Kad s posla stižem kući nastojim kroz zavjese proniknuti i ugledati tople oči moje nevelike porodice kako me s nestrpljenjem očekuju. Kad se zavjesa razmakne 3 para srećnih očiju zaiskri kao čeličana. Pršte iskre obostrano. Trideset prsta stvara djelo na prozoru neponovljivo, još jače od prethodnog koje bi supruga oprala da spremi podlogu za sutrašnji performans još bujniji, iskreniji i srdačniji od današnjeg.
Zadovoljno bih kročio u dvorište i zatim bih primjetio mnoštvo opranog veša kojeg bi supruga sušila na terasi. U prikrajku uredno složenog veša na štriku kao dvije zastave ponosno bi vijorile dvije pidžame. Dvije plave pidžame koje sam kupio na kredit kad nismo imali djece. Kad nam u iznajmljenom stanu zima nije dozvoljavala da jutro dočekamo sneni i naspavani, već nas je budila ujutro oko pola dva da dršćemo do jutra. Pripijeni jedno uz drugo nismo se predavali, prkosili smo hladnoći. Supruga u drugom stanju a ja u trećem stanju. Bio sam momak, zatim muž, i budući otac.
U firmu su dolazili trgovci posteljinom, tekstilom i raznim proizvodima. Prišao sam i ugledao pidžame. Kroz glavu mi je sinulo eto spasa za hladne noći. Pidžame za tople zimske noći već su mi bile u rukama i žurio sam da ih ostavim u svoj Reno 5. Jedva sam dočekao kraj radnog vremena da pokažem supruzi naše nove tople pidžame. Radost je bila i u očima moje supruge dok je gledala kako uzbuđeno otvaram kupljenu robu. Dočekasmo tako i noć i vrijeme da se ide spavati. Nacifrani i u novim pidžamama, paradirali smo do dugo u noć, stalno nalazeći razloge da se još nešto obavi. Konačno dođe i taj pozni čas kad je san došao po nas. Zagrljeni i pripijeni jedno uz drugo zaspali smo sretni i zadovoljni.
Hladna i duga zimska noć počela je hladnim prstima da nas štipa oko pola tri. Razbudila nas je oboje. Ja sam naložio vatru, privukli smo ležaj na metar od peći tako da smo mogli ležeći da ložimo vatru i onako razbuđeni smo se raspričali. Vatra je pucketala pokušavajući da uplaši studen u sobi.
„Dobre su ove tvoje pidžame što si ih kupio spavali smo barem sat duže nego sinoć“-peckala me je moja trudnjača. „Da si kupio još koju mogli smo spavati barem do šest ujutru“-nije se dala smesti moja veća polovina (u tim mjesecima).
Pričali smo do mog odlaska na posao u šest časova. Mnoge teme smo premetali, mnogo smo tada trebali, a malo imali. Imali smo jedno drugo, nešto drva, hladan stan i mnogo ljubavi koja nas je održala. Hladna zima osnažila je naš duh, očeličila naše mišiće. Možda nas te pidžame i nisu bog zna kako zagrijale, ali zauvijek su otjerale zimu iz srca, sumnju u naš zajednički život, oduvale su jedra tmurnih oblaka nadvijeno nad naše malo ostrvo sreće koje je iščekivalo dolazak novog člana posade.
Naša posada prvog člana dobila je na Đurđevdan. Najljepši mogući dan u godini za takav čin.
Pogled na dvije plave pidžame kako u paru prkose vjetru natjera me da ubrzam korak i što prije zagrlim one male tople kistove, tempere, voštane koji me svaki dan dočekaju na platnu od prozora.
Volim topli dom što sam ga stvorio i one plave pidžame, zastave naše male zajednice.
Čitajući sve ono što se javnosti servira izdvajam nekoliko vijesti.
Četrdesetdvogodišnja Kristal Voren koja je javno priznala da je spavala sa 1000 muškaraca iznijela je još jedno šokantno priznanje. Rođena je kao muško Kristofer Snouden, ali je 2005 godine promijenila pol. Hm. Šta bi ovih 1000 nesretnika dali da je samo spavala. Bilo jednom ne ponovilo se.
Jedan 74-godišnji penzioner sa Tajvana umro je tako što je progutao zubnu protezu tokom 30 minutnog seksa sa 62-godišnjom prostitutkom. Hm. Biće da je piletina ipak bila prevelik zalogaj za ovog nesretnog penzionera.
Majmuni u zoološkom vrtu u Karagandi, u centralnom delu Kazahstana gde vlada talas hladnoće, svakog dana piju toplo vino da se zagreju i izgleda da uživaju u tome, izjavila je Svetlana Pilijuk, zvaničnica zoo vrta. Hm. Još jedna karika u lancu naše evolucije isplivala je na površinu.
Ovih dana mnogo se piše kako su mnogi dijelovi u regionu odsječeni od svijeta. Hm. Pa na svu tu nevolju nadovezaše se i nevolje sa snijegom.
Čampis je jedan veoma neobičan zec, jer ne samo da poskakuje i jede šargarepu kao što mu i dolikuje već ume da skuplja stado kao pravi ovčarski pas. Njegovi vlasnici, švedski farmeri Nils Erik i Greta Vigren, veruju da je ovu veštinu naučio posmatrajući pse. Hm. Ne dajte stoci da kojim slučajem posmatraju predizborne kampanje.
Američka aktivistkinja Babilonija Ejvaz (38) udala se za 107 godina staru zgradu kako bi sprečila gradske vlasti da je sruše, preneli su danas lokalni mediji. Ejvaz je juče rekla "Da" zgradi u Sijetlu koja je zapravo napušteno skladište. Hm. Šta reći. Skandal, ipak tolika razlika u godinama.
Kompanija Ameriken ekspres nudi svojim klijentima sedmodnevnu plovidbu Mediteranom brodom Kosta Konkordija po ceni od samo 749 dolara, iako se taj kruzer nasukao u Italiji pre dve sedmice. Hm još jednom hm. Da li je to greška ili propust ali nigdje se ne spominje razgledanje podmorja.
Pozdravlja Vas mandrak72, retuširani novinar i neznalica britkog pera.
Dana 27.01.2012.godine tačno u podne grupa blogera je zajedničkim snagama zaustavila planetu Zemlju na jedan tren. Unatoč velikim polemikama koje su se vodile na najvažnijim tačkama svijeta opšti zaključak je bio pozitivan i akcija zaustavimo planetu sprovedena je u djelo. O svojim utiscima povodom te akcije i vaše viđenje toga trena možete ostaviti u komentaru ispod posta.
Prvi korak u nizu učinila je blogerka nesanica koja je tačno u podne u eter odaslala napor da se planeta zaustavi sa radnoga mjesta. Prilog tome je slika „Realnost“ nastala na radnom mjestu u Jagodini.
Drugi istovremeni korak načinila je blogerka AnaM na Novom Beogradu gdje je u trenu zaustavila odlazak snijega. Prilog tome je slika „Ode Sneg“.
Njen svemisrki pandan BeladonaM propratila je taj trenutak na sebi svojstven način. Slikom je ovjekovječila tren u kome „Ode Sneško“.
Da je vrijeme uistinu stalo potrudila se i da nam pokaže littlephoenix koja je u Prijepolju na sahat kuli uslikala i dokazala da je vrijeme na tren stalo. „U vremenu zaustavljeno....vreme“.
Slijedeći napor i doprinos zajedničkoj akciji djelo je stepskogvuka koji je vrijeme zaustavio i nama posvjedočio fotografijom iz Novih Banovaca „Moj posao“. Naravno da mušterije nisu trpjele nikakvo kažnjenje. U pitanju je tren.
Blogerka sanjarenja56 svoj dio zadatka izvela je na najzahtjevnijem mjestu. Dokaz tome je i fotografija nastala u Beogradu pod nazivom „Bolnica“. Pacijenti su se složili da na ovaj način nije nimalo ugrozila njihova prava.
Blogerka domaćica vrijeme je zaustavila na najljepšem mogućem mjestu. U OŠ Veljko Dugošević za vrijeme školske slave. Na njeni u našu radost fotografija „Radost“ sa mladošću u prvom planu dokaz je da je akcija imala svoj pravi smisao.
Za Boga miloga „Gdje je taj ručak“ naziv je fotografije koju nam je sa padina prelijepe Fruške Gore poslala merkur. Zaista pa gdje je taj ručak. Ma planeta nek stoji samo da se nešto čalabrcne.
Blogerka nena58, učinila je da vrijeme stane na prelijepom Zemunskom keju. Zemun je na taj način ušao u istoriju u ovoj velikoj akciji. Fotografija „Zemunski kej“ potvrda je svega toga.
Blogerka 3msc koja kaže Nebo je granica slikom „Spkoj“ posvjedočila je svojoj ulozi u timu „Blogotima2012“ na najljepši način.
Ni autobus br.45 u pokretu nije zaustavio blogerku razmišljanku u izvršenju zadatka te je fotografijom „Spokoj“ na Novom Beogradu ušla u istoriju zajedničkih djela blogera sa blog.rs koje ništa ne može zaustaviti.
Vrijeme je uhvaćeno u „Zamku“ potvrdila nam je naša mila blogerka phedredelaunay koja je u Somboru pripremila sjajnu klopku u koje se vrijeme upecalo. Na vaše i naše zadovoljstvo.
Blogerka vesela vrijeme je zaustavila tačno u podne „U prolazu“ u Beogradu. Kako je u tome uspjela najbolje nam svjedoči njena fotografija.
Blogerka dalia zaustavila je vrijeme koje teče upravo pored odavno napuštene „Česma“-e na kojoj je vrijeme došlo da se okrijepi. Taj tren je zabilježila odličnom fotografijom iz Novog Grada.
Vrijeme u Novom Gradu zaustavljeno je na još jednoj tački. Sa unskog keja zabilježen je trenutak kad su zastale i Una i Sana. Fotografija „Ušće“ potvrdiće nam tvrdnje mandraka72.
Sve ovo i još mnogo toga možete vidjeti u slijedećem videu.
Pozdravlja Vas mandrak72, zaustavljaš i mjerač trećeg vremena krojenog samo za nas i po našim potrebama.
Promrzlo jutro izvlačilo se iznad sela, trljajući snene oči i promrzle ruke. Protežući se s kraja na kraj sela sve dok i najudaljenije kuće nisu popustile i kroz dimnjak kao bijelu zastavu isturile dim koji se lijeno penjao uvis. Prethodna noć ostavila je tragove za sobom. Ni najvještiji agenti ne bi uspjeli ući u trag kolikom se brzinom, kojim putevima i do kojih granica vijest proširila o nemilom događaju. O razmjerama i posljedicama još će se dugo vremena pričati s kojekakvim dodacima. Dosoljena i presoljena preko svake mjere.
