[ Smijehom protiv uroka ] 12 Januar, 2009 21:00
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

Živio jednom jedan Petar. Ništa pretjerano luksuzno, ni pretjerano sirimašno. Jednostavno pretjerano skromno.

Pretjerivao je u svemu. Goste bi šopao kao puricu pred praznike.

Na poslu je pretjerano revnosno radio. Toliko je pretjerivao da je uzimao posla za nekoliko dana i ostajao do kasna da završi.

Ujutro bi popio par kava mada je znao da pretjeruje, ali ona mu je davala snagu da izdrži u svakodnevnom pretjerivanju.

Pretjerivao je i u odnosu prema kolegama na poslu. Njegov pretjerani rad naveo je šefove da pretjerano povećaju norme.

Pretjerao bi svoj automobil na besplatno parkiralište van grada i onda se gradskim prevozom vraćao u centar pretjerano brzo.

Bio je strastven ribolovac. Pretjerano.

Nikad nije bio zadovoljan ulovljenim. Kad bi opisivao svoj ulov pretjerivao je do te mjere da bi izjavio da je nakon izlovljene ribe u vodi ostala dobra rupa.

Naravno nisu mu vjerovali, ali mu se nisu ni suprostavljali mišljenjem. Nisu imali vremena da slušaju njegovo pretjerano hvalisanje.

Jednoga dana njegova supruga mu reče:

 „Dragi moj Petre. Pretjeruješ. Izgubićeš prijatelje Petre. Čemu sav ovaj život kad ostaneš sam Petre“-preklinjala je svoga Petra.

„Sad ćeš vidjeti ko pretjeruje. Evo za sat vremena kod nas će se skupiti sav komšiluk, ma šta komšiluk, sva rodbina. Pa ćeš vidjeti kakav je Petar čovjek.“- i ode.

Žena je po kući poslovala i spremala ručak. Kad bi vrijeme ručku počela je da doziva Petra.

No Petar se nije javljao. Pošla je u gražu gdje je on po čitav dan nešto radio.

Prizor koji je zatekla šokirao je. Petar je visio na konopcu obješen.

„Petreeee. Petreeeeeee, šta uradi crni Petreeee?- iz sveg glasa jaukala je Petrova žena.

U tili čas u Petrovom se dvorištu okupila sva sila svijeta, komšija, rodbine, poznanika i prijatelja.

U tom se momentu Petar nasmija i reče ženi.

„Eto jel vidiš sad ko pretjeruje. Vidiš li samo šta se svijeta skupilo za samo sat vremena kod tvoga Petra“-skinu on konopac koji je vezao oko struka i samo ovalš oko vrata. Doskoči na zemlju i poljubi svoju ženu.

Žena briznu u plač.

„E sad si svaku mjeru prešao Petre.“-plakala je Petrova žena.

Komšije kad su vidjele šta se dešava okrenuše se i jedan po jedan napustiše Petrovo dvorište. Ostaše njih dvoje sami. Žena je i dalje plakala, a Petar je likovao.

„Sad sam tebi pokazao, a sad ću svima njima“-ponovo se vrati u garažu.

Njegovu ženu nakon nemilog događaja nije više zanimalo Petrovo zanimanje u graži.

On je neumorno radio, tri dana bez prestanka, nije niti jeo niti pio. Treći dan reče ženi:

„Ja sad odlaazim na more. Na pučinu. Uloviću ribu kakvu niko do sad nije ulovio. Pa ću svima da im pokažem ko je Petar“-uze brodicu, spremljenu mrežu i isplovi.

Dok je pleo mrežu u garaži Petar je razmišljao.

„Moram plesti krupniju mrežu. Što da se zamajavam sitnim ribama“.

.Kako god bi počinjao uvijek mu se činilo da je mreža sitna i da će ga samo usporavati u poslu dok vadi sitnu ribu čekajući da ulovi najveću ikad.

Kada je napokon pomislio da će mreža biti dovoljna. Izašao je na pučinu.

Kad god bi nešto ulovio bilo mu je malo. Vraćao bi ribu u vodu, ponovo prepletao mrežu praveći krupniju i krupniju i odlazio bi dalje i dalje na pučinu.

Nakon toga niko ga više nije vidio. Pričalo se da je negdje usred Tihog okeana, da plete neku ogromnu mrežu, a drugi da je na Sredozemnom moru u borbi sa nekom ogromnom ribetinom. Svejedno priče su kružile a od Petra ni traga ni glasa.

Priče o njegovim podvizima prevazilazile su i najveća Petrova pretjerivanja. Neki su i cunami povezivali s Petrom.

Kako god, Petar je svima nama pokazao. On je jednostavno Pretjerani Petar.

Ako se kojim slučajem prilikom kupanja negdje na moru upecate u mrežu Pretjeranog Petra ne brinite. Ako ste sitna riba s lakoćom ćete proći kroz njegovu mrežu. Ako ste Velika riba, dovoljno velika za Pretjeranog Petra bićete upecani i izlovljeni.

Pretjerani Petar upravo Vas lovi. On pretjerano voli pretjerano Velike ribe.

Velike Ribe čuvajte se. Pretjerani Petar je tu radi Vas, radi sebe i naravno kakva bi priča o moru bila bez nas sitnih riba.

Pozdravlja Vas mandrak72, bezbrižni mornar tople sobe i male posade. Bez pretjerivanja molim.

[ Susreti bliske vrste ] 11 Januar, 2009 21:00
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

„Dobro veče“-metalno ledeni glas sjekao je zrak.

„D..Dobro veče“- zamuckujući odgovorih.

Kad sam ušao u vozilo zaslijepljen svjetlošću farova i svjetlošću sa kontrolne table otpozdravio sam liku koga nisam mogao u mraku da identifikujem.

Udobno sam se zavalio u sjedište.

„Izvini, bio bi red da se predstavim. Kao što ti koristiš lažno ime madrak72, neću iznevjeriti ni ja. Možeš me zvati zvati kako hoćeš, ali ja ću se odzivati samo na žirant81“-predstavi sebe stranac u noći, ali ne onaj iz Masimo Savićeve pjesme, kojeg sam često slušao na jedinom regularnom autoradiokasetofonu u autobusu Autoprevoza Dvor na Uni proizvođača  11 oktomvri Skoplje iz sad BJR Makedonije kojim sam redovno putovao na liniji Novi Grad- Prijedor od 87-91-godine u elektrotehničku školu, koja uzgred da kažem i nije neki objekat bila već je odisla jednom trulom barakom, ali da ne cjepidlačim ako je to njemu odgovaralo prihvatiću želju stranca u noći.

„Čemu dugujem ovu čast?“-više sam mislio na vozilo koje je već bešumno gutalo kilometre, a da nisam osjetio kad smo prešli preko pružnog prelaza gdje je nekada dnevno prolazilo 100-tinjak vozova dnevno.

„Pratim tvoj rad već neko vrijeme. Pod povećalom je. Dotičeš se raznih tema“-obrati se onaj stranac u noći koji je mislio da sam počašćen njegovom pojavom koju još nisam dovoljno dobro osmotrio.

„Gdje sam zasrao? Koga sam počešao gdje ga mati rođena ne češe? Ko je ovaj stranac u noći?“-pitao sam se u sebi premotavajući sve postove objavljene do sad.

„Tvoji postovi su čitani. Svaka tvoje riječ pod navodnike se stavlja. Citira“-žirant81 nastojao je da mi pobliže predstavi svoj nagli dolazak u moj život koji ionako više nije moj otkako sam sebe počeo pronalaziti u gotovo svakom tekstu koji bih objavljivao.

„Još uvijek ne znam ko si, čime se baviš i šta želiš od mene“-obraćao sam se strancu u noći u svome jedinom i najboljem maturskom odijelu sa ispeglanom košuljom, bez kravate sa cvjetnim dezenom ručno rađenim.

„Oprostićeš mi, moj zadatak je specifičan. Šalje me Vlada. Radim na tajnom projektu. Ne znam koliko ti smijem reći, ali ako ti i kažem više od toga molim te da to ostane između nas. Zato sam morao biti tako tajnovit“-ledeni glas tjerao mi je žmarce, komarce i ostalu gamad na leđa.

Pokušao sam da glumim opuštenost. Kad sam se pokušao nehajno nasloniti na sjedište hladan čelik dotaknuo mi je vrat. Mahinalno sam digao ruke u vis.

„Znam da sam srao svašta. To to su samo škrabotine. To ne vrijedi ništa. Preklinjem pustite me, neću više“-dreknuo sam u polutami moderno opremljenog vozila kojem još uvijek nisam mogao da odredim tip, marku i proizvođača.

„Smiri se, nemamo mi ništa protiv tebe, dapače sviđaš nam se. Želimo obostranu saradnju.“-hladni glas bio je hladniji od čelika na mom vratu.

„Nešto ti viri iz košulje“-reče mi.

Rukom na leđima napipah kuku od ofingera koja je virila ispod košulje i kaputa. To je objašnjavalo otkud meni izražena ramena dok sam pred ogledalom vršio posljednje pripreme pred izlazak.

„Samo ofinger. Doktor mi je preporučio da će mi dobro doći da održim ravnu kičmu dok sjedim i pišem za računarom“-lijevom rukom preko desnog ramena izvlačio sam ofinger koji sam zaboravio da izvadim iz košulje kupljene par dana prije moje maturske večeri.

„Ja sam ministar vanjskih poslova. Premijer me je ovlastio za ovaj razgovor. U zemlji odakle ja dolazim imamo jedan problem. Tehnološki napredak je do te mjere umjesto da nam poveća slobodno vrijeme učinio da ga nemamo nikako. Jedino slobodno vrijeme je vrijeme koje provedemo u wc-u.“-započeo je nepoznati stranac u noći da objašnjva svoje razloge dok sam pokušavao da ga bolje pogledam.

Obratio sam pažnju na njegove ruke na volanu ili nečem sličnom kao ručkama na biciklu. Pažljivijim posmatranjem uočio sam da je nosio kožne rukavice sa jednim prstom. Ok bila je zima i rukavice imaju mjesto, ali rukavice kožne sa jednim prstom nisu me se dojmile.

„Kako ti kao ministar nemaš svoga vozača?“-upitah pa se sjetih kako naš Velja Ilić i naravno Džej imaju svog vozača.

„Rekoh misija je tajna.“-osjećao sam njegov pogled na sebi.

Novi nalet straha stresao je još nešto onih insekata koji silaze niz leđa kad je atmosfera napeta. Nikad nisam uspio saznati gdje završe svi ti insekti, ali gotovo uvijek bi stisnuo stražnjicu za svaki slučaj da pokuša još nešto da se s njima prošverca.

„Ne vidim kako bih ti mogao pomoći u tome“-na sve načine sam pokušavao da odgovorima i pitanjima isprovociram njegove stvarne namjere.

„Vidiš, ti si u nekom od svojih postova razgovarao s wc školjkom. Primjetili smo da su građani naše zemlje masovno počeli da odlaze u wc i posredstvom kamera zabilježili smo slučajeve da padneš u nesvjest. Monolozi, dijalozi. Idolopoklonstvo“-nastavi.

„Wc školjka dignuta je na pijedestal, da ne kažemo kao ispovjedaonica sitnih muka. E tu je caka gdje si nam potreban.“-zagolicao je moju pažnju svojim glasom koji je na momenat tako resko sjekao vazduh da sam osjetio paljevinu i piljevinu.

„Slušam.“-gledao sam u put pred sebe.

„Vidiš ti si spomenuo čitanje u wc-u“-kao da je otkrio Ameriku uskliknuo je.

„Ok, pa šta onda i ja čitam na wc školjci. Čitam sve što mogu da dohvatim sa wc školjke, a ponekad kad osjetim da će da potraje ponesem i deterdžent sa pranje veša sa uputstvom na 12 različitih jezika učim strane jezike zlu ne trebalo“-otresito sam odgovorio i pri tome se sjetio posta od prije par dana.

Pažljivije sam mu gledao u lice. Nije se moglo dosta vidjeti. Učinilo mi se da je moglo biti nekako ko mačija guza.

„Da bi smanjili gubitke vremena izazvane zadržavanjem u wc-ima, mi smo zamislili da bi Vi svojim pričama mogli da oblikujte svijest našeg naroda. Sa wc školjkom učinili ste čudo. Nakon Vašeg posta o prozoru, niko više ne zaziđuje prozore na domovima, i šta sve ne. Gospodine mandrak72 Vi ste pozvani da oblikujete svijest jednog velikog i ponosnog naroda i učinićete čast ako prihvatite našu ponudu. Naravno iz svega toga i za Vas će se nešto pomaknuti na bolje.“-vidno raspoloženiji glas stranca u noći negdje na putu.

„Žirante81“-prvi put ga oslovih imenom koji mi je sam preporučio da ga zovem.

Po boji glasa ocijenio sam da mu prija kad ga oslovljavam sa žirante81, te sam tu okolnost nastojao da što bolje iskoristim u daljim pregovorima.

„Žirante81“-zastadoh malo da podignem važnost unaprijed pripremljenih riječi.

„Ja nemam mnogo želja, evo i sad sam nespreman da o njima govorim. Šta konkretno želite od mene. Recite zašto želite da Vas zovem žirant81. Recite mi nešto o sebi da bih dobio na vremenu da procijenim Vašu ponudu“-riječi su kao vodopad šuštale jedna za drugom.

Pokušao sam da zazvučim na momenat odsutno, ali jednostavno nije bilo prostora u vozilu kako bih bio odsutan.

„Pa kao što sam jednom na početku rekao. Mi sve znamo o Vama. Evo jednog poštenog dogovora koji će obuhvatiti Vaše tajne želje“-kožna jakna na njemu škripala je kao stara kapija kad ožeže sunce u avgustu.

„Spremili smo ugovor, kojim bi nam dozvolili da objavimo i izdamo knjigu sa postovima koji budu takvi da oblikuju svijest našeg naroda prema našim potrebama, za protiv uslugu štampaćemo dovoljan broj primjeraka za tebe i tvoje čitaoce. Znam da bi željeli da objavite neke svoje priče. Evo ugovor. Pročitajte pa se izjasnite.“-kožna rukavica sa jednim prstom poturi mi ugovor na čitanje.

Preskočio sam zaglavlje i odmah počeo čitati dio koji se odnosio na tehničke uslove ugovora.

U ugovoru je stajalo da će vlada izdati knjigu u tiražima koliko to god bude tržište tražilo. Naravno i takav će slučaj biti sa mnom. Mogu da dobijem knjiga koliko mi god bude neophodno. Uslov je da oni knjigu izdaju u formatu koji bi bio prilagođen njihovom tržištu. Posebnu pažnju sam obratio na dio ugovora koji se odnosio na to da knjige budu štampane na biorazgradivom i ekološki osviješetnom papiru. Nisam to najbolje razumio, ali sama riječ ekologija me je malo umirila. A format knjige i nije bitan. Ko voli da čita nije bitno da li je džepno izdanje ili tvrdi povez.

„Pa žirante81, mislim da mi advokat ne treba. Gdje da se potpišem.“-objeručke prihvatih prijedlog. Takav se prijedlog ne odbija

„Dovoljno će biti da samo prineseš kažiprst mjestu pored moga imena. Znaš to je sasvim dovoljno“-vidno raspoložen stranac u noći s dobrim vozilom ponudi mi ugovor.

„Učinio sam što je tražio od mene“-zadovoljno sam se naslonio na sjedište.

„Koliko stoji ovakva mašina?“-odmah sam upitao u sebi sabirajući koliko će mi prodatih knjiga biti potrebno da zaradim dovoljno novca.

„Znaš, morao sam kredit da dignem na 20godina. Bavim se takvim poslovima gdje treba prelaziti velike daljine u toku dana pa mi je potrebna takva mašina. Jako je skupa.“-govorljivi žirant81 pokušavao je da mi da odgovor.

„Stigli smo. Hvala na saradnji. Na naše i Vaše obostrano zadovoljstvo ispunićemo sve dogovoreno iz ugovora“-pruži mi ruku za pozdrav

Pozdravih se kratko, i njegova tanka i dugačka ruka ponovo kliznu na upravljač. Izašao sam iz vozila.

„Dobićeš knjige u toku sutrašnjeg dana. Do viđenja. Sad ćemo se češće viđati. Molim te napiši post o ovom našem susretu. Moja supruga uživa dok te čita. Biće mi zadovoljstvo. Poslaću ti mail.“-mahnu rukom u znak pozdrava.

Od jakog svjetla nisam opet mogao da prepoznam marku ni tip vozila. Bešumno je nestao. Pogled sam uputio prema Golfu II Njemačke proizvodnje.

