mandrak72

Mazanjem očiju podmazujemo ćorava posla.

Ministar poljoprivrede najavljuje dobre prinose. Duboko smo zabrazdili.

Izgubio sam status pacifiste. Pucam od smijeha.

Povukao sam se u sebe i od toga neću odstupiti.

Za nas nema zime. Zabrazdili smo.

Jutro je pametnije. Malo sutra.

Svanuće i nama. Malo sutra.

Pozdravlja Vas mandrak72, pacifista i optimista za plugom.

„Priče o velikim ljubavima treba pričati samo s razlogom inače nisu vrijedne pažnje.“-ozbiljnim glasom mi pripovjedi vremenjak.
„Ovu priču mi je ispričao jedan na smrt zaljubljeni mladić. A priča počinje ovako“.

Jednom davno. Mladi i smjeli gorostas na vjetru je prkosio svojim snažnim i vitkim tijelom. Onako naočit i izdvojen od ostalih bio je meta ogovaranja i spletkarenja.

„Vidi ti samo njega kako se samo hoće. Ma pitao bi ja njega da je na mom mjestu s kakvim strahom se jesen čeka.“-jedan kržljav i pakostan komšija stalno je zapinjao za njega.
„Ma ničija nije do zore gorila moj kumašine, pa neće ni njegova“-omaleni plećati „komšo“ zajedljivo se odnosio spram gorostasnog komšije koji se od svih izdvojio ljepotom i svojim mjestom.

Međutim on se nije obazirao na njihove zajedljive komentare i priče. Pravio se da ništa nije čuo i da čak ne naslućuje njihovu zavist. Ustvari znao je da svojom gordošću još više podstiče njihovu mržnju. Čim bi osjetio njihove poglede i lažne osmjehe on bi se još nekako više isprsio kao kakav ruski vojnik na kakvoj paradi. Pa još kad se okiti i kao ordenjem istakne sve svoje vrline.

„Najsnažniji, najveći, najotporniji,...“-bilo ih je još, orden na ordenu.

Osjećao je kako mu se pluća šire i rastu, osjećao je i vjetar kako mu mrsi i upliće ruse kose. Osjećao je snagu, onako jedar i stamen kao prirasto za mjesto svoje.
Godinama je tinjala ta komšijska zavist. Od silne zavisti i muke. Od stalnog zakretanja i neki od nji se još usukaše i zakržljaše, islabiše od jeda i pakosti te onako neugledni nestadoše bez traga. Prorijedilo se društvo.

Dospijevali su novi naraštaji, ali gorostas se nije dao. Imponovala mu je njegova ljepota, visina i snaga. Njegova gordost rasla je sa svakim sunčevim zrakom, sa svakom kišnom kapi koja se slijevala niz negovo čvrsto izvajano tijelo. Njegova kosa srebrila bi se od kišnih kapi kao najljepši ukras na prazničnoj trpezi.

Vremenom popusti komšijski interes, te ostade gorostas samom sebi za brigu. Prestaše ogovaranja. Uvidjevši da nisu mogli ničim da naruže njegovu ljepotu i pobjednički stav. Uvjerivši se u njegovu nadmoć posvetiše se sebi i svojim malim zadovoljstvima. Neobaveznim razgovorima.

Bio je sam. Sam samcijat. Dobrih prilika odavno nije bilo na vidiku. Daleko je bio odmakao od ostalih koji ga nisu mogli pratiti.

Jedna Jela. Klecala je od njegova pogleda. Znao je on to. Pustio je da pati. Brzo je venula i svenula. Poražena oboli i osuši se. Nije bilo one ljepote te sva nekako poružni i poguri. Njeno vito tijelo bila je samo ruina. Preboli on Jelu.

Nije se mnogo kajao. Sve nekako se tješio da nije život samo jedna prilika, da svakoga čeka njegova sreća i stoga se mora pažljivo birati.

Godinama kasnije za oko mu zapade Iva. Rasla i stasala pokraj njega. Godinama je nije primjećivao, a ona je bila tu. Svijala se i uvijala oko njega, ali on ni da trepne na nju. Vremenom ljubav kod Ive poče da se hladi te se sva nekako opruži i opusti. Zapusti kao da joj više ništa nije važno. Prepusti se sudbini. Kopnila je dugo i sporo. Kao po nekoj kazni, ako je uopšte i bila kriva što voli nekoga koga nije dostojna. Vremenom Iva nestade u očima njegovim.

Savjest ga je pomalo posjećivala. S vremena na vrijeme zapitao bi se gdje griješi. Čak sebi priznade da im je trebao pružiti šansu. Ali nije.

Prolazile su prilike jedna za drugom. Nećkao se. Izvoljevao. Čak i neke dobre prilike počeše da ga zaobilaze u širokom luku. Vitka i rumena Joha, lica kao snijeg bijela Breza i još neke. Dunja, Višnja. Skrasile se u drugom zagrljaju.
Primjetio je to. Bio je svjestan svojih grešaka i odluči da se mijenja.
Išlo je to sporo. Mijenjao se. Pogled mu nije bio više tako samouvjeren. Izgubio je sampouzdanje.

„Ja sam Imela, a ti?“-umilnim glasom probudila ga je iz drijemeža.

Onako bunovan i drijemljiv zbuni se. Trljao je oči i gledao u posve neobičnu priliku pokraj sebe. Nije imala ništa što bi je činilo ljepoticom. Osim nakita.
„Znam. Znam sve o tebi. Mnogo sam šta čula.“-reče mu Imela.

Dugo je blijedo gledao u nju. Nije mu bila prilika. Nepristala. Neugledna. Bojao se da pokaže svoje mišljenje, ne sviđanje. Bojao se da ne učini po ko zna koji put grešku. Bojao se da neće biti više prilika.

„I ovakva kakva je ipak je prilika.“-pomisli.
„Nemam šta izgubiti.“-pomisli dok ju je gledao.

A ona se samo smješkala. Kao mače kandžama vješala se o njega. Umiljavala kao gladno dijete oko materine sise. Golicala ga. Škakljala.
Pokušavao je ostati ravnodušan prepuštajući joj igru. Rasla je u njegovim očima. Navikavao se na njeno društvo. Jutrom bi se budio i tobož mrzovoljno zagledao i tražio je pogledom. Ulazila mu je pod kožu. Nije sebi to smio priznati.

„Imela. Da nismo malo požurili?“-upita je jednom pred samu jesen.
„Ostaviću ti zimu da razmisliš. Čekaću strpljivo do proljeća. Obećavam da ću poštovati svaku tvoju volju.“-reče i odistinski se primiri.

Gorostas se povuče u sebe. Isključivo se posveti sebi i svojim razmišljanjima. Zima je bila duga. Gotovo u polusnu pola zime provede. Borio se sam sa sobom. Lomio se. Tražio argumente, iznosio krivicu i optužbe. Pronalazio mane. Samoću nijedan advokat ne obori.
„Pružiću joj šansu.“-odluči.

Probudi se ranije nego obično. Zima se zadnjim ledom okovanim kandžama držala za snijegom prošarane vrhove. Čas bi odlazila, dok bi časkom ljutim mrazom opominjala da još nije svoje rekla.

Po prvi put osjeti glad. Pomisli još je zima i još sam snen te mi se samo učini.

Imela je bila tu. Čekala je svo vrijeme na njegovu odluku.

