mandrak72

Posao kao svaki posao. Ima dana koji se pamte, onih koji se zauvjek pamte i onih koji se brzo zaboravljaju. Da li će taj dan zaboraviti Dražen zaista ne znam, ali upravo zbog toga zapisujem ove riječi.

Jutro je poranilo toga dana. Ustalo je prije svih pa čak i prije svitanja. I pijevci su bili zbunjeni. Vjerovatno je bio neki razlog zašto je tako. Toga dana Dražen je ustao na lijevu nogu. Ustao bi on na desnu ali položaj ležaja je takav da bi trebalo posjedovati određene vještine da se ustane na desnu ili bilo koju drugu nogu. Stoga njegovo ustajanje na lijevu nogu nikako ne treba dovoditi u vezu sa nastavkom priče. A priča počinje ovako.

Negdje iza 07:15 časova jedna je stvar bila savim jasna. Zadatak nesvakidašnji. Interesantan. Kako i ne bi bio. Toga dana trebalo je da sa Predragom ode u dvadesetak kilometara udaljeno selo od Novog da pripremi priključak za jednu svadbu. Sam čin u kome se spominju mladi, svadba i veselje je pozitivna stvar.

Nakon pripremnih radnji automobil je krenuo put sela. Za njim se nije dizala prašina. Nije bilo ni potrebe. Prašina sa asvalta je mnogo kultivisanija od seoske. Ona seoska jednostavno ne dozvoljava da se ostane neprimjećen. I nakon prolaska jošuvijek neko vrijeme lebdi u vazduhu kao da želi da kaže:
„Eno, eno ga tamo. Drž'te ga. Lopov. Mora da je nešto ukrao pa zato onako žuri. Za njim, za njim.“- i tako sve dok ne posustane i zalegne po okolnoj travi i kupini na kojoj se srebrilo mnoštvo sjajnih kapi rose.

Sam čin priključka struje za veliki šator ne bi trebao da oduzme mnogo vremena. Možda nekih sat vremena. Dok su se približavali selu izdaleka su vidjeli veliki šator. Oko njega su primjetili mnoštvo svijeta koji se tu muvao s izlikom da pripomognu, mada bi mnogo veća pomoć bila da su se neki izmakli koji su se saplitali već nekoliko dana oko šatora.

„Peđa, pa u svoj žurbi nismo ponijeli ništa za doručak.“-primjeti Dražen.

Predrag se smješkao. U crvenom radnom odijelu zavjereneički je namignuo.

„Pa znaš li ti čovječe da je sutra ovdje svadba. Kakva bi to bila svadba da nema hrane u izobilju, a uostalom i znam domaćina.“
„Možda si u pravu. Nekako sam izgladnio.“-složi se Dražen sa njim.

Nakon javljanja domaćinu, odmah se pristupilo poslu. Za nepunih sat vremena sve je bilo završeno. Priključak je bio spreman i svadba je mogla da počne. Međutim do tog čina ostalo je najmanje dvadesetčetri sata. Sasvim dovoljna vremenska distanca da se odrade još neke sitnice. „Metnu“ frizure, još jednom provjeri spisak zvanica, utvrde instrukcije za starog svata, kuma. Za djevera i djeverušu. Pijetao je još šetao po dvorištu i jedino on još nije u potpunosti znao svoju ulogu. Bio je ponosan što je on baš izabran. Osjetio je to u pogledima domaćina već nekoliko dana kako ga je mjerkao.

„Vala neću se ni kod tebe brukati.“-trljao je par dana staru bradu ponavljao je dok ga je posmatrao.
Pijetao se ponosno šetao po dvorištu sav gizdav i važan kao stražar kraljičine garde. Malo malo bi u prolazu tuknuo kljunom nekog mlađeg pijetla koji bi mu se našao na putu po dvorištu.

„Momci, haje da založite nešto. Nemoj da vrdate. Znam ja šta je 'rana po firmama. O Desoooo, poitaj, nemoj da sutra ovo momci negdje kažu da su kod nas ostali gladni. Sjedajte za sto.“-gotovo zapovjednim tonom im strogo reče. Međutim nije se mogao sakriti onaj brižni očinski ton.

„Eh moji momci. Šta bi dao sam sam vaših godina.“-zavjerenički bi klimao glavom.
„Jel može po jedna rakijica prije doručka? Red je.“
„Može, al samo po jedna. Dvije bi bilo mnogo.“-prihvati Dražen.
„Vala niste došli na jednoj.“
„Vala ne bi voljeli ni da se vratimo na sve četri.“-prihvati Dražen šalu te izazva smijeh među prisutnima.

Za nekih pola sta pred njima je bila bogata trpeza. Od paprikaša, pečenja, slanih pita i salata po volji. Sve do kolača. Kako je i red. Uvertira za svadbu je bila pažljivo i bogato pripremljena. Bile su tu i salvete sve sa slanicima i escajgom. Za stolom se pored Dražena, Predraga skupilo još nekoliko komšija, prijatelja i članova rodbine.

Paprikaš je bio odličan. Za stolom se čuo samo zveket kašika i tanjira. Tek poneko srkanje i odobravanje.

„Dobar, dobar. Bogme ga je Markan desio, svaka čas'. Svaka čas'.“- kao izgovor dosipao je novu porciju Jovo zvani Čaruga, sesoka lola i pustolov koji se uvijek nalazio da pripomogne u ovakvim situacijama. U onim drugim gdje je trebalo leđima uprijeti slobodno se moglo opkladiti da neće biti zatečen.

Predrag je uzeo prvi komad pečene svinjetine. U moment kad je ispružio ruku da zahvati zelene salate primjeti baštenskog pužića ne većeg od ćika cigarete. Možda samo malo tanjeg. Nekao se uvuče pod veliki list salate te ostade ostalim nezapaženosim Predragu. Osvrtao se oko sebe. Želio je da neko drugi primjeti ono što je on primjetio. Bilo bi mu neogodno da to učini sam. Izbjegao je uzimanje salate te osmatrajući oko sebe nastavi jesti meso.

U tom momentu mladoženjina sestra iznosila je ohlađene sokove i pivo za goste. Dok su ostali posmtrali prema njoj Predrag iskoristi priliku te laktom poželi da upozori Dražena na puža u zelenoj salati.
Dražen u tom momentu pomisli da mu Predrag ukazuje na djevojku koja nosi sokove samo namignu i viljuškom se zaputi u salatu. Upravo naj list zelene salate ispod kojeg se skri puž nestade u njegovim ustima.
Predrag pogleda na posudu sa salatom. Puža nije bilo. Podigao je pogled prema Draženu koji je žavako i smješako se dok ga je domaćin nešto ispitivao.

„Jesi li ženjen?“
„Ma jok, ako Bog da dogodine se i sam spremam svadbu praviti.“- objašnjavao je.
„Ako, ako. Nemoj gledati na ove seoske lole i barabe. Ma sve bi ja to oporezov'o, kad neće 'ranit svoju djecu nek 'rane tuđu. Našu djecu. Jel' se priča o ženama njih niđe nema, a jel' se spomene „rogonja“ (Jelen pivo) vala sve mu znaju k'o da su ga sami krstili i pravili. Sve ti oni znaju.“- očima je pokazivao na par njih.

