Automobil je gutao kilometre puta. Jablanko je sjedio u automobilu. Nije odgovarao na pitanja milicionera koji su se znatiželjno okretali ka njemu.

„Nije ti se moj bajo igrati sa zakonom. Pravda je spora, ali dostižna.“

Pravda. Ta cinična riječ dugo se motala njegovom glavom. Koristio je sva svoja iskustva da pronađe djeličak pravde u ma kojem događaju iz svoga života i nije je pronašao.

„Pravda mora da je sitna. Kao igla u plastu sijena, a ja se zaigrao. Slamka me ubola, a ja se poradovao, pomislio da sam baš taj sretnik što je pronašao“, pomisli, „pravda mora da je krvava. Ona mora da boli. Ne mogu svi njome biti zadovoljni, zato je rijetki i traže. Ali ipak traže.“

Nije se osvrtao za onim što je bilo i šta je moglo biti. Pred njim je bio povratak u stvarnost, omeđen ograničenjima, dnevnim rasporedom i vjerovatno još uvijek bijesnim pogledom upravnika Badema. Bio je svjestan svega onoga što ga čeka, podozrivih pogleda i bijesa zbog još nametnutih stega na nejake i neočvrsle zglobove onih što ne pođoše putem zvijezda.

Pred kraj dana automobil se zaustavi pred kapijom koja je zlokobno škripnula prije negoli se i sam automobil bojažljivo usudi da prođe iza nje i ostane zarobljen. Sumorna zgrada bila je življa nego bi obično bila u to vrijeme. Dojava o njegovom povratku bila je mnogo brža od samog povratka. Povratak je ostavljao vrijeme da se razmišlja, važe i sudi. Dojava ne. Ona je bila i odluka i presuda. Nemilosrdna i osvetoljubljiva. Sve na vagi pravde nije bilo na njegovom tasu.
Nakon što su milicionari izašli iz automobila, izašao je i Jablanko. Nekoliko trenutaka protezao je utrnule noge. Isto to činili su i milicioneri i još su istezali leđa. Dvorište se ispunjavalo radoznalim pogledima. Mnoštvo ispitivačkih pogleda gledalo je samo u jednu tačku. Kao u iščekivanju nekog čuda nisu skidali pogled. Kao da su očekivali da Jablanko izvede neku još dosad neizvedenu tačku, pokret ili trik.

Pogledom je prešao preko skupine tražeći očima upravnika Badema, okidača svih prethodnih događaja. Nije ga bilo. Ponovo je pogledom klizio preko poznatih i nekih novih lica. U njima nije mnogo šta mogao da pročita. Kada bi kojim slučajem mogao da pročita iz svih tih pogleda šta o svemu misle i kako ga vide u njima ne bi našao ono će sigurno uticati na mišljenje većine ako ne i svih domaca.

Čekao se Badem. Stajao je u svojoj kancelariji pored prozora iza zavjese i posmatrao razvoj situacije. Njegovo otezanje trebalo je da dopinese psihološkoj igri koju je igrao sa domcima pripremajući se za ovaj susret. Umnogome je mijesio njihovu svijest, čas se svrstavajući na Jablankovu stranu, čas je odbacivao i svaku pomisao da mu slijedi oprost. U svoj toj zaigranosti podizao je mjere obezbjeđenja i smanjivao prava domaca nauštrb njihovih ionako malih prava, posebno atakujući na njihovu privatnost. Danima je iščitavao sva upućena i pristigla pisma tražeći u njima trag koji bi uklonio snijeg sa odavno zasnježenih Jablankovih tragova. Tražio u njima i onu najtananiju misao o slijedećem takvom slučaju koji bi opasno mogao da poljulja njegov položaj upravnika doma.

Ozbiljno povrijeđene sujete, posebno je uticao na one slabije i sklonije povinovanju novim uredbama.

Još jednom je popravljao i stezao kravatu koja ga je već dovoljno gušila. Obema pesnicama povlačio je kaput prema koljenima peglajući i najmanju boru koja bi mogla da pokvari ukupnu sliku i dojam o disciplini i njegovoj veličini. Nije želio da ostavi niti jednu mogućnost niti da pokaže ni najmanju slabost koja bi mogla ostavi prostora nekoj sličnoj ideji u suludim glavama tih lakomislenih i uplašenih domaca.

Pogleda na sat i krenu.

