Redovno obavljam bračne dužnosti. Žena tako, tako.
Žena i ja smo proleteri. Nemamo ništa zajedničko.
U laži su kratke noge i duboki džepovi.
U braku mi vladaju zakoni džungle. Malo malo ispadnem majmun.
Opet sam se omrsio. Čitao sam Tri praseta.
U diktaturi postoji jedan diktator. U demokratiji sami ih biramo.
Demokratija ima duboke korijene. Zato još uvijek pasemo.
Garantujemo slobodu kretanja. Jednom dnevno.
Pozdravlja vas mandrak72, neomaštena jezika i mrke kape.
[ Mandrakizmi
]
29 Avgust, 2010 23:19
[ Mandrakizmi
]
28 Avgust, 2010 22:59
Sišao sam s konja na magarca, ali sam zadržao konjske živce.
Kaskamo u mjestu. Hvatamo zalet.
Pozdravlja Vas mandrak72, kasački raspoložen zbog godišnjeg odmora koji ističe.
[ Mandrakizmi
]
28 Avgust, 2010 09:10
Džaba smo birali najbolje majmune. Pali smo na niske grane.
Prevazišao sam samoga sebe. Dakle nema mi ravnog.
Politika mi je u genima. Već vidim svoju djecu u politici.
Ja nemam oraha u džepu. Skrckao sam ih.
Sva mi je familija u politici. Sve moj do mojega.
Zauzeli smo stav, ali u slučaju najgorega zauzećemo još koji.
Pozdravlja Vas mandrak72, nesuđeni formalista i krupni kapitalista.
[ Smijehom protiv uroka
]
26 Avgust, 2010 21:44
Da li je atom najsitinija čestica? Ma i on se satoji od elektrona, protona i neutrona. Malo li je. On je takav da može da se veže, čini veze, koalicije, udruženja šta li već?
Mali grad na dvije rijeke dočekao me je u nekoj čudnoj tišini. Nije me bilo par dana a već se nešto gadno dogodilo. Grad na dvije rijeke nije tek običan grad. Obično grad zapadne jedna rijeka. Svi osnivači gradova imali su navike da osnivaju gradove pored rijeka da mogu svoje đubre da otpremaju na najlakši način. Rijekom.
Samim tim postojala su uvijek dva tabora. Onih što đubre bacaju u Sanu i onih kojima je Una bliže za bacanje đubra. Dva tabora su bila i kod izbora rijeke za kupanje. Oni koji su preferirali planinsku svježinu kupali su se u Uni, dok oni kojima je trebala toplija voda kupali su se u Sani.
Elem u takvom gradu ne mogu ljudi oko nečega da se ne dijele. Kad malo podijeliš sa dva ostane malo ili gotovo ništa.
Prvog jutra sam odmah uvidjeo jednu novu podjelu.
U gradu je otvorena novi supermarket sa super cijenama, super artiklima, super popustima i super nagradnim igrama. Sve je super. Dok na drugoj strani ostaje supermarket koji je to bio sve do neki dan prije. I dalje on ima super akcije, super cijene, super nagradne igre. Sve što ima novi supermarket ali nije baš super kao on.
Nakon par dana primjetio sam poznanike kad sam izašao u grad. Sumnjičavo su me gledali. U njihovim očima kao da je tinjalo pitanje.“Jesi li s njima ili si s nama?“.
Čini mi se kao da je to pitanje ponovo aktualizovano kao neka početkom devedesetih.
Nisam se dao smesti. Uzvratio sam osmjehom i nastavio put. Gledali su za mnom jer sam osjećao poglede na sebi kao teške optužbe.
Zakoračio sam u novi supermarket. Konzum.
„Kako li samo mudro smišljen naziv.“-razmišljao sam o njegovom porijeklu imena. Bilo mi je potpuno jasno šta oni očekuju od mene. Oni žele da ja trošim. Ok.
„Onoliko koliko bude potrebno.“-bio sam jasan.
Cijene su bile uglavnom slične, ali veliki broj artikala koje kupujem imao je za nijansu više vrijednosti. Dok nekih artikala nije bilo od proizvođača koje kupujem.
