Moje ime nije važno. Nije važno ni mjesto ni vrijeme. Važno je da se dogodilo. Istina je takođe važna. Istina je da sam uzeo nekoliko knjiga iz napuštenih kuća. Istina je da sam bio kukavica i da sam dezertirao čim se ukazala prva prilika. Istina je i da su me uhvatili nakon samo tri dana. Pored potoka. Gladnog, iscrpljenog i dizenteričnog. Sramota.
Predviđao sam i prije tog suludog pokušaja da će eventualna kazna, ako me uhvate, biti rigorozna. I bio sam u pravu. Komandant je zakazao moje smaknuće za iduće svanuće. Nisam mnogo razmišljao o smrti prije ovoga. A i zašto bi balavac od osamnaest ljeta razmišljao o smrti? Zaboga, još se ni zrelih trešanja nisam zasitio, a gdje su tek ženske grudi, mamurluci, ljubavi i rastanci, fakultetski strahovi i roditeljska strepnja. Čekajući zoru u improvizovanoj ćeliji-štali, nisam mogao da mislim na djevojačke obline. Ni na roditelje nisam mislio. Čak ni na stravične grčeve u stomaku nisam pomišljao. Mislio sam samo na smrt.
Moja bi trebalo da bude brza i bezbolna. Smrt strijeljanjem. Uobičajena u vremenu rata. Čitao sam to u „Uputstvima“. Biće njih pet. Mojih ubica, mislim. Potencijalnih krvnika, zapravo. Znam i ko su, jer su njihova imena preglasno izgovorena na sastanku u kući preko puta. Sve ih poznajem. Neke bolje, neke tek površno. Za jednog znam da ima ženu i sina od dvije godine. Na primjer. Možda će baš njegovo zrno da me usmrti? Može biti. A ako tako bude njegov sin nikada neće doznati da mu je otac ubio čovjeka. Po naredbi, doduše. Uzeo život. Hm. Šta bi bilo da se život može podariti po naredbi? Glupost! Glupost bi bila i da to dijete sazna za svog oca. Šta ono ima s tim? Uostalom, možda to uopšte neće biti on. Možda će metak onog drugog biti fatalan. Da, onog što ima oca alkoholičara i pomalo retardiranu sestru. To bi bilo zgodno, zar ne? Ukoliko bi njegova porodica nekad i saznala za to, to ne bi bilo bitno. Otac bi takvu spoznaju izbljuvao iz sebe u nekoj birtiji, a sestra ionako ne bi razumjela. Hm. Dobro. A šta ako bude onaj treći? Siroče. Taj nikoga nema. Osim vojske, razumije se. On će se, pod uslovom da preživi ovaj rat, sigurno naviknuti na ubijanje. Prema tome, ili će me upamtiti kao prvu recku, ili će i mene pomiješati sa ko zna koliko lica pretočenih u brojeve. Iako uopšte ne postoje garancije da će voditi evidenciju. Hm. Četvrti i peti su baš loš izbor. Komandant je zaista ispao potpuni idiot kada je blizance odredio za streljački vod. Šta ako obojica budu imali košmare zbog toga? Kao da nije bilo dovoljno jednome upropastiti život? Kao da je komandanta briga koliko je života upropastio? Valjda je zato komandant. Ima želudac. A ne kao ja koji iza pupka već dva dana imam vrlo privatnu spravu za mučenje. Hm.
Ima još nešto. I to sam čitao u „Uputstvima“. Jedan od njih petorice će dobiti pušku napunjenu ćorcima. Oni to znaju. Ali ne znaju koji od njih me sigurno neće ubiti. Takva su pravila. Navodno, to dželatu pomaže u smislu difuzije odgovornosti, odnosno, stvaranja ubjeđenja da je upravo on taj koji je pucao praznim metkom. Tako barem piše u „Uputstvu“. Ne piše, međutim, ništa o mogućnosti preživljavanja strijeljanja. Hm. A meni se u ovom trenutku odista dopada ta ideja. Zamisli samo! Njih petorica pucaju. I, naravno, ubijaju me. Nakon toga se prepiru i svako od njih tvrdi kako je upravo on pucao ćorak. Nose moje tijelo da ga sahrane u obližnjoj šumi. Rasprava i dalje traje i sva petorica se zaklinju da me nijedan od njih nije ubio. I svaki od njih je čvrsto ubijeđen u to što govori. S obzirom da je poznato da je jedna puška zaista bila napunjena ćorcima, nemoguće je dokazati da neko od njih laže. A ako neko ne laže, onda govori istinu. Istina je, dakle, da sam preživio strijeljanje i da svih pet članova streljačkog voda svjedoči tako. Istina je da sam prvi koji je nastavio da živi nakon strijeljanja. Makar samo u glavama ove petorice.
Već duže vrijeme Berislava Blagojevićapoznajem virtuelno. Odnedavno moje zadovoljstvo je tim veće da smo se konačno upoznali, održali književno veče u Novom Gradu povodom njegove knjige Revolucionar. Iz mnoštva priča za Vas sam izabrao jednu za koju sam siguran da će Vam se dopasti.
[ Generalna
]
13 Avgust, 2013 19:02
"Preživjeli" - Berislav Blagojević
[ Generalna
]
11 Avgust, 2013 11:30
"Pokrivanje kuće" - Nenad Grujičić
U veseloj vrevi, iz ruke u ruku,
talasa u vis prepečeni crijep,
na očevid neba i zemlje podiže se novo šljeme,
tek odsječena ljeskova na vrhu kuće grana
okićena peškirima i košuljama zarnim,
na krovnom rogu pod oblakom raskoračen
otac-vikalo vijori sa darovima,
i rakija-majka dignuta u svod:
o, potkozarski šljivici
u litrenjačama sa komušom!
Kad Draže vikne – cio kraj zatiša.
"Oj, komšije, kumovi i prijatelji,
čujte i počujte,
evo ga Mitar Šiljeg iz Gomjeniice
pokriva svoj dom,
pomog’o mu Gospod Bog,
rodila pšenica bjelica
i sitna dječica..."
Topi se grlo u podnevnom suncu,
sirotinjska stižu uzdarja draga:
eno pečeno prase pentra se u nebesa,
kištra piva – i ona iskošena plovi na grede,
vezeni rupci – krila paganskih čuda,
berićet slijeće na kuću.
"Evo Momčilo Banjac iz Orlovače
donio peškir od sedam metara,
kraja mu nema..."
A ubrus – ni do lakta.
"Trivun Turudija iz Baltinih Bara
tri košulje zlatom izvezene
na dar komši svome..."
A ono – košuljica bijela.
Mravinja svijet oko novih duvara,
djeca se jagme sa starijima ko će veće
žuljeve na dlanovima izlinjati,
smijeh prekriva mili bol,
dupla se i troji teret iz šake u šaku,
babe se miješaju sa curama:
krezubo oko mlado zasvjetluca.
...Jaoj, moja šezdeset i koja,
nit’ i’ brojim nit’ se mlađe bojim...
Iz Becnerovog gaja –
dva vrana gavrana nadlijeću čudeso,
sa suvog hrastovog šiljka treći
izviđa na jedno pa na drugo oko,
zrakne i kopcu kljun
u elipsi nad rajskim predjelom,
u daljini pada potok
na rasklimani mlinski točak,
gle, žabica na mokrom škrljku!
Jate se legende i skaske,
oblačići nad Kozarom prolaze kroz
zarđalu gvozdenu kariku – trag potopa
na vrhu Mačkovog kamena uz koji negda
bijaše vezano brodovlje na moru,
nečije dijete boso trči preko strnjike,
bride tabani u zuju pčela iz Hamzinog tuka,
golubi-gaćani mjerkaju događaj.
"Čujte i počujete,
evo Markan Bundalo
donio šporet iz daleke Njemačke..."
Kad tamo – a ono rešo sa dvije male ringle.
Kresne duga devetka,
za njom jači parabelum,
onda – nešto slabije:
ovo je pištolj-plašljivac
– prepoznaje neko –
kuc-puc, kuc-puc: eno ga prikiva dasku!
Oho-hooo, čuje se odasvud, ihi-hiii,
kupe djeca vruće ča’ure.
...Puška moja i u njojzi meci,
to su moji u godini sveci...
Štrecaju srca, nadimlju se prsa,
ženska muškoj, ova ruci do sebe,
bez prestanka crijep za crijepom dodaje,
mućka se pletenka tomašičke šljivovice:
da li brlja, jà li prepečenica,
nije važno, nek’ je ima, nek’ se dvoji,
neka raste i vaznosi na krov,
na sunce, za sreću.
"Evo Mileva Kecman iz Jutrogošte,
na radost svima,
donijela tri tuke pečene..."
Kad ono – pile iz živice.
...U mog dragog livada na glasu,
sve do podne kokoši popasu...
I dok si trepnuo, kuća pokrivena:
miruju fijat iz Usoraca i mečka iz Berlina,
priljubili staklene njuške
fićo iz Stratinjske i pežo iz Pariza,
motorčina horeks i motorić tomos
obostrance naslonjeni na orah,
aj, s bicikla spade lanac:
neko sa nj skoči pa pravo u promaju prozora
da objesi čuturu o letvu nad glavom,
zulufe, eno, pustilo ničije kopile.
...Mala moja, brkovi ti crni,
de i’ malo k’o baja zavrni...
Hiljade čavki prelijeće gaj
– nečiji na jesen svatovi!
Ori se slikama rujni komad postojbine,
rječica Jasenovača gudi u planini,
nalakćen na lótre
ne ispušta rakiju zbunjeni Nijemac,
namašćenih trepavica licka flašu
i germanska suđenica iz Svodne.
vikalo za malo da padne – silazi krakat,
s koljena čisti trag cigle,
gazda mu nešto na uvo šušori,
bljesnu zubi – jednog nema!
...Kućo moja bagremova pruća,
popiće te baja do svanuća...
U lijevu stranu kvasa staro kozarsko kolo:
hvataju se raširene u ukrštaj ruke,
otac prvači, kum i kuma polažu:
ona, grlata, treperi, dodaje k’o muško,
uzrio u piću, uzvraća domaćinov brat,
uza nj vikalov prijašin iz Omarske,
viđaj đeda! – proklecava momačka koljena,
gega u šeširu Šàra Štrbac
što i na sahranama za punim stolom zapjeva,
šareni zvuci stopljeni u jedno,
iz mutnog zametka kola –
sve bistriji i bistriji rojevi riječi,
uskaču Oljača i Drljača,
za njima k’o vjetar Jelača, Srnača i Suvača,
tiskaju se Puvača, Rebrača i Kuvača,
ne daju se zadihani Ujača i Garača,
teče lijek zavičaja,
raste medna pjevanija,
lizne goli život k’o poskok na jàri.
...Pala magla preko Kostajnice,
a vedrina iznad Dobrljina...
Kolo brzâ i pamet preuzima,
glasovi složeni k’o datumi u kalendaru,
starac-sàgrma iz Marićke otmjeno se ači,
gleda ga štucovani brčić iz Brekinje,
svi izmijenjeni u licu –
sa sudbinskim oj oko ušiju,
podignuti na vješala pjevačke nirvane:
nema smrti bez suđena dana.
...Nema kola do mene sokola,
ni igranja do moga pjevanja...
A pjesnik na Paležu onomad reče:
Nekoliko djevojaka sučelice kolovođama,
zapjevima sa usamljenog pletiva,
sa bistrog perila,
sa jastuka nesanice,
prožmaraju kolo mutnim ljubavnim trepetom.
...Tijo pjevam, tijo se uvijam,
tijo dragog u srce ubijam...
Ni malter u cipelama,
ni munje sa Sane,
ni paščad na japiji,
ništa ne razgoni ojkaču,
dugo se mijesi kolo,
nema sile da pjesma umine:
sjemenjača, korjenjača,
kalemača, maternjača...
...Pjevaj, mala, usta ti otpala
kad si meni barabi dopala...
Dišu stolovi puni pite i pečenja,
isparavaju ljevače, kovrtuše, savijače,
mrijeste se mekuše, gužvare i zvrkuše,
posestrime-gibanice puhću,
od kolskog bruja čokanjima rastu krilca,
zinula da pjeva iz Crne Doline
i praseća glava s jabukom u zubima,
nad njom ratnik iz Strigove bez noge se krsti,
okruglasti kolačići i kiflice s marmeladom
u inju šećera šuruju,
paprika-rόga čeka nezasita usta,
napinju se zatvorene pléte žestine:
devet jezika govori stara šljivovica,
izlizana od veselja pljòska iz Piskavice
– i ona bi da poleti!
...Usta moja od uva do uva,
ko će vama namjesiti kruva...
Kurýza sa tri kore – tinja,
gordi se zlaćani kajmak,
meki sirevi za ćapćanje spremni,
miriše od zimus turšija-carica u bojama dýge,
o, ženske ruke, šta li ne spremiste sve,
umršen kupus-ribánac kipi u činiji,
na srijedi stola utuljena pogača – načeta,
u malom zemljotresu pune gajbe pod stolom cvokoću,
jagnjetina ubrana sa miljakovačkih proplanaka
vrela u tanjirima lebdi,
so i sirće vrebaju slatki zalogaj,
udesno pljôšte se torte sa prelivom sirupa,
sunčevinom zalivena salata u bokoru,
bijeli luk – crni, papričica ljuta,
sve nanovo cvjeta, rađa,
sve okrilaćuje – s kolom da se u visine vine!
...Stani, kolo, krvavu ti nanu,
zape šešir o šljivovu granu...
Pljusak iz vedra neba ubacuje stolove
i graju u prazne zidine:
pazi, sejo, da žlica ne spa’ne,
pridrži, brale, kvrgušu,
ne daj, sine, da rakija line!
Svi pod dragi krov:
snajica snaši tobož kašljući s ramena sklanja
nevidljivu dlaku: ajoj, sestro mila,
sad i suva grla nazdravljaju,
cakle zenice u prostoru bez vremena,
tu pijucka Milka Rasavčanka,
prijašin iz Pejića zubima k’o klješta
otvara zelenu flašu piva
i treska pjenu između nogu:
"Evo ti, ja ga osunati" – pa do dna iskapi spas,
blento ćapi parče iz tepsije
pa ga zali tuđom mučenicom,
sit gladnom ne vjeruje,
zazubice rastu k’o šobot leda po krovu.
...Kupus, krompir i vruća slanina,
od to troje nema ogrizina...
Djeca nanovo rođena
(i ona iz dubičkog zbjega – kojih nema),
anđeoski ćarlijaju, prste oblizuju,
svako svakom na askurđela liči,
bijesni preci krote se u pečenici,
jelo je vóđekā najbolji eglen,
snaše vrckaju, majke tihuju,
dodajder viljušku, nema je,
eto je kraj noge, pala je!
...Daj rakije, popiće je brko,
makar brko od rakije crk’o...
Vikalo i dvojica iz Čirkin-polja
– još ispod streje,
ćulaju ledenu krupu veličine oraja,
ne da im se od pjevanije rastati.
...Moj kolega, do mene si prvi,
svoje ću ti natočiti krvi...
Žagri soba,
ikone na zidu bez maltera banu pa nestanu,
grešne se duše komešaju,
duvanski dim žmara po ogriscima
i kostima na stolu i uokolo,
pjesma će u tom tužna-radosna,
iz grla Dražinog promuklog:
i gorkača i medvača,
i svjetlača i mrakača,
i posnjača i masnjača,
i blatnjača i nebnjača,
i zvjezdača i krstača.
...Kad ja umrem i kad me ponesu,
reci, mila, da si moja bila...
Puče vedrina:
nanovo kolo kadi svježi dom,
u bijelim pantalama frajlinski se ritne
viždrača Persa iz Dortmunda,
braća Jugovići iz Busnova
pjetlovski zastružu nogom
pa niz brčinu namignu guzatoj Staki iz Knežice,
ona vihorom iz suknje zanese i lijevo i desno,
svaki joj pokret bedevijski silan i lijep,
nema stida ni čekanja,
svi ponosni i važni, jedini i jedincati,
kao ljuta boljka razmota se kolo
u zmijoliki rukopis tijela.
...Oj, barabo, ko ti kuću čuva,
vjetar duva pa mi kuću čuva....
A pjesnik sa Paleža kaže:
Pokreti se kližu
kao na zejtinu u zglobovima,
podlaktice se traže i nalaze sa dojkama,
djevojke i mlade udovice
zaostaju lijevom nogom
pa se kao tobož s toga iskošavaju
muškarcima iza sebe –
kao da im se podmještaju.
...Vidi ti se po očima, mala,
da se ne bi puno otimala...
Pjevanija rastjeruje demone iz sela,
blâži u srcu i cvjeta dolinom u brda,
munje-svjetlice učvorene zâre
u krošnjama sa pristiglim jabukama,
odnekud povede Stojan iz Rakelića:
...Mala moja kad prokvoca tvoja,
oj, djevojko, dagaj dušo moja...
Posuvraćenih očiju, odlutao bogzna kud,
u gizdavom okretu uzvraća Ljuban iz Jelovca:
...Nasadi je na dva jaja moja,
oj, djevojka, dragaj dušo moja...
Biće nove djece,
vrele supe i života,
biće šećera i soli, proljeća i zime,
biće radosnica i ljutica suzâ,
i odlazaka u svijet biće
i povrataka u Prijedor biće.
...Sitno pjevam, daleko se čuje,
ima l’ iko da mi se raduje...
Kapaju zviježđa s okićenog oca,
sa ramena vise rupci i košulje,
na ražnju – glava i rep krmčeta,
jedan čarom izvezeni cvijet na peškiru,
izgaravljen, skriva vrelu cijev za kaišem.
...Nešto čiča zgunjgur’o u gunju,
pištoljčinu k’o božiju munju...
Pod mladim mjesecom,
bez igdje ikoga svoga,
vikalo – sad već sa onoga svijeta,
kukurikne kao oroz,
lane k’o pas
i rikne kao bàk.
Zanijemi dô, zora se spusti
i život iz kamena krene.
...Biće svega samo naske neće,
ko će sa mnom, neka odma’ kreće...
Snom načeta lica ljube se i razilaze,
otac i dvojica (i jedan sa strane što uči)
suču preostalo plamenje ojkače.
Troglavo grlo u nirvani tepa.
...Evo dođe da zapjevam vóđe,
kod ovoga doma poštenoga,
evo sada pa opet nekada,
oj, djevojko, dragaj dušo moja!
Zadovoljstvo mi je da Vam na ovoj stranici predstavim Nenada Grujičića koji je na najbolji mogući način predstavio pokrivanje kuće u mom zavičaju. Moje zadovoljstvo je tim veće što sam nedavno imao čast da ga lično upoznam. Nezaboravno književno veče, druženje i ugodni razgovori koji su prošli brzo kao tren ostaće zauvjek zapamćeni.
Hvala Nenadu na sjajnom druženju, književnoj večeri i ugodnim razgovorima. Hvala do slijedeće prilike.
[ Priče iz vremena kad su cvjetale tikve
]
05 Maj, 2013 18:12
Lanac ishrane uvijek je inspirativna tema za razgovor. Upravo zbog hrane na jednoj od Boga zaboravljenoj lokaciji poveden je ovakav razgovor.
„Da sam bar top“, uzdahnu moj kolega.
„Zašto top?“, upitah.
„Dosadilo mi biti kozom, vazda brstim i jedem ono čega se i koza kloni. Ovako bilo bi mesa k'o drva. Ehej, topovsko meso nikad jeftinije moj prika“, pojasni mi Rašo saborac iz rova.
Posmatrao sam tog pogurenog čovjeka starinskog kova od pedesetak godina. Uvijek je nosio vojničku bluzu skrojenu po mjeri. Pomalo sam mu zavidio na tome.
Pogled mi skliznu na moje vojničke hlače. Kratke i još poprilično pohabane. Od prvog dana svojom uniformom nisam ulivao povjerenje.
„Kad se taj nije uspio izboriti za pantalone po mjeri, kakvu će tek državu stvoriti“, bio bi to najkraći siže vizuelnog izgleda oružane sile na mom primjeru.
Bio sam mršav za svoju visinu. Nije bilo uniforme niti kroja da sakrije i pokrije ono šta mi fali.
Osvrnuh se još jednom na Rašu. Bili smo i neka daljnja rodbina. Njegov lik me je jasno podsjećao na jedan dio babine rodbine koji je u magli djetinjstva zagubljen čekao da bude pozvan na vršidbu negdje u prašini na putu prema Rajlićima.
Volio je da popije. Njegova slabost su bile noge koje bi odmah otkazale poslušnost pijanoj glavi. Možda su one bile jedina njegova zaštita da onako pijan ne napravi još kakvu glupost. U ratu glupost priziva sledeću.
Još jedna njegova slabost koja bi vrlo brzo isplivala na površinu bio je ajnc. Kockarska igra kartama u kojoj je Rašo redovno ostajao bez cigareta za jedva pola sata. Da stvar bude gora nevolje nikad ne dolaze same, pa niti njegova psorijaza nije mirovala te bi se i ona pobunila svim silama nastojala da izbije na površinu, tjerajući ga da se stalno češka kao da ima buve.
Njegova psorijaza, daljnja rodbinska veza i doktorska preporuka učinili su da se moj lanac ishrane neočekivano popravi. Njegova polovina konzerve završila bi u mom želudcu. Moje sledovanje duhana završilo bi novim naslagama katrana na njegovim plućima, a jedan dio bespovratno izgubljen između dvije straže, dva obroka dnevno. Između dva prsta.
U pepelu.
Donekle bio je u pravu. Topovsko meso je išlo u bescijenje, inflacija gluposti je rasla. Jedino je duša izgubila svaki smisao.
„Duše mi“, sve se rijeđe moglo čuti. Takva moneta nije bila tražena. Njome smo zalud raspirivali vatru razumijevanja. Naslage sirovog preživljavanja bez imalo toplote samo su zagušljivim dimom skrivale izgubljene oči dobrano nagrižene rđom hladnog čelika uperenim u naše grudi.
Lanac ishrane je išao na našu štetu. Dva obroka dnevno nisu mogli protiv ravnodnevnice. Suviše dugačke dionice između ravnodušnosti i neizvjesnosti dovodile su naša čula u stalno razmišljanje o hrani.
„Eh da je bar ljeto. Komad hljeba i šljiva koja noć da se pregura“.
Noć je bila najgora. Osim hiljadu šumova noćnih ptica, ježeva, puhova. Očajnog vjetra i kiše sumnjiva morala glad je bila najgori neprijatelj.
„Hajde da mi podijelimo naš doručak“, ponudi Mlađo.
„Ali Plutone tek je ponoć“, negodovah.
„Ko će jutra dočekati, ko neće“, hitrim pokretom konzerva je već otvorena stajala između mene i njega.
„Ako ne možeš samo reci, mušterija samo čeka“.
Smjenjivali se dani, straže, slutnje. Loše vijesti i dobar apetit. Položaji i neprijatelji. Samo glad je uporno držala položaj. Nakratko bi se učinilo da gubi bitku kada bi od kuće pristizali pojačanje u paketima sa režnjevima pite sa sirom, paradajza, luka, slanine, ali ta uporna i dosadna potreba lanca ishrane da nahrani i topove svježim mesom tražila je svoje.
„Sutra stižu nove konzerve. Fileki“, prostruji četom.
Preskočismo blijedu rižu u susret novom jutru. Nadi obojenoj u obilat doručak i ručak istovremeno.
Jedno u drugom ne biva.
„Fileki?“, zapitah.
„Drob, crijeva“, ekspresno dobih odgovor.
„Hemoroidi!“, zgrozih se, preskočih i ručak u doručku kojeg nije bilo bar za mene.
Lanac ishrane prekinut na najtanjoj karici u vodu, odjeljenu. Na komandiru odjeljenja.
Lanac komandovanja nije smio trpiti.
Zima je bila sa mnogo snijega. Na Poganoj ravni dočekasmo smjenu. Trebalo je da nas zamijeni neka druga jedinica.
„Svakog borca sleduje po jedna konzerva za puta. Smjena jedinice obaviće se noću. Tražimo opreznost“, naglašavano je borcima pogledom uprtim preko brda gdje bi trebalo da se nalazi kuća
Nasavjetovan pređašnjim iskustvom sa filekima snabdijeh se sa podebljom šnjitom hljeba i kao dukat sitnom glavicom crna luka ukoliko komanda iznenadi Filekama.
Uz ručak nam dostaviše konzerve za puta. Sjajne kao mesingane topovske čahure. Bojeve. Rukavom je ulaštih tako da zasija u punom sjaju.
Spremih svoja dva ćebeta, prljavu uniformu i vojničku porciju koju dobro oprah hladnom vodom od pasulja koji je još dugo odzvanjao linijom u limenim porcijama dok je uporno izbjegavao kašiku.
„Pokret. Sretno ljudi“, u mrak ostavismo nepoznata lica u našim rovovima, konzervama dok se strepnja mogla čitati sa njihovih lica.
Muk. Grabimo noću. Svaki korak novi ispit. Mučan, neizvjestan. Grč u stomaku popušta. Grabim, rukom napipavam vojničku porciju u ruksaku.
„Dobro je“.
Mjesec nad nama je bljeskao žut i debeo. Gotovo kao konzerva.
Brižno sam planirao trenutak. Kao da je riječ o rođendanu.
„Prvo da se smjestim, raskopčam vjetrovku. Da autobus izađe iz Srbobrana. Sačuvao sam komad čistog papira koji mi je preostao od paketa u kojem je bila slanina zamotana. Na njemu ću otvoriti vojničku porciju, konzervu. Hljeb neću rezati. Volim da grizem. Oguliću i luk, nasjeckati sitno ...“
Lanac ishrane nakratko je nastavljen. Za neki drugi dan. Za neke druge topove.
„Da sam bar top“, uzdahnu moj kolega.
„Zašto top?“, upitah.
„Dosadilo mi biti kozom, vazda brstim i jedem ono čega se i koza kloni. Ovako bilo bi mesa k'o drva. Ehej, topovsko meso nikad jeftinije moj prika“, pojasni mi Rašo saborac iz rova.