Žirant81, motalo mi se po glavi. Odnekud mi poznato, ali ne sjećam se.

Supruga je bila budna. Čitala je nezavisne novine one od jučer.

„Stigao si. Bilo je brzo. Ko je to bio?-supruga je bila nestrpljiva da sazna sve detalje.

Pogledao sam na sat. Bilo je 21:20. zar je moguće.

„Ma pusti, neki stari poznanik. Sutra ću o tome.“-skidao sam svoje još uvijek sjajno i jedino najbolje odijelo.

Ofinger mi je ostao kod njega. Kod žiranta81.

Legao sam. Ubrzo je supruga stigla i legla kraj mene.

„Znaš dragi čitala sam Nezavisne novine i prema jednoj anketi Italijani......“-trajalo je koliko je trajalo.

Ujutro sam uključio računar da napišem post o susretu sa žirantom81. kao što je obećao poslao mi je mail na koji mogu da mu pošaljem novi post. Njegova supruga se jako obradovala. Zahvaljuje mi na ofingeru. Mnogo joj pomaže da održi kičmu uspravnom. Post sam napisao za nekih sat vremena. Send mail...........na žirant81@.......

„Mandrače, mandrače“ – žena mi je unezvijereno utračala u dnevni boravak.

Odsutno sam je upitao. „Gdje gori?“.

„Ne gori nigdje, dobio si neku ogromnu pošiljku. Eno je u dvorištu. Nikad nešto slično nisam vidjela“-mlatarala je rukama u crvenom džemperu pred mojim nosom.

Istrčao sam da vidim šta je. Ogromna kartonska kutija perforirana stajala je pred vratima.

Mahnito sam otvarao kutiju u kojoj je bilo mnoštvo manjih kutija.

Uzeh jednu i otrčah u wc-e. Kad se uzbudim preko mjere mene protjera. Da bih to spriječio sjeo sam na wc školjku i nastavio da otvaram manju kutiju.

U njoj sam prvo naišao na pismo. Pogledah na omotnicu. Nalovljeno na mandrak72.

„Ok to je u redu“-okrenuh pismo da vidim ko šalje.

„Žirant81, Mliječni put br 31101981. Zadnja pošta Kumova slama.“-sricao sam malo iskrivljen rukopis.

„Dragi naš mandrače72. Bili smo brzi nadam se da si zadovoljan izgledom i formatom izdanja. Tvoj prvi tiraž planuo je istog časa. Mnogo se traži i čita. Reizdanje je već na policama. Tvoj novi post o našem susretu oduševio me je, a tek suprugu. Na um mi je došla jedna genijalna ideja....“-prekinuh čitanje.

Nastavih da otpakujem svoje prvo mezimče.

Nisam mogao da se suzdržim. Protjeralo me je kao, kao, kao  gavrana.

Otvorih zadnji sloj papira i pred mojim se očima ukazaše rolne toalet papira.

„Šta je ovo jel neka šala“-bijesno sam razbacivao rolne jednu po jednu.

Uzeh jednu rolnu da bolje pogledam. Bila je odštampana. Pogledah na druge. Svaka je bila odštampana.

Ponovo uzeh prvu rolnu. A na rolni naslov „Razgovor s povodom“, na drugoj naslov „Kad ja pustim brkove“. Na svakoj sledećoj rolni stajali su ispisani naslovi mojih postova.

Otvorih jednu rolnu i na toalet papiru mogao sam da čitam svoje objavljene postove.

Uzeh jedan toalet papir, pročitah uvodni dio posta razgovor sa povodom, obavih posao i pravac dvorište.

„Hoćeš li mi konačno objasniti šta sve ovo znači?“-žena me je pitala.

„Ma ništa, rekao sam ti moj kolega iz škole. Radi u papirnici, pa eto imao je nekog viška u skladištu, sjetio se mene i to ti je.-pokušah da razvodnim atmosferu.

Unio sam toalet papir u malim kutijama u jednu praznu sobu, a tek manji dio u kupatilo.

Kad sam završio s poslom, sjeo sam za radni sto u dnevnom boravku, da pročitam ostatak pisma.

„Na um mi je došla jedna genijalna ideja. Dok mi je žena čitala tvoj novi post upišala se od smijeha, pa sam mislio da bi mogli na gaćama da štampamo tvoja nova izdanja. To bi išlo ko alva. Smanjili smo gužve i zadržavanje u wc-ima. Kad rasprodaš isporučeni tiraž ti samo javi. E-mail imaš. S poštovanjem Žirant81“-zamotah pismo i strpah ga u džep.

U blagom šoku dočekao sam noć. Nisam znao kako da se ponašam. Da bilo kome ispričam da sam bio sa vanzemaljcem ne bi mi vjerovao. Bio bih lud. Još kad bi našli onoliki toalet papir i to još odštampan ne bih dobro završio. Odlučio sam da da ćutim.

Legao sam u sobu. Ubrzo je došla supruga kraj mene, uostalom kao i sve supruge u momentima kad bih najradije poželio malo odmora.

„Znaš nešto sam čitala.....“-prekinuh je u po rečenice.

„Jebale te Nezavisne novine, pun mi je kufer Japanaca, Italijana“-izdreljih se na nju.

„Ma nisu Nezavisne u pitanju. Bila sam u wc-u. Čitala sam tvoj post na toalet papiru. Upišala sam se od smijeha. Ti bre nisi normalan“-nastavila je da se smije.

„Možda ne bi ni bilo loše štampati postove na gaćama“-nasmijah se ideji moga drugara vanzemaljca Žiranta81. Nije to toliko ni blesavo.

„Hahahahaa“-smijala se moja žena.

„Pretjerano sereš mandrače72, hahahaha“-nije mogla da stane sa smijehom.

„Tako mi i treba, hahahaha“-nasmijao sam se sa njom.

„Nego, reci ti meni šta si ono čitala u Nezavisnim novinama“-okrenuo sam se prema ženi.

„Neki očevidci primjetili su neki nepoznati leteći objekat u par navrata baš na ovima prostorima. Vjeruješ li ti u sve to?“-zanimalo je moje mišljenje.

„Ne vjerujem, to su gluposti“-odmahnuo sam rukom.

Odsutno sam se nasmijao. Supruga je imala osjećaj da sam u špajzu, međutim ja sam se više osjećao kao u wc-u, ali svejedno moja supruga to uošte ne voli, što je gotovo isti slučaj kad mi ona kaže mandrače72 iznesi smeće, a ja kuliram.

Nasmijao sam se onako za sebe, zavjerenički. Moja međuplanetarna populatnost je rasla. Moja slava me je natjerala da supruzi slažem 3 puta u roku od 24 sata, a to joj nikad nisam radio. Kad me je upitala s kim sam bio, šta znači ona pošiljka i na kraju vjerujem li u vanzemaljce.

Znači vanzemaljci su krivi zbog toga.

Pozdravlja Vas mandrak72, tvorac Španjolske serije u nastavcima na toalet papiru koji čisti i upija gotovo sve. Možete da se upišate od smijeha, rasplačete, da Vas protjera. I to nije sve.

[ Susreti bliske vrste ] 10 Januar, 2009 20:57
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

Telefon je zazvonio.

„Ja se neću javljati, idi ti, ako me neko bude tražio, nisam kući.“-ženi sam kroz sugerisanje na neki način izrazio želju da se ona javi.

Ja nisam volio telefone. Nikad. Znam da je neophodan, da to nije luksuz. To je sredstvo komuniciranja na kojem funkcioniše čitav svijet.

Supruga je brzo obavila razgovor.

„Za tebe je. Ne znam da lažem. Izvini.“-supruga slegnu ramenima i prođe kraj mene.

Psovao sam u sebi, a kažu da je to najgore.  

Sjetim se odmah i one poslovice „Dobar glas daleko se čuje.“

Sigurno je tako. Iako pojačam TV do neslućenih razmjera, u dnevnom boravku sam čuo telefon koji je ovaj put zvonio u hodniku. Znači istina je.

Nisam imao ni jedan razlog da sumnjam u poslovicu.

„Molim“-glas mi je zvučao mnogo ljubaznije od sume mišića lica, očiju iskolačenih i dignutog nosa.

„Želio bih s tobom da razgovaram“-metalno četvrtasti glas sa druge strane žice prenuo me je.

„Zašto baš ja? S kim razgovaram?“-upitah ga s namjerom da saznam ko je taj što mi večernji odmor prekida.

„Ne bih preko telefona. Znaš da se sve prisluškuje. Sutra bih bio glavna vijest u svim sredstvima javnog informisanja u regionu, pa i šire. A zašto ti? Pa mandrače72 čitam te. Mislim da bi bilo zanimljivo i za Vas i za mene“-odgovorio je.

„Ali..?-pokušah da se izvučem. Nisam ja novinar, niti reporter.

„Sutra u 21:00, dolazim po tebe“-kratko je glasila nareba koja nije prihvatala odbijanje.

„Ali kako ćeš me pronaći...“-nisam ni završio pitanje.

„Mi sve znamo. Do sutra. Laku noć!“-metalni glas nije dozvoljavao niti jedno pitanje.

Tu-tu! Tu-tu! Tu-tu!-odzvanjalo je u slušalici. Bio sam malo pogubljen.

„Ko to mi? Otkud zna za mene? Zna i gdje živim“-pitanja su mi nadolazila jedno s drugim.

Spustio sam slušalicu i ponovo se vratio u dnevni boravak.

„Ko te je trebao, ja nisam mogla da prepoznam glas. Sva sam se naježila. Hladniji je od hladnog hodnika. Evo ja sam još pod tim dojmom .“-upita me supruga u crvenom džemperu dok je heklala novi stolnjak za mlađu djevojčicu od konca „koral“ bijele boje kupljenim na buvljaku od zadnje dvije marke koje sam taj dan imao u džepu na štandu br.16 koji da se pohvalim drži rođena sestra od jednog poznanika moga rođaka koji se isto preziva kao i ja i čak i imamo i isto ime, pa kad poštari donesu račune za telefon uvijek dobijem pogrešan račun koji me natjera na veselje što je račun nizak, a ja znam da uvijek imam visoke račune za telefon, ali ih brzo vratim, malo se razočaram, brzo se priberem ponovo pogledam račun i ustanovim da sam ipak redovan platiša što je supruga iskoristila da nazove određeni broj telefona i samim tim dovede nas u situaciju da dobijemo nagradu u nagradnoj igri čija je premija automobil Lada Kalina koja i nače ne izgleda kao neki bog zna kakav automobil, ali sam siguran da je noviji od Golfa II koji je vlasništvu moga oca već 7 godina, a star je sad 18 godina, a uvezen je iz Njemačke od babe koja ga je samo vozila za mladu nedjelju kad bi išla nedjeljom u crkvu da izbjegne gužvu u gradskom prevozu Njemačkog grada kojem se ne sjećam imena, da bi joj ostalo više vremena za heklanje mada je znala da ne valja heklati na sveca, ali oni su katolici i ne znam da li to ima veze, ali ima veze to što baba hekla kao i moja supruga kako sam napisao poslije tačke i navodnika tek toliko da pojasnim neke stvari što nam nešto i neće pomoći u čitanju i razumijevanju teksta koji čitate.

„Ne znam draga. Saznaću sutra. Sve mi djeluje nešto tajnovito“-odgovorih nekako odsutno kao da sam se nalazio u kuhinji koja je odmah tu pored dnevnog boravka, a ne u samom dnevnom boravku.

Moju suprugu je smetala ta moja odsutnost.

Milion pitanja se vrzmalo po mojoj glavi.

„Da nisi šta srao na poslu o politici“-zabrinuto me upita supruga koja je već išitavala zadnje redove novinskog dodatka Nezavisnim novinama „magazin“ koji dolazi kao dodatak subotom u preduzeće gdje radi moj otac kao časopis na koji je preduzeće pretplaćeno a koji dolaze i subotom što je moj otac iskoristio da donese novine koje nema ko da čita na iščitavanje a koje da usput kažem da i nisu nezavisne jer od njih niti ja zavisim niti one od mene tako da opravdam očev potez što ih je besplatno donio, mada je njihovo donošenje kući zavisilo od njegove dobre volje što u neku ruku daje mojoj tvrdnji da nisu nezavisne dok god zavise od ljudi koji ih pišu i iščitavaju.

„No dobro. Saznaću sutra.“-pogled sam uputio na časovnik koji zaista pristojno izgledao mada je na poleđini sata gdje se stavlja baterija od 1.5V sitnim slovima pisalo made in PRC što me je neko vrijeme izluđivalo to PRC jer nisam bio siguran da li oni koji to proizvode namjerno pišu sitno da bih napregnuo vid da pročitam šta piše, a ono kad se nategnem da pročitam ono PRC što ne bi bilo u redu pa iako je od nama bratskog i prijateljskog naroda Kine odakle je i moj omiljeni lik iz djetinjsta Brucee Lee kao i polovina vlasnika prodavnica u ulici Marašala Tita a koja se sada naziva Karađorđa Petrovića mada sumnjam da je i jedan ikada kročio njome jer da je tako ne bi dozvolili da se njihovo ime provlači ulicom koja bi bilo bolje da se zove Valter jer bi ono malo prodavnica preostalih preuzeli poslovično vrijedni narod iz PRC države, mada ruku na srce sat tačno otkucava i pokaztuje vrijeme preostalo do susreta sa neznancom do kojeg je ostalo nešto manje od 24 sata, mada ostalo bi i manje da sam nastavio započeto obrazloženje o vremenu, satu, i makroekonomskoj politici PRC države.

Dugo u noć nisam mogao da zaspim što zbog supruge koja je nakon iščitavanja teksta došla do podatka da prosječan Japanac godišnje vodi ljubav 3-4 puta sa namjerom da nas dvoje potučemo navedeni rekord još te iste večeri, pa da ostatak godine odmorimo ko ljudi, to zbog poziva koji me je brinuo.

Svanulo je. Ja sam ustao. Nisam Vam rekao da ustajem svako jutro. U deset sati, svanulo, ne svanulo ja ustanem. Obavim sve neophodne razgovore, sjedem doručkujem i čekam ručak, ili one ostatke ručka od juče koje jučer nisam pojeo za večeru pod izlikom neka ostane da ima i za sutra da nespremaš ručak svaki dan, a već sutradan bih rekao kako ne moram svaki dan da ručam.

Obukao sam svoje najbolje jedino odijelo. Kažem najbolje, jer roditeljima je ponos kad oblače sina za maturu. Nije mala stvar kad čovjek maturira, a tek dva puta.

Jedina mana toga odijela što se nekako eto potkralo gotovo na svim slikama gdje sam s nalazio na svadbama, ispratnjam, vjenčanjima i naravno novim godinama već godinama unazad. Pa mana je toga da svaki put moraš na slici da upišeš gdje je to bilo i datum , jer poslije ne bi bilo šanse da skontaš.

Možda je moja sreća bila u tome da sam stario sporije nego moje odijelo i okolina, jer se na nekim slikama moglo jasno vidjeti kako su se opustile sise moje komšinice za deceniju. Nije da se hvalim, ali meni se brkovi nisu makli ispod nosa već deceniju.

Večer je došla brzo kao i  sve loše što dolazi. Šta li će mi noć donijeti?

Osjetio sam kad je vozilom ušao u dvorište. Poljubih suprugu kao da odlazim na vojnu vježbu na 21 dan. Uzvratila mi je poljubcem kao da je jedva dočekala da krenem na vježbu.

Ponovih poljubac želeći da joj naglasim kako ću joj nedostajati. Uzvratila je i ona meni da se ne brinem ništa i da joj ja i ništa neće nedostajati. Laknulo mi je.

Komšiluk je odahnuo. Ni njima neću neodtajati niti ja niti karaoke moja omiljena zabava iza ponoći na zvučnicima 5.1.

Jako osvjetljenje farova njegovog prevoznog sredstva nisu mi dozvolili da prepoznam o kojoj marki automobila se radi. Konstatovao sam da je osvjetljenje mnogo bolje nego na automobilu Golf II u vlasništvu moga oca na koji je on bio ponosan, pogotovo kad bi ga neko pitao za godište automobila, a on bi ko iz topa odgovorio 91-o, a meni bi tad pala na pamet 91-a kad je sve ovo sranje počelo da se dešava i zbog čega ne volim politiku.

Bešuman rad motora oduševio me je. Kokpit i instrument tabla nisu mi bili poznati. Sve je bilo različito od Golfa II za kojeg sam bio siguran da je još uvijek moderan i pouzdan.

