mandrak72

Živio jednom jedan Petar. Ništa pretjerano luksuzno, ni pretjerano sirimašno. Jednostavno pretjerano skromno.

Pretjerivao je u svemu. Goste bi šopao kao puricu pred praznike.

Na poslu je pretjerano revnosno radio. Toliko je pretjerivao da je uzimao posla za nekoliko dana i ostajao do kasna da završi.

Ujutro bi popio par kava mada je znao da pretjeruje, ali ona mu je davala snagu da izdrži u svakodnevnom pretjerivanju.

Pretjerivao je i u odnosu prema kolegama na poslu. Njegov pretjerani rad naveo je šefove da pretjerano povećaju norme.

Pretjerao bi svoj automobil na besplatno parkiralište van grada i onda se gradskim prevozom vraćao u centar pretjerano brzo.

Bio je strastven ribolovac. Pretjerano.

Nikad nije bio zadovoljan ulovljenim. Kad bi opisivao svoj ulov pretjerivao je do te mjere da bi izjavio da je nakon izlovljene ribe u vodi ostala dobra rupa.

Naravno nisu mu vjerovali, ali mu se nisu ni suprostavljali mišljenjem. Nisu imali vremena da slušaju njegovo pretjerano hvalisanje.

Jednoga dana njegova supruga mu reče:

 „Dragi moj Petre. Pretjeruješ. Izgubićeš prijatelje Petre. Čemu sav ovaj život kad ostaneš sam Petre“-preklinjala je svoga Petra.

„Sad ćeš vidjeti ko pretjeruje. Evo za sat vremena kod nas će se skupiti sav komšiluk, ma šta komšiluk, sva rodbina. Pa ćeš vidjeti kakav je Petar čovjek.“- i ode.

Žena je po kući poslovala i spremala ručak. Kad bi vrijeme ručku počela je da doziva Petra.

No Petar se nije javljao. Pošla je u gražu gdje je on po čitav dan nešto radio.

Prizor koji je zatekla šokirao je. Petar je visio na konopcu obješen.

„Petreeee. Petreeeeeee, šta uradi crni Petreeee?- iz sveg glasa jaukala je Petrova žena.

U tili čas u Petrovom se dvorištu okupila sva sila svijeta, komšija, rodbine, poznanika i prijatelja.

U tom se momentu Petar nasmija i reče ženi.

„Eto jel vidiš sad ko pretjeruje. Vidiš li samo šta se svijeta skupilo za samo sat vremena kod tvoga Petra“-skinu on konopac koji je vezao oko struka i samo ovalš oko vrata. Doskoči na zemlju i poljubi svoju ženu.

Žena briznu u plač.

„E sad si svaku mjeru prešao Petre.“-plakala je Petrova žena.

Komšije kad su vidjele šta se dešava okrenuše se i jedan po jedan napustiše Petrovo dvorište. Ostaše njih dvoje sami. Žena je i dalje plakala, a Petar je likovao.

„Sad sam tebi pokazao, a sad ću svima njima“-ponovo se vrati u garažu.

Njegovu ženu nakon nemilog događaja nije više zanimalo Petrovo zanimanje u graži.

On je neumorno radio, tri dana bez prestanka, nije niti jeo niti pio. Treći dan reče ženi:

„Ja sad odlaazim na more. Na pučinu. Uloviću ribu kakvu niko do sad nije ulovio. Pa ću svima da im pokažem ko je Petar“-uze brodicu, spremljenu mrežu i isplovi.

Dok je pleo mrežu u garaži Petar je razmišljao.

„Moram plesti krupniju mrežu. Što da se zamajavam sitnim ribama“.

.Kako god bi počinjao uvijek mu se činilo da je mreža sitna i da će ga samo usporavati u poslu dok vadi sitnu ribu čekajući da ulovi najveću ikad.

Kada je napokon pomislio da će mreža biti dovoljna. Izašao je na pučinu.

Kad god bi nešto ulovio bilo mu je malo. Vraćao bi ribu u vodu, ponovo prepletao mrežu praveći krupniju i krupniju i odlazio bi dalje i dalje na pučinu.

Nakon toga niko ga više nije vidio. Pričalo se da je negdje usred Tihog okeana, da plete neku ogromnu mrežu, a drugi da je na Sredozemnom moru u borbi sa nekom ogromnom ribetinom. Svejedno priče su kružile a od Petra ni traga ni glasa.

Priče o njegovim podvizima prevazilazile su i najveća Petrova pretjerivanja. Neki su i cunami povezivali s Petrom.

Kako god, Petar je svima nama pokazao. On je jednostavno Pretjerani Petar.

Ako se kojim slučajem prilikom kupanja negdje na moru upecate u mrežu Pretjeranog Petra ne brinite. Ako ste sitna riba s lakoćom ćete proći kroz njegovu mrežu. Ako ste Velika riba, dovoljno velika za Pretjeranog Petra bićete upecani i izlovljeni.

Pretjerani Petar upravo Vas lovi. On pretjerano voli pretjerano Velike ribe.

Velike Ribe čuvajte se. Pretjerani Petar je tu radi Vas, radi sebe i naravno kakva bi priča o moru bila bez nas sitnih riba.

Pozdravlja Vas mandrak72, bezbrižni mornar tople sobe i male posade. Bez pretjerivanja molim.

„Dobro veče“-metalno ledeni glas sjekao je zrak.

„D..Dobro veče“- zamuckujući odgovorih.

Kad sam ušao u vozilo zaslijepljen svjetlošću farova i svjetlošću sa kontrolne table otpozdravio sam liku koga nisam mogao u mraku da identifikujem.

Udobno sam se zavalio u sjedište.

„Izvini, bio bi red da se predstavim. Kao što ti koristiš lažno ime madrak72, neću iznevjeriti ni ja. Možeš me zvati zvati kako hoćeš, ali ja ću se odzivati samo na žirant81“-predstavi sebe stranac u noći, ali ne onaj iz Masimo Savićeve pjesme, kojeg sam često slušao na jedinom regularnom autoradiokasetofonu u autobusu Autoprevoza Dvor na Uni proizvođača  11 oktomvri Skoplje iz sad BJR Makedonije kojim sam redovno putovao na liniji Novi Grad- Prijedor od 87-91-godine u elektrotehničku školu, koja uzgred da kažem i nije neki objekat bila već je odisla jednom trulom barakom, ali da ne cjepidlačim ako je to njemu odgovaralo prihvatiću želju stranca u noći.

„Čemu dugujem ovu čast?“-više sam mislio na vozilo koje je već bešumno gutalo kilometre, a da nisam osjetio kad smo prešli preko pružnog prelaza gdje je nekada dnevno prolazilo 100-tinjak vozova dnevno.

„Pratim tvoj rad već neko vrijeme. Pod povećalom je. Dotičeš se raznih tema“-obrati se onaj stranac u noći koji je mislio da sam počašćen njegovom pojavom koju još nisam dovoljno dobro osmotrio.

„Gdje sam zasrao? Koga sam počešao gdje ga mati rođena ne češe? Ko je ovaj stranac u noći?“-pitao sam se u sebi premotavajući sve postove objavljene do sad.

„Tvoji postovi su čitani. Svaka tvoje riječ pod navodnike se stavlja. Citira“-žirant81 nastojao je da mi pobliže predstavi svoj nagli dolazak u moj život koji ionako više nije moj otkako sam sebe počeo pronalaziti u gotovo svakom tekstu koji bih objavljivao.

„Još uvijek ne znam ko si, čime se baviš i šta želiš od mene“-obraćao sam se strancu u noći u svome jedinom i najboljem maturskom odijelu sa ispeglanom košuljom, bez kravate sa cvjetnim dezenom ručno rađenim.