Bio je mart. Imela je bila lijepa. Sva raskošna, nakićena mnoštvom zelenih cvjetova. Gorostas se malko uplaši svoje nagosti.

„Ništa se ti ne ometaj. Tek ćeš da me vidiš. Kad se ja nacifram ima svi da se okreću za mnom.“-umilnim glasom se mazila.

Gorostas se prepusti. Uživao je u njenom dodiru. Bila je svugdje oko njega. Dodirivala. Ugodno golicala i peckala kao travkom po usnulom dobronamjerniku u debeloj hladovini. Prijalo je. Ponekad bi se malko tijelom pokušavao odmaknuti, odbraniti. Pokušavao je uživati i dozirati dodire. Ali nije išlo lako. Sve teže i teže.
Prođoše mjeseci. Imela je učinila baš kao što je i najavila. Nakitila se nakitom kakvi još niko ne vidje nadaleko. Grumenje bijela biserja na svakom dijelu tijela.

„Bila je u pravu.“-pomisli.

Prepusti se skroz. Ljepota njena bješe neviđena. A tek što je umijela da pripovijeda..

Pričala je o keltskim sveštenicima Druidima, obožavaocima njenih predaka. Izučenim sveštenicima, sudijama i iscjeliteljima. O mitovima i legendama , o bijeloj zmiji i nebrojenom blagu koje čuva, o zlatnoj jabuci i ljekovitim travama o vješticama i njihovim metlama.

Prepusti se gorostas. Dolazili su mnogi parovi, zaklinjali se na ljubav pred njenom ljepotom. Njeni ukrasi i nakit postade nadaleko tražen. Gorostas popusti svim njenim zahtjevima, prepusti joj tijelo. Dušu joj predade. Od siline ljubavi osjeti slabost. Nemoć.

„To mora da je ljubav. Samo ona zahtjeva kompletno davanje.“-zaključi gorostas ulazeći u prvu pravu zajedničku zimu.

Nije bio sam.

Došlo je i proljeće. Izmoren i malaksao borio se za zrak. Imela je tražila ljubav. Imela je uzimala sve. Imela je cvjetala takvom snagom da su dolazili da je gledaju. Gorda na svoju ljepotu još više nakita iznjedri. Što su joj ga više uzimali ona se još više kitila bijelim biserjem. Plijenila je ljepotom, uzdisala za pažnjom i divljenjem kojim je bila obasipana od poklonika koji su joj u pohode dolazili. Zaboravi na svog gorostasa.

„Pa zar nisi baš ti tražio bezuvjetnu ljubav. Tvoja sam. Nisi valjda ljubomoran?“-spočitavala mu je njegovu zbunjenost i objašnjavala slabost dok se smijala.

Pokori se. Prepusti.
Jak vjetar stade lomiti ga. Trgati. Jak vjetar htjede pokidati svu ljubav. Isprsi se gorostas. Htjede zaštiti svoju sebičnu ljubav. Njegovo islabjelo tijelo opiralo se. Branilo. Jedan snažan vjetar skrši mu volju.

Pokleknu.
Pokleknu po prvi put.
I  bi zadnji put.

„A šta bi s mladićem s početka priče?“-upitah vremenjaka čiji je sat uveliko otkucavao sekundaricom štapa i poluraspale cokule.
„Bolje je prošao.“-reče mi.
„Želio je bijele plodove Imeline pod kojim se zakleo. Želio je da otruje sebičnu ljubav koju je gajio.“
„I?“
„Zakasnio je ili bolje reći stigao u pravo vrijeme. Gorostasa je zatekao polomljenog i trulog. Sebična Imela ubila je oboje. Valjda je naučio.“- pohabani ranac već je bio na leđima.
„I u gustoj šumi slika priliku pronađe.“-nastavi težačkim korakom niz izlokvani put alejom treperavih Breza koje su sve vrijeme mirno slušale priču koja oduzima dah. Baš kao i ja.


Pozdravlja Vas mandrak72, sabesjednik brbljivih breza i oholih topola pored puta koji nema kraja.

Proljeće je ispunilo ulicu svom njenom dužinom i širinom, ako se širinom uopšte može nazvati jedan potok, vijugavi asvaltirani put i kuće sa obe strane istog. Tek ponegdje zbog nedovoljne širine kuće bi bile na istoj strani. I pored toga ulicu su svakako pohodila sva četri godišnja doba.

Nepažljivom oku promakle bi sve one stvari koje pažljivom posmatraču ili hroničaru svakako daju osnovu za uzbudljivu priču, nagovještaj ili slutnju.

Iznenadni mraz nije nikako mogao da pokvari ugođaj proljeća koje je svom snagom prštio zelenilom. Eksplozijama nijansi i dubinama kakve akvarel niti ne poznaje. Potok se srebrio naročito na onim dijelovima gdje bi bio očišćen i uređen metalnim grabljama te se veselo valjao i leškario između travom obraslih obala. Rascvjetale voćke u moru zelenila tek prošarane dvoredom skromnih kućeraka kao niska bisera od pečene cigle pratio je to vijugavo kolo od kuća, puta i potoka koji su se vješto savijali i očas posla preuzimali vođstvo u toj bezgraničnoj igri koja traje u toj zelenoj dolini. Vriska djece vječito u potrazi za novim iskustvima i zadovoljstvima stalno je selila iz jednog djela ulice u drugi i nazad iznova započinjući neke odavno započete igre.

U svemu tome prodefilovale su već generacije. U nekoj od njih i sam sam odigrao mnoštvo rola i uloga koje ne pišu režiseri, samo mašta. Ona najljepša i najčistija dječija.
S proljeća su se u ulicu polako nastanjivali i svi oni mirisi nesvojstveni njemu. Mirisi ljeta koje dolaze, jeseni i prvih kiša. Zime bogate snijegom.
Tako je bilo i sada.

Prva drva za ogrijev već su se stidljivo uvlačila u ulicu i sama neprijatno iznenađena listom na kalendaru.

„Bogami komšo po tebi gledajući ovo bi mogla biti jaka zima.“
„Ko bi to mogao znati, osim da je bolje prije vrućina sve to završiti, a prije kiša pogotovo. Kad padne prvi mraz moglo bi biti kasno.“
„Dobro ti kažeš. Pošalji malog po sjekiru. Da vidiš kako sam je udesio.“
„Mogao bi je i ti donijeti, pa da se kafa popije.“

Ulicu koju su materijalna bogatstva zaobilazila u širokom luku jedino su pohodile rode, što je priznaću mnogo bolje bilo za djetinjstvo gledano iz moga ugla.
Pored djece koja su bila nesumnjiva najveće blago moje ulice postaojala su i neka mala bogatstva. Toliko mala i jednostavna, ali sasvim dovoljna da su se o njima pričale gotovo nevjerovatne priče. Neki su prednjačili u pričama o svome bogatstvu toliko da su se priče gotovo graničile sa maštom, pogotovo u očima zajapurenih desetogodišnjaka željnih misterija i avantura.

Tronogi stočić očas bi postao kupasti leteći tanjir, košnica divljih pčela u šumi sveto  mjesto inicijacije i obreda pred odlučujuću bitku sa razularenim i odmetnutim dijelom ulice s kojima nismo bili u najboljim odnosima još od vremena kad su Senadu uzeli sličice sa fudbalerima, a na Emiru i Svjetlanu napucavali nekog šugavog jazavičara kojeg smo poslije dobrano ofarbali farbom od vaskršnjih jaja.
Ulica mogućeg i nemogućeg. Ulica radnička i ništa više. Ulica koja nije imala svoj početak ni kraj.

