I sam sam spadao među one koji su se dugo iščuđavali Lazaru K. koji je godinama sa švajcarskom tašnošću dolazio na željezničku stanicu i u 12:05 izlazio na peron. Odmjerenim i gospodskim korakom iskoračao bi tih 20-tak koraka, zastao i sporim pokretom iz unutrašneg džepa izvukao džepni sat, ozbiljno ga pogledao i vratio ga nazad u džep. Potom bi digao pogled u pravcu odakle su dolazili vozovi iz Zagreba i ostao tako nepomičan desetak minuta. Potom ponovo bi ruku zavukao u džep, provjerio vrijeme, vratio sat u džep i bez ijedne grimase udaljio se sa perona.

Po ulasku u stanicu zastao bi na šalteru informacija i pripitao.

„Šta je sa vozom iz Maribora? Kasni?“- upitao bi.

„Očekujemo ga svakog minuta. Krenuo je po redu vožnje.“- već izvježbano odgovarao bi službenik već godinama unazad.

„Hvala na informaciji.“- Lazar bi se zahvalio i napustio željezničku stanicu, nimalo ne mijenjajući način hoda niti dostojanstvo u svom kretanju.

Uvijek elegenatno obučen kakav je bio i onog dana kada je došao sa početkom rata u Sloveniji prvi put na stanicu vrlo brzo je postao predmet podsmjeha. Pogotovo što je željeznički saobraćaj zamro s početkom rata u Sloveniji i Hrvatskoj. Tek nešto lokalnih vozova pokušavalo je dati privid opstajanja željeznice u nemogućim uslovima.

Stekao sam dojam da je vrlo dobro znao da su ga lagali na šalteru informacija. Njegova reakcija u potpunosti mi je davala za pravo da ih je u potpunosti ubijedio u to da im vjeruje. Uostalom kome su mogle da smetaju male bezazlene laži. Ljudi su ginuli, nestajali. Kružilo je mnogo svakojakih i lažnih priča, a anegdota sa Lazarom niti je mogla da popravi svijet niti da pogorša stvar.

Kada sam već prestao da posmatram Lazara i gubim interesovanje za njegovo pojavljivanje kao bumerang su mi se vratile neke odavno već viđene scene.

Veliko željezničko čvorište nekadašnje Jugoslavije obilovalo je susretima, promenadama, čekanjima. Čarkama i prevarama. Kroz malu varoš protutnjalo je mnogo likova i niti jednog ne bih mogao da se sjetim. Mnogo lakše sam vezivao kofere i putne torba uz lica negoli obrnuto.

Ne, nemojte da pomislite da sam poslovno bio vezan uz kofere ili putne torbe. Više sam nekako bio dio tog svijeta. Još kao mlad završih u ovom malom gradu velikog prometa. Od kako izgubih svaku vezu sa svojim krajem pokušavao sam ovdje na željezničkoj stanici uhvatiti one niti koje ostaju za nama i sa nama godinama upravljaju, a da ni sami ne znamo kako, ko i odakle. Valjda kao platenice u zbir upletene naše sudbine, korijenje, ljubavi i strasti. Mržnje, dugovi i snovi.

U čekaonicama memljiva lica. Umorna i podbula od reda vožnje i nereda čekanja. Izlizane klupe od snova isprekidanih i pokidanih. Danima gledah sva ta lica. Sva su bila ista. Niti jedno nije pokazivalo da ih u ovoj čekaonici interesuje bilo šta što nema u njihovom redu vožnje. A upravo takva lica liče jedna na druga.

Svoje interesovanje skrajnuh na drugi peron. Peron kojim su putovali koferi i putne torbe. Klizile nade, nova čekanja. Poznate ruke. Posmatrajući njih spoznah vlasnike u onolikoj mjeri koliko mi nikada o sebi ne bi rekli.

Veliki kožni žuti kofer iskrzanih ivica i sa dva široka kajiša koji  su stezali unutrašnji sadržaj stajao je pored klupe na kojoj je drijemao njegov skromno obučeni vlasnik u iskrzanoj šoferskoj bundi sa čupavim okovratnikom. Kapa sa šiltom dobro je pokrivala njegovo lice. Bio je mlad, možda i više nego što je to kofer davao do znanja. Bunda je bila isuviše iskrzana za njegovo mlado lice koje sigurno nije pamtilo onoliko ožiljaka po braon koži koje nisu mogle skriti ni naknadne intervencije brižne majke.