„Oprostićeš mi, moj zadatak je specifičan. Šalje me Vlada. Radim na tajnom projektu. Ne znam koliko ti smijem reći, ali ako ti i kažem više od toga molim te da to ostane između nas. Zato sam morao biti tako tajnovit“-ledeni glas tjerao mi je žmarce, komarce i ostalu gamad na leđa.

Pokušao sam da glumim opuštenost. Kad sam se pokušao nehajno nasloniti na sjedište hladan čelik dotaknuo mi je vrat. Mahinalno sam digao ruke u vis.

„Znam da sam srao svašta. To to su samo škrabotine. To ne vrijedi ništa. Preklinjem pustite me, neću više“-dreknuo sam u polutami moderno opremljenog vozila kojem još uvijek nisam mogao da odredim tip, marku i proizvođača.

„Smiri se, nemamo mi ništa protiv tebe, dapače sviđaš nam se. Želimo obostranu saradnju.“-hladni glas bio je hladniji od čelika na mom vratu.

„Nešto ti viri iz košulje“-reče mi.

Rukom na leđima napipah kuku od ofingera koja je virila ispod košulje i kaputa. To je objašnjavalo otkud meni izražena ramena dok sam pred ogledalom vršio posljednje pripreme pred izlazak.

„Samo ofinger. Doktor mi je preporučio da će mi dobro doći da održim ravnu kičmu dok sjedim i pišem za računarom“-lijevom rukom preko desnog ramena izvlačio sam ofinger koji sam zaboravio da izvadim iz košulje kupljene par dana prije moje maturske večeri.

„Ja sam ministar vanjskih poslova. Premijer me je ovlastio za ovaj razgovor. U zemlji odakle ja dolazim imamo jedan problem. Tehnološki napredak je do te mjere umjesto da nam poveća slobodno vrijeme učinio da ga nemamo nikako. Jedino slobodno vrijeme je vrijeme koje provedemo u wc-u.“-započeo je nepoznati stranac u noći da objašnjva svoje razloge dok sam pokušavao da ga bolje pogledam.

Obratio sam pažnju na njegove ruke na volanu ili nečem sličnom kao ručkama na biciklu. Pažljivijim posmatranjem uočio sam da je nosio kožne rukavice sa jednim prstom. Ok bila je zima i rukavice imaju mjesto, ali rukavice kožne sa jednim prstom nisu me se dojmile.

„Kako ti kao ministar nemaš svoga vozača?“-upitah pa se sjetih kako naš Velja Ilić i naravno Džej imaju svog vozača.

„Rekoh misija je tajna.“-osjećao sam njegov pogled na sebi.

Novi nalet straha stresao je još nešto onih insekata koji silaze niz leđa kad je atmosfera napeta. Nikad nisam uspio saznati gdje završe svi ti insekti, ali gotovo uvijek bi stisnuo stražnjicu za svaki slučaj da pokuša još nešto da se s njima prošverca.

„Ne vidim kako bih ti mogao pomoći u tome“-na sve načine sam pokušavao da odgovorima i pitanjima isprovociram njegove stvarne namjere.

„Vidiš, ti si u nekom od svojih postova razgovarao s wc školjkom. Primjetili smo da su građani naše zemlje masovno počeli da odlaze u wc i posredstvom kamera zabilježili smo slučajeve da padneš u nesvjest. Monolozi, dijalozi. Idolopoklonstvo“-nastavi.

„Wc školjka dignuta je na pijedestal, da ne kažemo kao ispovjedaonica sitnih muka. E tu je caka gdje si nam potreban.“-zagolicao je moju pažnju svojim glasom koji je na momenat tako resko sjekao vazduh da sam osjetio paljevinu i piljevinu.

„Slušam.“-gledao sam u put pred sebe.

„Vidiš ti si spomenuo čitanje u wc-u“-kao da je otkrio Ameriku uskliknuo je.

„Ok, pa šta onda i ja čitam na wc školjci. Čitam sve što mogu da dohvatim sa wc školjke, a ponekad kad osjetim da će da potraje ponesem i deterdžent sa pranje veša sa uputstvom na 12 različitih jezika učim strane jezike zlu ne trebalo“-otresito sam odgovorio i pri tome se sjetio posta od prije par dana.

Pažljivije sam mu gledao u lice. Nije se moglo dosta vidjeti. Učinilo mi se da je moglo biti nekako ko mačija guza.

„Da bi smanjili gubitke vremena izazvane zadržavanjem u wc-ima, mi smo zamislili da bi Vi svojim pričama mogli da oblikujte svijest našeg naroda. Sa wc školjkom učinili ste čudo. Nakon Vašeg posta o prozoru, niko više ne zaziđuje prozore na domovima, i šta sve ne. Gospodine mandrak72 Vi ste pozvani da oblikujete svijest jednog velikog i ponosnog naroda i učinićete čast ako prihvatite našu ponudu. Naravno iz svega toga i za Vas će se nešto pomaknuti na bolje.“-vidno raspoloženiji glas stranca u noći negdje na putu.

„Žirante81“-prvi put ga oslovih imenom koji mi je sam preporučio da ga zovem.

Po boji glasa ocijenio sam da mu prija kad ga oslovljavam sa žirante81, te sam tu okolnost nastojao da što bolje iskoristim u daljim pregovorima.

„Žirante81“-zastadoh malo da podignem važnost unaprijed pripremljenih riječi.

„Ja nemam mnogo želja, evo i sad sam nespreman da o njima govorim. Šta konkretno želite od mene. Recite zašto želite da Vas zovem žirant81. Recite mi nešto o sebi da bih dobio na vremenu da procijenim Vašu ponudu“-riječi su kao vodopad šuštale jedna za drugom.

Pokušao sam da zazvučim na momenat odsutno, ali jednostavno nije bilo prostora u vozilu kako bih bio odsutan.

„Pa kao što sam jednom na početku rekao. Mi sve znamo o Vama. Evo jednog poštenog dogovora koji će obuhvatiti Vaše tajne želje“-kožna jakna na njemu škripala je kao stara kapija kad ožeže sunce u avgustu.

„Spremili smo ugovor, kojim bi nam dozvolili da objavimo i izdamo knjigu sa postovima koji budu takvi da oblikuju svijest našeg naroda prema našim potrebama, za protiv uslugu štampaćemo dovoljan broj primjeraka za tebe i tvoje čitaoce. Znam da bi željeli da objavite neke svoje priče. Evo ugovor. Pročitajte pa se izjasnite.“-kožna rukavica sa jednim prstom poturi mi ugovor na čitanje.

Preskočio sam zaglavlje i odmah počeo čitati dio koji se odnosio na tehničke uslove ugovora.

U ugovoru je stajalo da će vlada izdati knjigu u tiražima koliko to god bude tržište tražilo. Naravno i takav će slučaj biti sa mnom. Mogu da dobijem knjiga koliko mi god bude neophodno. Uslov je da oni knjigu izdaju u formatu koji bi bio prilagođen njihovom tržištu. Posebnu pažnju sam obratio na dio ugovora koji se odnosio na to da knjige budu štampane na biorazgradivom i ekološki osviješetnom papiru. Nisam to najbolje razumio, ali sama riječ ekologija me je malo umirila. A format knjige i nije bitan. Ko voli da čita nije bitno da li je džepno izdanje ili tvrdi povez.

„Pa žirante81, mislim da mi advokat ne treba. Gdje da se potpišem.“-objeručke prihvatih prijedlog. Takav se prijedlog ne odbija

„Dovoljno će biti da samo prineseš kažiprst mjestu pored moga imena. Znaš to je sasvim dovoljno“-vidno raspoložen stranac u noći s dobrim vozilom ponudi mi ugovor.

„Učinio sam što je tražio od mene“-zadovoljno sam se naslonio na sjedište.