Tačke kojima sam prevozio ispilane panjeve i oblice poskakivale su pod teretom sirove bukovine i grabovine. Dok sam gurao tačke one su ispuštale zavijajuće tonove. Bile su pozajmljene. O njima danas niko nije pričao.
A koliko juče?

„Nema više pravih kolica. Evo ove sam donio iz Njemačke kad sam se vraćao u Krupu. Takva se kolica više ne prave. Pogledaj ti samo taj koš. Šta su one betona prevezle dok sam kuću pravio. Ma išle su i svuda po komšiluku. Ma najmanje deset kuća je prešlo preko njih. Evo ovakvih kao tvoja. Ma i više da ne brojim.“-zastade Drago.

Gledao sam u njega dok je pričao o svojim kolicima i svemu onom što preturiše preko sebe. Nije Drago mnogo imao. Sve je ostalo. Tek u nešto malo vremena, malo se prikupilo i zauvijek ostavilo ono što se godinama gradilo i sticalo.
Slušao sam ga dok je pričao.

„Rat je gadna stvar.“

 Gledao sam u njegove tačke. Sasvim obične. Dvije izvijene ručke, jedan točak i metalni koš za prevoz tereta. Čovjek bi rekao tačke ko tačke.

Slušao sam ga i dalje. I njegovu izbjegličku tugu. Zajedno smo gledali u tačke, koje su nam toga časa bile najvažnija tačka u čitavom kosmosu. Njemu su bile sve. Najveći podsjetnik kako je nekad bio čovjek i kako je gradio. Ponosio se teretom što ga je preturio i tačkama prevezao.

„Sve što sam izvukao na njih je stalo. Eto i glavu sačuvah. Bogu hvala. Šta da ti kažem takva kolica se više ne prave.“-pogledom je milovao svoga metalnog ljubimca.

Za njega kolica, a za mene tačke. Razumjeli smo se dobro.
Njegovu muku ne bi ni najveće tačke na svijetu mogle da prevezu.
Ofarbane.
Pod teretom teške bukovine i grabovine.
Svježe i osvježene.
Dragan svoju tugu nije mogao da iznese i prenese.
Ovaj put otišao je sam.
Tačke su ostale.

Mnogo je tereta još ostalo na ovom svijetu. Neke od njih prevešće zasigurno najbolje tačke koje je Drago iz Njemačke donio. Izbjeglička muka ipak je bila prevelik teret za Dragu.

„Teret je gadna stvar ukoliko nema s kim da se podijeli. Ja sam ga godinama dijelio sa Dragom. On svoju izbjegličku muku nije dijelio sa mnom. A samo da je...“-pričale su mi tačke Draganove dok sam završavao posao za taj dan.

Ulica je i dalje bila ista. Tragove ispilana drveta i piljevine uklonio sam još isto veče. Još jedna zima spremno se dočekuje.
S Draganovim tačkama niko neće dijeliti teret. Koliko će izdržati? Ko će na njih biti ponosan, a ko oslonac?



Pozdravlja Vas mandrak72, analitičar i kolekcionar malih bogatstava i svega što više od svega znači.

Magarci su dobili dostojnu zamjenu. Nasamaren je narod.

Pozdravlja Vas mandrak72, neosamareni i neosmišljeni lider i narodni njakoslovac.

„Poštovani slušaoci dobar Vam dan. Predivan dan za ljubitelje sporta ovdje u Novom Gradu. Po lijepom i sunčanom nedjeljnom poslijepodnevu na tribinama se okupilo oko četristotine ljubitelja fudbala. Na stadionu Mlakve domaćin FK Sloboda dočekuje gostujući sastav FK......“-bio bi to lijep uvod za Sportsko popodne na radiju da je Sloboda kojim slučajem stigla do Prve savezne fudbalske lige one države. Međutim kako to biva sa malim sredinama jednogodišnji izlet u Drugu ligu bio je najveći domet lokalnog fudbalskog kluba.

Kao i svaki mali klub imao je svoje navijače. Možda bi pravilnije bilo reći zaljubljenike u fudbal. Fudbalske znalce i poznavaoce svih lokalnih i regionalnih talenata. O prvoligašima i prvoligaškim problemima pogotovo. Selektorski posao bio je nešto što se podrazumijevalo tako da i nije bilo potrebe se raspravljati o sastavu reprezentacije. Dakle možda bi se i moglo reći da je bilo oko četristotine selektora na tribinama što je impozantan broj istih koji prati jednu utakmicu regionalne fudbalske lige.

Na travnatom terenu izmjenjivali su se odjeci napucane lopte, krici fauliranih fudbalera te reski zvižduci sudija. Sa tribina su se izmjenjivali zvižduci publike, aplauzi, prozivanje sudijske bliže i dalje familije. Nekako u kratkim pauzama između svega toga i Karanfilovih duhovitih opaski kojima se grohotom smijao čitav stadion začuo bi se jedan kreštav glas.

„Kikiriki sjemenke. Idemo sokići, limunići. Bazoka žvake za đake. Idemo.“

Bio je to glas Alije K. Omaleni rastom rom bio je dobro poznat svima. Uvijek vedar i raspoložen za šalu bio je stalni dio dekora zapadne tribine stadiona u Mlakvama.
„Može li kikiriki na čekove?“
„Samo šuške, i siće od Miće. Daj šta daš.“-glavom je pokazivao na sitničavog Miću koji je netom psovao na sudiju kao da je platio bar dvije karte više.

Alija je radio u komunalnom preduzeću gdje plate i nisu bile velike. Budžet je popunjavao prodajom raznoraznih grickalica na tribinama kad je FK Sloboda igrala kao domaćin. Iz ko zna kojeg razloga zvali su ga Ilija. Njemu to nije smetalo pa se onako onizak rado kretao po pozivu na bilo koji dio tribine vješto prolazeći pored ostalih gledalaca.

„Bjež mi Ilija ispred očiju. Nije ti ćaća staklar bio. Evo. Jel vidiš umalo naši da daju gol.“
„Aj šta odma galamiš. Biće sutra repriza na radiju. Veliš kikiriki. Sedam dinara. Uzmi još jedan pa ti dam oba za dvanajst. Da se mali ne proteže.“-vješto je balansirao sa odgovorima i trgovinom.

Mali grad uvijek je mali grad. Često su sportski klubovi pored iskrenih talenata imali i one koji to nisu. Svi su to znali, ali su i znali razlog zašto je to tako. Teren je bio pozornica. Igralište interesa, interesnih grupa i različitih sfera. Zbog takvih često se dešavalo da propadaju talenti bez zaleđine. Treneri su čuvali svoje mjesto.

Alija je bio zadovoljan svojim dodatnim zanimanjem. Zaradio bi se tu i tamo neki dinar. Popunile praznine između petnaestog i prvog u mjesecu. Vremenom se toliko odomaćio na tribinama da je tačno znao gdje ko sjedi i po glasu stizao na pravo mjesto. Vješto se provlačio između publike i sjedišta. Tačno je znao dozirati reklamni dio svoje kampanje, uklapati se u trenutcima kad bi tribinama zavladao muk ili neka nenajavljena tišina.