Birao sam ono što je bilo cijenama bilo prihvatljivo. Nakon nevelike kupovine izašao sam napolje. Nekolicina poznanika nije gledala u mene već u vrećice na kojima je krupnim slovima bilo ispisano ime supermarketa. Okretali su glavu na drugu stranu kao da me nisu ni vidjeli.
Uputio sam se u drugi supermarket radi kupovine preostalih artikala koji su jeftniji i kojih nije bilo u novom supermarketu. Nakon kupovine u Maxi-ju pošao sam prema automobilu. Nekolicina poznanika gadljivo je pogledala na vrećice koje sam nosio dok sam išao prema automobilu i okretala je glave.
„Šta je ovom narodu danas?“-pitao sam se.
Krenuo sam u šetnju ulicom. Sreo sam poznanika uvijek vedrog i raspoloženog za šalu i smijeh. Nije bio nimalo raspoložen.
„Šta se dešava? Nisam bio par dana i vidim nešto se gadno dešava. O čemu je riječ?“-odmah sam ga upitao.
„Jel ti mene zezaš ili stvarno nisi u toku?“-iznenadi se mome pitanju.
„Stvarno ne znam.“
„Pazi sad. Ti znaš da se ovaj grad uvijek dijelio na one koji jedu burek kod Srbina ili kod Franje. One koji se šišaju kod Hakije ili Rade. One što pišaju uz vjetar i one što to isto rade niz vjetar. Ribolovce sa Sane i iste koji love na Uni. Svjedno riba će biti pojedena, ali ovo je nešto sasvim drugačije i mnogo opasnije nego dosad.“-bio je sasvim ozbiljan.
Naježio sam se kao jež pred izlazak iz ježeve kućice.
„Pucaj.“-rekoh.
Kolega se primaknu i započe priču. Tajno da tajnije ne može biti. Gotovo ga nisam ni čuo, samo sam čitao sa usna dok je micao njima i gestikulirao rukama pazeći da rukama ne pokaže ono što sriče usnama, a da to sve nema veze sa temom dok je mrdao ušima.
Milioni mravaca trčali su niz leđa. Neki od njih bili su i potkovani. Grčio sam se na momente slušajući nevjerovatnu priču.
Upravo zbog tajnosti podataka neću vam reći ništa što bi naškodilo akterima, udruženjima, grupacijama i koalicijama u priči.
„Grad se iznova podijelio. Ali ovaj put mnogo jače i dublje nego su se i sami tvorci zavjere nadali. Grad je podijeljen po svim šavovima. Ovoga puta ništa nije kao prije. Od sada ni što je crno nije više crno niti bijelo. Od sada sve je mutno. Sredine nema.“-pričom je dizao tenziju.
Pogledom je šarao kao šaraljka na Veliki petak po jajetu.
„Od danas. Zapamti od danas ti si meta. Bićeš praćen. Osjetićeš poglede na sebi, nimalo prijateljske i naivne. Ovo što ti govorim nije tlapnja i zapamti o tebi se radi. Zato pazi se kako ćeš se odrediti prema svemu i svačemu. Svijet ne prašta.“-nastavi.
Rukama je pokazivao kao da je utorak, ušima mrdao kao da je petak, dok je ustima sricao srijeda.
„Prošla?“-upitah.
„Pssssst.“
Bilo je jasno da sam se izletio pitanjem. Grad je utihnuo i usporio za nekoliko milisekundi. Ni mnogo, ni malo, ali dovoljno da poremeti bioritam, feng šui i samokontrolu i kontrolu međugradskog saobraćaja.