„Dobro veče“-metalno ledeni glas sjekao je zrak.

„D..Dobro veče“- zamuckujući odgovorih.

 

                                    -  nastaviće se-

[ Priče iz Desetog sela ] 09 Januar, 2009 18:20
 

U hladnoj zimskoj noći jedna nestvarno lijepa slika. Jedan mali loklani putnički voz gotovo bešumno se  probijao kroz snježnu ravnicu. Žućkasta svjetlost iz kupea stvarala je jednu žutu razigranu kompoziciju mašnice za lijepo pakovanje poklona. Nestvarni trenutak odigravao se tek koji trenutak i jedan razglednica nestajala je u daljini.

Ugodno topli kupe bio je poluprazan jedne hladne januarske noći.

Jedan zamišljeni mladi čovjek u polusnu zurio je kroz prozor ugodno ušuškan u topli zimski kaput.

Jedna žena srednjih godina sa dječakom koji bi vragolasto kroz tvrdu bombonu posmatrao putnike u kupeu koju bi zatim stavio u usta i dugo krckao.

Još jedna žena. Dama po držanju na kojoj se  moglo primjetiti da nije iz ovih krajeva. Skupocijena garderoba, prijatna mirisna nota nekog blagog parfema uz malo neobičan akcent budila je nekakvo zanimanje kod žene sa dječakom. Dugo je razmišljala kako da započne razgovor.

„Ugodno je putovati noćas. Kupei su topli i nema mnogo gužve“-konstatacijom kao da se obraćala nepoznatoj gospođi.

„Da jako je ugodno. Mogu reći da sam se prijatno iznenadila. Nisam ovim vozom putovala 40 godina.“-pričljivo odgovori nepoznata dama i pogledom odluta ka mladiću do prozora i pogledom se vrati na gospođu preko puta sa dječakom koji je iz šarene vrećice uzimao novi bombon drugačije boje.

„Kao da je juče bilo. Nisam mogla imati ništa više godina nego što sad ima ovaj mladi čovjek.“-ponovo pogleda u mladića i nastavi.

„Bila je zimska noć. Voz je bio pun putnika. Stajala sam u hodniku. Jedan mladi gospodin ustao je i ponudio mi da sjednem. Sjela sam i zahvalila mu se. Čim sam se smjestila malo sam ga bolje pogledala. Izuzetno lijep čovjek uglađenih manira iz kojih je izbijala neka jednostavna i prirodna ljepota. Pogled mi je sam klizio ka njemu. U jednom momentu pogledi su nam se sreli. Gledali smo se nekoliko trenutaka. Čini mi se čitav život. Onda je on izašao na slijedećoj stanici.“-zastade nepoznata gospođa.

„Nisam ga nikada više vidjela. Život me je odveo u Argentinu, tačnije Patagoniju koja je obilježila moj život. Čitav svoj život samo sam čekala na ovaj dan, na ovaj voz. Čitav život za još jedan pogled“-završi gospođa.

„Ali gospođo, zar nije bilo drugih ljudi u Vašem životu. Čime ste se bavili tamo, mislim ako nisam napadna sa pitanjima“-gospođa sa trajnom i dječakom pokušala je da szna još.

„Čitav svoj radni vijek provela sam u centru za istraživanje pingvina. E to ti je ljubav ne možeš ni da zamisliš.“-reče nepoznata gospođa i usta sa sjedišta.

„Čitav svoj život čekala sam na ovaj voz. Kao da je juče bilo“-pogleda još jednom mladića krj prozora koji tokom čitavog puta ni riječ nije rekao.

Uzela je svoj mali kofer od krokodilske kože, otvorila vrata od kupea, zastala je, okrenula se, pogledala u gospođu.

„Jednom davno prije 30-tak godina napisla sam pismo. Nisam znala ime pa sam ga uputila na ovaj voz. Nadala sam se sve ove godine da će me čekati na vratima voza. Da će me čekati sve ove godine. Laku noć draga moja“-sjetnim osmjehom nasmiješila se gospođi sa dječakom i izašla iz kupea.

Mladić ju je gledao iz toplog kupea. Nasmiješila mu se i mahnula. Kimnuo je glavom dok je njezin šešir na glavi nestajao u gužvi na maloj željezničkoj stanici.

Na slijedećoj stanici izašla je gospođa sa dječakom koji je samo ćutio, jeo tvrde bombone.

U kupe je ušao stariji gospodin. Solidno obučen. Uredno odijelo je davalo izgled čovjeka koji je uvijek nosio odijela. To se odmah može vidjeti.

Sa njim je u kupe ušao trgovčki putnik. Izlizani kofer mnogo je govorio o njemu. Mnogo je prošao, ali slab je promet ostvario. Hvalisavi trgovački putnik poučen iskustvom ocijenio je da saputnicima ne vrijedi nuditi svoje proizvode. Sa starijim gospodinom je ušao u neki lagani razgovor.

U jednom momentu stariji gospodin, prema mladiću kraj prozora.

„Znaš kad gledam ovog mladog gospodina, vrati mi se film kada sam prije četrdeset godina polazio u svijet. Kako je brzo prošlo“-još jednom pogleda u mladog gospodina kraj prozora.

„Znaš ja sam penzioner već mjesec dana. Čitav svoj život radio sam kao pismonoša. Kako sam volio svoj posao. Volio sam onu radost kad bi me dočekivali i sa radošću uzimali poštu. Razglednice, pisma, čestitke. Poseban je to osjećaj. Radio sam i prekovremeno kad bih osjetio da je neko pismo bilo važno“-besjedio je poštar naučen na komunikaciju sa nepoznatima čitav život.

„Kako si moga da procijeniš da je neko pismo važno“-zapitkivao je trgovački putnik u nekom tankom zimskom kaputu.

„Pa nema tu objašnjenja, nekog pravila. Sve su to sitnice. Pažljivo i čitko ispisana adresa, boja pisma, relacija, miris. Eh miris je posebna priča. Miris bosiljka, lavande, toplih mora, zime sjevernih krajeva i dalekog svijeta. Miris je nekako bio najjači adut. Ne osjećaju ga svi. Eto ja sam imao tu neku žicu za mirise. Eto kad bih ti rekao da mi u ovom kupeu miriši poznato možda mi ne bi vjerovao.

Evo ja u džepu imam par neisporučenih pisama. Nosim ih po 10, 20 30 i više godina. Imam ih par. Nisam nikad bio u iskušenju da ih bacim Siguran sam da su jako važna. Čuvam ih kod sebe. Nadam se da ću jednom da ih isporučim“.-nije prestajao s pričom bivši radnik pošte i zavuče ruku u unutrašnji džep kaputa i izvadi svežanj pisama.

Prevrtao ih je u rukama, njuškao ih i odjednom pobjednički gotovo podviknu.

„Evo nisam se prevario. Tu je. Pomiriši. Iz Južne Amerike je.“-poturio je pismo pod nos trgovačkom putniku.

„Ja ništa ne osjećam“-odgovorio je trgovački putnik.

„Evo mladiću pomiriši i ti. Šta kažeš?“-isto pismo podmetnuo je pod nos mladiću.

Mladić ne reče ništa, oči mu se nekako iznenađeno raširiše.

„Kako to da ih nisi nikada otvorio, možda bi mogao da saznaš na koga su.“-pitanjem se obraćao penzionisanom poštaru.

„Ne znam. Možda sam trebao. Možda je sada suviše kasno? Možda ?“-ponavljao je poštar.

Mladić je sad gledao u poštara.

Nekako u isto vrijeme ustadoše poštar i trgovački putnik. Uzimli su svoje kofere, zakopčavali kapute i krenuše ka izlazu iz kupea.

„Laku ti noć gospodine“-učtivo poštar pozdravi mladića pri izlasku.

Trgovački putnik ništa ne reče.

Mladić kimnu glavom.

Kroz prozor je gledao starog penzionisanog poštara. Ustao je sa sjedišta i naginjao se kroz prozor stalno gledajući poštara. Zatvorio je prozor.

Pogledao je sliku na zidu kupea. Pejazaž nepoznatih predjela stajao je pred njim. Planinski vijenac snježnih Anda obavijen tajnovitom maglom.

Voz je nastavio dalje. Novih putnika u kupeu nije bilo. Mladić je razmišljao o zagonetnoj gospođi sa šeširom, poštaru.

Nakon nekih dvadesetak minuta u kupe je ušao kondukter.

„Samo ću malo da sjednem da predahnem“-kao da se pravdao mladiću.

Brojao je novac i preslagivao ga u kožnoj torbi. Presalgivao karte i dva tri puta škljocnuo bušačem karata. Onda se zagleda u mladića.

„E moj mladiću. Kao da je juče bilo kad sam bio mlad kao ti“-sjetnim tonom obraćao se mladiću.

Mladić iznenađen konstatacijom koju je danas već treći put čuo, pogledao je u konduktera koji je skinuo kapau sa glave, provukao ruku kroz uredno začešljanu kosu.

Kondukter ohrabren mladićevim pogledom započe priču.

„Što ti je život. Nisam nikad ni sanjao da ću postati kondukter, a eto još večeras predajem smjenu i penzija. Čitav sam ti život na točkovima. S putnicima.

Bio sam tvojih godina, mlad i kažu da sam bio lijep i zgodan. Jednoga dana u vozu spazih mladu i lijepu djevojku. Ustao sam da joj napravim mjesto da sjedne. Sjela je. Bila je lijepa kao san. Posmatrao sam je čim me ne bi gledala. Duga crna kosa uokvirivala je prekrasno lice sa usnama rumenim kao jagode pitome. Primjetio sam da je i ona mene gledala. Pogledi su nam se sreli. Čini mi se da sam sve saznao o njoj. Nisam ništa stigao da je pitam morao sam da izađem na slijedećoj stanici. Nisam mogao zaboraviti taj pogled nikad.“-kondukter je vezao svoju priču.

Mladić je nekako unezvijereno pogledao čas na prozor, čas na konduktera.

Kondukter nije primjetio njegovu nervozu.

„Odlučio sam da se zaposlim na željeznici. Počeo sam raditi kao kondukter. Nekako sam uspio postići da budem kondukter baš na ovoj liniji. Punih 40 godina svaki dan i noć, otvaram jedan po jedan kupe u nadi da ću ponovo ugledati onu crnu kosu i kao jagoda rumene usne. 40 godina moj druže. Vrijeme je prošlo kao tren. Evo kad noćas predam smjenu spustiće se zastor na kupe. Ne znam šta će biti sa mnom. Sve ove godine držala me je nada. Ne znam kako ću dalje.“-oborenog pogleda kondukter se izjada mladiću.

Mladić ga je gledao. Iz njegovog oka jedna suza skliznula je niz lice.

Kondukter je ustao, pogledao u mladića. Mladić skamenjen, samo je ćutao.

„Takav je život moj mladiću, a sad laku ti noć“-kondukter stavi kapu na glavu i produži niz hodnik.

Sanjivo jutro dočekaloje mladića. Pohađao je završni razred učenika. Bio je nijem od rođenja. Učio je jezik ruku.

Poštar je otvorio pismo kojega je nosio 30-tak godina. Ruke su mu se tresle od uzbuđenja. Činilo mu se da radi najveći zločin ikada.

Pomirisao ga je još jednom. Počeo je da ga čita.

„Ljubljeni moj, ako ovo pismo ikad stigne u tvoje ruke........“

Poštar je plakao. Ugasila mu se peć.

Nakon dan dva mladiću su pod ruke stigle novine. Listao ih je. Jedan čalanak neobičnog naziva privukao mu je pažnju. Pročitao je suvoparni članak crne kronike koji je navodio sledeće.

„U noći s 13 na 14 januar u svome domu pronađen je mrtav penzionisani poštanski službenik A.B. Pored njega na stolu nađeno je jedno otvoreno i nekoliko neotvorenih pisama. Uzrok smrti bi moglo biti smrzavanje ili sračni udar. Istraga je u toku.

U zoru 14.januara u putničkom vozu pronađen je obješen kondukter M.N. Pored njega je uredno složeno ostalo konduktersko odijelo, kožna torba sa kartama. Kondukteru je to bio poslednji dan u službi. Pretpostavlja se da je to razlog njegovog samoubistva.

U rijepodnevnim časovima 14. januara u  lokalnom hotelu pronađena je mrtva Argentinska državljanka našeg porijekla D.Č. Prema dokumentima pronađenim kod nje radilo se o penzionisanom radniku nacionalnog parka u Patagoniji. Uzrok smrti pretpostavlja se da je srčani udar“

Mladić odloži novine. Tri naizgled nepovezna slučaja bila su mu poznata. Da bili su povezani. Ljubavlju i nadom.

 Da li nada umire posljednja. Ne ona i dalje prolazi kroz poluprazne vagone ove januarske noći čija žućkasta svjetlost iz vagona kao žuta mašnica krivuda kroz snježnu ravnicu i nestaje u noći.

„Tako je malo falilo. Samo riječ da sam mogao reći. Samo jedno ZNAM“-bolno je pomislio mladić na slučajnost kojoj je bio svjedok kakva se događa jednom u milion godina.

Pozdravlja Vas mandrak72, obožavalac kupea sa slikama na zidu u hladne januarske dane.

 

 

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 08 Januar, 2009 21:07

Vjerujem da je svako od Vas bar jednom u životu poželio krila. Iz različitih razloga. Vjerujem da je to bilo više puta, ali i jednom je dovoljno.

Vjerovao je i Ikar a da sam nije znao razmjere svoga sna.

Danas sam bio na sankanju sa svojom kćeri i klinjom malo starijim od moje kćeri.

Kad se vratim dobrih komad godina unazad u djetinjstvo kad smo sanjivi i bunovni skakali u toplim pidžamama na prozor na vijest da vani zabijelilo, da je pao snijeg. U vremena kad je zajednička igra, snijeg  i sanke bila njjači adut zimskog raspusta. Šta je više trebalo da raspali našu maštu i naš let.

Krila mladosti neumorno su tražila veće i više vrhove odakle bi se strmoglavim brzinama spuštali na sankama jednostavne izvedbe bez imalo memorije i dovoljno tvrde (hard) staze. Obične metalne ili drvene sanke su u meni proizvele više lijepih osjećaja od bilo koje moguće dosad napravljene memorije.

Imali smo krila da poletimo iz ničega. Nije trebala gotovo niakva materijalna baza. Rješenja bi bila brza, jednostavna i učinkovita. Grleni smijeh, vriska, promrzli prsti i uši pune snijega. Poneka grudva upućena u pravcu neke naše simpatije bili su krila kojima smo noćima u snu bili gdje za kratka dana ne bi stigli.

Danas na sankanju vratio sam komad ledenog doba kojeg sam nosio u sebi sve one godine dok su moje sanke mirovale i čekale da mi porastu krila. Na ternutak sam pomislio da mi krila nikad neće izrasti. Da ću ostati prizemljen u podnožju Anda s pogledom na snježne vrhove u hladna i maglovita praskozorja.

Danas kad sam moju kćer gledao kako trči, zapinje i pada u snijeg osjetio sam blago peckanje u predjelu ramena i ključne kosti. Upravo smijeh i vriska, snijeg na kapi i mokrim rukavicama, čizme otvoriše stare rane koje su nekim čudom naglo počele zarastati.

Kad smo jai supruga dugo iščekivali našu prvu radsot, nismo posustajali na preprekama snježnih vrhova, hladnih glečara koji su trebali da ugase našu nadu, I nisu je ugasili. Prkos, inat rasplamsao je jednu vatru.

Vatra je igrala pred mojim očima, trčala. Baš kao i ja. Mada ne onako dječački sirovo i odvažno kao ja, već nekako nježno i damski.

Moje prvo krilo zalepršalo je snažno i jako. Ponijelo me u vrhove koje nisam dostigao, a želio sam. Stiglo je i moje drugo krilo.

Mlađe, nejako, ali posbno snažno. Sićušno i snažno. Raste i daje novi zamah mome letu.

Sad imam sve mogućnosti da poletim, da vidim iz jedne perspektive za koju dosad nisam znao.

Vratiše mi krila zaboravljenu sreću prvog snijega, vratiše mi zamah koji sam izgubio pod padinom u smetovima. Trčao sam uz brijeg, veselio se kao da nikad nisam odlazio sa mjesta. Djetinjstvo se probudilo u meni. Snažnije nego ikad.

Uživao sam gledajući kako nesigurni koraci vuku sanke uz padinu, kako posrću i ne odustaju. Za još jedan spust. Za još jedan osmjeh.

Ko može to da oduzme.