„Koliko stoji ovakva mašina?“-odmah sam upitao u sebi sabirajući koliko će mi prodatih knjiga biti potrebno da zaradim dovoljno novca.

„Znaš, morao sam kredit da dignem na 20godina. Bavim se takvim poslovima gdje treba prelaziti velike daljine u toku dana pa mi je potrebna takva mašina. Jako je skupa.“-govorljivi žirant81 pokušavao je da mi da odgovor.

„Stigli smo. Hvala na saradnji. Na naše i Vaše obostrano zadovoljstvo ispunićemo sve dogovoreno iz ugovora“-pruži mi ruku za pozdrav

Pozdravih se kratko, i njegova tanka i dugačka ruka ponovo kliznu na upravljač. Izašao sam iz vozila.

„Dobićeš knjige u toku sutrašnjeg dana. Do viđenja. Sad ćemo se češće viđati. Molim te napiši post o ovom našem susretu. Moja supruga uživa dok te čita. Biće mi zadovoljstvo. Poslaću ti mail.“-mahnu rukom u znak pozdrava.

Od jakog svjetla nisam opet mogao da prepoznam marku ni tip vozila. Bešumno je nestao. Pogled sam uputio prema Golfu II Njemačke proizvodnje.

Žirant81, motalo mi se po glavi. Odnekud mi poznato, ali ne sjećam se.

Supruga je bila budna. Čitala je nezavisne novine one od jučer.

„Stigao si. Bilo je brzo. Ko je to bio?-supruga je bila nestrpljiva da sazna sve detalje.

Pogledao sam na sat. Bilo je 21:20. zar je moguće.

„Ma pusti, neki stari poznanik. Sutra ću o tome.“-skidao sam svoje još uvijek sjajno i jedino najbolje odijelo.

Ofinger mi je ostao kod njega. Kod žiranta81.

Legao sam. Ubrzo je supruga stigla i legla kraj mene.

„Znaš dragi čitala sam Nezavisne novine i prema jednoj anketi Italijani......“-trajalo je koliko je trajalo.

Ujutro sam uključio računar da napišem post o susretu sa žirantom81. kao što je obećao poslao mi je mail na koji mogu da mu pošaljem novi post. Njegova supruga se jako obradovala. Zahvaljuje mi na ofingeru. Mnogo joj pomaže da održi kičmu uspravnom. Post sam napisao za nekih sat vremena. Send mail...........na žirant81@.......

„Mandrače, mandrače“ – žena mi je unezvijereno utračala u dnevni boravak.

Odsutno sam je upitao. „Gdje gori?“.

„Ne gori nigdje, dobio si neku ogromnu pošiljku. Eno je u dvorištu. Nikad nešto slično nisam vidjela“-mlatarala je rukama u crvenom džemperu pred mojim nosom.

Istrčao sam da vidim šta je. Ogromna kartonska kutija perforirana stajala je pred vratima.

Mahnito sam otvarao kutiju u kojoj je bilo mnoštvo manjih kutija.

Uzeh jednu i otrčah u wc-e. Kad se uzbudim preko mjere mene protjera. Da bih to spriječio sjeo sam na wc školjku i nastavio da otvaram manju kutiju.

U njoj sam prvo naišao na pismo. Pogledah na omotnicu. Nalovljeno na mandrak72.

„Ok to je u redu“-okrenuh pismo da vidim ko šalje.

„Žirant81, Mliječni put br 31101981. Zadnja pošta Kumova slama.“-sricao sam malo iskrivljen rukopis.

„Dragi naš mandrače72. Bili smo brzi nadam se da si zadovoljan izgledom i formatom izdanja. Tvoj prvi tiraž planuo je istog časa. Mnogo se traži i čita. Reizdanje je već na policama. Tvoj novi post o našem susretu oduševio me je, a tek suprugu. Na um mi je došla jedna genijalna ideja....“-prekinuh čitanje.

Nastavih da otpakujem svoje prvo mezimče.

Nisam mogao da se suzdržim. Protjeralo me je kao, kao, kao  gavrana.

Otvorih zadnji sloj papira i pred mojim se očima ukazaše rolne toalet papira.

„Šta je ovo jel neka šala“-bijesno sam razbacivao rolne jednu po jednu.

Uzeh jednu rolnu da bolje pogledam. Bila je odštampana. Pogledah na druge. Svaka je bila odštampana.

Ponovo uzeh prvu rolnu. A na rolni naslov „Razgovor s povodom“, na drugoj naslov „Kad ja pustim brkove“. Na svakoj sledećoj rolni stajali su ispisani naslovi mojih postova.

Otvorih jednu rolnu i na toalet papiru mogao sam da čitam svoje objavljene postove.

Uzeh jedan toalet papir, pročitah uvodni dio posta razgovor sa povodom, obavih posao i pravac dvorište.

„Hoćeš li mi konačno objasniti šta sve ovo znači?“-žena me je pitala.

„Ma ništa, rekao sam ti moj kolega iz škole. Radi u papirnici, pa eto imao je nekog viška u skladištu, sjetio se mene i to ti je.-pokušah da razvodnim atmosferu.

Unio sam toalet papir u malim kutijama u jednu praznu sobu, a tek manji dio u kupatilo.

Kad sam završio s poslom, sjeo sam za radni sto u dnevnom boravku, da pročitam ostatak pisma.

„Na um mi je došla jedna genijalna ideja. Dok mi je žena čitala tvoj novi post upišala se od smijeha, pa sam mislio da bi mogli na gaćama da štampamo tvoja nova izdanja. To bi išlo ko alva. Smanjili smo gužve i zadržavanje u wc-ima. Kad rasprodaš isporučeni tiraž ti samo javi. E-mail imaš. S poštovanjem Žirant81“-zamotah pismo i strpah ga u džep.

U blagom šoku dočekao sam noć. Nisam znao kako da se ponašam. Da bilo kome ispričam da sam bio sa vanzemaljcem ne bi mi vjerovao. Bio bih lud. Još kad bi našli onoliki toalet papir i to još odštampan ne bih dobro završio. Odlučio sam da da ćutim.

Legao sam u sobu. Ubrzo je došla supruga kraj mene, uostalom kao i sve supruge u momentima kad bih najradije poželio malo odmora.

„Znaš nešto sam čitala.....“-prekinuh je u po rečenice.

„Jebale te Nezavisne novine, pun mi je kufer Japanaca, Italijana“-izdreljih se na nju.

„Ma nisu Nezavisne u pitanju. Bila sam u wc-u. Čitala sam tvoj post na toalet papiru. Upišala sam se od smijeha. Ti bre nisi normalan“-nastavila je da se smije.

„Možda ne bi ni bilo loše štampati postove na gaćama“-nasmijah se ideji moga drugara vanzemaljca Žiranta81. Nije to toliko ni blesavo.

„Hahahahaa“-smijala se moja žena.

„Pretjerano sereš mandrače72, hahahaha“-nije mogla da stane sa smijehom.

„Tako mi i treba, hahahaha“-nasmijao sam se sa njom.

„Nego, reci ti meni šta si ono čitala u Nezavisnim novinama“-okrenuo sam se prema ženi.

„Neki očevidci primjetili su neki nepoznati leteći objekat u par navrata baš na ovima prostorima. Vjeruješ li ti u sve to?“-zanimalo je moje mišljenje.

„Ne vjerujem, to su gluposti“-odmahnuo sam rukom.

Odsutno sam se nasmijao. Supruga je imala osjećaj da sam u špajzu, međutim ja sam se više osjećao kao u wc-u, ali svejedno moja supruga to uošte ne voli, što je gotovo isti slučaj kad mi ona kaže mandrače72 iznesi smeće, a ja kuliram.

