„Priče o velikim ljubavima treba pričati samo s razlogom inače nisu vrijedne pažnje.“-ozbiljnim glasom mi pripovjedi vremenjak.
„Ovu priču mi je ispričao jedan na smrt zaljubljeni mladić. A priča počinje ovako“.

Jednom davno. Mladi i smjeli gorostas na vjetru je prkosio svojim snažnim i vitkim tijelom. Onako naočit i izdvojen od ostalih bio je meta ogovaranja i spletkarenja.

„Vidi ti samo njega kako se samo hoće. Ma pitao bi ja njega da je na mom mjestu s kakvim strahom se jesen čeka.“-jedan kržljav i pakostan komšija stalno je zapinjao za njega.
„Ma ničija nije do zore gorila moj kumašine, pa neće ni njegova“-omaleni plećati „komšo“ zajedljivo se odnosio spram gorostasnog komšije koji se od svih izdvojio ljepotom i svojim mjestom.

Međutim on se nije obazirao na njihove zajedljive komentare i priče. Pravio se da ništa nije čuo i da čak ne naslućuje njihovu zavist. Ustvari znao je da svojom gordošću još više podstiče njihovu mržnju. Čim bi osjetio njihove poglede i lažne osmjehe on bi se još nekako više isprsio kao kakav ruski vojnik na kakvoj paradi. Pa još kad se okiti i kao ordenjem istakne sve svoje vrline.

„Najsnažniji, najveći, najotporniji,...“-bilo ih je još, orden na ordenu.

Osjećao je kako mu se pluća šire i rastu, osjećao je i vjetar kako mu mrsi i upliće ruse kose. Osjećao je snagu, onako jedar i stamen kao prirasto za mjesto svoje.
Godinama je tinjala ta komšijska zavist. Od silne zavisti i muke. Od stalnog zakretanja i neki od nji se još usukaše i zakržljaše, islabiše od jeda i pakosti te onako neugledni nestadoše bez traga. Prorijedilo se društvo.

Dospijevali su novi naraštaji, ali gorostas se nije dao. Imponovala mu je njegova ljepota, visina i snaga. Njegova gordost rasla je sa svakim sunčevim zrakom, sa svakom kišnom kapi koja se slijevala niz negovo čvrsto izvajano tijelo. Njegova kosa srebrila bi se od kišnih kapi kao najljepši ukras na prazničnoj trpezi.

Vremenom popusti komšijski interes, te ostade gorostas samom sebi za brigu. Prestaše ogovaranja. Uvidjevši da nisu mogli ničim da naruže njegovu ljepotu i pobjednički stav. Uvjerivši se u njegovu nadmoć posvetiše se sebi i svojim malim zadovoljstvima. Neobaveznim razgovorima.

Bio je sam. Sam samcijat. Dobrih prilika odavno nije bilo na vidiku. Daleko je bio odmakao od ostalih koji ga nisu mogli pratiti.

Jedna Jela. Klecala je od njegova pogleda. Znao je on to. Pustio je da pati. Brzo je venula i svenula. Poražena oboli i osuši se. Nije bilo one ljepote te sva nekako poružni i poguri. Njeno vito tijelo bila je samo ruina. Preboli on Jelu.

Nije se mnogo kajao. Sve nekako se tješio da nije život samo jedna prilika, da svakoga čeka njegova sreća i stoga se mora pažljivo birati.

Godinama kasnije za oko mu zapade Iva. Rasla i stasala pokraj njega. Godinama je nije primjećivao, a ona je bila tu. Svijala se i uvijala oko njega, ali on ni da trepne na nju. Vremenom ljubav kod Ive poče da se hladi te se sva nekako opruži i opusti. Zapusti kao da joj više ništa nije važno. Prepusti se sudbini. Kopnila je dugo i sporo. Kao po nekoj kazni, ako je uopšte i bila kriva što voli nekoga koga nije dostojna. Vremenom Iva nestade u očima njegovim.

Savjest ga je pomalo posjećivala. S vremena na vrijeme zapitao bi se gdje griješi. Čak sebi priznade da im je trebao pružiti šansu. Ali nije.

Prolazile su prilike jedna za drugom. Nećkao se. Izvoljevao. Čak i neke dobre prilike počeše da ga zaobilaze u širokom luku. Vitka i rumena Joha, lica kao snijeg bijela Breza i još neke. Dunja, Višnja. Skrasile se u drugom zagrljaju.
Primjetio je to. Bio je svjestan svojih grešaka i odluči da se mijenja.
Išlo je to sporo. Mijenjao se. Pogled mu nije bio više tako samouvjeren. Izgubio je sampouzdanje.

„Ja sam Imela, a ti?“-umilnim glasom probudila ga je iz drijemeža.

Onako bunovan i drijemljiv zbuni se. Trljao je oči i gledao u posve neobičnu priliku pokraj sebe. Nije imala ništa što bi je činilo ljepoticom. Osim nakita.
„Znam. Znam sve o tebi. Mnogo sam šta čula.“-reče mu Imela.

Dugo je blijedo gledao u nju. Nije mu bila prilika. Nepristala. Neugledna. Bojao se da pokaže svoje mišljenje, ne sviđanje. Bojao se da ne učini po ko zna koji put grešku. Bojao se da neće biti više prilika.

„I ovakva kakva je ipak je prilika.“-pomisli.
„Nemam šta izgubiti.“-pomisli dok ju je gledao.