Mileva je ponovo spavala dubokim snom. Miloš je nije napuštao niti njen dlan iz svoje ruke ispuštao. Protekli događaj s vukom daleko je nadmašila vijest o Milevinoj trudnoći. Nije smatrao za shodno da vidi krvoločnu zvijer koja je ostala na poprištu nezabilježene bitke u kojoj je ljubav još jednom pokazala da ne poznaje granice. Jablanko je zaspao iscrpljen prethodnim događejem. Miloš ga je samo pokrio ćebetom na klupi gdje je zaspao skoro sjedeći. Pomilovao je po glavi tog neobičnog dječaka čijom pojavom je mnoštvo stvari pokrenuto poput lavine u njihovim životima. Mnogo je puta slušao priče o slučajevima u porodicama koje nisu imale svoga poroda da su nakon usvajanja djeteta bez roditeljskog staranja i sami postajali roditeljima. O tim stvarima nije razmišljao na takav način već nekako više igrom prirode ili pak slučajnošću. No ovoga puta dok je gledao usnulo lice dječaka činilo mu se da je nekako uzvišeno, gotovo nestvarno. Na momente se pitao „ko je u stvari taj dječak, ko ga je poslao“.
„Njegov dolazak nije slučajnost. Hvala nebesima na milosti Božijoj.“-pomisli.
Iznova je premotavao događaje iz neposredne prošlosti. Mnoštvo događaja kqao na filmskoj traci pojačavali su u njemu vjerovanje da ništa slučajno ne biva.
„Samo Božja volja. Ništa do toga i bez toga.“
Kao potvrdu svega toga osmjeh pređe preko tog nevinog lica koje se iznova pomjeri i nastavi spavati. Na vratima se ponovi pojavi komšinica Jelica.
„Pomoz Bog.“ „Bog pomaže Jelo. Dobro ti jutro.“ „Dobro jutro i vama. Hajde se ti odmori il nahrani blago ja ću biti uz Milevu. Evo pogaču sam već ispekla, a tu je i topla supa da se malo zgrijete. Očas ću još nešto spremiti dok se Mileva ne oporavi.“ „Hvala ti Jelo.“-Miloš još jednom pogleda na Milevu. Suza mu krenu niz lice. Nije je obrisao. Nije ni priličilo situaciji. Emocije koje su u njemu tinjale titrale su kao plamen. Iznova rastući i nadrastajući sve one granice za koje je mislio da poznaje. „Sinoć kad sam se vratila kući tek sam se sita isplakala. Ima Boga. Sto puta sam se pomolila i Bogu zahvalila. Bog nagrađuje one koje bez straha s ljubavlju koračaju. Istrajne. Vjerujuće.“-reče. „Pravo kažeš. I sam sam mnogo puta posumnjao. Da nije bilo moje Mileve možda bih i vjeru izgubio.“-ustade Miloš i pođe ka vratima.
Kuštrava Jablankova glavica podiže se sa klupe. Hitro skoči i pozva Miloša. Miloš zastade na tren, glavom ga pozva za sobom i nastavi se oblačiti za izlazak. Jablanko se vješto i brzo spremio i odmah se uputio za njim. Kao u polusnu posmtrao je tragove krvi oslikane u snijegu koji su od kuće vodili prema štali. Kako su se približavali poprištu bitke bivalo ih je sve više. Velika sivocrna tjelesina kao star i odbačen kaput djelovala je bezopasno i tužno. Zagnjurena njuška u snijegu i staklast pogled odavali su iznenađen izgled krvoločne zvijeri koju su njeni prirodni nagoni, glad i duga zima doveli na kraj puta.
Posmatrao ga je dugo, tražeći i najmanji razlog da ga mrzi i prezire. Da na njemu iskali sav onaj bijes i nemoć koju je sinoć izazvao svojim napadom na Miloša i njegovo imanje. Nije ga nalazio. Pogledom je tražio njegove zubi i tragove krvi na njima. Nije ih bilo. Bili su veliki i žuti u odnosu na snijeg. Na njima krvi nije bilo. Zgrušana krv na njegovom tamnom krznu gotovo da se nije ni poznavala. Tek tu i tamo na svijetlijim dijelovima njegova sivocrna krzna. Divljina pred njima bila je savladana. Nije bilo ni traga njegove svireposti. Bio je samo žrtva onoga što je jedino znao. Preživljavati onako kako su to vijekovima preživljavali njegovi pretci. U njegovim očima nije se mogla prepoznati mržnja. Samo zbunjenost i iznenađenost. Što ga je duže gledao Jablanko je u njemu prepoznavao dostojanstenost i svu ljepotu njegove divljine. Divio se njegovoj upornosti da se ne pokori i nagone baci pod noge zarad opstanka. Divio se duhu tog šumskog osobenjaka, osjećajući kako se jedan dio tog duha trajno nastanjuje u njemu i njegovoj borbi da postane čovjek.
Miloš pođe prema štali. Jablanko se uputi za njim. U nekoliko hitrih koraka pristigao ga je plašeći se pomalo prizora koji bi mogao tamo zateći. Oprezno je provirivao iza Miloševih leđa. Na prvi pogled sve je bilo mirno, osim glasanja stoke koja se uznemirena noćašnjim događajem trzala na svaki zvuk. Miloševa pojava dodatno je uznemirila svu stoku koja kao da je na neki način komunicirala sa njima. Kao da su svojim glasanjem i nadglasavanjem željela da ispriča svoje viđenje.
Jablanko je pogledom tražio Lenku i njenu jagnjad. Srećka i Zvijezdu. Nije je bilo. Potrčao je prema boksu gdje je trebalo da bude. Prizor koji je vidio zaledio mu je krv u žilama. Okrvavljena i sa glavom u čudnom položaju nepomično je ležala Lenka. Pored nje su stajala njena jagnjad bezuspješno pokušavajući doći do vimena. Ogladnjeli i zbunjeni nemoćno su blejali svojim nježnim i gotovo dječijim piskutavim glasićima. Jablanko klonu na noge pored Lenke i njenu glavu podiže sebi na koljena. Ona bespomoćno kliznu na okrvavljenu slamu. Srećko i Zvijezda su i dalje blejali. Primakli su se do Jablanka koji je glasno plakao. Bez i jedne riječi. Jecaji su parali tišinu.
Miloš se odmah stvorio kod njega. Podigao ga je sa zemlje i snažno zagrlio. Jablanko je i dalje ridao tresući se od plača. Miloš ga spusti na zemlju i kleknu pored njega. Tresao ga je za ramena i pokušavao ga utješiti.
„Ne plači. Ako iko ima ovdje razloga da plače su Srećko i Zvijedzda. Njima je najteže. Izgubili su majku kad im je najpotrebnija. Ne plači. Obriši suze.“-ponovo ga je zagrlio.
Nekoliko trenutaka ga je tapšao po ramenima dok nije osjetio da se intenzitet jecaja smanjuje.
„Znaš li šta bi sada Lenka poželjela da je živa?“-upita ga kad prestade sa plakanjem. „Šta?“-podiže svoj suzni pogled. „Ona bi željela da nahraniš Srećka i Zvijezdu i da preuzmeš brigu o njima. Dovoljno si velik. Smatraš li da si dorastao tom zadatku?“ „Da. Jesam.“-osmjeh ponovo na moment ozari njegovo lice.
Pogled mu se zaustavi na jagnjadi koji su skakutali oko njegovih nogu. Sagnuo se te ih obadvoje zagrli i privuče do sebe. Snažno ih je dlanovima trljao po krznu dok mu se u prste vraćao osjećaj toplote. Njihova mlada tijela podrhtavala su i nestašno poskakivala željni hrane, pažnje i igre.
„Idemo.“-pozva ga Miloš.
Bez riječi ustade i krete za njim. Lenkina smrt ga je dobrano potresla. Opet je vuka posmatrao prilikom povratka kući.
„Šta će biti s njim?“-upita.
Pitanje ostade bez odgovora. Prema njima se približavao neko iz komšiluka. Krupan čovjek je gazio krupnim koracima. Iza njega je na momente se uočavalo da nije sam. Bila je to Lenka koju je upoznao na sanjkalištu. Nosila je neku kartonsku kutiju i teškom mukom je pridržavala da joj ne ispadne. Čovjek priđe i rukova se sa Milošem.
„Sve sam već čuo. Došao bih i ranije ali nisam smio samu Lenku ostaviti kod kuće. Još je mala i neke stvari ne bi razumjela.“
Zatim se čovjek sagnu i ispruži ruku prema Jablanku.
„Mile. Kako se ti zoveš junačino moja?“ „Jablanko.“-sav važan se predstavi dok je svojom rukom pokušavao da ljudski stisne njegov veliki dlan.
Od Lenke je dobio osmijeh. Stidljivo je uzvratio.
„Da ne bi tvoje keruše Mile, ko zna kako bi se sve završilo. Možeš biti ponosan na nju.“-reče Miloš. „Da. Ostala je kod kuće, iscrpljena. Oporaviće se ona vrlo brzo.“
U tom momentu iz kartonske kutije koju je držala Lenka proviri mala šteneća glava. Svi se nasmijaše prizoru koji im je upriličilo to malo biće. Lenka krete prema Jablanku te mu pruži kutiju sa štenetom.
„Za tebe je. Nadam se da voliš pse.“
Jablanko podiže upitan pogled prema Milošu. Koji samo potvrdno kimnu glavom.
„Hvala.“-preuzeo je živahni paket od Lenke.
Mile zatim ispriča kako je Lenka odmah nakon što joj je isprričao šta se desilo odlučila da kerušino najljepše štene pokloni ovom junaku.
„Isprva nisam znao o komeje riječ, ali kad mi je sve ispričala od događaju sa sanjkališta nisam ni minuta časio. Takvom junaku i pristaje najljepše štene.“
Lenkini obrazi poprimiše rumeniju boju, a pogled skliznu na vrhove crvenih kožnih čizmica. Jabalnko sav zbunjen njenim poklonom i reakcijom i sam izmjeni boju lica.
„Uđimo u kuću, da nam se djeca ne bi preladila na hladnoći. Vidi kako su se samo zarumenjeli.“-pokaza rukom prema vratima.
Mileva je bila budna. Tragovi noći ostavile su traga na njoj ali raspoloženje je bilo na mnogo višem nivou. Obradovala se kad je na vratima ugledala Miloša i Jablanka. Mala Lenka i Mile su takođe popravili raspoloženje. Lenka je bila umiljata djevojčica te je odmah sjela pored Mileve koja ju je odmah pomilovala po kosi. Suza u krajičku oka zaiskri kod Mile.