Godinama je bio uz klub. Pratio utakmice koliko se moglo od posla. A otkako mu je i stariji sin načinio prve fudbalske korake u seniorskom sastavu s radošću je iščekivao svaku slijedeću nedelju u kojoj je FK Sloboda bila domaćin.

„Evo, evo stižu sjemenke. Za tebe Karanfile jedne džabe, a druge gratis. Dva dinara. Vidiš onog sa brojem 14 na leđima. To je moj deran. Trener kaže da je dobar.“
„Ako ako Ilija. Mlad je i nek se gura.“

Potom bi se Alija vješto uklonio na dio tribine odakle nije smetao i odakle bi se pružao dobar pogled na klupu sa rezervnim igračima. Samir je sjedio i čekao svoju šansu.
Raslo je srce u njemu. U intervalima kad bi očekivao slijedeću narudžbu, jednim okom uvijek bi pomno pratio šta se dešava kod klupe sa rezervnim igračima.

Pratio je svaki pokret trenera. Njegovu ljutnju na greške domaćih fudbalera. Glas koji je škripao dok je galamio u pravcu napadača. Vrlo dobro je znao svaki njegov pokret šta znači. Posebno je obraćao pažnju kad bi se okrenuo prema klupi.
Drhtao je od uzbuđenja.

„Pokazuje prema mome Samiru.“-mislio je.

„Ilija daj dva soka.“-uslijedio je poziv s tribina.
Alija krenu prema naručiocu, stalnoj mušteriji. Napamet je znao gdje sjedi. Koračao je trapavo. Stalno se osvrtao.

„Sad će.“-ponavljao je.

„Ajde Ićo, oćeš li ikako.“
„Idem, idem. Vadi pare sa kamare.“

Naplaćivao je sok a istovremeno stalno posmatrao u pravcu klupe. Očekivao je da će trener već jednom donijeti tu odluku. Očekivao je da će njegov sin zaigrati tu pred njim i pred svim tim ljudima. Nestrpljivo je čekao taj trenutak. Trenutak kad će njegov Samir zaigrati bez da ga neko gura iz drugog plana. Njegov Samir. Alije komunalca sin.

„Izgleda da će trener da mi ubaci malog u igru.“-pojašnjavao je svoje osvrtanje prema terenu.
„Kojeg tvog?“
„Ma onaj čađavi. Četrnaestka na našoj klupi. Moj Samir.“-s očinskom ljubavi pričao je staroj mušteriji.
„Znaš dobar je u napadu. Igra na svim pozicijama. Sad bi bio trenutak da ga uvede. Nije mnogo vremena ostalo do kraja.“

„Ilija daj vamo sjemenke, nokte da ne grizem badava. Igraju ko balerine.“-s drugog kraja tribine stigla je nova narudžba.
Hitao je Alija svojoj mušteriji. Ali trener nikako da u igru pozove Samira. Uveo je već jednog fudbalera.
„Ništa ni ovaj neće pokazati. E da oće malo moga maloga da uvede. Evo sjemenke. Dinar jedan fišek.“

Do kraja utakmice ostalo je nekih desetak minuta. Alija je već nervozno pogledavao na sat. Utakmica se bližila kraju.

„E sad da oće da ga uvede u igru. Još kad bi Samir do kraja dao gol. Eeeeee. Odmah bi sutra tražio slobodan dan. Dao bi Jovo. Znam da bi dao. Zna on dobro moga Samira. A ujutro u preduzeću častio bih sve kafom, a žene iz uprave i sokom pride.“-malo je dao mašti na volju.

Nije Alija bio nametljiv. Mnogo je to puta i sinu rekao.
„Nametni se radom. Jezikom se karijera ne gradi. Samo ti igraj.“

Mnogo je puta to vidio dosad. Vidio je i Samir protekciju kod nekih igrača. Ćutao je i radio. Alija je to vrlo dobro vidio. Vidio je to par puta u pogledu koji mu je sin uputio po završetku utakmice u kojoj opet nije zaigrao. Nije oborio pogled pred njim.

Ostalo je još pet minuta do kraja. Rezultat je bio neriješen. Nervoza se već uvukla u svih četristotine selektora na zapadnoj tribini. Mnogi su već polako ustajali sa svojih mjesta i kretali prema izlazima prije gužve. Nervoza sa tribina prenosila se i na igrače koji su čarkama i nepotrebnim startovima skraćivali vrijeme koje je protivniku išlo na ruku.
Alija nije imao narudžbi. To je bilo to. Sjedio je na stepeništu. Pored njega je stajala kartonska kutija sa robom.
Nije dugo izdržao.
Ustao je.
Zbog promašene šanse tribinom zavlada muk.

„Ubaci ga treneru.“-kreštavi glas zaori se tribinom.

Gotovo svi se okrenuše prema Aliji.
Okrenuo se i trener prema tribinama.
Gledao je u njega.

Alija se osjeti zbunjeno. Veliki tovar kao da mu se na leđa nasloni. Činilo  mu se da se kompletno krovište tribine spuštalo na njegova pleća. Učinio je to, a nije htio. Nije želio takav razvoj situacije. Zaboljela ga je nepravda. Kao da su svi pogledi otežali i dobrodošli kao dodatni tegovi u uvijek hladnoj Uni.

Trener neodlučno posmotri klupu par trenutaka.
Kimnu glavom.
Četrnaestka u crvenom dresu skakutala je pored aut linije. Potraja to dobrih tri minuta. Izmicalo je vrijeme da se učini nešto više.

„Moj Samir. To je moj Samir.“-gotovo u čudu ponavljao je i pokazivao ljudima oko sebe.
Tribine oko njega odzvanjale su smijehom.

„Ubaci ga treneru, ubaci ga treneru.“-dopiralo je sa svih strana tribina.

Čitave tribine poklicima i vikom sugerisale su treneru šta da čini. Simpatični Alijin poklič kao da probudi i fudbalere na terenu.
Od trenutka ulaska na teren sve se promijeni. Navijači su čas skandirali Iliji, a čas uzvikivali „ubaci ga treneru“.
Samir je zaigrao na pozornici u zvaničnom meču. Aliji je bilo pune srce. Pa da više nikad i ne zaigra ovaj trenutak pamtiće dok živi.

„Ma kako završila utakmica ja sutra uzimam slobodan dan.“

Samir toga dana nije postigao gol. Sloboda je ipak postigla jedan gol na opšte oduševljenje publike na asistenciju Samira. Dok su fudbaleri slavili ispod tribine publika u delirijumu skandirala je još dugo „ubaci ga treneru, ubaci ga treneru“.

Bio je to jedan mali bunt publike zbog tatinih sinova. Još dugo se na utakmicama znalo iz publike oteti „ubaci ga treneru“ koji bi ostala publika zdušno prihvatila.
Od toga dana Aliju niko više nije zvao Ilija iz ko zna kog razloga, a on se opet nije ljutio. Njegov sin povremeno bi ulazio u igru što bi izazivalo oduševvljenje u publici.

Godine ratne zauvijek su sa tribina odnijele huk publike i poziv treneru. Tek ponekad na utakmici uz kikiriki sjetim se Alijinog poziva „ubaci ga treneru“. Bio sam par puta u situaciji da poželim da podviknem nezadovoljan zalaganjem nekih novih sinova, ali vjerujem da me ne bi razumjeli mnogi.

Kako god. Do Amerike je mnogo sati leta. Da li je Samir svojim fudbalskim koracima zakoračio na tlo tog dalekog kontinenta ne znam, ali vjerujem da zna da još uvijek igraju nečiji igrači na svim pozicijama. Talentima uz nos. Fudbal je samo igra.