A ona se samo smješkala. Kao mače kandžama vješala se o njega. Umiljavala kao gladno dijete oko materine sise. Golicala ga. Škakljala.
Pokušavao je ostati ravnodušan prepuštajući joj igru. Rasla je u njegovim očima. Navikavao se na njeno društvo. Jutrom bi se budio i tobož mrzovoljno zagledao i tražio je pogledom. Ulazila mu je pod kožu. Nije sebi to smio priznati.

„Imela. Da nismo malo požurili?“-upita je jednom pred samu jesen.
„Ostaviću ti zimu da razmisliš. Čekaću strpljivo do proljeća. Obećavam da ću poštovati svaku tvoju volju.“-reče i odistinski se primiri.

Gorostas se povuče u sebe. Isključivo se posveti sebi i svojim razmišljanjima. Zima je bila duga. Gotovo u polusnu pola zime provede. Borio se sam sa sobom. Lomio se. Tražio argumente, iznosio krivicu i optužbe. Pronalazio mane. Samoću nijedan advokat ne obori.
„Pružiću joj šansu.“-odluči.

Probudi se ranije nego obično. Zima se zadnjim ledom okovanim kandžama držala za snijegom prošarane vrhove. Čas bi odlazila, dok bi časkom ljutim mrazom opominjala da još nije svoje rekla.

Po prvi put osjeti glad. Pomisli još je zima i još sam snen te mi se samo učini.

Imela je bila tu. Čekala je svo vrijeme na njegovu odluku.

Bio je mart. Imela je bila lijepa. Sva raskošna, nakićena mnoštvom zelenih cvjetova. Gorostas se malko uplaši svoje nagosti.

„Ništa se ti ne ometaj. Tek ćeš da me vidiš. Kad se ja nacifram ima svi da se okreću za mnom.“-umilnim glasom se mazila.

Gorostas se prepusti. Uživao je u njenom dodiru. Bila je svugdje oko njega. Dodirivala. Ugodno golicala i peckala kao travkom po usnulom dobronamjerniku u debeloj hladovini. Prijalo je. Ponekad bi se malko tijelom pokušavao odmaknuti, odbraniti. Pokušavao je uživati i dozirati dodire. Ali nije išlo lako. Sve teže i teže.
Prođoše mjeseci. Imela je učinila baš kao što je i najavila. Nakitila se nakitom kakvi još niko ne vidje nadaleko. Grumenje bijela biserja na svakom dijelu tijela.

„Bila je u pravu.“-pomisli.

Prepusti se skroz. Ljepota njena bješe neviđena. A tek što je umijela da pripovijeda..

Pričala je o keltskim sveštenicima Druidima, obožavaocima njenih predaka. Izučenim sveštenicima, sudijama i iscjeliteljima. O mitovima i legendama , o bijeloj zmiji i nebrojenom blagu koje čuva, o zlatnoj jabuci i ljekovitim travama o vješticama i njihovim metlama.

Prepusti se gorostas. Dolazili su mnogi parovi, zaklinjali se na ljubav pred njenom ljepotom. Njeni ukrasi i nakit postade nadaleko tražen. Gorostas popusti svim njenim zahtjevima, prepusti joj tijelo. Dušu joj predade. Od siline ljubavi osjeti slabost. Nemoć.

„To mora da je ljubav. Samo ona zahtjeva kompletno davanje.“-zaključi gorostas ulazeći u prvu pravu zajedničku zimu.

Nije bio sam.

Došlo je i proljeće. Izmoren i malaksao borio se za zrak. Imela je tražila ljubav. Imela je uzimala sve. Imela je cvjetala takvom snagom da su dolazili da je gledaju. Gorda na svoju ljepotu još više nakita iznjedri. Što su joj ga više uzimali ona se još više kitila bijelim biserjem. Plijenila je ljepotom, uzdisala za pažnjom i divljenjem kojim je bila obasipana od poklonika koji su joj u pohode dolazili. Zaboravi na svog gorostasa.

„Pa zar nisi baš ti tražio bezuvjetnu ljubav. Tvoja sam. Nisi valjda ljubomoran?“-spočitavala mu je njegovu zbunjenost i objašnjavala slabost dok se smijala.

Pokori se. Prepusti.
Jak vjetar stade lomiti ga. Trgati. Jak vjetar htjede pokidati svu ljubav. Isprsi se gorostas. Htjede zaštiti svoju sebičnu ljubav. Njegovo islabjelo tijelo opiralo se. Branilo. Jedan snažan vjetar skrši mu volju.

Pokleknu.
Pokleknu po prvi put.
I  bi zadnji put.

„A šta bi s mladićem s početka priče?“-upitah vremenjaka čiji je sat uveliko otkucavao sekundaricom štapa i poluraspale cokule.
„Bolje je prošao.“-reče mi.
„Želio je bijele plodove Imeline pod kojim se zakleo. Želio je da otruje sebičnu ljubav koju je gajio.“
„I?“
„Zakasnio je ili bolje reći stigao u pravo vrijeme. Gorostasa je zatekao polomljenog i trulog. Sebična Imela ubila je oboje. Valjda je naučio.“- pohabani ranac već je bio na leđima.
„I u gustoj šumi slika priliku pronađe.“-nastavi težačkim korakom niz izlokvani put alejom treperavih Breza koje su sve vrijeme mirno slušale priču koja oduzima dah. Baš kao i ja.


Pozdravlja Vas mandrak72, sabesjednik brbljivih breza i oholih topola pored puta koji nema kraja.