Bilo je kasno za dalja upozorenja. Puž je pojeden. Krčag razbijen. Nije bilo smisla kvariti ugodno raspoloženje te Predrag nastavi sa jelom izbjegavajući salatu. Poslije kolača i osvježenja bilo je vrijeme da se kreće nazad.

„Bo'me si bio u pravu. Džaba bi salamu kupovali.“-komentarisao je Dražen izvaljen u sjedištu službenog automobila gladeći se po stomaku.
„Vala u pravu si ko zna šta u nju sve stavljaju. Možda puževe melju.“-složi se Predrag.
„Ih da su puževi. Pa to je u nekim zemljama specijalitet. Kažu da je ukusno za jesti.“
„Bi li ga ikad volio probati jesti?“ – upita Predrag.
„Ne. Nisam  ja za takve eksperimente. Možda jedino da mi ih neko spremi i ne kaže o čemu je riječ. Ovako da znam da je puž ne bi' probao pa da je glava u pitanju.“
„U pravu si. Možda je neke stvari bolje ne znati.“- Predrag odluči da mu ne otkrije istinu o pužu. Sačekaće koji dan da se stvari slegnu. Za takve stvari pun želudac nikako nije preporuka. Poslije par dana neke stvari izgledaju mnog drugačije. Za sve je potrebno vrijeme.

„Nego šti se me gurkao kad je Valentina donosila piće?“
„Onako. Rekoh još si momak, a cura je lijepa.“
„Da.“- složi se Dražen.
„Vrijeme bi bilo da se skućiš. Da se ne vučeš kao puž golać.“

Stigli su u radnu jedinicu. Čekao ih je još jedan kvar u drugom selu. Bio je petak te su stoga odmah krenuli po novom radnom zadatku.

Život je takav. Prepun iznenađenja kad ih se najmanje nadamo. U knjizi kvarova po kojoj svakodnevno bojimo živote novim saznanjima i iskustvima kriju se neka od njih. Stoga se nikad ne treba zareći za neke stvari. One ostanu i čekaju na nas pažljivo birajući moment.

Nama preostaje ono drugo. Najvažnije. Život. Život sa svim iznenađenjima. Red sreće, red tuge. Red smijeha, red suza. I mnogo ljubavi u tvrđavi što je čitav život gradimo.
Red po red.


Pozdravlja Vas mandrak72, na vikend sjajan spreman i sve vas pozdravlja i čestita Vaskršnje praznike.

Kad su nas preveslali vlast je obećala nove mostove.
Političari su se odrekli čojstva dok traje mandat, zbog sukoba interesa.
Došlo je naših pet minuta. Počelo je minutom šutnje.
Peta kolona je istupila. U prvim je redovima.
Nismo pristali na evropske ucjene. Pokazali smo im zazubice.
Kod nas nema krize. Ima svega za kupiti.
Istina je našoj strani i to je uzeto kao otežavajuća okolnost.

Pozdravlja Vas mandrak72, obezvremljen i neutemeljen u svim nastojanjima.

Nesvakidašnji događaj umalo nije trajno poremetio život u malom i mirnom selu podno Grmeča.  Ljeto je krupnim koracima odmicalo avgustu i žurila u zagrljaj sredovječnom septembru, rumeno zlatnog lica od čestih svadbi i rakije kruške. Poslednje skupine gastarbajtera polako su pakovale svoje velike putne torbe iznova preslagujući iste za još mrvu zavičaja.

Tih dana čist i oštar vazduh uzimao se snažnije i više i od najboljih ronilaca na dah, od kojih su strijepile sve vidre i ribe japranske. Ona tuga, teška i neopisiva uvlačila se u srca kako onih što odlaze tako i onih što im preostaje novo čekanje i iščekivanje. Nakon svakog udaha težak vazduh kao da je tegom pritiskao dušu, a srce htjelo iz nekog svog razloga da pobjegne iz grudi. Momenti u kojima nit se zna od čega ni zašto u grudima sve boli smjenjivali su se u talasima iznova jači i bolniji.

U momentima kad su svi zaokupljeni nekim svojim mislima selo je pohodio međed grmečki. Nekoliko dana smucao se i izokola osmatrao krušku. Oblizivala se međedina nesuvisla a tek voda što mu je tekla na usta te mu je sva njuška povazdan bila mokra. Žmirkao je svojim krupnim očima skupljajući ih kao da planira provaliti u sjedište Evropske unije u Briselu a ne na krušku povrh toga još nedozrelu kum Đuke.

Imao je Đuka sina za ženidbu. Obrena. Svadba je bila planirana za proljeće odmah u nedelju po Vaskrsu, poslije posta. Rodbina sa zapada ostavila je nešto zarađenih dana od godišnjeg za tu priliku. Đuka je danima potkupljao prije vremena dozrele i opale kruške i stavljao ih u kace.

„Trebaće Stano svaki litar. Tolike svate treba dočekati. Nećemo se brukati kad doslen nismo.“-pričao bi svojoj Stani brkati Đuka, a sve poskakujući u mjestu kao da odnekle do njega dopire muzika bećarska što u kolo poziva.
„Vala Đuka jedva čekam. Poželjela se ja u kolo uvatit'. Nisam poigrala Boga pitaj otkad. Uvijek uz đecu, a srce mi uvijek zaigra čim pjesmu i kolo vidim. Bojim se da me ne uguši.“-reče i sama cupkajući i pjevušeći sebi u bradu.
„Neka Stano. Lako je za kolo i pjesmu, treba tol'ke svate dočekati. Cijelo selo biće tu, a znaš njima je najteže ugoditi. Nije meni za strane i neznane. Najteže je svome ugoditi.“
„Biće nekako. Uvijek je bilo i biće. Gleda dragi Bog i na nas mučenike. Neće se nama obrazi crveniti ni zbog čega.“
„Vala baš.“

Izašao je Đuka pod staru krušku i zadovoljno pogledao u veliku krošnju koja se dizala nebu podoblake. Nakićena plodovima kao kićen vranac u svatovima kao da se i ona kočoperila svojom ulogom u nastupajućim događajima i pripremama oko svadbe. Davala je sve od sebe da iznese ogroman urod Đuki i Stani na radost i Obrenu za sreću. Voljela je ona „svog“ Obru, derana izdžikljala iz kratkih pantalona, sa kao katran mrkim nausnicama koji je plijenio srca seoskih cura širom kotara. Činilo se kao da je juče bilo kad se po prvi put peo put njenih slatkih plodova. Olakšavala mu je svojim granama kao rukama namakinjući sočne plodove pred neustrašivim deranom čija je hrabrost nebrojeno puta dokazana na ljuljašci pod njenom krošnjom, a na njenim granama. Ganulo ju je njegovo prebrzo odrastanje i sve slabije zanimanje za penjanje u gustu i visoku krošnju. Bila je pomalo ljubomorna na seoske cure koje se se zagledale u „njenog“ Obrena i time zaokupile svu njegovu pažnju. Čini se nanovo bi se rodila kad bi ga ponovo vidjela kako privezuje debeo konop na njene čvornovate i jake grane dok pravi ljuljašku kojom će se neustrašivo čas napred, čas nazad vinuti visoko pod njenu krošnju gotovo do prvih plodova. Voljela je svo to vrijeme provedeno s njim. Svu tu bezgraničnu radost i slobodu dok su zajedničkim snagama nastojali svako na svoj način dati pečat još jednom danu.