Posmatrao sam tog pogurenog čovjeka starinskog kova od pedesetak godina. Uvijek je nosio vojničku bluzu skrojenu po mjeri. Pomalo sam mu zavidio na tome.
Pogled mi skliznu na moje vojničke hlače. Kratke i još poprilično pohabane. Od prvog dana svojom uniformom nisam ulivao povjerenje.
„Kad se taj nije uspio izboriti za pantalone po mjeri, kakvu će tek državu stvoriti“, bio bi to najkraći siže vizuelnog izgleda oružane sile na mom primjeru.
Bio sam mršav za svoju visinu. Nije bilo uniforme niti kroja da sakrije i pokrije ono šta mi fali.
Osvrnuh se još jednom na Rašu. Bili smo i neka daljnja rodbina. Njegov lik me je jasno podsjećao na jedan dio babine rodbine koji je u magli djetinjstva zagubljen čekao da bude pozvan na vršidbu negdje u prašini na putu prema Rajlićima.
Volio je da popije. Njegova slabost su bile noge koje bi odmah otkazale poslušnost pijanoj glavi. Možda su one bile jedina njegova zaštita da onako pijan ne napravi još kakvu glupost. U ratu glupost priziva sledeću.
Još jedna njegova slabost koja bi vrlo brzo isplivala na površinu bio je ajnc. Kockarska igra kartama u kojoj je Rašo redovno ostajao bez cigareta za jedva pola sata. Da stvar bude gora nevolje nikad ne dolaze same, pa niti njegova psorijaza nije mirovala te bi se i ona pobunila svim silama nastojala da izbije na površinu, tjerajući ga da se stalno češka kao da ima buve.
Njegova psorijaza, daljnja rodbinska veza i doktorska preporuka učinili su da se moj lanac ishrane neočekivano popravi. Njegova polovina konzerve završila bi u mom želudcu. Moje sledovanje duhana završilo bi novim naslagama katrana na njegovim plućima, a jedan dio bespovratno izgubljen između dvije straže, dva obroka dnevno. Između dva prsta.
U pepelu.
Donekle bio je u pravu. Topovsko meso je išlo u bescijenje, inflacija gluposti je rasla. Jedino je duša izgubila svaki smisao.
„Duše mi“, sve se rijeđe moglo čuti. Takva moneta nije bila tražena. Njome smo zalud raspirivali vatru razumijevanja. Naslage sirovog preživljavanja bez imalo toplote samo su zagušljivim dimom skrivale izgubljene oči dobrano nagrižene rđom hladnog čelika uperenim u naše grudi.
Lanac ishrane je išao na našu štetu. Dva obroka dnevno nisu mogli protiv ravnodnevnice. Suviše dugačke dionice između ravnodušnosti i neizvjesnosti dovodile su naša čula u stalno razmišljanje o hrani.
„Eh da je bar ljeto. Komad hljeba i šljiva koja noć da se pregura“.
Noć je bila najgora. Osim hiljadu šumova noćnih ptica, ježeva, puhova. Očajnog vjetra i kiše sumnjiva morala glad je bila najgori neprijatelj.
„Hajde da mi podijelimo naš doručak“, ponudi Mlađo.
„Ali Plutone tek je ponoć“, negodovah.
„Ko će jutra dočekati, ko neće“, hitrim pokretom konzerva je već otvorena stajala između mene i njega.
„Ako ne možeš samo reci, mušterija samo čeka“.
Smjenjivali se dani, straže, slutnje. Loše vijesti i dobar apetit. Položaji i neprijatelji. Samo glad je uporno držala položaj. Nakratko bi se učinilo da gubi bitku kada bi od kuće pristizali pojačanje u paketima sa režnjevima pite sa sirom, paradajza, luka, slanine, ali ta uporna i dosadna potreba lanca ishrane da nahrani i topove svježim mesom tražila je svoje.
„Sutra stižu nove konzerve. Fileki“, prostruji četom.
Preskočismo blijedu rižu u susret novom jutru. Nadi obojenoj u obilat doručak i ručak istovremeno.
Jedno u drugom ne biva.
„Fileki?“, zapitah.
„Drob, crijeva“, ekspresno dobih odgovor.
„Hemoroidi!“, zgrozih se, preskočih i ručak u doručku kojeg nije bilo bar za mene.
Lanac ishrane prekinut na najtanjoj karici u vodu, odjeljenu. Na komandiru odjeljenja.
Lanac komandovanja nije smio trpiti.
Zima je bila sa mnogo snijega. Na Poganoj ravni dočekasmo smjenu. Trebalo je da nas zamijeni neka druga jedinica.
„Svakog borca sleduje po jedna konzerva za puta. Smjena jedinice obaviće se noću. Tražimo opreznost“, naglašavano je borcima pogledom uprtim preko brda gdje bi trebalo da se nalazi kuća
Nasavjetovan pređašnjim iskustvom sa filekima snabdijeh se sa podebljom šnjitom hljeba i kao dukat sitnom glavicom crna luka ukoliko komanda iznenadi Filekama.
Uz ručak nam dostaviše konzerve za puta. Sjajne kao mesingane topovske čahure. Bojeve. Rukavom je ulaštih tako da zasija u punom sjaju.
Spremih svoja dva ćebeta, prljavu uniformu i vojničku porciju koju dobro oprah hladnom vodom od pasulja koji je još dugo odzvanjao linijom u limenim porcijama dok je uporno izbjegavao kašiku.
„Pokret. Sretno ljudi“, u mrak ostavismo nepoznata lica u našim rovovima, konzervama dok se strepnja mogla čitati sa njihovih lica.
Muk. Grabimo noću. Svaki korak novi ispit. Mučan, neizvjestan. Grč u stomaku popušta. Grabim, rukom napipavam vojničku porciju u ruksaku.
„Dobro je“.
Mjesec nad nama je bljeskao žut i debeo. Gotovo kao konzerva.
Brižno sam planirao trenutak. Kao da je riječ o rođendanu.
„Prvo da se smjestim, raskopčam vjetrovku. Da autobus izađe iz Srbobrana. Sačuvao sam komad čistog papira koji mi je preostao od paketa u kojem je bila slanina zamotana. Na njemu ću otvoriti vojničku porciju, konzervu. Hljeb neću rezati. Volim da grizem. Oguliću i luk, nasjeckati sitno ...“
Lanac ishrane nakratko je nastavljen. Za neki drugi dan. Za neke druge topove.
[ Priče iz vremena kad su cvjetale tikve
]
04 Maj, 2013 16:39
Teško da je iko na divljem zapadu znao kakav potencijal trune u Baricama, pored Donjeg Vakufa. Nasukan kao brod osjetih drugu ratnu nepravdu. Onu prvu još ne zaboravih.
„Ti ne ideš ovaj vikend kući“, glasila je odluka.
Ne bi mene ona toliko pogodila da me već prije toga nije pogodila jedna ista takva. A samo je deset dana od nje prošlo. Dotukla me je. Smrvila.
Bijes i nemoć još jednom su nadvladali sva moja osjećanja. Tupi bol otupio je sva moja čula dok sam gledao kamion u kojem sam trebao i ja da budem i da se radujem dopustu kojeg sam toliko s nestrpljenjem čekao. Ne bi mi teško pala ni vožnja pod ceradom kroz kanjon Vrbasa tog hladnog oktobra.
Dani su se vukli sporo. Kao kompozicija nasukana na slijepom peronu zalud smo čekali. Vozni red je još jednom nasilno izmjenjen na moju štetu. Moja nečekirana povratna karta bolno je pekla baš tu ispod lijevog džepa na košulji.
„Dolazi komadanat. Nosi platu. Jeko, uzmi kamion. Mirče nek ide s tobom, pravac Komar. Kupite jagnje, nemoj da se brukamo“, kada je jagnje bilo u pitanju nije bilo odlaganja.
„Možemo li i mi s njima barem do Vakufa. Da kupimo koju paštetu. Vraćamo se čim oni pokupe jagnje. Mrčo, Terzija, Simić i ja“, zatražismo.
„Ni govora“, nije bilo razgovora.
Nismo se mirili s tim. Krišom smo uskočili u kamion u pokretu. Pritajili smo se prilikom prolaska kontrolnog punkta. Tek u samom Donjem Vakufu dali smo do znanja da se nalazimo u kamionu.
„Nemojte mnogo da se izlažete. Na grad često padaju granate.“
„Ne brinite vi za nas. Mi odosmo da kupimo pivo, sok i čekamo vas na istom mjestu.“
Kamion je kasnio dobrih sat vremena. Kupili smo sebi pašteta, pušači duhana. Popili smo po neko pivo i pješice krenuli nazad u jedinicu. Ubrzo se za nama stvorio kamion. Sve ostalo je bilo pjesma.
Pred komandom baterije bilo je živo.
„Komadant je stigao“, procijedih.
Sve ostalo je bilo kao po najbolje tempiranom scenariju kojeg sam samo ja znao, a glumci znali samo svoje dionice.
Skočih s karoserije.
„Komadant traži da vidi ovna“, gotovo zapovjedih.
Stariji borci i rezervisti nisu se bili ni snašli, a mi smo ovna vodili prema komandi. Iskoristili smo zbunjenost. Niko nije očekivao toliku smjelost od mladih pripadnika jedinice da uvedu ovna u kuću pred komadanta.
Kao u najboljim kaubojskim filmovima vinuh se na leđa rogatog, vunenog brava. Do tada se opirao ulasku u objekat uprijevši prednjim nogama u prag. Moj potez ga zbuni i iznenadi, te se prepusti Simiću koji ga uvede u prostoriju.
Ovan ustuknu kad spazi sve one sjajne činove kako bleje u njega. U tom momentu moji saborci kao da se probudiše i shvatiše prestup koji načiniše ustuknuše te se brzo izgubiše kroz vrata. Ostadoh sam pred žirijem.
Sve je bilo na meni.
A ja na ovnu.
Obema rukama uhvatih ovna za savijene rogove koji kao po komadi započe svoju ljutu borbu da se otme iz snažnog stiska mojih mršavih ruku. Žiri je nijemo gledao taj ludi divlji ples u kome svakako nije moglo biti pobjednika. Pod sobom sam osjećao svaki njegov mišić kako treperi kao zategnuta struna na luku prije nego odapne strijelu. Svaki taj trzaj kao da je odapinjao jednu strijelu za svaki treptaj, za svaku minutu nepravde koju spoznah.
Nisam se dao. Nisu me zbunili svi oni prijeteći pogledi pretpostavljenih koji svakako nisu mislili da uvrste moju solo tačku u program prijema komadanta u obilasku jedinica. Cirkus niko nije tražio, više je bio plod moje želje da nas predstavim u pravom svjetlu. Zauzvrat nisam tražio ništa, jer ništa nisam dobio za ono što sam već bio zaslužio i zaradio. Plaćao sam u punom iznosu račun koji su mi ispostavili bez bojazni od reklamacije. Nisam mario. Svoje račune uvijek sam isključivo plaćao svojom kožom. Ostalo nisam imao. Osim dvije paštete i brdo pritajena bijesa.
Ovan se nije dao. Odavno je pročitao presudu koja mu nije išla u prilog. Nesuđeni i zadrigli sudija grohotom se smijao nakon prvog faktora iznenađenja.
„Sjajno, sjajno“, njegov debeli stomak se prelijevao preko otpuštenog opsača, „kako ste se samo sjetili. Hohoho…“
Njegove sitne i u salo urasle oči još su se smanjile dok se smijao i dlanovima se udarao po debelim nogama masnih nogavica. Zavrnuti rukavi su pucali po šavovima. Dugmad ko zna gdje je završila. Udvorički osmjesi mojih pretpostavljenih sve su bili samo ne obećavajući za moju tačku.
Nisam se ni ja dao. Još snažnije sam zavrtao rogove ovnu koji je izvodio svoje najluđe pokrete. Osjećao sam se kao na najvećoj areni sa velikodostojnicima u prvim redovima. Pred očima su mi nestajala njihova skamenjena lica.Sve su uskomešalo.
Svjetla.
Sjene.
Muk u publici koja je nijemo posmatrala moj suludi naum.
Ni sam ne znam koliko je sve trajalo. Osjetih kako nesretnik polako posustaje, gubi ritam. Otpustih jednu ruku koju podigoh kao oni kauboji na rodeu koji su tako održavali ravnotežu. Izvijao sam svoje mršavo tijelo u ritmu koji je ovan diktirao.
Posustajao je.
Gledao sam sudije u oči. Zadrigle oči debelog komadanta gutale su ovna. Palacao je jezikom i siktao kao zmija dok mu je glas šištao iz pluća gušeći se u zalogajima koji tek slijede.
Gledao sam sudije u oči. Iskričave i prijeteće gutale su mene. Moždile su me. Moja žilava koža pucala je pod njihovim zubima u vremenima što predstoje.
„Izvolite“, naklonih se, „pripitomio sam zvijer. Izvolite.“
Bez riječi prekora napustih pozornicu.
Nije bilo poziva na bis.
Nije bilo.
Nije bilo poziva za stol.
Na gozbu.
Poraženi je neizostavno gostovao. Za njega se ne bojim, isto bi bilo da je prvi prošao kroz cilj.
Poražen il pobijeđen?
Nisam slušao masne opaske, niti promukle glasove. Za masne otpatke u red staće najbolji čovjekovi prijatelji i oni će zavijati i mahati repom, ponizno spuštene glave.
Samo ja ne.
Ja sam još jednom pjenom za brijanje ozbiljno natrljao lice i pred ogledalom britvom preventivno uklonio brkove. Obrazu za nauk.
Šešir kauboja ne čini.
„Ti ne ideš ovaj vikend kući“, glasila je odluka.
Ne bi mene ona toliko pogodila da me već prije toga nije pogodila jedna ista takva. A samo je deset dana od nje prošlo. Dotukla me je. Smrvila.
Bijes i nemoć još jednom su nadvladali sva moja osjećanja. Tupi bol otupio je sva moja čula dok sam gledao kamion u kojem sam trebao i ja da budem i da se radujem dopustu kojeg sam toliko s nestrpljenjem čekao. Ne bi mi teško pala ni vožnja pod ceradom kroz kanjon Vrbasa tog hladnog oktobra.
Dani su se vukli sporo. Kao kompozicija nasukana na slijepom peronu zalud smo čekali. Vozni red je još jednom nasilno izmjenjen na moju štetu. Moja nečekirana povratna karta bolno je pekla baš tu ispod lijevog džepa na košulji.
„Dolazi komadanat. Nosi platu. Jeko, uzmi kamion. Mirče nek ide s tobom, pravac Komar. Kupite jagnje, nemoj da se brukamo“, kada je jagnje bilo u pitanju nije bilo odlaganja.
„Možemo li i mi s njima barem do Vakufa. Da kupimo koju paštetu. Vraćamo se čim oni pokupe jagnje. Mrčo, Terzija, Simić i ja“, zatražismo.
„Ni govora“, nije bilo razgovora.
Nismo se mirili s tim. Krišom smo uskočili u kamion u pokretu. Pritajili smo se prilikom prolaska kontrolnog punkta. Tek u samom Donjem Vakufu dali smo do znanja da se nalazimo u kamionu.
„Nemojte mnogo da se izlažete. Na grad često padaju granate.“
„Ne brinite vi za nas. Mi odosmo da kupimo pivo, sok i čekamo vas na istom mjestu.“
Kamion je kasnio dobrih sat vremena. Kupili smo sebi pašteta, pušači duhana. Popili smo po neko pivo i pješice krenuli nazad u jedinicu. Ubrzo se za nama stvorio kamion. Sve ostalo je bilo pjesma.
Pred komandom baterije bilo je živo.
„Komadant je stigao“, procijedih.
Sve ostalo je bilo kao po najbolje tempiranom scenariju kojeg sam samo ja znao, a glumci znali samo svoje dionice.
Skočih s karoserije.
„Komadant traži da vidi ovna“, gotovo zapovjedih.
Stariji borci i rezervisti nisu se bili ni snašli, a mi smo ovna vodili prema komandi. Iskoristili smo zbunjenost. Niko nije očekivao toliku smjelost od mladih pripadnika jedinice da uvedu ovna u kuću pred komadanta.
Kao u najboljim kaubojskim filmovima vinuh se na leđa rogatog, vunenog brava. Do tada se opirao ulasku u objekat uprijevši prednjim nogama u prag. Moj potez ga zbuni i iznenadi, te se prepusti Simiću koji ga uvede u prostoriju.
Ovan ustuknu kad spazi sve one sjajne činove kako bleje u njega. U tom momentu moji saborci kao da se probudiše i shvatiše prestup koji načiniše ustuknuše te se brzo izgubiše kroz vrata. Ostadoh sam pred žirijem.
Sve je bilo na meni.
A ja na ovnu.
Obema rukama uhvatih ovna za savijene rogove koji kao po komadi započe svoju ljutu borbu da se otme iz snažnog stiska mojih mršavih ruku. Žiri je nijemo gledao taj ludi divlji ples u kome svakako nije moglo biti pobjednika. Pod sobom sam osjećao svaki njegov mišić kako treperi kao zategnuta struna na luku prije nego odapne strijelu. Svaki taj trzaj kao da je odapinjao jednu strijelu za svaki treptaj, za svaku minutu nepravde koju spoznah.
Nisam se dao. Nisu me zbunili svi oni prijeteći pogledi pretpostavljenih koji svakako nisu mislili da uvrste moju solo tačku u program prijema komadanta u obilasku jedinica. Cirkus niko nije tražio, više je bio plod moje želje da nas predstavim u pravom svjetlu. Zauzvrat nisam tražio ništa, jer ništa nisam dobio za ono što sam već bio zaslužio i zaradio. Plaćao sam u punom iznosu račun koji su mi ispostavili bez bojazni od reklamacije. Nisam mario. Svoje račune uvijek sam isključivo plaćao svojom kožom. Ostalo nisam imao. Osim dvije paštete i brdo pritajena bijesa.
Ovan se nije dao. Odavno je pročitao presudu koja mu nije išla u prilog. Nesuđeni i zadrigli sudija grohotom se smijao nakon prvog faktora iznenađenja.
„Sjajno, sjajno“, njegov debeli stomak se prelijevao preko otpuštenog opsača, „kako ste se samo sjetili. Hohoho…“
Njegove sitne i u salo urasle oči još su se smanjile dok se smijao i dlanovima se udarao po debelim nogama masnih nogavica. Zavrnuti rukavi su pucali po šavovima. Dugmad ko zna gdje je završila. Udvorički osmjesi mojih pretpostavljenih sve su bili samo ne obećavajući za moju tačku.
Nisam se ni ja dao. Još snažnije sam zavrtao rogove ovnu koji je izvodio svoje najluđe pokrete. Osjećao sam se kao na najvećoj areni sa velikodostojnicima u prvim redovima. Pred očima su mi nestajala njihova skamenjena lica.Sve su uskomešalo.
Svjetla.
Sjene.
Muk u publici koja je nijemo posmatrala moj suludi naum.
Ni sam ne znam koliko je sve trajalo. Osjetih kako nesretnik polako posustaje, gubi ritam. Otpustih jednu ruku koju podigoh kao oni kauboji na rodeu koji su tako održavali ravnotežu. Izvijao sam svoje mršavo tijelo u ritmu koji je ovan diktirao.
Posustajao je.
Gledao sam sudije u oči. Zadrigle oči debelog komadanta gutale su ovna. Palacao je jezikom i siktao kao zmija dok mu je glas šištao iz pluća gušeći se u zalogajima koji tek slijede.
Gledao sam sudije u oči. Iskričave i prijeteće gutale su mene. Moždile su me. Moja žilava koža pucala je pod njihovim zubima u vremenima što predstoje.
„Izvolite“, naklonih se, „pripitomio sam zvijer. Izvolite.“
Bez riječi prekora napustih pozornicu.
Nije bilo poziva na bis.
Nije bilo.
Nije bilo poziva za stol.
Na gozbu.
Poraženi je neizostavno gostovao. Za njega se ne bojim, isto bi bilo da je prvi prošao kroz cilj.
Poražen il pobijeđen?
Nisam slušao masne opaske, niti promukle glasove. Za masne otpatke u red staće najbolji čovjekovi prijatelji i oni će zavijati i mahati repom, ponizno spuštene glave.
Samo ja ne.
Ja sam još jednom pjenom za brijanje ozbiljno natrljao lice i pred ogledalom britvom preventivno uklonio brkove. Obrazu za nauk.
Šešir kauboja ne čini.
[ Priče iz vremena kad su cvjetale tikve
]
03 Maj, 2013 07:36
„Ja ću prvi. Daj tu pušku“, dobro poznat glas ratnog Predsjednika opštine, a nekad radijskog voditelja ispunio je eter toga jutra u dolini Une.
Iz kolone jednakih i nejednakih nezainteresovano sam posmatrao komediju koja se odvijala tu pred nama. Nasmijao bih se se dobacivanjima koja su doprala iza mojih leđa, ali nikako nije bilo vrijeme za to. Nije bilo reklamnih džinglova i poznatih hitova iza toga. Nije bilo ništa što bi me asociralo na bezbrižne radio talase uz koje bih zažmirio i prepustio se sunčevim zracima koji su se probijali kroz lišće i slatke plodove babine trešnje tog julskog dana 95-e.
Nisam ni poželio da prekinem taj cirkus koji se odigravao pred nama koji smo preko metalnog mosta polazili u neizvjesnost koja nas je držala na nišanu. Ponovo sam zažmirio. Udisao sam to jutro punim plućima.
„Idemo“, glas ispunjen zebnjom me prenu.
U tom momentu nisam imao nikog do sebe do njega jedinog i svu onu sirotinju i jad uniformisanu da bi bar na kratko tu na korak do smrti stekli utisak da smo svi isti. Sivomaslinaste skulpture bez riječi nijemo su u parovima i s kratkim razmacima pretčavali metalni most.
Tih sedamdesetak metara odzvanjali su koraci dok su pramenovi magle kao svileni šalovi spadali sa naših ramena ogoljavajući svu našu golotinju skrivenu iza kašike, limene porcije i propisom prekoračenog broja metaka koji su u fišeklijama čekali svoj putni pravac i kartu u jednom smjeru.
„Dobro je“, rekoh sebi, „samo da potraje“.
„Dobro je“, dodade Stole.
Prolazio sam selom koje se juče nije probudilo. Utihnuli su satovi, na slikama svatovi, nakićeni atovi. Nije utihnuo moj dah, i to je dobro. Zalutala stoka preplašeno bulji u snene oslobodioce krvavih očiju. Jedan par očiju do mene zavjerenički se osmjehuje, traži odobrenje.
„Tuga“, rekoh.
Nisam posapan, a rado bih da je sve samo san. Zatvorim oči, ovce da brojim. Otvorim oči, ovce brojim. Naoružana družina do konaka sate broji. Stopa po stopa do prvog šumarka je.
Iz šumarka tišina vreba. Negostoljubiva poput hotelijera kojem smo galamom goste rastjerali. Ne nudi ništa. Krov nad glavom. Ne klanja udvorički glavom. I neka, ne plaćamo ono što se glavom plaća. Slab je taj doručak i usluga sva.
„Zauzmite položaje, organizujte stražu“, struji četom, vodom, šta znam. Sve mi se čini da nas je sve manje.
Zalegnuh u nekom šumskom putu. Od kiše naneseno lišće prijatno je šuškalo pod mojim leđima. Poput ježa ušuškah svoju kućicu.
„Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.”
Probudi se u meni dječak, zaigraše poznate rime. U njima sam i lovac i jež. I svaka bodlja meni okrenuta. Ne da usniti. Žulja, bode, nešto fali.
Do mene nepoznat vojnik. Borac. Nije iz čete, bataljona. Od kuće je. Ne leži, gleda u noć pred sebe.
Ne puši. Nema.
Gladan je. Tu ni hrana ne pomaže.
I žedan je, ko ne bi bio, ali ne ište. Guta noć koja počinje da vlaži.
„Samo da svane, kuću svoju da vidim. Još nikad je nisam obnoć samu ostavio. Samo da svane“, pogledom je trasirao pravac kakav niti jedan geometar sa žutim teodolitom ne bi uhvatio, linijarom na kartu prenio.
Kap po kap. Kao šapat. Ispuni kiša šumarak gust, nakvasi dom kojeg imenovah ne tako davno, prije časak ili dva.
Do jutra pod šljemom brojah kapi. One što nisam izbrojao prikupile su čizme i uniforma do kosti. Za sutra, za neke buduće jeseni. Za jutro kojem se nije žurilo dok ne svane, za svaki treptaj, šapat što oslušnuh te prokisle noći koja je još dugo šaptala za nama.
Niko nije kašljao.
Samo tišina nas je bodrila u stopu.
„Miladinovac“, odmor.
Sjetih se svoje razredne koja je predavala geografiju.
„Djeco, geografija je predmet kao i ostali, mora se učiti. Ja to zbog vas djeco.“
Ni slutila nije kako smo je juče i danas upijali. Sva se geografija skupila u nama. Na nama. Učili smo brzo.
Dok smo jeli, porcije s kašikama se pobuniše.
„Gdje je topli obrok, konzerve su tako hladne. Bićemo tiho, pasulja dajte“, poprijeko su gledale na konzerve u našim rukama.
Uniforme su se pušile na nama.
„Vidi, ja sam iz drugog bataljona. Pustili me moji da s vama idem. Ja nikoga od vas ne znam. Znam gdje mi je kuća. Eno“, ustade i rukom mi pokaza kroz granje, „krov se već nazire“.
Nakrivljen kućerak, ne mnogo veći od najveće vodenice izvirivao je i istezao vrat.
„Eno meni moga Miladina. Ehej, poitaj,…“, živnuo je taj matori kućerak, a temeljima sve u mjestu pocupkuje.
„Miladinovac, sve je ovo tvoje“, zapitah.
„Da.“
Osmijeh mi zaigra na licu kao nakon dobro naučene lekcije i zaslužene ocjene. Geografija je zaista imala smisla.
„Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k’o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al’ mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al’ jež tvrdoglav, osta pri svom
- Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
- Kućico moja, najljepši raju!“
Pročitah u pogledu vršioca dužnosti profesora geografije i jezika.
