Nepomičan kao stijena dugo je još stajao u snijegu pogleda zakovanim u daljinu gdje je zadnji put vidio automobili koji je odvezao Jablanka. Zamućena pogleda još uvijek pred sobom vidio iscrtano srce i mali dlan u njemu. Onemoćale i otežale ruke visile su niz tijelo kao strani olovni predmeti.

Poželio je da se skloni sa ulice, baci u snijeg i isplače kao dijete. Poželio je sve ono što bi učinilo svako dijete, a ne on odrastao čovjek.  Čovjek koji je trebao tog dana za ruku kroz životne bure povesti dijete bez pružene ljubavi i prave šanse.

Po prvi put pomisli na Milevu, na njenu posvećenost Jablanku od prvog momenta. Na njen sjaj u očima dok je s njim planirala život. Pomisli na sve prethodne događaje. Na planinu koju je Jablanko svojim  dolaskom trajno pomjerio.

„Šta da kažem Milevi? Kako se vratiti bez njega? Kako Jablanku objasniti da nisam znao za miliciju?“- pitanja su navirala brže negoli bi imalo smislen odgovor pronašao.

Napokon se pomaknu i uputi prema zaprezi. Gledao je u ćebe kojim su umotali noge dok su zapregom dolazili u varoš.  Sjede na svoje mjesto, ćebetom umota noge i potjera zapregu.
Put do kuće protekao je u mučnoj atmosferi. Sa svakim metrom stanje se pogoršavalo. Sa svakim metrom gomilala se bojazan za Milevu. Odgovori na sva njena pitanja mogli bi da pogoršaju njeno krhko stanje, da pogoršaju i izazovu komplikacije vezane uz prvu trudnoću u poznijim godinama. Svaki detalj vezan uz prethodne događaje vrtio se kao serija i uvijek vraćao iznova i opet.

Kad je konačno zaprega stigla u dvorište s teškim korakom sišao je sa zaprege, kao osuđen na smrt kome je svaki sekund i nagrada i kazna. Sa svakim korakom bivao je bliži okončanju muke, sa svakim korakom bio je bliži nemiloj presudi. I dželat i osuđen u jednoj koži. Oštricu sjajnu oštrio za sebe, sa žrtvu. Istezao vrat za dželata, za kraj.

Mrzio je sebe zbog svega onog što je možda posijao u očima dječaka tako gorda imena. Sad ta ista nada u njemu buja, nezadrživo. Iz očiju, kroz rešetke , kroz sutone i horizonte koji se gle čuda završavaju tu nadomak ruke. Na bodljikavoj žici koja mami da nejakim dlanom gordi dječak pokuša dohvatiti, dosanjati onaj jutros započeti i prekinuti san koji je bezuspješno pokušavao nastaviti ponovnim zatvaranjem očiju i navlačenjem topla pokrivača.

Bjesnio je na propise okrutne kao da ih nije živ čovjek pisao, kao da im je dušu udahnula možda izdajnička Olimpija sa hladnim tipkama koja je bezočno hladila prste i sve one pokušaje da se u zakon zadjene koja ljudska mrva, naizgled tako prosta i prijemčiva svakom ko se zbunjeno lati zakona pisanih za proračunate advokate. Da se za nju zakači i nahrani pravdom, makar prividnom koja bi na tren učinila da se osjetimo slobodni poput ptice nakon pokupljenih i pred nju iznešenih mrvica. Odbačenih i nepotrebnih, za koje smo opet u stanju sačekati bilo kakav vid zahvalnosti.

Bio je bijesan na svoje snažne ruke što nisu bile kadre učiniti ono što jedan blijedi paragraf tamo u nekoj debeloj knjižurini požutjelih listova čini sa najjačim oružanim silama, što povija toplo obučene milicionere kao trsku na vjetru. Na svoje ruke koje su visile sa njegovih ramena kao prazne lovačke puške nakon lova, oborene i smrdljive na barut i skoralu krv nejaka tijela koje se sad možda grčilo od bolova pod sivim pokrivačem. Bez i jedne rane, samo sa rupom u grudima  koja se nije mogla vidjeti golim okom, napipati hladnom rukom. Sa rupom koja se nije dala popuniti dnevnim redom, redovnim obrokom i poslovnom ljubaznošću maskiranom pod članom koji govori o ustanovi , djeci bez roditelja i hladnim zidovima. Bez da igdje stoji zapisano da se hladno ptiče ispod strehe nahrani i pod tople skute zimi privuče.
Svaki korak kojim je prilazio gubilištu svih gubilišta bolno ga je pekao. Pomiren sa nemoći žrtve, plašio se dželata  u sebi, žrtve van sebe.

„Gje je Jablanko?“- bolno ga sasječe pitanje na pragu.