Gledao je Đuka put najviših grana kao da je prebrojavao najslađe plodove, vječito namakinjući i brundajući i zadovoljno trljaljući ruke.
Kruška pred njim treperila je, kao da je željela nešto da mu kaže, ukaže ili upozori. Onako zamišljen Đuka nije ni primjećivao njena nastojanja.

„O Đuka onamo, ovamo.“-kao da je navodila njegov pogled.

Nije se Đuka mnogo pometao izgubljen u računu i obračunu sa svatima.

„Biće Mošo, Anđelija, zatim prika Ljubo, prija Smilja, iz Vrankfurta pašo i svastika s mercedesom, pa Gale i ona njegova rospija na đavola nasađena. To je daklem sve sa mladinim gostima brojem i slovom stotinusedamdeset i pet duša.“-češkao je brkove.
„Ma ko da gledam, naće Žare sto mana. Te nepečeno meso, mlaka piva, slaba rakija. Ma đavola slaba. Nema je gdje ćeš proći nad mojom „kruškom“. Nema te „šljive“ da joj more na ruke politi.“-inatio se sa svojim komšijom i vječitom prznicom koji je uvijek sve najbolje znao kao da je pokupio svu pamet svijeta.
„On da meni priča, pa on nije dalje od Novog odmak'o, osim kad je u vojsku bio negdje na karauli u kakvoj vukojebini.“-przničio je i sam.
„Ne bi ja njega zvao, ali ne mogu mimo svijet, komšija je pa nek ga đavo nosi.“

Zanešen prepirkom i razgovorima ugodnim sa mjesnim protom Nemanjom prikupljao je plodove opale sa kruške.

„E moj gosin Proto. Idu godine. Ko da je juče bilo kad si krstio mog Obrena, vidi ga sad. Momčina. Ima Boga. Čekali smo ga godinama ja i moja Stamenija. Ma nek mi samo neko sad kaže da nema Boga. Ima, ima. Mogu ljudi od nauke i vilozofije da pričaju šta im volja ima neko gore ko sve nas gleda i svakom po zasluzi daje.“-podižući ruku prema nebu i napola dižući glavu.

U tom momentu po glavi ga udari golema kruška još teža zbog pada sa visine te se Đuki zacrni pred očima. Na momenat povrati svijest te se izgalami na krušku.

„E vala nijesam nikad računo s time da imam petokolonaša u svom dvorištu. Sram da te bude beštijo stara. Lijepo ti svog Đuku kruškom pa u tikvu. A, tome se od tebe nijesam nadao. Razgovaraćamo mi poslije, samo se ti beči na mene.“-kritikovao ju je i grdio na pasja kola kao da je riječ o djetetu uhvaćenom u nekoj smicalici.

Trljao je udareno mjesto na glavi i sniženim tonom nastavio pridiku kruški, pijanom svatu Stevanu i Mari Markovoj koja je svoj nos voljela svugdje zabadati i gdje joj nije mjesto.

„U sunce ti kalajisano.“-opsova Đuka nakon što još jedna kruška na njegovoj glavi pronađe metu.
„Slušaj ti, kruško, babetino stara. Da nijesi tako rodila ja bi tu zube pokaz'o. Beštijo nijedna.“-prijetio je Đuka zagledan u njenu gustu krošnju.

U jednom momentu primjeti da se nešto miče međ granjem. Protrlja oči u nevjerici. Golemi čupavi neznanac vješto se međ granjem i listom krio i vrlo spretno mijenjao mjesto stalno izmičući njegovom pogledu.

„Ti li si Mikane. Slazi barabo jedna, mene si naš'o zajebavat'. Slazi  barabo kad ti kažem, odoh sad po lotre (ljestve). Nemoj da te moram tresti ko krušku.“-sumnjao je na jednog komšiju i spadala da se na njegov račun sprda te je kožun izvratio i obukao te se snuca međ granjem i kruškama gađa.

Kako nije bilo odgovora pojuri kući po ljestve da se ispne na krušku i otjera nezvana gosta. U tren posla vrati se pod krušku, prisloni ljestve na istu te se poče penjati.  Nije skidao pogleda s neznana gosta koji je vješto izmicao njegovom pogledu vazda ga tražeći među granjem.
„Zašto sad mučiš. Vuna? A?“-prijeteći peo se uz krušku.

Kako je penjanje bilo sve teže i opasnije više je pažnje usmjeravao i na vlastitu bezbjednost. Bio je sve bliže neznancu tik iznad sebe. U jednom momentu mu se učini da može dohvatiti njegovu nogu te pomisli da ga prijeteći uhvati za isti ne bi li ga natjerao na uzmicanje i predaju. Ispružu ruku s namjerom da je dohvati.

„O jebem ti sveca nekrštenom.“-uzviknu istog momenta kad ga uhvati za nogu.

Ogromno žilavo i čupavo stopalo izmigolji mu se snažno iz ruku te se mumlajući pobuni. U tom trenu pred njegovim očima se iskezi velika međedina prijeteći širokim zubima.
Ni sam ne znajući kako objasniti sjurio se niz krušku Đuka brzinom taneta. Čim je dotakao tlo zajauka koliko ga grlo nosi.

„O ljudi, pomagajte ako Boga znate. Omlati mi krušku baraba nekrštena.“-te se sjuri prema kući.

Čuvši silnu viku Đukinu u tren posla okupiše se komšije i seljani. Među njima i nekoliko gasterbajtera. Ni djece nije u svemu tome nedostajalo.

„Pobogu Đuka kakva baraba nekrštena.“
„Ovolika, pokazivao je šireći ruke. Međed ko najveće june. Eto koliki je popeo se na krušku pa redom mlati li je mlati. Udario na krušku kad mi najviše treba. Da je doš'o lane il' preklane ne bi mu riječi rek'o, još bi mu lotre prislonio uz krušku. Evo potpis'o bi mu da dođe dogodine vas krušku da obere, al đe napast dođe sad da mi na kuću i prag udari.“-zapomagao je Đuka.

Svjetina se uputi pod krušku. Ljubo se uputi po pušku za svaki slučaj. Koliko najstariji mještani pamte nikad se međed nije spustio u selo tako nisko. Lovci su znali pričati kako su znali vidjeti svježe tragove al njihovoj se priči nije mnogo vjerovalo. Da je iko živ krokodila spomenuo neki od njih  bi se pohvalio kako ga je spazio il mu tragove našao. Tako da je većina priča o međedima lako padala u vodu.

„Eno ga.“-viknu neko iz gomile.