„Ako Bog da, kako računam, a računam sve vrijeme još sutra gozbu pravim, a i za Slavu te računam“, nezaobilazno i matematiku udjenušmo, „na Mitrovdan“.
„Idemo“, prostruji komanda, „nema više stajanja, ispred nas su, pravac Zloimenjak“.
Zauzimamo raspored. Desno od mene Zoka, naoružani dječak do zuba. Od mene koji mjesec mlađi, djetinjstvo neuspješno traži. Lijevo Mlađo, ne umije bez osmijeha taj dječak dugokosi. Do Mlađe Miladin kao mačak na prstima hoda. Kako i ne bi, šuma je njegova, svaku grančicu zna.
Jurišamo. Neprijatelj je u bijegu.
Dogorijeva cigareta na grudobranu. Prevrnuta hrana.
Miladin osmijeh na skida, kao svat vežen peškir.
„Tu je još smo malo, par minuta hoda“, hrabri nas Miladin, rukom kao da nas poziva u svoj dom.
“Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!”
Sipaju stihovi, ja im se klanjam. Nije bilo gubitaka. Izvršili smo zadatak.
„Idemo dalje“, tražimo, „razbijeni su i u bijegu“.
Kao grom iz vedra neba.
„Lijevo krilo od nas zakazalo. Desno nije izašlo na položaj“, odjekuju pucnji na sve strane.
Zasipa nas iverje, otrgnute grane padaju po nama. Uzvraćamo. Vatra već dolazi s boka.
Opkoljavaju nas.
Miladin kao da još ne vjeruje. Stoji, gleda u nas.
„Liježi Miladine“, naredba stiže.
Miladin kleknu usporeno. Nekoliko trenutaka stajao je s rukama kao da nas i dalje poziva i iščekuje.
„Izvinite za nered, sad ću ja to, žmureći mogu“, kao da nešto traži.
Klonu pred nama. Na potiljku cvijet.
Pred nama raste, buja i cvjeta u žaru ljeta.
Priskoči Riža, za kragnu ga hvata. „Drži“, pušku mi daje na leđa ga diže.
Pogled dižem, krov poznat tražim.
Sve pršti, ustajem, na prste se dižem. Ne okrećem leđa, krov tražim.
Zanijemio, blijed, za stomak se drži.
Prepustismo položaj.
„Zloimenjak“, procijedih.
Geografija je još jednom iznenadila. Uvijek su postojale lekcije koje nam nisu ležale. Jednostavno za njih postoje neki dublji razlozi zašto je to tako. Nažalost neke lekcije neću nikad zaboraviti.
Još jednom ću naizvrat navući ježevu kožu za one kojima dom svetinja nije. Da me drži budnim i opominje ako ustreba.
p.s. U tekstu su korišteni stihovi Ježeve kućice autora Branka Ćopića.
Iz kolone jednakih i nejednakih nezainteresovano sam posmatrao komediju koja se odvijala tu pred nama. Nasmijao bih se se dobacivanjima koja su doprala iza mojih leđa, ali nikako nije bilo vrijeme za to. Nije bilo reklamnih džinglova i poznatih hitova iza toga. Nije bilo ništa što bi me asociralo na bezbrižne radio talase uz koje bih zažmirio i prepustio se sunčevim zracima koji su se probijali kroz lišće i slatke plodove babine trešnje tog julskog dana 95-e.
Nisam ni poželio da prekinem taj cirkus koji se odigravao pred nama koji smo preko metalnog mosta polazili u neizvjesnost koja nas je držala na nišanu. Ponovo sam zažmirio. Udisao sam to jutro punim plućima.
„Idemo“, glas ispunjen zebnjom me prenu.
U tom momentu nisam imao nikog do sebe do njega jedinog i svu onu sirotinju i jad uniformisanu da bi bar na kratko tu na korak do smrti stekli utisak da smo svi isti. Sivomaslinaste skulpture bez riječi nijemo su u parovima i s kratkim razmacima pretčavali metalni most.
Tih sedamdesetak metara odzvanjali su koraci dok su pramenovi magle kao svileni šalovi spadali sa naših ramena ogoljavajući svu našu golotinju skrivenu iza kašike, limene porcije i propisom prekoračenog broja metaka koji su u fišeklijama čekali svoj putni pravac i kartu u jednom smjeru.
„Dobro je“, rekoh sebi, „samo da potraje“.
„Dobro je“, dodade Stole.
Prolazio sam selom koje se juče nije probudilo. Utihnuli su satovi, na slikama svatovi, nakićeni atovi. Nije utihnuo moj dah, i to je dobro. Zalutala stoka preplašeno bulji u snene oslobodioce krvavih očiju. Jedan par očiju do mene zavjerenički se osmjehuje, traži odobrenje.
„Tuga“, rekoh.
Nisam posapan, a rado bih da je sve samo san. Zatvorim oči, ovce da brojim. Otvorim oči, ovce brojim. Naoružana družina do konaka sate broji. Stopa po stopa do prvog šumarka je.
Iz šumarka tišina vreba. Negostoljubiva poput hotelijera kojem smo galamom goste rastjerali. Ne nudi ništa. Krov nad glavom. Ne klanja udvorički glavom. I neka, ne plaćamo ono što se glavom plaća. Slab je taj doručak i usluga sva.
„Zauzmite položaje, organizujte stražu“, struji četom, vodom, šta znam. Sve mi se čini da nas je sve manje.
Zalegnuh u nekom šumskom putu. Od kiše naneseno lišće prijatno je šuškalo pod mojim leđima. Poput ježa ušuškah svoju kućicu.
„Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.”
Probudi se u meni dječak, zaigraše poznate rime. U njima sam i lovac i jež. I svaka bodlja meni okrenuta. Ne da usniti. Žulja, bode, nešto fali.
Do mene nepoznat vojnik. Borac. Nije iz čete, bataljona. Od kuće je. Ne leži, gleda u noć pred sebe.
Ne puši. Nema.
Gladan je. Tu ni hrana ne pomaže.
I žedan je, ko ne bi bio, ali ne ište. Guta noć koja počinje da vlaži.
„Samo da svane, kuću svoju da vidim. Još nikad je nisam obnoć samu ostavio. Samo da svane“, pogledom je trasirao pravac kakav niti jedan geometar sa žutim teodolitom ne bi uhvatio, linijarom na kartu prenio.
Kap po kap. Kao šapat. Ispuni kiša šumarak gust, nakvasi dom kojeg imenovah ne tako davno, prije časak ili dva.
Do jutra pod šljemom brojah kapi. One što nisam izbrojao prikupile su čizme i uniforma do kosti. Za sutra, za neke buduće jeseni. Za jutro kojem se nije žurilo dok ne svane, za svaki treptaj, šapat što oslušnuh te prokisle noći koja je još dugo šaptala za nama.
Niko nije kašljao.
Samo tišina nas je bodrila u stopu.
„Miladinovac“, odmor.
Sjetih se svoje razredne koja je predavala geografiju.
„Djeco, geografija je predmet kao i ostali, mora se učiti. Ja to zbog vas djeco.“
Ni slutila nije kako smo je juče i danas upijali. Sva se geografija skupila u nama. Na nama. Učili smo brzo.
Dok smo jeli, porcije s kašikama se pobuniše.
„Gdje je topli obrok, konzerve su tako hladne. Bićemo tiho, pasulja dajte“, poprijeko su gledale na konzerve u našim rukama.
Uniforme su se pušile na nama.
„Vidi, ja sam iz drugog bataljona. Pustili me moji da s vama idem. Ja nikoga od vas ne znam. Znam gdje mi je kuća. Eno“, ustade i rukom mi pokaza kroz granje, „krov se već nazire“.
Nakrivljen kućerak, ne mnogo veći od najveće vodenice izvirivao je i istezao vrat.
„Eno meni moga Miladina. Ehej, poitaj,…“, živnuo je taj matori kućerak, a temeljima sve u mjestu pocupkuje.
„Miladinovac, sve je ovo tvoje“, zapitah.
„Da.“
Osmijeh mi zaigra na licu kao nakon dobro naučene lekcije i zaslužene ocjene. Geografija je zaista imala smisla.
„Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k’o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al’ mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al’ jež tvrdoglav, osta pri svom
- Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
- Kućico moja, najljepši raju!“
Pročitah u pogledu vršioca dužnosti profesora geografije i jezika.
„Ako Bog da, kako računam, a računam sve vrijeme još sutra gozbu pravim, a i za Slavu te računam“, nezaobilazno i matematiku udjenušmo, „na Mitrovdan“.
„Idemo“, prostruji komanda, „nema više stajanja, ispred nas su, pravac Zloimenjak“.
Zauzimamo raspored. Desno od mene Zoka, naoružani dječak do zuba. Od mene koji mjesec mlađi, djetinjstvo neuspješno traži. Lijevo Mlađo, ne umije bez osmijeha taj dječak dugokosi. Do Mlađe Miladin kao mačak na prstima hoda. Kako i ne bi, šuma je njegova, svaku grančicu zna.
Jurišamo. Neprijatelj je u bijegu.
Dogorijeva cigareta na grudobranu. Prevrnuta hrana.
Miladin osmijeh na skida, kao svat vežen peškir.
„Tu je još smo malo, par minuta hoda“, hrabri nas Miladin, rukom kao da nas poziva u svoj dom.
“Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!”
Sipaju stihovi, ja im se klanjam. Nije bilo gubitaka. Izvršili smo zadatak.
„Idemo dalje“, tražimo, „razbijeni su i u bijegu“.
Kao grom iz vedra neba.
„Lijevo krilo od nas zakazalo. Desno nije izašlo na položaj“, odjekuju pucnji na sve strane.
Zasipa nas iverje, otrgnute grane padaju po nama. Uzvraćamo. Vatra već dolazi s boka.
Opkoljavaju nas.
Miladin kao da još ne vjeruje. Stoji, gleda u nas.
„Liježi Miladine“, naredba stiže.
Miladin kleknu usporeno. Nekoliko trenutaka stajao je s rukama kao da nas i dalje poziva i iščekuje.
„Izvinite za nered, sad ću ja to, žmureći mogu“, kao da nešto traži.
Klonu pred nama. Na potiljku cvijet.
Pred nama raste, buja i cvjeta u žaru ljeta.
Priskoči Riža, za kragnu ga hvata. „Drži“, pušku mi daje na leđa ga diže.
Pogled dižem, krov poznat tražim.
Sve pršti, ustajem, na prste se dižem. Ne okrećem leđa, krov tražim.
Zanijemio, blijed, za stomak se drži.
Prepustismo položaj.
„Zloimenjak“, procijedih.
Geografija je još jednom iznenadila. Uvijek su postojale lekcije koje nam nisu ležale. Jednostavno za njih postoje neki dublji razlozi zašto je to tako. Nažalost neke lekcije neću nikad zaboraviti.
Još jednom ću naizvrat navući ježevu kožu za one kojima dom svetinja nije. Da me drži budnim i opominje ako ustreba.
p.s. U tekstu su korišteni stihovi Ježeve kućice autora Branka Ćopića.
[ Smijehom protiv uroka
]
29 April, 2013 21:41
Da se ne lažemo na sam pomen trgovačkog putnika prvo pomislim „evo još jednog dosadnjakovića u odijelu koji će sve učiniti da mi izvuče novac uglavnom na besmislice“. Nerijetko im odmah skrenem pažnju da nisam kupac i da nisam zainteresovan za prezentacije. Uputim smiješak kao gest da razumijem njihovu situaciju i da im još poklanjam vremena da to učine negdje drugdje gdje se može još pronaći kakav takav kupac.
Toga dana bih zatečen u susjednoj kancelariji koju su koristile moje tri radne drugarice. Još s vrata kad se pojavio neznanac s torbom alarmi su proradili. Smješkao se i poimenično ih pozdravljao. Nakon toga kimnuh glavom u znak pozdrava.
„Evo imam gel, za tri do pet sekundi nestaje bol nakon što se utrlja u bolno mjesto. Austrijski. Šta da vam kažem, znate me, ne bih vam lagao. Eto i moja žena je kupila jedan takav. Dok si reko keks bol nestaje.“
Sjetih se svoje bolne tačke.
„Ne, ne i ne!“, bio sam odlučan ne popustiti nasrtljivom prodavcu.
„Za imunitet. Sirup na bazi meda, peršuna, koprive,.. nabrajao je sastojke sve hranljivije i zdravije. Za mjesec dana slobodno izvadite krv i rezultati će Vam sve najbolje reći. Sitnica, petnaest maraka. Moja žena vazda kuburi sa slabom krvnom slikom. Evo uzima ga svaki dan mjesec i po dana. Eto ja garantujem.“
„Koji je danas datum?“, upitah.
„Četrnaesti“, ko iz topa opali kostimirani prodavac.
„Ih, uz taj datum nikako ne ide petnaest maraka. Da si samo došao dan-dva kasnije. Ovako“, nevoljko se uključih.
„Pa to nije toliko skupo, sitnica.“
„Znam, ali ja sam jutros jednog dvaest minuta gledo kako jede sendvič“, priznadoh pognute glave, „a plata koja bi trebala biti petnaestog u zadnje vrijeme redovno kasni“.
Pogled mi skliznu na torbu prepunu preparata svih fela. Jedan mi zape za oko.
„Pošto Vajkrem?“, upitah.
„Nije to Vajkrem, to je specijalni melem za skidanje sunčevih fleka sa lica, četrnaest maraka. To ti najbolje može potvrditi moja žena. Uzela jednu, još jednu naručila za dajdžinicu. Godinama je to sa mukom prikrivala, ostale od trudnoće, poslije od sunca se još proširile. Eno ko rukom odnešeno.“
„Jel vidiš, meni se samo hrana priviđa. Džaba nudiš ne mogu zatvoriti finansijsku konstrukciju“, blago se zarumenih.
„Imam magičnu krpu, garantovano traje četri mjeseca. Deset maraka.Skida mrlje i fleke samo tako. Samo se ispere u toploj vodi sa malo deterdženta. Jedna strana je grublja, a ovom finom samo izglancaš. Prošli put u Gimnaziji sam prodao samo jednu. Danas deset komada. Moja žena kad je jednom probala ovu krpu, za druge se ne vata. Kaže nema bolje. Evo ti njen telefon, nazovi pa pripitaj“, ispruži mi telefon.
„Neka, neka. Pusti ženu nek radi svoj posao, nego kazuj šta još imaš pa da bježim“, bio sam već pomalo nestrpljiv.
„Pojas za skidanje sala sa stomaka. Odgovara za sve veličine.“
„Koliko?“, kolegica nestrpljivo zaiska cijenu.
„Šesnaest maraka. Ovaki na zapadu su doskora bili 30 evra. Moja žena je nakon svakog poroda nosila ovakav pojas. Može da se nosi i u šetnju, neškodljiv je, izvlači vodu iz organizma.“
„Daj, jedan“, kolegica ispruži novac sa dvije novčanice od po deset maraka.
„Evo i krpa i sve za dvaest maraka“, snalažljivi prodavac bio je veoma praktičan.
„Daj meni jedan taj melem za pjege“, poruči kolegica, „ uvijek mi se zimi pojave ispod nosa“.
„Ljiljo, uzmi magičnu krpu. Prvo grubom stranom istrljaš, a onda finom izglancaš. Jeftinije ti je.“
Ona prva još uvijek je zbunjeno gledala u pojas i magičnu krpu.
„Šta će mi krpa, trebalo je da kupim još hljeb kad pođem s posla, ovako ostadoh bez banke. Zorice treba li tebi krpa, samo pet maraka za tebe“, žalila je za predviđenim kusurom.
„Ma šta će ti hljeb kad kupuješ pojas. Nego ti svoga Talijana uz sebe pa ga pojasom pritegni uz sebe. Neće njemu pasti hljeba na pamet, a djeca su ionako u bijelom svijetu.“
„Nego momak pakuj te stvari i pravac kući. Koliko vidim ti si sa ženom već toliko nastrado da se već pitam na šta jadna liči kad joj sva ta medicina treba”.
“Na”, ispružim mu novčanicu sa pet maraka, „nek ti se nađe. Vidim ja da ima i težih slučajeva i od mene“.
Toga dana bih zatečen u susjednoj kancelariji koju su koristile moje tri radne drugarice. Još s vrata kad se pojavio neznanac s torbom alarmi su proradili. Smješkao se i poimenično ih pozdravljao. Nakon toga kimnuh glavom u znak pozdrava.
„Evo imam gel, za tri do pet sekundi nestaje bol nakon što se utrlja u bolno mjesto. Austrijski. Šta da vam kažem, znate me, ne bih vam lagao. Eto i moja žena je kupila jedan takav. Dok si reko keks bol nestaje.“
Sjetih se svoje bolne tačke.
„Ne, ne i ne!“, bio sam odlučan ne popustiti nasrtljivom prodavcu.
„Za imunitet. Sirup na bazi meda, peršuna, koprive,.. nabrajao je sastojke sve hranljivije i zdravije. Za mjesec dana slobodno izvadite krv i rezultati će Vam sve najbolje reći. Sitnica, petnaest maraka. Moja žena vazda kuburi sa slabom krvnom slikom. Evo uzima ga svaki dan mjesec i po dana. Eto ja garantujem.“
„Koji je danas datum?“, upitah.
„Četrnaesti“, ko iz topa opali kostimirani prodavac.
„Ih, uz taj datum nikako ne ide petnaest maraka. Da si samo došao dan-dva kasnije. Ovako“, nevoljko se uključih.
„Pa to nije toliko skupo, sitnica.“
„Znam, ali ja sam jutros jednog dvaest minuta gledo kako jede sendvič“, priznadoh pognute glave, „a plata koja bi trebala biti petnaestog u zadnje vrijeme redovno kasni“.
Pogled mi skliznu na torbu prepunu preparata svih fela. Jedan mi zape za oko.
„Pošto Vajkrem?“, upitah.
„Nije to Vajkrem, to je specijalni melem za skidanje sunčevih fleka sa lica, četrnaest maraka. To ti najbolje može potvrditi moja žena. Uzela jednu, još jednu naručila za dajdžinicu. Godinama je to sa mukom prikrivala, ostale od trudnoće, poslije od sunca se još proširile. Eno ko rukom odnešeno.“
„Jel vidiš, meni se samo hrana priviđa. Džaba nudiš ne mogu zatvoriti finansijsku konstrukciju“, blago se zarumenih.
„Imam magičnu krpu, garantovano traje četri mjeseca. Deset maraka.Skida mrlje i fleke samo tako. Samo se ispere u toploj vodi sa malo deterdženta. Jedna strana je grublja, a ovom finom samo izglancaš. Prošli put u Gimnaziji sam prodao samo jednu. Danas deset komada. Moja žena kad je jednom probala ovu krpu, za druge se ne vata. Kaže nema bolje. Evo ti njen telefon, nazovi pa pripitaj“, ispruži mi telefon.
„Neka, neka. Pusti ženu nek radi svoj posao, nego kazuj šta još imaš pa da bježim“, bio sam već pomalo nestrpljiv.
„Pojas za skidanje sala sa stomaka. Odgovara za sve veličine.“
„Koliko?“, kolegica nestrpljivo zaiska cijenu.
„Šesnaest maraka. Ovaki na zapadu su doskora bili 30 evra. Moja žena je nakon svakog poroda nosila ovakav pojas. Može da se nosi i u šetnju, neškodljiv je, izvlači vodu iz organizma.“
„Daj, jedan“, kolegica ispruži novac sa dvije novčanice od po deset maraka.
„Evo i krpa i sve za dvaest maraka“, snalažljivi prodavac bio je veoma praktičan.
„Daj meni jedan taj melem za pjege“, poruči kolegica, „ uvijek mi se zimi pojave ispod nosa“.
„Ljiljo, uzmi magičnu krpu. Prvo grubom stranom istrljaš, a onda finom izglancaš. Jeftinije ti je.“
Ona prva još uvijek je zbunjeno gledala u pojas i magičnu krpu.
„Šta će mi krpa, trebalo je da kupim još hljeb kad pođem s posla, ovako ostadoh bez banke. Zorice treba li tebi krpa, samo pet maraka za tebe“, žalila je za predviđenim kusurom.
„Ma šta će ti hljeb kad kupuješ pojas. Nego ti svoga Talijana uz sebe pa ga pojasom pritegni uz sebe. Neće njemu pasti hljeba na pamet, a djeca su ionako u bijelom svijetu.“
„Nego momak pakuj te stvari i pravac kući. Koliko vidim ti si sa ženom već toliko nastrado da se već pitam na šta jadna liči kad joj sva ta medicina treba”.
“Na”, ispružim mu novčanicu sa pet maraka, „nek ti se nađe. Vidim ja da ima i težih slučajeva i od mene“.
[ Priče iz Desetog sela
]
16 Mart, 2013 22:56
Mjesec je naizgled nedjeljiva činjenica, ali tako nije mislio Sabahudin. Mjesec je za njega počinjao petnaestog. Tada bi sve oživljavalo. Nakratko bi izmamio osmijeh i na licu njegove žene Azemine vječito neraspoložene i nezadovoljne. Iako rijetki osmjesi na njenom kao kruna namrgođenom licu bili su mu dragi.
Istoga dana plaćali su sve račune s čistom namjerom da saznaju šta im je preostalo i nekako se uvijek nadajući da će nekim čudom ostati dovoljno do sledeće plate. Ali takvo čudo nije se događalo. Za njega je bilo potrebno da se dogodi revolucija, ali revolucionari su se grijali u svojim toplim stanovima. Azeminin i Sabahudinov stan pored nemaštine nije ni zima napuštala.
Da bi se koliko toliko zagrijala do muževa povratka sa posla po nekoliko puta je usisavala već čisti iznajmljeni stan.
Sa ostatkom novca jedva su sastavljali do kraja mjeseca. Nakon plaćenih računa i režija ne bi im mnogo preostalo za hranu. Osim hljeba, nešto začina dočekali bi prvi u mjesecu što je bio jasan znak da je do sledeće plate ostalo čitavih pola mjeseca.
Zima je nemilosrdno krckala preostala drva koja su se gotovo topila u peći. Sabahudin je stajao kraj prozora i gledao u snijegom zatrpani Reno 5 koji je žedan mjesecima čekao svojih pet litara kupljenih i ostavljenih ukoliko potreba da se Azemina prebaci do doma zdravlja. Do poroda je ostalo još tri mjeseca.
„Sutra je prvi. Trebao bi stići spisak“, važno saopšti Sabahudin gledajući kroz prozor.
Azemina je sjedila kraj peći i plela jelek od već oporenog džempera koji je dobila prije nekoliko godina od svekrve. Plela bi nekoliko dana, a onda bi iznova oporila već ispleteno i iznova plela isto pletivo. Činila je to da odagna probleme i stalne misli šta da spremi sutra za doručak, ručak ili večeru.
„Kad dođem iz preduzeća napravićemo spisak i idemo u nabavku“, planirao je Sabahudin.
Prvog u mjesecu uslijedila bi podjela bonova za toli obrok. Odavno Sabahudin bonove za toli obrok nije trošio u fabrikom restoranu koji je širio ugodne mirise krugom fabrike. Dobijene bonove nosio je u samoposlugu koja je primala bonove iz njegove fabrike. Spisak radnika bio bi dostavljen u samoposlugu gdje je bilo dovoljno samo pokazati ličnu kartu. Iako je gradić bio mali i u njemu su svi znali jedni druge, kasirka je insistirala na pokazivanju lične karte.
„Sve je kako ti kažeš, ali ličnu kartu na sunce“, kasirka je bila zadovoljna i tom jedinom mogućnošću da bude velika pa makar samo prvog u mjesecu.
Sabahudin je ubjeđivao sebe i druge kako mu doručak ne leži, bolje se osjeća kako ne jede u restoranu pravdajući svoje osustvo iz istog. Supruzi nije ništa ni objašnjavao. Sve joj je bilo jasno.
Nije želio biti dosadan niti se raspitivao oko bonova, ali svim svojim bićem osluškivao bi reakcije svih onih koji su izlazili iz uprave. Posebno je pripažavao na Senu koja je uvijek imala najtačnije informacije.
„Seno, jel stig‘o spisak?“, dobacivali bi radnici za njom dok se raskopčana mantila kretala krugom.
„Stig‘o, stig‘o, samo za Limburg mjesec“, smijala se dok je idući krugom njihala kukovima i mamila poglede dežurnih šereta.
„Ja bi‘ Seno i taj mjesec saček‘o, samo kada bi ti mene turila na taj spisak“.
„Samo ti čekaj vesela ti majka“.
„‘Ajmo mi na burek dok bonovi ne dođu“, pozva Rade Sabahudina stavivši mu ruku na rame.
Sabahudin izbjegnu ruku tako što spusti glavu te se izmače.
„Neka Rade, ja obviko bez doručka, a i nisam nešto gladan“, gladio se Sabahudin po stomaku.
„Ako. Ja odo‘. Vidimo se.“
Ipak pred kraj radnog vremena kad je već Sabahudin bio siguran da neće „proći“ bonovi prostruja vijest prijatna vijest.
„Proš‘o spisak.“
Odahnu Sabahudin. Teret pretežak kliznu niz pleća.Oni radnici koji su se hranili u restoranu dizali su bonove. Sabahudin je bio na onom spisku koji je svoje bonove trošio u samoposluzi i koji je nošen iz personalnog.
Nošen vjetrom dobrih vijesti Sabahudun je brzo zamicao uz strmu kaldrmom popločanu ulicu Skendera Kulenovića na čijem samom kraju je bio njegov iznajmljeni stan. Hladan stan.
Nije njega toliko pogađao taj hladni stan koliko Azeminin hladni optužujući pogled kako je sebi već dugo predbacivao. Stoga bi nastojao kada bi se sastavljao taj mali bijedni spisak obavezno u njega ubaci nešto što je Azemina voljela. Rahatlokum ili kesten pire.
„Zdravo Azemina“, pozdravi s vrata.
„Zdravo. Jel proš‘o?“, otpozdravi Azemina i upita.
„Jašta. Ja se odma‘ džade ufatio i kući raspalio“, nastavi Sabahudin tražeći i najmanji tračak osmjeha na Azemininom licu. Stao je iza nje, obema je rukama obgrlio i ljubio u kosu. Dlanovima je obgrlio njen okrupnjali stomak.