Pozdravlja Vas mandrak72, desnokrilni praktikant sa obe lijeve i Tigar loptom na ledini.

Jedan američki šerif pokrenuo je onlajn izbor za najsmješnijeg kriminalca. Na ovu ideju šerif je došao da bi ih postidio.

Ostaje nejasno učešće političara. Po nekim informacijama njihovo učešće je osporeno jer je riječ o amaterskom takmičenju.


Pozdravlja vas mandrak72, amaterski šerif s poluprofesionalnim šeširom i činjenica znalac.

Autor bloga upozorava čitaoce bloga da neke scene mogu biti uznemirujuće, stoga podliježu roditeljskoj pažnji za djecu mlađu od 26 godina bez dana radnog iskustva ili tri mjeseca pripravničkog staža u struci.

U sjevernoj indijskoj državi Uta Pradeš u gradu Barabanki termiti su pojeli novčanice u vrijednosti 10 miliona rupija što je oko 222.000 američkih dolara koje su se nalazile u čeličnom sefu.

Za takvu bojazan kod nas nema osnova. Izborima je građanima dato pravo da izaberu predstavnike koji će pojesti sav novac prije termita.

Kako god bilo,  na ovaj način će o sudbini svoga novca odlučiti sami građani.


Pozdravlja vas mandrak72, reizabrani maharadža neke tamo Uhšto Kradeš kada Znadeš

Moja putešestvija nisu krcata uspomenama, suvenirima i poklonima. Nisu raskošna ni skupocjena. Sa njih se uglavnom vraćam sa pitanjima.
I danas još postoje ona mjesta koja su do juče bila pohođena, a već danas samo rijetki do njih dospiju. Neko slučajno, a neko poslom.
Volim takve susurete.

Kao i uvijek moja Rosinanta iz štale kragujevačke Zastave dala je sve od sebe. Bio sam blizu cilja. Dalje se nije moglo. Zaključao sam auto. Još jednom sam se osvrnuo prema njemu.
„Uostalom znaš razlog. Pričaću ti kasnije. Na povratku.“-moje riječi vratile su osmjeh od fara do fara bijelog  saradnika.
Ispreturanih misli uputih se u dolinu koja nije imala puta da se do nje stigne vozilom.
„Možda je tako i bolje.“

Ugodnu toplinu putničke kabine zamijenilo je mrazom okovano jutro. Zakopčao sam jaknu i podigao okovratnik. Ruke duboko zavukoh u džep tamo gdje ni jedna zima ne dopire. Ubraznim korakom, stalno rizikujući da padnem na nos gotvo da sam trčkarao niz strminu ispresijecanu rijetkim žbunjem koja se polako smjenjivala u zakržljalu šumu. Vjerovatno nimalo na ponos vlasniku parcele koji od nje nije imao gotovo nikakva koristi. Vješto tražeći stazice kojim sam se spuštao u duboki jarak potrošio sam dobrih petnaestak minuta. Rješavajući jedan po jedan lavirint, katkad povučen kupinom koja se kačila za pantalone kao neki dosadan sagovornik kad želi da priča i priča i stalno te povlači za rukav i i unosi se u lice.

„Stani. Da ti kažem još samo ovo,...“
„Neka, neka drugi put.“-odmahivao sam rukom koju sam automatski vadio iz džepa i odvajao od pantalona neželjenog sagovornika.

Tišinu oko mene razbijao je tek jedan mali bistri potok koji je vješto dijelio dvije obale. Tek nešto širi od mog trokoraka. Na pojedinim mjestima poskakivao bi s kamena na kamen, a dočim kasnije bi se kao Dunav razlio na mjestima gdje bi trebalo dosta vještine i zaleta da se preskoči. Stotinjak metara išao sam paralelno pored njega tražeći zaboravljene staze predaka i vještih lovaca. Nije ih bilo.

„Da se potrkamo mladiću.“
Iznenadih se ponudi. Žurio jesam, ale ne toliko da bih vrat polomio.
„Rekoh, bilo bi interesantnije. Nemam valjana konkurenta.“-potok nastavi sa ponudama.
„A zašto?“-upitah.
„Ne znam. Otkad znam oduvijek je tako. Tek rijetki. Eto pomislih možda bi ti bio taj.“-gotovo tužnim glasom žuborio je potok zavlačeći se čas pod zaleđene ogranke i led koji je pokušavao da zaledi ovog šumskog trkača.
„Može malo. Tek da se zagrijemo. Do proplanka.“-predložih.

Jurnuo sam. Nisam se osvrtao na olimpijca. Bio sam siguran da je u dobroj formi za razliku od mene. Bio je tu odmah iza. Nije se predavao. Čak šta više disao mi je za vrat.
Ozbiljnim pristupom trci sam dao takmičarski karakter. Kako i dolikuje velikanima sporta.

Ubrzo se izjedanačio sa mnom.
Čas bi bio korak ispred mene, čas bih ja preuzimao vodstvo. Bivalo je neizvjesnije kako smo hitali cilju. U ciljnu ravninu stigli smo istovremeno. Zastao sam i duboko udahnuo. Potom se dlanovima oslonih na koljena i zagledah se u suparnika. Nakon ciljne ravnine razlio se na neka dobra tri metra plićaka i gotovo na leđa izvaljen pokušavao je da dođe do daha.

„Nisi loš. Nisi loš. Naprotiv“-odavao mi je priznanje.
„Nisi ni ti loš.“-tek što izrekoh pohvalu jak šum me prenu.
Dotad skriveni nijemi posmatrači ohrabreni mojim postupkom jedan po jedan izlazili su na borilište. Najviše od svega iznenadilo me prisutvo ježa.
„Čuo sam da dolaziš, pa izađoh da te pozdravim.“-crnooki vitez trista i jedne bitke podigao je sva koplja kao da pozdravlja kakva dostojna protivnika njemu pobjedniku sve i jedne bitke s ove strane Grmeča.

Kimnuh glavom nastojeći povratiti dah.
Još jednom pogledah na potočić koji se polako približavao jednom većem i snažnijem potoku koji je hitao sve dalje i dalje.
„Znao si. Zašto si žurio?“-prekorno mu doviknuh.
„Znaš i sam.“-njegov glas se već gubio u zagrljaju snažnijeg.
„Bilo mi je zadovoljstvo.“-njegov glas se već izgubio i nestao.
„I meni.“-rekoh tiho sebi u bradu.

„Za koga navijaš, za koga navijaš?“-crno bijela svraka nametljivo se zalijetala čas prema meni, čas od mene.
„Sudeći po dresu kojeg nosiš, nismo na istoj starni tribina.“
„Ko će biti šampion, ko će biti šampion?“
„Ne znam, ali znam da onaj koji prije stigne od nas do vodenice može s pravom da slavi.“-istovremeno se dadoh u trk.

Za mnom se u potjeru dade svraka, jež i dugouhi zekan koji je svo vrijeme samo mudro ćutao. Vrbe se svojim mlitavim granama mahale su za nama. Sportska atmosfera i fer borba imala je smisao. Dobro sam se držao prvu dionicu. Ali je dugouhi zekan preuzeo vodstvo i najavio strašan sprinterski finiš. Za njim se u trku još snažnije uključi svraka i vješto grabeći između grana nestade prema cilju.