Nelagoda prođe skupinom pod kruškom. Nije bilo svejedno nikome, mada je veći dio njih bio siguran da je prije u pitanju bila kakva smicalica nego šumsko zvijere koje je došlo maksuz da se okoristi o dobro poznate Đukine kruške.

„Ma đe sad da na me udari?“-po ko zna koji put se pitao naglas Đuka.
„Kako oklen? Reklo mu neko pašče.“-dobaci Lazija te izazva lavinu smijeha još uvijek ne vjerujuću u svu tu priču.

Bez obzira i na nevjericu niko se ne usudi da priđe pod krušku i sam se uvjeri u pojavu međeda u selu. Oni hrabriji su se korak ili dva izdvojili ispred većeg dijela skupine i šapatom se između sebe sporazumijevali. Razumijevalo se da niko nije htio da štrči i da se istrčava sve u strahu da će biti ismijavan pred svakom zadrugom i trgovinom kako u selu tako i u susjednim zaseocima. Na prelima i kojekavim zborovima i druženjima. Lijepa vijest se brzo širila, loša još brže, činilo se da sprdačina najbrže stiže do pažljiva slušaoca. Pa još da kojim slučajem priča ode vani u bijeli svijet eto bruke. Nezapamćene.

Napokon se dvojica mlađih i hrabrijih ljudi izdvoji i uputi pod samu krušku. Mikša i Slave. Opreznim koracima i pogledom stalno uprtim u krošnju pažljivo su se korak po korak primicali zaposjednutoj kruški. Ovakav atak na selo nije zabilježen još od vremena drugog svjetskog rata i dolaskom prve disko ploče krajem sedamdesetih godina koja je na noge podiglo svo selo. Vladala je velika tišina. S nestrpljenjem se očekivalo da se ispod kruške prolomi kakav strašan urlik ili zaori glasan smijeh. Nekoliko minuta Mikša i Slavo su pogledima pretraživali krošnju drveta tražeći nekrštenu barabu ili kakvo drugo objašnjenje. U jednom momentu Slave podiže ruku pokazujući na nešto. Mikša je bez glasa samo mahao glavom te nakon toga obojica dojuriše među ostale.

„Ljudi. Đuka je u pravu. Međed je na kruški.“-tiho im saopšti Slave.
„Istina je. Ljudi sve sam svojim očima vidio.“-potvrdi Mikša.

Podiže se graja. Počeše svi u glas da se nadvikuju sa svim ostalim. U jednom momentu Slave podviknu.

„Aman ljudi jesmo li ljudi ili babe da se 'vako nadvikujemo. Tišina. Moramo da vidimo šta nam je činiti. Imamo problem.“

Graja prestade. Na licima svih lebdilo je pitanje.

„Šta činiti?“

„Ljudi, zvijere je u pitanju. To je posao za lovce. Da se ja pitam ja bi to puškom rješavo.“-prvi se s rješenjem javi već dobrano alkoholizirani Stevan.
„E vala sreća te se ništa ni ne pitaš. A kao drugo tako dopingovan ne bi ni kruške pogodio, samo bi međeda razjario.“-umiješa se Ljubo sa puškom na ramenu.
„Pa pucaj ti. Ja bi p'jan bar krušku pogodio, de se ti delijo pokaži kad već pušku nosiš.“-uzjoguni se Stevan.
„Jest, jest. Ajde ti junačino s puškom se pokaži.“-Mara Markova žena, ukoljica i svađalica za svaku priliku. Da je kojim slučajem situacija bila drugačija ona bi već našla razlog da nekog podrži, a na drugog se okomi.
„Pobogu ljudi. Pa šta da ga samo rani pa da se nako razjaren među nas sjuri ko zna šta bi bilo.“
„Ili još gore da nako ranjen ostane gore i da pomlati sve do jedne kruške Đukine“-domete Lazija.
„Da se kojim slučajem mene tiče, ja bi krušku zajedno s međedom srušio, pa kom obojci, kom opanci. Ovako ako nam koji put slučajem utekne on će ponovo u selo navraćati. Neće se on libiti više ni Đukine, niti Mošine, nit moje kruške. Eto ja toliko.“-predloži i domete Žare.
„Nećeš ti moju krušku sjeći. Imaš svoj voćar pa koliko još danas sjeci redom, kad te se već tiče moja kruška.“-ljutito se umiješa Đuka.
„Stanite, stanite ljudi.“-nadjača Mikša sve ostale.
„Ne treba žuriti sa rješenjima. Imamo krušku, međeda na njoj i nekoliko prijedloga. Ima li iko još kakav prijedlog, pa da se dogovorimo ko ljudi.“

Njegov predlog im se učini razumnim te ga poslušaše. Prvi sa novim prijedlogom javi se Božo zvani Riđan. Pravi razlog takvog nadimka niko nije znao, ali niko ga pred njim nije tako ni smio zazivati. Sumnjičavo su se neki sašaptavali dok su slušali njegov prijedlog.

„E državo na šta si spala kad Riđan predlaže.“

„Ja mislim da bi bilo najbolje popeti se gore i kakvom močugom otresti napasnika.“
„Božo kad je već tako, uzimaj motku pa se penji.“-dodade Lazija.
„Zašto ja? Đukina je kruška.“
„Zato što si ti i predložio, jel ti misliš da smo mi konji koji glavom ne misle?“-uzvrati se Lazija.
„Jel ti to nešto hoćeš kasti?“-naroguši se Božo te krenu prema Laziji.

Umiješaše se i ostali i stadoše između njih. Za riječ se opet javi Mikša.
„Mislim da ovo nije dobar predlog.“-sa njim se složiše i ostali.
„Otpala je puška, sječa kruške, kao i ćeranje motkom što predloži Božo. Ima li još neko ideju?“-upita Mikša.

Za riječ se javi povjerenik mjesne zajednice.

„Da pregovaramo.“-opali kao iz topa kao da je riječ o kakvom čeljadetu, a ne o međedu.

Ostali prasnuše u smijeh.

„Jel ti misliš da smo mi međedi te da s njim pregovaramo. Uostalom ti si plaćen i zaštićen k'o međed pa izvoli visoki predstavniče. Svaka ti malja valja.“-odvali Slave te svi ostali s njim prasnuše u smijeh.

Iznoslilo se još mnogo predloga sve luđi jedan od drugog. Bilo je prijedloga da se po svaku cijenu međed živ vata i postane maskota sela.

„Slikanje s njim po evro ili dva pa da vidiš kako selo grabi.“-domete Miško gastarbajter iz Švajcarske.
„Jes, pa da te žena ne može na slici prepoznati.“-dodade Žare.
„Jok tebe bi prepoznala. Da ti je samo glavu skinuti ne bi znali od koje životinje je tijelo.“-ne dade se Miško.

„Preparirati strvinu za nauk njegovim rođacima kako će se s nama provesti.“-galamio je neko uiz mase.

Pozvati vatrogasce, miliciju i još mnogo blesavih prijedloga. Jedan od njih predloži da se zovne televizija.