„Jel‘ mali nemiran danas?“
„Jašta, sav me istrga“, malo bolje volje dogovori Azemina.
Od uzbuđenja nije ni pomislio na ručak.
„Spemila sam ti kajganu, jedi dok je vruća“, opomenu ga Azemina, „moram mu na spisak dodati bar dvoje čarape“, pomisli vidjevši mu iscjepane čarape iz kojih je virio veliki prst.
„Dok ja jedem da mi spisak napravimo. Donio sam i kartonsku kutiju da lakše kući donesem stvari“, sjedajući za sto prozbori Sabahudin, „samo nemoj rahat lokum da zaboraviš. Najvolim kad zajedno malo zasladimo uz televiziju“, lagao je jer ga nije nimalo volio, ali zbog nje bi uzeo parče da je odobrovolji.
Spisak stvarnih potreba bio je mnogo širi od onog što je skromni topli obrok mogao priuštiti. I mnoge skrivene želje ostale su i dalje samo želje. Skrivene u dubokim uzdasima kad se pogase sva svjetla i kad osim njih i snova u sobi ne preostane ništa drugo do potajne želje zapisane negdje na krajičku usana maskiranim u blaženi osmjeh.
Azemina se otežano kretala držaći za ruku svog Sabahudina koji je kročio obazrivo strijepeći za svaki korak svoje voljene koja je tog proljeća na svijet trebalo da donose novi život.
Samoposluga je bila krcata robom. Na svakom koraku, na dohvat ruke je bilo sve ono što nisu mogli priuštiti osim u snu. Ipak u korpi se već nalazio paket pasulja, vrećica makarona, rezanaca, tuce jaja, ulje. Mlijeko, šećer, dvadeset deka kafe. Rinfuz kobasice, krompir, luka crvena, brašna za zapršku. Grašak, riblji štapići, još neke sitnice, krišom ubačen par čarapa i rahat lokum za zasladiti. Sve vrijeme su precizno računali da ne probiju računom zarađeni topli obrok.
Red pred kasom bio je dugačak, ali oni nisu žurili.
„Pustite gospodina s trudnicom“, dobaci kasirci neko iz reda.
„Hvala“, ponavljala je skrušeno kao da se izvinjavala ostalim kupcima u redu Azemina dok se probijala do kase.
Kasirka je redom izbacivala iz korpe. Pasulj, ulje, šampon, krompir, luk, neke sitnice, čarape muške i rahat lokum.
„Osamdeset pet maraka sve“, glasno podviknu.
„Mi smo na bonove iz fabrike“, zbunjeno Sabahudin procijedi da ga ne čuju ostali iz reda.
Azemina je već prebacivala kupljene stvari iz korpe u kartonsku kutiju.
„Kakve bonove. Nema nikakvih bonova. Niko nam nije dostavio spisak. Ja sam od dva ovdje“, nije se dala zbuniti kasirka.
„Ali kako? Kako nije stigao spisak? Nama javili oko jedan da je proš‘o spisak“.
„Lijepo kažem da spisak nije stig‘o. Ili vadi pare pa plati ili produži dalje, nemam se ja kad s tobom raspravljati“, kasirka je pokazivala svoju neljubaznost u punom svjetlu.
„Idemo Azemina“, rukama uhvati suprugu za rame i lagano je pomjeri ka vratima.
„Gospodine vaša kutija“, za njima dobaci kasirka.
„Neka, lako ćemo mi bez nje“, oborene glave odgovori Sabahudin.
Sporim i teškim koracima stigli su do stana. Ćutke su se povukli na spavanje. Spisak svega onog što im je trebalo daleko je nadmašio spisak poniženja. Dok je hladna soba ispunjena dubokim uzdasima tonula u prividan san, revolucionari su još duboko u noć slavili svoje pobjede. Poraze niko nije slavio. Jednostavno bilo ih je previše.
Istoga dana plaćali su sve račune s čistom namjerom da saznaju šta im je preostalo i nekako se uvijek nadajući da će nekim čudom ostati dovoljno do sledeće plate. Ali takvo čudo nije se događalo. Za njega je bilo potrebno da se dogodi revolucija, ali revolucionari su se grijali u svojim toplim stanovima. Azeminin i Sabahudinov stan pored nemaštine nije ni zima napuštala.
Da bi se koliko toliko zagrijala do muževa povratka sa posla po nekoliko puta je usisavala već čisti iznajmljeni stan.
Sa ostatkom novca jedva su sastavljali do kraja mjeseca. Nakon plaćenih računa i režija ne bi im mnogo preostalo za hranu. Osim hljeba, nešto začina dočekali bi prvi u mjesecu što je bio jasan znak da je do sledeće plate ostalo čitavih pola mjeseca.
Zima je nemilosrdno krckala preostala drva koja su se gotovo topila u peći. Sabahudin je stajao kraj prozora i gledao u snijegom zatrpani Reno 5 koji je žedan mjesecima čekao svojih pet litara kupljenih i ostavljenih ukoliko potreba da se Azemina prebaci do doma zdravlja. Do poroda je ostalo još tri mjeseca.
„Sutra je prvi. Trebao bi stići spisak“, važno saopšti Sabahudin gledajući kroz prozor.
Azemina je sjedila kraj peći i plela jelek od već oporenog džempera koji je dobila prije nekoliko godina od svekrve. Plela bi nekoliko dana, a onda bi iznova oporila već ispleteno i iznova plela isto pletivo. Činila je to da odagna probleme i stalne misli šta da spremi sutra za doručak, ručak ili večeru.
„Kad dođem iz preduzeća napravićemo spisak i idemo u nabavku“, planirao je Sabahudin.
Prvog u mjesecu uslijedila bi podjela bonova za toli obrok. Odavno Sabahudin bonove za toli obrok nije trošio u fabrikom restoranu koji je širio ugodne mirise krugom fabrike. Dobijene bonove nosio je u samoposlugu koja je primala bonove iz njegove fabrike. Spisak radnika bio bi dostavljen u samoposlugu gdje je bilo dovoljno samo pokazati ličnu kartu. Iako je gradić bio mali i u njemu su svi znali jedni druge, kasirka je insistirala na pokazivanju lične karte.
„Sve je kako ti kažeš, ali ličnu kartu na sunce“, kasirka je bila zadovoljna i tom jedinom mogućnošću da bude velika pa makar samo prvog u mjesecu.
Sabahudin je ubjeđivao sebe i druge kako mu doručak ne leži, bolje se osjeća kako ne jede u restoranu pravdajući svoje osustvo iz istog. Supruzi nije ništa ni objašnjavao. Sve joj je bilo jasno.
Nije želio biti dosadan niti se raspitivao oko bonova, ali svim svojim bićem osluškivao bi reakcije svih onih koji su izlazili iz uprave. Posebno je pripažavao na Senu koja je uvijek imala najtačnije informacije.
„Seno, jel stig‘o spisak?“, dobacivali bi radnici za njom dok se raskopčana mantila kretala krugom.
„Stig‘o, stig‘o, samo za Limburg mjesec“, smijala se dok je idući krugom njihala kukovima i mamila poglede dežurnih šereta.
„Ja bi‘ Seno i taj mjesec saček‘o, samo kada bi ti mene turila na taj spisak“.
„Samo ti čekaj vesela ti majka“.
„‘Ajmo mi na burek dok bonovi ne dođu“, pozva Rade Sabahudina stavivši mu ruku na rame.
Sabahudin izbjegnu ruku tako što spusti glavu te se izmače.
„Neka Rade, ja obviko bez doručka, a i nisam nešto gladan“, gladio se Sabahudin po stomaku.
„Ako. Ja odo‘. Vidimo se.“
Ipak pred kraj radnog vremena kad je već Sabahudin bio siguran da neće „proći“ bonovi prostruja vijest prijatna vijest.
„Proš‘o spisak.“
Odahnu Sabahudin. Teret pretežak kliznu niz pleća.Oni radnici koji su se hranili u restoranu dizali su bonove. Sabahudin je bio na onom spisku koji je svoje bonove trošio u samoposluzi i koji je nošen iz personalnog.
Nošen vjetrom dobrih vijesti Sabahudun je brzo zamicao uz strmu kaldrmom popločanu ulicu Skendera Kulenovića na čijem samom kraju je bio njegov iznajmljeni stan. Hladan stan.
Nije njega toliko pogađao taj hladni stan koliko Azeminin hladni optužujući pogled kako je sebi već dugo predbacivao. Stoga bi nastojao kada bi se sastavljao taj mali bijedni spisak obavezno u njega ubaci nešto što je Azemina voljela. Rahatlokum ili kesten pire.
„Zdravo Azemina“, pozdravi s vrata.
„Zdravo. Jel proš‘o?“, otpozdravi Azemina i upita.
„Jašta. Ja se odma‘ džade ufatio i kući raspalio“, nastavi Sabahudin tražeći i najmanji tračak osmjeha na Azemininom licu. Stao je iza nje, obema je rukama obgrlio i ljubio u kosu. Dlanovima je obgrlio njen okrupnjali stomak.
„Jel‘ mali nemiran danas?“
„Jašta, sav me istrga“, malo bolje volje dogovori Azemina.
Od uzbuđenja nije ni pomislio na ručak.
„Spemila sam ti kajganu, jedi dok je vruća“, opomenu ga Azemina, „moram mu na spisak dodati bar dvoje čarape“, pomisli vidjevši mu iscjepane čarape iz kojih je virio veliki prst.
„Dok ja jedem da mi spisak napravimo. Donio sam i kartonsku kutiju da lakše kući donesem stvari“, sjedajući za sto prozbori Sabahudin, „samo nemoj rahat lokum da zaboraviš. Najvolim kad zajedno malo zasladimo uz televiziju“, lagao je jer ga nije nimalo volio, ali zbog nje bi uzeo parče da je odobrovolji.
Spisak stvarnih potreba bio je mnogo širi od onog što je skromni topli obrok mogao priuštiti. I mnoge skrivene želje ostale su i dalje samo želje. Skrivene u dubokim uzdasima kad se pogase sva svjetla i kad osim njih i snova u sobi ne preostane ništa drugo do potajne želje zapisane negdje na krajičku usana maskiranim u blaženi osmjeh.
Azemina se otežano kretala držaći za ruku svog Sabahudina koji je kročio obazrivo strijepeći za svaki korak svoje voljene koja je tog proljeća na svijet trebalo da donose novi život.
Samoposluga je bila krcata robom. Na svakom koraku, na dohvat ruke je bilo sve ono što nisu mogli priuštiti osim u snu. Ipak u korpi se već nalazio paket pasulja, vrećica makarona, rezanaca, tuce jaja, ulje. Mlijeko, šećer, dvadeset deka kafe. Rinfuz kobasice, krompir, luka crvena, brašna za zapršku. Grašak, riblji štapići, još neke sitnice, krišom ubačen par čarapa i rahat lokum za zasladiti. Sve vrijeme su precizno računali da ne probiju računom zarađeni topli obrok.
Red pred kasom bio je dugačak, ali oni nisu žurili.
„Pustite gospodina s trudnicom“, dobaci kasirci neko iz reda.
„Hvala“, ponavljala je skrušeno kao da se izvinjavala ostalim kupcima u redu Azemina dok se probijala do kase.
Kasirka je redom izbacivala iz korpe. Pasulj, ulje, šampon, krompir, luk, neke sitnice, čarape muške i rahat lokum.
„Osamdeset pet maraka sve“, glasno podviknu.
„Mi smo na bonove iz fabrike“, zbunjeno Sabahudin procijedi da ga ne čuju ostali iz reda.
Azemina je već prebacivala kupljene stvari iz korpe u kartonsku kutiju.
„Kakve bonove. Nema nikakvih bonova. Niko nam nije dostavio spisak. Ja sam od dva ovdje“, nije se dala zbuniti kasirka.
„Ali kako? Kako nije stigao spisak? Nama javili oko jedan da je proš‘o spisak“.
„Lijepo kažem da spisak nije stig‘o. Ili vadi pare pa plati ili produži dalje, nemam se ja kad s tobom raspravljati“, kasirka je pokazivala svoju neljubaznost u punom svjetlu.
„Idemo Azemina“, rukama uhvati suprugu za rame i lagano je pomjeri ka vratima.
„Gospodine vaša kutija“, za njima dobaci kasirka.
„Neka, lako ćemo mi bez nje“, oborene glave odgovori Sabahudin.
Sporim i teškim koracima stigli su do stana. Ćutke su se povukli na spavanje. Spisak svega onog što im je trebalo daleko je nadmašio spisak poniženja. Dok je hladna soba ispunjena dubokim uzdasima tonula u prividan san, revolucionari su još duboko u noć slavili svoje pobjede. Poraze niko nije slavio. Jednostavno bilo ih je previše.
[ Priče iz vremena kad su cvjetale tikve
]
28 Januar, 2013 14:06
Moj kulturni život u jednom momentu nasukao se u Domu kulture u selu Barice kod Donjeg Vakufa. Bilo je to devedesetih godina prošlog vijeka. Trebalo mi je nekoliko dana da se priviknem na hladne i nepoznate zidove Doma u kojemu odavno nije gostovala ni kulturna pomisao. O kulturi da ne govorimo.
U momentima kad su se sva moja kulturna dešavanja odnosila na popunjavanje intervala između obroka i povremene straže pokušavao sam da sažvaćem Tomas Mana. Nije išlo. Stari žilavi Tomas popuštao je pred navalom ispraznih momenata. Nije bilo predviđeno ni uputno da previše mislim. Obezbijeđeni obroci, spiskovi straže i smjene. Sve je bilo propisano. Kaloričnost i kvaliteta obroka takođe trebala je da podliježe propisima, ali desilo se nekako da je taj segment prećutno izbjegavan kao i moj odlazak na odmor kući.
Dokolica je ostavljala dovoljno vremena da mislim o svom životu koji je naoružan prkosio ludosti devedesetih godina. Ponekad bih se izmaknuo i gledao sebe na straži u tom malom selu na obali Vrbasa za koji nisam znao ni da stoji, postoji i da u njemu obitava jedan Dom kulture. Uzana kotlina stiješnjena između visokih i strmih brda nije pružala mnogo mogućnosti. Svaki slobodni pogled brzo bi umoran stao već na prvim obroncima obraslim kržljavim rastinjem i kamenjem koje bi se otiskivalo i pravilo mnogo veću buku nego je to i bilo potrebno. Nikome to i ne bi upadalo u oči sve dok nisam za doručkom od slana sira i stara hljeba koji smo zalijevali čajem upitao, „da li je ovo kraj svijeta“.
Osjetio sam mnoštvo upitnih pogleda na sebi. Ne znam da li su me dobro razumjeli, ali ja nisam nalazio valjan razlog da bi se iko nastanio u takvoj oblasti. Pri tome sam mislio na sve ono potrebno da se proizvede hrana da ishrani nejač.
Tih dana kada sam izgubio svaku nadu da ću iz te klopke otići kući i umiriti roditelje riječima, „živ sam, dobro je“, a pri tome jedino misleći koliko sam nisku cijenu plaćao tih godina za obrok, odjeću i stan. Samo život založih. Toliko je jeftin bio.
I u takvim uslovima teško je ne pomisliti na onu prostu životnu egzistenciju da je za hljeb potrebno brašna, vode, soli i kvasca. Pod tim se podrazumijevala i sreća da dočekaš da se u rerni ispeče taj mirisni i rumeni oblutak uz koji je bljutavi život lakše mogao da se proguta.
Potpuno onesposobljen i za život nespreman, naoružan dugim cijevima i kratkim dometom stražario sam i stalno vodio borbu sa pitanjem „da li je ovo kraj svijeta“.
Kako to obično u životu i biva ponekad neke stvari na kratko usmjere našu pažnju na druge stvari i odvuku nas od nimalo svijetle sadašnjosti.
„Svaki vojnik dobiće po vreću brašna, pet litara ulja, kutiju praška za veš, nekoliko konzervi hrane, soli, sok u zrnu,...“, prostrujalo je jedinicom.
„U Banja Luci, ima spisak jedinice. Sledovanje može da se digne od ponedeljka,...“, glasilo je.
Pod ceradom Zastavina kamiona kroz kanjon Vrbasa jezdio sam prema Banja Luci. Bilo je hladno. Kiša je padala svu noć. Zajedno sa nama prevozila se i ona memljiva magla koja se nametljivo gurala s nama na kamionu.
Kad smo stigli do Banja Luke saznadoh da je sledovanje u Devišima, nekoliko kilometara dalje od autobusne stanice. Hvatam prevoz do stovarišta.
„Plavšić. Imaš vreću brašna,....“, ponavljao je već naučen spisak neki brko. Ja ih još nisam nosio. Nosio sam pušku, presvlaku, municiju. Nosio sam i brašno i ostalo sledovanje do stanice.
Pokisao.
Ipak stigao na autobus da ponesem svoj mali doprinos iz rata. Majci da ne brine.
„Živ sam, dobro je.“
Oca da umirim. Sijede da potamnim.
„Biće hljeba, dobro je.“
Dotrajali autobus, nosi gužvu koja se tiska da šofer zatvori vrata. Ulazim zadnji. Na vratima sam.
„Dobro je“, kazujem i vozaču.
Rado bih mu rekao za Dom kulture, brašno i ostalo. Šofer se smješka, autobus je tu da kilometre broji. Kondukteru je odmah jasno kako s kartama stoji.
„Dobro je, autobus je pun“, preslaguje svoju torbu, „sreća nema mnogo vojske, vojska ne plaća.“
Šutim. Zadovoljno odbrojavam minute i sekunde, sledovanje nosim.
„Niko me ne čeka“, pomislih, „kako ću sam“.
Na stanici dočekuje me kiša.
„Dobro je, iznenadiću ih sve“, iz boksa autobusa uzimam brašno. Prašak za veš i ulje tu su. Tu je i puška dok na nejaka pleća tovarim, municiju ne brojim. I ona je tu i daje mi do znanja.
„Dobro je i teško je“, znam da nije lako hljeba zaraditi, „samo nek daju, kad su već živote uzeli“.
Od vlage navlažena vreća popušta. Sa ramena se cijepa po pola.
Spade teret, odahnuše leđa.
„Šteta, tek što zaradih prosuh“, nisam se mirio.
Gledao sam nekoliko trenutaka. Dvije pole. Dvije manje vreće brašna gledale su u mene. Ono prosuto stapalo se s mokrim asvaltom. Nestajalo pred mojim očima. Stojim kao pekar pripravnik kome se tijesto razišlo. Bijel i naoružan kao snježni ratnik nemoćno klonuh ramenima. Puška skliznu do lakta.
Kiša je i dalje padala.
„Neka, izborih se s puškom. I s tobom ću“, sagnuh se i pod ruke prihvatih dvije pole, dvije vekne, tek da je kvasca, soli imam, „eto hljeba“, presabrah se i oako zaprćen pođoh dalje.
Nije bilo kako sam zamislio.
Nije bilo špalira, pljeska i tapšanja po ramenu. Nije bilo ni uzbuđenih povika, skandiranja.
„Tako se borci ne dočekuju“, kao da sam čuo glas iza sebe.
Nisam se osvrtao, još čvršće koraknuh i dignuh glavu. Bijeli borac hljeba nosi. U svakoj ruci.
„Živ sam, dobro je“, uzviknuh s praga.
Spazih suze na majčinom licu. Spazih očev pogled kako šmugnu u stranu. Sestra se smijala.
„Dobro je“, otresala je brašno sa vjetrovke.
Opet sam bio zelen. Kako i priliči borcima iz Doma kulture.
Nije to bio kraj svijeta, samo se svijet nakratko sklonio u stranu.
Kiša je padala.
Male barice vode u Baricama pored Doma kulture još kriju tragove zanesenjaka što u vojničkim čizmama plesnim podijem jezde između dvije straže. Devedestih.
[ Priče inspirisane poslom
]
20 Januar, 2013 21:18
Pitaš me gdje sam danas bio. Kad ti kažem da je današnji dan bio čudo. Evo.
Danas je Sveti Jovan. Radili smo i juče. I danas radimo. I danas će Grmeč brojati naše posustale korake dok posrćemo u mokrom i otežalom snijegu koji nam je krojio korake.
Pod nebeskom kapom mnoštvo je čudesa. Neka od njih definitivno to više i nisu. Preda mnom jedno od njih umorno je taložilo godine ispunjene nadom, iščekivanjem i čežnjom. Čudo preda mnom punilo je 48 godina.
„Čuda dugo ne traju“, pomislih, „isprva bude znatiželju, raspaljuju strast, poslije se na njih naviknemo, kao da uopšte nisu čuda.“
Upravo je bilo tako. Pa i svinje sa mnogo kraćim ovozemaljskim stažom sa znatiželjom se zagledaju u novu ogradu tora sve dok se o njega ne očešu, poslije je to još samo jedno dobro.
Bilježila je posjete ta trafostanica. Nije pamtila energiju koju je izdašno godinama darivala selu. Dobro je podnosila sve one gladne i sušne godine. Kiše i oluje. Pamtila je sve one zastakljene poglede golobradih koji su joj sa strahom od greške prilazili, ali i one rutinske pokrete majstora, njihove bezobrane poglede koji se nisu libili da je osmotre sa svih strana. Kao kakvu udavaču sa svim njenim viđenim i skrivenim manama.
Još rumena od stiska snažnih ruku treperila je kao breza.
„Zdravo da si“, pozdravih po navici usamljenu gospođicu u ohoho godinama.
Ta nekoć najljepšu i najokićenija mlada u selu godinama obasipana pažnjom odbijala je od sebe majstore od struke, seoske majstore za svakog kvara. Isprva plaha, gospođica sa rutinom postala je ravnodušna.
Oronula gospođica sa tek rijetkim tragovima negdašnje ljepote hladno mi je otpozdravila.
„Zdravo“.
Gledao sam njeno lice. Iskrzano i ispucalo pamtilo je i bolja vremena.
Ispružih ruku. Vanjski dio dlana ovlaš sklizni niz lice.
Osjetih tugu.
Razbijenu u paramparčad. Na hiljade i milione raspšršenih snova u nepovrat usnulih i netragom zagubljenih tu na uvid svima i nikome.
Nije bilo topline.
Ni hladnoće.
Samo kao čestice sitan pijesak davao mi je do znanja da iza dlana osim nje ima još nešto što opominje.
Kao filma slike minuše majstori. U plavim radnim odijelima što sazdaše ukletu ljepoticu da skamenjena usred njive čeka. Umazani od maltera očima i ždrijelom gutali su zalogaje mirisne salame i domaćeg paradajza.
Bilo je i ljute.
„Valja se zaliti. Red je.“
Bilo je i galame zbog neoprana alata i bezobrazne pjesme golobradih mladića.
Osmica.
Još jedna u nizu do prvog.
Do plate, do novog gradilišta i moranja.
Noktom odvojih jedan kamenčić. Sitan, okrugao. Oguglao od silnog trošenja, susreta, rastanaka. Spustih ga na dlan da ga osmotrim i pregledam kao ljekar na redovnom sistematskom pregledu.
„Hajde. Reci mi bilo šta. Razumjeću te kao čovjek čovjeka“, ponudih mu saradnju a znam da bih bio spreman dati sve da samo zaiskri nekadašnjim žarom, da da znak da zna da sam tu.
„Pričaj mi o njima. Majstorima. Jesu li današnji nalik njima? Kako su se smijali? Pričaj mi ono kada snijeg zatrpa sve tragove i pute. Hajde učni bilo šta za mene, za cijenu ne pitam“, zavapio sam.
„Za nemar nema cijene“, bilo je sve od njega.
Bilo je tako oduvijek. Još uvijek je.
Ponesoh ga sa sobom. Tu u džepu ionako uvijek ima mjesta. Niko neće primjetiti da ga nema ondje gdje je bio svo ovo vrijeme otkad je za malter stasao. Biran, izbiran. Prosijavan.
Tu kod mene u džepu.
Biće miran još neko vrijeme.
Misliću o njemu rijetko. Povremeno. Možda ga osjetim pod prstom kad ih skrijem od hlanih čeljusti zime koja odolijeva.
Sve do onoga dana kada ga čudom ne pronađeš dok budeš jaknu spremala za pranje.
Čudićeš se neko vrijeme.
Kratko.
Sasvim kratko. Sasvim nedovoljno za takvo jedno čudo koje nosim u džepu.
Malo džepno čudo.
Do nekog drugog.
Novog.
Čuda.
Malog čuda za ponijeti.
Onakvog kakvog sam samo ja u stanju pronaći i njemu se čuditi.
Ti ćeš to razumjeti.
Prava čuda nikada to ne prestaju biti.
Ti to najbolje znaš.
Čudo moje.
[ Generalna
]
18 Januar, 2013 20:22
Januara 1873 godine, prvi put u Bosni i Hercegovini počeo je da saobraća voz na relaciji Dobrljin-Novi Grad-Banja luka.
Nekoliko dana prije dolaska voza, gradski telal je obavještavao: "Čuj, narode, čuj i počuj! Za tri dana, u prvu subotu ide šin-defil ili ajsliban iz Novog u Banjaluku, pa ko je za puta-nek se sprema!".
Kao i sve novotarije pojava voza izazvala je iznenađenje, ponekad i strah od snažnog zvižduka lokomotive. Novljane je bunilo i to kaka i zbog čega voz nema našeg imena.
Osluškivali su kako željezničko osoblje, u to vrijeme isključivo stranci nazivaju voz pa su od tuđinskih naziva iskovali svoje: od francuske riječi "šmen d fer" nastade šin-defil, a od njemačke "ajzenban" nastade ajsliban. Stanovnici, oni najstariji, koji pojavom voza nisu vidjeli mogućnost boljeg i bržeg prevoza niti njegovu buduću ulogu nazvaše ga "šejtan araba" što na turskom jeziku znači "đavolja kola", valjda zato što je išao "sam".
Prve lokomotoive tipa "Kraus", na ovoj 110 kilometara dugačkoj pruzi dopremljene su Savom i Unom iz Siska. Njihovo prebacivanje u Novi , sudeći po zapisima, bilo je teško. Teretne dereglije, nosivosti od 150 tona uzvodno su vukli nadničari pomoću konopaca i jarmica idući obalom, po takozvanom , kopitarskom putu. Podsjećali su na burlake sa Volge.