„Vidiš grad se podijelio na Konzumiste i Maxiste. No to nije sve. Osnovali su udruženja potrošača. „Ako su ti sve daske na umu rješenje je u Konzumu“ i „Ako ti ptice nisu popili taxi dođi u Maxi“, s ciljem mobilizacije po svim aspektima. Na FB-u su opet osnovane mnoge grupe gdje se pokazuje i raslojavanje među njima. Tako postoje i slijedeće grupe Konzumista. „Ako nedjeljom ne ideš u crkvu dođi u Konzum po mrkvu.“, „Svakim danom dok si na netu navali po Konzum piletu“, „Pusti brkove il pusti modu, ali biraj Konzum vodu“ i da ne nabrajam dalje. Dok Maxisti imaju svoje grupe. „Nije šteta, neka neta, carnex pašteta, Maxipašteta“, „Nije zgoreg biti lud, al nemamo ništa stim. Maxi daje Maximalno“, „Caru ide carevo, budali šamar, a pametan zna se Maxi je vaša kasica prase“. No to još nije sve. Penzioneri su se mahom svrstali uz bostan od 0.50km, a dio njih uz lubenicu nešto skuplju ali jasnijih tonova. Udruženje siromašnih i gladnih usta podijelilo se na „Zini da ti kažem“ i „Sunce tuđega neba“. „Zini da ti kažem“ se između sebe trodijelila na „Razvaliću ti ta usta žvaljava“, „Usne vrele kao žar“, „Gladan gladnom ne vjeruje demokratskih promjena“, a „Sunce tuđega neba“ iznjedrilo je nekoliko frakcija. „Sunce ti žarko“, „Sunca mi“, Sunce moje jedino nezavisnih i od ničeg podržanih narodnjaka“, „Svanulo je jutros iznad kontejnera“ i još nekolicinu uz koji je stala partija „Radničkih prava na parizer u papiru i majonezu na reveru“, udruženje ljubitelja Lade „Lada u leru“. Koalicija „Prašnjavih tepiha i Somuna umjesto štruce“ podijelila se po mjesnim odborima. Tako da polovica njih sad čini „Laminat gore, laminat dolje, a između vedro polje“ i „Uzmi kruha, uzmi hljeba, ali igraj kako treba“.
„Nikom nije ljepše nego nama, kad je snama moja mama.“-udruženje maminih sinova uputilo je oštru protesnu notu udruženju tatinih kćeri „Pravićete vi svoga tatka od blatka“ povodom neuspješne konfercije na temu „Nas dva brata bez alata“ koju je organizovala nevladina kulturna oranizacija udruženog rada i kapitala bez porijekla. Povodom toga oglasilo se esnafsko društvo za izradu strašila „Strašila su među nama, iz dupeta im viri slama“ koja se svrstala na stranu zagovornika da Pluton ostaje planeta, a da je Dostanić Ratko ostao kratko na klupi Crvene Zvezde saopštenjem u kome se jasno kaže „Šetalište da, ali mesnice nedjeljom ne“. Situaciju je pogoršao stav „Omladine koja nigdje ne zna“ da nije lako ribom biti dok je som na stolu.“-bez uzimanja vazduha mi reče.
„I to nije sve.“-nastavi svoje izlaganje.
„Stani malo. Kažeš da to nije sve.“-upitah ga ponovo.
„To je ono najgore.“-reče mi.
„Sad mi je tek jasno.“
Uvidjevši težinu i složenost situacije nisam ni trebao dalje da slušam sve mi je bilo jasno. Odmah sam krenuo kući. Nije više ništa bilo kao prije.
Čak ni komšinica koja je stalno virila iza zavjese kad bih ulazio u dvorište nije bila bezazlena.
„Šta ima komšija?“-upitala me je.
Znala je da sam bio na godišnjem odmoru na moru. Znala je i sve ostalo što se moglo znati, ali u jedno sam bio siguran.
„Bijela je komšinice. Strina je bijela.“-pokazao sam joj golo dupe što je jedino bila svijetla tačka toga dana.
Pozdravlja Vas mandrak72, pasionirani izbjegavač svake polemike na temu šta je ljepše i šta je bolje.
Mali grad na dvije rijeke dočekao me je u nekoj čudnoj tišini. Nije me bilo par dana a već se nešto gadno dogodilo. Grad na dvije rijeke nije tek običan grad. Obično grad zapadne jedna rijeka. Svi osnivači gradova imali su navike da osnivaju gradove pored rijeka da mogu svoje đubre da otpremaju na najlakši način. Rijekom.
