Promrzlo jutro izvlačilo se iznad sela, trljajući snene oči i promrzle ruke. Protežući se s kraja na kraj sela sve dok i najudaljenije kuće nisu popustile i kroz dimnjak kao bijelu zastavu isturile dim koji se lijeno penjao uvis.
Prethodna noć ostavila je tragove za sobom. Ni najvještiji agenti ne bi uspjeli ući u trag kolikom se brzinom, kojim putevima i do kojih granica vijest proširila o nemilom događaju. O razmjerama i posljedicama još će se dugo vremena pričati s kojekakvim dodacima. Dosoljena i presoljena preko svake mjere.

Mileva je ponovo spavala dubokim snom. Miloš je nije napuštao niti njen dlan iz svoje ruke ispuštao. Protekli događaj s vukom daleko je nadmašila vijest o Milevinoj trudnoći. Nije smatrao za shodno da vidi krvoločnu zvijer koja je ostala na poprištu nezabilježene bitke u kojoj je ljubav još jednom pokazala da ne poznaje granice.  Jablanko je zaspao iscrpljen prethodnim događejem. Miloš ga je samo pokrio ćebetom na klupi gdje je zaspao skoro sjedeći. Pomilovao je po glavi tog neobičnog dječaka čijom pojavom je mnoštvo stvari pokrenuto poput lavine u njihovim životima.
Mnogo je puta slušao priče o slučajevima u porodicama koje nisu imale svoga poroda da su nakon usvajanja djeteta bez roditeljskog staranja i sami postajali roditeljima. O tim stvarima nije razmišljao na takav način već nekako više igrom prirode ili pak slučajnošću. No ovoga puta dok je gledao usnulo lice dječaka činilo mu se da je nekako uzvišeno, gotovo nestvarno. Na momente se pitao „ko je u stvari taj dječak, ko ga je poslao“.

„Njegov dolazak nije slučajnost. Hvala nebesima na milosti Božijoj.“-pomisli.

Iznova je premotavao događaje iz neposredne prošlosti. Mnoštvo događaja kqao na filmskoj traci pojačavali su u njemu vjerovanje da ništa slučajno ne biva.

„Samo Božja volja. Ništa do toga i bez toga.“

Kao potvrdu svega toga osmjeh pređe preko tog nevinog lica koje se iznova pomjeri i nastavi spavati.
Na vratima se ponovi pojavi komšinica Jelica.

„Pomoz Bog.“
„Bog pomaže Jelo. Dobro ti jutro.“
„Dobro jutro i vama.  Hajde se ti odmori il nahrani blago ja ću biti uz Milevu. Evo pogaču sam već ispekla, a tu je i topla supa da se malo zgrijete. Očas ću još nešto spremiti  dok se Mileva ne oporavi.“
„Hvala ti Jelo.“-Miloš još jednom pogleda na Milevu. Suza mu krenu niz lice. Nije je obrisao. Nije ni priličilo situaciji. Emocije koje su u njemu tinjale titrale su kao plamen. Iznova rastući i nadrastajući sve one granice za koje je mislio da poznaje.
„Sinoć kad sam se vratila kući tek sam se sita isplakala. Ima Boga. Sto puta sam se pomolila i Bogu zahvalila. Bog nagrađuje one koje bez straha s ljubavlju koračaju. Istrajne. Vjerujuće.“-reče.
„Pravo kažeš. I sam sam mnogo puta posumnjao. Da nije bilo moje Mileve možda bih i vjeru izgubio.“-ustade Miloš i pođe ka vratima.

Kuštrava Jablankova glavica podiže se sa klupe. Hitro skoči i pozva Miloša. Miloš zastade na tren, glavom ga pozva za sobom i nastavi se oblačiti za izlazak. Jablanko se vješto i brzo spremio i odmah se uputio za njim. Kao u polusnu posmtrao je tragove krvi oslikane u snijegu koji su od kuće vodili prema štali.
Kako su se približavali poprištu bitke bivalo ih je sve više. Velika sivocrna tjelesina kao star i odbačen kaput djelovala je bezopasno i tužno. Zagnjurena njuška u snijegu i staklast pogled odavali su iznenađen izgled krvoločne zvijeri koju su njeni prirodni nagoni, glad i duga zima doveli na kraj puta.

„Veliko zvijere.“-promrmlja Miloš.
„Da.“-potvrdi Jablanko.