„Vidi šta imamo. Lenka ga donijela.“-pokaza joj jablanko na štene. „Odlično. A kako se zove?“-upita. Vidjevši nakratko zbunjenost na njegovu licu lenka uskoči. Ja sam ga mislila nazvati Sokol, pa ako se Jablanku sviđa,.?“-zastade Lenka. „Sokol, može. Sviđa mi se.“-reče Jablanko i ponovo odnese kutiju sa štenetom pored vrata. Za njim pođe i Lenka koja se zajedno sa njim sagnu nad kartonsku kutiju. Ubrzo se njihov razgovor pretvorio u žamor isprekidan smijehom i vriskom. „Jel istina komšije za prinovu? Nije možda u redu što to sad pitam, ali ne volim da slušam dokon svijet.“ „Jeste istina je, komšija jesi li za kafu?“ „Pa kad je takav slučaj onda nema niti jedan razlog da se odbije čast. Čestitam vam oboma. Bože daj da bude sve u redu.“-prihvati Mile ponudu te se pomoli za prinovu koja će ispuniti živote Mileve, Miloša i Jablanka.
Miris uštipaka ispuni prostoriju. Za tili čas za prepunim stolom potekao je razgovor. Smijeh je vraćao život ondje gdje mu je i mjesto. U porodicu.
Pozdravlja Vas mandrak72, nesrazmjerni krivac za uštipke koji izvlače osmjeh na lice kao pokisle na sunce.
Telefonski poziv bio je veoma važan. Pustio sam da odzvoni do kraja. Naprotiv nije odzvonio. Nokia je predvidjela veliku važnost poziva pa pošto neimadoh kud nevoljno se javih.
„Zeko je. Znaš već sam pomislio da sam promašio broj. Hehe.“ „Zdravo Zeko. Zato se i nisam javljao. Ko bi mene zvao u četri ujutro. Onda rekoh sebi. Zeko je.“-mrzovoljno sam mrmljao da ne probudim svoju ljepšu polovinu. „Znaš, bio bi red da izvedemo žene. Nismo odavno.“ „Znam Zeko, ali mislim da bi se moja bunila sad da je probudim i predložim izlazak. Sad ništa važno ne radi.“-vajkao sam se. „O tome ti i govorim. Treba da ih iznenadimo. Imam ideju.“ „Nisam ni sumnjao. U ovo doba noći čovjek može imati il meku stolicu il ideju. Ostalo spada u domene nemogućeg.“ „Nije stolica.“-reče Zeko. „Već sam pomislio najgore. Znači ideja. Hajde reci.“ „Da izađemo. Znaš čuo sam da dolazi Mile Zlatni.“ „On. Odakle.“ „Pa od kuće jebo ga ti.“ „I?“ „Petak. Enigma. Jel važi?“-bio je uporan. „Važi.“-nisam želio pregovarati, samo spavati. „Hej, znao sam da si Bog.“ „Hvala. Zbogom noći, dobro jutro i do viđenja.“ „Biće i iznenađenje večeri.“-reče Zeko. „Od ovoga svakako nema većeg.“ „Laku noć.“ „Noć Zeko.“
Noć nakon toga više nije mogla biti svrstana u kategoriju „laka“. Bilo je svega samo ne spavanja. Nakon neprospavane noći razmišljao sam da li treba da iznenadim ljepšu polovinu ili da sačekam petak. Tako sam i odlučio.
Volim petak. Taj osjećaj stekao sam još kao osnovac. Nije me napuštao ni kroz dalje školovanje. Osjećaj zadovoljnog petka rastao je proporcionalno sa godinama, tako da bi danas već mogao da kažem „petak je Bog, petak je Bog bogova.“ Taj ludi osjećaj kada nam se jednostavno čini da je pred nama toliko vremena da stignemo sve što nismo. Osjećaj blaženog spokoja, vrijeme naše, isključivo i nedoložno.
U tom iščekivanju petak je došao kao kec na desetku, vepar na čeku, a praznik na ponedeljak. Telefonski poziv kao naručen još jednom je potvrdio ono što sam oduvjek znao. Zeko je rođeni organizator.
„Prelazimo na plan „B“. Spremajte se i pravac Enigma. U devet o clock.“-volio je da ubaci ponekad kakvu stranjsku riječ gdje joj nije mjesto. „O clock. This is good.“-potvrdih.
Iznenađena ljepša polovina zvocala je zbog neblagovremenog obavještavanje.
„Pa znaš li koliko vremena treba da se ja spremim? Pa djeca. Jesi li ti normalan? Vama dvojici nisu sve koze na broju.“-zvocala je i dalje, a ja nisam imao volje da se pravdam niti dublje polemiziram. Uostalom petak je. Takvi dani mnogo štošta opravdavaju, pa i ovakve neplanirane izlaske u kojima sam bio samo nijemi saučesnik. Organizator je bio Zeko. Nakog višesatnog cifranja došli smo do rezultata. Matematički preciznim požurivanjem stigli smo na vrijeme. Zeko nas je dočekao za stolom pored zvučnika. Onim većim. Valjda i glasnijim.
„Zeko ovdje nema priče.“ „Ovdje smo zbog muzike. Da se siti naslušamo. Znaš li ko večeras nastupa. Ej. Mile. Mile Zlatni.“ „Nisam baš njegov fan. Šta kažu dame?“
Složile su se samo da je petak, muzika nije ni bitna. Milu nisam nikad upoznao lično. Ufurani pjevač, plavokoso ofarbana nesuđena zvijezda Renomea ili Granda svejedno. Stalno u pokretu i stalno u društvu nekih estradnjaka lokalnog karaketra i isto tolikog dometa. Mile Zlatni dobro poznat samom sebi i svojim najbližim. Mile Zlatni zvijezda koja nezadrživo nadire i traži svoje mjesto na estradnom nebu.
Nije mu bilo dugo potrebno da nas primjeti. U svoj širini nastupa i koreografije volio je da opšti sa svojim simpatizerima i nikad mu nije bilo teško da siđe među svoj polusvijet i odvoji koji osmijeh, dodir po leđima i čak pjesmu da posveti ukoliko je to bilo potrebno. Mile je bio čovjek iz naroda za narod. Mile je bio Zlatni. Zlatni je bio Mile. Možda je jedini njegov nedostatak bio što nije bio Kitić. Sve ostalo bilo je tu negdje. Negdje između stihova i naslova hitova.
„Zovem te draga, podrhtava mi Nokija, ja te volim znaš li odavlen pa do Tokija“, „Među nama neko čuči, poruku mi šalje, nemam na računu, a ti gledaj šta ćeš dalje“, „Jesam baja, međutim ćutim i ostalo sve po redu, ja te cimam, mislim sve u redu“, „Čistim štalu, a signal mi slabi, dođi meni mala, staroj barabi“.
Veza je očigledno bila važan segmet kako kod Mile, tako i u njegovim pjesmama. Poštujući to načelo Mile je stalno u jednoj ruci držao mobilni telefon, a u drugoj mikrofon koji je držao blizu usnama, čini se bliže nego je i za sladoled potrebno. Malo malo osvijetlio bi se displej njegova telefonskog aparata. Nije prekidao pjesmu, telefon bi primakao baš u određenom momentu mikrofonu dok je pjevao. Stihovi su prenešeni baš kako treba i kome treba.
Njegov performans je išao dalje. Telefon je u svakom slučaju bio dio scenografije i u službi gotovo svakog hita. U jednom momentu od Zeke zatražih njegov broj.
„Pazi kome ćeš dati njegov broj. Nerado ga daje zbog obožavatelja. Ipak on ne voli svoju privatnost da javno izlaže.“ „Važi Zeko.“-ukucah broj u telefon.
U momentu kada je displej na Milinom telefonu obasjao njegovani lice i on isti primakao mikrofonu radi daljeg dijeljenja hitova putem telefonske socijalne mreže okrenuo sam njegov broj. Enigmom se prolomio zvuk telefona. Nadjačao je njegove nasnimljene matrice i zbunjeni glas. Gotovo da mu je ispao telefon dok ga je teškom mukom dlanom prislanjao uz tijelo. Bilo je sasvim dovoljno od mene. Nekoliko trenutaka gledao je u nepoznat broj koji nije bio niti jedan od mase obožavatelja. U želji da koliko toliko Milu povratim od šoka, pozvah ga za naš stol. Pokazah mu fotoaparat i želju da ga uslikam. Nije se bunio. Usput mu rekoh da je moja ljepša polovina izrazila želju da se uslika sa njim. Isto kao i Zekina. Oduševljenje je bilo tim veće. Nakon poziranja ponudih ga pićem. Kao što sam i očekivao naručio je prirodni sok.
Dok je u nastavku večeri pjevao često bi se mašio za telefon i iznova bi njegovo lice bilo obasjano displejem. Neko je bio na vezi. Mile se nije libio da zove. Nije žalio. Kako i dolikuje jednom estradnjaku koji jako drži do dobrih kako poslovnih tako i do veza između njega i njegovih obožavalaca. Došapnuh mu, kad bude „moja“ pjesma da priđe do mene i pusti mene refren da otpjevam. Tako je i bilo. Hit „Okreni moj broj“ brzo je stigao na repertoar. Kao po navici Mile se mašio telefona i okretao već neki broj. Možda nekoj neznanoj obožavateljki koja je upravo trebala da sazna šta dalje da radi.
Displej je ponovo osvjetlio lice estradnjaka. Mikrofon je bio u mojoj ruci. Trebalo je samo da otpjevam refren. Nisam to učinio. Bio sam bezobrazan. Mikrofon sam primakao modernom mobilnom telefonu sa prijatnom bojom na displeju. Dobro poznat glas operaterke call centra odjeknuo je Enigmom. „Žao nam je. Vaš račun prestao je da važi 13.07.2011.godine. Jebo ga ti Mile sjaši već jednom. Gori si i od Enise“.
Veče se primaklo kraju. Sitne pahulje snijega poput mušica promicale su ispred očiju. Arktička zima kucala je na vrata. Veče nije propalo, naprotiv bilo je od onih koji će se još dugo prepričavati. Možda će biti tema nekog novog hita ili možda početak ljubavi upornog estradnjaka i umorne operaterke call centra. Svejedno ostale su slike koje mi izmame osmjeh i džepni kalendar sa kojeg me gleda Mile Zlatni dok precrtavam još jedan hladni januarski dan.
Pozdravlja Vas mandrak72, diskutant i folirant još iz onih dana kad su osnovci punili bioskopske blagajne.
Izmješanih osjećanja Jablanko se teškim koracima vukao za Milošem. Nije skidao pogleda sa Milevine raspuštene kose. Iako je bila noć crnila se kao najcrnja noć.
Miloš je žurno umio Milevu u kuću i hitro je odnio do ležaja. Jablanko ga je slijedio. Gledao je u nju. Lice blijedo i ispijeno. Činilo mu se kad da spava. Tek zgrušani tragovi krvi u kosi bolno su vraćali stvarnost na lice mjesta.
Miloš je plakao glave zaronjene u dlanove. Njegovo lice izgubilo se u krupnim dlanovima. Samo se kosa vidjela iz njih. Njegova velika leđa tresla su se od plača. Jablanko je stajao pored ležaja i plakao. Kroz suze je netremice gledao čas u Milevu, čas u Miloša.