Nasmijao sam se onako za sebe, zavjerenički. Moja međuplanetarna populatnost je rasla. Moja slava me je natjerala da supruzi slažem 3 puta u roku od 24 sata, a to joj nikad nisam radio. Kad me je upitala s kim sam bio, šta znači ona pošiljka i na kraju vjerujem li u vanzemaljce.

Znači vanzemaljci su krivi zbog toga.

Pozdravlja Vas mandrak72, tvorac Španjolske serije u nastavcima na toalet papiru koji čisti i upija gotovo sve. Možete da se upišate od smijeha, rasplačete, da Vas protjera. I to nije sve.

Telefon je zazvonio.

„Ja se neću javljati, idi ti, ako me neko bude tražio, nisam kući.“-ženi sam kroz sugerisanje na neki način izrazio želju da se ona javi.

Ja nisam volio telefone. Nikad. Znam da je neophodan, da to nije luksuz. To je sredstvo komuniciranja na kojem funkcioniše čitav svijet.

Supruga je brzo obavila razgovor.

„Za tebe je. Ne znam da lažem. Izvini.“-supruga slegnu ramenima i prođe kraj mene.

Psovao sam u sebi, a kažu da je to najgore.  

Sjetim se odmah i one poslovice „Dobar glas daleko se čuje.“

Sigurno je tako. Iako pojačam TV do neslućenih razmjera, u dnevnom boravku sam čuo telefon koji je ovaj put zvonio u hodniku. Znači istina je.

Nisam imao ni jedan razlog da sumnjam u poslovicu.

„Molim“-glas mi je zvučao mnogo ljubaznije od sume mišića lica, očiju iskolačenih i dignutog nosa.

„Želio bih s tobom da razgovaram“-metalno četvrtasti glas sa druge strane žice prenuo me je.

„Zašto baš ja? S kim razgovaram?“-upitah ga s namjerom da saznam ko je taj što mi večernji odmor prekida.

„Ne bih preko telefona. Znaš da se sve prisluškuje. Sutra bih bio glavna vijest u svim sredstvima javnog informisanja u regionu, pa i šire. A zašto ti? Pa mandrače72 čitam te. Mislim da bi bilo zanimljivo i za Vas i za mene“-odgovorio je.

„Ali..?-pokušah da se izvučem. Nisam ja novinar, niti reporter.

„Sutra u 21:00, dolazim po tebe“-kratko je glasila nareba koja nije prihvatala odbijanje.

„Ali kako ćeš me pronaći...“-nisam ni završio pitanje.

„Mi sve znamo. Do sutra. Laku noć!“-metalni glas nije dozvoljavao niti jedno pitanje.

Tu-tu! Tu-tu! Tu-tu!-odzvanjalo je u slušalici. Bio sam malo pogubljen.

„Ko to mi? Otkud zna za mene? Zna i gdje živim“-pitanja su mi nadolazila jedno s drugim.

Spustio sam slušalicu i ponovo se vratio u dnevni boravak.

„Ko te je trebao, ja nisam mogla da prepoznam glas. Sva sam se naježila. Hladniji je od hladnog hodnika. Evo ja sam još pod tim dojmom .“-upita me supruga u crvenom džemperu dok je heklala novi stolnjak za mlađu djevojčicu od konca „koral“ bijele boje kupljenim na buvljaku od zadnje dvije marke koje sam taj dan imao u džepu na štandu br.16 koji da se pohvalim drži rođena sestra od jednog poznanika moga rođaka koji se isto preziva kao i ja i čak i imamo i isto ime, pa kad poštari donesu račune za telefon uvijek dobijem pogrešan račun koji me natjera na veselje što je račun nizak, a ja znam da uvijek imam visoke račune za telefon, ali ih brzo vratim, malo se razočaram, brzo se priberem ponovo pogledam račun i ustanovim da sam ipak redovan platiša što je supruga iskoristila da nazove određeni broj telefona i samim tim dovede nas u situaciju da dobijemo nagradu u nagradnoj igri čija je premija automobil Lada Kalina koja i nače ne izgleda kao neki bog zna kakav automobil, ali sam siguran da je noviji od Golfa II koji je vlasništvu moga oca već 7 godina, a star je sad 18 godina, a uvezen je iz Njemačke od babe koja ga je samo vozila za mladu nedjelju kad bi išla nedjeljom u crkvu da izbjegne gužvu u gradskom prevozu Njemačkog grada kojem se ne sjećam imena, da bi joj ostalo više vremena za heklanje mada je znala da ne valja heklati na sveca, ali oni su katolici i ne znam da li to ima veze, ali ima veze to što baba hekla kao i moja supruga kako sam napisao poslije tačke i navodnika tek toliko da pojasnim neke stvari što nam nešto i neće pomoći u čitanju i razumijevanju teksta koji čitate.

„Ne znam draga. Saznaću sutra. Sve mi djeluje nešto tajnovito“-odgovorih nekako odsutno kao da sam se nalazio u kuhinji koja je odmah tu pored dnevnog boravka, a ne u samom dnevnom boravku.

Moju suprugu je smetala ta moja odsutnost.

Milion pitanja se vrzmalo po mojoj glavi.

„Da nisi šta srao na poslu o politici“-zabrinuto me upita supruga koja je već išitavala zadnje redove novinskog dodatka Nezavisnim novinama „magazin“ koji dolazi kao dodatak subotom u preduzeće gdje radi moj otac kao časopis na koji je preduzeće pretplaćeno a koji dolaze i subotom što je moj otac iskoristio da donese novine koje nema ko da čita na iščitavanje a koje da usput kažem da i nisu nezavisne jer od njih niti ja zavisim niti one od mene tako da opravdam očev potez što ih je besplatno donio, mada je njihovo donošenje kući zavisilo od njegove dobre volje što u neku ruku daje mojoj tvrdnji da nisu nezavisne dok god zavise od ljudi koji ih pišu i iščitavaju.

„No dobro. Saznaću sutra.“-pogled sam uputio na časovnik koji zaista pristojno izgledao mada je na poleđini sata gdje se stavlja baterija od 1.5V sitnim slovima pisalo made in PRC što me je neko vrijeme izluđivalo to PRC jer nisam bio siguran da li oni koji to proizvode namjerno pišu sitno da bih napregnuo vid da pročitam šta piše, a ono kad se nategnem da pročitam ono PRC što ne bi bilo u redu pa iako je od nama bratskog i prijateljskog naroda Kine odakle je i moj omiljeni lik iz djetinjsta Brucee Lee kao i polovina vlasnika prodavnica u ulici Marašala Tita a koja se sada naziva Karađorđa Petrovića mada sumnjam da je i jedan ikada kročio njome jer da je tako ne bi dozvolili da se njihovo ime provlači ulicom koja bi bilo bolje da se zove Valter jer bi ono malo prodavnica preostalih preuzeli poslovično vrijedni narod iz PRC države, mada ruku na srce sat tačno otkucava i pokaztuje vrijeme preostalo do susreta sa neznancom do kojeg je ostalo nešto manje od 24 sata, mada ostalo bi i manje da sam nastavio započeto obrazloženje o vremenu, satu, i makroekonomskoj politici PRC države.

Dugo u noć nisam mogao da zaspim što zbog supruge koja je nakon iščitavanja teksta došla do podatka da prosječan Japanac godišnje vodi ljubav 3-4 puta sa namjerom da nas dvoje potučemo navedeni rekord još te iste večeri, pa da ostatak godine odmorimo ko ljudi, to zbog poziva koji me je brinuo.

