa šarenim sitnicama, igračkama. Posebna graja ispunjavala je prostor oko lutrije.

Atmosfera podgrijavana stalnom grajom dostizala je vrhunac.

Položih dinar i duboko zavukoh ruku u kartonsku kutiju, izvukoh zamotuljak i udaljih se od gomile da na miru vidim ono što sam danima očekivao da ugledam, ono što mi je i u snovima bilo je prekinuto.

Grozničavo sam odmotavao poveliki zamotuljak zgužvane hartije da ugledam nagradu.

Danas kad se sjetim svog uzbuđenja oko toga vašara, blago se nasmijem.

Danas me je posao naveo da odem na jedno mjesto, sa kojeg sam otišao pomiješanih osjećaja od prije dvadeset i dobar kusur godina.

Porušeni stubovi ležali su po ledini. Pogled uz padinu pružio mi je pogled na crkvu.

Protekli rat je zauvijek iz prašine izbrisao korake Mile i Steve. 

Groblje je bilo pusto. Sav raskoš podignutih nadgrobnih spomenika tužno je odisao ovog jutra.

Pred crkvom su i dalje stajala tri hrasta. Ogromni veliki hrastovi još su se držali. Crkva je obnavljana. Ali sve je bilo prazno. 

Stajao sam sam pored crkve. Pokušavao sam da na tlu pronađem tragove svih onih bezbrižnih godina zamotanih i odbačenih u nekoj zgužvanoj hartiji. Nigdje da trag pronađem, da sam nekad bio tu. 

Tri velika stara hrasta i dalje u stajala kao i davnih osmadesetih. Napravio sam i krug oko crkve. Od tragova ništa.

Pri ulasku u auto morao sam da skinem ono blato što sam pokupio kraj groblja kad sam prolazio. Isto onakvo kakvo uvijek donesem na cipelama sa sahrane.

Šta je bila želja Mile i Steve tog vrelog avgustovskog dana ne bih mogao ni da naslutim?

Šta je krio njihov zgužvani zamotuljak hartije? Da li im se bar djelić želja ispunio toga dana?

Može li lutrija života da se tako poigra sa životima? Ne znam.

Kvar u knjizi kvarova ili bih to mogao da nazovem knjiga kvarova života pod brojem 1614 bolno me je vratila na meni veoma drage osobe s kojima sam maštao, planirao.

Nisam našao ni djelić tragova da smo nekad bili ovdje. Da li smo i bili? 

Možda će neko negdje u kori ili godovima hrasta naći sve naše želje, očekivanja. Možda i ne svejedno. Lutrija života možda je tako htjela.

Možda je i jutros htjela da budem tu. 

Moja lutrija izgleda bila je dobitna. Hvala joj.

Pozdravlja Vas mandrak72, istraživač slučajnosti, zgužvane hartije i nereda.

Gospodin Blagoje, vrijedni zanatlija imao je veliku želju za predstojeće praznike. Nije mnogo zarađivao kao obućar. Želja mu je bila da bar jedan dan ima dovoljno posla da može svojim najmilijim da kupi novogodišnje darove.

Živio je skromno sa suprugom Milom i četvoro male djece.

Nakon skromne večere svirao bi violinu svojoj porodici. Mnogo je volio da svira. Naravno i svi u familiji su to voljeli. Svirao je tako lijepo i nježno da se ponekad činilo da su kilometrima daleko. Toliko slikovito je putovo violinom da su se radovali svaki put kad bi on uzeo violinu.

Svirao je i ove noći. Dok je svirao mislio je o želji da ima bar jedan dan posla toliko da zaradi svima za poklone. Muzika je dugo u noć ispunjavala njihov mali skromni topli dom. Kad  su umorna dječica zaspala Blagoje je nastavio da svira za sebe, za svoje želje.

Nije znao da je iza ponoći zakoračio u svijet želja. Njegova želja prenešena muzikom bijaše zapisana u notes.

Dan uoči praznika bila je kao i svaka druga u njegovom radnom danu. Pogledom bi odlutao kroz prozor. Zabundane gospođe sa neobičnim šeširima promicale su noseći mašnicama ukrašene poklone.

"Ništa od mojih poklona"- mislio je Blagoje.

Ostavio je posao, uzeo violinu i zasvirao. U tom času u radnju je ušla jedna gospođa.

"Gospođo Nožinić, šta mogu učiniti za Vas"-upita je susretljivo, odlažući violinu.

"Zašto ste prestali svirati? Čula sam muziku i svratila da poslušam. Samo nastavite.

Blagoje uze violinu i nastavi. Nije mogao da ne pomisli na želju. Muzika je bila omamljujuća. Nakon što je završio gospođa Nožinić ga iznenadi.

"Molim Vas da mi popravite obuću. Znate snijeg je i nije dobro ako su noge mokre. Divno svirate, možda biste trebali da se posvetite muzici"-završi gospođa Nožinić.

Ostavi mu obuću i ode.

Blagoje je gledao u svu tu obuću koju mu je ostavila gospođa Nožinić. Pedeset pari obuće bilo je pred njim.

Obradovao se i navalio na posao. Radio je brzo, ali posao je bio ogroman. Sat je brzo proticao. Nije dizao pogleda. Noć je poklopila malu varoš. Ugasila se vatra u peći. Ruke su mu promrzle radeći. Nije osjetio bol.

Jedna kuća je do dugo u noć ostala budna. čekali su i čekali. Umor je savladao male glavice, koje su čekale Blagoja da im zasvira za laku noć.

Ali Blagoja nije bilo. radio je neumorno. Čarolija Novogodišnje noći izgubila je smisao.

Blagoje je stigao u rano jutro. Zaradio je toliko neophodan novac, ali poklone nije stigao da kupi. Sve je bilo zatvoreno. Bio je nemalo razočaran dok je išao kući.

S vrata su ga dočekale raširene dječije ručice. Bile su sretne što je došao. Za poklone nisu ni upitali. Bili su sretni što im se vratio. zamolili su ga da im odsvira nešto.

Malo se zbunio, htio je da im kaže za posao, za poklone, ali nije stigao. Uzeo je violinu u ruke. Ali nije išlo.

Pokušao je da objasni za gospođu Nožinić, za ogromni posao na njenim cipelama.

Gospođa Nožinić stonoga je bila prevelik zalogaj za nježne cvrčak Blagojeve ruke.

Sve su razumjeli. Razumio je i on. Čarolija Novogodišnje noći je svaki dan u nama. Nisu potrebni pokloni. Razumijevanje je najveći poklon. On ga je dobio.

Nije više mogao da svira, ali radost kad ga ugledaju na vratima bila je itekako veća.

"Moram drugi put razmisliti o željama prije nego je pomislim"-sjetno za sebe pomisli Blagoje.

Nikad ne reci zbogom Brucee Lee

Powered by blog.rs. Design by WPThemes.Info  Converted to use with LifeType by James Huang. Valid XHTML and CSS