Ne dam krila da miruju. Neka lete. Vrijeme im je sad. Najbolji su vjetrovi upravo sada za sva ona putovanja kad u koferu ponesu ono najnužnije i kad jedno mjesto ostane za sve one mirise, snove. Smijeh i promrzle prste. U nekoj hladnoj noći s pogledom u daleke Ande. Kad im zatreba sva ona snaga za let.

Danas sam letio.

I kad noć padne na krovove i zadnji pogasi se dim, na krilima sna poželiću da ove momente života memorišem u jednu posebnu memoriju od koje ću imati pasword ja i moja mala garava. Da nas griju kad se hladnoća sna useli na naše lice.

Ne dam osmjeh da ozebe.

Želim i Vama krila da izrastu u velika i snažna da se odupru svakoj buri, nevolji.

Isto bih to poželio svima onima kojima priroda na neki način stvara prepreku. Da im da snagu da pređu glečer, hladne glave i vrela srca. Da ih počne peckati oko ramena i ključne kosti.

Za moje prijatelje J.i M. Za njihova krila.

Pozdravlja Vas mandrak72 avijatičar na krilima mladosti.


 

 
Fantasia Andina.mp...
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 06 Januar, 2009 17:22

Badnji je dan. Obećao sam svojim kćerima da ću poći u šumu i pronaći Jelenka. Kao vrsni poznavalac šumskog svijeta odmah sam krenuo starim lovačkim stazam kao i moji preci.

Počeo sam da čitam i slijedim tragove.

Polomljena grančica bila je znak da sam na dobrom putu. Nastavio sam dalje i pronašao novi trag.

Pokidana kupina davala je jasan pravac kretanja Jelenkova. Odlučih poći ću na pojilo. Tamo sigurno ima mnogo više tragova.

Put je bio opasan i pun prepreka.

Ali nisam se dao pokolebati i nakon dugog traženja konačno sam stigao na pojilo. Iznenada začuo sam zvuk praporaca. To je on Jelenko pomislih. Zaklonih se iza stabla da ga ne uplašim.

Ali Jelenka nije bilo. Možda mi se učinilo.

Nastavio sam dalje i pronašao sam pojilo. Dobro sam pregledao tragove i nisam bio zadovoljan

rezultatima.

Ovdje sigurno nije bio. Tražio sam dalje i dalje.

Ni ovdje nisam bio bolje sreće. Nisam odustajao tražio sam i dalje.

Nastavio sam dalje. Iznenada opet sam začuo praporce. Brzo sam se sakrio pod jednu veliku smreku.

Zvuk praporaca jasno se čuo, bio je sve bliži i bliži. Naćulio sam uši, malo se pognuo u zaklonu. Ledeni žmarci silazili su strojevim korakom niz moja stara leđa. Kao nož u vrat me je nešto hladno ubolo. Vrisnuh. Okrenuh se. Uh. 

Bila je to jedna grančica smreke koja me je hladna i zaleđena dotakla u vrat. Brzo sam se pribrao. Čuo sam praporce kako se udaljavaju. Potrčao sam za njima.

Ali nisam ništa našao. Ubrzo sam stigao do svojih tragova. Zalutao sam. Kružio sam nekih dva sata vremena i ponovo došao na stazu kojom sam već bio prošao.

Panika je počela da me hvata. Bližila se noć. Morao sam brzo naći put iz šume. U daljini sam začuo zavijanje vukova. Sjetih se svoga đeda Obrada. Stezao sam zube i brzo grabio niz padinu. Sreo sam jednog starca. kamen mi je pao sa srca. On je znao sve o šumi.

Pozdravio sam ga i pitao za izlaz.

"Mladiću sve su šume iste. Moraš vjerovati u put kojim ideš. Samo takav put čistoće i dobrih namjera odvešće te na mjesta sa najvećim tajnama."-reče mi on.

Nastavio sam dalje i vrlo brzo pronašao put do kuće. Kad sam kćerima ispričao sve doživljaje, prišle su i zagrlile me. 

"Hvala oče. Vjerujemo da je tako".

Laknulo mi je.

Supruga je spremila ledeni čaj.

Sjedili smo do dugo u noć. Jelenko laku noć. Čuvaj se.

[ Generalna ] 05 Januar, 2009 19:11
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

Jedan naručeni intervju za časopis za koji pišem po željama čitalaca za sagovornika je upravo tražio nju. Nisam dobro spavao. Neobičan i jednostavan intervju trebalo je da zadovolji znatiželju širokog spektra čitalaca. Kako napraviti intervju sa osobom o kojoj svi sve znaju a da se ne ponavljam. S nekom skepsom pošao sam u dogovoreno vrijeme.

„Šta da Vam kažem? Ništa što vi ne znate, ali eto ja imam neki svoj pogled na svijet, neka iskustva koja Vam želim prenijeti. Nešto od čega Vi da nekažem okrećete leđa doslovno. Slagala bih. Ipak se većina osvrne na to, ali ništa više od toga.“

Gledao sam je dok mi govori. Bio sam spreman da je saslušam.

„Hajde, pucaj. Voljan sam da slušam.“-prihvatih poziv na razgovor.

Pogledao sam na sat. Imao sam nekih trideset minuta. Toliko je trajala pauza.

„Počeću ispočetka“-naglasi mi na početku.

„Sumiraj to što imaš u trideset minuta. Toliko vremena imamo“-sugerisao sam joj na vrijeme za koje moramo obaviti intervju.

„Imala sam tu sreću da odmah dobijem zaposlenje. Malo je danas ti srećkovića. Eto ja sam jedna od njih“-u njenom glasu provijavao je neki ponos na svoje početke.

„Dobila sam rješenje na nedređeno. Kancelarijski posao nije avanturistički koliko sam priželjkivala, ali specifičnost radne organizacije gdje sam zaposlena je upravo kontakt sa ljudima svih profila, navika, običaja, vjerskih predrasuda i na kraju ljudi sa svih strana svijeta.“-počela je da nabraja sve prednosti svoga posla.

„Koliko te taj posao ispunjava, mislim koliko je opravdao tvoje želje i očekivanja.“-htio sam da mi iznese neke stvari koji nisu bili ljepša strana njena posla.

„Šta da ti kažem. Posao me dosta ispunjava. Nekad kad se osamim, pokušam da saberem sve ostvarene kontakte sa klijentima. Vrlo brzo odustanem. Postala sam svjesna jednog velikog broja ljudi, jednog širokog spektra kontakata koje svakodnevno ostvarujem. Odmah se dovedem u dilemu podjele tih kontakata, po različitim grupama, po obimu usluge i po ko zna kojim sve ne kriterijuma“-zastade na tren.

Prekidoh njezin iscrpan izvještaj pitanjem.“Radiš li isključivo sa osobama muškog , ili istovremeno sa pripadnicima oba pola.“.

„Znaš kad sam počinjala bila sam mlada i kao osoba nježnijeg pola imala sam strah, više bih rekla jednu dozu nelagodnosti jer sam po rješenju i sistematizaciji radnog mjesta bila predodređena za rad sa osobama muškog pola. Priznajem više sam nekako preferirala rad sa osobama nježnijeg pola, ali eto bogu hvala navikla sam se na posao. Radim ga sa zadovoljstvom već 20 i kusur godina“-na tren se osvježi hladnom vodom koju je u tren pustila niz grlo.

„Kakva su tvoja iskustva sa osobama muškog pola“-nastavih sa pitanjima pogledavajući na sat.

„Ima među njima svakakvih. Neki me gledaju u oči, neki ne, bilo je tu svakakvih i starijih i mlađih, golobradih i ćosavih, od izbrijanih do bradatih.

Pokušavala sam kroz posao da proniknem u njih, njihove živote, psihologiju i znaš na čemu sam ostala. Na onome što sam znala i prije.

Eto bilo je njih sa vjenčanim prstenjem na desnoj ruci, a pitala sam s čime jedan takav lik održava brak, mislim koliko su u tom braku svi zadovoljni. Bilo je i suprotnih slučajeva kad sam se pitala da li se to pririda poigravala ili su djela ovih novih PVC majstora. S takvima ne da ne bih pristala na brak, najvjerovatnije ni za jednu noć.

Često su me znali iznenaditi neurednošću oni nacifrani. Svašta sam se nagledala.“-zastade.

„Ima li nešto što te je posebno zasmetalo u komunikaciji s klijentima“-pitanje koje sam čuvao za kraj, ali nisam mogao da izdržim s njime.

„Ima nekoliko stvari koje nisam mogla da svarim. One koji ne vide ili ne mare. Oni koji se okrmače pa onda mene grle. Zna se valjda neki red. One što se okrenu i odu bez pozdrava.“-kao da je dušu olakšavala.

„Za kraj nešto“-tim malim pitanjem pokušao sam da izvučem još neki svakodnevni pogled na svijet te gospođe.

„Nagledala sam se ja raznih seratora i guzonja. Ihahaj, ne bi vjerovao kakvo sranje znaju napraviti. I kurajbera, nepreciznih i hvalisavih. Izvinite na izrazu ali nisam mogla da ne spomenem pišače po dasci, one što ne puštaju vodu za sobom, pijane bljuvatore. Bog im dao stražnjicu, a oni na usta seru.“-pokuša da remizira.

„Da još dodam svi idu tamo gdje i car pješke ide bez izuzetka, s tom razlikom što neki ne zaslužuju da uđu jer nisu od svinjca odmakli, pogledaj samo okolo. A ipak ima onih koji dođu, zasjednu, odlutaju na minut dva, nešto pročitaju, takvi su rijeđi, ali ih ima, kao i oni koji mi se izjadaju. Svijet je čudo jedni nedefinisano. Svakakvih nas ima.“-završi WC školjka.

Spustih poklopac WC školjke, pustih vodu. Stvarno okolo je svinjac bio. Da li to govori šta o svinjama ili o nama ne znam, ali ne mogu zadržati gađenje zbog onih pet sekundi koliko treba da se spusti ili podigne WC daska ili pusti voda. Nije nam život toliko brz da vremenom  iz WC-a namjeravamo da stignemo sve ono gdje smo zakasnili. Šta bi bilo da smo zakasnili u WC. Sranje.

Za čitaoce časopisa naših loših navika pozdravlja Vas mandrak72 reporter sa mjesta na koje ne može da se čeka i na kojem ne može da se čeka.

[ Generalna ] 04 Januar, 2009 02:23
Pokucao sam. Navika. Društvo je bilo na okupu.

„Sjedi“-reče mi jedna oblija dama.

„Ne moraš dvaput da mi kažeš“-odbrusih joj nevoljno.
„Šta ima kod tebe?-upita radoznalo

„Pojma nemam ubrzo ćeš saznati.“-tajnovito joj uzvratih.
„Oho-ho. Ovih se dana živi na visokoj nozi. Jebote nisam ni znala da si postao gastronom“-nastavi ona nastojeći da produži razgovor.

Nisam baš nešto bio pričljiv , ali sam trpio njena pitanja čisto zbog nekog posebnog stanja, rasterećenja. Momenata kad bih zaboravio na brige. Momenata kad bih tako poželio neku knjigu, časopis i mogao bih satima da čitam, ali mislim da to ne bi bilo pristojno.

Brzo sam ustao. Dotaknuh rame njezinom cimeru u znak pozdrava. Ne rekoh mu ništa. „Ideš već?- pitanjem se opraštala od mene do slijedećeg susreta.

Istog momenta već sam čuo sašaptavanje njih dvoje. Potrajalo je kratko, a onda je njegov nerazumljivi monolog polako jenjavao.

Nisam mnogo držao do njega. Bili su cimeri od prvog dana.

U ćošku je stajao on. Nisam nikako mogao da ga izbjegnem.Visok i vitak. Ponekad se pitam kako takvi uopšte mogu da postoje.
Pružih mu ruku.

„Zdravo Visoki“-pozdravih ga nadimkom kako su ga svi znali. Mada bih ga ja najradije zvao Ugodni.

„Ej zdravo mandrače72. Nisam te vidio sto godina“-pozdravljao me je svaki dan istim riječima.“ Još sam s vrata čuo da dolaziš“.

Nisam imao dojam da je čista kurtoazija od njega. Eto takav je bio. Nije bio rječit. Druženje s njim nije imalo zagonetki. Ćutali bi obojica. Ja bi ponekad pjevušio, čisto da ga iziritiram, ali taj se nije dao smesti. Njegove riječi su bile toliko uske kao što je i on bio vitak. Zato su bile rijetke i kratke.

„Ideš već?“-pitanjem, se opraštao od mene. Čekale su ga druge obaveze. Morao je akumulirati nove riječi. Dan pred njim bio je dug.

Na kraju njega nisam mogao da izbjegnem nikako. Mnogo sam puta požalio što sam mu pustio da uđe u moj život u tolikoj mjeri. Ali kad se već nešto mora.

Bio je zajedljiv. U sve bi volio da se petlja. Nalazio bi hiljadu mana svakome.Svi su ga znali pa nisu uzimali srcu njegove opaske.

„Jesi se nalalao? Koga ja to vidim? U brate našta ti ličiš danas. Jesi li to ti ili se neko posrao?-nastojao je da mi pokvari dan.

Ja sam ga zvao Krivi. Sve je radio naopako, ali nisam imao srca da mu kažem.

„Bože ali su ti oči upale. Jesam li ti rekao da se maneš računara. Em na psolu , em kod kuće. Što si se zapustio. Mogao bi bar da se obriješ da izgledaš ko čovjek“-nalazio je samo mane.
Tako je mogao do unedogled.

Pogledao sam u njega. Moje visine. Nosio je bradu staru nekoliko dana. Imao je upale oči. Koža lica djelovala je umorno i plaćala je danak neispavanosti i umoru.

„Ko si ti da mi popuješ? Pogledaj sebe na šta ličiš. Barem ćuti“-započinjao bih verbalni rat riječima.
Tad bi on pritješnjen mojim kontranapadom u nedostatku boljih argumenata pokušavao da me oponaša. Sve je radio pogrešno.

Kad bih ja digao lijevu ruku on bi digao desnu. Kad bih se ja počešljao na desnu stranu, on bi na lijevu. Radio sam mu to namjerno. Izgledao je smiješno začešljan na lijevu stranu, kao neki papak.

„Pa dobro Majkoviću, imaš li ti pametnija posla nego da zuriš u mene“-ispod oka sam ga gledao i uvidjeh da je on isto radio i gledao u mene.

Bilo mi je muka od svega ovog. I kad bi mi dan počeo dobro ili loše, on bi nastojao da pronađe nešto što će me oneraspoložiti.

Jedan dan bi rekao. „Opet taj herpes na usni, čovječe šta ti to radiš. Jel pušiš petarde“.

Drugi dan bi rekao.“Imaš li ti letačku dozvolu, stim ušima mogao bi da poletiš“.

Treći dan“Imaš li futrolu, mislim za taj nos, zima je napolju“.

Četvrti dan ne bi ništa rekao, ali bi se nekako zavjerenički smijuljio. Sumnjao sam odmah da nešto nije u redu. Dobro bih mu se zagledao u lice, ali on ne bi mogao da izdrži pa bi ko iz topa provalio“Čovječe koliko ti luka dnevno pojedeš, kilo, dvije ili gajbu. Gibaj odavde“.

Peti dan bi ćutao i samo bi se zagledao u moje lice.

Pradovao sam se da će bar ćutati taj dan, a on bi pokazao prstom na moje čelo i područje oko očiju“Jel imaš danas geografiju. Mislim s tim reljefom donjeg toka Dunava i s Crnomorskim slivom nisi baš pojava koju je ugodno gledati“.

E tad je u meni proradio bijes i odlučio sam da ga povrijedim i ponizim.

„Slušaj Krivi. Ti si netalentovana budala. Na drugom sve primjetiš a ne vidiš svoje mane. O da, da, da da. Imaš ih. Ti si izgleda jutros krivo nasađen, pa ti sve smeta. Danima ja trpim tvoje uvrede. Eto i obrijao sam se, ti ni da pohvališ me nego nešto drugo tražiš. Ti, ti bradata spodobo. Dobro i ti si se obrijao, ali jel ti misliš da si lijep s tom frizurom. Šta mlatiš rukama dok ja pričam i ne pričaj istovremeno sa mnom. Dole ruke dok ja pričam.“

Ni sam ne znam šta sam mu sve izgovorio, ni koliko je trajalo. Kad sam se umorio, primjetio sam umor i na njegovom licu.

„Ma pusti, mogao bih život da potrošim objašnjavajući ti, ne vrijedi. Zbogom.“-brzo napustih prostoriju i zalupi vratima.