Svanulo je. Ja sam ustao. Nisam Vam rekao da ustajem svako jutro. U deset sati, svanulo, ne svanulo ja ustanem. Obavim sve neophodne razgovore, sjedem doručkujem i čekam ručak, ili one ostatke ručka od juče koje jučer nisam pojeo za večeru pod izlikom neka ostane da ima i za sutra da nespremaš ručak svaki dan, a već sutradan bih rekao kako ne moram svaki dan da ručam.

Obukao sam svoje najbolje jedino odijelo. Kažem najbolje, jer roditeljima je ponos kad oblače sina za maturu. Nije mala stvar kad čovjek maturira, a tek dva puta.

Jedina mana toga odijela što se nekako eto potkralo gotovo na svim slikama gdje sam s nalazio na svadbama, ispratnjam, vjenčanjima i naravno novim godinama već godinama unazad. Pa mana je toga da svaki put moraš na slici da upišeš gdje je to bilo i datum , jer poslije ne bi bilo šanse da skontaš.

Možda je moja sreća bila u tome da sam stario sporije nego moje odijelo i okolina, jer se na nekim slikama moglo jasno vidjeti kako su se opustile sise moje komšinice za deceniju. Nije da se hvalim, ali meni se brkovi nisu makli ispod nosa već deceniju.

Večer je došla brzo kao i  sve loše što dolazi. Šta li će mi noć donijeti?

Osjetio sam kad je vozilom ušao u dvorište. Poljubih suprugu kao da odlazim na vojnu vježbu na 21 dan. Uzvratila mi je poljubcem kao da je jedva dočekala da krenem na vježbu.

Ponovih poljubac želeći da joj naglasim kako ću joj nedostajati. Uzvratila je i ona meni da se ne brinem ništa i da joj ja i ništa neće nedostajati. Laknulo mi je.

Komšiluk je odahnuo. Ni njima neću neodtajati niti ja niti karaoke moja omiljena zabava iza ponoći na zvučnicima 5.1.

Jako osvjetljenje farova njegovog prevoznog sredstva nisu mi dozvolili da prepoznam o kojoj marki automobila se radi. Konstatovao sam da je osvjetljenje mnogo bolje nego na automobilu Golf II u vlasništvu moga oca na koji je on bio ponosan, pogotovo kad bi ga neko pitao za godište automobila, a on bi ko iz topa odgovorio 91-o, a meni bi tad pala na pamet 91-a kad je sve ovo sranje počelo da se dešava i zbog čega ne volim politiku.

Bešuman rad motora oduševio me je. Kokpit i instrument tabla nisu mi bili poznati. Sve je bilo različito od Golfa II za kojeg sam bio siguran da je još uvijek moderan i pouzdan.

„Dobro veče“-metalno ledeni glas sjekao je zrak.

„D..Dobro veče“- zamuckujući odgovorih.

                                    -  nastaviće se-

U hladnoj zimskoj noći jedna nestvarno lijepa slika. Jedan mali loklani putnički voz gotovo bešumno se  probijao kroz snježnu ravnicu. Žućkasta svjetlost iz kupea stvarala je jednu žutu razigranu kompoziciju mašnice za lijepo pakovanje poklona. Nestvarni trenutak odigravao se tek koji trenutak i jedan razglednica nestajala je u daljini.

Ugodno topli kupe bio je poluprazan jedne hladne januarske noći.

Jedan zamišljeni mladi čovjek u polusnu zurio je kroz prozor ugodno ušuškan u topli zimski kaput.

Jedna žena srednjih godina sa dječakom koji bi vragolasto kroz tvrdu bombonu posmatrao putnike u kupeu koju bi zatim stavio u usta i dugo krckao.

Još jedna žena. Dama po držanju na kojoj se  moglo primjetiti da nije iz ovih krajeva. Skupocijena garderoba, prijatna mirisna nota nekog blagog parfema uz malo neobičan akcent budila je nekakvo zanimanje kod žene sa dječakom. Dugo je razmišljala kako da započne razgovor.

„Ugodno je putovati noćas. Kupei su topli i nema mnogo gužve“-konstatacijom kao da se obraćala nepoznatoj gospođi.

„Da jako je ugodno. Mogu reći da sam se prijatno iznenadila. Nisam ovim vozom putovala 40 godina.“-pričljivo odgovori nepoznata dama i pogledom odluta ka mladiću do prozora i pogledom se vrati na gospođu preko puta sa dječakom koji je iz šarene vrećice uzimao novi bombon drugačije boje.

„Kao da je juče bilo. Nisam mogla imati ništa više godina nego što sad ima ovaj mladi čovjek.“-ponovo pogleda u mladića i nastavi.

„Bila je zimska noć. Voz je bio pun putnika. Stajala sam u hodniku. Jedan mladi gospodin ustao je i ponudio mi da sjednem. Sjela sam i zahvalila mu se. Čim sam se smjestila malo sam ga bolje pogledala. Izuzetno lijep čovjek uglađenih manira iz kojih je izbijala neka jednostavna i prirodna ljepota. Pogled mi je sam klizio ka njemu. U jednom momentu pogledi su nam se sreli. Gledali smo se nekoliko trenutaka. Čini mi se čitav život. Onda je on izašao na slijedećoj stanici.“-zastade nepoznata gospođa.

„Nisam ga nikada više vidjela. Život me je odveo u Argentinu, tačnije Patagoniju koja je obilježila moj život. Čitav svoj život samo sam čekala na ovaj dan, na ovaj voz. Čitav život za još jedan pogled“-završi gospođa.

„Ali gospođo, zar nije bilo drugih ljudi u Vašem životu. Čime ste se bavili tamo, mislim ako nisam napadna sa pitanjima“-gospođa sa trajnom i dječakom pokušala je da szna još.

„Čitav svoj radni vijek provela sam u centru za istraživanje pingvina. E to ti je ljubav ne možeš ni da zamisliš.“-reče nepoznata gospođa i usta sa sjedišta.

„Čitav svoj život čekala sam na ovaj voz. Kao da je juče bilo“-pogleda još jednom mladića krj prozora koji tokom čitavog puta ni riječ nije rekao.

Uzela je svoj mali kofer od krokodilske kože, otvorila vrata od kupea, zastala je, okrenula se, pogledala u gospođu.

„Jednom davno prije 30-tak godina napisla sam pismo. Nisam znala ime pa sam ga uputila na ovaj voz. Nadala sam se sve ove godine da će me čekati na vratima voza. Da će me čekati sve ove godine. Laku noć draga moja“-sjetnim osmjehom nasmiješila se gospođi sa dječakom i izašla iz kupea.

Mladić ju je gledao iz toplog kupea. Nasmiješila mu se i mahnula. Kimnuo je glavom dok je njezin šešir na glavi nestajao u gužvi na maloj željezničkoj stanici.

Na slijedećoj stanici izašla je gospođa sa dječakom koji je samo ćutio, jeo tvrde bombone.

U kupe je ušao stariji gospodin. Solidno obučen. Uredno odijelo je davalo izgled čovjeka koji je uvijek nosio odijela. To se odmah može vidjeti.

Sa njim je u kupe ušao trgovčki putnik. Izlizani kofer mnogo je govorio o njemu. Mnogo je prošao, ali slab je promet ostvario. Hvalisavi trgovački putnik poučen iskustvom ocijenio je da saputnicima ne vrijedi nuditi svoje proizvode. Sa starijim gospodinom je ušao u neki lagani razgovor.

U jednom momentu stariji gospodin, prema mladiću kraj prozora.

„Znaš kad gledam ovog mladog gospodina, vrati mi se film kada sam prije četrdeset godina polazio u svijet. Kako je brzo prošlo“-još jednom pogleda u mladog gospodina kraj prozora.