Milevina odjeća bila je sva u ritama. Njena ruka visila je sa ležaja. Blijedo modra kao bez trunke krvi. Tragovi kandži jasno su mogli pročitati na iskidanom rukavu. Jablanko se sagnu da podigne njenu ruku. Bila je hladna. Daleka reklo bi se. Držao ju je par trenutaka snažno je stiskajući. Od suza zaslijepljen gotovo ništa nije vidio. Podigao je ruku i položio na ležaj. Još trenutak ju je stiskao.
Polako je ispuštao njen dlan. Gotovo se plašeći da je dalje ne povrijedi. U tim trenutcima začu nejasne glasove koji su bivali sve jači. Neko je prilazio kući. „Sigurno komšije koji su čuli pucnjeve.“-pomisli.
Slab, gotovo neosjetljiv stisak osjeti u dlanu. Zbunjeno vrati pogled na Milevin dlan. „Nisam lud, ne pričinja mi se.“-pomisli. Stisak se ponovi. Bio je jači. Srce poče snažno da bije. Riječ u grlu zaledila. Glasovi oko njega sve jači i snažniji.
„Miloše, Miloše.“-pokazivao je na Milevin dlan.
Zaleđena riječ u grlu nije htjela napolje. Miloš ga je zbunjeno gledao ne razumijući njegove povike. Uvidjevši da nema načina da mu skrene pažnju uhvati ga za ruku i stavi je u Milevin dlan. Nije se opirao. Zbunjeno je stajao sa njenim dlanom u ruci. Trenutak kasnije osjeti blagi stisak koji je svakog časa postajao sve jači i intenzivniji.
„Mileva, Mileva.“-ponavljao je dok joj je ljubio obraze u koje se nekim čudom vraćala i boja.
Kuća je već bila dupke puna od komšija i prijatelja. Jedna žena je već nosila vlažan peškir kojim je brisala tragove krvi i Milevino lice.
„Živa je, živa. Moja Mileva je živa.“-ponavljao je Miloš dok je gledao kako se u njeno lice vraća boja, a stisak dlana postaje sve jači.
Prigrlio je Jablanka uz sebe koji se priljubio uz njega i jednom rukom mu stiskao mišicu. Gledao je kako se Mileva budi iz duboke nesvijesti. Divio se tom divnom tihom biću koje je goloruko stalo u njegovu odbranu. Njegova Mileva. Kojoj nikad nije čuo glas da je podviknula, a kamoli mrava zgazila. Odavno ga je zarobila svojom dobrotom. Ovim činom je još jednom potvrdila svoju nesebičnu ljubav. Ljubav kojoj nema granica. Kad je konačno Mileva otvorila oči, prostoriju je ispunio uzvik oduševljenja. Najglasniji su bili Miloš i Jablanko.
Njen pogled još je bio zbunjen. Gledala je sav taj svijet u sobi. Očima je tražila svog Miloša koji je kleknuo pored ležaja, jednom je rukom stiskao njen dlan, a drugom milovao njeno lice.
„Živ si?“-kratko je upitala. „Živ. Važno je da si ti meni živa.“-jecao je kraj nje nimalo se ne libeći da pokaže suze.
Nakon toga ponovo je pala u nesvjest. Jedan od komšija ponudi se da ode po ljekara i nestade u noći. U kući ostade komšinica Jelica, njen muž Gojko, Miloš i Jablanko. Mileva je povremeno buncala, zapadajući u groznicu. Liječnik je stigao za nekih sat vremena. Ostao je sam u prostoriji sa Jelicom. Miloš je sjedio sa Jablankom u sobi, čekajući da ljekar završi pregled. Nije ništa pričao. Nija ga Jablanko zbog toga ništa ni ispitivao.
Nakon nekog vremena Jelica ih pozva. „Doktor je završio pregled.“ Ušli su u sobu. Liječnik je sjedio za stolom. Zabrinutim pogledom čas je gledao u Milevu, čas u Miloša.
„Izgubila je mnogo krvi. Ima mnogo ugriza po rukama i nogama. Nadam se da to neće ostaviti traga na njenu trudnoću. Sad treba da se mnogo odmara da vrati snagu.“- reče. „Trudnoću!“-zabezeknuto za njim ponovi Miloš. „Da, trudnoću dobro ste čuli.“-ponovi liječnik.
Jelica zaplaka. Miloš ustade. Provlačio je ruku kroz kosu i hodao je tamo amo po sobi. „Doktore, jeste li sigurni. Kako?“ „Mileva je znala. Nismo bili sigurni kojim smjerom će trudnoća poći zbog njenih godina. Rizično je. I ona je prihvatila rizik. Nije željela da brineš.“-objašnjavao je liječnik. „Zašto? Zašto?“-ponavljao je.
Jablanko je zbunjeno gledao čas u liječnika, čas u Miloša.
Noć koja je polako zamicala iza brijega za sobom u nepovrat nosila je sve ono ružno koje se obrušilo na topli dom. Noć strave povlačila se nezadovoljna krvavim dankom koji je uzela. Novo jutro stidljivo i zubato pokazalo je zube. Baš kao i ljubav.
Rađao se novi dan.
Pozdravlja Vas mandrak72, iz noći sa nesagledivim posljedicama vidno zadovoljan tokom Jablankovih pustolovina.
Hladna jeza prostruji uspavanim Jablankovim tijelom. Hladnoća ispuni sobi i rasprši neugodne snove koje je sanjao. Bio je sav mokar. Talasi groznice nadirali su kao talasi na mali brod ukotvljen i razbijali se o njega iznova se vraćajući još jači i snažniji. Još hladniji. Još uvijek pod dojmom priče koju je slušao od Milutina sklupča se pod pokrivač tako se snažno tresući da su se jasno čuli kako zubi cvokoću u sobi. Poželio je da ustane i otvori vrata sobe i da sav uđe pod toplu peć gdje se mačak znao obnoć zavlačiti.
Priča o vukovima koji su se spustili prema selu dodatno je ulijevala strah u hladnu noć koja je vladala sa one strane prozora. Bojažljivo je povremeno pogledavao put prozora. Bolno žmirkao tražeći poznate obrise vuka koje je zapamtio još iz knjiga. Dobro je zapamtio taj strašni lik pogurena stava, opuštena repa i sa velikim zbima iskeženom njuškom. Taj pogled od koga su se tresli i najjači seoski psi kao opomena stalno je lebdio u vazduhu.
Na granici između sna i jave Jablanko se umirio pod pokrivačem pritajeno dišući. Osluškivao je svaki pokret od koga bi mu se činilo da dolazi spolja. U jednom momentu snažan šum gotovo ga natjera da poskoči iz postelje. Sjedio je na ivici ležaja i sa strahom gledao prema prozoru.
„Vuk. To je vuk.“-vrisnu ne mogavši više da suspregne svoj strah koji je nadišao i porušio sve one barijere između tople sobe i hladne noći.
Velika sjena nestade sa prozora. Jablanko je bio siguran da je to bio on. Veliki vuk o kome je pričao Milutin. U tom trenutku u sobu se sjuriše Miloš i Mileva.
„Šta je bilo? Jesi li ružno sanjao?“-izusti Mileva. „Šta se desilo?“-zapita Miloš. „Vuk. Bio je na prozoru. Sad je nestao. Jasno sam ga vidio.“-uplašenim glasom objašnjavao i rukom pokazivao prema prozoru. „Pogledaću šta ima napolju. Ti ostani pored njega.“- Miloš izađe iz sobe.
Nekoliko trenutaka kasnije izašao je iz kuće. Zebnja se uvukla u njih. Čekali su njegov povratak nazad. Vrijeme je sporo prolazilo. Mileva ga je hrabrila.
„Ništa ne brini. Miloš je ponio pušku. Samo što se nije vratio.“
U tom momentu snažan prasak, jedan za drugim odjeknuše u noći. Mileva vrisnu, skoči, stavi ruke na usta.
„To je Miloš. Vuk je napao na štalu. Ne bi Miloš zalud pucao.“ „Idemo.“-skoči na noge i povuče Milevu za ruke.
Hladan vazduh kao sječivom sjekao je dah. Jeza pojačana strahom prijetila je da uguši Jablanka. Na Milevinim očima nije se mogao pročitati strah, samo zabrinutost i neizvjesnoat. Hitrim koracima potrčali su prema štali. Zapinjali su i spoticali se o duboki snijeg. Hladna zvjezdana noć prijeteći je žmirkala držrći se postrani kao nijemi svjedok drame koja se priprema u malom selu.
„Tamo. Tamo.“-vrisnu Mileva pokazujući rukom prema štali.
Jablanko se zagleda u mrak trepereći. Nije ništa neobično razaznavao. Još jednom napregnu svoj vid nastojeći prodrijeti pogledom kroz noć te savršene kulise za stravu.
Tad primjeti tamne obrise koji se pomjeraju pred samom štalom. Nije bilo glasa, tek tiho stenjanje, isprekidano kratkim reskim glasanjem zvijereta koji se sprema za završni čin svog bestijalnog iživljavanja. Jablanko zastade. Klecnuše koljena. Kraj njega se Milevina sjena hrabro zaputi prema sklupčanoj masi u klinču. Nije se dala smesti. Strah za voljenim iz nje je izvukla onu hrabrost za koju niti ne zna da postoji niti joj obrise i granice nazire. Onu najveću snagu koji naoružani ljubavlju akumuliraju sve godine stalno je ojačavajući i učvršćujući novim zidovima od ljubavi sazdanim.
Jablanko jurnu za njom. Strah nije nestao. Preobrazio se u nešto drugačiji oblik. Strah ga je bio za ljude koji su ga nesebično privili u svoje toplo gnijezdo. Ni trena nije razmišljao. Zvuci su bili sve snažniji i strašniji. Miris krvi strujao je hladnim vazduhom od koga su se lijepile nosnice i dah postajao težak. Još snažnije potrča prema uspremetanom klupku u kojem se već našla i Mileva. Ništa se nije razaznavalo. Splet tjelesa bio je sve bliži. Još samo par koraka i on će postati dio predstave sa nejasnim krajem.
Osjećao je kako mu se tlo gubi pod nogama. Nešto teško pritisnu njegova nejaka leđa. Snijeg pred njim prštio je i osjetio je kako mu lice zaranja u duboki hladni snijeg. Pritisak na leđima bivao je slabiji, sve dok nije potpuno nestao. Nije se usuđivao da podigne glavu. Oklijevao je trenutak, koji mu se činio kao vječnost. Teškom mukom podigao je glavu iz snijega i trljao oči. Velika sjena brzo se stopila sa spletom tjelesa. Snažni i bolni urlik zapara noć. Gotovo sleđen od straha neizvjesno je iščekivao je rasplet krvavog čina koji se odigravao na nekoliko koraka tu pred njim. U jednom momentu izdvoji se klupko režećih i urličućih tjelesa. Jablanko skrenu pogled prema na drugu stranu. Dvije siluete. Jedna je ležala u snijegu, a druga ju je drmusala za ramena.