Obukao sam farmerke, duks i spitfajer jaknu. Obuo sam cipele i bijesan krenuo na posao.
Čim sam izašao napolje zubato sunce ohladilo mi je glavu. Rukom sam pogladio izbrijani dio lica. Bio sam zadovoljan dok su mi ruke još mirisale na Brion.

„Pas mater, nisam potkresao brkove i bradu“-ljutnuh se na sebe.

Nasmijah se. Šta mi je trebalo da se rano jutros svađam sa ogledalom. Nije on kriv do mene je.
Zavukoh ruke u džepove, pružih korak gubeći se u daljini dok nisam zamakao iza krivine. Šta je dalje bilo nisam vidio.

Pozdravlja Vas mandrak72, nosilac brkova i brade bez prestanka preko 10godina.
[ Generalna ] 02 Januar, 2009 10:21
Stao sam pored njega bio je viši od mene, ali i kraći od mene. Moje oči stajale su u visini njegovih ramena. Rukovasmo se. Njegov hladni dlan bio je u visini mojih ramena. Gledao sam neko vrijeme u njega. Ne rekoh mu ni riječi.
„Danas sam tužan“-reče mi.
„Ne trebaš mi ništa reći, primjetio sam to odmah dok sam dolazio kući“-odgovorih.
„Dosadilo mi je ovako. Ti bar na poslu svakodnevno vidiš mnogo svijeta. Različite ljude, krajeve, tebi nikad nije dosadno.“-osjetih tugu u izgovorenim riječima.
Neki tihi bijes ispunjavao ga je posljednih dana. Osjećao sam to i čekao sam trenutak kad će da mi kaže. I evo provalilo je.
Jecao je, ramena su mu se tresla. Pustio sam ga koji trenutak, a onda počeh da ga tješim.
„De, de ne budali. Ajde ko je vidio da neko toliki plače. Ajde ti mani sad lagano sve ispričaj, a ja ću te saslušati a ćemo već nekako riješiti taj problem.“-pokušao sam da zaustavim njegov neobuzdani plač.
„Kako da ne plačem. Nikuda ne idem. Život ovaj izmiče, a ja , ja uvijek po starom. Ne znam da li mi se iko obraduje. Čini mi se da nikome ništa ne značim. Srce mi je hladno. Ljubav ne poznajem. Ćorav sam kod očiju. Na granici dva svijeta, ni tamo ni ovamo. Nigdje nisam prispjeo. Moj život nema smisla. Eto, eto to mi je.“-pnovo briznu u plač.
„Smiri se, smiri se. Evo gledaj to ovako. Ima mnogo toga što si rekao, ali nisi vidio drugu stranu priče. Poslušaj što ti kažem.
Ne znam da li si primjetio kako bih ubrzao korak kad bih izvirio iza krivine i kad bi mi se kuća ukazala. Pojma ti nemaš u šta sam prvo gledao. U tebe budalo. U bilo koje doba dana ili godine u tebi sam čitao sve o mome domu.“-nastavih.
„Ali kako sam to mogao znati“-prestade plakati.
„Pa lijepo. Kad dolazim kući uvijek sam olio znati šta me čeka, niko ne voli ući u praznu i hladnu kuću. Naprimjer. Zimska noć, ja umoran s velikim teretom na leđima, kad bih kući prilazio čini mi se da bih teret zbacio kad bih ugledao žućkastu svjetlost i blagi stub dima na krovu. Kad bih stizao u zimsko jutro, ako bi prozor otvoren bio značilo bi samo da je mati budna i da me čeka s toplim uštipcima koje volim najviše na svijetu.. Jel vidiš, a tek sam sad počeo.“-u žaru izgovorih.
„Pa dobro, ali ti znač da to nije jedini problem“-malo vedriji odgovori.
„Pa znam, zato ti i pričam. Saslušaj drugu stranu priče. U tvojoj ti tuzi ne mogu pomoći, ako ne znam tvoju muku, možda ti i ne mogu pomoći koliko bi ti želio, ali me saslušaj možda je ublažim. A i to je već nešto.
Evo sjećaš se. Onomad kasd si mi rekao da bi volio da vidiš svijeta. Pa zar se ne sjećaš kad smo pričali na tu temu. Znaš onog mog komšiju Fetima. Ja završavam šesti razred osnovne škole, on osmi. Ko danas se sjećam. Na malom igralištu igramo ti mi fudbal. Fetim igra i ne igra. Nikad nije bio takav. Završena škola, brige iza leđa, a moj ti Fetim odsutan. Kad smo završili i povaljali se po travi, uze ti on vlat trave stavi u usta i prozbori. #Znaš šta mandrače72, lako je tebi. Ti ćeš za mjesec dva ponovo spakovati knjige,pa u školu, kino, pa opet ovdje na igralište. A ja ti se ženim. Dobro si me čuo ja se ženim u subotu. U petak krećemo po mladu u Prištinu, a u subotu je svadba kod mene kući. Nisam je još vidio. Moji kažu da je lijepa. Kako da budem siguran, nisam se još ni brijati počeo-završi Fetim#. I bi subota, veliko veselje, muzičari, mnogo zlata , zlatnih zuba i zbunjeni Fetim. Stajao sam kraj prozora i plakao sam ko da se Fetim udaje , a ne ženi. Ej zamisli ti to.
Sjećaš se samo šta si taj dan vidio svijeta. Ma kakav oktobarfest , Kanski festival ili šta drugo.“-pokušah da mu vratim sjećanje.
„Sjećam se Fetima, evo i sad se nasmijem kako si mi onomad rekao da ćete Vas dvojica zajedno na rodteljski sastanak zajedno. Ti kćerima, a on unucima. E Vala si me tad nasmijao pošteno. Jesam taj dan vidio svijeta za dva života. Mnogo im je dobra muzika bila. Kusturica bi imao šta da vidi i snimi.“-blagi osmjeh zasjeni njegovo lice.
„Sjećaš li se druže onomad kad sam kako klinac bio bolestan i imao temperaturu na zimskom raspustu. Kad sam onako tužan naslonio čelo na staklo i s tugom gledao preko puta u Alićkino brdo kako nekih 70-tak metara od mene sva se ulica slegla na sanjkanje. Cika i vriska, grudvanje. Ej pa ti meni reci jesi li li tugu veću vidio.“
„Sjećam se tvoga toplog čela. Znaj da sam i sam tužan bio. Evo i dan danas čuvam tu u srcu jedno malo temperaturom zabrinuto čelo“-sjetno mi odgovori.
„A znaš li ti barabo jedna koliko mi značiš. Znaš li koliko puta tri para očiju me sačekaju kraj prozora dok s posla umoran stižem. Znaš li koliko mi znači ona radost u očima kad me vide moji najmiliji. Oni mali prstići na staklu, taj mali performans što svaki dan gledam kad kući stižem i iznova opet čekam drugi dan“-u uglu oka osjetih suzu.
Okrenuh se, ne bih da ga opet rastužim.
„Dobro, de polako smiri se“-nastavi on da mene smiruje.
Sabrah se. Ponovo se okrenuh.
„Znaš li koliko sam puta poželio da te pomjerim dok me je jutrom sunce budilo. Tad nisi znao stati na moju stranu. Je li? Znaš li samo šta sam pjesama napisao dok sam posmatrao kišne kapi na tebi, dok je mraz štipao tvoje obraze ja sam svojim dahom duvao u tebe i pravio male olimpijske krugove, da vidim je li društvo izašlo na klizu, na sanjkanje.“
„Znam, dobro znam“-malo se zastidi. Pokuša da se okrene, ali osta da me sasluša.
„Znaš li da su prozori oči svake kuće. Znaš li da bi kuća bez prozora slijepa bila. I ti bi da te nama, da odeš i da jedan svijet zatvoriš u mrak. Ne nemoj misliti da ja ne bih ispoštovao svaku tvoju odluku ma kakva ona bila. Ali ti razmisli. Ja sam svjestan svih gubitaka, ali se nadam da i ti shvataš šta ne samo meni, nego svima nama značiš.“-malo ljutito u dahu mu skresah u brkove.
„Znam, odlično to znam“-ljutito mi skresa u brkove.
„Nikud ja ne idem. Ostajem ovdje i tačka. Izvini nisam nešto danas bio raspoložen. Evo sad mi je mnogo, mnogo bolje.“-sad već smirenim i toplim glasom završi on.
I stvarno kakva bi kuća bez prozora bila. To ne bi kuća bila. To ne bi ništa bilo. Ni nas ne bi bilo tamo gdje prozora nema. Moj ulazak u svijet počeo je baš ispred tog prozora. Vjerujem i mnogim od Vas. Ja se svom prozoru uvijek i iznova obradujem. Bilo da je zimsko jutro ili veče, bilo da kiša pada i potok nabuja bilo da prži avgustovsko sunce.
On je uvijek tu na granici dva svijeta, ni tamo, ni ovamo, ali uvijek na mjestu.
Pozdravlja Vas mandrak72, investitor pogleda kroz prozore i jutarnje razgovore iza zavjese.
[ Generalna ] 01 Januar, 2009 16:37

Ali nisam. Mislim da sam i ovako nakome zapao za oko. Ustvari ja sam ledeni čaj.

Ovo je svježa fotka, stara svega 50-tak minuta.

Sretnu novu godinu svima na blogu. I naravno onima pored bloga.

Pozdrav od mandraka72 sa porodicom.

[ Generalna ] 30 Decembar, 2008 23:10
Jednom davno tri sjajna ratnika, blještavih oklopa u pustinji nabasaše na bunar. Neraskidivo prijateljstvo potvrđeno u ratu tražilo je svoj život u miru. Iscrpljeni od vrućine zastadoše kod bunara da se napiju vode.
Blagi suton i pun mjesec obasjavali su put ratnicima. Maleni bunar nije bio izdašan. Prije bi se moglo reći da je to bile tek malena lokva, ali ipak u vreloj pustinji bio je dar Božiji.
Pun mjesec je gledao na njih. Odlučiše kad se napiju vode da će zanoćiti kraj bunara. Tako i bi. Nisu ni znali da je bunar djelo jednog starog vremenjaka. Nisu ni znali da je to bunar želja, nastao kao želja jednog vremenjaka.
Ostarjeli vremenjak vidjevši da svojom riječi ne može zaustaviti bol, patnju, bijedu, ratove i glad odluči da napusti grad ode u pustinju i da tamo okonča svoj ovozemaljski život. Kad je odmakao u pustinju na dan hoda zaustavi se u predvečerje punog mjeseca.
Okrugli golemi mjesec kao stari fenjer obješen o vrhove Svete planine obasjavao je pustinju. Vreli pijesak pod bosom nogom lagano se hladio. Vremenjak klonu. Sjede na pijesak i pogleda u nebo.
„Čini mi se da je neko zalutao“-obrati se mjesec neznancu.
Vremenjak umornog pogleda i onako iscrpljen nevoljno odgovori mjesecu:
„Zalutao sam svjesno i čiste savjesti. Samim tim mogu reći da uopšte nisam zalutao“-tihim glasom odgovori.
„Zar se može zalutati svojevoljno. Ko si ti? Šta radiš ovdje?“-mjesecu bi interesantan odgovor neznančev.
„Sad više nije bitno ko sam. Ko sam bio još manje je bitno. Tek neznanac i nevoljnik u pustinji“
„Znaš li šta činiš? Tebi više nema pomoći. Jutro nećeš dočekati“
„To mi je jasno od onog trenutka kad sam se odlučio na to. Moj zavjet da pomažem ljudima nije mogao biti ispunjen. Kad sam nevoljniku ponudio koru hljeba i štap za pecanje bilo im je malo. Hljeb bi pojeli, štap za pecanje prodali, dobijenim novcem kupili bi još jednu koru hljeba. Kad bih nevoljniku pružio prenoćište, mojoj skromnoj kolibi pronašli bi stotinu mana. Kad bih na ljubav pozivao, novcem bi mi zveckali. Kad bih zaraćenim mir nudio, mačem bi mi pokazali put. Sirovoj snazi nisam mjeru našao“.
„Kako misliš da ćeš im na takav način pomoći“
„Noć je preda mnom. Nešto ću već smisliti.“
„Laku ti noć neznanče. Moram dalje. Navratiću za mjesec dana da vidim šta si smislio“
Vremenjak, oduvijek skroman, neneviknut na neki komoditet brzo se namjesti i zamisli se. „Šta bih mogao da uradim da moj ovozemaljski život dobije nekakav smisao. Šta da uradim dobro za ljude“-kroz glavu je prolazilo starom vremenjaku.
Plakao je zbog ljudske pohlepe, gluposti, samoljublja i srebroljublja. Nije ni primjetio da se od njegovi suza stvorio mali bunar, prije bi se mogla reći mala lokva. Kad je to primjetio na lice mu se vrati nekakav zagonetni osmjeh.
„Svaki onaj ko zahvati vodu iz bunara u noći punog mjeseca, a pri tom ne popije svu vodu neka mu se želja jedna ispuni“-u dahu izgovori stari vremenjak i ispusti dušu.
Sunce i vjetar izbrisa tragove starog vremenjaka. Osta samo mali bunar. Bunar želja.
Kako niko nije znao za sudbinu starog vremenjaka, nije mogao znati ni za njegov blagoslov i želju.
Prvi ratnik nakon što ja u dlan zahvatio vodu, popi je, i onako osvježen poluglasno poželi. „Eh da je meni kući stići mojoj djeci i supruzi. Ko zna koliko još moram putovati do njih nadam se da me još uvijek čekaju.“-spusti se na zemlju, namjesti za spavanje i zagleda se u veliko nebo i pun mjesec.
Drugi ratnik, zahvati vode u dlan, osvježi se i leže na zemlju do prvog ratnika, zagleda se u nebo i onako za sebe poželi.
„Ja sam prije svega ovog bio kovač. Kako bih želio svoju staru kovačnicu i da nastavim gdje sam stao“.
Treći ratnik popi takođe vode na dlanu, lež kraj njih pa im se obrati.
„Slušam Vas, i vaše želje. Skromni ste mi obojica. Ja bih sad najviše volio ćup zlatnog novca, pa da obilazim careve i šeike, ćerke da im gledam očima da biram. Novcem silnim da nadoknadim sve što sam propuštao sve ove godine“-u dahu poželi treći ratnik.
Svanu jutro.Bunara nije više bilo.Ali nešto se čudno desilo.
Samo je treći ratnik bio kod bunara. Prve dvojice ni na vidiku. Ni tragova da su nekuda otišli. Pored njega stajao je ćup pun blaga. Sve u zlatu.
Nije mogao da vjeruje svojim očima. Skakao je čas na jednoj čas na drugoj nozi. Pjevao je glasno sve pjesme koje je znao. Pominjao je Carigrad i Kule Vavilonske. Nije ni primjetio da je sunce visoko odskočilo.
Za to vrijeme prvi ratnik je već bio pored svoje porodice. Bio je sretan. Porodica na okupu, obrađivala je mali plodni komad zemlje pored rijeke. Još jeda par ruku dobro im je došao. Zemlja je bila plodna te su proizvodili više hrane nego što su mogli potrošiti. Bilo je toliko da su je prodavali na tržnici. Nisu oskudijevali u hrani, o ljubavi da i ne pričamo. Sreća je našla svoj dom.
Drugi ratnik je imao sreće. Njegova kovačnica ostala je čitava. Nastavio je svoj kovački posao. Ojačale mišice mladog ratnika radile su više nego ikad. Svaka varnica ispod teškog čekića bi pretvorena u dukat. Brzo se pročulo o vrijednom kovaču. Oženio se iz dobre trgovačke porodice. Stekao je brojno potomstvo. Mnogo vrijednih zanatlija nastavilo je njegovu lozu.
A treći ratnik, žedan, bez vode. Teturao je kroz pustinju.
„Evo novac, platiću sve. Dajte konja. Dajte vode. Vode mi dajte........“-od silne vrućine pogubio je pamćenje. Došavši u grad, pričao je nepovezano.
„Bunar. Ćup i zlato. Novac. Želja.“ Čašćavao je sve oko sebe. Carigard nije nikad vidio.
Oko njega skupilo se mnoštvo svijeta. Smijeh, galama, sumnja. Sve na istom mjestu. Svi su tumačili po svome. A kad je pala noć mnogi se uputiše u pustinju. Ponesoše zadnji novčić iz kuće i tražiše bunar koji ispunjava želje.
Bacali su novčiće, pomišljali želju i vraćali se svojoj kući.
A negdje gore mjesec i oči starog vremenjaka budno su motrili svjetinu. Smijali su se neobičnim željama.
Od toga dana ljudi su redovno bacali novčiće za želju. Realne želje ostvarivale bi se. A nerealne želje i bačeni novčići punili su novi ćup za neoprezne.
Pozdravlja Vas mandrak72, samo Vas gledam, Vaše želje su samo Vaše, ostalo je stvar istinske potrebe.
[ Generalna ] 29 Decembar, 2008 20:58
SmileyCentral.com Nekako brzo, prebrzo prođe ova 2008. Nije još prošla, sačekaće da se pogase one otužne lampice koje 1.januara nekako s tugom gledam. Sačekaće još koji dan, a onda će nove obaveze nametnuti novi ritam. A do tada. Neka euforija traje. Potrošite i ono što niste planirali. Duga je godina pred nama. Kažu dinar potrošen na dobro raspoloženje vratiće se dvostruko. Dva dinara potrošena na sreću najdražih vratiće se trostruko. Tri dinara potrošena više, neće me izvaditi iz svih budućih novčanih škripaca. Zdravlje nema cijenu. Porodica nema alternativu. Ljubav nema granicu. Život nema popravni. Neka Vam je svima sretna ne samo ova koja dolazi 2009-ta. Neka su Vam sretne sve koje dolaze. da budu bolje , najbolje. da budu temelj svih sreća pred Vama. Naka Vam kuća života bude velika. Sve Vam od srca želi najbolje i najljepše iskreno Vaš mandrak72, kolekcionar osmijeha, iskrene suze i ljubavi koja traje. Živjeli....
 