„Znaš ja sam penzioner već mjesec dana. Čitav svoj život radio sam kao pismonoša. Kako sam volio svoj posao. Volio sam onu radost kad bi me dočekivali i sa radošću uzimali poštu. Razglednice, pisma, čestitke. Poseban je to osjećaj. Radio sam i prekovremeno kad bih osjetio da je neko pismo bilo važno“-besjedio je poštar naučen na komunikaciju sa nepoznatima čitav život.

„Kako si moga da procijeniš da je neko pismo važno“-zapitkivao je trgovački putnik u nekom tankom zimskom kaputu.

„Pa nema tu objašnjenja, nekog pravila. Sve su to sitnice. Pažljivo i čitko ispisana adresa, boja pisma, relacija, miris. Eh miris je posebna priča. Miris bosiljka, lavande, toplih mora, zime sjevernih krajeva i dalekog svijeta. Miris je nekako bio najjači adut. Ne osjećaju ga svi. Eto ja sam imao tu neku žicu za mirise. Eto kad bih ti rekao da mi u ovom kupeu miriši poznato možda mi ne bi vjerovao.

Evo ja u džepu imam par neisporučenih pisama. Nosim ih po 10, 20 30 i više godina. Imam ih par. Nisam nikad bio u iskušenju da ih bacim Siguran sam da su jako važna. Čuvam ih kod sebe. Nadam se da ću jednom da ih isporučim“.-nije prestajao s pričom bivši radnik pošte i zavuče ruku u unutrašnji džep kaputa i izvadi svežanj pisama.

Prevrtao ih je u rukama, njuškao ih i odjednom pobjednički gotovo podviknu.

„Evo nisam se prevario. Tu je. Pomiriši. Iz Južne Amerike je.“-poturio je pismo pod nos trgovačkom putniku.

„Ja ništa ne osjećam“-odgovorio je trgovački putnik.

„Evo mladiću pomiriši i ti. Šta kažeš?“-isto pismo podmetnuo je pod nos mladiću.

Mladić ne reče ništa, oči mu se nekako iznenađeno raširiše.

„Kako to da ih nisi nikada otvorio, možda bi mogao da saznaš na koga su.“-pitanjem se obraćao penzionisanom poštaru.

„Ne znam. Možda sam trebao. Možda je sada suviše kasno? Možda ?“-ponavljao je poštar.

Mladić je sad gledao u poštara.

Nekako u isto vrijeme ustadoše poštar i trgovački putnik. Uzimli su svoje kofere, zakopčavali kapute i krenuše ka izlazu iz kupea.

„Laku ti noć gospodine“-učtivo poštar pozdravi mladića pri izlasku.

Trgovački putnik ništa ne reče.

Mladić kimnu glavom.

Kroz prozor je gledao starog penzionisanog poštara. Ustao je sa sjedišta i naginjao se kroz prozor stalno gledajući poštara. Zatvorio je prozor.

Pogledao je sliku na zidu kupea. Pejazaž nepoznatih predjela stajao je pred njim. Planinski vijenac snježnih Anda obavijen tajnovitom maglom.

Voz je nastavio dalje. Novih putnika u kupeu nije bilo. Mladić je razmišljao o zagonetnoj gospođi sa šeširom, poštaru.

Nakon nekih dvadesetak minuta u kupe je ušao kondukter.

„Samo ću malo da sjednem da predahnem“-kao da se pravdao mladiću.

Brojao je novac i preslagivao ga u kožnoj torbi. Presalgivao karte i dva tri puta škljocnuo bušačem karata. Onda se zagleda u mladića.

„E moj mladiću. Kao da je juče bilo kad sam bio mlad kao ti“-sjetnim tonom obraćao se mladiću.

Mladić iznenađen konstatacijom koju je danas već treći put čuo, pogledao je u konduktera koji je skinuo kapau sa glave, provukao ruku kroz uredno začešljanu kosu.

Kondukter ohrabren mladićevim pogledom započe priču.

„Što ti je život. Nisam nikad ni sanjao da ću postati kondukter, a eto još večeras predajem smjenu i penzija. Čitav sam ti život na točkovima. S putnicima.

Bio sam tvojih godina, mlad i kažu da sam bio lijep i zgodan. Jednoga dana u vozu spazih mladu i lijepu djevojku. Ustao sam da joj napravim mjesto da sjedne. Sjela je. Bila je lijepa kao san. Posmatrao sam je čim me ne bi gledala. Duga crna kosa uokvirivala je prekrasno lice sa usnama rumenim kao jagode pitome. Primjetio sam da je i ona mene gledala. Pogledi su nam se sreli. Čini mi se da sam sve saznao o njoj. Nisam ništa stigao da je pitam morao sam da izađem na slijedećoj stanici. Nisam mogao zaboraviti taj pogled nikad.“-kondukter je vezao svoju priču.

Mladić je nekako unezvijereno pogledao čas na prozor, čas na konduktera.

Kondukter nije primjetio njegovu nervozu.

„Odlučio sam da se zaposlim na željeznici. Počeo sam raditi kao kondukter. Nekako sam uspio postići da budem kondukter baš na ovoj liniji. Punih 40 godina svaki dan i noć, otvaram jedan po jedan kupe u nadi da ću ponovo ugledati onu crnu kosu i kao jagoda rumene usne. 40 godina moj druže. Vrijeme je prošlo kao tren. Evo kad noćas predam smjenu spustiće se zastor na kupe. Ne znam šta će biti sa mnom. Sve ove godine držala me je nada. Ne znam kako ću dalje.“-oborenog pogleda kondukter se izjada mladiću.

Mladić ga je gledao. Iz njegovog oka jedna suza skliznula je niz lice.

Kondukter je ustao, pogledao u mladića. Mladić skamenjen, samo je ćutao.

„Takav je život moj mladiću, a sad laku ti noć“-kondukter stavi kapu na glavu i produži niz hodnik.

Sanjivo jutro dočekaloje mladića. Pohađao je završni razred učenika. Bio je nijem od rođenja. Učio je jezik ruku.

Poštar je otvorio pismo kojega je nosio 30-tak godina. Ruke su mu se tresle od uzbuđenja. Činilo mu se da radi najveći zločin ikada.

Pomirisao ga je još jednom. Počeo je da ga čita.

„Ljubljeni moj, ako ovo pismo ikad stigne u tvoje ruke........“

Poštar je plakao. Ugasila mu se peć.

Nakon dan dva mladiću su pod ruke stigle novine. Listao ih je. Jedan čalanak neobičnog naziva privukao mu je pažnju. Pročitao je suvoparni članak crne kronike koji je navodio sledeće.

„U noći s 13 na 14 januar u svome domu pronađen je mrtav penzionisani poštanski službenik A.B. Pored njega na stolu nađeno je jedno otvoreno i nekoliko neotvorenih pisama. Uzrok smrti bi moglo biti smrzavanje ili sračni udar. Istraga je u toku.

U zoru 14.januara u putničkom vozu pronađen je obješen kondukter M.N. Pored njega je uredno složeno ostalo konduktersko odijelo, kožna torba sa kartama. Kondukteru je to bio poslednji dan u službi. Pretpostavlja se da je to razlog njegovog samoubistva.

U rijepodnevnim časovima 14. januara u  lokalnom hotelu pronađena je mrtva Argentinska državljanka našeg porijekla D.Č. Prema dokumentima pronađenim kod nje radilo se o penzionisanom radniku nacionalnog parka u Patagoniji. Uzrok smrti pretpostavlja se da je srčani udar“

Mladić odloži novine. Tri naizgled nepovezna slučaja bila su mu poznata. Da bili su povezani. Ljubavlju i nadom.

 Da li nada umire posljednja. Ne ona i dalje prolazi kroz poluprazne vagone ove januarske noći čija žućkasta svjetlost iz vagona kao žuta mašnica krivuda kroz snježnu ravnicu i nestaje u noći.