„Mileva, Milevaaaa.“-izobličenim glasom odjekivalo je u noći.
Hitro je potrčao prema njima. Za tren se našao pored njih. Izobličeno Miloševo lice drmusalo je Milevu koja je ležala u lokvi tople krvi koja se isparavala iz hladnog snijega.
„Mileeevvvvaaaa.“-snažni vapaj ote se iz Miloševih grudi nakon čega je klonuo na bespomoćno Milevinio tijelo. „Miloše, Milošeee.“-vukao ga je sa zemlje. „Nosimo je u kuću.“-plačnim glasom drmusao mu je leđa.
Kao gromom ošinut Miloš se otrže iz Jablankova nejaka stiska i ponovo se uputi u krvavu bitku. Za sobom ponese iz snijega odbačenu pušku. Nakon nekoliko hitrih koraka već je bio na licu mjesta. Jasno se čuo tupi udarac. Jednom, dvaput. Bez glasa se završi borba.
Jalanko se primače Milevi. Bespomoćno je ležala u snijegu. Grč na usnama, ukočen i hladan. Pun prezira. Pramnovi kose prkosno su ležali na snijegu. Jablanko zaplaka i snažno zarida. Njegovo nejako tijelo klonu joj na grudi. Jecao je bespomoćno. Nije osjećao hladnoću, niti strah. Samo bijes i nemoć.
„Mileva, Mileva.“-ponavljao je grcajući i daveći se u suzama. Bijesno ustade i ustrijemi se prema tjelesinama pored kojih je stajao Miloš. Snažno se baci na veliko čupavo tijelo koje je ležalo u snijegu. Nije se obazirao na krv i dlake koje su mu se lijepile po rukama i licu.
„Proklet bio, proklet bio.“-ponavljao je kad osjeti snažne Miloševe ruke kako ga podižu sa zemlje. Okrenu se prema njemu te mu se baci zagrljaj. Snažno ga je stisnuo i bespomoćno plakao.
„Gotov je. Spasila nas je keruša Mila.“-hladnim glasom tješio je Jablanka. „Idemo.“-krenuše nazad prema Milevi.
Keruša Mila je umorno dahtala sa isplaženim jezikom. Lizala je rane kojih je sigurno bilo mnogo od ujeda velikog vuka. Nije se ometala. Niti tražila zahvalnost. Pokazala je ono zbog čega su pse i nazivali najboljim čovjekovim prijateljem.
Miloš se sagnu prema zemlji i podiže njeno tijelo. Nosio ju je na rukama. Za njim je pognute glave išao Jablanko.
Bez riječi.
Pozdravlja Vas mandrak72, iz svijeta gdje hladan sitni snijeg u oči pada.
Čitajući Blic saznajem informaciju u kojoj se kaže kako 2o ljudi čeka promjenu pola o trošku države. Hm, ništa novo. Mnogo je više onih koji u skupštini mijenjaju mišljenje o trošku države.
Večernje novosti javljaju kako se uzgajivači ovaca sa Novog Zelanda nadaju da će šišanje ovaca postati disciplina na Olimpijskim igrama. O kako da ne. Pa mi svake četri godine damo mandat najboljima u toj disciplini.
Portal Vesti on line javljaju kako Milan Tarot ulazi u politiku. Neka. Navikli smo na besmislena obećanja.
Pozdravlja Vas mandrak72, lutajući novinar izgubljen u svijetu informacija.
Nakon najave planiranja da zaustavim planet telefon se gotovo usijao. Zvali su gotovo svi relevantni faktori kako iz regiona tako i iz cijelog svijeta. Bilo je tu mnoštvo pitanja. Na veliki dio njih uspio sam da odgovorim, odagnam strah i nevjericu.
Bilo je bojazni šta će biti sa ozonskom rupom. Prema procjenama koje je NASA radila na simulatoru specijalno napravljenom za ovaj slučaj kao i analizama koje je radilo Društvo za linerano sabiranje zvijedzda nedvosmisleno se kaže da ovaj slučaj neće direktno uticati na njih.
Međutim. Nekoliko stvari koje neće biti izbjegnute svakako su vrijedne pomena. Evo 10-tak njih za primjer.
• Pad vrijednosti dinara u odnosu na evro trajaće tačno onoliko koliko bude trajalo vrijeme dok zajedničkim snagama zaustavljamo planet. • Porast vrijednosti barela sirove nafte takođe zaustaviće se istog trena i njegovo trajanje poklopiće se sa sinusoidom trajanja zaustavljanja planeta. • Poslodavci zaposlenika putara intergalaktičkog mliječnog puta poslaće radnike na neplanirani godišnji odmor u dužini trajanja našeg zajedničkog projekta. • Najmnogoljudnija zemlja svijeta Kina naradiće izgubljeno vrijeme u neradne dane. • Udruženje časovničara dogovorilo se da sve kazaljke zaustave prstom na tren kako bi uskladili moguće razlike i prenebregnuli moguće komplikacije putnika koji tog časa budu prelazili iz jedne u drugu vremensku zonu. • Najveće berze kapitala takođe neće nespremne dočekati te trenutke. Još uvijek ekipe brokera i vlasnika krupnog kapitala raspravljaju na zajedničkoj sjednici sa samo jednim pitanjem, kome pripada onaj indeks zabilježen u datom momentu. Za minus ne postoji interesovanje. • Društvo istomišljenika i razmiričara obustavlja obustvalja svako mišljenje i iznošenje istog u momentu, prije, za vrijeme i poslije zauistavljanja planeta. • Neimenovani i dobro obavješteni izvori umuknuće isto toliko radi mogućeg bajatiranja i zastare informacija. • Sladoledžije su se obavezale da pomenuti događaj nimalo ne ostavi traga kako na ukusu sladoleda tako i na njegovu primamljivost. • Proizvođač Pampers pelena se obavezao da poveća nepropusnost pelena za isto to vrijeme uz obećanje da to neće uticati na cijenu istih.
I mnogo drugih stvari o kojima će biti riječi nakon zajedničke akcije blogera sa blog.rs „Zaustavite zemlju“. No o tome kasnije.
Stoga još jedan podsjetnik. Fotoaparate u ruke. Sutra tačno u podne zabilježite svijet oko vas. Tom istom momentu dodijelite ime od jedne riječi. Zabilježite i mjesto gdje ste zaustavili planetu i jedan primjerak te slike zajedno sa nikom pošaljite na mail: planetastop@gmail.com.
Pozdravlja Vas mandrak72 koordinator i diskutator za sve prilike
Blog je lopta šarena. Ima svakojaka dobra. Ima i svoju ružniju stranu, ali zbog nje nismo ovdje. Razmišljao sam kako da prodrmam blog iz kaljuge. Imam plan.
Vjerujem da većina danas ima fotić . Sjajno. Odgovorili su mi iz svjetskog astrološkog centra da nemaju ništa protiv. Mislim efikasno protiv nas. Evo o čemu se radi.
„Odlučio sam da zaustavim planetu na tren.“
Plan je sledeći. Da jedan od narednih dana koji odredimo za taj pokus definišemo. Odredićemo i vrijeme. Nije bitno gdje se taj dan nalazite. U kancelariji, na terasi, na njivi ili šljivi. Uslikajte prvu sliku koju vidite u dogovoreno vrijeme. Dobro ste čuli. Nije bitno gdje se nalazite osim ako to nije za mlađe ispod 18.
Svako po jednu sliku u zajednički video koji bi zabilježio momenat kad su blogeri sa blog.rs zaustavili planet. Slike bi proslijedili na jedan mail na obradu. Svijet bi mogao da odahne na tren. Svi su pozvani da učestvuju. Samo malo dobre volje. Pa da vidite kako se putuje u trenu kroz vrijeme.
Ko je za? Brzo. Prijave teku od ovog trenutka.
Pozdravlja Vas mandrak72, inicijator i astronomski demonstrator.
Potaknut postom od Roksane evo usudih se da kažem i ja nešto o našoj sjajnoj aforističarki Danici Mašić. Moja malenkost bila je polaskana mailom upućenim od strane Danice Mašić. Učinila je upravo ono što nam ponekad najviše treba. Pružila je podršku. Veliko joj hvala.
Iskoristiću priliku i da joj se ovde zahvalim i ujedno čestitam objavljivanje njenih britkih aforizama u veliku antologijsku zbirku objavljenu u Moskvi pod imenom "Mudrost Evrope". Daco kapa dole.
Novi Grad, 19.januar 2012.god. Poznati novogradski frizer i osnivač prve privatne frizerske akademije Obad Mrki Mrnjavčević juče je i zvanično potvrdio priče koje su kružile kuloarima novogradske čaršije. Naime Mrki Mrnjavčević je podigao tužbu protiv vodeće firme u svijetu softwera Adobe zbog njenog u zadnje vrijeme ultrapopularnog proizvoda Photoshop-a. Kako navodi Mrki Mrnjavčević u početku ništa nije ukazivalo da će Photoshop postati ultra mega giga popularan program u svijetu estetske hirurgije i korekcije.
„Tih dana bavio sam se mišlju da svakog čuda tri dana dosta. Međutim desilo se ono najgore. Programom su ovladali i oni ispod prosječni korisnici informatike i interneta, tj najšire zastupljena facebook zajednica u ovom dijelu regiona.“
U nastavku njegovog saopštenja dalje se navodi kako on kao pionir u nadogradnji kose, dlaka u nosu i ušima i moderne frizure ostaje zapanjen pred autorskim djelima malodobnih delikvenata. Sve ono čemu je posvetio godine svog života nesebično prenoseći znanje na druge ruši se kako kula od karata i to sve zahvaljujući Photoshop-u.
„Sve ono što ti mladi neodgovorni članovi društva čine sa Photoshopom daleko prevazilazi i najbolje rezultate Mrnjamčević akademy. U iščekivanju najbrojnije populacije koja u širokom luku zaobilazi naše usluge u među prostor se ubacuje Photoshop u rukama neodgovornijeg dijela faceobooka bezočno kršeći autorska prava. Samim tim smo izgubili veliki dio populacije na Balkanu kojima je sasvim dovoljno da Photoshopom izvrše korekcije lica i frizure, pri tome ne videći dalekosežne posljedice zbog prekomjernog korištenja photoshopa. Nestručnim rukovanjem mogu nastati trajne posljedice kako na virtuelni tako i stvarni život tih istih lica.“
Kako se dalje navodi. Podizanje tužbi protiv Adobe-a Photoshopa najavili su još i O'Bozen kozmetik, McMerima Kalesija i Heliomelem u zajedničkoj akciji „Za jake dlake“.
