Proljeće je ispunilo ulicu svom njenom dužinom i širinom, ako se širinom uopšte može nazvati jedan potok, vijugavi asvaltirani put i kuće sa obe strane istog. Tek ponegdje zbog nedovoljne širine kuće bi bile na istoj strani. I pored toga ulicu su svakako pohodila sva četri godišnja doba.

Nepažljivom oku promakle bi sve one stvari koje pažljivom posmatraču ili hroničaru svakako daju osnovu za uzbudljivu priču, nagovještaj ili slutnju.

Iznenadni mraz nije nikako mogao da pokvari ugođaj proljeća koje je svom snagom prštio zelenilom. Eksplozijama nijansi i dubinama kakve akvarel niti ne poznaje. Potok se srebrio naročito na onim dijelovima gdje bi bio očišćen i uređen metalnim grabljama te se veselo valjao i leškario između travom obraslih obala. Rascvjetale voćke u moru zelenila tek prošarane dvoredom skromnih kućeraka kao niska bisera od pečene cigle pratio je to vijugavo kolo od kuća, puta i potoka koji su se vješto savijali i očas posla preuzimali vođstvo u toj bezgraničnoj igri koja traje u toj zelenoj dolini. Vriska djece vječito u potrazi za novim iskustvima i zadovoljstvima stalno je selila iz jednog djela ulice u drugi i nazad iznova započinjući neke odavno započete igre.

U svemu tome prodefilovale su već generacije. U nekoj od njih i sam sam odigrao mnoštvo rola i uloga koje ne pišu režiseri, samo mašta. Ona najljepša i najčistija dječija.
S proljeća su se u ulicu polako nastanjivali i svi oni mirisi nesvojstveni njemu. Mirisi ljeta koje dolaze, jeseni i prvih kiša. Zime bogate snijegom.
Tako je bilo i sada.

Prva drva za ogrijev već su se stidljivo uvlačila u ulicu i sama neprijatno iznenađena listom na kalendaru.

„Bogami komšo po tebi gledajući ovo bi mogla biti jaka zima.“
„Ko bi to mogao znati, osim da je bolje prije vrućina sve to završiti, a prije kiša pogotovo. Kad padne prvi mraz moglo bi biti kasno.“
„Dobro ti kažeš. Pošalji malog po sjekiru. Da vidiš kako sam je udesio.“
„Mogao bi je i ti donijeti, pa da se kafa popije.“

Ulicu koju su materijalna bogatstva zaobilazila u širokom luku jedino su pohodile rode, što je priznaću mnogo bolje bilo za djetinjstvo gledano iz moga ugla.
Pored djece koja su bila nesumnjiva najveće blago moje ulice postaojala su i neka mala bogatstva. Toliko mala i jednostavna, ali sasvim dovoljna da su se o njima pričale gotovo nevjerovatne priče. Neki su prednjačili u pričama o svome bogatstvu toliko da su se priče gotovo graničile sa maštom, pogotovo u očima zajapurenih desetogodišnjaka željnih misterija i avantura.

Tronogi stočić očas bi postao kupasti leteći tanjir, košnica divljih pčela u šumi sveto  mjesto inicijacije i obreda pred odlučujuću bitku sa razularenim i odmetnutim dijelom ulice s kojima nismo bili u najboljim odnosima još od vremena kad su Senadu uzeli sličice sa fudbalerima, a na Emiru i Svjetlanu napucavali nekog šugavog jazavičara kojeg smo poslije dobrano ofarbali farbom od vaskršnjih jaja.
Ulica mogućeg i nemogućeg. Ulica radnička i ništa više. Ulica koja nije imala svoj početak ni kraj.

Tačke kojima sam prevozio ispilane panjeve i oblice poskakivale su pod teretom sirove bukovine i grabovine. Dok sam gurao tačke one su ispuštale zavijajuće tonove. Bile su pozajmljene. O njima danas niko nije pričao.
A koliko juče?

„Nema više pravih kolica. Evo ove sam donio iz Njemačke kad sam se vraćao u Krupu. Takva se kolica više ne prave. Pogledaj ti samo taj koš. Šta su one betona prevezle dok sam kuću pravio. Ma išle su i svuda po komšiluku. Ma najmanje deset kuća je prešlo preko njih. Evo ovakvih kao tvoja. Ma i više da ne brojim.“-zastade Drago.

Gledao sam u njega dok je pričao o svojim kolicima i svemu onom što preturiše preko sebe. Nije Drago mnogo imao. Sve je ostalo. Tek u nešto malo vremena, malo se prikupilo i zauvijek ostavilo ono što se godinama gradilo i sticalo.
Slušao sam ga dok je pričao.

„Rat je gadna stvar.“

 Gledao sam u njegove tačke. Sasvim obične. Dvije izvijene ručke, jedan točak i metalni koš za prevoz tereta. Čovjek bi rekao tačke ko tačke.


Slušao sam ga i dalje. I njegovu izbjegličku tugu. Zajedno smo gledali u tačke, koje su nam toga časa bile najvažnija tačka u čitavom kosmosu. Njemu su bile sve. Najveći podsjetnik kako je nekad bio čovjek i kako je gradio. Ponosio se teretom što ga je preturio i tačkama prevezao.

„Sve što sam izvukao na njih je stalo. Eto i glavu sačuvah. Bogu hvala. Šta da ti kažem takva kolica se više ne prave.“-pogledom je milovao svoga metalnog ljubimca.

Za njega kolica, a za mene tačke. Razumjeli smo se dobro.
Njegovu muku ne bi ni najveće tačke na svijetu mogle da prevezu.
Ofarbane.
Pod teretom teške bukovine i grabovine.
Svježe i osvježene.
Dragan svoju tugu nije mogao da iznese i prenese.
Ovaj put otišao je sam.
Tačke su ostale.

Mnogo je tereta još ostalo na ovom svijetu. Neke od njih prevešće zasigurno najbolje tačke koje je Drago iz Njemačke donio. Izbjeglička muka ipak je bila prevelik teret za Dragu.

„Teret je gadna stvar ukoliko nema s kim da se podijeli. Ja sam ga godinama dijelio sa Dragom. On svoju izbjegličku muku nije dijelio sa mnom. A samo da je...“-pričale su mi tačke Draganove dok sam završavao posao za taj dan.

Ulica je i dalje bila ista. Tragove ispilana drveta i piljevine uklonio sam još isto veče. Još jedna zima spremno se dočekuje.
S Draganovim tačkama niko neće dijeliti teret. Koliko će izdržati? Ko će na njih biti ponosan, a ko oslonac?



Pozdravlja Vas mandrak72, analitičar i kolekcionar malih bogatstava i svega što više od svega znači.