Get this widget | Track details | eSnips Social DNA
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 27 Decembar, 2008 23:00
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

U prvom sumraku, prvog dana godine Jablanko je užurbanim korakom krenuo u neizvjesnost duge zimske noći. Zastao je, promrzlim prstima popravio je pletenu kapu sa velikom kićankom na glavi i još malo pritegnuo šal oko vrata. Osvrnuo se iza sebe. Napuštao je mjesto gdje je proveo zadnjih par godina. Siva zgrada doma za nezbrinutu djecu nije se nazirala. Znao je proći će još možda sat dva prije nego ustanove da je nestao.

„Eh da je bar ljeto“-sa zabrinutošću pomisli Jablanko.

Uzeo je starinski kofer sa nešto svojih sitnica. Plava domska pidžama, nešto donjeg veša,  dvije košulje, vojničko ćebe, kašika, nož s polomljenom drškom, komad svijeće, šibica i komad hljeba kojeg je uzeo od ručka krišom. Novca nije imao. Nije imao kud. Ali ni nazad nije htio.

Dok je hodao mrak je svojim plaštom pokrio visove prekrivene snijegom. Već su se ponegdje nazirala svjetla u kućama pored puta.

Strah ga je polako obuzimao. Čuo je svoje srce dok ubrzano lupa.

„Tam, Tam, Tam“-dobovalo je mlado srce Jablankovo.

„Tam, ta ta tam, tam ta ta tam“- muzika je parala uši Jagodi.

Salve sirovog smijeha, smjenjivale su se sa oštrim komandama praćenih psovkama Šemse međedara.

„Igraj mala nemoj stati pa će tebi Šemso dati,  koru kruva i šaku buva“-u trenu je Šemso nesuvislim pjesmicama palio raspomamljenu masu oko sebe. Radio je to već godinama.

Međede su držali i njegovi stari, a i on je  nastavio istim putem.

Zanimanje ljudi za plesom stare medvjedice krvavog nosa, penjanje uz drveni stub bivalo je sve manje. Ali zato je nagomilani bijes Šemsin bivao sve veći, a sa njim i batine.

Jagoda medvjedica godinama je bila vlasništvo porodice. Nedavno je ostala bez mužjaka koga je Šemso pretukao na smrt. Imala je malo meče. Činila je sve što je Šemsi bahatom pijancu padalo na pamet samo da on ne bi iskaljivao svoj bijes na njemu.

Pila je pivo iz flaše, pušila nekakve cigarete, plesala na zadnjim nogama, pravila salto , samo da joj meče ne dira.

Šemso je danas popio više nego inače. Teturao je oko Jagode, malo malo dugačkim okovanim štapom tukao je po okrvavljenoj njušci.

Jagoda je trpila i krajičkom oka pazeći da Šemso ne ulovi njen pogled posmatrala je malo meče, nesvjesno života pred njim što ga čeka. On je još bezbrižno posmatrao nerazumljivu igru Šemse i Jagode. Ponekad oponašajući Jagodu, ponekad Šemsu.

Sve je to podgrijavalo atmosferu.

Jagoda se plašila za svoje mladunče. Znala je da će doći čas kad će da osjeti bezrazložni bijes Šemsin.

Prvi sumrak završio je Šemsin performans kad su ljudi počeli polakoda se razilaze ostavljajući slab bakšiš u masnom šeširu kojim je išao između posmatrača.

„Pih, ni za jednu večeru nema“-bijesnim pogledom gledao je čas u šešir, čas u Jagodu. Jagoda je predosjećala nastavak večeri.

Svratio je u prvu trgovinu, kupio flašu alkohola, odmah je otvorio. Povukao dobar gutljaj bijesno se stresao i zagalamio.

„Zapamtićeš ovo veče kunem ti se“-upućivao je prijetnje medvjedici ne pogledajući u nju, navijajući novi gutljaj.

Uskim seoskim putem Šemso, medvjedica Jagoda i malo meče laganim korakom su utonuli u mrak. Šemso je dobro poznavao ove krajeve. Znao je pojatu gdje će moći prenoćiti.

„Tam, tam, tam“- kucalo je srce u Jablanka dok se približavao usmljenoj pojati. Nadao se da će unutra pronaći sijena da bi mogao zanoćiti. Bojao se ali nije bilo drugog izlaza. Nikoga nije znao gdje bi mogao potražiti prenoćište.

„Tam,tam, tam, tam,...“ludim ritmom je lupalo srce koje je Jablanko čuo kao nika do sad.

Oprezno je odgurnuo vrata, sačekao tren, očekujući nekakav odgovor. Kad ga nije dobio utaonuo je u mrkli mrak usamljenje pojate. U mraku je u jednom ćošku napipao manju hrpu sijena. Rukama je namjestio „posteljinu“, uzeo vojničko ćebe, umotao se u njega i sklupčao se u mali nepravilni krug. Nabacao je malo sijena po sebi i ćebetu ne bi li mu bilo toplije.

Kroz rasušene daske u daljini je nazirao svjetla. Nedostajala mu je topla peć, treperavo svijetlo. Mnogo šta mu je nedostajalo ove noći.

„Ta tam ta tam tam ta tam“-doboš Šemsin parao je noć.

„Igraj mala na colove, daću kola i volove......“-salijevao je Šemso iznova jeftini alkohol u promuklo grlo i zatim bi nastavljao pjevati .

„Ti si kriva, ti si kriva“-ponavljao je riječi upućene medvjedici ne gledajući u nju.

Jagoda je isuviše dobro shvatala negove riječi i prijetnje. Utjeha joj je jedino bilo mlado meče. Ipak bila je zabrinuta za njega. Šta ga čeka. Pred očima joj je još dolazila slika dok je Šemso u bijesu na mrtvo prebio Miška. Ogromnog dobroćudnog medvjeda koji mu je godinama kruh zarađivao.

„Tam,tam, ta, ta tam ta ta tam tam ta“-stapalo se u noći.

Jablanko je zadrijemao, malo se zgrijao i zaspao. Bojao se. Ali bio je sretan. Navukao je pletenu šarenu kapu sa kićankom još više na glavu, ušuškao se i utonuo u san.

Sanjao je toplu sobu, toplu večeru. Sanjao je sjajnu zvijezdu sa jelke iz robne kuće.

Sanjao je dan kad su iz grada posjetili njegov dom. Sanjao je tople ruke dok mu na glavu stavljaju pletenu kapu. Kićanka pred njegovim očimakao da je plesala, rasla sve više , dok nije postala Snješko Bijelić što ga je štipao za tabane. Trgnuo se.

Nije znao koliko je spavao. Hladnoća ga je razbudila. Nije nigdje nazirao svjetla u noći pa je zaključio da je ponoć prošla.

„Tam, tam ta ta tam ta ta“-odzvanjalo je tihom noći.

„Šta je sad?“- skočio je Jablanko Grotnić.

U daljini se čuo doboš, nekakvo mumlanje, galama i promuklo pjevanje.

Jablanko se sav upeo da čuje šta se događa. Buka i galama se približavala.

„Pa neće sad valjda ovamo?“-paničano se uspremetao Jablanko.

Nakon nekoliko minuta galama je bila nadomak pojate.

Jasno je razaznavao čovječiji glas, koji je promuklo pjevao neke nesuvisle pjesme, i nekakvo tiho mumlanje. Pomislio je da su to neki čovjek i pas. Strah je paralisao njegove misli.

Otvoriše se vrata. Ogromna crna silueta banula je u pojatu. Nešto veliko skliznulo je u pojatu.

Jablanko je vrisnuo. Uplašena Jagoda zamumlala je i sama uplašena pojurila na vrata. Na vratima je naletjela na Šemsu. Oborila ga na zemlju. Šemso i sam iznenađen brzo skoči, uhvati medvjedicu, udari je štapom par puta da je umiri.

Nevoljno medvjedica i meče uđoše u pojatu. Iza njih je teturao Šemsu.

Jablanko je uplašen drhtao dok je mala povorka ulazila.

„Ko si ti?“.hrapavim glasom uputi Šemso pitanje neznancu u pojati.

„Ja sam Jablanko, a ko ste vi?“-uplašeno odgovori i upita Jablanko.

„Neki klinac“-kao da se obrati medvjedici.

„Mi smo putujući zabavljači, šta radiš ovdje sam u noći.“-nastavi Šemso.

„Tražim svoj put“-sad već mirnijim glasom odgovori Jablanko.

„Na lošem si putu, ako ga ovdje tražiš. Nam su poznati svi putevi u ovom kraju. Ovdje nema dobrog puta“

„Ipak, ja sam tek počeo da ga tražim. Siguran sam da postoje bolji putevi od onih na koijma sam bio“

Šemso iz nekakvog zelenog ranca izvadi, fenjer upali ga i slabašna svjetlost konačno upozna aktere ovog dijaloga.

Jablanko nije skidao pogled sa medvjeda. Bilo ga je strah, ali bilo mu je nekako žao tih naizgled  putujućih umjetnika.

Šemso iz ranca izvadi neki bajati hljeb baci ga medvjedima, uze jedan svježiji komad za sebe i tek nešto malo preostalog alkohola. Jablanko je njih gledajući takođe ogladnio, ali nije posegnuo za komadom hljeba iz kofera. Pred njim je bio dan pun neizvjesnosti.

Medvjedi su se skupili u klupko i činilo se da spavaju. Jablanko im je na tren zavidio. Zavidio na toplom krznu.

„Bojiš li se katkad medvjeda“-upita Jablanko Šemsu.

„Ni ja nisam htio ovim putem, ali valjda je bilo tako zapisano. Moji su roditelji stalno mijenjali mjesta, putovali od vašara do vašara, od varoši do varoši, od palanke do palanke. Nije bilo uslova da se školujem. Ja sam oduvijek bio Rom međedar. Naravno da sam se bojao medvjeda oduvijek, ali sam strah počeo liječiti alkoholom, stalnim batinanjem, pa smo došli u situaciju da su se oni bojali mene, a ja njih ali ja sam alkoholom strah pobijeđivao, a njima je preostala zavisnost od mene. Za drugačiji život oni ne znaju.“-odgovori detaljno Šemso.

„Šta će jednog dana biti sa njima?-nastavi Jablanko sa pitanjima.

„Ne znam, ne znam ni šta će biti sa mnom. Ne znam koji će mi konak zadnji biti, ko će mene pokopati. Za njih ništa dobro ne mogu predvidjeti. Nasljednika nemam, a oni bi u šumi ostali gladni. Ovim poslom niko se više i ne bavi. Nema tu kruha više.“-završi Šemso iskapi ono malo alkohola što je u flaši ostalo.

Jagoda, umorna stara medvjedica, osjećala je neobjašnjivu slabost kao nikad do sad. Još jače se priljubila mladom mečetu koje je bezbrižno spavalo. Kroz glavu su joj promicali svi oni prašnjavi putevi, svi oni sjajni i nakićeni vašari, sva poniženja i batine. Osjećala je kako se zvjezdano nebo lagano spušta, kako svojim teretom pritišće umorno obamrlo tijelo. Svaka masnica je boljela, svaka uvreda pekla. Hladna karika provučena kroz nos naglo je rasla, hladila se nekako prebrzo. Zamućeni pogled kroz kariku zaustavio se na mečetu. Suza u oku zaleđena osta neiskazana. Jagoda je svoj put završila.

Jablanka probudi dodir vlažnog jezika na licu. Trgnuo se. Nad njim stajalo je meče, kao da ga je željalo probuditi i povesti. Ustao je. Stara medvjedica je ležala , a nedaleko od nje i Šemso je ležao u nekakvom čudnom položaju.

Jablanko je oprezno prišao Šemsi. Pokušao je da ga probudi. Staklasti pogled uplašio ga je koliko i hladnoća njegovih ruku. Šemso je bio mrtav. Pronašao je svoj posljednji konak. Jablanko se uplašio. Bezuspješno je dozivao starog, surovog i na smrt uplašenog međedara Šemsu. Pogledao je na medvjedicu. Bilo mu je sumnjivo njeno mirno ležanje dok je meče skakalo oko nje i pokušavalo da joj privuče svoju pažnju.

Jablanko se uplašio. Oprezno je prišao medvjedici. Pogled iz blizine jasno mu je ukazivao na smrt medvjedice Jagode.

Jablanko je prišao mladom mečetu, skinuo je svoj šal obmotao ga oko njegovog vrata. Zagrlio ga jako. Meko toplo krzno uzbuđeno je disalo dok je Jablanko jecao, gušeći se u suzama. Bio je uplašen. Nije znao šta da radi.

„ E moj jadniče. Isti ko što sam i sam. Nejaki i slabi obojica. Šta da radimo? Ljudi ti nisu ništa dobro donijeli, a ni u šumu ne možeš, a ja na svijet došao bez ljubavi, od ljudi bježim. Nas dva na ovom svijetu nemamo ništa osim tuge i muke zajedničke. Hajdemo“-usta i pođe ka svom koferu.

Na brzinu pokupi stvari u kofer i uputi se ka izlazu. Za njim je meče gledalo, dugo i neodlučno. Osvrnu se na majku Jagodu, okrenu prema izlazi i potrča za Jablankom.

Dva mlada i nejaka bića, djelovala su nestvarno u rano januarsko jutro. Prst sudbine ili šta spojio je dva svijeta, dva života i jednu muku u tek jedan neobični performans tragova u snijegu.

Pozdravlja Vas mandrak72, savjesni čitač tragova, tumač slabih i nejakih.

[ Generalna ] 24 Decembar, 2008 18:01

Davno je to bilo. Bar mi se čini tako daleka 1991-a godina. Negdje u kupeu brzog voza na relaciji Novi Grad-Banja Luka. U toplom kupeu sjedio sam do prozora i posmatrao kako brzo promiču stabla, livade, kuće..... Stvarno je bilo brzo. Udobno zavaljen u sjedištu na granici sna slušao sam žamor razgovora koji je tekao nekako ovako.

"Eh kakvo sam ja odijelo imao. Kad sam prvi put ugledao svijet, onako nag i uplakan imao sam odijelo. Nisam ga sam birao, a bilo je lijepo i u njemu sam se tako lijepo osjećao"-polutihim sjetnim glasom punim melodike jedan stariji gospodin pričo je.

Nisam obratio pažnju na njega, ali bilo mi je mrsko otvoriti oči i pogledati gospodina koji je pričao. Činilo mi se nevažno pričati o jednom odijelu.

"Rastao sam, i ono je bilo tu. Rasli smo zajedno ja i jedno lijepo odijelo."-nastavio je gospodin Paun.

Pokušao sam da zaspem, ali glas gospodina Pauna je bio takav da je tražio da ga slušamo. Otvorio sam prvo jedno, a zatim i drugo oko. Malo sam se uspravio na sjedištu i bolje pogledao gospodina Pauna.

Gospodin Paun bio je uglađenih manira. Uredno začešljana sijeda kosa njegovom licu davala je jednu posebnu dozu ozbiljnosti. Kaput malo demodiran, ali uredno čist i sa zakrpama na laktovima rukava govorio je o boljim vremenima odijela gospodina Pauna. I sam nesvjesno uvučen u priču nastavio sam da slušam.