„Tako je malo falilo. Samo riječ da sam mogao reći. Samo jedno ZNAM“-bolno je pomislio mladić na slučajnost kojoj je bio svjedok kakva se događa jednom u milion godina.

Pozdravlja Vas mandrak72, obožavalac kupea sa slikama na zidu u hladne januarske dane.

Vjerujem da je svako od Vas bar jednom u životu poželio krila. Iz različitih razloga. Vjerujem da je to bilo više puta, ali i jednom je dovoljno.

Vjerovao je i Ikar a da sam nije znao razmjere svoga sna.

Danas sam bio na sankanju sa svojom kćeri i klinjom malo starijim od moje kćeri.

Kad se vratim dobrih komad godina unazad u djetinjstvo kad smo sanjivi i bunovni skakali u toplim pidžamama na prozor na vijest da vani zabijelilo, da je pao snijeg. U vremena kad je zajednička igra, snijeg  i sanke bila njjači adut zimskog raspusta. Šta je više trebalo da raspali našu maštu i naš let.

Krila mladosti neumorno su tražila veće i više vrhove odakle bi se strmoglavim brzinama spuštali na sankama jednostavne izvedbe bez imalo memorije i dovoljno tvrde (hard) staze. Obične metalne ili drvene sanke su u meni proizvele više lijepih osjećaja od bilo koje moguće dosad napravljene memorije.

Imali smo krila da poletimo iz ničega. Nije trebala gotovo niakva materijalna baza. Rješenja bi bila brza, jednostavna i učinkovita. Grleni smijeh, vriska, promrzli prsti i uši pune snijega. Poneka grudva upućena u pravcu neke naše simpatije bili su krila kojima smo noćima u snu bili gdje za kratka dana ne bi stigli.

Danas na sankanju vratio sam komad ledenog doba kojeg sam nosio u sebi sve one godine dok su moje sanke mirovale i čekale da mi porastu krila. Na ternutak sam pomislio da mi krila nikad neće izrasti. Da ću ostati prizemljen u podnožju Anda s pogledom na snježne vrhove u hladna i maglovita praskozorja.

Danas kad sam moju kćer gledao kako trči, zapinje i pada u snijeg osjetio sam blago peckanje u predjelu ramena i ključne kosti. Upravo smijeh i vriska, snijeg na kapi i mokrim rukavicama, čizme otvoriše stare rane koje su nekim čudom naglo počele zarastati.

Kad smo jai supruga dugo iščekivali našu prvu radsot, nismo posustajali na preprekama snježnih vrhova, hladnih glečara koji su trebali da ugase našu nadu, I nisu je ugasili. Prkos, inat rasplamsao je jednu vatru.

Vatra je igrala pred mojim očima, trčala. Baš kao i ja. Mada ne onako dječački sirovo i odvažno kao ja, već nekako nježno i damski.

Moje prvo krilo zalepršalo je snažno i jako. Ponijelo me u vrhove koje nisam dostigao, a želio sam. Stiglo je i moje drugo krilo.

Mlađe, nejako, ali posbno snažno. Sićušno i snažno. Raste i daje novi zamah mome letu.

Sad imam sve mogućnosti da poletim, da vidim iz jedne perspektive za koju dosad nisam znao.

Vratiše mi krila zaboravljenu sreću prvog snijega, vratiše mi zamah koji sam izgubio pod padinom u smetovima. Trčao sam uz brijeg, veselio se kao da nikad nisam odlazio sa mjesta. Djetinjstvo se probudilo u meni. Snažnije nego ikad.

Uživao sam gledajući kako nesigurni koraci vuku sanke uz padinu, kako posrću i ne odustaju. Za još jedan spust. Za još jedan osmjeh.

Ko može to da oduzme.

Ne dam krila da miruju. Neka lete. Vrijeme im je sad. Najbolji su vjetrovi upravo sada za sva ona putovanja kad u koferu ponesu ono najnužnije i kad jedno mjesto ostane za sve one mirise, snove. Smijeh i promrzle prste. U nekoj hladnoj noći s pogledom u daleke Ande. Kad im zatreba sva ona snaga za let.

Danas sam letio.

I kad noć padne na krovove i zadnji pogasi se dim, na krilima sna poželiću da ove momente života memorišem u jednu posebnu memoriju od koje ću imati pasword ja i moja mala garava. Da nas griju kad se hladnoća sna useli na naše lice.

Ne dam osmjeh da ozebe.

Želim i Vama krila da izrastu u velika i snažna da se odupru svakoj buri, nevolji.

Isto bih to poželio svima onima kojima priroda na neki način stvara prepreku. Da im da snagu da pređu glečer, hladne glave i vrela srca. Da ih počne peckati oko ramena i ključne kosti.

Za moje prijatelje J.i M. Za njihova krila.

Pozdravlja Vas mandrak72 avijatičar na krilima mladosti.

Badnji je dan. Obećao sam svojim kćerima da ću poći u šumu i pronaći Jelenka. Kao vrsni poznavalac šumskog svijeta odmah sam krenuo starim lovačkim stazam kao i moji preci.

Počeo sam da čitam i slijedim tragove.

Polomljena grančica bila je znak da sam na dobrom putu. Nastavio sam dalje i pronašao novi trag.

Pokidana kupina davala je jasan pravac kretanja Jelenkova. Odlučih poći ću na pojilo. Tamo sigurno ima mnogo više tragova.

Put je bio opasan i pun prepreka.

Ali nisam se dao pokolebati i nakon dugog traženja konačno sam stigao na pojilo. Iznenada začuo sam zvuk praporaca. To je on Jelenko pomislih. Zaklonih se iza stabla da ga ne uplašim.

Ali Jelenka nije bilo. Možda mi se učinilo.

Nastavio sam dalje i pronašao sam pojilo. Dobro sam pregledao tragove i nisam bio zadovoljan

rezultatima.

Ovdje sigurno nije bio. Tražio sam dalje i dalje.

Ni ovdje nisam bio bolje sreće. Nisam odustajao tražio sam i dalje.

Nastavio sam dalje. Iznenada opet sam začuo praporce. Brzo sam se sakrio pod jednu veliku smreku.

Zvuk praporaca jasno se čuo, bio je sve bliži i bliži. Naćulio sam uši, malo se pognuo u zaklonu. Ledeni žmarci silazili su strojevim korakom niz moja stara leđa. Kao nož u vrat me je nešto hladno ubolo. Vrisnuh. Okrenuh se. Uh. 

Bila je to jedna grančica smreke koja me je hladna i zaleđena dotakla u vrat. Brzo sam se pribrao. Čuo sam praporce kako se udaljavaju. Potrčao sam za njima.

Ali nisam ništa našao. Ubrzo sam stigao do svojih tragova. Zalutao sam. Kružio sam nekih dva sata vremena i ponovo došao na stazu kojom sam već bio prošao.

Panika je počela da me hvata. Bližila se noć. Morao sam brzo naći put iz šume. U daljini sam začuo zavijanje vukova. Sjetih se svoga đeda Obrada. Stezao sam zube i brzo grabio niz padinu. Sreo sam jednog starca. kamen mi je pao sa srca. On je znao sve o šumi.

Pozdravio sam ga i pitao za izlaz.

"Mladiću sve su šume iste. Moraš vjerovati u put kojim ideš. Samo takav put čistoće i dobrih namjera odvešće te na mjesta sa najvećim tajnama."-reče mi on.

Nastavio sam dalje i vrlo brzo pronašao put do kuće. Kad sam kćerima ispričao sve doživljaje, prišle su i zagrlile me. 

"Hvala oče. Vjerujemo da je tako".

Laknulo mi je.

Supruga je spremila ledeni čaj.

Sjedili smo do dugo u noć. Jelenko laku noć. Čuvaj se.

