mandrak72

Danima je Jablanko u svojim kratkim šetnjama prolazio pored nakićenih izloga. Novogodišnji praznici donekle su donosile radost u

njegovo napušteno srce. Od kad zna za sebe nove godine su bile sve iste i po šablonu.
Upravnik doma, gospodin Badem, staromodni vaspitač nije dozvoljavao nikakve promjene bojeći se da će one unijeti tračak nereda, nemira

koji bi mogli da uruše kulu koju je on zidao kao spomenik sebi za života. I ovoga puta preslišavao je program proslave nastupajućih

praznika:
1.  19:00 časova zajednička večera. Piletina pohovana i krompir pire. Za desert keksi razni i voćni sokovi.
2. 20:00 časova Zajedničko gledanje novogodišnjeg programa na TV aparatu EI Niš
3. 22:00 časa povečerje.
Nije bilo ama baš nikakvih promjena zadnjih 20 godina.
Gospodin Badem, nije ni slutio da nadolazeća nova godina zauvijek mijenja sve aktere drame okružnog doma za nezbrinutu djecu bez

roditeljskog staranja.
Jablanko, dijete bez roditelja. Desetogodišnji dječak isuviše rano je sazrijevao kao ličnost. Nije bio pout ostalih u domu. Nije bježao od

nestašluka, ali osjećao je onu tanku liniju koju nije trebalo prelaziti da se ne povrijede osjećaji, pa ma kako siromašni bili.
Ostala djeca, odrastalu su brzo. Ispunjeni nekim pritajenim bijesom, nisu pokazivali osjećaje, niti su razumijevali pokazivanje istih. Za

njih je to bila slabost.
Tih dana nije bilo uputno imati ih.
Jablanko je šetao ulicama malog provincijskog grada. Glavna ulica Maršala Tita, presijecala je varoš na dvije jednake polovine, išarane

malim sokacima. Sve što se imalo vidjeti u gradiću bilo je u Maršalovoj, koja je na kraju izbijala na uvijek hladnu i hirovitu rijeku. Korito

rijeke bilo je ukroćeno u ozidani kej podignut radi odbrane grada od poplave i za šetnju pod hladovinom starih lipa. Naravno i za

zaljubljene parove. Uvijek ih je bilo.
Hladni decembarski dan natjerao je Jablanka da skupi vrat i podigne zelenu zimsku bundu kakvu su imali svi domci i bivali odmah

prepoznati u gradu. Mještani su bili naviknuti na njih, ali postojao je jedan jaz preko koga nije niti jedna strana prelazila.
Jablanko je imao jednu veliku želju. Danima je zagledao u izloge male robne kuće u čijem izlogu je bila izložena ukusno nakićena jelka.

stao bi pred izlog i dugo gledao u jelku. Stajao bi ko zna koliko. I radnici robne kuće su primjetili dječaka, crnokosog, očiju punih

neobičnog sjaja, kako sa rukama u džepu zelene zimske jakne dugo stoji i gleda jelku u izlogu.
U tim trenutcima Jablanko je samo fizički bio prisutan. Mislima je bio u toploj sobi, s jelkom u ćošku nakićenom. Začešljan i u novoj

garderobi u veseloj igri sa bratom i sestrom ( za koje je čuo da negdje postoje, ali ništa više od toga) dok čekaju roditelje s poklonima.

Dok je otvarao poklone velike tople ruke prenuše ga iz sna.
"Mali, hej mali!-sasvim ga vrati u stvarnost dubok i nekako tužan glas.
"Uzmi."-pruži mu zamotuljak u ruke postariji trgovac vjerovatno poslovođa u robnoj kući.
"Uzmi ne boj se. I ja sam bio dijete. Imao sam i ja snove"-nastavi trgovac.
"Ali gospodine, ja ne smijem da primim poklon. Ne znam kako bi u domu protumačili to."-poče se Jablanko pravdati.
"De, de, ne boj se. Snove ne mogu da ti uzmu."-trgovac mu zaturi zamotuljak u džep i ode.
Jablanko je gledao za njim dok je onako visok pomalo pogrbljen ulazio u robnu kuću.
"Gospodine, hvala, zapamtiću to."-nije bio siguran da ga je trgovac čuo.
Brzim koracima uputio se u dom. Nestrpljiv da što prije odmota zamotuljak u samoći u nekom tihom kutku u domu.
Snijeg je lagano pokrivao malu varoš, zatrpavajući saobraćajnice i utišavao vrisku i ciku djece koja su se sankala u parku.
Stariji domci su ga pozivali da zajedno s njima poslije povečerja izađu iz doma i potraže zabavu u gradu.
"Ja ne bih. Nemam novca ni za toplu kiflu, a za zabavu pogotovo"-izbjegao je njihov nagovor.
Poslije povečerja povukao se u sobu sa ostalim u sobu. Ubrzo nakon što su se svjetla pogasila većina domaca se polako iskrala iz doma i

otišla nekud u noć u pravcu grada.
Nakon što se uvjerio da su ostali pozaspali u sobi, ispod jastuka izvukao je zamotuljak. Dugo ga je držao uruci i pokušavao naslutiti šta

se nalazilo u njemu. Pogledao je kroz prozor. Snijeg je odavno presatao. Milioni sitnih zvjezda ukrasile su nebo ove noći. Mjesec se