Pozdravlja Vas mandrak72, unazađen i unakarađen photoshopom i ostalim virusima.
Znate, ima onih dana i događaja koje ću da pamtim dugo, međutim ima i onih koje nikad neću zaboraviti. Među nekoliko koje nikada neću zaboraviti je 12.12.2011.godine. Razlog nama svima vrlo dobro znan.
Nije mi bilo teško preći kilometre i provesti sate i sate u autobusu. Nije me plašila i najavljena pa na sreću izostala kiša. Beogradu se vratih nakon 15 godina i to kojim povodom.
Napravili smo ne čudo već podvig. Nije me briga da knjigu ne pročita niko nikada i da je ne otvori. U njoj smo pohranili sve ono što nas je dovelo na stranice blog.rs. Nije ovo naš pokušaj da mijenjamo svijet. Takav je kakav je. Mijenjali smo sebe i to je prvi i njaveći korak. Nismo se skrili iza monitora sijući prazne fraze i izraze. Izašli smo na ledinu, naoružani osmijehom i dobrim namjerama i rezultat nije mogao izostati.
Fudbalskim žargonom to bi bilo ovako nekako.
Uvod u istorijsku utakmicu počeo je savim neobično. Teren je bio vrhunski pripremljen.19 prvotimaca sanjara istrčalo je glavni teren u dresovima Blogotima. Iskusni blog strateg sanjarenja56 vrlo dobro je proučila mogućnosti tima te prema njima podesila taktiku.
U kratkim crticama odgovor je svima postao jasan i igra je mogla da počne. Početni udarac izveo je mandrak72, umislivši da je srijeda umjesto jeseni u meni, načinio par koraka vidjevši da je zaboravio čarobni štap te je vješto bacao prašinu u oči publici u prvim redovima. Međutim ni ta mudrolija nije zbunila publiku te je njegov potez pozdravila pljeskom.
Nakon trapavog početka mandraka72 kratkim pasom lopta je stigla do nesanice koja je vješto protivniku navukla nemiri nesanicu u ekipu i sigurnim glasom povela ostatak ekipe u istorijsku utakmicu. Protivnika je dovodila zabludom u snovima tamo do dna nakon čega je svaka prednost bila na našoj strani.
Nakon njenog poteza u maniru najboljeg sportskog komentatora, upućena je lopta kap po kap pred fudbalskog znalca i operativca pod kodnim imenom stepski vuk koji je brzim prodorima iza leđa protivniku kao uvijek i zauvijek tamo gdje je oduvijek terbao da bude, tamo gdje je ljubav savršena.
Iznenađeni protivnik zastao je na tren i to je bilo sasvim dovoljno da ekipe Kopernikus televizije zabilježe nastup njihovog najboljeg pjesnika tanjunakić u svojim redovima što je bilo sjajno prihvaćeno kod istinskih ljubitelja ovog sporta. Lopta se brzo kretala, nešto kao bajka i jedan fado.
Ekipa je posjedom lopte stvarala višak na terenu kao u sutoni kao da je sutra novi dan i behappy je sjajnim prodorom sa lijevog krilau momentima kada ostanemo sami uputila loptu u srce šesnaesterca potajno se nadajući da će pogoditi bar jednog Slovaka u glavu. Međutim nakon toga mnogi su bili pogođeni. Tako im i treba. Tako se bori za domovinu.
Lopta se konačno našla pred nogama nastasje, internacionalca iz najjačih liga irske, kuvajta i pokazala da se nabolje snalazi kad zakuva u kuhinjici, što je izazvalo nove nemire bez naslova u protivničkom šesnaestercu.
Tu lukavstvu nije kraj. Iskusni veteran na čijem dresu je bilo ispisano toliko imena zbunio je sudijsku trojku, koji nisu bili načisto u čiju su se paukovu mrežu upleli. Sjajnim i odmjerenim potezima ovaj velemajstor igre u najboljim godinama Marko izavao je uzdahe u publici pokazujući da je teško mene pokrivati vuka u osami kome treba takva, blesava nadam se lopta.
Ko zna kako bi sve završilo da loptu nije preuzeo dobri duh ekipe Casper i hitrim korakom istrčala na kraj duge otvarajući prostor za nove akcije. Odmjerenim stihovimanajljubavnije pjesme u srcu šesnaesterca stvorila je prazan prostor za sunce, za dugu unaprijed odbacujući važnost koje je kriv.
I tako stvarajući slobodan prostor idealan za domaćicu koja je vještom kombinacijom riječi posvećenh u bojanci u noći punog mjeseca licitirala i začinima osvajala teren i stvarala višak igrača u napadu. Domaćinski kako i dolikuje svakom pravom Blogotimu.
Sigurnim glasom i sjajnim centaršutevima iz ulice svoje duše cicilly, dodatno je hrabrila i pokazala ko je ona, spremna da prizna svoj dio krivice za slabu igru protivnika u napadu te davala sigurnost u odbrani, na dijelu terena na kome se najbolje snalazi.
Dodatnu ravnotežu duha i čarolije na suprotnoj strani terena davala je goordanuska koja je sigurnom igrom između sreće i duge najbolje demantovala lažne idole i davala dodatnu sigurnost srednjem redu Blogotima odolijevajući iskušenjima pokazala da balkanska šizofrenija ima svoj smisao.
Centralno mjesto u veznom redu zauzela je persefona koja je na nisajskim poljima načinila prve korake ove sjajne vještine kojim je zaustavila i u foldere smjestila najopasnije protivničke fudbalere. Nije joj smetala ni snažna kiša jer je prerštom nadrealih noći smogla snage da smjesti septembar u ovu divnu decembarsku noć.
Sjajnim proigravanjima upošljavala je krilnog napadača i šmekera, noćnu moru jednog lovca u kukuruzima, ancisal koja je umijela da na svaku protivničku riječ turi svoje dvije, što nije promaklo sudijama koji su ipak zbog sjećanja što ne blijede nastavili sa fer suđenjem što je objektivna publika znala da nagradi pljeskom.
Pljesak publike izmamila je biljanak čiji su najbolji potezi praćeni uz gitaru davali ton čitavoj igri djelujući gotovo kao antidepresiv dovodeći ekipu protivnika da se izgubi u vremenu i prostoru.
Sjajnim povratnim loptama davala je zamahe novim akcijama u kojima je unajedina pokazivala svoje umijeće ludog vrapca i cirkuske jahačice na zelenom terenu najbolje pokazujući kako odigrati sa vukovima što je utakmici davalo borben karakter koji je izmamio i nešto suza u publici.
Sa njene lijeve strane poletna grlica manirom prekaljenog timskog igrača sastavljenog od sedam žena oživljavala je ulicu uspomena svakom nezvanom gostu znanu ne odavajući ni trenutak umora zbog puta na utakmicu sigurnim koracima.
Odlično kretanje u oblacima i često mijenjanje strane napada krilaanđela izluđivala su bekovski par protivnika koji su ostali izgubljeni možda u sjenci susreta, u očima djeteta u tišini i bez riječi.
Ovakava taktika dovela je igru do savršenstva koju su majstorijama šukija ostali kao trnom ubodeni, u oluji izgubljeni, ostavljeni na milost i osmjeh srca i mehanizma kyrie eleison kako je pisalo na majici koju je ovaj napad pokazao nakon postignutog pogotka.
Utakmicu kraju smirenom igrom privela je strateg i taktičar sanjarenja56 koja je putevima sjećanja pokazala ko sreću traži da sreću nađe, da gorka pjesma može da ostavi otisak na usnama na tersi bilo kojeg borilišta kamo život može da odvede.
Kako to biva oduševljeni prikazanom timskom igrom publika je još dugo skadirala čuvenu navijačku pjesmu „Naša AnaM nema mana“ namijenjenu sportskom direktoru i doajenu sportskog novinarstva na tribinama sjajno pripremljenog borilišta u Resavskoj na broju 78 Scene Crnjanski.
Veliki doprinos, pomoć i podrška dolazila je od strane vesele koja je to više nego li i samo ime kaže, zvezdetvoje i naše, ane sa samo 2 n, phedredelaunay somborke koja se vješto skrila među publikom, sunčice iz prvog reda, razmišljanke koja je uskakala kad i vesela i impresija odmjenjujući umorne, posustale i neodostajuće snage. Pored lijepe uspomene ostaje nam poklon bookmark koji nam je svima poklonila naša nena58 za predahe između čitanja. Neka ples potraje opšta je ocjena ženskog dijela publike vođenog koracima baddancer-a.
Pozdravlja Vas mandrak72, ovakav kakav sam pa neka sam i nikakav.
Gledao sam dugo u njega. Nije to bio on. To je bio neko drugi. Neko ko je samo možda jednim djelićem ličio na njega. Neko ko možda samo jednim detaljom liči na njega. Možda samo sjenka ili nešto drugo, ali definitivno to nije bio on.
„Nisam ćorav“, samopotvrđivao sam svoje viđenje.
Jednostavno niko nije mogao tako da propadne za 15-tak dana. Može biti da se osjeti zamor, promijeni boja ili nešto slično ali da se neko prepolovi, gotovo nestane za taj period nije bilo vjerovatno. Gotovo da skrenuh pogled u nevjerici.
„Zdravo“, dobropoznat glas me prenu.
Ponovo vratih pogled prema njemu. Glas dobro poznat, ali ostalo to nije pripadalo njemu.
„Ti li si?“, upitah ga. „Da“, skrušeno reče.
Zabezeknuto sam gledao u njega i nisam mogao da vjerujem svojim očima. Trljao sam oči u nevjerici. Nisam vjerovao ni glasu. Možda sanjam.
„Šta je bilo s tobom?“, postavio sam pitanje koje kao da postavljam potpunom strancu. „Pusti sad to. Nije to od juče“, reče.
Neki hladan talas prostruji tijelom. Pomislio sam na najgore.
„Nije bilo lako. Već dugo se s tim nosim i borim. Mjesecima, godinama. Mislio sam to je samo slaba karma, loš trenutak. Mislio da će jednom svanuti i da će to biti samo prošlost koju ću zaboraviti“, nastavi. „Sve bi to nekako lakše podnosio da nije počelo djelovati na psihu. Malo po malo ušlo u snove te ne da spavati, a ti vrlo dobro znaš koliko san znači“, kao da proguta knedlu i priprema se za nastavk kazivanja. Nisam želio da trasiram putanju njegove muke. Pustio sam da se sabere i nastavi onako kako je zamislio, obično je tako mnogo sadržajnije i subjektivnije od toga da ga svojim pitanjima navodim u drugom smjeru.