„Da li sanjam? Da li je ovo pitanje da sam sanjao, da buncam, da je ovo još samo jedna košmar? Hoće li biti lakše kad drmusanje prestane, da li ću samo prtrljati oči, plaknuti ih hladnom vodom i sjesti za sto i posvećeno se prepustiti zalogajima koji će nahraniti sve moje probleme. Da li da navučem pokrivač za još tren i budem spreman za još drmusanja, da odgodim ono što mora biti, da odsanjam pred ogledalom dok se budem umivao i gledao svoj nesuvisli lik kako me probada očima?“- premotavao je scenarije, nezadovoljan svojom ulogom u kome nije bilo moguće dobiti dublera iako je glava padala, a uloga ne naučena, još nikad dovoljno dobro ne napisana i ne odglumljena. Ona uloga za koju se čitav život spremamo, učimo i na kraju nespremni da je odigramo već se saplićemo o daske kojih odavno nema i koje su pojele oči vječito gladne publike i žiri koji ništa od svega toga ne zna osim da čeka na nas i naš novi neuspjeh.

Nakupilo se toliko toga u grudima. Smetovi duše odolijevaju pred lopatama kojim otkopavamo i zakopavamo sebe. U grobnici iščekivanja i opraštanja.

„Nisi mi dogovorio. Da li se nešto desilo?“- Mileva se zabrinuto odiže na laktovima sa postelje naslućujući buru kakva nikad nije harala tolpim ognjištem.
„Ništa ja ne znam. Da li se šta i dogodilo? Ako jeste onda mi reci da i ja znam.“-  izgubljeno promrsi Miloš.
„Miloše, Milošee..“- zaplaka Mileva.

Miloš  ju je stezao svojim rukama ni nalik onim rukama koje su sve godine podrška bile i jedra za sve one bure i vesla za sve talase.
Soba isupnjena bolom i mukom dugo i nijemo je posmatrala dvoje skamenjenih u zagrljaju. Suze su bile jedini jezik koji su razumijevali. Kao tačke na kraju rečnice Miloševe ruke brisale su suze sa njena lica. Kao uskličnici i pitanja znaci po njemu su padali upitni pogledi, a on kao loš učenik slijegao ramenima i obarao glavu.

„Moramo nešto učiniti. Smisli nešto, odoh ja spremiti njegove stvari.“- Mileva prva poduze korak za izlazak iz neprijatne situacije.
„Šta? Ubrzo će noć. Sjedi Mila, moraš se čuvati. Odoh raspremiti konja, pa da vidimo šta nam je činiti.“

Mileva se povinuje njegovom prijedlogu. Vrati se na postelju stalno gledajući prema vratima kao da očekuje da izbasa Jablanko zajapuren i rumen u licu. Miloš izađe napolje i zaputi se prema zaprezi.

„E moj Jablanko, ti si čudo jedno.“- blagi osmijeh nakratko posjeti snuždeno lice.

Ulazak u staju iznova podsjeti Miloša na sve preživljene trenutke otkad spazi Jablanka kako spava u jaslama. Svi oni momenti koji se kao ožiljci ocrtaju na koži u nekoj posebnoj prilici da podsjete na svoje porijeklo i njihovo postojanje u paralelnom svijeti, ispod košulje, rukava, pantalona, ali ne oni ožiljci na koje s gađenjem se gleda, nego oni rafinisani što izvuku na površinu tihu sjetu, osmjeh što boli zaigraše pred njegovim očima. Kao začaran kružio je pogledom po štali trajno bilježeći još jednom sve one momente urezane u korteksu sjećanja projecirane kao igra svjetlosti i sjene na filmskom platnu.

Ošamućen filmom bez zvuka na tren mu bi slabo. Kao u središtu vrteške oko njega su promicali Lenka, Sokol. Oko njega i Srećko i Zvijezda. Mileva i Jablanko. Vuk. Potraja to nekoliko trenutaka prije nego se sruči na pod staje.
Ležao je bez svijesti neko vrijeme dok ne osjeti vlažan dah i ruke pod glavom. Otvorio je oči.Nad njim je klečala Mileva držeći mu glavi na krilu. Desno od njegova lica mnogo veći je izgledao Sokol nego je u stvarnosti bio. Njuškao ga je po glavi i licu.

„Premrla sam od straha. Nije te dugo bilo. Bogu hvala da si živ. Šta bi ja bez tebe?“

Zajedno su otišli do kuće. Miloš ispriča sve što mu se dogodilo u varoši. Pažljivo je slušala sve do poslednje rečenice. Nekoliko trenutaka potraja tišina koju je stari veker sat činio još ozbiljnijom svojim neumitnim otkucavanje kao da je htio reći:

„Vrijeme ide, treba da se neki koraci poduzimaju.“

Kao da je čuo riječi starog časovnika, Miloš reče:

„Odoh još sutra u varoš.“

Nije ga ništa pitala. Dobro je razumjela njegove namjere. Ništa nije rekla samo se pripila uz njegovo tijelo. Nije trebala ništa ni da pita, u njegovom glasu je pročitala poruku. Odluku.


Pozdravlja Vas mandrak72, osvjedočeni Jablankov saborac.