„Nek se zabilježi, a ujedno da selo ispadne na televiziji. Oni iz Brestovca bi pukli od muke. Vaka prilika se zadugo neće pružiti.“
„Jes vala, već vidim Mirkaća, kako pjeni dok mu dogorala cigara visi na ispucalim ustima.“

Nekako se složiže da se pozove televizija. U tom polako prispije i noć. Međed na drvetu nije se mnogo ometao. Vrlo brzo je uvidio da mu od njih ne prijeti nikakva opasnost te nastavi uživati u slatkim plodovima.

„Aman, ljudi do jutra ima da izjede i korjen.“-jadikovao je Đuka stalno gužvajući kapu sa glave.

Podijeliše se između sebe da se na međeda svu noć pazi. Po trojica na smjenu. Kako je noć odmicala nervoza se polako uvlačila među čuvare. Sumnja u ispravnost i vlastite mogućnosti daleko je nadrasla početni entuzijazam.
Negdje pred zoru dok su prvi pijevci otresali krilima i još jednom ponavljali poziv da se ustaje umorna i pospana trojka bili su nijemi svjedoci međedove hladnokrvnosti. Lagano i vješto je sišao sa stabla i ne gledajući u njih odgegao prema šumi. Zabezeknuto su gledali u scenu i nemoćni da učine bilo kakav potez da ga zadrže na kruški.

„Ode.“-reče Mikša.
„Ode.“-potvrdi Stevan
„A ne reče ni hvala.“
„Bogami ne reče. Baš je međed.“
„Što ne puca?“
„Zašto?“
„Ispašće da smo se bez borbe predali.“
„Dobro ti veliš.“-podiže pušku i jedan za drugim ispali dva hica u vazduh.

U tren oka sjuri se nekoliko najbližih mještana pod krušku.

„Ma zvijere ne mož bit neg zvijere. Sjuri ti se on sa kruške pa pravo prema nama. A ja pušku nanesem, pa tras jednom, tras drugi put , pa tras treći put a on ni da trepne.“-kalemio je Stevan junaštvo na smjenu kao jabuku na lozu.
„Ma Stojane bilo je samo dva pucnja.“
„Ma šta ti znaš jadan koliko je bilo. Sila Boga ne moli nit municiju broji.“

Kad se dobrano razdanilo priča je već poprimala mitske razmjere, a njeni svjedoci gotovo kult ličnosti godine. Vidjevši šta se dešava Đuka se pope na krušku da „procijeni“ štetu.
Nije mnogo govorio samo je vrtio i odmahivao glavom.
 
„Ma pusti.“-bilo je sve što je rekao.

Održana je i svadba. Svatima ništa pofalilo nije. Niti kruške. Međed je uzeo samo onoliko koliko mu je bilo potrebno izuzev one dvije kruške koje završiše na Đukinoj glavi. Neki međedi na svadbi učiniše više štete nego da je međed osam dana na kruški kruške krstio.

„E moja Stano, svaki sam međeda gledo, al ovakvih ko Stevan i Žare nisam nikad vidio. Pa onaj sa kruške je za njih inžinjer. Došo, sjeo pojeo i otišao. Za sobom nije kvara ostavio. Ova dvojica svinjac napravili.“-vajkao se svojoj Stani.
„Neka Đuka. Nijesi ti kriv. Budala i krivih drva ni broja im se ne zna. Međedi se na prste ruke daju izbrojiti.“

Pomenuti događaj još sa sjetom ispričaju uz kotao rakijski mještani dok pucketaju suva drva, a prvi mlaz ljute mučenice poteče iz kotla, a smijeh još uvijek izmami kada neko izvrati kožun pa zamumla iz mraka ko kum Đukin međed.
Dok noć polako osvaja, slušam glase kako se gase i sve slabije trepere kao udaljene zvijezde na vedrom nebu. Ne registrujem ni smijeh ni duhovite upadice podgrijanih čiča dok im se oči sjaje kao sunce na staklenoj boci odbačenoj u kupine pored puta.

„Šta bi mi da nam nije međeda?“-zapitah se.



Pozdravlja Vas mandrak72, od kotla opečen, riječju nedorečen, opijen selom kojeg volim.

Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.

Grmljavina topova povremeno bi navukla znak pitanja na njene stanovnike. Nevjerica je ono što se najviše osjećalo tih dana. Rat je bila opcija koju se niko nije usuđivao da prevali preko jezika.
Granica sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom bila je tu nadomak. Na Uni koju su zaveslaji najodvažnijih u tili čas preplivavali. Tu su bili i kukuruzi pečenjaci sa druge strane obale, odakle su se snabdijevali oni odvažniji željni pažnje, kukuruza manje.

TV dnevnici su se gledali sa pažnjom.
„Ubiše kuću.“-zavapih.
„Zar se i to smije?“-pitao sam.

Muk. Nije bilo odgovora. Mada se i danas pitam isto.
„Je li zločin ubiti kuću?“

Grmljavina topova bila je sve bliže. Jednom sam se vratio iz gljiva sa ocem ranije. Rekao je:
„Idemo kući. Neće ovo na dobro izaći.“
Vratili smo se bez ijedne riječi. Ulica je bila pusta, nije bilo djece niti mojih vršnjaka. Nekoliko njih već je bilo na odsluženju vojnog roka a nekoliko drugih je dobilo poziv na odsluženje JNA. Neki od njih nisu ni pravili ispratnju, nije bilo one euforije o kojoj smo nekada svi zajedno maštali i sanjali.

Ulica izmješana različitim nacionalnostima po prvi put nije disala isto. Osmjesi hladni, zabrinuti.

Odlazak na fakultet u Banja Luku na momenat je skrenuo moju pažnju i tok misli na događaje koji su nas okruživali u obruč koji se sve više stezao i poput lisica na rukama vezivao sve snažnije i bolnije. Prve ratne vijesti stizale su sa podrušja Bosanskog Broda.

Mnoštvo u sali studentskog doma muklo je ispratilo vijesti. Bilo je mrtvih. Ubijene su i neke kuće. Ni kasniji odlazak u šetnju prelijepim ulicama Banja Luke nije mogao popraviti raspoloženje. Nije bilo ni mjesta u baštama kafića prepunih uniformi koje su se odjednom najviše nosile. Moda uvijek iznenadi.

Prepoznah u jednoj od njih komšiju.
„Bahro, otkud ti.“-pozdravih komšiju muslimana u uniformi JNA.
Bio je moja generacija, ali otišao je u vojsku odmah nakon završene trogodišnje srednje škole. Imao je čin na uniformi vojnog policajca.
Primjetio je moj pogled na čin.
„Zaradio. Došli smo u prekomandu.“

Do dugo u noć nisam mogao zaspati. Bahro je bio u ratu. Dobio čin. Nisam se radovao niti jednom niti drugom. Vjerujem niti on sam. Godinama smo se igrali rata i svi smo kući odlazili živi i zdravi. Neko manje, neko više zadovoljan, ali nismo kuće ubijali. Ubijali smo vrijeme.

Na rastanku sam mu samo rekao.
„Bahro čuvaj se. Danas su teška vremena. Mogu lako da ubiju.“
Nasmijao se mojim riječima.
„Ne mogu nam ništa. Živ bio.“
„I ti Bahro.“
Krajem godine ni kifle nisu isto išle na jogurt, želudac je bio prazan. Nešto teško uselilo se u sve nas, pa ni u redovima u studenstskom restoranu nije bilo žamora.