šeretski nakrivio kao da uživa u svojoj ulozi.
Drhtavim prstima otvorio je zamotuljak.
"Zvijezda!"-gotovo da je vrisnuo.
Sjajna zvijezda za ukrašavanje jelki i to još njegova. Ushićeno je prevrtao po rukama, nevjerujući svojoj sreći. Ovako sretan nije bio

godinama.
Po stotinu puta se zahvaljivao nepoznatom trgovcu. Pokušavao je pronaći razlog svoje sreće.
Hitro je iskočio ispod pokrivača. Plava domska pidžama bila je par brojeva veća. Naramenice su padale do po ramena dok je užurbanim

koracima istračo u dvorište doma. Čuvara nigdje nije bilo. Odjurio je do mjesta u dvorištu kojeg je najviše volio.
Pored igrališta bilo je posađeno par mladih borova. Po sopstvenoj procijeni ocijenio je da je ponoć blizu. Iz pidžame je izvukao sjajnu

zvjezdu i krunisao najljepši bor.
"Želim, želim, da mi nova godina donese neko lijepo iznenađenje"-kao za sebe ponavljao je Jablanko Grotnić.
U tom momentu prenu ga vatromet koji je obasjavao malu varoš. Hiljade misli, varnica obasjaše Jablanka. Posmatrao je taj izliv radosti

nekoliko trenutaka. ushićen osjeto je kako je i on dio te velike proslave. Prvi put u životu se tako osjećao.
Hladnoća ga brzo otrijezni. Još jednom pogleda na bor, zvijezdu na njemu. Ispruži se na ozeble prste na stopalima, dohvati zvijezdu i

trkom se izgubi u pravcu sobe.
Zavukao se pod pokrivač, čvrsto držeći zvijezdu prislonjenu na nejake grudi. Soba je bila nekako drugačija. Toplija. Zadovljno se

smješkao. Imao je nakićen bor.
Zaspao je sa osmjehom.
Sanjao je. Sve je bilo baš kako je poželio.
"Ustaj. Ustaj."-drmusale su ga ruke na kojima se još osjetio jeftin alkohol.
"Dok si sinoć divljao po gradu bilo je lijepo"-šamar ga je skroz razbudio.
Dok je ustajao iz ruku mu je ispala zvijezda na pod i razbila se.
"A ti si taj, je li banditu"-još jedan snažan šamar oborio ga je na pod.
Bijesni upravnik doma urlao je izbečenih očiju, nogom je hladno stao na zvijezdu i polomio je na sitne komade.
Jablanko se naže da je pokupi i novi snažan udarac završi na njegovim leđima.
Upravnik je divljao. Domci su u gradu napravili neki nered. Potukli se sa nekim mladićima. razbijeno je i par izloga a među njima i izlog na

robnoj kući.
"Uzmi tu zvijezdu, vrati je tamo gdje joj je mjesto"-nastavljao je upravnik.
Bez suze i riječi Jablanko pokupi ostatke zvijezde i pođe na vrata. Za njim su pošli svi. Mala povorka sahrani slična zastala je pored

igrališta. Jablanko se tiho spusti pored bora i odloži zvijezdu.
Upravnik još više poče galamiti. Natjera Jablanka da zvijezdu podigne i vrati odakle je dobio.
Jablanko krenu prema gradu. Polomljena zvijezda kao da je grijala njegove hladne prste dok je mraz štipao za uši. Laganim korakom nosio

je zvijezdu prema robnoj kući. Za njim mala kolona izgubljenih u vremenu pratila ga je do robne kuće.
Radnici robne kuće čistili su nered od polomljenog izloga. Jablanko je prepozno trgovca. Nijemo je stao pred trgovca, ispružio ruke i

pružio mu je polomljenu zvijezdu.
"Hvala Vam gospodine."-s osmijehom pruži zvijezdu trgovcu.
"Ne tuguj, mališa. Put do zvijezda uvijek je trnjem posut."-uze zvijezdu, iz džepa izvadi češalj, počešlja Jablanka, poljubi ga u kosu i

podiže pogled.
Jablanko je iste večeri pobjegao iz doma. Vodile ga zvijezde da čovjek postane.
Pozdravlja Vas mandrak72 s zvijezdom u oku i suncem na dlanu.