Sigurnim koracima spuštao se niz stepenice. Sa svakim njegovim korakom raslo je njegovo samopouzdanje i želja za nadmoći. Želja za vlašću. Iako protivna svim tekovinama revolucije dominacija je itekako odigravala važnu ulogu u životu gospodina Badema. Njegov odnos prema domcima uveliko se odražavao na njegov odnos prema ostalim zaposlenim u Ustanovi, koju je smatrao „svojom“ više nego što bi to ijedan zakon o svojini na liberalnom zapadu mogao da propiše. Bez lažne skromnosti mnogo je puta isticao svoje ulogu u društvu, u stvaranju čvrstih mladih karaketra koji će biti dalji nosioci razvoja društva.

„Ne tražim nagradu. Nagrada je moje zadovoljstvo.“- mrmljao je, mada je u njemu titrao jedan plamičak nezadovoljstva zbog neprimjećenosti njegovih djela.
„Neka, neka. Ima neko ko o tome misli i ko sve vidi. Znam ja to. Znam.“

Još jednom tren zastade ispred velikih metalnih vrata u kojima osmotri svoj odraz i nakon toga zadovoljno kroči na hladan vazduh. Znao je da je trebalo da Jablank primi u kancelariji, ali nije htio predstavu bez publike. Pogotovo publike koja je trebalo da izvuče prave zaključke, kao iz svakog filma. Dobri pobjeđuju zlo. Ovoga puta to je bio on. Pobjednik.

Zlo je stajalo ispred njega na nekih petnaestak metara i svakim korakom kojim mu se približavao činilo se kako on raste, a zlo se smanjuje. Konačna pobjeda dobra bila je nadohvat ruku. Ostalo je samo da se odigra još jedna ozbiljna uloga. Ostao je još samo završni monolog pobjednika u drami.
Rasplet.

Neobičan osjećaj preplavio je Jablanka. Daleko od toga da se taj osjećaj mogao svrstati u nekakav oblik straha, više je to bio nekakav osjećaj ravnodušnosti. Ni razočaran, ni obeshrabren stajao je na sredini kruga koji se polako sužavao sve do momenta dok u sam krug nije ušao upravnik Badem. Od toga momenat i oni najhrabriji poželješe da se malo izmaknu iz prvih redova kruga, ali onaj drugi dio kruga radoznaliji izvirivao je iza prvog kruga i nije dao uzmaka. Živi štit iz prvog reda nervozno je čekao početak predstave. Bili su pomalo uplašeni, kao da su precijenili svoju hrabrost pouput slabih plivača što se nesmotreno upuste u zagrljaj s hladnim talasima koji umnogome izgledaju opasnije kad je voda bliže ustima i ušima.

„Tako dakle.“- odjeknuše riječi koje utišaše gomilu.

Tišina je jezivo zvučala tog predvečerja. I ona se svrstala na stranu većine koju je činio upravnik Badem sa svojim uniformisano obučenim statistima bez teksta i pokreta.

„Vratio se Džon Vejn. Dosta je bilo smucanja, ogladnilo kuče jel?“- prijeteći je dizao kažiprst u vazduh.

Badem je i dalje pjenio, prijetio. Dizao i spuštao glas kada je želio da naglasi izrečeno. Njegova govornička tirada je trajala i trajala no Jablanko niti jednim gestom ne pokaza da mu je stalo do njegove priče.
Prkosno je digao pogled. Nije ga zaustavio Badem, njegove prijeteće i hladne riječi. Nije ni strah u očima žive ograde u dva reda nepravilnog kruga.

Pogled mu se zaustavi na uzvisini gdje je izrastao veliki Jablan. Gord i ponosit. Oko njega su kružile velike crne ptičurine poput lovaca na plijen, ali vjetar koji je pojačavao svakog momenta nije im dozvoljavao da se spuste na njegove ponosite grane koje su kao sablje odolijevale i branile svoj prostor. Neugledno šiblje pored njega povijalo se pod vjetrom i grumenjem napadala snijega ispod kojeg je sa zavišću gledala otpor diva koji je gle čuda eto izrastao pored njih.

Jablanko i dalje nije skidao pogled, nije se ometao na prekore koji su se nemilosrdno ustremljivali na njega. Hladan vjetar se zaigra sa jednim nemirnim pramenom na čelu.
Nije ga sklonio. Izdržao je talase gnjeva.

Tamo gore daleko iznad jablana ukazivala se zvijezda Sjevernjača. Zavjerenički je namigivala Jablanku na zemlji.

„A sad u objekat. Znaš već put.“- zapovjedi Badem i rukom pokaza na objekat.
„Znam.“- sigurniji nego ikad sa smješkom na licu Jablanko se uputi u pravcu objekta.

Za njim se polako uputi i ostala gomila.


Pozdravlja Vas mandrak72, zatočen i zatečen dok snijeg i dalje pada.