Nisam bio svjedok finiša trke jer se dva najbrža aktera izgubiše. Još sam samo u daljini čuo svrakino hvalisanje.
„Šampion, šampion.“-stalno je ponavljala, a dugouhi zekan se nije predavao te nestavi neprestanu jurnjavu pokušavajući da demantuje samoproglašenog brbljiva šampiona u crno bijelom dresu.

Osvrnuh se nakratko da osmotrim jedinog preostalog suparnika. Borba je bila neravnopravna. Od sline trke zadihao se ježić te samo kroz nosić pućkao i pućkao.
„Puf, puf. Lakše malo. Duša mi hoće na nos izaći.“-tražio je da usporim ubitačni tempo nesvakidašnje trke kakvu ovaj zagubljeni dol nije vidio.
Gledao sam suparnika. Mnoštvo nakupljenog lišća na njegovom oštrom dresu usporavalo je kretanje ovog hrabrog lovca.
Zastade jež. Teškom mukom dolazio je do daha.
„Samo nastavi. Ne osvrći se na mene.“-pokazivao mi je u pravcu cilja.
Tako i bi. Ubrzo stigoh do cilja.

Vodenica.
Bila je sama. Urušena i napuštena.
Pogledom okolo potražih tragove i prisustvo ljudi. Odavno ih nije bilo. Neka odavno ugljenom ispisana imena i godine potvrdiše moje sumnje. Vodeničko kolo već dugo nije vode vidjelo, mada je tu od nje na koji metar tek. Stajalo je nasukano kao brod na hridi.
„Gdje su sad sva ova imena?“-zapitah se.
„Neki u trci pobijediše, a neki ne.“-beživotnim glasom reče vodenica te duboko udahnu da su sve grede i daske bolno zaškripale.
„A ti?“
„I ja pobijedih.“
Upitno je pogledah. Njeno stanje nije prikazivalo lice pobjednika.

Nisam ništa rekao. Tek rukom zavrtih vodeničko kolo. Badanj je odavno istrulio, a vodenički kamen koji je toliko priča izmljeo nijemo je gledao moj pokušaj da mu još koju riječ izmamim.
„Pirova pobjeda.“-pomislih.

Trke koje u životu vodimo zasigurno sve ne vode istom cilju. Negdje usput pogubimo ljude, razgovore, lica. Negdje izgubimo sebe. Neke su pobjede pirove, a pobjednici kakvi god da su pišu istoriju. Makar nakaradnu.
Vratio sam se drugim putem. Neuporedivo dužim. Usput zabilježih prirodu onakvu kakvom je vidjeh i kakvu je volim. Netaknutu.

Već dugo ne vidjeh hvalisavu svraku i dugouhog zekana. Pretpostavljam da svraka stalno ponavlja istu priču da je šampion, šampion, a zekan onako dugouh trči i dalje i vješto izmiče lovačkim psima i oštrom oku kakva rudlava i zajapurena lovca ili zbunjena pripravnika bez oružja. Za ježa sam siguran. Umije se taj postaviti.

A Jugo.
Još mnogo će vode proteći i grbava terena prije nego što nas kakva trka rastavi. Na njegovo insistiranje ispričah mu svu priču. Pitanja sam ostavio sam da ih postavi.
Moja putovanja nisu obična. Na slikama nema mene. Samo svjedoci da sam bio tamo.



Pozdravlja Vas mandrak72, maratonac duše i pogleda ne dubljeg od potoka i ne plićeg od mora.

Zastava 750 polako je odlazila u zaborav. Tek poneki rijetki primjerak privukao bi našu pažnju. Zrnce nostalgije zažuljalo bi u oku koji tren i nestao bi iz vidokruga taj metalni mališan u godinama.

Poratnih godina policajac na službi kada družbi mjesto nije zaustavio je mog komšiju Miću koji je vozio „fiću“.
„Izađi Mićo iz fiće.“-službenim glasom nalik zvonu sa pony bicikla pozva ga da izađe iz putničkog automobila skromnih mogućnosti.
Izađe Mićo, ugasi se fićo.
„Daj mi saobraćajnu od vozila.“-komandoavo je ovaj predstavnik zakona dok je kiša ispirala ulice i njegovu mokru šapku.
„Kojeg vozila?“-začuđenim glasom Mićo upita.
I on je kisnuo. Njegova duga kosa kao u indijanca. Kisnuo je i fićo.
„Kako kojeg vozila druže. Motornog vozila marke fićo.“-strogim glasom nastavi predstavnik reda i mira u našem malom gradu.
„To. Ja ne vidim nigdje vozila. Vozila nema.“-pravdao se.
„Druže mnogo se ti praviš pametan. Jel znaš. Nego daj ovamo te papire.“-bio je vraški uporan taj čuvar zakona pokisao kao miš.
„Druže. Jel vidiš da ja kisnem. To nije vozilo. To je moj kišobran. I doskora nisam kisnuo dok me ti nisi zaustavio. Sad sam mokar ko čep i ti nemaš prava da me držiš na kiši dok imam svoj kišobran.“-ljutnu se malo Mićo.

Nasmijao sam se ovom stavu komšije Miće. I sam sam bio pokisao.

Nekako s ovim želim da zaključim dan koji se polako iskrada iz moje usnule ulice dok posljednje kapi kiše odbrojavaju minute do novoga dana i sna koji dolazi. Dok zatvaram oči i tražim sve one riječi i događaje koji minuše pored mene kao miris kifle koji se gubio baš negdje oko frizerskog salona za žene iz koga je dopirao opori miris laka opasno prijeteći da zauvijek odnese mirise prašine dok prve kapi tupo udaraju o tlo.

Ne nisam htio više ništa reći do da sam i ja nekad tjerao točak. Taj žicama uvezani prsten poskakivao je preda mnom ne mireći se s mojim putanjama koje su bile sve drugo samo ne obično putovanje. Opirao se, prijeteći da će zaustaviti svijet dok bi se s bukom vrtio u krug dugo odlažući onaj trenutak kad bi se konačno umirio kao zvrk na zelenom školskom stolu. Kao i današnji dan koji se jutros probudio u mojim očima nešto prije šest časova.

Možda sutra poželim da iznova potjeram točak i sjurim se niz ulicu koja više ne miriše na toplo mlijeko i svježu štrucu koju ću nesumnjivo nositi pod miškom dok budem kidao hrskavi okrajak. Sve drugo bilo bi neočekivano od djeteta u meni koje vam želi laku noć.

Pozdravlja Vas mandrak72, melodično simetrični, točak tjerač na mak.

p.s. sutra u ovo doba slijedi detaljan izvještaj sa lica mjesta ili obratno.

Od sutra okrećem list. Od toalet papira.

Gaće na štapu su najbolji vjetrokaz odakle duvaju vjetrovi.

Lider se okružio gorilama. Svaka sličnost je nevjerovatna.

Pozdravlja Vas mandrak72, neobezbjeđeni bezbjednjak i  bezveznjak

Pogledom prepunim prezira Sofija je popot vulkana izbacivala sav svoj bijes na površinu koji je kupila u sebi. Potoci lave valjali su se preko jezika u samo jednom pravcu.

„Misliš Sofka, ništa ne zna. Samo škola, kuća. Slušaj me ti dobro gospodine Pavloviču.“-nesmanjenom žestinom izbacivala je iznova teške optužbe, dokaze i argumente.