„Eto sinoć“, zastade „ čini se da nisam ni oči sklopio,a onaj san polako se vraća i okupira sva moja čula, iscrpi svu moju snagu i energiju te se jutrom budim sav slomljen i umoran. Sve me boli. Osjećam kako me nestaje, kako me guši i osjećam svu svoju nemoć, bezvoljnost. Sanjam da sam na pustom ostrvu. Ne znam ni gdje ni otkud tamo, ali jasno je da je to pusto ostrvo. Onaj osjećaj davljenika dok plivam ka njemu me preplavvljuje. U glavi stvaram slike svoga spasenja. Hrane, civilizacije. Adrenalim me lomi dok snažnim zamasima siječem talase i približavam se obali. Na rubu snage, iscrpljen ali zadovoljan dospijevam do plaže“, ponovo zastaje kao ronilac kad ispliva na površinu nakon dugog zarona na dah i pokušava dubokim uzdasima da povrati snagu i ispuni vazduh plućima.
„Zadovoljstvo osjeta čvrstog tla pod nogama daje mi snagu. Osjećam da je to to. Osjećam pobjedu, osjećam kako mi snaga buja i prijeti da eksplodira. Pun energije osjećam svaki treptaj svog tijela. Svaki mišić, svaka pora u punoj snazi. Osvrćem se oko sebe. Ostrvo. Odmah mi sve postaje jasnije. Slika preda mnom se otvara. Znam šta je i šta je sve preda mnom. Kao u banci. Čist račun duga ljubav. Krenem po ostrvu da sagledam stvari do kraja. Čini mi se biće svega. Kupim kokosove orahe uz put, neko nepoznato i ukusno voće. Raj na zemlji. Sve potaman. Sto godina ej. Samo da potraje“, nasmiješi se pogledom udaljenim i stranim.
„Kažeš raj? A domorotkinje, aaa? Znam to te izmorilo te si se zbog toga preklopio ko’ lovačka puška, a barabo. Ehheeej da je meni to makar sanjati“, zavjerenički sam mu kažiprstom tobož priprijetio.
Samo se blago nasmijao kao da je tim želio reći „ne budi naivan, to je za lakovjerne, život je nešto sasvim drugo“.
„Umoran od sveg osjetih kako tonem i spavam kao malo dijete. Lagani vjetrić donosi svježinu s pučine te se blago ušuškavam pod pokrivačem od svilena neba. Nakon toga osjećam sunce koje blago pecka moje kapke. Kao mačor se budim i protežem, čini mi se da se i nokti kao kandže izvlače i uživaju u buđenju. Lagano otvaram oči. Sirena. Skočih. Velika morska sirena obla i ženstvena kao riba. U plićaku. Nadomak ruke čini mi se. Trljam oči.“ Zastade narator.
„Sirena“, poskočih, „prava sirena“, s nestrpljenjem sam čekao nastavak priče.
Nakon male pauze dok mi je vadio mast nastavi.
„Ma joook. Susjedno ostrvo. Veće od ovog na kome sam. Vedro jutro bez izmaglice namah ga učini bližim nego je u stvarnosti. Nakon što prtrljah oči spazih da je podaleko. Veliko. Malo se razočarah nakon buđenja, ali zadovoljan i ovim mojim lagano popravih raspoloženje. Meni je i ovo moje dovoljno, već sam svojatao ostrvo na kome sam izgleda bio jedini gost. Toga dana obišao sam cijelo ostrvo. Usput ubrah i nakupih mnoštvo slatkih plodova. Nije mnogo veliko. Čak čini se možda i premalenim, ali mjesto je ugodno. Nekoliko dana uživao sam u raznoraznim slatkim plodovima kojima ni danas ne znam ime. Uživao sam tih prvih dana. Svega u izobilju. Odmora, slatkih plodova, pješčana plaža, toplo i čisto more. Ali.“- zastade.
Upitno podigoh obrve.
„Pogled mi je sve više hrlio na ono veće ostrvo. Možda tamo ima neko. Znaš kako je. Ljudska riječ i razgovor bi pomogli. Čini se na prvi momenat da nije daleko. Ne znam. Možda bi se bilo bolje smiriti tu gdje sam. Ne tražiti hljeba preko pogače. Lomio sam se, ali ali ta glad u očima, pogled nije mi dao mira. Odlučih da ću slijedećeg dana plivati malo ususret njemu. Bez neke stvarne namjere. Tako i bi. Jutro okupano suncem i blagom izmaglicom blagonaklono je gledalo na koj pothvat. Plivao sam dugo. Uživao na talasima i strujama s kojim sam se borio. Neke su me blago gurkale i vraćale nazad. Neke gurale napred. Bacale lijevo i desno. Isprva sam uživao u toj igri mora i struja. Međutim tijelo se počinjalo buniti. Osvrnuo sam se. Ostrvo iza mojih leđa jošuvijek je bilo bliže od onog većeg prema kojem sam plivao. Odlučih da se vratim. Tješio sam se da to uopšte nije poraz niti predavanja. Samo čisto ispitivanje terena i isprobavanje pozicija. Nikako poraz. Već dobro umoran vratio sam se na svoje ostrvo. Možda neki drugi put. Već sutra. Tako je i bilo. Krenuo sam da ponovim poduhvat od juče. Nimalo razočaran na jučerašnje odustajanje. Plan je bio čisto ispitivanje terena. U svakom slučaju planirao sam da isplivam više nego dan prije. Što sam snažnije zamahivao mpore se snažnije igralo sa mnom. Na momente se činilo da me ništa neće spriječiti da već tog dana stignem do ostrva koje je bilo nadohvat ruke, a nakon toga ostrvo je tek bilo tačka u mojim očima.Igra mora i mene, igra mačke i miša. Plivao sam kako najbolje znam ali to nije bilo dovoljno. Ne za ovo more koje je samo naoko djelovalo ljudsko. Ustvari još uvijek se nadam da je to samo igra, da iza toga ne stoji nešto sasvim drugo. Već posustao odlučih se vratiti. Na ivici snage isplivah na svoju obalu. Jedva sam se dovukao do ležaja. Umoran i gladan odmah sam zaspao. Drugoga dana krenuh u potragu za hranom. Bilo je sve manje. Uglavnom ono što sam probirao došlo je na meni. Ostrvo je ipak bilo malo i nedovoljno za moje brodolomništvo činilo se. Sve se činilo da je preplivavanje na slijedeće ostrvo i novi početak neminovnost i pitanje vremena. Pogled na preostale zalihe jasno je ukazivao na neophodnost nove borbe sa talasima i morem, sa strujama i vlastitim snagama. Nije bilo mjesta oklijevanju. Dani preda mnom su postali mora. Iznova bih pokušavao izvesti podvig i vraćao se neobavljena posla. Strah se polako uvlačio u moje misli. Nesigurnost i malodušnost kucali su na moja vrata. Umoran i iscrpljen vraćao bih se na početak. Umorniji i sa zalihama sve slabiji. Izbacivao obroke,a sve više gubio snagu. Pomišljao sam na najgore. Ostrvo je bilo sve dalje,a snage sve manje. Uzdao sam se u pravdu. Moj trud nije smio ostati nenagrađen ili.. Onda sam već počeo da sumnjam da je u tom moru kao u životu. Neko nezasluženo dobije sve, a neko ništa. Bio sam ljut na moguće stanovnike ostrva preda mnom. Bio sam bijesan na njih i na svoju bijednu sudbinu. Bijesan na njihovu blagodet koja im je bila pod nosom. Meni je duša bila u nosu. Izgubio sam na kilaži mnogo. Ostala je samo kost i koža. Danima sam se koprcao u pjeni. Izgubio sam svaki pojam o vremnu i prostoru. Jednako su bili udaljeni ostrvo iza i ispred mene. U bunilu. Na momente bih uživao u svim onim slatkim plodovima koje sam jeo s početka moga brodolomništva, potom hranio gladne oči sa svim onim što ću tamo zateći ako ikad stignem do njega. Maštao o izobilju. Nakon toga poučen prethodnim iskustvom pravio bih planove i planskom utrošku hrane i ostalih potrepština. Na momente bih opet odustajao od istog. Ostrvo je i dalje bilo daleko i blizo. Moje rezerve snage bile su na izmaku, samo moje potrebe nisu posustajale. Bivale su sve veće i veće. Sve više mi je toga nedostajalo.“-skrušeno obori glas koji ga izdade.
„Biće bolje.“-tješio sam ga. „Sebe radi kažeš.“-odbrusi mi ljutito.
Nekoliko trenutaka potraja njegova šutnja. Nisam imao nikakvo pravo da se miješam u njegovo kazivanje. Bilo je bolno i dovoljno potresno. Ni meni kao slušaocu nije bilo lako. Razumio sam njegovu bol i muku, mada ni približno kao on.
„Ni sam ne znam kako i nakon koliko pokušaja pod prstima osjetih ponovo onaj dodir. Pod prstima mi je bila nova šansa. Za mene davljenika koga je ni sam ne znam kakva sila ipak izbacila na novo ostrvo. Ono veće što sam danima čežnjivo gledao i danima mukotrpno osvajao. Bilo je gotovo sve isto. Tek nijanse. Sočni primamljivi plodovi nisu dali planu štednje i planskog utroška da se razmaše. Da pokaže svrhu. Ne. Iznova novo jutro me probudilo. Novo ostrvo ljuljuškalo se na talasima daleko i blizo od mojih očiju. Preda mnom je bila još jedna bitka ili bolje reći disciplina. Razdaljine su uvijek iste, potrebe veće a snage sve manje. I tako danima i tako noćima.“-završi moj stari poznanik sa pričom.
Njegova priča bila mi je dobro poznata. Uzdahnuo sam i svog prijatelja vratio ponovo u džep. Do slijedećeg ostrva da isplivamo kako znamo i umijemo. Idemo dalje.
Pozdravlja Vas mandrak72, na talasima plime i oseke uviijek raspoloženi pirat za osmijehe.
Čitav svoj život posvetio sam lovu. Nespojivo za mene. Samo vam se čini. Lovac sam ja i te kako. Lovim otkako sam progledao. Onako ispod oka kako dolikuje pravim pravcatim lovcima.
Lovio sam ja i ptice. O daaaa. Nisam vam pričao. Pazi vako.
Načinim ti ja praćku od žice. Ne bilo kakvu, običnu šta ti ja znam. Ja i ne znam za one lijeve praćke. Moje su praćke uvijek bile prave i ubojite. Praćke pred kojom su strijepile sve komšijske mačke i mačori, kum Đurine kokoši, a tek Gogini golubovi gušani. Ja sam im bio mora. Ma stravu su im salijevali čim bi se moje ime spomenulo. Sišlo srce u pete. Izađem ti ja u lovište a ono ni pet ni šes vrabac pred mene. Nakostriješio se ko prija Vuka pred pokojnim kum prikom Stojanom kad ju je onomad upitao nešto bezobrazno. Ma još i više. A ćuba na glavi se raširila kao u Tine Tarner bez trovremenskog tafta. Mjerakam ja njega, mjerka ti on mena. Ja cimnu lijevo, cimnu i on.