Posmatrao ga je dugo, tražeći i najmanji razlog da ga mrzi i prezire. Da na njemu iskali sav onaj bijes i nemoć koju je sinoć izazvao svojim napadom na Miloša i njegovo imanje. Nije ga nalazio. Pogledom je tražio njegove zubi i tragove krvi na njima. Nije ih bilo. Bili su veliki i žuti u odnosu na snijeg. Na njima krvi nije bilo. Zgrušana krv na njegovom tamnom krznu gotovo da se nije ni poznavala. Tek tu i tamo na svijetlijim dijelovima njegova sivocrna krzna.
Divljina pred njima bila je savladana. Nije bilo ni traga njegove svireposti. Bio je samo žrtva onoga što je jedino znao. Preživljavati onako kako su to vijekovima preživljavali njegovi pretci. U njegovim očima nije se mogla prepoznati mržnja. Samo zbunjenost i iznenađenost. Što ga je duže gledao Jablanko je u njemu prepoznavao dostojanstenost i svu ljepotu njegove divljine. Divio se njegovoj upornosti da se ne pokori i nagone baci pod noge zarad opstanka. Divio se duhu tog šumskog osobenjaka, osjećajući kako se jedan dio tog duha trajno nastanjuje u njemu i njegovoj borbi da postane čovjek.

Miloš pođe prema štali. Jablanko se uputi za njim. U nekoliko hitrih koraka pristigao ga je plašeći se pomalo prizora koji bi mogao tamo zateći. Oprezno je provirivao iza Miloševih leđa. Na prvi pogled sve je bilo mirno, osim glasanja stoke koja se uznemirena noćašnjim događajem trzala na svaki zvuk. Miloševa pojava dodatno je uznemirila svu stoku koja kao da je na neki način komunicirala sa njima. Kao da su svojim glasanjem i nadglasavanjem željela da ispriča svoje viđenje.

Jablanko je pogledom tražio Lenku i njenu jagnjad. Srećka i Zvijezdu. Nije je bilo. Potrčao je prema boksu gdje je trebalo da bude. Prizor koji je vidio zaledio mu je krv u žilama. Okrvavljena i sa glavom u čudnom položaju nepomično je ležala Lenka. Pored nje su stajala njena jagnjad bezuspješno pokušavajući doći do vimena. Ogladnjeli i zbunjeni nemoćno su blejali svojim nježnim i gotovo dječijim piskutavim glasićima. Jablanko klonu na noge pored Lenke i njenu glavu podiže sebi na koljena. Ona bespomoćno kliznu na okrvavljenu slamu. Srećko i Zvijezda su i dalje blejali. Primakli su se do Jablanka koji je glasno plakao. Bez i jedne riječi. Jecaji su parali tišinu.

Miloš se odmah stvorio kod njega. Podigao ga je sa zemlje i snažno zagrlio. Jablanko je i dalje ridao tresući se od plača. Miloš ga spusti na zemlju i kleknu pored njega.
Tresao ga je za ramena i pokušavao ga utješiti.

„Ne plači. Ako iko ima ovdje razloga da plače su Srećko i Zvijedzda. Njima je najteže. Izgubili su majku kad im je najpotrebnija. Ne plači. Obriši suze.“-ponovo ga je zagrlio.

Nekoliko trenutaka ga je tapšao po ramenima dok nije osjetio da se intenzitet jecaja smanjuje.

„Znaš li šta bi sada Lenka poželjela da je živa?“-upita ga kad prestade sa plakanjem.
„Šta?“-podiže svoj suzni pogled.
„Ona bi željela da nahraniš Srećka i Zvijezdu i da preuzmeš brigu o njima. Dovoljno si velik. Smatraš li da si dorastao tom zadatku?“
„Da. Jesam.“-osmjeh ponovo na moment ozari njegovo lice.

Pogled mu se zaustavi na jagnjadi koji su skakutali oko njegovih nogu. Sagnuo se te ih obadvoje zagrli i privuče do sebe. Snažno ih je dlanovima trljao po krznu dok mu se u prste vraćao osjećaj toplote. Njihova mlada tijela podrhtavala su i nestašno poskakivala željni hrane, pažnje i igre.

„Idemo.“-pozva ga Miloš.

Bez riječi ustade i krete za njim. Lenkina smrt ga je dobrano potresla. Opet je vuka posmatrao prilikom povratka kući.