Sofija je bila profesorica srpskog jezika u penziji. Sav svoj život posvetila je obrazovanju, usađivanju ljubavi za lijepom riječi učenicima srednje mješovite škole. Uprkos svim nedaćama nije se pokolebala. Do zadnjeg časa sa istim žarom dijelila je neslućene visine i padove bardova pisane riječi. Nije se ni pokolebala onog dana kad je direktor škole pozvao na razgovor sa željom da joj saopšti kako treba da spusti kriterijume ocjenjivanja u školi.

„Sofija. Ja znam da ti voliš svoj posao. I to je sasvim u redu. Znaš i sama kakva su danas vremena. Za pisanom riječi malo ko danas poseže. Pokretne slike i filmovi uzimaju primat. Internet zabave i ostalo. I ova kriza nesretna. Kome je danas do čitanja moja Sofija? Eto ti malo razmisli. Progledaj malo kroz prste tu i tamo. Neće njima niko zamjeriti Bodlera, Selimovića ili Dostojevskog. Ko zna šta će sa tom djecom biti kad završe školu. Ionako nepripremljeni ulaze u surovi život. Pa bar da im ne otežavamo.“-direktor je nervozno okretao naočale u ruci dok se obraćao Sofiji.

Znao je tu ženu. Oduvijek je bila tu u školi. Još uvijek se sjeća njenog zanesenjačkog pogleda dok bi na recitatorskoj sekciji ispravljala srednjoškolce na probama prije priredbe. Neretko bi se i sama popela. Recitovala citate koje je godinama kao vodu znala. Unosila svu onu energiju koju mladi zbog svoje adolescencije ne mogu shvatiti. Možda u godinama koje dolaze.

Oborila je glavu. Nekoliko trenutaka oćutala te podigla pogled prema direktoru.

„Milane. Ti vrlo dobro znaš da sam u pravu. Kad će biti vrijeme da se toj djeci kaže šta je dobro ako ne sad. Kasnije će biti kasno moj Milane. Još koliko sutra ta djeca će među ljude. Zvjeri. Sa nejasnom crtom između dobra i zla. Sad je vrijeme. Još uvijek se dade šta popraviti. Milane kažem ti dobra su to djeca. Predobra za vremena u kojima rastu.“-zastade.

„Ima tu kvaliteta. Vidim ja to njima u očima. Nije vrijeme da im sad popustimo. Ako popustimo prepustićemo ih ulici. Ima par slučajeva neću reći beznadežnih, ali na njima se još može raditi. Popraviti koliko se može. Kad vide da im nema druge naučiće. Neka bar slušaju i nešto će ostati u glavi, ali moraju čitati. Moraju razmišljati svojom glavom.!“-nije se dala Sofija.

„De, de. Nisam ja rekao da ne trebaju da čitaju. Uvijek je bilo učenika koji su čitali i onih drugih.“
„Ali takve je čekao rekla bih siguran posao. Danas ih ne čeka ništa. Ništa.“

Bio je svjestan svega. Najviše od svega bi volio da ovaj razgovor nije nikad počeo i da ga nije vodio.

„Sofija. Sofke. Ne razumiješ ti ova danas vremena. Pusti neka ide kako ide. Imaš još nešto do penzije. Nisi ti svoj obraz ukaljala. Krivo je društvo, ekonomska situacija i sve ono na šata nisi uticala.“
„Ali Milane kako da jednoj Sanji izbrišem tvrđavu iz pogleda u koji se skrila? Kako Aci iz IV2 pokazati da su zbog ljubavi patili i Gete i mnogi drugi i Saški i Jasmini. Milane nemoj mi to oduzimati. Znaš da svoje djece nisam imala. A ovo su sva moja djeca. Radujem se jednako s njima njihovim uspjesima. Osjetim da to oni vide. U školi. U kasnijim susretima. Mnogi od njih postali su i ljudi. To su moja djeca Milane i meni su povjerena. I ko će biti kriv kad ih iznevjeri život. Ja moj Milane.“-prekide i okrete se prozoru.

Osjetila je kako joj se pogled muti dok je kroz prozor gledala na školsko dvorište. Suza joj krenu niz lice. Osjećala se shrvano, iznevjereno. Nemoćno.
„Penzija.“-pomisli.
Pomisao o penziji nije bila nimalo prijatna. Čitav život je radila i nikada o njoj nije mislila. Postala je svjesna da njene kolege koje je zatekla na početku svoje karijere odlaze. U penziju. Neki su i umrli. Bila je najstarija. Nikada nije pomislila da će doći i taj dan da će biti najstarija. Da je slijedeća za penziju.
 
Direktoru je bilo žao te žene koja je mlada ostala udovica. Nije se udavala poslije. Povukla se u sebe i knjige i kao da je s muževom smrti zatvorila korice svoga života. Svu svoju ljubav usmjerila je knjige i djecu. Pozajmljivala im knjige iz svoje lične biblioteke, nimalo ljuta kad bi je vratili iskrzanih korica ili sa tragovima olovke. Kupovala je knjige gdje god bi išla. Nosila sa sobom. Pozajmljivala svima onim koji bi i makar malo iskazali želje za čitanjem ili interesovanjem za nekim djelom.

I on sam bio je koju godinu pred penzijom. Još jedan mandat. Još četri godine. Taj stalni pritisak ne bi Sofija razumjela i da joj kaže. Politika nema milosti. Za tren posla bi pogazili sve ono što je godinama gradio. Godinama je izbjegavao da i pomene riječ politika na sastancima vijeća profesora. Nije želio ničim narušiti atmosferu dobrih odnosa.
Mnogo šta je progutao na svoju štetu. I ovo sad bio je posljednji pokušaj, posljednja brana politici koja je tražila sebi mjesto. Želio ih je poštedjeti sve. A taj lokalni kabadahija iz politike. S njim se nije dalo razgovarati. Uživao je prijetiti „odozgo“, prijetiti sječom.
„Koga?“-ponavljao je sebi svađu sa njim.
„Znaš ti koga. Onu izhlapjelu Sofiju, i ne samo nju.“-pjenio je.
Ne nije im htio sve to reći. Tješio se da će pokušati još bar za svog mandata takve karikature držati podalje od škole. Imao je svoju misiju. Posljednju.

„Da li je to sve?“-upita ga Sofija.
On kimnu glavom. Breme tereta još jače pritisnulo je njegovu muku. Nije imao snage ni riječ da prozbori.
Izašla je iz kancelarije i dugačkim hodnikom krenula prema kabinetu. Koraci pod njom gubili su tlo. Svaka tačka oslonca bila je poljuljana i ljuljala se kao brod na pučini. Koraci su bili sve kraći i teži. Hodnik je treperio pred njenim očima. Prozori su se okretali za njom. Čitav njen život rušio se kao kula od karata.
Osvijestila se u bolničkoj sobi. Nedugo nakon toga penzionisana je.

Penzionerske dane ispunjavala je šetnjom, malim vrtom iza kuće, a kad bi hladni dani najavili zimu grijala bi ozeblu dušu bardovima domaće i svjetske literature. Brzo se privikla na penzionerske dane. Čak šta više mnogo lakše nego je i u najboljim  mislima zamišljala.