„O sunce ti kalajisano.“-mislim tu si tico.
Nategnem ti ja praćku, nanišanim mu u grudi. On ni makac. Gleda u mene, podigao glavu prkosno izbacio grudi i podigao kljun u nebo.
„Pucaj.“-kao da mi kaže. „O svetog ti vrapca, šta si tražio dobio si“, odapnem ti praćku put neznana delije i zauzmem busiju.
Ništa. On ni makac. Savijeni metkić od žice tupo se rikošetom odbi od krila. Muk. Bilo bi mi mnogo lakše da sam čuo lavlju riku, arlaukanje vuka ili riku ranjena vepra, ali muk me jpš više uplaši. Zaledi mi krv u žilama. Onemoćaše ruke da načine novi potez kojim bih dokrajčio lovinu. A on se iskezi prema meni i prkosno prijeteći pokaza blistavi niz zuba. Isuka nokte kao da se sprema da čerupa kakvu lovinu ili još gore lovca, a ja ni pet ni šes nego u sedam koraka šmugnu u kuću koju zaključah te zauzeh rezervni položaj iza fotelje kako niko nikada u lovačkoj taktici nije.
Ma lovio sam ja i žabe. One zelene sa žutim trbusima. Motkom kreketuše vadio iz bare gdje su se brljali krmci. Jednom prilikom tako sam snažno izbacio žabu da se obrela na Obrenovoj kuštravoj glavi dok je čuvao ovce.
„O ljudiii pomagajte“, zavapi Obren trčeći prema kući, „žabe dobile krila, a meni jedna slećela na glavu, o gospodi Bože spasavaj žito i rakiju“.
Ma bilo je tu svega, al nekako mi najdraže bilo dok sa lovio svoju ljepšu polovinu. Kakav je to bio lov. Upoznam ti ja nju, pa se malo povučem i čekam. Čekam ti ja gotovo godinu dana. Čekam u Boss da dođe da je vidim. Odjurim prije nje u Pauk i zauzmem čeku i čekam. Čekam da se upeca i kad me ponovo vidim da ulovim ono što najviše volim na njoj. Osmijeh.
Da sam bio uspješan u lovu ne moram vam dalje pripovjedati. Ali ja i dalje lovim. Lovim osmjeh jednog malog bića već mjesecima. I nije da se hvalim imam uspjeha. Itekako.
Nije lako lovac biti. Ulov uvelike ne mora biti adekvatno nagrađen, ali ono što ulovih dan uoči puta za Beograd nikada neću zaboraviti. U školjci snena osmijeha koji ulovih tog jutra dočeka me najljepši trofej ikad. Biser. Sjajni biser. Najsjajniji biser koji je iznjedrila besna noć u školjci suzna pogleda osvojio me je za sva vremena. Prvi zubić. Onaj najvažniji od kojeg sve počinje. Prvi ugriz. Neprocjenjivo.
Nije lako lovac biti, al dok sam živ nikad neću prestati da lovim osmijeh. Onaj od srca. Tako treba i takav je red.
Pozdravlja Vas mandrak72, lovac kakve lovački ispit ne poznaje niti prepoznaje.
Između ostaloga vjerujem da niko nikada neće vratiti vremena koja minuše. Teško da će ikome ma i na um pasti ideja koja je nekada gotovo bila pravilo. Jednostavno mnogo se štošta u bari zvanoj život na planeti zemlji promijenilo. Takova pravila nije nikada niko ni smišljao a pogotovo pokušavao da zapiše. Njih je nametnuo život i onaj plamičak kako bi ga u nekim trenutcima nazvali ljudska solidarnost. Ta prijeko potrebna endemska osobina nejasno ocrtana u pričama koje blijede i nestaju zajedno sa njenim posljednjim učesnicima. Pa da vidimo između ostalo šta se o svemu tome još može napisati.
Gradnja ognjišta, porodičnog doma svojstvena je kako ljudskom tako i životinjskom svijetu. Naravno svako u skladu sa svojim stvarnim potrebama i mogućnostima. Potreba gradnje mimo stvarnih potreba i mogućnosti svojstvena je upravo onom dijelu planete koje je i izmislilo takav pojam. Dakle ljudskoj civilizaciji.
Ljudska civilizacija uvijek je bila sklona kako gradnji vrhunskih djela umjetnosti tako i destrukciji najširih razmjera. Šta je to u ljudskoj psihi ostaće vječna tajna.
Međutim u jednom trenutku na obalama dvije rijeke dešavalo se nešto što će mi vječno ostati kao nada da još ima vremena da ljudi ostanemo.
Bilo je jutro. Pramenovi magle lizali su obale snenog grada koji se pripemao za porod. Tiho i nečujno rijeke su odnosile tihi žamor nekoliko sjenki koje su vrijedno obavljale poslednje pripreme. Tihim glasovima nastojali su koliko toliko utišati svu onu buku koju bi eventualno stvorili nepažljivim pokretima na gradilištu. Ma koliko bila velika obaveza pred njima nastojali su ne uznemiravati komšiluk koji spava i onaj dio komšiluka koji je uz prvu jutarnju kafu sjedio i hvatao zalet za novi dan.
Nekako u tim godinama majstori bijahu na glasu. Tesari, zidari i oni drugi. Nekako njima se uvijek išlo na ruku. Zauzimali su najbolja mjesta za stolom, vodili glavnu riječ u svim diskusijama. Njihove riječi bile bi dočekivane sa posebnom pažnjom. Neke njihove riječi još dugo su pohodile gradilišta. Oni nisu bili skupi. Skuplji su bili oni drugi koji to svojom umješnosti nisu bili, a eto na ko zna koji način ušli su u svu tu priču.
Bili su duhoviti. Većina njih. Još dugo se prepričavao događaj u kojemu su glavni akteri bili stolar kojeg su svi jednostavno zvali majstor Mile i Stole zvani Razlaz, policajac koji je umislio da je najpametniji na svijetu. Po dogovoru majstor Mile trebao je napraviti prozore i vrata za Stolu Razlaza. Ni sam ne shvatajući s kakvim je pametnjakovićem ušao u posao majstor Mile vrijedno se dao na posao. Od toga momenta počinjale su sve njegove muke. Gotovo po čitav bogovjetni dan Stole Razlaz visio je kod majstor Mile u radionici. Sugerisao šta da radi i kako da radi. „Mile, pazi vako. Samo ti mene slušaj i radi kako treba“,nije uvlačio jezika Stole Razlaz gladeći svoj pendrek i zabacujući kapu na zatiljak. „Ne, ne tako. Vako Mile, vako“, pokazivao je kako da majstor oblićem poravna ivice prozora. „Eto, jel vidiš? Jesam li bio u pravu. Napravi to ljudski, kako spada“,nije prestajao sa zanovijetanjem. Uvidjevši da je đavo odnio šalu i mjeru majstor Mile učini ono što nikad nikom nije uradio. Ugradio je baglame na prozorima obratno. Tako kad se otvori da prozor spadne sa baglama. Vidno zadovoljan Stole Razlaz po završetku posla preuze prozore i vrata od majstor Mile. „Jesi li uradio onako kako smo se zdogovorli.“ „Stole baš kako si tražio. Onako kako spada ljudima i majstorima“, rukova se majstor Mile sa Stolom koji zadovoljan postignutim i svojim učešćem odveze na zaprezi pomenute prozore i vrata. Nastavak priče je dobropoznat. Prozori su spadali jedan sa drugim sa baglama kako je koji Stole Razlaz otvarao zabrinuto se češkajući po glavi. Od toga dana majstor Mile pomogao je mnogima majstorima koji bi nametljivim poslodavcima jednostavno davali do znanja šta o njihovom miješanju misle. „Ništa ti ne brini gazda. Napravićemo kako spada.“
U masi koja se nepozvana tog jutra našla na gradilištu bilo je svakojaka svijeta. Najviše iz komšiluka, rodbine, majstora i jalija svake fele. Nepisano pravilo bez poziva pozivalo je sve sposobne da svojim učešćem uzmu učešća u pomoći oko gradnje porodične kuće. Ljudi bi dolazili sa lopatom, tačkama, svim onim čime su mogli pomoći. Nije čak bilo upitno u kakvim su odnosima sa onim koji gradi. Moglo je biti i svađe i neslaganja, ali graditi se moralo. Svakojaka pomoć je dobrodošla.
Al nekako oko majstora se sve vrtilo. Njih se sve pitalo, tražio savjet iako nije bilo potreba za tim, ali...
Miško je potajno patio. Nije bio majstorske fele, ali biti majstorom pogotovo među svim tim poznanicima bilo je nešto. Stoga je nakon dugog razmišljanja odlučio da nešto učini po tom pitanju. Primjetio je kako svi majstori imaju olovku i da je nose zakačenu za uho, te i on odluči učiniti isto. Imao jep lavu radničku kapu šiltericu na glavi i veliku uočljivu crvenu olovku koju je zakačio za uho odmah po dolasku na gradilište. Iako je znao većinu prisutnih nije se dao zbuniti. Uvijek je bilo i jedan manji broj nepoznatih za koje će on biti „majstor“. Nije se libio posla, da učestvuje u ručnom miješanju betona, dodavanju cigle, prevozu pijeska. Sve u iščekivanju onoga što mu je nedostajalo.
„Majstore. Majstore jel jedna cementa i dvije lopate kreča?“-iako dugo očekivano pitanje pomalo ga iznenadi.
Miško se osvrnu. Bio je sam, a ispred njega nepoznat mladić sa zbunjenim izrazom.
„Majstore da vas pitam jel ide jedna lopata cementa i dvije lopate kreča“? „Ide, ide. Baš tako.“-odgovorio je spremno na pitanje kao đak pred učiteljem.
Primjetivši zahvalnost u pogledu mladića koji se dao na posao Miško osjeti zadovoljstvo, te popravi olovku za uhom pa se dade sav važan motati po gradilištu. Ubrzo osjeti da bi primjećen i od ostalih na gradilištu. Nije mu smetalo što su mu pomalo i naređivali „majstore donesi eksera“, „majstor dodaj ladno pivo“, ... Gradilištom je odzvanjalo „majstore“, „majstore“. Sitnica poput olovke zakačena za uho učinila je mu je dan mnogo sadržajnijim. Koliko je tu bilo majstorluka nije ovaj put ni bitno. Izgradnja objekta prošla je prema planu. Ljudska solidarnost došla je do izražaja, a svaki vid pomoći dobrodošao je. One druge stvari taj dan se zaboravljaju, jednostavno precrtaju olovkom. Zato je i majstori nose zakačenu za uhom.
Ukoliko vam ponekad nestane inspiracije zakačite olovku ili bilo šta za uho i nešto se sigurno mora destiti. Jednostavno svi će primjetiti.
Pozdravlja Vas mandrak72, tesar, klear i automesar, bilo šta mogao bih biti ja.