Duspara. Moj poznanik iz Bosanskog Broda bio je tužan. Nisam uspijevao doprijeti do njega. Svoju muku utapao je u silnom učenju. Šetnje Banjalukom bez njega nisu bile iste. Posjedovao je jedan poseban osjećaj za humor.

I prva sahrana. Rat je stigao u moj grad. Zajedno smo odrasli Stevo i ja. Kobili rep šišali zarad gusala sa kojima smo htjeli pokoriti svijet nošeni stihovima deseterca. Poginuo je krajem godine. U zimu, nimalo dostojno vrijeme za pogibiju junaka. Nije se taj bojao nikoga, batina pokojne mu matere i moje strine Stane nekako još najmanje nije uopšte izgledao tako.
Poljubih ga u čelo.
Hladno i ledeno.
Tješio sam se da sve to nije istina. To je privremeno, kao u našim igrama. Poslije se svi vrate svojim kućama. Živi i zdravi.
Ovaj put to nije bilo tačno. Bio je direktan pogodak u kuću. Ubili su joj dušu 11.01.1993. Stric nije izdržao, objesio se godinama kasnije poslije pogibije Mile, Pajceka, kako smo ga svi zvali i drugi znali. Razmijenili su ga nakon četrdesetak dana. I to je mnogo boljelo.

Kad sam odlazio u vojsku cijela ulica je bila na kapijama. Mnogi su plakali, nije mi bilo lako. Gurkali su mi u džep da se nađe sa kolač, za sok, pismo. Ali znali smo da pisma više neće stizati iz vojske. U ratovima telegram je ubojitiji. Prije otvaranja ubije bar jednog. Poslije njega, šta znam. Dejstvo je trajno. Ubitačno.

Na prvo odsustvo došao sam prije prekomande.
Ulica je bila pusta.
Komšije muslimani su organizovanim konvojem napsutili grad. Veliki dio njih. Jedan manji dio je ostao.
Ulica je bila pusta.
Nije bilo osmijeha da me dočeka. Nije bilo nikoga. Samo zabrinutost  na licu roditelja.

„Krenuli su sa zavežljajima. Nisu mnogo imali, još manje su nosili. Ispekli smo dan prije pile sa Nijazom, sjedili do dugo u noć. Smijali se glupostima i opraštali do ujutro Ujutro su otišli i vratili su se kasno te noći. Bili su umorni.Slijedećeg dana su otišli.“-saznadoh od oca.
„Da li je neko ostao?“-upitah.
„Rijetki.“
Nisam imao volje prošetati niz ulicu. Nije bilo ničega što sam želio vidjeti. Znam ekipu za fudbal ne bih skupio. Igrale su se neke druge igre.
Ratne.

Jedva sam dočekao da se vratim u jednicu. Nakon nje slijedi prekomanda. U prekomandu su išli svi oni poput mene. Oni koje su autobusi dovezli. Oni koje su automobili dovezli ostali su pri komadi u Banja Luci. Benzin je bio skup, a život jeftin. Koliko? Vrlo brzo sam saznao.

U međuvremenu su se smjenjivali položaji i odmor. Pustoš gdje god stigneš. Na položajima pustoš, ubijene kuće izvana, pustoš na dopustima, kuće ubijene iznutra. Negdje između ni tamo ni vamo, ostajali su dimnjaci, kao spomenici, ugasli i bez života. Bez natpisa i isti. Na svim stranama.

Jedne noći dok je straža sporo odmicala usnuo sam na tren. Stojeći.

„Bio sam star. Uplašen. Gledao sam u svoju suprugu(ovdje moram napomenuti da je to bio san i da u to doba nisam bio oženjen). Bila je bolesna. Hitno je trebala kod ljekara. Bilo me je strah. Bio sam na drugoj strani. Oko mene neprijateljski pogledi. Smoždili bi svaki moj pogled koji se nisam usudio dići. Sasjekli ga na hilajde parčadi i njima hranili svoj bijes. Nisam imao izbora. Sagnuću glavu. Odvešću ženu do doma zdravlja. Nije bilo hitne niti benzina. Imam samo tačke (građevinska kolica). Uzimam ženu, umotavam u ćebad i vozim domu zdravllje. Dobro, mislim se. Nema mnogo vojske. Nema nikoga kome bi zasmetala moj bol i moja muka. Približava se dom zdravlja. Treperim kao list breze na povjetarcu. Osluškujem svaki šum. Plašim se samo glasa koji bi me prenuo, ili zvuka zatvarača na pušci. Čini mi se da bi mi srce puklo. Svaki moj korak ma koliko se čtrudio da bude tiši kao da je namjerno zvonio dreseru u lavljem kavezu. Cirkusu nije bilo mjesta, ali su akteri  davali sve od sebe, možda i više od onoga što je publika tražila i zahtijevala. Napokon kapija doma zdravlja bila je iza leđa. Hladan znoj me oblio. Šta ako je prije mene pristigao veliki broj ranjenih, možda mrtvih. Imam li pravo da svoju bol prikazujem. Da se žalim na svoju smrt koju zaslužih. Drskošću što pomoć ištem. Ja prokazani i inovjerni. Dojučerašnji i nepoželjni. Nosim ženu. Kao pero laku. Teškim koracima savladavam stepenike koje bi do juče preskakao. Kucam. Pojedinačno.
Čini mi se da bi mi bilo lakše da mi odgovori rafal. Lakše bih razumio nego onaj pogled pun mržnje i bijesa na mene od juče, danas i sutra koje ne postoji za mene ovakva i na ovakvu mjestu. Doktor je ljubazan. Hvala mu do vijeka. Neka ga Bog poživi, njega, njegovu djecu i sve one koji isto kao on misle i rade. Supruga mora ostati. Mora ležati u stacionaru. Zahvaljujem se doktoru. Govorim da nemam novca, nisam ponio spavaćicu niti papuče. Pusti reče mi, nije vrijeme sad za to. Ipak ovdje će biti pod našim nadzorom. Svakako je obiđi, bile su njegove riječi. Ostavljam suprugu. Zabrinuto gledam u nju. Znam rat je i nikome nije svejedno, ali kako da joj pomognem. Nemam ni u lijevoj ni u desnoj. Rado bih joj donio nešto hrane, ali... Plakao sam dok sam izlazio iz ordinacije. Pred očima mi samo njena slika kako leži na krevetu, sitna. Kako se sa svakim mojim korakom smanjuje. Topi se kao snijeg. Ostaje samo mrlja, fleka. Znojno tijelo polako se hladi i ponovo se jeza uvlači pod moje dotrajalo i pohabano odijelo od komunalne firme gdje više ne radim samo zato što sam inovjeran. Stepenice kao da se dižu prema meni, silazim a kao da se penjem. Teškim koracima ponovo izlazim napolje, a strah ponovo raste. Opet sam napolju, na brisanom prostoru gdje uvijek može da me pokosi hladan pogled ili sasiječe rafal uvredljivih riječi. Znam da ne bih krvario. Ne bih se ni mrtav usudio da je prospem po pločniku koji sam do juče čistio, ja mrtav i nepoželjan. Ubijen kao pas. Tišina mrtva, prijeteći hladno poput sječiva ledi mi dah. Idem ka tačkama. One klonule kao da dijele moju muku moj usud. Obeščašćene i ostavljene. Bez točka. Bez najvećeg istorijskog izuma. Ukradena je još jedna karika. Kuda ide čovječanstvo. Može li se bez točka. Ja ovakav batrljav i trapav nekako. Kako ću po ženu. Šta će istorija reći. Hoće li neko zabilježiti da je dana tog i tome, meni ovakvom i onakvom lopov ukrao točak,....“-Zoka nešto sam primjetio prenu me glas saborca.