Cijene prevoza bile su visoke pa su se ljudi teško odlučivali na put vozom. Jedno od praviola je glasilo; U putničke vagone ne primaju se paščad". Globe za prekršaje naplaćivale su se u srebru. Brzina voza bila je od 5 do 25 km/čas ali za mnoge ljude i to je bila - velika brzina!
U putopisu francuskog pisca Šarla Irijata koji je krajem 19 vijeka boravio u Novom i opisao između ostalog, trenutak pred polazak voza.
"... Nekoliko vojnika koji žure da stignu u svoje jedinice, žena i sluškinja pravoslavnog sveštenika iz Prijedora, dva veličanstvena muslimanska bega, bogato odjevena veleposjednika, koji naoružani do zuba idu da obiđu svoj posjed, zatim hrvatski apotekar iz Zagreba koji je u Banjaluci otvorio svoju filijalu, to su bili prvi putnici. Mašinovođa je Litvanac i govori nekoliko fracuskih riječi. Veliki je kontrast između industrijskog modernog oblika savremene lokomotive i izgleda osoblja koje sastavlja voz i opslužuje ga. Kondukteri i pratioci voza sa svojim dugim handžarima i ukrštenim starinskim puškama za pojasom, ukrašenim sedefom i srmom unosili su nemir u duše putnika, iako su im otvarali vrata na vagonima. Zaptija, koji zvonom daje znak za polazak voza, sa čitavim arsenalom oružja na trbuhu, više izgleda kao napadač navoz nego što liči na njegovog zaštitnika. Čekajući na polazak voza posmatrao sam kako iza srebrnih vrba, površinom Sane klize velike lađe po obliku nalik dahabijama sa Nila, a vukli su ih ljudi i koji na obali, pomoću konopaca..."
Ovaj putopis je objavljen u Parizu 1902.godine.
Tekst je pozajmljen iz članka "Prvi zvižduk šejtan arabe" objavljenog u Politici, nedjelja 20.januar.1980.godine.
Nekoliko dana prije dolaska voza, gradski telal je obavještavao: "Čuj, narode, čuj i počuj! Za tri dana, u prvu subotu ide šin-defil ili ajsliban iz Novog u Banjaluku, pa ko je za puta-nek se sprema!".
Kao i sve novotarije pojava voza izazvala je iznenađenje, ponekad i strah od snažnog zvižduka lokomotive. Novljane je bunilo i to kaka i zbog čega voz nema našeg imena.
Osluškivali su kako željezničko osoblje, u to vrijeme isključivo stranci nazivaju voz pa su od tuđinskih naziva iskovali svoje: od francuske riječi "šmen d fer" nastade šin-defil, a od njemačke "ajzenban" nastade ajsliban. Stanovnici, oni najstariji, koji pojavom voza nisu vidjeli mogućnost boljeg i bržeg prevoza niti njegovu buduću ulogu nazvaše ga "šejtan araba" što na turskom jeziku znači "đavolja kola", valjda zato što je išao "sam".
Prve lokomotoive tipa "Kraus", na ovoj 110 kilometara dugačkoj pruzi dopremljene su Savom i Unom iz Siska. Njihovo prebacivanje u Novi , sudeći po zapisima, bilo je teško. Teretne dereglije, nosivosti od 150 tona uzvodno su vukli nadničari pomoću konopaca i jarmica idući obalom, po takozvanom , kopitarskom putu. Podsjećali su na burlake sa Volge.
Cijene prevoza bile su visoke pa su se ljudi teško odlučivali na put vozom. Jedno od praviola je glasilo; U putničke vagone ne primaju se paščad". Globe za prekršaje naplaćivale su se u srebru. Brzina voza bila je od 5 do 25 km/čas ali za mnoge ljude i to je bila - velika brzina!
U putopisu francuskog pisca Šarla Irijata koji je krajem 19 vijeka boravio u Novom i opisao između ostalog, trenutak pred polazak voza.
"... Nekoliko vojnika koji žure da stignu u svoje jedinice, žena i sluškinja pravoslavnog sveštenika iz Prijedora, dva veličanstvena muslimanska bega, bogato odjevena veleposjednika, koji naoružani do zuba idu da obiđu svoj posjed, zatim hrvatski apotekar iz Zagreba koji je u Banjaluci otvorio svoju filijalu, to su bili prvi putnici. Mašinovođa je Litvanac i govori nekoliko fracuskih riječi. Veliki je kontrast između industrijskog modernog oblika savremene lokomotive i izgleda osoblja koje sastavlja voz i opslužuje ga. Kondukteri i pratioci voza sa svojim dugim handžarima i ukrštenim starinskim puškama za pojasom, ukrašenim sedefom i srmom unosili su nemir u duše putnika, iako su im otvarali vrata na vagonima. Zaptija, koji zvonom daje znak za polazak voza, sa čitavim arsenalom oružja na trbuhu, više izgleda kao napadač navoz nego što liči na njegovog zaštitnika. Čekajući na polazak voza posmatrao sam kako iza srebrnih vrba, površinom Sane klize velike lađe po obliku nalik dahabijama sa Nila, a vukli su ih ljudi i koji na obali, pomoću konopaca..."
Ovaj putopis je objavljen u Parizu 1902.godine.
Tekst je pozajmljen iz članka "Prvi zvižduk šejtan arabe" objavljenog u Politici, nedjelja 20.januar.1980.godine.
[ Šta štampa štampa
]
11 Januar, 2013 14:27
Sa(m)o Tome i Principe i Šeik i još ponešto
Nekoliko vijesti na koje nisam ostao imun.
Prvi šeik i princ prestolonaslednik Ujedinjenih Arapskih Emirata Muhamed bin Zajed al Nahjan proteklih dana bio je gost Srbije. Šeik odavno naviknut na bušotine bio je prijatno iznenađen našim bušotinama - rupama bez dna.
Afrička država Sao Tome i Principe poništila je odluku o priznavanju jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova. Mnogo je toga već rečeno u samom imenu ove države.
Na sastanku predstavnika Koordinacionog tijela za Bujanovac, Preševo i Medveđu i lidera albanskih partija s juga Srbije nije postignut dogovor o spornom spomeniku pripadnicima Oslobodilačke vojske Preševa, Bujanovca i Medveđe (OVPBM) u Preševu, ali je dogovoreno da se razgovori nastave. Eto i nama se posrećilo da kao vođu imamo lidera i stručnjaka iz te oblasti.
Zelena je boja koja će u 2013. inspirisati svijet mode, dekoracije, ljepote, ali i cvjećare, gastronomske stručnjake i sva preduzeća koja su u vezi sa potrošnjom. Rado bi i sami pristupili trendu da već odavno nismo u crvenom.
[ Generalna
]
09 Januar, 2013 16:52
Nisam se jutros umio na rijeci
Nisam se jutros umio na rijeci.
Ni sunce se jutros nije pojavilo. Rosa je ostala nedorečena u kiši što je svu noć sipila. Pa zašto onda stalno mislim na broj jedanaest koji nisam ispisao na oblaku koji se jutros spustio na moje tjeme.
Nemam čekić, dlijeto ni kamen. Nemam ni krčag bakarno zemljane boje koji bih razbio ako bih i katkad pošao. Reći će neki da nije u redu. Složio bih se s njima, ali.
Sanjao sam pobjedu.
Nikoga porazili nismo. Pobijedili smo sebe najjačim oružjem.
Zastave i to kakave parale su nebo. Velike bijele pelene, zastave najsnažnije. Pobjedničke. Suze su mi tekle dok gledao sam kako škole zuje. Kao košnice dok čekaju da se prospe sav onaj smijeh po dvorištu i dok se kotrlja kao lopta, a za njim zajapurena lica.
Sanjao sam kupalište u vrbaku i mnoštvo kuštravih pecaroša oboružanih pecaljkama svih fela a jednostavnih. Štap, udica, nešto najlona i sunce na drugom kraju. Presijava se površina mirne rijeke dok ruke plivača kroje talase. Modela bezbroj dok rijeka ta stara švalja brzim pokretima vezuje pokidane niti i najjljepše tkanine tka. Od osmjeha, sunca. Od riba i riječnog raka. Krojača po vokaciji, a sebičnjaka po naraciji koji čini sve da se šav ne prepoznaje.
Ah, da. Sanjao sam gljive. Bijele koje uzbiram dok čujem pjesmu kopača koju ni jutarnje sunce ne opeče. Isprekidani žamor i mnoštvo smjeha. Miris pite, neoguljena krastavca i orošena flaša vode koja krijepi. Veliki stolnjak, ručno vežen. Dok gljive ubiram na usnama onaj slankasti ukus i miris gljive pečene na plehu vodi me starim utabanim stazama koje nekoć s Boškom pohodih.
Eh, da je Boško sad živ.
Čini se da bih opet bio spreman da upregnem sebe u zapregu što teret prevozi. Ni prijeteći pucanj biča iznad glave ne bi otjerao sve one oblake koje ispunismo maštom i riječima. Nažalost nezebilježenim nikad i nigdje do u oblake koji odjezdiše negdje, nekoj drugoj mladosti koja još uvijek mašta i piški u prašinu.
Jastuk je upio prvu suzu.
Nije na tome stalo. Bujice i potoci suza oticali su kroz zatvorene prozore i vrata. Ni pjev ptica nije bio dovoljan da utiša bučne slapove koje tvorih i stvorih. Bio sam bijesan što mi rosa skrivena u kiši nije odnijela svu prašinu nakupljenu u duši.
Nisam se stoga jutros umio na rijeci.
Biste li vi? Bar praćkom odapeli za neznancem koji čizmom zgazi zlatnu prašinu kao brašno sitnu koju još juče mijenjasmo za daleke zemlje gdje smo tek trebali stići. A nismo. Nismo ni zbog Unisova bicikla koji ostade zauvijek naslonjen uz zid kao da čeka da izbiješ pored trafostanice sa kao jabuka mirisnim osmijehom.
Da je samo Boško živ. Ja ne znam da bih sad uopšte i pisao. Još bi Božić slavili, njegov rođendan. Ovako još samo mogu da se umijem na rijeci. Da u dlan rijeku zahvatim, dospem suzu. Na vodenici sameljem sve ono što nikad progutati neću.
Nisam se jutros umio na rijeci.
Ni sunce se jutros nije pojavilo. Rosa je ostala nedorečena u kiši što je svu noć sipila. Pa zašto onda stalno mislim na broj jedanaest koji nisam ispisao na oblaku koji se jutros spustio na moje tjeme.
Nemam čekić, dlijeto ni kamen. Nemam ni krčag bakarno zemljane boje koji bih razbio ako bih i katkad pošao. Reći će neki da nije u redu. Složio bih se s njima, ali.
Sanjao sam pobjedu.
Nikoga porazili nismo. Pobijedili smo sebe najjačim oružjem.
Zastave i to kakave parale su nebo. Velike bijele pelene, zastave najsnažnije. Pobjedničke. Suze su mi tekle dok gledao sam kako škole zuje. Kao košnice dok čekaju da se prospe sav onaj smijeh po dvorištu i dok se kotrlja kao lopta, a za njim zajapurena lica.
Sanjao sam kupalište u vrbaku i mnoštvo kuštravih pecaroša oboružanih pecaljkama svih fela a jednostavnih. Štap, udica, nešto najlona i sunce na drugom kraju. Presijava se površina mirne rijeke dok ruke plivača kroje talase. Modela bezbroj dok rijeka ta stara švalja brzim pokretima vezuje pokidane niti i najjljepše tkanine tka. Od osmjeha, sunca. Od riba i riječnog raka. Krojača po vokaciji, a sebičnjaka po naraciji koji čini sve da se šav ne prepoznaje.
Ah, da. Sanjao sam gljive. Bijele koje uzbiram dok čujem pjesmu kopača koju ni jutarnje sunce ne opeče. Isprekidani žamor i mnoštvo smjeha. Miris pite, neoguljena krastavca i orošena flaša vode koja krijepi. Veliki stolnjak, ručno vežen. Dok gljive ubiram na usnama onaj slankasti ukus i miris gljive pečene na plehu vodi me starim utabanim stazama koje nekoć s Boškom pohodih.
Eh, da je Boško sad živ.
Čini se da bih opet bio spreman da upregnem sebe u zapregu što teret prevozi. Ni prijeteći pucanj biča iznad glave ne bi otjerao sve one oblake koje ispunismo maštom i riječima. Nažalost nezebilježenim nikad i nigdje do u oblake koji odjezdiše negdje, nekoj drugoj mladosti koja još uvijek mašta i piški u prašinu.
Jastuk je upio prvu suzu.
Nije na tome stalo. Bujice i potoci suza oticali su kroz zatvorene prozore i vrata. Ni pjev ptica nije bio dovoljan da utiša bučne slapove koje tvorih i stvorih. Bio sam bijesan što mi rosa skrivena u kiši nije odnijela svu prašinu nakupljenu u duši.
Nisam se stoga jutros umio na rijeci.
Biste li vi? Bar praćkom odapeli za neznancem koji čizmom zgazi zlatnu prašinu kao brašno sitnu koju još juče mijenjasmo za daleke zemlje gdje smo tek trebali stići. A nismo. Nismo ni zbog Unisova bicikla koji ostade zauvijek naslonjen uz zid kao da čeka da izbiješ pored trafostanice sa kao jabuka mirisnim osmijehom.
Da je samo Boško živ. Ja ne znam da bih sad uopšte i pisao. Još bi Božić slavili, njegov rođendan. Ovako još samo mogu da se umijem na rijeci. Da u dlan rijeku zahvatim, dospem suzu. Na vodenici sameljem sve ono što nikad progutati neću.
Nisam se jutros umio na rijeci.
[ Generalna
]
05 Januar, 2013 05:59
Budim se. Pružam ruku i u mraku napipavam svoju dnevnu masku. Zaista može čovjek olako da pomisli kakve veze ima, dnevna ili noćna. Sve maske su iste.
Nije baš sve tako lako po sistemu crno – bijelo, noć – dan.
Evo na primjer ta dnevna maska, liči ona na noćnu. To ne poričem. Tu su oči, nos, usta. Brkovi da ne zaboravim na njih. Ima sve to i na noćnoj, ali ova dnevna je mnogo premazanija.
Noću hrčem. Da. I uopšte to ne krijem. Uhvatim sebe ponekad dok još nisam usnuo kako hrčem. Onako lagano i tiho s početka, a onda kao kakav epski guslar guslam li guslam.
„Ne hrči.“
„Dobro neću.“- rekoh, kao da se ja tu nešto pitam.
Zastanem par trenutaka i opet isto. Prvo sitan vez. Cika – caka, cika – caka. Kao singerica. Vidim nema reakcije, a ja malo pojačam. Neka, niko me ne čuje. Svi spavaju sem mene. Ja hrčem.
Za sebe. Za dušu.
Osluškujem.
„Dobro je.“- pomislih te još jače zarozah.
Ispunio ja sobu kao kakav solomaher pa farbam li farbam zidove. Opustio glas i pjevam sve u šesnaest. Jesam li možda već negdje rekao da ne volim taj broj. Da sam kojim slučajem izmišljao brojeve, kunem se da ga se ne bih ni sjetio. Možda bih ga turio tamo negdje za kraj. Ono kad više ni brojanje nema smisla.
„Hoćeš li ti već jednom prestati da hrčeš ili se tornjaj iz sobe.“
„Da, evo sad ću. Samo malo.“- složih se i slagah bez imalo srama.
A sa dnevnom maskom ne bi to tako išlo.
Namaknuh je na lice. Kiseo osmijeh.
Još se nije ni odmorila i nimalo nije bila zadovoljna što je i na nju stigao red.
Bunila se, kočoperila. Zijevala kao poslanik u Skupštini. Jel se Skupština piše velikim ili malim slovom? Sve se nešto kolebam, a maska neće da sarađuje. Ja mislim da je Skupština nešto veoma veliko i važno i da je to mjesto gdje se o svemu pametnom pametno zbori, pa bi trebalo da se turi veliko slovo.
„Brkaš Zeptere, pardon lončiće.“- ne dade se dnevna maska.
„Možda si mislio napisati Suština. Ona se piše velikim slovom. Na početku, na sredini i na kraju. Suština, kako to zvuči.“- zagleda se dnevna maska negdje pred sebe.
Gledala je u mrak.
Nekoliko trenutaka sam joj pustio na volju.
„Kakva suština?“- namjerno izrekoh suština malim slovom.
„Koji si ti konj. Ne mogu da vjerujem. Još uvijek ne mogu da shvatim da ti kao nešto pišeš i da Suština pišeš malim slovom. Hajde da si još u nekom uzrastu kada ti pantalone brzo okraćaju, da nos brišeš rukavom, ali ti čovječe, omatorio, okrakatio, obrkatio. Konjino matora.“
Baš sam konj. Šta mi je trebalo da se s njom bakćem u sred noći. Mogao sam lagano da se izvučem kao prdež iz gaća i sa ćebetom izađem iz sobe u dnevni boravak i nastavim moleraj. Epsko opjevavanje i razgovaranje.
Mogao sam kao uvijek da odložim i pametovanje. Lijepo kažem sebi.
„Neka konju. Ima vremena, kud si upro sivonja?“
I nikom ništa. Svi vuci siti i sve ovce na broju. Mogao sam da brojim ovce sve u šesnaest. Jesam li rekao da ne volim ovaj broj? Nema veze. Skupo su nas koštale sve greške u našem šesnaestercu, a i u protivničkom nam ništa ne polazi za nogom. Mogao sam i danas oko podneva sve ovo da napišem, ali ne bi išlo. Ma jok.
Prvo bih to odložio za kasnije. Možda u četrnaest, petnaest časova. Šesnaest možda. Eto ne bih to ni uradio u šesnaest časova. Ne bi ni kad bi me vuci izjeli. Jer ja, ja sam tak´i čo´ek.
Svučem ja tu dnevnu masku. Noćnu ni ne gledam. Ne prilazim.
Pogledam na sat.
05:43
Ni tamo ni ovamo.
Međ´ javom i međ´ snom.
Nije baš sve tako lako po sistemu crno – bijelo, noć – dan.
Evo na primjer ta dnevna maska, liči ona na noćnu. To ne poričem. Tu su oči, nos, usta. Brkovi da ne zaboravim na njih. Ima sve to i na noćnoj, ali ova dnevna je mnogo premazanija.
Noću hrčem. Da. I uopšte to ne krijem. Uhvatim sebe ponekad dok još nisam usnuo kako hrčem. Onako lagano i tiho s početka, a onda kao kakav epski guslar guslam li guslam.
„Ne hrči.“
„Dobro neću.“- rekoh, kao da se ja tu nešto pitam.
Zastanem par trenutaka i opet isto. Prvo sitan vez. Cika – caka, cika – caka. Kao singerica. Vidim nema reakcije, a ja malo pojačam. Neka, niko me ne čuje. Svi spavaju sem mene. Ja hrčem.
Za sebe. Za dušu.
Osluškujem.
„Dobro je.“- pomislih te još jače zarozah.
Ispunio ja sobu kao kakav solomaher pa farbam li farbam zidove. Opustio glas i pjevam sve u šesnaest. Jesam li možda već negdje rekao da ne volim taj broj. Da sam kojim slučajem izmišljao brojeve, kunem se da ga se ne bih ni sjetio. Možda bih ga turio tamo negdje za kraj. Ono kad više ni brojanje nema smisla.
„Hoćeš li ti već jednom prestati da hrčeš ili se tornjaj iz sobe.“
„Da, evo sad ću. Samo malo.“- složih se i slagah bez imalo srama.
A sa dnevnom maskom ne bi to tako išlo.
Namaknuh je na lice. Kiseo osmijeh.
Još se nije ni odmorila i nimalo nije bila zadovoljna što je i na nju stigao red.
Bunila se, kočoperila. Zijevala kao poslanik u Skupštini. Jel se Skupština piše velikim ili malim slovom? Sve se nešto kolebam, a maska neće da sarađuje. Ja mislim da je Skupština nešto veoma veliko i važno i da je to mjesto gdje se o svemu pametnom pametno zbori, pa bi trebalo da se turi veliko slovo.
„Brkaš Zeptere, pardon lončiće.“- ne dade se dnevna maska.
„Možda si mislio napisati Suština. Ona se piše velikim slovom. Na početku, na sredini i na kraju. Suština, kako to zvuči.“- zagleda se dnevna maska negdje pred sebe.
Gledala je u mrak.
Nekoliko trenutaka sam joj pustio na volju.
„Kakva suština?“- namjerno izrekoh suština malim slovom.
„Koji si ti konj. Ne mogu da vjerujem. Još uvijek ne mogu da shvatim da ti kao nešto pišeš i da Suština pišeš malim slovom. Hajde da si još u nekom uzrastu kada ti pantalone brzo okraćaju, da nos brišeš rukavom, ali ti čovječe, omatorio, okrakatio, obrkatio. Konjino matora.“
Baš sam konj. Šta mi je trebalo da se s njom bakćem u sred noći. Mogao sam lagano da se izvučem kao prdež iz gaća i sa ćebetom izađem iz sobe u dnevni boravak i nastavim moleraj. Epsko opjevavanje i razgovaranje.
Mogao sam kao uvijek da odložim i pametovanje. Lijepo kažem sebi.
„Neka konju. Ima vremena, kud si upro sivonja?“
I nikom ništa. Svi vuci siti i sve ovce na broju. Mogao sam da brojim ovce sve u šesnaest. Jesam li rekao da ne volim ovaj broj? Nema veze. Skupo su nas koštale sve greške u našem šesnaestercu, a i u protivničkom nam ništa ne polazi za nogom. Mogao sam i danas oko podneva sve ovo da napišem, ali ne bi išlo. Ma jok.
Prvo bih to odložio za kasnije. Možda u četrnaest, petnaest časova. Šesnaest možda. Eto ne bih to ni uradio u šesnaest časova. Ne bi ni kad bi me vuci izjeli. Jer ja, ja sam tak´i čo´ek.
Svučem ja tu dnevnu masku. Noćnu ni ne gledam. Ne prilazim.
Pogledam na sat.
05:43
Ni tamo ni ovamo.
Međ´ javom i međ´ snom.
[ Smijehom protiv uroka
]
04 Januar, 2013 19:59
Kvizomanija: Ko je kude Srbijo?
Kome je mrka kapa? Gdje je sada IMT? Ko ni da bekne?
Na Vama je da pogodite osobe pod A,B,C, D i E. Pa krenimo redom.
Osoba „A“ ovih dana je izjavila kako za pomoćnika ne bi nikada uzela osobu „B“. Osoba „C“ je upravo za pomoćnika dobila osobu „B“. Osoba „D“ hvali osobu „C“ za koga još kaže da je nikada niko nije volio kao osoba „C“, a osoba „C“ kaže kako će osoba „B“ biti zadužen za puteve u Srbiji zimi, tačnije prva lopata Srbije. Osoba „B“ koji još nije postavljen za pomoćnika jednog ministra za saobraćaj već obilazi graničare, puteve (kao da to nije činio i prije) i da traži gdje škripi. Ima i diplomu zlu ne trebalo. Pri tome osoba „B“na kolegijumu Ministarstva najavio da će se najviše baviti korupcijom u putarstvu. Osoba „E“ koja je imenovala osobu „C“ ovih dana najavljuje rješenje problema Kosova do kraja mandata. Pitamo Vas i gospodina „E“. Tako brzo, šteta, a tako ste mnogo obećavali.
Odgovore možete dati u kometarima, odgovor slijedi sutra, a za one nestrpljivije link vodi do rješenja. Provjerite svoje znanje. Ko je najslabija karika.
[ Priče iz Desetog sela
]
25 Decembar, 2012 23:17
I sam sam spadao među one koji su se dugo iščuđavali Lazaru K. koji je godinama sa švajcarskom tašnošću dolazio na željezničku stanicu i u 12:05 izlazio na peron. Odmjerenim i gospodskim korakom iskoračao bi tih 20-tak koraka, zastao i sporim pokretom iz unutrašneg džepa izvukao džepni sat, ozbiljno ga pogledao i vratio ga nazad u džep. Potom bi digao pogled u pravcu odakle su dolazili vozovi iz Zagreba i ostao tako nepomičan desetak minuta. Potom ponovo bi ruku zavukao u džep, provjerio vrijeme, vratio sat u džep i bez ijedne grimase udaljio se sa perona.
Po ulasku u stanicu zastao bi na šalteru informacija i pripitao.
„Šta je sa vozom iz Maribora? Kasni?“- upitao bi.
„Očekujemo ga svakog minuta. Krenuo je po redu vožnje.“- već izvježbano odgovarao bi službenik već godinama unazad.
„Hvala na informaciji.“- Lazar bi se zahvalio i napustio željezničku stanicu, nimalo ne mijenjajući način hoda niti dostojanstvo u svom kretanju.
Uvijek elegenatno obučen kakav je bio i onog dana kada je došao sa početkom rata u Sloveniji prvi put na stanicu vrlo brzo je postao predmet podsmjeha. Pogotovo što je željeznički saobraćaj zamro s početkom rata u Sloveniji i Hrvatskoj. Tek nešto lokalnih vozova pokušavalo je dati privid opstajanja željeznice u nemogućim uslovima.
Stekao sam dojam da je vrlo dobro znao da su ga lagali na šalteru informacija. Njegova reakcija u potpunosti mi je davala za pravo da ih je u potpunosti ubijedio u to da im vjeruje. Uostalom kome su mogle da smetaju male bezazlene laži. Ljudi su ginuli, nestajali. Kružilo je mnogo svakojakih i lažnih priča, a anegdota sa Lazarom niti je mogla da popravi svijet niti da pogorša stvar.
Kada sam već prestao da posmatram Lazara i gubim interesovanje za njegovo pojavljivanje kao bumerang su mi se vratile neke odavno već viđene scene.
Veliko željezničko čvorište nekadašnje Jugoslavije obilovalo je susretima, promenadama, čekanjima. Čarkama i prevarama. Kroz malu varoš protutnjalo je mnogo likova i niti jednog ne bih mogao da se sjetim. Mnogo lakše sam vezivao kofere i putne torba uz lica negoli obrnuto.