A u koferu svega. Čiste čarape i donji veš, brižno slagan sa mirišljavim sapunom između. Košulje dvije nebeski plave boje i pantalone prekrojene baš za njega od dobra štofa. Tabla slanine, kobasice suve i nešto sveježeg sira. Pečeno pile, poneka glavica crna luka i kuvana jaja. Tegla pekmeza, jabuke dvije i dunja žuta. Pregršt oraha, rakija i pismo za strica. Za strinu kocka i kafe frtalj. Sve složeno i na mjestu.

Crna kožna torba sa ručkama i kajišom sa mesinganom kopčom na sredini, čučala je bespomoćno na krilu svoga vasnika. Vječito umorna od prljava veša i radnog odijela radnika željezere, ložača sa parnoga kotla vječito garavih ruku i brkova sa ponekom sijedom, pamtila je mnogo bolje dane. Znala je puna nade voz na peronu da sačeka. Da izmašta ispraćaje i velike dočeke. Raširene ruke i osmijehe. Sada su ti dani daleko iza nje. U njoj je mnogo toga više nego što pokazuje. Neke stvari jednostavno je bolje sačuvati za sebe. Kilometri nisu donijeli sreću.

Ah, da. Ko da ne primjeti žensku putnu torbu koju usplahirena vlasnica ne ispušta iz ruku. Tamo amo i iznova opet. Na blijedim rukama na kojima su se jasno ocrtavale plave vene, ručni časovnik. Ženski, sa malom prednjom pločom u crvenoj boji i kao narukvica tankim kajišem. Nervozni pogledi na njega. Od nje samo još je nervoznija njena putna torba. Zarumenjela, i kao svaka dama koja drži do sebe zabrinuta za reakcije na njen struk. Samo ono najosnovnije. Četka za kosu, nešto šminke i pomada. Intimni veš, onaj bolji, probrani, krojački metar i makaze da odmjeri i odsječe. Igla i konac, dva, jedan crni i drugi bijeli. Ako potreba da srce ušije razbijeno na paramparčad. Ne bi bilo prvi put. I svezan gumicom za kosu svežanj pisama u boji. Ponegdje nečitljiva od suza i napamet naučena kao pjesmica za školu. Eto, samo ono najosnovnije ponekad prevrši mjeru i prelije čašu. Nervozno izviruje sa perona na pravac odakle su samo pisma stizala. Obećao je. Pisao je. Čekam.

Čekam i ja dok mi kraj nogu bezbrižno drijema jedan zeleni ranac. U njemu ništa bez čega se ne bi moglo. Mnogo prašnjava puta odavalo je utisak starine. Nepregledne rijeke i brodska pristaništa, a u njoj dobar vjetar. Knjiga koja se uvijek može čitati od bilo koje strane, bez suvišnih citata i odbačenih korica koje su uzimale suviše prostora. Oslobođena svih stega jedne gradske biblioteke, kraljice peći i stalnih članova biblioteke. Tišine koja nagriza um i slabi tijelo. Šta više čovjek da poželi izgubljen među svom tom prtljagom.

O svima saznadoh mnogo, o sebi najmanje. Kao i svaki kofer zagubljen u metežu, skrajnut u stranu od pogleda. Ondje gdje svako misli da sam na oku vlasnika, te ne prilazi i kao ja od dosade ne čita slučajne saputnike. A ja pun gorčine i jeda. Izranjavane duše, s malim izgledima ostavljen i zaboravljen bez milosti. Na uvid svima i bez ičije samilosti. Ne vapim, ne tražim.

Čekam.

Put da me ponese na trag koji izgubih negdje među peronima smetovima okovanim, među vagonima u kojima lebde povratne karte, brigadirska pjesma i jedna izgubljena golobrada martovska klasa 91-e. Karaula koju ću braniti od svih stihova po cijenu života, a zauzvrat ispričaću priču. Otvoriti srce i kao milošte iznijeti na dar radoznaloj i musavoj djeci. Lješnik karamele i miris mora u košulju utkan.

Čekam svoje ruke. Da me zgrabe, stisnu i protresu.

„Tu si.  Tražim te čitav život. Jel znaš?“

Ali ipak ne. Ja sam samo kofer. Samo ja znam šta je u meni i neko moj ko me negdje čeka. Na nekoj stanici, peronu. Možda baš u 12:05 na džepnom satu. Možda baš stoga Lazara drugim očima gledam dok pakujem još jedan dan u kofer sa svim onim sitnicama koje nikome drugom do meni i mojim rukama znače. Rukama koje me ispraćaju i raširene na pragu čekaju.

Rukama koje najbolje znaju kako da me nose.

Godinama.