Jedan naručeni intervju za časopis za koji pišem po željama čitalaca za sagovornika je upravo tražio nju. Nisam dobro spavao. Neobičan i jednostavan intervju trebalo je da zadovolji znatiželju širokog spektra čitalaca. Kako napraviti intervju sa osobom o kojoj svi sve znaju a da se ne ponavljam. S nekom skepsom pošao sam u dogovoreno vrijeme.

„Šta da Vam kažem? Ništa što vi ne znate, ali eto ja imam neki svoj pogled na svijet, neka iskustva koja Vam želim prenijeti. Nešto od čega Vi da nekažem okrećete leđa doslovno. Slagala bih. Ipak se većina osvrne na to, ali ništa više od toga.“

Gledao sam je dok mi govori. Bio sam spreman da je saslušam.

„Hajde, pucaj. Voljan sam da slušam.“-prihvatih poziv na razgovor.

Pogledao sam na sat. Imao sam nekih trideset minuta. Toliko je trajala pauza.

„Počeću ispočetka“-naglasi mi na početku.

„Sumiraj to što imaš u trideset minuta. Toliko vremena imamo“-sugerisao sam joj na vrijeme za koje moramo obaviti intervju.

„Imala sam tu sreću da odmah dobijem zaposlenje. Malo je danas ti srećkovića. Eto ja sam jedna od njih“-u njenom glasu provijavao je neki ponos na svoje početke.

„Dobila sam rješenje na nedređeno. Kancelarijski posao nije avanturistički koliko sam priželjkivala, ali specifičnost radne organizacije gdje sam zaposlena je upravo kontakt sa ljudima svih profila, navika, običaja, vjerskih predrasuda i na kraju ljudi sa svih strana svijeta.“-počela je da nabraja sve prednosti svoga posla.

„Koliko te taj posao ispunjava, mislim koliko je opravdao tvoje želje i očekivanja.“-htio sam da mi iznese neke stvari koji nisu bili ljepša strana njena posla.

„Šta da ti kažem. Posao me dosta ispunjava. Nekad kad se osamim, pokušam da saberem sve ostvarene kontakte sa klijentima. Vrlo brzo odustanem. Postala sam svjesna jednog velikog broja ljudi, jednog širokog spektra kontakata koje svakodnevno ostvarujem. Odmah se dovedem u dilemu podjele tih kontakata, po različitim grupama, po obimu usluge i po ko zna kojim sve ne kriterijuma“-zastade na tren.

Prekidoh njezin iscrpan izvještaj pitanjem.“Radiš li isključivo sa osobama muškog , ili istovremeno sa pripadnicima oba pola.“.

„Znaš kad sam počinjala bila sam mlada i kao osoba nježnijeg pola imala sam strah, više bih rekla jednu dozu nelagodnosti jer sam po rješenju i sistematizaciji radnog mjesta bila predodređena za rad sa osobama muškog pola. Priznajem više sam nekako preferirala rad sa osobama nježnijeg pola, ali eto bogu hvala navikla sam se na posao. Radim ga sa zadovoljstvom već 20 i kusur godina“-na tren se osvježi hladnom vodom koju je u tren pustila niz grlo.

„Kakva su tvoja iskustva sa osobama muškog pola“-nastavih sa pitanjima pogledavajući na sat.

„Ima među njima svakakvih. Neki me gledaju u oči, neki ne, bilo je tu svakakvih i starijih i mlađih, golobradih i ćosavih, od izbrijanih do bradatih.

Pokušavala sam kroz posao da proniknem u njih, njihove živote, psihologiju i znaš na čemu sam ostala. Na onome što sam znala i prije.

Eto bilo je njih sa vjenčanim prstenjem na desnoj ruci, a pitala sam s čime jedan takav lik održava brak, mislim koliko su u tom braku svi zadovoljni. Bilo je i suprotnih slučajeva kad sam se pitala da li se to pririda poigravala ili su djela ovih novih PVC majstora. S takvima ne da ne bih pristala na brak, najvjerovatnije ni za jednu noć.

Često su me znali iznenaditi neurednošću oni nacifrani. Svašta sam se nagledala.“-zastade.

„Ima li nešto što te je posebno zasmetalo u komunikaciji s klijentima“-pitanje koje sam čuvao za kraj, ali nisam mogao da izdržim s njime.

„Ima nekoliko stvari koje nisam mogla da svarim. One koji ne vide ili ne mare. Oni koji se okrmače pa onda mene grle. Zna se valjda neki red. One što se okrenu i odu bez pozdrava.“-kao da je dušu olakšavala.

„Za kraj nešto“-tim malim pitanjem pokušao sam da izvučem još neki svakodnevni pogled na svijet te gospođe.

„Nagledala sam se ja raznih seratora i guzonja. Ihahaj, ne bi vjerovao kakvo sranje znaju napraviti. I kurajbera, nepreciznih i hvalisavih. Izvinite na izrazu ali nisam mogla da ne spomenem pišače po dasci, one što ne puštaju vodu za sobom, pijane bljuvatore. Bog im dao stražnjicu, a oni na usta seru.“-pokuša da remizira.

„Da još dodam svi idu tamo gdje i car pješke ide bez izuzetka, s tom razlikom što neki ne zaslužuju da uđu jer nisu od svinjca odmakli, pogledaj samo okolo. A ipak ima onih koji dođu, zasjednu, odlutaju na minut dva, nešto pročitaju, takvi su rijeđi, ali ih ima, kao i oni koji mi se izjadaju. Svijet je čudo jedni nedefinisano. Svakakvih nas ima.“-završi WC školjka.

Spustih poklopac WC školjke, pustih vodu. Stvarno okolo je svinjac bio. Da li to govori šta o svinjama ili o nama ne znam, ali ne mogu zadržati gađenje zbog onih pet sekundi koliko treba da se spusti ili podigne WC daska ili pusti voda. Nije nam život toliko brz da vremenom  iz WC-a namjeravamo da stignemo sve ono gdje smo zakasnili. Šta bi bilo da smo zakasnili u WC. Sranje.

Za čitaoce časopisa naših loših navika pozdravlja Vas mandrak72 reporter sa mjesta na koje ne može da se čeka i na kojem ne može da se čeka.

Mogao sam biti čaj

Bunar želja

Kuc-kuc, ima li koga

Nekako brzo, prebrzo prođe ova 2008. Nije još prošla, sačekaće da se pogase one otužne lampice koje 1.januara nekako s tugom gledam. Sačekaće još koji dan, a onda će nove obaveze nametnuti novi ritam. A do tada. Neka euforija traje. Potrošite i ono što niste planirali. Duga je godina pred nama. Kažu dinar potrošen na dobro raspoloženje vratiće se dvostruko. Dva dinara potrošena na sreću najdražih vratiće se trostruko. Tri dinara potrošena više, neće me izvaditi iz svih budućih novčanih škripaca. Zdravlje nema cijenu. Porodica nema alternativu. Ljubav nema granicu. Život nema popravni. Neka Vam je svima sretna ne samo ova koja dolazi 2009-ta. Neka su Vam sretne sve koje dolaze. da budu bolje , najbolje. da budu temelj svih sreća pred Vama. Naka Vam kuća života bude velika. Sve Vam od srca želi najbolje i najljepše iskreno Vaš mandrak72, kolekcionar osmijeha, iskrene suze i ljubavi koja traje. Živjeli....

Get this widget | Track details | eSnips Social DNA

Bubnjevi u noći mladog gospodina Jablanka Grotnića

Lijepo odijelo gospodina Pauna

Ribareva sreća

Burna vremena gospodina Cvjetka

Zvijezda u oku mladog gospodina Jablanka Grotnića

Iz godina kad jedino mi važno bilo

Još litar jedan crnog vina dajte......

1614