Udubih se u noć pod snažnom i prevelikom dozom sna koji me je posjetio te noći na straži. Još omamljen i nerazbuđen osluškivao sam još dugo u noć, a prošlo je možda tek neki minut.

„Noć je najgora za svaku bolest.“-rekoh.
„Jesi li bolestan?“-upita me.
„Onako, nešto me steže pod kaputom. Onako ja to.“-rekoh više za sebe.

Godinu il dvije kasnije saznadoh da se moj san zbio. Uistinu. Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.
Imala je ta ulica mnogo više dok je nije ubilo vrijeme. Onako kako se kuće ubijaju.
Izvana.
Iznutra.
Ugasli dimjanci još odolijevaju, kao da čekaju vatru koju su ratni talasi oduvali, raznijeli po cijelom svijetu.

Čitajući zanimljive vijesti iz svijeta za Vas izdvajam slijedeće.

Prodaja klavira u Japanu skočila je prošle godine za 11 procenata, što je prvi porast u proteklih 17 godina jer su ljudi počeli da zamjenjuju instrumente koji su uništeni u razornom zemljotresu koji je pogodio ovu zemlju, prenosi AFP. Kad se osvrnem na situaciju u našem regionu situacija je mnogo jasnija. Klavire ne kupujemo. Odsvirali smo svoje. 

Australijske vlasti došle su na ideju da uvezu slonove, a vjerovatno i nosoroge koji bi tumarali širokim prostranstvima na sjeveru ove zemlje. Naime, ostvarenje ove ideje riješilo bi problem visoke afričke trave koja se brzo širi i stalno izaziva požare. Mnogo bolje bi im bilo da uveze neke naše poslanike što neumorno tumaraju od sjednice do sjednice. Vjerujem da bi travu dobrano ugazili nama na radost. Na našu žalost medvjedi nisu ušli u uži izbor. Rečeno im je pasite travu i dalje ondje gdje ste. 

Naučnici su otkrili da patuljaste koze mogu razviti različite akcente tokom starenja. Oni vjeruju da akcenat koze zavisi od toga u kakvoj grupi je odgajana.Posmatrajući razvoj patuljastih koza naučnici su ustanovili da mlade koze mogu poprimiti akcenat drugih koza sa kojima odrastaju. U redu, fenomen patuljastih koza otišao je korak dalje. Kod nas neke od njih imaju i profil na FB-u, twitter-u i još pišu blog.  


Pozdravlja Vas mandrak72, nehisterični i nimalo ugodni dugoročni savjetnik za svekolike probleme.

Politika je zadnja tema koje bih se ovdje na blogu dotakao, osim kroz aforizme jer nizašta drugo i nije.

Srbija mora da podigne glavu iz blata u kojem se nalazi jer drugačije ništa neće vidjeti nastavi li puzati, osim salonskih cipela salonskih evropskih demokrata. Srbija mora da bude ponosna na svoju djecu koja širom svijeta ostvaruju velike i zapažene rezultate. Srbija mora da se mijenja iznutra i od vrha. Srbija mora prvo da poštuje sebe da bi je i drugi poštovali.

Srbija mora da radi na sebi za dobro svih nas.

Zabrinut sam malodušnošću koja preovladava među nama. Nije Srbija samo Beograd. Najviše boli izdaja kada Vam neko Vaš okrene leđa kao što Beograd želi okrenuti leđa Kosovu.

Još uvijek sam zapanjen naivnošću i šarenim lažama koje obećavaju salonski političari iz Evrope. Zašto naivni još uvijek misle da će nam u Evropi biti bolje. Zašto nas naši političari lažu i zašto im vjerujemo da će ulaskom u Evropu veliki dio naših problema nestati i biti riješen. Neće.

Iza projekta Evropske Unije stoje banke, bankari, profit i interesi moćnika iz iste Evrope da za mali novac dođu do tržišta za svoju robu, jeftinu sirovinsku bazu i jeftinu radnu snagu.

Zašto još uvijek smatramo da je poniznost isto što i ravnopravnost. Koliko puta je ta ista Evropa i međunarodna zajednica pokazala dvostruke aršine u odnosima ne samo prema Srbiji već i prema ostatku svijeta. Svježi primjeri još uvijek su iza nas. Pogažena su sva međunarodna prva i u prvi plan je po ko zna koji put isplivala politika sile i svjetskih policajaca. Nove avanture začetnika IV rajha pokazale su svu beskrupuloznost. Razlozi intervencionizma su providni, bez krajnjih dokaza, uz mnogo nevinih žrtava i naravno profit koju plaća žrtva.

Kosovo je naše. Nikada ga se ne odricati. I milion godina ako treba. Brojni manastiri, istorija i srpski narod na Kosovu nisu roba za potkusurivanje. Sića za nova i nova uslovljavanja. Da li to znači da ćemo jednog dana zbog uslovljavanja i Sandžak pustiti samo zato što nije u Beogradu. I dole na jugu, i na sjeveru i na zapadu živi narod koji plaća poreze i čiji se dobar dio slijeva u prestolnicu. Taj isti narod očekuje od istih prestolničkih političara da im to vrati, da im obezbijedi sigurnost i prosperitet.
Stalno zaduživanje nesposobnih vlada ide na ruku stranim manipulatorima. Njima odgovara slaba i nejaka Srbija, izgubljena , prezadužena i malodušna koja će da se pomami za zvackanjem evra. Takvima odgovara naša nesloga. Podjela na lijeve i desne. One urbane i one ruralne. Liberalne i konzervativne.

Nije našoj slabosti kriv niko do mi sami. Pod plaštom demokratije nama je podmetnuto kukavičje jaje. Rezultat svega toga je uništena privreda, partijska privatizacija koja je jedino služila da se politički poslušnici okoriste za svoja pokoljenja. Sumnjivi tenderi, koji su bili paravan za namještaljke i nezamislivu pljačku radničke klase. Koliko je to išlo daleko dokaz su i manipulacije sa lijekovima, vakcinama. Zar su naši životi postali jeftine laboratorije za eksperimente.