Ne, nemojte da pomislite da sam poslovno bio vezan uz kofere ili putne torbe. Više sam nekako bio dio tog svijeta. Još kao mlad završih u ovom malom gradu velikog prometa. Od kako izgubih svaku vezu sa svojim krajem pokušavao sam ovdje na željezničkoj stanici uhvatiti one niti koje ostaju za nama i sa nama godinama upravljaju, a da ni sami ne znamo kako, ko i odakle. Valjda kao platenice u zbir upletene naše sudbine, korijenje, ljubavi i strasti. Mržnje, dugovi i snovi.
U čekaonicama memljiva lica. Umorna i podbula od reda vožnje i nereda čekanja. Izlizane klupe od snova isprekidanih i pokidanih. Danima gledah sva ta lica. Sva su bila ista. Niti jedno nije pokazivalo da ih u ovoj čekaonici interesuje bilo šta što nema u njihovom redu vožnje. A upravo takva lica liče jedna na druga.
Svoje interesovanje skrajnuh na drugi peron. Peron kojim su putovali koferi i putne torbe. Klizile nade, nova čekanja. Poznate ruke. Posmatrajući njih spoznah vlasnike u onolikoj mjeri koliko mi nikada o sebi ne bi rekli.
Veliki kožni žuti kofer iskrzanih ivica i sa dva široka kajiša koji su stezali unutrašnji sadržaj stajao je pored klupe na kojoj je drijemao njegov skromno obučeni vlasnik u iskrzanoj šoferskoj bundi sa čupavim okovratnikom. Kapa sa šiltom dobro je pokrivala njegovo lice. Bio je mlad, možda i više nego što je to kofer davao do znanja. Bunda je bila isuviše iskrzana za njegovo mlado lice koje sigurno nije pamtilo onoliko ožiljaka po braon koži koje nisu mogle skriti ni naknadne intervencije brižne majke.
A u koferu svega. Čiste čarape i donji veš, brižno slagan sa mirišljavim sapunom između. Košulje dvije nebeski plave boje i pantalone prekrojene baš za njega od dobra štofa. Tabla slanine, kobasice suve i nešto sveježeg sira. Pečeno pile, poneka glavica crna luka i kuvana jaja. Tegla pekmeza, jabuke dvije i dunja žuta. Pregršt oraha, rakija i pismo za strica. Za strinu kocka i kafe frtalj. Sve složeno i na mjestu.
Crna kožna torba sa ručkama i kajišom sa mesinganom kopčom na sredini, čučala je bespomoćno na krilu svoga vasnika. Vječito umorna od prljava veša i radnog odijela radnika željezere, ložača sa parnoga kotla vječito garavih ruku i brkova sa ponekom sijedom, pamtila je mnogo bolje dane. Znala je puna nade voz na peronu da sačeka. Da izmašta ispraćaje i velike dočeke. Raširene ruke i osmijehe. Sada su ti dani daleko iza nje. U njoj je mnogo toga više nego što pokazuje. Neke stvari jednostavno je bolje sačuvati za sebe. Kilometri nisu donijeli sreću.
Ah, da. Ko da ne primjeti žensku putnu torbu koju usplahirena vlasnica ne ispušta iz ruku. Tamo amo i iznova opet. Na blijedim rukama na kojima su se jasno ocrtavale plave vene, ručni časovnik. Ženski, sa malom prednjom pločom u crvenoj boji i kao narukvica tankim kajišem. Nervozni pogledi na njega. Od nje samo još je nervoznija njena putna torba. Zarumenjela, i kao svaka dama koja drži do sebe zabrinuta za reakcije na njen struk. Samo ono najosnovnije. Četka za kosu, nešto šminke i pomada. Intimni veš, onaj bolji, probrani, krojački metar i makaze da odmjeri i odsječe. Igla i konac, dva, jedan crni i drugi bijeli. Ako potreba da srce ušije razbijeno na paramparčad. Ne bi bilo prvi put. I svezan gumicom za kosu svežanj pisama u boji. Ponegdje nečitljiva od suza i napamet naučena kao pjesmica za školu. Eto, samo ono najosnovnije ponekad prevrši mjeru i prelije čašu. Nervozno izviruje sa perona na pravac odakle su samo pisma stizala. Obećao je. Pisao je. Čekam.
Čekam i ja dok mi kraj nogu bezbrižno drijema jedan zeleni ranac. U njemu ništa bez čega se ne bi moglo. Mnogo prašnjava puta odavalo je utisak starine. Nepregledne rijeke i brodska pristaništa, a u njoj dobar vjetar. Knjiga koja se uvijek može čitati od bilo koje strane, bez suvišnih citata i odbačenih korica koje su uzimale suviše prostora. Oslobođena svih stega jedne gradske biblioteke, kraljice peći i stalnih članova biblioteke. Tišine koja nagriza um i slabi tijelo. Šta više čovjek da poželi izgubljen među svom tom prtljagom.
O svima saznadoh mnogo, o sebi najmanje. Kao i svaki kofer zagubljen u metežu, skrajnut u stranu od pogleda. Ondje gdje svako misli da sam na oku vlasnika, te ne prilazi i kao ja od dosade ne čita slučajne saputnike. A ja pun gorčine i jeda. Izranjavane duše, s malim izgledima ostavljen i zaboravljen bez milosti. Na uvid svima i bez ičije samilosti. Ne vapim, ne tražim.
Čekam.
Put da me ponese na trag koji izgubih negdje među peronima smetovima okovanim, među vagonima u kojima lebde povratne karte, brigadirska pjesma i jedna izgubljena golobrada martovska klasa 91-e. Karaula koju ću braniti od svih stihova po cijenu života, a zauzvrat ispričaću priču. Otvoriti srce i kao milošte iznijeti na dar radoznaloj i musavoj djeci. Lješnik karamele i miris mora u košulju utkan.
Čekam svoje ruke. Da me zgrabe, stisnu i protresu.
„Tu si. Tražim te čitav život. Jel znaš?“
Ali ipak ne. Ja sam samo kofer. Samo ja znam šta je u meni i neko moj ko me negdje čeka. Na nekoj stanici, peronu. Možda baš u 12:05 na džepnom satu. Možda baš stoga Lazara drugim očima gledam dok pakujem još jedan dan u kofer sa svim onim sitnicama koje nikome drugom do meni i mojim rukama znače. Rukama koje me ispraćaju i raširene na pragu čekaju.
Rukama koje najbolje znaju kako da me nose.
Godinama.
Po ulasku u stanicu zastao bi na šalteru informacija i pripitao.
„Šta je sa vozom iz Maribora? Kasni?“- upitao bi.
„Očekujemo ga svakog minuta. Krenuo je po redu vožnje.“- već izvježbano odgovarao bi službenik već godinama unazad.
„Hvala na informaciji.“- Lazar bi se zahvalio i napustio željezničku stanicu, nimalo ne mijenjajući način hoda niti dostojanstvo u svom kretanju.
Uvijek elegenatno obučen kakav je bio i onog dana kada je došao sa početkom rata u Sloveniji prvi put na stanicu vrlo brzo je postao predmet podsmjeha. Pogotovo što je željeznički saobraćaj zamro s početkom rata u Sloveniji i Hrvatskoj. Tek nešto lokalnih vozova pokušavalo je dati privid opstajanja željeznice u nemogućim uslovima.
Stekao sam dojam da je vrlo dobro znao da su ga lagali na šalteru informacija. Njegova reakcija u potpunosti mi je davala za pravo da ih je u potpunosti ubijedio u to da im vjeruje. Uostalom kome su mogle da smetaju male bezazlene laži. Ljudi su ginuli, nestajali. Kružilo je mnogo svakojakih i lažnih priča, a anegdota sa Lazarom niti je mogla da popravi svijet niti da pogorša stvar.
Kada sam već prestao da posmatram Lazara i gubim interesovanje za njegovo pojavljivanje kao bumerang su mi se vratile neke odavno već viđene scene.
Veliko željezničko čvorište nekadašnje Jugoslavije obilovalo je susretima, promenadama, čekanjima. Čarkama i prevarama. Kroz malu varoš protutnjalo je mnogo likova i niti jednog ne bih mogao da se sjetim. Mnogo lakše sam vezivao kofere i putne torba uz lica negoli obrnuto.
Ne, nemojte da pomislite da sam poslovno bio vezan uz kofere ili putne torbe. Više sam nekako bio dio tog svijeta. Još kao mlad završih u ovom malom gradu velikog prometa. Od kako izgubih svaku vezu sa svojim krajem pokušavao sam ovdje na željezničkoj stanici uhvatiti one niti koje ostaju za nama i sa nama godinama upravljaju, a da ni sami ne znamo kako, ko i odakle. Valjda kao platenice u zbir upletene naše sudbine, korijenje, ljubavi i strasti. Mržnje, dugovi i snovi.
U čekaonicama memljiva lica. Umorna i podbula od reda vožnje i nereda čekanja. Izlizane klupe od snova isprekidanih i pokidanih. Danima gledah sva ta lica. Sva su bila ista. Niti jedno nije pokazivalo da ih u ovoj čekaonici interesuje bilo šta što nema u njihovom redu vožnje. A upravo takva lica liče jedna na druga.
Svoje interesovanje skrajnuh na drugi peron. Peron kojim su putovali koferi i putne torbe. Klizile nade, nova čekanja. Poznate ruke. Posmatrajući njih spoznah vlasnike u onolikoj mjeri koliko mi nikada o sebi ne bi rekli.
Veliki kožni žuti kofer iskrzanih ivica i sa dva široka kajiša koji su stezali unutrašnji sadržaj stajao je pored klupe na kojoj je drijemao njegov skromno obučeni vlasnik u iskrzanoj šoferskoj bundi sa čupavim okovratnikom. Kapa sa šiltom dobro je pokrivala njegovo lice. Bio je mlad, možda i više nego što je to kofer davao do znanja. Bunda je bila isuviše iskrzana za njegovo mlado lice koje sigurno nije pamtilo onoliko ožiljaka po braon koži koje nisu mogle skriti ni naknadne intervencije brižne majke.
A u koferu svega. Čiste čarape i donji veš, brižno slagan sa mirišljavim sapunom između. Košulje dvije nebeski plave boje i pantalone prekrojene baš za njega od dobra štofa. Tabla slanine, kobasice suve i nešto sveježeg sira. Pečeno pile, poneka glavica crna luka i kuvana jaja. Tegla pekmeza, jabuke dvije i dunja žuta. Pregršt oraha, rakija i pismo za strica. Za strinu kocka i kafe frtalj. Sve složeno i na mjestu.
Crna kožna torba sa ručkama i kajišom sa mesinganom kopčom na sredini, čučala je bespomoćno na krilu svoga vasnika. Vječito umorna od prljava veša i radnog odijela radnika željezere, ložača sa parnoga kotla vječito garavih ruku i brkova sa ponekom sijedom, pamtila je mnogo bolje dane. Znala je puna nade voz na peronu da sačeka. Da izmašta ispraćaje i velike dočeke. Raširene ruke i osmijehe. Sada su ti dani daleko iza nje. U njoj je mnogo toga više nego što pokazuje. Neke stvari jednostavno je bolje sačuvati za sebe. Kilometri nisu donijeli sreću.
Ah, da. Ko da ne primjeti žensku putnu torbu koju usplahirena vlasnica ne ispušta iz ruku. Tamo amo i iznova opet. Na blijedim rukama na kojima su se jasno ocrtavale plave vene, ručni časovnik. Ženski, sa malom prednjom pločom u crvenoj boji i kao narukvica tankim kajišem. Nervozni pogledi na njega. Od nje samo još je nervoznija njena putna torba. Zarumenjela, i kao svaka dama koja drži do sebe zabrinuta za reakcije na njen struk. Samo ono najosnovnije. Četka za kosu, nešto šminke i pomada. Intimni veš, onaj bolji, probrani, krojački metar i makaze da odmjeri i odsječe. Igla i konac, dva, jedan crni i drugi bijeli. Ako potreba da srce ušije razbijeno na paramparčad. Ne bi bilo prvi put. I svezan gumicom za kosu svežanj pisama u boji. Ponegdje nečitljiva od suza i napamet naučena kao pjesmica za školu. Eto, samo ono najosnovnije ponekad prevrši mjeru i prelije čašu. Nervozno izviruje sa perona na pravac odakle su samo pisma stizala. Obećao je. Pisao je. Čekam.
Čekam i ja dok mi kraj nogu bezbrižno drijema jedan zeleni ranac. U njemu ništa bez čega se ne bi moglo. Mnogo prašnjava puta odavalo je utisak starine. Nepregledne rijeke i brodska pristaništa, a u njoj dobar vjetar. Knjiga koja se uvijek može čitati od bilo koje strane, bez suvišnih citata i odbačenih korica koje su uzimale suviše prostora. Oslobođena svih stega jedne gradske biblioteke, kraljice peći i stalnih članova biblioteke. Tišine koja nagriza um i slabi tijelo. Šta više čovjek da poželi izgubljen među svom tom prtljagom.
O svima saznadoh mnogo, o sebi najmanje. Kao i svaki kofer zagubljen u metežu, skrajnut u stranu od pogleda. Ondje gdje svako misli da sam na oku vlasnika, te ne prilazi i kao ja od dosade ne čita slučajne saputnike. A ja pun gorčine i jeda. Izranjavane duše, s malim izgledima ostavljen i zaboravljen bez milosti. Na uvid svima i bez ičije samilosti. Ne vapim, ne tražim.
Čekam.
Put da me ponese na trag koji izgubih negdje među peronima smetovima okovanim, među vagonima u kojima lebde povratne karte, brigadirska pjesma i jedna izgubljena golobrada martovska klasa 91-e. Karaula koju ću braniti od svih stihova po cijenu života, a zauzvrat ispričaću priču. Otvoriti srce i kao milošte iznijeti na dar radoznaloj i musavoj djeci. Lješnik karamele i miris mora u košulju utkan.
Čekam svoje ruke. Da me zgrabe, stisnu i protresu.
„Tu si. Tražim te čitav život. Jel znaš?“
Ali ipak ne. Ja sam samo kofer. Samo ja znam šta je u meni i neko moj ko me negdje čeka. Na nekoj stanici, peronu. Možda baš u 12:05 na džepnom satu. Možda baš stoga Lazara drugim očima gledam dok pakujem još jedan dan u kofer sa svim onim sitnicama koje nikome drugom do meni i mojim rukama znače. Rukama koje me ispraćaju i raširene na pragu čekaju.
Rukama koje najbolje znaju kako da me nose.
Godinama.
[ Priče iz Desetog sela
]
13 Decembar, 2012 21:10
Epizode sa Božom i skype-om učestale su u tolikoj mjeri da je kod mene postojola bojazan da će da se umiješa službeni Washington. Toliki protok žuči umnogome je prijetio od izlivanja u Veliku baru i izazivanja najveće ekološke katastrofe. Sumnjam da bi se so osjetila u cijeloj toj stvari.
Još jedno veče gradili smo most na rijeci Kwai. Iznova rušili sve mostove za nama, fućkali na svjetsku krizu i recesiju. Negdje pred ponoć od njega mi stiže neobična molba.
„Znaš nešto bih da te zamolim. Nadam se da ćeš da me razumiješ. Ja sam se već raspitao o svemu.“
„Reci Džeronimo, znaš da na mene možeš računati.“
„Tvoja terasa, znaš. Kada bi dozvolio da majstori postave web kameru sa pogledom na ulicu. Ja bih sve regulisao, tebe ništa ne bi koštalo. Ni tebi ne bi bilo žao.“
Oćutah trenutak.
Ne uzvartih odgovor. Odaslah samo smajli. Mali žuti osmjeh u Texas.
„Bog si. Sve ću da dogovorim sa majstorima. Ludilo. Ne znaš koliko si me zadužio.“
„Odaslah još dva smajlija.“
„Hvala. Hvala, laku noć. Odoh da javim Mariji. Laku noć.“
„Laku noć.“- uzvratih.
Razlika u satima nije bila u skladu sa našim pozdravom. U svakom slučaju neko odmah, a neko sa zadrškom neće imati nimalo lak san.
Dva dana kasnije na vrata su banula dva radnika. Objašnjavaju mi da ih je angažovao neki naš u Americi. Pravdaju se kako samo rade svoj posao nakon što su me probudili u poslijepodnevnom odmoru.
„Znam, znam. Hajde ulazite.“- otvorih im vrata.
Ponudih im osvježenje dok su se oni odmah bacili na posao. Posao je bio brzo gotov.
„Ovaj lap-top je za tebe. Instalirali smo sve potrebne programe.“
„Kakve su moje obaveze.“
„Nemaš nikakvih obavaza. Sve je programski riješeno.“
Ispratih ih do vrata. Izađoh na terasu. Web kamera je postavljena tako da gleda niz ulicu. Uzeo sam stolicu i popeo se na nju. Kamera je bila tik ispred mene.
„Božo, samo da vidim jesi li tu.“
Nakon toga vratih se u stan. Uključih računar. Potražih skype. Nije dugo trebalo, uslijedio je poziv.
„Hjuston zove zemlju. Zemljanine javi se.“- glas mu je bio raspoložen čim sam se javio.
„Zemlja zove Hjuston. Hjuston dobro se čujemo. Kako ti se čini?“- upitah.
„Ne znam. Sad su mi javili mailom. Hvala do neba. Čujemo se kasnije.“
„Važi.“
Prekinula se veza. Most na rijeci Kwai bio je prohodan. Konačno će Božo moći da pohodi našu ulicu kad god mu se to prohtije.
Nekoliko slijedećih dana nije bilo Bože na skype-u.
„Zalijepio se ko muha na balegu, pa seiri li seiri.“- nasmijah se njegovoj ludosti.
„Uh sunce ti kalajisano“, skočih ko oparen, „pa vidjeće da nema stare trešnje.“
Smišljao sam hiljadu načina kako da ispravim laž koju ne želeći da ga povrijedim nepovratno izrekoh.
„Zato i ne zove.“- pomislih.
Uplaših se da iznova ne poruši most koji smo dugo i strpljivo danonoćno gradili zadnjih mjeseci. Most koji je trebalo da izdrži oluje i talase vremenske razlike i distance koja je nesumnjivo dijelila dva ista dijela svijeta raspolovljena morem soli koja je nagrizala rane i ostavljala ružan ukus u ustima.
Izašao sam na terasu. Opet sam uzeo stolicu i stao pred kameru.
„Božo, lagao sam ti o trešnji. Vrijeme je učinilo svoje. Snijeg. Posadio sam drugu na njeno mjesto. Za biciklo ti nisam lagao. Sutra ću da ga provozam i da ti mašem sa ulice. Hajd’ u zdravlje.“- zastadoh još tren pred kamerom, a onda spustih se sa stolice.
Očekivao sam taj poziv. Nisam želio iznova graditi srušeni most. Vezivati dvije obale. U iščekivanju poziva izglancao sam Božin biciklo. Konačno uslijedio je i poziv. Računajući vremensku razliku tamo je bila uveliko noć. Kod nas ne znam, izgubio sam pojam o vremenu.
„I?“- ne izdržah.
Poželjeh bujicu riječi. Osudu. Bilo šta da imam da se branim. Ali toga nije bilo.
Sačekah još koji trenutak.
Ništa.
„Vidje li koga poznatog?“
„Ne. Kod mene je noć.“
„Pitam po danu.“
Ništa ne reče.
„Još si tu?“- zapitah.
„Da. Gledam.“
„Noć je, nije još svanulo, kako možeš išta da vidiš?“
„Ovako niko ne vidi kad plačem.“
Bio je u pravu. Njegove oči su bile ovdje, suze tamo. Ima li uopšte načina da ih neko obriše. Most na rijeci Kwai, odolijevao je bujicama. Ako bude trebalo da ga srušimo, učinićemo to sami. I opet gradićemo novi.
Veći.
Snažniji.
Prenuše me kišne kapi koje su dobovale po prozoru.
„Znaš li za trešnju?“
„Ne može se most od vazduha napraviti.“
„Da.“
„Laku noć.“
„Laku noć i tebi.“
Izašao sam na terasu. Na ulici odavno nije bilo nikoga. Samo ja i mlada trešnja. Sa nama odnedavno i Božo. Neprimjetan kao i svaki pravi indijanac.
„Haug Džeronimo.“
Pozdravlja Vas mandrak72, na mostu od paučine okean da premrežim i umrežim.
Još jedno veče gradili smo most na rijeci Kwai. Iznova rušili sve mostove za nama, fućkali na svjetsku krizu i recesiju. Negdje pred ponoć od njega mi stiže neobična molba.
„Znaš nešto bih da te zamolim. Nadam se da ćeš da me razumiješ. Ja sam se već raspitao o svemu.“
„Reci Džeronimo, znaš da na mene možeš računati.“
„Tvoja terasa, znaš. Kada bi dozvolio da majstori postave web kameru sa pogledom na ulicu. Ja bih sve regulisao, tebe ništa ne bi koštalo. Ni tebi ne bi bilo žao.“
Oćutah trenutak.
Ne uzvartih odgovor. Odaslah samo smajli. Mali žuti osmjeh u Texas.
„Bog si. Sve ću da dogovorim sa majstorima. Ludilo. Ne znaš koliko si me zadužio.“
„Odaslah još dva smajlija.“
„Hvala. Hvala, laku noć. Odoh da javim Mariji. Laku noć.“
„Laku noć.“- uzvratih.
Razlika u satima nije bila u skladu sa našim pozdravom. U svakom slučaju neko odmah, a neko sa zadrškom neće imati nimalo lak san.
Dva dana kasnije na vrata su banula dva radnika. Objašnjavaju mi da ih je angažovao neki naš u Americi. Pravdaju se kako samo rade svoj posao nakon što su me probudili u poslijepodnevnom odmoru.
„Znam, znam. Hajde ulazite.“- otvorih im vrata.
Ponudih im osvježenje dok su se oni odmah bacili na posao. Posao je bio brzo gotov.
„Ovaj lap-top je za tebe. Instalirali smo sve potrebne programe.“
„Kakve su moje obaveze.“
„Nemaš nikakvih obavaza. Sve je programski riješeno.“
Ispratih ih do vrata. Izađoh na terasu. Web kamera je postavljena tako da gleda niz ulicu. Uzeo sam stolicu i popeo se na nju. Kamera je bila tik ispred mene.
„Božo, samo da vidim jesi li tu.“
Nakon toga vratih se u stan. Uključih računar. Potražih skype. Nije dugo trebalo, uslijedio je poziv.
„Hjuston zove zemlju. Zemljanine javi se.“- glas mu je bio raspoložen čim sam se javio.
„Zemlja zove Hjuston. Hjuston dobro se čujemo. Kako ti se čini?“- upitah.
„Ne znam. Sad su mi javili mailom. Hvala do neba. Čujemo se kasnije.“
„Važi.“
Prekinula se veza. Most na rijeci Kwai bio je prohodan. Konačno će Božo moći da pohodi našu ulicu kad god mu se to prohtije.
Nekoliko slijedećih dana nije bilo Bože na skype-u.
„Zalijepio se ko muha na balegu, pa seiri li seiri.“- nasmijah se njegovoj ludosti.
„Uh sunce ti kalajisano“, skočih ko oparen, „pa vidjeće da nema stare trešnje.“
Smišljao sam hiljadu načina kako da ispravim laž koju ne želeći da ga povrijedim nepovratno izrekoh.
„Zato i ne zove.“- pomislih.
Uplaših se da iznova ne poruši most koji smo dugo i strpljivo danonoćno gradili zadnjih mjeseci. Most koji je trebalo da izdrži oluje i talase vremenske razlike i distance koja je nesumnjivo dijelila dva ista dijela svijeta raspolovljena morem soli koja je nagrizala rane i ostavljala ružan ukus u ustima.
Izašao sam na terasu. Opet sam uzeo stolicu i stao pred kameru.
„Božo, lagao sam ti o trešnji. Vrijeme je učinilo svoje. Snijeg. Posadio sam drugu na njeno mjesto. Za biciklo ti nisam lagao. Sutra ću da ga provozam i da ti mašem sa ulice. Hajd’ u zdravlje.“- zastadoh još tren pred kamerom, a onda spustih se sa stolice.
Očekivao sam taj poziv. Nisam želio iznova graditi srušeni most. Vezivati dvije obale. U iščekivanju poziva izglancao sam Božin biciklo. Konačno uslijedio je i poziv. Računajući vremensku razliku tamo je bila uveliko noć. Kod nas ne znam, izgubio sam pojam o vremenu.
„I?“- ne izdržah.
Poželjeh bujicu riječi. Osudu. Bilo šta da imam da se branim. Ali toga nije bilo.
Sačekah još koji trenutak.
Ništa.
„Vidje li koga poznatog?“
„Ne. Kod mene je noć.“
„Pitam po danu.“
Ništa ne reče.
„Još si tu?“- zapitah.
„Da. Gledam.“
„Noć je, nije još svanulo, kako možeš išta da vidiš?“
„Ovako niko ne vidi kad plačem.“
Bio je u pravu. Njegove oči su bile ovdje, suze tamo. Ima li uopšte načina da ih neko obriše. Most na rijeci Kwai, odolijevao je bujicama. Ako bude trebalo da ga srušimo, učinićemo to sami. I opet gradićemo novi.
Veći.
Snažniji.
Prenuše me kišne kapi koje su dobovale po prozoru.
„Znaš li za trešnju?“
„Ne može se most od vazduha napraviti.“
„Da.“
„Laku noć.“
„Laku noć i tebi.“
Izašao sam na terasu. Na ulici odavno nije bilo nikoga. Samo ja i mlada trešnja. Sa nama odnedavno i Božo. Neprimjetan kao i svaki pravi indijanac.
„Haug Džeronimo.“
Pozdravlja Vas mandrak72, na mostu od paučine okean da premrežim i umrežim.
[ Priče iz Desetog sela
]
11 Decembar, 2012 20:01
Neugledna udžerica umnogome je odudarala od objekta koji se presijavao na proljetnom suncu. Obilje mesinga, aluminijuma i stakla samo je potvrđivalo ono što je velikim slovima pisalo na pročelju objekta.
