Bio je sunčan dan. Baš kao i danas dok kiša pada od ranog jutra. Padalo je i noćas. Pljuštilo kako bi rekla moja žena. Svejedno nisam čuo. Ni ostali nisu dobro čuli od moga hrkanja. Ko zna zašto je to dobro. Možda zato što nije ni dobro sve ni čuti. Inače bi kiša tj pljusak prekinuo moj san.
Nekoliko puta je i potvrđeno. I ja sam nekoć bio mali. I bio je maj. Dolazila je štafeta i bližiose Dan mladosti. Bio sam pionir marljiv i radan. Imao bijelu košulju i plave pantalone. Pionirsku kapu i maramu koju i danas imam, ali sve rijeđe nosim. Ne zbog nekog lažnog patriotizma i antikomunizma više zbog klempavih ušiju koji nekako dođu do izražaja. Neki se šale sa njima i iznenade se kad kažem da su mi to uši, ma kako to neuvjerljivo zvučalo.
Učiteljice sa hladnim trajnama su uvodile red. Baš kako bi isto činio i nastavnik Hašim kad ne bi bio pijan. Neki od nas mogli su da se nabroje na prste brstili su kikiriki, oni drugi mrsili su muda. Jedan glavonja iz 7-d stao je ispred mene. Vrijeme se mračilo. Nebo je prijetilo da potopi grad baš kao što je i komšija Ramadan potopio septičku, pa su govna plivala niz ulicu dok smo igrali igre asocijacije na temu „Pogodi čije je“.
Iznenada do nas prosu se pljesak kao lavor pun prljave vode sa prozora . Prihvatismo pljesak. Lažna uzbuna. Učiteljica iz 2 a razreda uvježbavala svoje đake. Nakon njega se prosu i pljusak. Sve jači i jači. Ubrzo je stigla i štafeta. Ništa nisam vidio. Dalibor je nešto recitovao, Lenka i Nebojša izvodili skeč dok se onaj glavonja ispred mene klatio tamo amo pa od njega nisam ni vidio binu. Mnogo godina kasnije ušao je u politiku. Naravno na velika vrata kako glavonjama i priliči.
Petokrakaka je pustila boju na bijelu kapu, a marama na bijelu košulju.
Svejedno sam pio čaj i jeo marmeladu ne bi li kako zaliječio prehladu.
Još istoga prijepodneva komšija Stojan je raspalio roštilj. U jeku proslave raspalio je još i ženu i komšiju kad je pokušao da je brani. Poslije ih je milicija dovela u red. Pred hitnom.
Drugi dan u školi radili smo pismeni rad na zadatu temu „Kako sam doživio štafetu“. I na sve to još sam dopisao kako je Prvi maj praznik rada i kako se naše vođe bore i žele da nam još mnogo toga pruže, samo je pitanje koliko toga još možemo da podnesemo.
Još im u sastavu spomenuh kako je pored željezničke stanice živio čovjek koji je bio na bolovanju. Iz preduzeća ga iznenada posjetili na praznik rada i zatekli kako nije bio u postelji nego na komšinici. Branio se da nije ništa radio samo uživao. Nakon toga mu prekinuli bolovanje i disciplinski kaznili. On im je uzvratio novim bolovanjem i u strahu od nove posjete obukao je pidžamu koju nije skidao do smrti. Bila je to njegova usrana borba sa zakonima i državom. Kako bilo dočekao je penziju od poštara naravno u pidžami sa plavim štraftama nalik Željinim dresovima.
Prvu jedinicu sam dobio tad za svoj iskreno napisan rad, a najbolju moj drug Milan za rad koji počinje sa „Bio je sunčan dan....“.
Prvi maj je. Red bi bio da uživamo bar ovaj dan i u tu čast prekinemo štrajk glađu. Nažalost nećemo primjetiti neku razliku.
Raspalimo roštilj i u to ime zabava može da počne. Idemo maljčikiiiiiiiiiii.
Pozdravlja vas mandrak72, baljšoj maljčik i tekovina nekih boljih vremena.
[ Smijehom protiv uroka
]
01 Maj, 2011 14:42