"Uvijek bi primjetili kako imam lijepo odijelo. Prijatno sam se osjećao u njemu. Bilo je to odijelo za sve prilike, za sve ukuse. Budilo je u meni samopouzdanje i ja sam se bio navikao da je ono uvijek na meni."-zastade gospodin Paun i pogledom kroz prozor kao da nas napusti na tren. Malo je ćutao. Zatim se okrenu prema meni kao da se meni želio obratiti.

"Činilo mi se u oblacima hodam. Imao sam lijepo odijelo, nisam mnogo pažnje poklanjao okolo sebe. Mislio sam da u mene svi gledaju zbog moga odijela. A onda."-gospodin Paun zastade.

Na momenat mi se učinilo da je izgubio volju za pričom. Sad sam ja bio nestrpljiv.

"Gospodine Paune, šta se desilo sa odijelom?-upitah ga pomalo nestrpljivo.

"A onda su se oblaci razišli dragi moj mladiću. Odijelo kao da je nestalo. Kao Kraljevo novo ruho. Samo su ostali nejasni tragovi da sam imao lijepo odijelo. Počeo sam da bježim od ljudi. Da se skrivam od ljudi i žalim za odijelom lijepim i neponovljivim kao za mene šivanim. Moje lijepo odijelo sad je samo sjećanje, stalno pred očima ali neuhvatljivo kao san. Najljepše odijelo nekad sam imao, a sad više ne."-u tom momentu gospodin Paun ustade, stavi šešir na glavu, kimnu glavom u znak pozdrava i izađe is kupea.

Stigli smo u Banja Luku. Skočih i ja za ostalim putnicima.

"Bože kako put brzo prođe"-pomislih na gospodina Pauna. U gužvi hodnika u vagonu šešir gospodina Pauna izmicao je i nestajao u gomili koja je hrlila u užurbani život. 

Pogledao sam oko sebe. Svi su nosili odijela. Ni ja nisam bio nag. Imao sam odijelo i dan danas ga nosim. Gospodin Paun ubzao mi je brzi voz na relaciji Novi Grad-Banja Luka te 91-e godine.

Pozdravlja Vas mandrak72, odijela urednog i solidnog starog krojača života.

[ Generalna ] 22 Decembar, 2008 23:16
Jednom je neki čovjek pecao na rijeci. Zurio je u vodu, povremeno cimajući štap. Hirovita rijeka nemirna i plaha kao rukom odnosila je brige. Čovjeku se činilo da polako nestaju svi njegovi problemi. Kako bi koji problem nestajao udica bi bila sve napetija. U jednom momentu činilo se da će štap da se polomi.
Poče on da se bori. Vukao je štap, popuštao ga. Lomio lijevo pa desno. Umarao pa smarao. Borio se nekih sat vremena.
„Bože kolika velika mora biti riba“-pomislio je.
I taman kad se činilo da dobija bitku, štap se polomi i nesta lovine.
Bacivši polomljen štap on krenu kući. Samo je razmišljao o neulovljenoj ribi. Brigama ni traga. Kad je stigao kući ispričao je ženi šta mu se desilo.
„Ma pusti ribu, ona je sad nečija druga briga.“-žene je nastojala da ga raspoloži.
Ali dugo u noć san nije htjeo na oči da mu dođe. Čim bi oči zatvorio, ugledao bi štap, plahovitu rijeku i neku golemu ribu koja riba i nije bila.
Skočio je kao oparen. Sav u znoju probudio je ženu. Ispričao joj šta mu se desilo u snu.
„Ma rekla sam ti danas već jednom. Pusti sad ribu, to više nije bila tvoja briga.“-pomalo ljutito se na njega žena izgalami, okrenu se na drugu stranu i ponovo zaspi. Posluša on ženu, na tren zaboravi ribu i mirno zaspa.
Ujutro kad se probudio, spremi novi štap za pecanje, otide na rijeku i zabaci udicu. Samo jedna misao bila mu je na umu. Kako da ulovi ribu od juče.
Novi dan i nova ribolovačka sreća. Samo je jedna briga skliznula u vodu. Ulovljeni plijen nije bio kapitalan. Tek omanja riba.
„Bože hoće li je biti dovoljno da nahranim porodicu danas“-sam je sebe ispitivao odmjeravajući ribu koju je nosio kući.
Žena čim je ugledala muža dala se na posao, očistila ribu. Pošto je riba bila omanja brzo je završila posao. Ručak je bio brzo gotov. Pojela se sva riba. Nije je bilo mnogo ali je u slast pojedena.
Brzo je zaspao. Činilo mu se kao tren već je svanulo.
Čovjek je uzeo štap i otišao na rijeku. Sa sobom nije nosio briga tek nešto malo. Onih svakodnevnih. Zabacio je udicu. Nije dugo čekao za udicu se zakačila neka velika riba. Zabrinuo se da će opet da mu polomi štap pa je odustao od borbe. Riba je bila zbunjena. Velika i opterećena problemima dugo je nijemo zurila u njega iz vode.
„Zašto se ne boriš“-upita ga.
„Polomićeš mi štap. S čim ću sutra na pecanje?“-smireno odgovori.
„Ali ja sam velik plijen i moći ćeš lijepo da nahraniš porodicu“-hrabrila ga je.
„Znam da je tako, ali ako polomim štap moja porodica ostaće gladna. „-odgovori on razložno.
Na to se riba praćaknu. Veliko sjajno tijelo na suncu bljesnu i nesta negdje u virovima hladne rijeke.
Išao je kući. Nije bio tužan zbog velike ribe. Pomalo je bio zabrinut kako će porodica reagovati. Ispričao je ženi šta se dogodilo.
Žena se nasmijala. Kamen mu je pao sa srca. „Ionakosam molila boga da ništa ne uloviš. Dosadila nam je riba svaki dan za jelo. Eno tamo na stolu imaš gotov ručak. Požuri dok se nije ohaldilo. Svi te čekamo“-odgovori mu žena.
Nije čovjek odustao od ribarenja. Lovio je onoliko koliko mu je bilo zadovoljstvo. Zadovoljan ulovom ma kakav bio. Briga na kraju štapa bila je sve manja.
Pozdravlja Vas mandrak72, ranoronilac kroz rijeku života.
[ Smijehom protiv uroka ] 16 Decembar, 2008 23:09

"Poštovani gledaoci dobro večer. Evo nas i Vas u našoj jubilarnoj 100-toj emisiji "Svjedoci rata". kao i uvijek s nama u studiju je novi zanimljivi gost. Ostanite s nama narednih 30-tak minuta. Za početak reklama našeg sponzora" - dobro poznati džingl prekinuo je najavu emisije.

"Pašteta od kvaliteta"-odzvanjao je u ušima završni slogan ekonomsko propagandne poruke.

"Nakon ove reklame našeg sponzora vratimo se našem i Vašem gostu"-naglašenim populističkim tonom voditelj nastavi emisiju.

"Evo pokušaću u nekoliko riječi da predstavim gosta. Iako s godinama mlad, bogatog je iskustva. Dolazi nam iz radničke porodice, gdje su svi njegovi pretci s teškom mukom krčili sebi put kroz život, nastojeći potomcima osigurati izvjesniju i bolju budućnost. Mađutim našeg gosta još vrlo mladog život odvaja od roditelja. Oca nije ni upoznao. Majka je jednom prilikom otišla na pijacu i nije se vratila. Nije uspio saznati ništa o njoj. Raspitivao se bez uspjeha. Težak fizički rad očvrsnuo je volju i karakter našeg gosta. I kao takav eto stigao je u našu emisiju"-završi uvodnu referencu voditelj uštogljeni voditelj, namještajući veliki čvor kravate ispod vrata, koja ga je žuljala i smetala mu ko knedla u grlu.

"Pa recite nam nešto o sebi što smo možda zaboravili u ovom uvodu" - voditelj uputi pitanje gostu.

"Prije svega da pozdravim sve u studiju,kao i sve gledaoce pred TV ekranima. Ovom prilikom bih da pozdravim svoje preživjele saborce. Zovem se Cvjetko. Zaposlen sam u Šumskom gazdinstvu Dumbrava, sekcija Prdipolje. Neoženjen."-pokuša u kratkim crtama da sebe opiše Cvjetko.

"Naravno, uvijek skroman pa i kad je riječ o njemu i njegovoj hrabrosti. Recite nam gospodine Cvjetko da li ste zadovoljni poslom koji radite?-upita voditelj Juriša Pozadinović.

"Pa ne mogu da se žalim. Najvažnije da nisam gladan. Imam veliko društvo na poslu. Posao je težak. Znate i sami rad u šumi nije lagan i naravno uvijek postoje opasnosti, ali kome je danas bolje. Teška su ova vremena."-odgovori Cvjetko povremeno zakrećući glavu lijevo-desno ne znajući u koju kameru da gleda.

"Vi ste se dobrovoljno javili. Recite nam nešto o tome"-nastavi juriša podigavši naočale na nos povelik i crven. Oči kao da mu se smanjiše.

"Tako je. Vidio sam da svi moji drugari idu, pa reko nije u redu da ja sam ostanem.Šta ću unucima poslije da kažem. Branila se zemlja. Nisam mogao da izostanem."-malo nespretno frknu kroz nos Cvjetko.

"Ispričajte nam za podvig kojim ste odlikovani?"-nastavi da podiže tenziju Juriša.

"Pa šta se tu ima da priča. Začula se pucnjava. Skočio sam ko oparen. Strka gužva, ranjeni na sve strane. Nisam se ni snašao jedan par ruku držao me je za vrat. Mahinalno sam ga nabacio na leđa i kroz gužvu i metež izvukao jednog visokog starješinu. Nosio sam ga dugo vremena dok me umor nije stigao, te sam i sam klonuo."-odgovori Cvjetko.

"Može li se znati o kome našem visokom strješini je riječ?" - pitanja su letjela jedno za drugim.

"Naravno riječ je o majoru Prodanović Poguziji"-šturo odgovori Cvjetko.

"A sad malo da odmorimo uz poruke našeg slijedećeg sponzora"-najavi voditelj. 

Nakon reklame Big Bull proizvoda nastavljena je emisija.

"Gospodine Cvjetko recite nam kad ste se najviše uplašili, mislim ako ste se ikada uplašili"-novim pitanjem Juriša je nastavljao emisiju Svjedoci rata.

"Pa mnogo sam se puta uplašio, bilo je tu pucnjave, granata, ali jednom sam se tako uplašio da nisam mogao spavati. Evo kako je to bilo. Bližio se kraj rata. Svega je ponestajalo, pa bogami i hrane. U našu jedinicu navraćale su nekakve visoke starješine. Dosadila im riža. Ispod oka čudno su me gledali, čujem kako su spominjali mnogo mesine. Čak su mi nekakvi nadimak dali, čini mi se biftekom me zvali. O bože kako sam se ulašio tada kad su tako kazali, pa oni bi mene dok trepneš smazali. Ali eto neka sreća spasi mene."-u dahu Cvjetko referisa.

"Šta nam imate za kraj reći?".

"Moje malo konjsko srce večeras je ispunjeno radošću. I tako ja stig na kopisuvu međunem tama. Izvinite ja počeo konjski pričati sa vama. Kad se sve sabere i oduzme ostao sam ono što sam oduvijek i bio. Još jednom hvala na pozivu u emisiju"-završnim riječima se obrati Cvjetko širokom auditorijumu.

"Hvala Cvjetko, iz režije mi javljaju da namje vrijeme isteklo. I još samo toliko da Vas pozovem u slijedeću emisiju u kojem nećemo imati gosta jer veličanstveno je obilježio kraj posta, svojim gestom je privukao našu pažnju, žrtvovao se i pao po ražnju. Dragi gledaoci to bi bilo sve za večeras. Gledajte nas opet. Laku Vam noć"- u najboljem maniru voditelja kviskoteke Juriša završi emisiju.

Pozdravlja Vas umorni mandrak72, zapisničar duševnih boli i sitnih nepravdi.

[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 09 Decembar, 2008 22:03
Danima je Jablanko u svojim kratkim šetnjama prolazio pored nakićenih izloga. Novogodišnji praznici donekle su donosile radost u

njegovo napušteno srce. Od kad zna za sebe nove godine su bile sve iste i po šablonu.
Upravnik doma, gospodin Badem, staromodni vaspitač nije dozvoljavao nikakve promjene bojeći se da će one unijeti tračak nereda, nemira

koji bi mogli da uruše kulu koju je on zidao kao spomenik sebi za života. I ovoga puta preslišavao je program proslave nastupajućih

praznika:
1.  19:00 časova zajednička večera. Piletina pohovana i krompir pire. Za desert keksi razni i voćni sokovi.
2. 20:00 časova Zajedničko gledanje novogodišnjeg programa na TV aparatu EI Niš
3. 22:00 časa povečerje.
Nije bilo ama baš nikakvih promjena zadnjih 20 godina.
Gospodin Badem, nije ni slutio da nadolazeća nova godina zauvijek mijenja sve aktere drame okružnog doma za nezbrinutu djecu bez

roditeljskog staranja.
Jablanko, dijete bez roditelja. Desetogodišnji dječak isuviše rano je sazrijevao kao ličnost. Nije bio pout ostalih u domu. Nije bježao od

nestašluka, ali osjećao je onu tanku liniju koju nije trebalo prelaziti da se ne povrijede osjećaji, pa ma kako siromašni bili.
Ostala djeca, odrastalu su brzo. Ispunjeni nekim pritajenim bijesom, nisu pokazivali osjećaje, niti su razumijevali pokazivanje istih. Za

njih je to bila slabost.
Tih dana nije bilo uputno imati ih.
Jablanko je šetao ulicama malog provincijskog grada. Glavna ulica Maršala Tita, presijecala je varoš na dvije jednake polovine, išarane

malim sokacima. Sve što se imalo vidjeti u gradiću bilo je u Maršalovoj, koja je na kraju izbijala na uvijek hladnu i hirovitu rijeku. Korito

rijeke bilo je ukroćeno u ozidani kej podignut radi odbrane grada od poplave i za šetnju pod hladovinom starih lipa. Naravno i za

zaljubljene parove. Uvijek ih je bilo.
Hladni decembarski dan natjerao je Jablanka da skupi vrat i podigne zelenu zimsku bundu kakvu su imali svi domci i bivali odmah

prepoznati u gradu. Mještani su bili naviknuti na njih, ali postojao je jedan jaz preko koga nije niti jedna strana prelazila.
Jablanko je imao jednu veliku želju. Danima je zagledao u izloge male robne kuće u čijem izlogu je bila izložena ukusno nakićena jelka.

stao bi pred izlog i dugo gledao u jelku. Stajao bi ko zna koliko. I radnici robne kuće su primjetili dječaka, crnokosog, očiju punih

neobičnog sjaja, kako sa rukama u džepu zelene zimske jakne dugo stoji i gleda jelku u izlogu.
U tim trenutcima Jablanko je samo fizički bio prisutan. Mislima je bio u toploj sobi, s jelkom u ćošku nakićenom. Začešljan i u novoj

garderobi u veseloj igri sa bratom i sestrom ( za koje je čuo da negdje postoje, ali ništa više od toga) dok čekaju roditelje s poklonima.