„Narodna banka“
Mnoštvo zaposlena svijeta ulazilo je u mravinjak. Zaposleni, besposleni i oni drugi zabavljeni svojim potrebama i mukom. Pred sobom su imali jasnu sliku banke i mjesta gdje treba da idu, ostalo nisu ni primjećivali.
„Nek, neka, samo vi `ajte. Odraće vam kožu.“- mrmljao je starac iz udžerice nešto radeći u malom vrtu.
Pogrbljeni starac malo malo bi se saginjao, a onda nešto motikom nešto kopao i zagrtao.
„Proljeće je. Baštenski radovi.“- prostruja mi kroz glavu.
Pomislih, kakva vajda od svega toga. Odavno sve računice idu u prilog tome da je jeftinije kupiti, ovako sve košta, mada niko leđa ne računa. Ona pogrbljena još manje. Sve to još poveća nesklad sa onim što vidjeh i zamislih. Produžih još par koraka do žive ograde iza koje je radio starčić.
„Pomoz` Bog starino.“
„Daće Bog, samo da godina ne izda.“
Nekoliko trenutaka gledao sam ga šta radi. Motikom bi napravio rupu u zemlji, sagnuo se i iz dlana ispuštao neku sjemenku i zatim se ponovo ispravljao. Nisam mogao da ocijenim o kojoj kulturi je riječ.
„Šta siješ?“
„Uvijek isto.“- sleže ramenima.
„I?“- zainteresovah se dalje.
„Ne bi` ja više, al se uznedalo. Godinama sijem i ništa.“ – malo me zbuni njegov odgovor.
„Zašto?“
„Evo zašto?“- pogledom pokaza na banku.
Nisam razumio šta je želio da kaže.
„Dobra je to zemlja, svaka stopa dukata valja, al eto došlo vrijeme kažu podaj narodu. Nisam ni trepn`o, došli, ogradili i doveli čuvare. Uzeše zemlju. Da nisu, ja viš` nikad motikom ne bi mor`o bus zemlje prevrnuti.“
Ne rekoh mu ništa. Odlučih da mu pustim da sam kaže ono što misli da treba. Sačekah par trenutaka dok iznova ne spusti još par sjemenki koje su se čudno presijavale.
„Kako onda tako i sada. Nikla zgrada. Bilo prvo Socijalno. Vazda gužve bilo. Poslije dođoše neki majstori, nakinđuriše zgradu, nataknuše natpis, a ono još više naroda. Kad ima i pretiče. Svi samo vuku. Vuku li vuku. A ti beno kopaj.“- olakša dušu starac.
„Šta ja više znam. Ono što sam znao, ja stek`o i zakop`o. Ono rodilo, nikla banka. Svi samo vuku, a ja i dalje sijem. Sijem svoju bijedu, al ne ide. Penzija mala. Ono malo što prišparam preko godine, a ja s proljeća pa u zemlju. I opet iznova. Nema sjetve od slabe valute. Jok. Da mi je samo onaj jedan dukat s hrpe koji zakopah, posijah baš tu gdje banka niče, ne bi ja viš` nikad motikom man`o. Ovako još se uzdam, dobra je to zemlja. Rodiće jednom.“- sagnu se simpatična starina i u rupu položi dinar.
„Samo da vrijeme posluži ove godine.“
Pozdravih ga. Pred kancelarijom za prijeme stranaka već je bilo nekoliko klijenata. Prije negoli započeh sa popunjavanjem formulara za kreditiranje pogledom na monitoru potražih vremensku prognozu. Dugoročnu.
„Suša“- ponovih.
Pozdravlja Vas mandrak72, s druge strane pulta gdje suša ne čini ništa više ni manje od obične kiše
„Narodna banka“
Mnoštvo zaposlena svijeta ulazilo je u mravinjak. Zaposleni, besposleni i oni drugi zabavljeni svojim potrebama i mukom. Pred sobom su imali jasnu sliku banke i mjesta gdje treba da idu, ostalo nisu ni primjećivali.
„Nek, neka, samo vi `ajte. Odraće vam kožu.“- mrmljao je starac iz udžerice nešto radeći u malom vrtu.
Pogrbljeni starac malo malo bi se saginjao, a onda nešto motikom nešto kopao i zagrtao.
„Proljeće je. Baštenski radovi.“- prostruja mi kroz glavu.
Pomislih, kakva vajda od svega toga. Odavno sve računice idu u prilog tome da je jeftinije kupiti, ovako sve košta, mada niko leđa ne računa. Ona pogrbljena još manje. Sve to još poveća nesklad sa onim što vidjeh i zamislih. Produžih još par koraka do žive ograde iza koje je radio starčić.
„Pomoz` Bog starino.“
„Daće Bog, samo da godina ne izda.“
Nekoliko trenutaka gledao sam ga šta radi. Motikom bi napravio rupu u zemlji, sagnuo se i iz dlana ispuštao neku sjemenku i zatim se ponovo ispravljao. Nisam mogao da ocijenim o kojoj kulturi je riječ.
„Šta siješ?“
„Uvijek isto.“- sleže ramenima.
„I?“- zainteresovah se dalje.
„Ne bi` ja više, al se uznedalo. Godinama sijem i ništa.“ – malo me zbuni njegov odgovor.
„Zašto?“
„Evo zašto?“- pogledom pokaza na banku.
Nisam razumio šta je želio da kaže.
„Dobra je to zemlja, svaka stopa dukata valja, al eto došlo vrijeme kažu podaj narodu. Nisam ni trepn`o, došli, ogradili i doveli čuvare. Uzeše zemlju. Da nisu, ja viš` nikad motikom ne bi mor`o bus zemlje prevrnuti.“
Ne rekoh mu ništa. Odlučih da mu pustim da sam kaže ono što misli da treba. Sačekah par trenutaka dok iznova ne spusti još par sjemenki koje su se čudno presijavale.
„Kako onda tako i sada. Nikla zgrada. Bilo prvo Socijalno. Vazda gužve bilo. Poslije dođoše neki majstori, nakinđuriše zgradu, nataknuše natpis, a ono još više naroda. Kad ima i pretiče. Svi samo vuku. Vuku li vuku. A ti beno kopaj.“- olakša dušu starac.
„Šta ja više znam. Ono što sam znao, ja stek`o i zakop`o. Ono rodilo, nikla banka. Svi samo vuku, a ja i dalje sijem. Sijem svoju bijedu, al ne ide. Penzija mala. Ono malo što prišparam preko godine, a ja s proljeća pa u zemlju. I opet iznova. Nema sjetve od slabe valute. Jok. Da mi je samo onaj jedan dukat s hrpe koji zakopah, posijah baš tu gdje banka niče, ne bi ja viš` nikad motikom man`o. Ovako još se uzdam, dobra je to zemlja. Rodiće jednom.“- sagnu se simpatična starina i u rupu položi dinar.
„Samo da vrijeme posluži ove godine.“
Pozdravih ga. Pred kancelarijom za prijeme stranaka već je bilo nekoliko klijenata. Prije negoli započeh sa popunjavanjem formulara za kreditiranje pogledom na monitoru potražih vremensku prognozu. Dugoročnu.
„Suša“- ponovih.
Pozdravlja Vas mandrak72, s druge strane pulta gdje suša ne čini ništa više ni manje od obične kiše
[ Priče iz Desetog sela
]
10 Decembar, 2012 15:29
Poželih da vam ispričam jednu priču. To neće biti priča sa velikim porukama. To je priča o pojedincima koje i danas sigurno možete prepoznati u svojem okruženju, sa sličnim ponašanjima, nastojanjima. Jedina razlika među njima možda su godine, imena i lokacije. Sve ostalo se može prepisati. Evo kako je to bilo.
Kao što možda negdje već napomenuh neimaština je neželjen poznanik, komšija, prijatelj. To je nimalo poželjna destinacija, robna marka, stanje duha. To je jedina boljka koja se ne može liječiti mirovanjem, fleka koja se ne može mirišljavim sapunom oprati. Prihvatiti takvo stanje stvari je pogubno, a još gore od toga ne vidjeti ga i od njega okretati glavu. Svaki pokušaj prevazilaženja takvog stanja, pa ma kako ono imalo svoje pomake svrstao bih negdje u sredinu, baš tamo gdje je ono budilo nadu i milimetarskim pomacima popravljalo stanje duha.
Upravo takvi pojedinci koji se nisu plašili iskoraka tih sedamdesetih bili su mi posebno dragi. Kao što je poznato neke državne službe su unoformisali svoje službenike i tako bar na kratko smanjivali taj jaz između siromašnijih i onih na stepeniku više što su putem sindikata ipak iznalazili načina i odlazili povremeno na more i vraćali se sa preplanulom dječicom kojima se gle čuda najčešće ljuštio nos.
Neki su tu uniformu prihvatili samo kao još jednu obavezu, trenutni izlazak iz stanja u kojemu su se nalazili, kratkotrajni izlet. Oni rijetki o kojima vam želim reći nisu mislili tako.
Ali da bi ta uniforma „legla“ potrebno je mnogo toga. Tijelo krivonogog konduktera bilo je posebna priča. Odavno je Husein saznao da se u uniformu ne ulazi tek tako. To je proces kojemu je potrebno vrijeme. Procesija ukratko. Ritual kojim se i duh saživljava sa uniformom. On je taj proces podigao na jedna viši nivo. Čak smo i mi derani dobrim dijelom godine bili svjedoci toj posvećenosti.
Čim bi Husein „pustio“ glas mi smo znali da je ritual počeo i to bi bio znak da se kao kupina zakačimo na ogradu i gledamo njegove pripreme. Iako nas je tobo korio da gledamo svoja posla i dalje smo ostajali načičkani na ogradi.
„Kako Vam volja.“- slegnuo bi ramenima i nastavio sa svojim ritualom.
„U lijepom starom gradu Višegradu,....“- pjevušio je glasno.
I tada bi počeo uvodni dio svečanosti. U crvenim kupaćim gaćicama stajao bi na betoniranom dvorištu i tuširao se hladnom vodom koju je grabio velikim metalnim lončetom iz velike metalne kofe sa crvenim cvjetovima. Podizao bi glas u momentima dodira kože sa hladnom tečnosti. Nakon toga slijedilo bi uzimanje šampona i sapuna. Ponekad je to trajalo i trajalo. Nama se činilo da niko na svijetu pravilnije ne koristi sapun i šampon od Huseina. Mislili smo i sami da tako treba i da naši roditelji griješe dok nas očas posla ubace u kadu, natrljaju i našamponiraju i brzom pokretima speru toplom vodom. Upravo zbog toga krišom smo ulazili u kupatila, tuširali se hladnom vodom i šamponom trljali baš kao i Husein. Nismo se obazirali ni na prehlade, neke stvari nemaju cijene, pogotova ispravna higijena.
Nakon higijene na otvorenom slijedilo bi brijanje. Bogata pjena još je povećavala njegovu ionako poveliku gavu. Malo ogledalo stajalo bi okačeno na šljivu oko kojega bi trajao njegov ples, kao zaljubljena ždrala. Krivio je glavu kako bi iz svih uglova što bolje obavio započeti posao. Nakon toga bi u dlan sasuo podosta „briona“ i glasno ispuštao ono „brrr“ koje ipak ne mogu prenijeti u priču kako bih želio, ali oni koji znaju šta je brijanje shvatiće šta sam želio s tim da kažem.
Krivonogi Husein uspravio bi se i sa srebrnim kapima uhvaćenim u kosu i po maljavim grudima preostalim od tuširanja u uvijek malim papučama napravljenim od pohabane ženske cipele odgegao prema oronuloj kući sa malim prozorima i troje djece iza njih. Iza prozora je čekala i supruga. Visoka i mršava. Sušta suprotnost njegovom snažnom i čvrstom tijelu.
Nakon što bi obukao plave pantalone, odmah bi izašao sa ispeglanom kao nebom plavom košuljom ispred kuće, ispod plavog neba sa mnogo višom tavanicom negoli onom krovom zakrovljenom i siromaštvom okovanom. Istezao bi se dok je navlačio rukave. Uz njega je već bila supruga koja je zakopčavala dugamad svome vitezu kao pred odlučujuću bitku. Kravatu je uvijek sam stavljao. Činilo se da je ona bila ključ za izlazak iz neimaštine, stoga je pažljivo rukovao kao da se plaši da ga ne polomi i zauvjek ostane zabravljen pod niskim stropom siromašne kuće sa dječicom plave kose i plavih očiju i kao trska mršavom ženom.
Kada je napokon plavo odijelo zasijalo punim sjajem na kondukteru Jugoslovenskih željeznica ostao je onaj završni dio. Sjeo bi na stolicu koju bi supruga iznijela ispred kuće, sagnuo se i obuo izglancane i sjajne cipele. Taj završni čin završio bi tako što bi ustao zadovoljno pogledao još jednom niz sebe, podigao glavu, dodirnuo kravatu. Uzeo svoju kapu koju bi poput pilota ratnog vazduhoplovstva držao pod lijevom miškom, a u desnu konduktersku torbu.
Pažljivo biranim koracima izašao bi gotovo na prstima nakremanih i izglancanih cipela iz siromašne prašnjave ulice u neki novi vrli svijet.
I čitavu smjenu trajala bi priča. Bio je jednak sa ostalima, čak i viši zbog svoje važnosti. Imao je tu mogućnost i privilegiju da započne raszgovor sa bilo kome i o bilo čemu. Pričao bi sa poslovnom gospodom što je nosila aktovke i čitala Politiku, smješkao se gospođama sa visoko podinutim punđama u šarenim haljinama, štipkao obraze radoznale dječice koje bi iz hodnika posmatrale predjele što promiču.
Vodio borbu sa svim onima koji su nastojali ojaditi žejeznicu neplaćanjem karte. Bivao čašćen jabukom ili batakom pečenim.
A ujutro opet po starom. Vraćao bi se u svoju ulicu nimalo ne izgubivši od elegencije s kojom smo ga ispratili. Zajedno sa njegovom djecom smo mu trčali u susret.
„Šta ime Huse?“
„Sinoć sam radio u Olimpiku. Putuje narod. Onamo, ovamo. Neki me već prepoznaju, pa sa njima koju prodivanim. Šta ću, takva mi služba.“
Nakon toga Husein bi odlazio na zaslužen odmor. Jugoslovenske željeznice imale su saveznika u nama. Svoju igru bi premjestili na drugi kraj ulice sve dok iznova ne bi začuli Huseina kako pusti glas. Uslijedilo bi novo spremanje. Bilo je vrijeme da Husein posjeti prodavnice i da donese svojoj djeci pune kese. Igračke i marmeladu. Ženi pomadu.
Kad malo bolje razmislim zavidim Americi što ga sada ima. Da je kojim slučajem komšija mi bio Jusain Bolt ova priča bi mnogo kraće trajala. Ovako mogu uvijek da samo oslušnem ovaj video, zažmirim i kao nekad vidim radnika Jugoslovenske željeznice kako pjeva i s ponosom nosi svoj teret i odijelo. Danas su takve stvari rijetkost. Vozovi odavno ne prolaze onim tempom, djecu iz hodnika ne interesuju zagrišta, a Politiku ionako više niko ne čita kad se već sve zna. Šta nama preostaje i ostaje ?
Neimaština i duh. Nije mnogo, al nije ni malo.
Pozdravlja Vas mandrak72, s muzikom koja uz ovakvu priču ide kao luk uz ćevape i paradajz uz paštetu.
p.s. možda da pustite video dok čitate da zajedno učestvujete u Huseinovim pripremama
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić
]
09 Decembar, 2012 10:43
U sumrak mladog gospodina Jablanka Grotnića
Automobil je gutao kilometre puta. Jablanko je sjedio u automobilu. Nije odgovarao na pitanja milicionera koji su se znatiželjno okretali ka njemu.
„Nije ti se moj bajo igrati sa zakonom. Pravda je spora, ali dostižna.“
Pravda. Ta cinična riječ dugo se motala njegovom glavom. Koristio je sva svoja iskustva da pronađe djeličak pravde u ma kojem događaju iz svoga života i nije je pronašao.
„Pravda mora da je sitna. Kao igla u plastu sijena, a ja se zaigrao. Slamka me ubola, a ja se poradovao, pomislio da sam baš taj sretnik što je pronašao“, pomisli, „pravda mora da je krvava. Ona mora da boli. Ne mogu svi njome biti zadovoljni, zato je rijetki i traže. Ali ipak traže.“
Nije se osvrtao za onim što je bilo i šta je moglo biti. Pred njim je bio povratak u stvarnost, omeđen ograničenjima, dnevnim rasporedom i vjerovatno još uvijek bijesnim pogledom upravnika Badema. Bio je svjestan svega onoga što ga čeka, podozrivih pogleda i bijesa zbog još nametnutih stega na nejake i neočvrsle zglobove onih što ne pođoše putem zvijezda.
Pred kraj dana automobil se zaustavi pred kapijom koja je zlokobno škripnula prije negoli se i sam automobil bojažljivo usudi da prođe iza nje i ostane zarobljen. Sumorna zgrada bila je življa nego bi obično bila u to vrijeme. Dojava o njegovom povratku bila je mnogo brža od samog povratka. Povratak je ostavljao vrijeme da se razmišlja, važe i sudi. Dojava ne. Ona je bila i odluka i presuda. Nemilosrdna i osvetoljubljiva. Sve na vagi pravde nije bilo na njegovom tasu.
Nakon što su milicionari izašli iz automobila, izašao je i Jablanko. Nekoliko trenutaka protezao je utrnule noge. Isto to činili su i milicioneri i još su istezali leđa. Dvorište se ispunjavalo radoznalim pogledima. Mnoštvo ispitivačkih pogleda gledalo je samo u jednu tačku. Kao u iščekivanju nekog čuda nisu skidali pogled. Kao da su očekivali da Jablanko izvede neku još dosad neizvedenu tačku, pokret ili trik.
Pogledom je prešao preko skupine tražeći očima upravnika Badema, okidača svih prethodnih događaja. Nije ga bilo. Ponovo je pogledom klizio preko poznatih i nekih novih lica. U njima nije mnogo šta mogao da pročita. Kada bi kojim slučajem mogao da pročita iz svih tih pogleda šta o svemu misle i kako ga vide u njima ne bi našao ono će sigurno uticati na mišljenje većine ako ne i svih domaca.
Čekao se Badem. Stajao je u svojoj kancelariji pored prozora iza zavjese i posmatrao razvoj situacije. Njegovo otezanje trebalo je da dopinese psihološkoj igri koju je igrao sa domcima pripremajući se za ovaj susret. Umnogome je mijesio njihovu svijest, čas se svrstavajući na Jablankovu stranu, čas je odbacivao i svaku pomisao da mu slijedi oprost. U svoj toj zaigranosti podizao je mjere obezbjeđenja i smanjivao prava domaca nauštrb njihovih ionako malih prava, posebno atakujući na njihovu privatnost. Danima je iščitavao sva upućena i pristigla pisma tražeći u njima trag koji bi uklonio snijeg sa odavno zasnježenih Jablankovih tragova. Tražio u njima i onu najtananiju misao o slijedećem takvom slučaju koji bi opasno mogao da poljulja njegov položaj upravnika doma.
Ozbiljno povrijeđene sujete, posebno je uticao na one slabije i sklonije povinovanju novim uredbama.
Još jednom je popravljao i stezao kravatu koja ga je već dovoljno gušila. Obema pesnicama povlačio je kaput prema koljenima peglajući i najmanju boru koja bi mogla da pokvari ukupnu sliku i dojam o disciplini i njegovoj veličini. Nije želio da ostavi niti jednu mogućnost niti da pokaže ni najmanju slabost koja bi mogla ostavi prostora nekoj sličnoj ideji u suludim glavama tih lakomislenih i uplašenih domaca.
Pogleda na sat i krenu.
Sigurnim koracima spuštao se niz stepenice. Sa svakim njegovim korakom raslo je njegovo samopouzdanje i želja za nadmoći. Želja za vlašću. Iako protivna svim tekovinama revolucije dominacija je itekako odigravala važnu ulogu u životu gospodina Badema. Njegov odnos prema domcima uveliko se odražavao na njegov odnos prema ostalim zaposlenim u Ustanovi, koju je smatrao „svojom“ više nego što bi to ijedan zakon o svojini na liberalnom zapadu mogao da propiše. Bez lažne skromnosti mnogo je puta isticao svoje ulogu u društvu, u stvaranju čvrstih mladih karaketra koji će biti dalji nosioci razvoja društva.
„Ne tražim nagradu. Nagrada je moje zadovoljstvo.“- mrmljao je, mada je u njemu titrao jedan plamičak nezadovoljstva zbog neprimjećenosti njegovih djela.
„Neka, neka. Ima neko ko o tome misli i ko sve vidi. Znam ja to. Znam.“
Još jednom tren zastade ispred velikih metalnih vrata u kojima osmotri svoj odraz i nakon toga zadovoljno kroči na hladan vazduh. Znao je da je trebalo da Jablank primi u kancelariji, ali nije htio predstavu bez publike. Pogotovo publike koja je trebalo da izvuče prave zaključke, kao iz svakog filma. Dobri pobjeđuju zlo. Ovoga puta to je bio on. Pobjednik.
Zlo je stajalo ispred njega na nekih petnaestak metara i svakim korakom kojim mu se približavao činilo se kako on raste, a zlo se smanjuje. Konačna pobjeda dobra bila je nadohvat ruku. Ostalo je samo da se odigra još jedna ozbiljna uloga. Ostao je još samo završni monolog pobjednika u drami.
Rasplet.
Neobičan osjećaj preplavio je Jablanka. Daleko od toga da se taj osjećaj mogao svrstati u nekakav oblik straha, više je to bio nekakav osjećaj ravnodušnosti. Ni razočaran, ni obeshrabren stajao je na sredini kruga koji se polako sužavao sve do momenta dok u sam krug nije ušao upravnik Badem. Od toga momenat i oni najhrabriji poželješe da se malo izmaknu iz prvih redova kruga, ali onaj drugi dio kruga radoznaliji izvirivao je iza prvog kruga i nije dao uzmaka. Živi štit iz prvog reda nervozno je čekao početak predstave. Bili su pomalo uplašeni, kao da su precijenili svoju hrabrost pouput slabih plivača što se nesmotreno upuste u zagrljaj s hladnim talasima koji umnogome izgledaju opasnije kad je voda bliže ustima i ušima.
„Tako dakle.“- odjeknuše riječi koje utišaše gomilu.
Tišina je jezivo zvučala tog predvečerja. I ona se svrstala na stranu većine koju je činio upravnik Badem sa svojim uniformisano obučenim statistima bez teksta i pokreta.
„Vratio se Džon Vejn. Dosta je bilo smucanja, ogladnilo kuče jel?“- prijeteći je dizao kažiprst u vazduh.
Badem je i dalje pjenio, prijetio. Dizao i spuštao glas kada je želio da naglasi izrečeno. Njegova govornička tirada je trajala i trajala no Jablanko niti jednim gestom ne pokaza da mu je stalo do njegove priče.
Prkosno je digao pogled. Nije ga zaustavio Badem, njegove prijeteće i hladne riječi. Nije ni strah u očima žive ograde u dva reda nepravilnog kruga.
Pogled mu se zaustavi na uzvisini gdje je izrastao veliki Jablan. Gord i ponosit. Oko njega su kružile velike crne ptičurine poput lovaca na plijen, ali vjetar koji je pojačavao svakog momenta nije im dozvoljavao da se spuste na njegove ponosite grane koje su kao sablje odolijevale i branile svoj prostor. Neugledno šiblje pored njega povijalo se pod vjetrom i grumenjem napadala snijega ispod kojeg je sa zavišću gledala otpor diva koji je gle čuda eto izrastao pored njih.
Jablanko i dalje nije skidao pogled, nije se ometao na prekore koji su se nemilosrdno ustremljivali na njega. Hladan vjetar se zaigra sa jednim nemirnim pramenom na čelu.
Nije ga sklonio. Izdržao je talase gnjeva.
Tamo gore daleko iznad jablana ukazivala se zvijezda Sjevernjača. Zavjerenički je namigivala Jablanku na zemlji.
„A sad u objekat. Znaš već put.“- zapovjedi Badem i rukom pokaza na objekat.
„Znam.“- sigurniji nego ikad sa smješkom na licu Jablanko se uputi u pravcu objekta.
Za njim se polako uputi i ostala gomila.
Pozdravlja Vas mandrak72, zatočen i zatečen dok snijeg i dalje pada.
„Nije ti se moj bajo igrati sa zakonom. Pravda je spora, ali dostižna.“
Pravda. Ta cinična riječ dugo se motala njegovom glavom. Koristio je sva svoja iskustva da pronađe djeličak pravde u ma kojem događaju iz svoga života i nije je pronašao.
„Pravda mora da je sitna. Kao igla u plastu sijena, a ja se zaigrao. Slamka me ubola, a ja se poradovao, pomislio da sam baš taj sretnik što je pronašao“, pomisli, „pravda mora da je krvava. Ona mora da boli. Ne mogu svi njome biti zadovoljni, zato je rijetki i traže. Ali ipak traže.“
Nije se osvrtao za onim što je bilo i šta je moglo biti. Pred njim je bio povratak u stvarnost, omeđen ograničenjima, dnevnim rasporedom i vjerovatno još uvijek bijesnim pogledom upravnika Badema. Bio je svjestan svega onoga što ga čeka, podozrivih pogleda i bijesa zbog još nametnutih stega na nejake i neočvrsle zglobove onih što ne pođoše putem zvijezda.
Pred kraj dana automobil se zaustavi pred kapijom koja je zlokobno škripnula prije negoli se i sam automobil bojažljivo usudi da prođe iza nje i ostane zarobljen. Sumorna zgrada bila je življa nego bi obično bila u to vrijeme. Dojava o njegovom povratku bila je mnogo brža od samog povratka. Povratak je ostavljao vrijeme da se razmišlja, važe i sudi. Dojava ne. Ona je bila i odluka i presuda. Nemilosrdna i osvetoljubljiva. Sve na vagi pravde nije bilo na njegovom tasu.