Živim u BiH u Republici Srpskoj. Kao u šahu, neke poteze mnogo bolje vidim sa distance. Moja država je uništena. U ovoj nakaradnoj državi BiH jasno je samo jedno. Mržnja nije iskorijenjena i neće nikad. Svi mrze sve. Država koja počiva na takvim osnovama neće imati nikada napretka, kao i svaki loš brak. Nismo mi ratovali zbog klikera. Svi smo krivi. Mi Srbi smo krivi jer smo branili svoja prava, na ostanak i opstanak. Pa neka me i ponovo prozovu zločincem učinio bih isto. Branio bih svoju očevinu, svoju porodicu. Ako je to zločin, osjećaću se ponosnim i posbnim.

U mom gradu postoje vehabije. Jedan od njih je i moj školski drug iz osnovne škole. Zajedno smo igrali klikere, fudbala, učili bratsvu i jedinstvu. Izgleda da sam ja učio, a on je bio samo loš đak koji nije zapamtio ništa od onoga u šta se zaklinjao. U mome gradu i u BiH pojavili su se ljudi koji nikada i nikave veze nisu imali sa ovim prostorima. Jeste li ikada vidjeli vehabije?
Ja jesam. I treba da živim pored njega spremnog na sve.
Mene nikada moji sveštenici nisu ni na koji način usmjeravali na takvo nešto. On je bio loš đak i nije mu bilo teško da uči neke druge lekcije.

Prilikom zamjene njemačke marke u evro u BiH je zamijenjeno 6 milijardi maraka. Šta to govori o nama. Imamo potencijale, ali nemamo ljude  vizionare i političare nesklone egzibicionizmu, populizmu. Kod nas je sva politika zasnovana na ličnom interesu.

Umalo da zaboravim na Čedomira Jovanovića. Sramota me je što smo pripadnici istog naroda. O užasima rata mnogo više znam nego što je Čeda slušao po beogradskim salonima gdje se bistri politika. Žrtava je bilo na sve strane. Ratne strahote nisu zaobišle ni moje najbliže. Stoga njegova tvrdnja da je Republika Srpska genocidna tvorevina je sramna. Nikada nisam o genocidu razmišljao, niti sam ikada potican od strane mojih nadređenih starješina da učinim išta slično što se protivi običajima rata. Zar je grijeh i zločin braniti svoje. Ni danas ne mrzim. Mrzim one koji potiču mržnju, koji nas sve skupa pljačkaju. Najveće kamate na kredite su u našem regionu, najviša naplativost kredita opet je kod nas u regionu. Zar je to evropska perspektiva, da nas pljačkaju i istovremeno obećavaju pomoć.
Gdje su sva ona obećanja o investicijama. Kod nas su krečili stare škole u kojima nije bilo učenika. Niti jedna investicija u proizvodnju koja bi stvarala novu vrijednost i novi kapital za dalja investiranja.
Otkud pravo vlastima da i ovako male budžete ulažu u šminkanje.

Slike koje ovih dana stižu iz Grčke neka nam budu opomena. Nema hljeba preko pogače. Treba da zasučemo rukave i svi radimo za dobrobit države. Ništa nema besplatno. Sve se vraće i sve se višestruko plaća. Nisam zato da za svaki evropski zahtjev plaćamo teritorijama. Danas Kosovo, sutra Sandžak, prekosutra...

U se i u svoje kljuse. Imamo mi snage za to. Samo špekulante, profitere i kriminalce smjestiti tamo gdje im je mjesto.

U dobro organizovanoj i dugo spremanoj iznenadnoj akciji jutros oko 05:15 časova specijalci MUP-a za borbu protiv organizovanog kriminala upali su porodičnu kuću G.Ž.(36) i LJ.Ž.(34) izvršili pretres i hapšenje osumnjičenih.

Danima su u blogerskim krugovima kružile priče koje su ovih dana došle i do istražnih organa. U njima se navedeni blogeri poznati kao uživaoci bloga već duži period. Glava porodice G.Ž. je u zagazio u svijet bloga prije četri godine, dok je njegova supruga LJ.Ž. u blog vode zagazila početkom zime 2011. godine. U pričama se spominje da je G.Ž imao otvoren blog na brojnim blog servisima kao i internet forumima gdje je postojala i najmanja šansa za objavljivanje njegovih postova. U blogerskim krugovima takvo nešto počelo se naslućivati još prije dvije godine ali u cilju istrage ne navodi se tačan broj naloga otvorenih na ime ovoga blogera.

„I mene su mnogo iznenadile priče o tome. Uvijek je bio odmjeren kako u svojim postovima tako i u komentarima. Nije bio vulgaran. Mnogo me je iznenadila nelojalnost blog servisu na kojem je bio prihvaćen kao najbliža rodbina. Čak šta više neki od nas su se nudili da ga usvoje. Još uvijek sam u šoku“-rekla je jedna blogerka koja je htjela da ostane anonimna.

Nakon objavljene vijesti internet servisima zavladala je nevjerica. Neki od njih su najavili blokadu registrovanja novih članova kao i komentara koje u sebi sadrže njihov nik, linkove ka njihovim postovima i sve što ima veze sa ovim nemilim događajima.

„Bila je tako nježna i romantična duša. Njeni stihovi vraćali su nas u doba prvih ljubavi, vraćali u vrijeme romantike dok su još kifle mirisale, a jeo se domaći ajvar.“-riječi su blogerke koja je na svom hard disku memorisala sve njene postove.

Telefoni u svim redakcijama su bili su zatrpani pozivima širom regiona. Mnoštvo poziva odnosilo se na informacije da su upravo na nekim od blog servisa osvanuli novi komentari potpisani navodno uhapšenim blogerima. Jedan broj njih sa socijalnih mreža twitter i facebook ih je odmah izbrisao sa liste prijatelja, a mnogi od njih su najavili da uprkos svoj hajci neće odustati od prijateljstva po onoj narodnoj „prijatelj se u nevolji prepoznaje“.

Udruženje blogera još se nije izjasnilo. Očekuje se njihovo obraćanje sredstvima javnog informisanja nakon vanredno zakazane skupštine blogera danas u podne.
Prema posljednjim informacijama zdravstveno stanje blogera je zadovoljavajuće. Počeli su da uzimaju hranu i tečnost. Teefonima su se javili advokatima.

„Moji klijenti se za sada osjećaju dobro, smatraju da nisu prekršili prava jer nigdje u ustavu ne piše koliko blog naloga može da se otvori sa jedne IP adrese. Smatramo ovo kršenjem blog prava pojedinca i svakako to ne može biti preporuka za društvo koje hrli ka zapadnim demokratijama i evroatlanskim inetgracijama.“-riječi su njihova porodičnog advokata Konvertibilka Markića.

Razne nevladine organizacije, kao i organizacije za zaštitu prava omladine i djece zapuštene od strane roditelja internet, twitter, facebook i forum zavisnika najavile su zajedničku akciju sa nazivom „Stop netu i ostalom svijetu zbog mladosti u cvijetu“.

Dok istražni organi budu radili svoj dio posla na raskrinkavanju blog i ostalih zavisnosti i prevenciji od širenja ove pošasti nama preostaje da se svi skupa ujedinimo u borbi prevencije protiv zavisnosti.


Pozdravlja Vas mandrak72, nezavisni istraživač i zavisnik od nezavisnih informacija.