„Šta će biti s njim?“-upita.

Pitanje ostade bez odgovora. Prema njima se približavao neko iz komšiluka. Krupan čovjek je gazio krupnim koracima. Iza njega je na momente se uočavalo da nije sam. Bila je to Lenka koju je upoznao na sanjkalištu. Nosila je neku kartonsku kutiju i teškom mukom je pridržavala da joj ne ispadne.
Čovjek priđe i rukova se sa Milošem.

„Sve sam već čuo. Došao bih i ranije ali nisam smio samu Lenku ostaviti kod kuće. Još je mala i neke stvari ne bi razumjela.“

Zatim se čovjek sagnu i ispruži ruku prema Jablanku.

„Mile. Kako se ti zoveš junačino moja?“
„Jablanko.“-sav važan se predstavi dok je svojom rukom pokušavao da ljudski stisne njegov veliki dlan.

Od Lenke je dobio osmijeh. Stidljivo je uzvratio.

„Da ne bi tvoje keruše Mile, ko zna kako bi se sve završilo. Možeš biti ponosan na nju.“-reče Miloš.
„Da. Ostala je kod kuće, iscrpljena. Oporaviće se ona vrlo brzo.“

U tom momentu iz kartonske kutije koju je držala Lenka proviri mala šteneća glava. Svi se nasmijaše prizoru koji im je upriličilo to malo biće. Lenka krete prema Jablanku te mu pruži kutiju sa štenetom.

„Za tebe je. Nadam se da voliš pse.“

Jablanko podiže upitan pogled prema Milošu. Koji samo potvrdno kimnu glavom.

„Hvala.“-preuzeo je živahni paket od Lenke.

Mile zatim ispriča kako je Lenka odmah nakon što joj je isprričao šta se desilo odlučila da kerušino najljepše štene pokloni ovom junaku.

„Isprva nisam znao o komeje riječ, ali kad mi je sve ispričala od događaju sa sanjkališta nisam ni minuta časio. Takvom junaku i pristaje najljepše štene.“

Lenkini obrazi poprimiše rumeniju boju, a pogled skliznu na vrhove crvenih kožnih čizmica. Jabalnko sav zbunjen njenim poklonom i reakcijom i sam izmjeni boju lica.

„Uđimo u kuću, da nam se djeca ne bi preladila na hladnoći. Vidi kako su se samo zarumenjeli.“-pokaza rukom prema vratima.

Mileva je bila budna. Tragovi noći ostavile su traga na njoj ali raspoloženje je bilo na mnogo višem nivou. Obradovala se kad je na vratima ugledala Miloša i Jablanka. Mala Lenka i Mile su takođe popravili raspoloženje. Lenka je bila umiljata djevojčica te je odmah sjela pored Mileve koja ju je odmah pomilovala po kosi. Suza u krajičku oka zaiskri kod Mile.

„Vidi šta imamo. Lenka ga donijela.“-pokaza joj jablanko na štene.
„Odlično. A kako se zove?“-upita.
Vidjevši nakratko zbunjenost na njegovu licu lenka uskoči. Ja sam ga mislila nazvati Sokol, pa ako se Jablanku sviđa,.?“-zastade Lenka.
„Sokol, može. Sviđa mi se.“-reče Jablanko i ponovo odnese kutiju sa štenetom pored vrata. Za njim pođe i Lenka koja se zajedno sa njim sagnu nad kartonsku kutiju. Ubrzo se njihov razgovor pretvorio u žamor isprekidan smijehom i vriskom.
„Jel istina komšije za prinovu? Nije možda u redu što to sad pitam, ali ne volim da slušam dokon svijet.“
„Jeste istina je, komšija jesi li za kafu?“
„Pa kad je takav slučaj onda nema niti jedan razlog da se odbije čast. Čestitam vam oboma. Bože daj da bude sve u redu.“-prihvati Mile ponudu te se pomoli za prinovu koja će ispuniti živote Mileve, Miloša i Jablanka.

Miris uštipaka ispuni prostoriju. Za tili čas za prepunim stolom potekao je razgovor. Smijeh je vraćao život ondje gdje mu je i mjesto.
U porodicu.

Pozdravlja Vas mandrak72,  nesrazmjerni krivac za uštipke koji izvlače osmjeh na lice kao pokisle na sunce.