Nakon što su milicionari izašli iz automobila, izašao je i Jablanko. Nekoliko trenutaka protezao je utrnule noge. Isto to činili su i milicioneri i još su istezali leđa. Dvorište se ispunjavalo radoznalim pogledima. Mnoštvo ispitivačkih pogleda gledalo je samo u jednu tačku. Kao u iščekivanju nekog čuda nisu skidali pogled. Kao da su očekivali da Jablanko izvede neku još dosad neizvedenu tačku, pokret ili trik.
Pogledom je prešao preko skupine tražeći očima upravnika Badema, okidača svih prethodnih događaja. Nije ga bilo. Ponovo je pogledom klizio preko poznatih i nekih novih lica. U njima nije mnogo šta mogao da pročita. Kada bi kojim slučajem mogao da pročita iz svih tih pogleda šta o svemu misle i kako ga vide u njima ne bi našao ono će sigurno uticati na mišljenje većine ako ne i svih domaca.
Čekao se Badem. Stajao je u svojoj kancelariji pored prozora iza zavjese i posmatrao razvoj situacije. Njegovo otezanje trebalo je da dopinese psihološkoj igri koju je igrao sa domcima pripremajući se za ovaj susret. Umnogome je mijesio njihovu svijest, čas se svrstavajući na Jablankovu stranu, čas je odbacivao i svaku pomisao da mu slijedi oprost. U svoj toj zaigranosti podizao je mjere obezbjeđenja i smanjivao prava domaca nauštrb njihovih ionako malih prava, posebno atakujući na njihovu privatnost. Danima je iščitavao sva upućena i pristigla pisma tražeći u njima trag koji bi uklonio snijeg sa odavno zasnježenih Jablankovih tragova. Tražio u njima i onu najtananiju misao o slijedećem takvom slučaju koji bi opasno mogao da poljulja njegov položaj upravnika doma.
Ozbiljno povrijeđene sujete, posebno je uticao na one slabije i sklonije povinovanju novim uredbama.
Još jednom je popravljao i stezao kravatu koja ga je već dovoljno gušila. Obema pesnicama povlačio je kaput prema koljenima peglajući i najmanju boru koja bi mogla da pokvari ukupnu sliku i dojam o disciplini i njegovoj veličini. Nije želio da ostavi niti jednu mogućnost niti da pokaže ni najmanju slabost koja bi mogla ostavi prostora nekoj sličnoj ideji u suludim glavama tih lakomislenih i uplašenih domaca.
Pogleda na sat i krenu.
Sigurnim koracima spuštao se niz stepenice. Sa svakim njegovim korakom raslo je njegovo samopouzdanje i želja za nadmoći. Želja za vlašću. Iako protivna svim tekovinama revolucije dominacija je itekako odigravala važnu ulogu u životu gospodina Badema. Njegov odnos prema domcima uveliko se odražavao na njegov odnos prema ostalim zaposlenim u Ustanovi, koju je smatrao „svojom“ više nego što bi to ijedan zakon o svojini na liberalnom zapadu mogao da propiše. Bez lažne skromnosti mnogo je puta isticao svoje ulogu u društvu, u stvaranju čvrstih mladih karaketra koji će biti dalji nosioci razvoja društva.
„Ne tražim nagradu. Nagrada je moje zadovoljstvo.“- mrmljao je, mada je u njemu titrao jedan plamičak nezadovoljstva zbog neprimjećenosti njegovih djela.
„Neka, neka. Ima neko ko o tome misli i ko sve vidi. Znam ja to. Znam.“
Još jednom tren zastade ispred velikih metalnih vrata u kojima osmotri svoj odraz i nakon toga zadovoljno kroči na hladan vazduh. Znao je da je trebalo da Jablank primi u kancelariji, ali nije htio predstavu bez publike. Pogotovo publike koja je trebalo da izvuče prave zaključke, kao iz svakog filma. Dobri pobjeđuju zlo. Ovoga puta to je bio on. Pobjednik.
Zlo je stajalo ispred njega na nekih petnaestak metara i svakim korakom kojim mu se približavao činilo se kako on raste, a zlo se smanjuje. Konačna pobjeda dobra bila je nadohvat ruku. Ostalo je samo da se odigra još jedna ozbiljna uloga. Ostao je još samo završni monolog pobjednika u drami.
Rasplet.
Neobičan osjećaj preplavio je Jablanka. Daleko od toga da se taj osjećaj mogao svrstati u nekakav oblik straha, više je to bio nekakav osjećaj ravnodušnosti. Ni razočaran, ni obeshrabren stajao je na sredini kruga koji se polako sužavao sve do momenta dok u sam krug nije ušao upravnik Badem. Od toga momenat i oni najhrabriji poželješe da se malo izmaknu iz prvih redova kruga, ali onaj drugi dio kruga radoznaliji izvirivao je iza prvog kruga i nije dao uzmaka. Živi štit iz prvog reda nervozno je čekao početak predstave. Bili su pomalo uplašeni, kao da su precijenili svoju hrabrost pouput slabih plivača što se nesmotreno upuste u zagrljaj s hladnim talasima koji umnogome izgledaju opasnije kad je voda bliže ustima i ušima.
„Tako dakle.“- odjeknuše riječi koje utišaše gomilu.
Tišina je jezivo zvučala tog predvečerja. I ona se svrstala na stranu većine koju je činio upravnik Badem sa svojim uniformisano obučenim statistima bez teksta i pokreta.
„Vratio se Džon Vejn. Dosta je bilo smucanja, ogladnilo kuče jel?“- prijeteći je dizao kažiprst u vazduh.
Badem je i dalje pjenio, prijetio. Dizao i spuštao glas kada je želio da naglasi izrečeno. Njegova govornička tirada je trajala i trajala no Jablanko niti jednim gestom ne pokaza da mu je stalo do njegove priče.
Prkosno je digao pogled. Nije ga zaustavio Badem, njegove prijeteće i hladne riječi. Nije ni strah u očima žive ograde u dva reda nepravilnog kruga.
Pogled mu se zaustavi na uzvisini gdje je izrastao veliki Jablan. Gord i ponosit. Oko njega su kružile velike crne ptičurine poput lovaca na plijen, ali vjetar koji je pojačavao svakog momenta nije im dozvoljavao da se spuste na njegove ponosite grane koje su kao sablje odolijevale i branile svoj prostor. Neugledno šiblje pored njega povijalo se pod vjetrom i grumenjem napadala snijega ispod kojeg je sa zavišću gledala otpor diva koji je gle čuda eto izrastao pored njih.
Jablanko i dalje nije skidao pogled, nije se ometao na prekore koji su se nemilosrdno ustremljivali na njega. Hladan vjetar se zaigra sa jednim nemirnim pramenom na čelu.
Nije ga sklonio. Izdržao je talase gnjeva.
Tamo gore daleko iznad jablana ukazivala se zvijezda Sjevernjača. Zavjerenički je namigivala Jablanku na zemlji.
„A sad u objekat. Znaš već put.“- zapovjedi Badem i rukom pokaza na objekat.
„Znam.“- sigurniji nego ikad sa smješkom na licu Jablanko se uputi u pravcu objekta.
Za njim se polako uputi i ostala gomila.
Pozdravlja Vas mandrak72, zatočen i zatečen dok snijeg i dalje pada.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić
]
08 Decembar, 2012 12:46
Ostatak dana bez mladog gospodina Jablanka Grotnića
Nepomičan kao stijena dugo je još stajao u snijegu pogleda zakovanim u daljinu gdje je zadnji put vidio automobili koji je odvezao Jablanka. Zamućena pogleda još uvijek pred sobom vidio iscrtano srce i mali dlan u njemu. Onemoćale i otežale ruke visile su niz tijelo kao strani olovni predmeti.
Poželio je da se skloni sa ulice, baci u snijeg i isplače kao dijete. Poželio je sve ono što bi učinilo svako dijete, a ne on odrastao čovjek. Čovjek koji je trebao tog dana za ruku kroz životne bure povesti dijete bez pružene ljubavi i prave šanse.
Po prvi put pomisli na Milevu, na njenu posvećenost Jablanku od prvog momenta. Na njen sjaj u očima dok je s njim planirala život. Pomisli na sve prethodne događaje. Na planinu koju je Jablanko svojim dolaskom trajno pomjerio.
„Šta da kažem Milevi? Kako se vratiti bez njega? Kako Jablanku objasniti da nisam znao za miliciju?“- pitanja su navirala brže negoli bi imalo smislen odgovor pronašao.
Napokon se pomaknu i uputi prema zaprezi. Gledao je u ćebe kojim su umotali noge dok su zapregom dolazili u varoš. Sjede na svoje mjesto, ćebetom umota noge i potjera zapregu.
Put do kuće protekao je u mučnoj atmosferi. Sa svakim metrom stanje se pogoršavalo. Sa svakim metrom gomilala se bojazan za Milevu. Odgovori na sva njena pitanja mogli bi da pogoršaju njeno krhko stanje, da pogoršaju i izazovu komplikacije vezane uz prvu trudnoću u poznijim godinama. Svaki detalj vezan uz prethodne događaje vrtio se kao serija i uvijek vraćao iznova i opet.
Kad je konačno zaprega stigla u dvorište s teškim korakom sišao je sa zaprege, kao osuđen na smrt kome je svaki sekund i nagrada i kazna. Sa svakim korakom bivao je bliži okončanju muke, sa svakim korakom bio je bliži nemiloj presudi. I dželat i osuđen u jednoj koži. Oštricu sjajnu oštrio za sebe, sa žrtvu. Istezao vrat za dželata, za kraj.
Mrzio je sebe zbog svega onog što je možda posijao u očima dječaka tako gorda imena. Sad ta ista nada u njemu buja, nezadrživo. Iz očiju, kroz rešetke , kroz sutone i horizonte koji se gle čuda završavaju tu nadomak ruke. Na bodljikavoj žici koja mami da nejakim dlanom gordi dječak pokuša dohvatiti, dosanjati onaj jutros započeti i prekinuti san koji je bezuspješno pokušavao nastaviti ponovnim zatvaranjem očiju i navlačenjem topla pokrivača.
Bjesnio je na propise okrutne kao da ih nije živ čovjek pisao, kao da im je dušu udahnula možda izdajnička Olimpija sa hladnim tipkama koja je bezočno hladila prste i sve one pokušaje da se u zakon zadjene koja ljudska mrva, naizgled tako prosta i prijemčiva svakom ko se zbunjeno lati zakona pisanih za proračunate advokate. Da se za nju zakači i nahrani pravdom, makar prividnom koja bi na tren učinila da se osjetimo slobodni poput ptice nakon pokupljenih i pred nju iznešenih mrvica. Odbačenih i nepotrebnih, za koje smo opet u stanju sačekati bilo kakav vid zahvalnosti.
Bio je bijesan na svoje snažne ruke što nisu bile kadre učiniti ono što jedan blijedi paragraf tamo u nekoj debeloj knjižurini požutjelih listova čini sa najjačim oružanim silama, što povija toplo obučene milicionere kao trsku na vjetru. Na svoje ruke koje su visile sa njegovih ramena kao prazne lovačke puške nakon lova, oborene i smrdljive na barut i skoralu krv nejaka tijela koje se sad možda grčilo od bolova pod sivim pokrivačem. Bez i jedne rane, samo sa rupom u grudima koja se nije mogla vidjeti golim okom, napipati hladnom rukom. Sa rupom koja se nije dala popuniti dnevnim redom, redovnim obrokom i poslovnom ljubaznošću maskiranom pod članom koji govori o ustanovi , djeci bez roditelja i hladnim zidovima. Bez da igdje stoji zapisano da se hladno ptiče ispod strehe nahrani i pod tople skute zimi privuče.
Svaki korak kojim je prilazio gubilištu svih gubilišta bolno ga je pekao. Pomiren sa nemoći žrtve, plašio se dželata u sebi, žrtve van sebe.
„Gje je Jablanko?“- bolno ga sasječe pitanje na pragu.
„Da li sanjam? Da li je ovo pitanje da sam sanjao, da buncam, da je ovo još samo jedna košmar? Hoće li biti lakše kad drmusanje prestane, da li ću samo prtrljati oči, plaknuti ih hladnom vodom i sjesti za sto i posvećeno se prepustiti zalogajima koji će nahraniti sve moje probleme. Da li da navučem pokrivač za još tren i budem spreman za još drmusanja, da odgodim ono što mora biti, da odsanjam pred ogledalom dok se budem umivao i gledao svoj nesuvisli lik kako me probada očima?“- premotavao je scenarije, nezadovoljan svojom ulogom u kome nije bilo moguće dobiti dublera iako je glava padala, a uloga ne naučena, još nikad dovoljno dobro ne napisana i ne odglumljena. Ona uloga za koju se čitav život spremamo, učimo i na kraju nespremni da je odigramo već se saplićemo o daske kojih odavno nema i koje su pojele oči vječito gladne publike i žiri koji ništa od svega toga ne zna osim da čeka na nas i naš novi neuspjeh.
Nakupilo se toliko toga u grudima. Smetovi duše odolijevaju pred lopatama kojim otkopavamo i zakopavamo sebe. U grobnici iščekivanja i opraštanja.
„Nisi mi dogovorio. Da li se nešto desilo?“- Mileva se zabrinuto odiže na laktovima sa postelje naslućujući buru kakva nikad nije harala tolpim ognjištem.
„Ništa ja ne znam. Da li se šta i dogodilo? Ako jeste onda mi reci da i ja znam.“- izgubljeno promrsi Miloš.
„Miloše, Milošee..“- zaplaka Mileva.
Miloš ju je stezao svojim rukama ni nalik onim rukama koje su sve godine podrška bile i jedra za sve one bure i vesla za sve talase.
Soba isupnjena bolom i mukom dugo i nijemo je posmatrala dvoje skamenjenih u zagrljaju. Suze su bile jedini jezik koji su razumijevali. Kao tačke na kraju rečnice Miloševe ruke brisale su suze sa njena lica. Kao uskličnici i pitanja znaci po njemu su padali upitni pogledi, a on kao loš učenik slijegao ramenima i obarao glavu.
„Moramo nešto učiniti. Smisli nešto, odoh ja spremiti njegove stvari.“- Mileva prva poduze korak za izlazak iz neprijatne situacije.
„Šta? Ubrzo će noć. Sjedi Mila, moraš se čuvati. Odoh raspremiti konja, pa da vidimo šta nam je činiti.“
Mileva se povinuje njegovom prijedlogu. Vrati se na postelju stalno gledajući prema vratima kao da očekuje da izbasa Jablanko zajapuren i rumen u licu. Miloš izađe napolje i zaputi se prema zaprezi.
„E moj Jablanko, ti si čudo jedno.“- blagi osmijeh nakratko posjeti snuždeno lice.
Ulazak u staju iznova podsjeti Miloša na sve preživljene trenutke otkad spazi Jablanka kako spava u jaslama. Svi oni momenti koji se kao ožiljci ocrtaju na koži u nekoj posebnoj prilici da podsjete na svoje porijeklo i njihovo postojanje u paralelnom svijeti, ispod košulje, rukava, pantalona, ali ne oni ožiljci na koje s gađenjem se gleda, nego oni rafinisani što izvuku na površinu tihu sjetu, osmjeh što boli zaigraše pred njegovim očima. Kao začaran kružio je pogledom po štali trajno bilježeći još jednom sve one momente urezane u korteksu sjećanja projecirane kao igra svjetlosti i sjene na filmskom platnu.
Ošamućen filmom bez zvuka na tren mu bi slabo. Kao u središtu vrteške oko njega su promicali Lenka, Sokol. Oko njega i Srećko i Zvijezda. Mileva i Jablanko. Vuk. Potraja to nekoliko trenutaka prije nego se sruči na pod staje.
Ležao je bez svijesti neko vrijeme dok ne osjeti vlažan dah i ruke pod glavom. Otvorio je oči.Nad njim je klečala Mileva držeći mu glavi na krilu. Desno od njegova lica mnogo veći je izgledao Sokol nego je u stvarnosti bio. Njuškao ga je po glavi i licu.
„Premrla sam od straha. Nije te dugo bilo. Bogu hvala da si živ. Šta bi ja bez tebe?“
Zajedno su otišli do kuće. Miloš ispriča sve što mu se dogodilo u varoši. Pažljivo je slušala sve do poslednje rečenice. Nekoliko trenutaka potraja tišina koju je stari veker sat činio još ozbiljnijom svojim neumitnim otkucavanje kao da je htio reći:
„Vrijeme ide, treba da se neki koraci poduzimaju.“
Kao da je čuo riječi starog časovnika, Miloš reče:
„Odoh još sutra u varoš.“
Nije ga ništa pitala. Dobro je razumjela njegove namjere. Ništa nije rekla samo se pripila uz njegovo tijelo. Nije trebala ništa ni da pita, u njegovom glasu je pročitala poruku. Odluku.
Pozdravlja Vas mandrak72, osvjedočeni Jablankov saborac.
Poželio je da se skloni sa ulice, baci u snijeg i isplače kao dijete. Poželio je sve ono što bi učinilo svako dijete, a ne on odrastao čovjek. Čovjek koji je trebao tog dana za ruku kroz životne bure povesti dijete bez pružene ljubavi i prave šanse.
Po prvi put pomisli na Milevu, na njenu posvećenost Jablanku od prvog momenta. Na njen sjaj u očima dok je s njim planirala život. Pomisli na sve prethodne događaje. Na planinu koju je Jablanko svojim dolaskom trajno pomjerio.
„Šta da kažem Milevi? Kako se vratiti bez njega? Kako Jablanku objasniti da nisam znao za miliciju?“- pitanja su navirala brže negoli bi imalo smislen odgovor pronašao.
Napokon se pomaknu i uputi prema zaprezi. Gledao je u ćebe kojim su umotali noge dok su zapregom dolazili u varoš. Sjede na svoje mjesto, ćebetom umota noge i potjera zapregu.
Put do kuće protekao je u mučnoj atmosferi. Sa svakim metrom stanje se pogoršavalo. Sa svakim metrom gomilala se bojazan za Milevu. Odgovori na sva njena pitanja mogli bi da pogoršaju njeno krhko stanje, da pogoršaju i izazovu komplikacije vezane uz prvu trudnoću u poznijim godinama. Svaki detalj vezan uz prethodne događaje vrtio se kao serija i uvijek vraćao iznova i opet.
Kad je konačno zaprega stigla u dvorište s teškim korakom sišao je sa zaprege, kao osuđen na smrt kome je svaki sekund i nagrada i kazna. Sa svakim korakom bivao je bliži okončanju muke, sa svakim korakom bio je bliži nemiloj presudi. I dželat i osuđen u jednoj koži. Oštricu sjajnu oštrio za sebe, sa žrtvu. Istezao vrat za dželata, za kraj.
Mrzio je sebe zbog svega onog što je možda posijao u očima dječaka tako gorda imena. Sad ta ista nada u njemu buja, nezadrživo. Iz očiju, kroz rešetke , kroz sutone i horizonte koji se gle čuda završavaju tu nadomak ruke. Na bodljikavoj žici koja mami da nejakim dlanom gordi dječak pokuša dohvatiti, dosanjati onaj jutros započeti i prekinuti san koji je bezuspješno pokušavao nastaviti ponovnim zatvaranjem očiju i navlačenjem topla pokrivača.
Bjesnio je na propise okrutne kao da ih nije živ čovjek pisao, kao da im je dušu udahnula možda izdajnička Olimpija sa hladnim tipkama koja je bezočno hladila prste i sve one pokušaje da se u zakon zadjene koja ljudska mrva, naizgled tako prosta i prijemčiva svakom ko se zbunjeno lati zakona pisanih za proračunate advokate. Da se za nju zakači i nahrani pravdom, makar prividnom koja bi na tren učinila da se osjetimo slobodni poput ptice nakon pokupljenih i pred nju iznešenih mrvica. Odbačenih i nepotrebnih, za koje smo opet u stanju sačekati bilo kakav vid zahvalnosti.
Bio je bijesan na svoje snažne ruke što nisu bile kadre učiniti ono što jedan blijedi paragraf tamo u nekoj debeloj knjižurini požutjelih listova čini sa najjačim oružanim silama, što povija toplo obučene milicionere kao trsku na vjetru. Na svoje ruke koje su visile sa njegovih ramena kao prazne lovačke puške nakon lova, oborene i smrdljive na barut i skoralu krv nejaka tijela koje se sad možda grčilo od bolova pod sivim pokrivačem. Bez i jedne rane, samo sa rupom u grudima koja se nije mogla vidjeti golim okom, napipati hladnom rukom. Sa rupom koja se nije dala popuniti dnevnim redom, redovnim obrokom i poslovnom ljubaznošću maskiranom pod članom koji govori o ustanovi , djeci bez roditelja i hladnim zidovima. Bez da igdje stoji zapisano da se hladno ptiče ispod strehe nahrani i pod tople skute zimi privuče.
Svaki korak kojim je prilazio gubilištu svih gubilišta bolno ga je pekao. Pomiren sa nemoći žrtve, plašio se dželata u sebi, žrtve van sebe.
„Gje je Jablanko?“- bolno ga sasječe pitanje na pragu.
„Da li sanjam? Da li je ovo pitanje da sam sanjao, da buncam, da je ovo još samo jedna košmar? Hoće li biti lakše kad drmusanje prestane, da li ću samo prtrljati oči, plaknuti ih hladnom vodom i sjesti za sto i posvećeno se prepustiti zalogajima koji će nahraniti sve moje probleme. Da li da navučem pokrivač za još tren i budem spreman za još drmusanja, da odgodim ono što mora biti, da odsanjam pred ogledalom dok se budem umivao i gledao svoj nesuvisli lik kako me probada očima?“- premotavao je scenarije, nezadovoljan svojom ulogom u kome nije bilo moguće dobiti dublera iako je glava padala, a uloga ne naučena, još nikad dovoljno dobro ne napisana i ne odglumljena. Ona uloga za koju se čitav život spremamo, učimo i na kraju nespremni da je odigramo već se saplićemo o daske kojih odavno nema i koje su pojele oči vječito gladne publike i žiri koji ništa od svega toga ne zna osim da čeka na nas i naš novi neuspjeh.
Nakupilo se toliko toga u grudima. Smetovi duše odolijevaju pred lopatama kojim otkopavamo i zakopavamo sebe. U grobnici iščekivanja i opraštanja.
„Nisi mi dogovorio. Da li se nešto desilo?“- Mileva se zabrinuto odiže na laktovima sa postelje naslućujući buru kakva nikad nije harala tolpim ognjištem.
„Ništa ja ne znam. Da li se šta i dogodilo? Ako jeste onda mi reci da i ja znam.“- izgubljeno promrsi Miloš.
„Miloše, Milošee..“- zaplaka Mileva.
Miloš ju je stezao svojim rukama ni nalik onim rukama koje su sve godine podrška bile i jedra za sve one bure i vesla za sve talase.
Soba isupnjena bolom i mukom dugo i nijemo je posmatrala dvoje skamenjenih u zagrljaju. Suze su bile jedini jezik koji su razumijevali. Kao tačke na kraju rečnice Miloševe ruke brisale su suze sa njena lica. Kao uskličnici i pitanja znaci po njemu su padali upitni pogledi, a on kao loš učenik slijegao ramenima i obarao glavu.
„Moramo nešto učiniti. Smisli nešto, odoh ja spremiti njegove stvari.“- Mileva prva poduze korak za izlazak iz neprijatne situacije.
„Šta? Ubrzo će noć. Sjedi Mila, moraš se čuvati. Odoh raspremiti konja, pa da vidimo šta nam je činiti.“
Mileva se povinuje njegovom prijedlogu. Vrati se na postelju stalno gledajući prema vratima kao da očekuje da izbasa Jablanko zajapuren i rumen u licu. Miloš izađe napolje i zaputi se prema zaprezi.
„E moj Jablanko, ti si čudo jedno.“- blagi osmijeh nakratko posjeti snuždeno lice.
Ulazak u staju iznova podsjeti Miloša na sve preživljene trenutke otkad spazi Jablanka kako spava u jaslama. Svi oni momenti koji se kao ožiljci ocrtaju na koži u nekoj posebnoj prilici da podsjete na svoje porijeklo i njihovo postojanje u paralelnom svijeti, ispod košulje, rukava, pantalona, ali ne oni ožiljci na koje s gađenjem se gleda, nego oni rafinisani što izvuku na površinu tihu sjetu, osmjeh što boli zaigraše pred njegovim očima. Kao začaran kružio je pogledom po štali trajno bilježeći još jednom sve one momente urezane u korteksu sjećanja projecirane kao igra svjetlosti i sjene na filmskom platnu.
Ošamućen filmom bez zvuka na tren mu bi slabo. Kao u središtu vrteške oko njega su promicali Lenka, Sokol. Oko njega i Srećko i Zvijezda. Mileva i Jablanko. Vuk. Potraja to nekoliko trenutaka prije nego se sruči na pod staje.
Ležao je bez svijesti neko vrijeme dok ne osjeti vlažan dah i ruke pod glavom. Otvorio je oči.Nad njim je klečala Mileva držeći mu glavi na krilu. Desno od njegova lica mnogo veći je izgledao Sokol nego je u stvarnosti bio. Njuškao ga je po glavi i licu.
„Premrla sam od straha. Nije te dugo bilo. Bogu hvala da si živ. Šta bi ja bez tebe?“
Zajedno su otišli do kuće. Miloš ispriča sve što mu se dogodilo u varoši. Pažljivo je slušala sve do poslednje rečenice. Nekoliko trenutaka potraja tišina koju je stari veker sat činio još ozbiljnijom svojim neumitnim otkucavanje kao da je htio reći:
„Vrijeme ide, treba da se neki koraci poduzimaju.“
Kao da je čuo riječi starog časovnika, Miloš reče:
„Odoh još sutra u varoš.“
Nije ga ništa pitala. Dobro je razumjela njegove namjere. Ništa nije rekla samo se pripila uz njegovo tijelo. Nije trebala ništa ni da pita, u njegovom glasu je pročitala poruku. Odluku.
Pozdravlja Vas mandrak72, osvjedočeni Jablankov saborac.