Dok je otvarao poklone velike tople ruke prenuše ga iz sna.
"Mali, hej mali!-sasvim ga vrati u stvarnost dubok i nekako tužan glas.
"Uzmi."-pruži mu zamotuljak u ruke postariji trgovac vjerovatno poslovođa u robnoj kući.
"Uzmi ne boj se. I ja sam bio dijete. Imao sam i ja snove"-nastavi trgovac.
"Ali gospodine, ja ne smijem da primim poklon. Ne znam kako bi u domu protumačili to."-poče se Jablanko pravdati.
"De, de, ne boj se. Snove ne mogu da ti uzmu."-trgovac mu zaturi zamotuljak u džep i ode.
Jablanko je gledao za njim dok je onako visok pomalo pogrbljen ulazio u robnu kuću.
"Gospodine, hvala, zapamtiću to."-nije bio siguran da ga je trgovac čuo.
Brzim koracima uputio se u dom. Nestrpljiv da što prije odmota zamotuljak u samoći u nekom tihom kutku u domu.
Snijeg je lagano pokrivao malu varoš, zatrpavajući saobraćajnice i utišavao vrisku i ciku djece koja su se sankala u parku.
Stariji domci su ga pozivali da zajedno s njima poslije povečerja izađu iz doma i potraže zabavu u gradu.
"Ja ne bih. Nemam novca ni za toplu kiflu, a za zabavu pogotovo"-izbjegao je njihov nagovor.
Poslije povečerja povukao se u sobu sa ostalim u sobu. Ubrzo nakon što su se svjetla pogasila većina domaca se polako iskrala iz doma i

otišla nekud u noć u pravcu grada.
Nakon što se uvjerio da su ostali pozaspali u sobi, ispod jastuka izvukao je zamotuljak. Dugo ga je držao uruci i pokušavao naslutiti šta

se nalazilo u njemu. Pogledao je kroz prozor. Snijeg je odavno presatao. Milioni sitnih zvjezda ukrasile su nebo ove noći. Mjesec se

šeretski nakrivio kao da uživa u svojoj ulozi.
Drhtavim prstima otvorio je zamotuljak.
"Zvijezda!"-gotovo da je vrisnuo.
Sjajna zvijezda za ukrašavanje jelki i to još njegova. Ushićeno je prevrtao po rukama, nevjerujući svojoj sreći. Ovako sretan nije bio

godinama.
Po stotinu puta se zahvaljivao nepoznatom trgovcu. Pokušavao je pronaći razlog svoje sreće.
Hitro je iskočio ispod pokrivača. Plava domska pidžama bila je par brojeva veća. Naramenice su padale do po ramena dok je užurbanim

koracima istračo u dvorište doma. Čuvara nigdje nije bilo. Odjurio je do mjesta u dvorištu kojeg je najviše volio.
Pored igrališta bilo je posađeno par mladih borova. Po sopstvenoj procijeni ocijenio je da je ponoć blizu. Iz pidžame je izvukao sjajnu

zvjezdu i krunisao najljepši bor.
"Želim, želim, da mi nova godina donese neko lijepo iznenađenje"-kao za sebe ponavljao je Jablanko Grotnić.
U tom momentu prenu ga vatromet koji je obasjavao malu varoš. Hiljade misli, varnica obasjaše Jablanka. Posmatrao je taj izliv radosti

nekoliko trenutaka. ushićen osjeto je kako je i on dio te velike proslave. Prvi put u životu se tako osjećao.
Hladnoća ga brzo otrijezni. Još jednom pogleda na bor, zvijezdu na njemu. Ispruži se na ozeble prste na stopalima, dohvati zvijezdu i

trkom se izgubi u pravcu sobe.
Zavukao se pod pokrivač, čvrsto držeći zvijezdu prislonjenu na nejake grudi. Soba je bila nekako drugačija. Toplija. Zadovljno se

smješkao. Imao je nakićen bor.
Zaspao je sa osmjehom.
Sanjao je. Sve je bilo baš kako je poželio.
"Ustaj. Ustaj."-drmusale su ga ruke na kojima se još osjetio jeftin alkohol.
"Dok si sinoć divljao po gradu bilo je lijepo"-šamar ga je skroz razbudio.
Dok je ustajao iz ruku mu je ispala zvijezda na pod i razbila se.
"A ti si taj, je li banditu"-još jedan snažan šamar oborio ga je na pod.
Bijesni upravnik doma urlao je izbečenih očiju, nogom je hladno stao na zvijezdu i polomio je na sitne komade.
Jablanko se naže da je pokupi i novi snažan udarac završi na njegovim leđima.
Upravnik je divljao. Domci su u gradu napravili neki nered. Potukli se sa nekim mladićima. razbijeno je i par izloga a među njima i izlog na

robnoj kući.
"Uzmi tu zvijezdu, vrati je tamo gdje joj je mjesto"-nastavljao je upravnik.
Bez suze i riječi Jablanko pokupi ostatke zvijezde i pođe na vrata. Za njim su pošli svi. Mala povorka sahrani slična zastala je pored

igrališta. Jablanko se tiho spusti pored bora i odloži zvijezdu.
Upravnik još više poče galamiti. Natjera Jablanka da zvijezdu podigne i vrati odakle je dobio.
Jablanko krenu prema gradu. Polomljena zvijezda kao da je grijala njegove hladne prste dok je mraz štipao za uši. Laganim korakom nosio

je zvijezdu prema robnoj kući. Za njim mala kolona izgubljenih u vremenu pratila ga je do robne kuće.
Radnici robne kuće čistili su nered od polomljenog izloga. Jablanko je prepozno trgovca. Nijemo je stao pred trgovca, ispružio ruke i

pružio mu je polomljenu zvijezdu.
"Hvala Vam gospodine."-s osmijehom pruži zvijezdu trgovcu.
"Ne tuguj, mališa. Put do zvijezda uvijek je trnjem posut."-uze zvijezdu, iz džepa izvadi češalj, počešlja Jablanka, poljubi ga u kosu i

podiže pogled.
Jablanko je iste večeri pobjegao iz doma. Vodile ga zvijezde da čovjek postane.
Pozdravlja Vas mandrak72 s zvijezdom u oku i suncem na dlanu.
[ Generalna ] 07 Decembar, 2008 19:45

Dugo sam je gledao. Njena šutnja bila je znak da je tužna. Podigla je pogled. Oči pune suza nisam mogao da se suzdržim. Privio sam je na prsa. Dugo je dugo jecala.

Gledao sam u daljinu. Znam koliko se bojala nedjelje. 

Da sutra je bila nedjelja. Pokušao sam da objasnim.

"Nemoj da to uzimaš suviše lično. Mi te volimo."-hrabrio sam je.

Ništa je nije moglo smiriti. Ćutala je i drhtala. I sam sam bio pogođen njenom tugom.

Bila je strankinja. U naše male živote unijela je veliku pometnju.

"Znam da sam debela, okrugla, da svi muškarci jure za mnom, ali nikad se neću navići"-iznenada progovori.

Ćutao sam i sam.

Vraćao sam se godinu unazad. Kao da je danas bilo kad je došla. Toliko uzbuđenja u jednom danu mogla je samo ona da nam donese.

U mislima sam premotavao slike od prije godinu. Isto je bila nedjelja. Skupilo se društvo. Utakmica je bila dogovorena. Likovi mi još titraju pred očima.

Krmača je bio golman. Nisam se nikad usudio pitati odakle mu nadimak. Svojim ogromnim i dugačkim rukama kao vjetrenjača stajao bi na golu. Bio je visok preko 2 metra.

Mare je takođe  bio golman. Bio je pouzdan golman. Stidljiv i povučen u stvarnom životu, ali na golu u aždaju se pretvarao.

Hare Jare bio nam je posebno mio. Lijepih krivih kovrčavih nogu oduzimao nam je dah dok bi izvodio slobodan udarac. Gegao se s jedne noge na drugu, polagano, birajući idealnu putanju lopte, pozicije golmana i živog zida. Mislili smo da se tako izvode slobodni udarci, pa smo svi mi mlađi njega oponašali, pa je s vremenom fudbalska utakmica počela da liči na vašar gusana. 

Žiri, ili žirafa je nadimak dobio zbog dugog vrata. Glava bi mu virila iznad prečke.  Brzo je odustao od fudbala.

Mićo bomba. Zbog njega smo bježali na suprotnu stranu tribine kad bi on išao u napad. Bojali smo se njegovog jakog šuta. Jednom prilikom je polomio obe ruke Žiriju kad je izvodio penal. Istina upozoravao je Žirija da se skloni sa gola, ali..

Veljo Bekenbauer, predivne kovrčave kose, zulufa kao muzičari iz sedamdesetih bio je prava slika fudbalera Bundes lige. Donio je Njemački stil fudbala u našu ulicu. 

Moga ujaka Vladu su na tribinama svi voljeli, vjerovatno zbog varenike koju im je svakodnevno isporučivao. Navijač Hajduka i obožavalac Zlatka Vujovića bio je odličan fudbaler. 

I mnogi mnogi drugi. Ali nama je najveći problem bila sportska oprema. Tačnije nismo imali tih problema, nismo je imali uopšte. Plave platnene patike bile su naša najjače oružje. Kružile su s koljena na koljeno. Tačnije s noge na nogu. Nije bio važan broj. Bile bi razglavljene nakon jedne utakmice. Yassa šorcevi, nisu kružili s guzice na guzicu. Bili su obavezan dio nastave u školama. Od dresova njabolje se pokazivala obična bijela potkošulja na jednoj strani terena, a druga strana bili su takođe jednoobrazno razodijeveni do pasa.

Bilo je tu svega. Topot stopala odjekivao bi sa Sredelja, proplanaka u sred šume. Prdivno mjesto koje je prorodna selekcija predodredila da bude sportski megdan zaljubljenika u fudbal. Odjekivalo bi nadaleko, topot stopala, udarci dlanova po golom tijelu proplanaka i graje nas mlađih ko će loptu da donese.

Da u Nedjelju na Sredelju.

Lopta nam je predstavljala problem. Nijedna se nije mogla dugo održati. A onda je došla ona.

Švabica.

Unijela je dašak savremenog fudbala u našu malu sredinu.

kako su je srčani napucavali. Kao sav bijes skupljen zbog Kozare, grmeča, Sutjeske, Dalibora i partizanske eskadrile....

Na tren sam se vratio . Da bila je tužna, ali zato smo svi mi bili sretni.

Bila je nedjelja. U nedjelju na Sredelju.

Mnogo godina nakon toga na Sredelju se više ne čuje topot stopla, galama oko nabijene lopte u potok. U nedjelu se nečuje ništa na Sredelju. Jedna sjajna generacija fudbalera je iščezla. Igrali su iz ljubavi. Niko od njih nije postao fudbaler, ali jesu ljudi postali.

Teško da bi se mogli svi sada naći, sastati. Jednu partiju odigrati.19:19:56

Svejedno danas je nedjelja. Ma bezveze. Nedjelja ko nedjelja. 

Čim zažmirim na derbiju sam. Takve ljubavi prema fudbalu danas nema niti će biti. Osim lopte i srca ljubav smo za fudbal imali.

Pozdravlja Vas mandrak72, fudbalski veteran, berač gljiva pokraj pustog Sredelja.

P.S. kopačke nisam okačio o klin. Jednostavno nisam ih ni imao.

 

 

 

 

 

 

 

 

[ Generalna ] 05 Decembar, 2008 17:25

Evo jedna slika za početak. Meni se dopala od prve, ne znam za Vas. Proteklu godinu dana pratila je moje postove. 

Prođe još jedna godina životnog ciklusa. Nastojao sam sa Vama podijeliti emocije, humor, volju i nevolju sve ovo vrijeme. Bilo mi je zadovoljstvo sve ovo vrijeme. 

Iskreno neki hobi baš i nemam zbog nedostatka vremena, ali mjesto gdje sam se prijatno osjećao sve ovo vrijeme bio je blog.rs. Mnogo mnogo dobrih stvari sam pročitao ovdje. Na neki neobičan način upoznao sam mnoge od Vas. 

Svaki početak je nemušt i težak, svaki korak nesiguran i trom. Međutim poslije je postalo sve lakše. Na ovom se mjestu relaksiram i opuštam.

Nažalost za ovih godinu dana nekoliko jako intersantnih ličnosti je otišlo, a šteta imali su šta reći. Nadam se da je to samo privremeno. Međutim dolazilo je uvijek novih i intersantnih likova. Valjda je tako i u životu. Bilo je smijeha i suza. Nažalost i ostalih stvari koje ne pominjem.

Ovim postom bi se htio zahvaliti svima Vama na razumijevanju, podršci, lijepim riječima koji su me naprosto tjerali da kažem još ovo, ovo i ovo... Koliko sam uspio da Vam svojim postovima zadržim pažnju , ne znam, ali obećavam IDEMO DALJE.

Ovaj mali jubilej mnogo mi znači. I zato Hvala Vam na razumijevanju.

Živjeli Vi meni sto, šta sto , dvjesto godina.

Žena je kolače spremila, biće ića i pića. Dobrodošli na proslavu. Živjeli!!!! Smile


[ Generalna ] 04 Decembar, 2008 23:48

Jednom davno tri namjernika. Pustolov, ratnik i učitelj zastadoše da prenoće na jednom brdu. Pričali su do dugo u noć. Opčinjeni ljepotom jutra koje se budilo odlučiše da ostanu tu gdje su zanoćili. Zavjetovaše se na bezuvjetno prijateljstvo i istrajnost. Potvrdiše to sitnicama koje su ih obilježavale, zapakovaše u neki stari ćup i pohraniše u zemlju.

Slijedećeg jutra probudiše se. Bijahu pretvoreni u tri prelijepa, vitka mlada hrasta. Raspoređeni kao da štite jedan drugom leđa, bezuvjetno vjerujući jedan u drugog.

Na Svetog Iliju na mjestu gdje su pohranili ćup iznikla je crkva. 

Ljudi se sjatiše na mjesto čuda. Vjerovaše da je samo čudo izgradilo crkvu.

Od toga dana na Svetog Iliju pred crkvom se odvijao vašar.

Prolazila su vremena, mijenjali se ljudi i neljudi. Jedni su dolazili drugi odlazili, a njih tri i crkva ostajali su na svome mjestu.

Prije nekih dvadeset i dobar kusur godina i ja sam kao dijete bio tu na vašaru.

Danima prije vašara slušao sam o njemu. Do tada nisam bio na sličnom mjestu, pa je stim i uzbuđenje raslo. posebno me je privlačila lutrija. Maštao sam o dobicima. Čim bih oči sklopio odmotavao bih hartiju u kojoj je bio zamotan dobitak. San bi uvije prestajao onog momenta kad bih trebao da ugledam poklon.

Kao da je juče bilo. Mile, Stevo, Vera i ja. Prašnjavi put vodio je do crkve. Mnoštvo svijeta tiskalo se oko same crkve. Dječurlija se bila zabavljala sa štandovima sa šarenim sitnicama, igračkama. Posebna graja ispunjavala je prostor oko lutrije.

Atmosfera podgrijavana stalnom grajom dostizala je vrhunac.

Položih dinar i duboko zavukoh ruku u kartonsku kutiju, izvukoh zamotuljak i udaljih se od gomile da na miru vidim ono što sam danima očekivao da ugledam, ono što mi je i u snovima bilo je prekinuto.

Grozničavo sam odmotavao poveliki zamotuljak zgužvane hartije da ugledam nagradu.

Danas kad se sjetim svog uzbuđenja oko toga vašara, blago se nasmijem.

Danas me je posao naveo da odem na jedno mjesto, sa kojeg sam otišao pomiješanih osjećaja od prije dvadeset i dobar kusur godina.

Porušeni stubovi ležali su po ledini. Pogled uz padinu pružio mi je pogled na crkvu.

Protekli rat je zauvijek iz prašine izbrisao korake Mile i Steve. 

Groblje je bilo pusto. Sav raskoš podignutih nadgrobnih spomenika tužno je odisao ovog jutra.

Pred crkvom su i dalje stajala tri hrasta. Ogromni veliki hrastovi još su se držali. Crkva je obnavljana. Ali sve je bilo prazno. 

Stajao sam sam pored crkve. Pokušavao sam da na tlu pronađem tragove svih onih bezbrižnih godina zamotanih i odbačenih u nekoj zgužvanoj hartiji. Nigdje da trag pronađem, da sam nekad bio tu. 

Tri velika stara hrasta i dalje u stajala kao i davnih osmadesetih. Napravio sam i krug oko crkve. Od tragova ništa.

Pri ulasku u auto morao sam da skinem ono blato što sam pokupio kraj groblja kad sam prolazio. Isto onakvo kakvo uvijek donesem na cipelama sa sahrane.

Šta je bila želja Mile i Steve tog vrelog avgustovskog dana ne bih mogao ni da naslutim?

Šta je krio njihov zgužvani zamotuljak hartije? Da li im se bar djelić želja ispunio toga dana?

Može li lutrija života da se tako poigra sa životima? Ne znam.

Kvar u knjizi kvarova ili bih to mogao da nazovem knjiga kvarova života pod brojem 1614 bolno me je vratila na meni veoma drage osobe s kojima sam maštao, planirao.

Nisam našao ni djelić tragova da smo nekad bili ovdje. Da li smo i bili? 

Možda će neko negdje u kori ili godovima hrasta naći sve naše želje, očekivanja. Možda i ne svejedno. Lutrija života možda je tako htjela.

Možda je i jutros htjela da budem tu. 

Moja lutrija izgleda bila je dobitna. Hvala joj.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, istraživač slučajnosti, zgužvane hartije i nereda.

«Prethodni   1 2 3 ... 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26  Sledeći»
Hit Counter
Free Web Counter