Penzija je bila redovna, ali mala. Uglavnom nedovoljna, ali nesklona materijalizmu nije se žalila.  Međutim svjetska recesija kao da nije marila za najugroženiji dio društva, pa tako ni za Sofijom. Penzija jedva da je pokrivala troškove režija i lijekova. Ono malo preostalog novca jedva da je pokrivalo potrebe za hranom desetak dana. Materijalnih vrijednosti i drugih prinadležnosti nije imala.

Zima je bila na pragu. Bilo je krajnje vrijeme da pribavi neophodan ogrijev. Nikakva računica nije postojala koja bi ukalkulisala sve troškove i rashode sa penzijom. Postojao je taj minus, ta rupa u računu koju nije uspjela pokriti tridesetpetogodišnja karijera profesora srpskog jezika.
Danima se lomila da donese odluku kojom bi se bar nakratko riješila nagomilanih problema. Odlučila je da rasproda nešto od velike zbirke svojih knjiga. Danima je pravila liste i iste cijepala sa imenima knjiga koje je planirala prodati. Čak je i zamolila jednog bivšeg učenika koji je prodavao knjige na ulici da rasproda jedan dio knjiga koji bi mu dala na spisku.

Posmatrala ih je kao svoju djecu. Nije postojalo niti jedno kojega bi se mogla odreći. Prstima je prelazila po uredno složenim knjigama i njihovim koricama svih boja, oblika. Onih sa utisnutim kao i sa ispupčenim slovima. Svaki taj dodir kao nožem bolno je probadao oslabjelo staračko srce.

„Eh da hoće Bog da me uzme.“-izusti tiho.

Ipak je pritisnuta oskudicom naposlijetku sastavila spisak i doturila ga Zoranu prodavcu knjiga na ulici, bivšem učeniku koji je ne tako davno bio njen učenik  željan znanja i života.  Roditelji nisu imali novca da ga školuju na fakultetu koji se nalazio u Banja Luci. Želio je studirati srpski jezik. Duboko razočaran utjehu je našao u prodaji knjiga na ulici. I dalje je svakodnevno čitao i upijao mudre riječi velikih književnika i bio od velike pomoći zaintersovanim kupcima knjiga na njegovom štandu.

„I to je to.“-gotovo da je osjećao krivicu zbog stanja koje je dovelo do toga da njegova profesorica prodaje svoje knjige.
„Da. Baš tako.“-s bolom u glasu priznade.
Bitku je izgubila. Materijalni svijet i politika nisu sačuvali onu državu kojoj je ode i recitale pripremala. Državu ravnopravnih i socijalno obezbijeđenih ljudi. Humanu državu.
 Još iste večeri Zoran je navratio i zamolio da pripremi „Pripovjetke“ od Čehova.
 „Navrati ujutro. Knjigu ću pripremiti.“

Zatvorila je vrata. Leđima se oslonila na njih. Činilo se da se sav teret nakupljen godinama naslonio na vrata sa vanjske strane i pritiskao joj leđa. Nekoliko trenutaka u tišini stajala je u polumraku neosvijetljena hodnika. Štedila je na svakom koraku.
Teškom koracima uputila se u svoju biblioteku. Ispunjene police biblioteke kao da su čekale na nju. Kao da su i same strijepile da će biti izabrane i prepuštene drugim rukama. Očima koje nikada neće gledati sa istim žarom. Posvećenosti djelu. Čovjeku.

„Zašto baš on?“-pomisli.

Pred očima je gotovo gledala Antona Pavloviča Čehova. Iz njega je izbijala snaga, mladost. Ljepota i muževnost blago isturene brade. Njegova crna kosa bijaše još crnja. Buntovnija. Uzalud je pokušavao pokoriti svojim blijedim prstima koje je provlačio kroz nju.

„Znam. Znam da ne mogu da ti oproste što si raskrinkao bandu. Ismijao moj Pavloviču. Kameleon se pokazao u svim svojim nijansama. Koliko je trebalo da shvate? Pas je pas, vlasnik je njegova slika. Lutalica je posljedica ljudske neodgovornosti ne njegova odgoja. Govorila sam ja to Milanu. Nije me slušao.“-dizala je ton kako bi rečenice prilazile kraju.

„Sve si ti to znao. Bolje no iko. Šteta što tvoje riječi ne dopriješe do Nađenke, što ih vjetar odnese. Znam da si je volio. Iskreno. Nisi se ti šalio kao ni snijeg koji je prštio ispod sanki. Možda nije trebalo da se izvinjavaš njegovom prevashodstvu i viskom činovniku Brižalovu. Strah od ljudi čini budale, da je samo Milan smogao snage ne biti Červjakov i pljunuti onu lokalnu budalu. Moj Pavloviču.“-zastade.

„A ja. Ja budala u futroli. Lijepo podigla korice od knjige i kao kragnom vrat stisla. Kamo sreće da sam se udavila, a ne ko Belikov sav svijet oko sebe uvlačila u futrolu i ovako patila. Pa glava ako treba. Dokle kaljače nositi kad je svuda glib okolo.“-stropošta se u starinsku fotelju, za sobom povuče heklanje.

Nije ga popravila. Bila je bijesna kao nikada do tada.

„Sav onaj humor zar bijaše lažan. Mogao si me pripremiti za sve ovo Pavloviču. Samo se ti smješkaj.“-što je više bjesnila bilo joj je lakše i njen glas je polako spuštao ton kao da se mirila.
„Znači ideš. Neka. Znaj da te neću zaboraviti, ali ni oprostiti. Nisi bio dovoljno jasan moj Pavloviču. Nisi ni danas bojim se. I sama snosim dio krivice. Nisam smjela odustati od djece ni po koju cijenu. Prozrela sam ja tebe moj Pavloviču mnogo bolje nego što misliš.

Svađa potraja do duboko u noć. Osjećala se mnogo lakše kad bi rekla sve ono što misli. Svađala se sa Čehovim kako nikad niko nije.
Držala je knjigu u ruci.
„Napisaću nešto. Posvetu. Ne, bilo bi glupo, pa ja ne znam ni kome će knjiga. Bilo bi odveć nametljivo. Neukusno.“-razmišljala je nekoliko trenutaka.
Nekoliko trenutaka se kolebala, a onda je olovkom ipak ispisala nekoliko reda. Zatvorila je knjigu i privila je na grudi. Obema ruka je stisla kao da ju je čuvala od zime il jaka vjetra. Opraštala se.

Zoran je zvonio. Nekoliko puta ponovo je pritisnuo taster. Odgovora nije bilo. Pogledao je na časovnik. Bio je siguran da je profesorica budna. Nakon još nekoliko uzaludnih pokušaja posumnjao je da se nešto desilo. Raspitivao se kod komšija da li je Sofija negdje izašla. Neki od njih nisu ni znali o kome je riječ, a drugi koji su je znali nisu umjeli da odgovore.

Ubrzo je pozvana policija. Uviđajem na licu mjesta zatekli su je u fotelji. Mrtvu. Stezala je knjigu na grudima. Na licu joj je ostao zaleđen osmjeh.
Najveći dio knjiga iz fonda njene biblioteke završio je na policama gradske biblioteke. Jedan manji dio proslijeđen je školskim bibliotekama.

Šta je te noći zapisala ispod korica ostaće tajna.

Ovih dana do mene je stigla jedna takva knjiga. Čitajući Čehova još uvijek tražim tragove olovke koji ostadoše kao opomena. Ostaje nam odgovornost prema mladima. Krivica će biti samo naša.


Pozdravlja vas mandrak72, pekar slobodne inicijative i duplog pasa.