Samim tim postojala su uvijek dva tabora. Onih što đubre bacaju u Sanu i onih kojima je Una bliže za bacanje đubra. Dva tabora su bila i kod izbora rijeke za kupanje. Oni koji su preferirali planinsku svježinu kupali su se u Uni, dok oni kojima je trebala toplija voda kupali su se u Sani.
Elem u takvom gradu ne mogu ljudi oko nečega da se ne dijele. Kad malo podijeliš sa dva ostane malo ili gotovo ništa.
Prvog jutra sam odmah uvidjeo jednu novu podjelu.
U gradu je otvorena novi supermarket sa super cijenama, super artiklima, super popustima i super nagradnim igrama. Sve je super. Dok na drugoj strani ostaje supermarket koji je to bio sve do neki dan prije. I dalje on ima super akcije, super cijene, super nagradne igre. Sve što ima novi supermarket ali nije baš super kao on.
Nakon par dana primjetio sam poznanike kad sam izašao u grad. Sumnjičavo su me gledali. U njihovim očima kao da je tinjalo pitanje.“Jesi li s njima ili si s nama?“.
Čini mi se kao da je to pitanje ponovo aktualizovano kao neka početkom devedesetih.
Nisam se dao smesti. Uzvratio sam osmjehom i nastavio put. Gledali su za mnom jer sam osjećao poglede na sebi kao teške optužbe.
Zakoračio sam u novi supermarket. Konzum.
„Kako li samo mudro smišljen naziv.“-razmišljao sam o njegovom porijeklu imena. Bilo mi je potpuno jasno šta oni očekuju od mene. Oni žele da ja trošim. Ok.
„Onoliko koliko bude potrebno.“-bio sam jasan.
Cijene su bile uglavnom slične, ali veliki broj artikala koje kupujem imao je za nijansu više vrijednosti. Dok nekih artikala nije bilo od proizvođača koje kupujem.
Birao sam ono što je bilo cijenama bilo prihvatljivo. Nakon nevelike kupovine izašao sam napolje. Nekolicina poznanika nije gledala u mene već u vrećice na kojima je krupnim slovima bilo ispisano ime supermarketa. Okretali su glavu na drugu stranu kao da me nisu ni vidjeli.
Uputio sam se u drugi supermarket radi kupovine preostalih artikala koji su jeftniji i kojih nije bilo u novom supermarketu. Nakon kupovine u Maxi-ju pošao sam prema automobilu. Nekolicina poznanika gadljivo je pogledala na vrećice koje sam nosio dok sam išao prema automobilu i okretala je glave.
„Šta je ovom narodu danas?“-pitao sam se.
Krenuo sam u šetnju ulicom. Sreo sam poznanika uvijek vedrog i raspoloženog za šalu i smijeh. Nije bio nimalo raspoložen.
„Šta se dešava? Nisam bio par dana i vidim nešto se gadno dešava. O čemu je riječ?“-odmah sam ga upitao.
„Jel ti mene zezaš ili stvarno nisi u toku?“-iznenadi se mome pitanju.
„Stvarno ne znam.“
„Pazi sad. Ti znaš da se ovaj grad uvijek dijelio na one koji jedu burek kod Srbina ili kod Franje. One koji se šišaju kod Hakije ili Rade. One što pišaju uz vjetar i one što to isto rade niz vjetar. Ribolovce sa Sane i iste koji love na Uni. Svjedno riba će biti pojedena, ali ovo je nešto sasvim drugačije i mnogo opasnije nego dosad.“-bio je sasvim ozbiljan.
Naježio sam se kao jež pred izlazak iz ježeve kućice.
„Pucaj.“-rekoh.
Kolega se primaknu i započe priču. Tajno da tajnije ne može biti. Gotovo ga nisam ni čuo, samo sam čitao sa usna dok je micao njima i gestikulirao rukama pazeći da rukama ne pokaže ono što sriče usnama, a da to sve nema veze sa temom dok je mrdao ušima.
Milioni mravaca trčali su niz leđa. Neki od njih bili su i potkovani. Grčio sam se na momente slušajući nevjerovatnu priču.
Upravo zbog tajnosti podataka neću vam reći ništa što bi naškodilo akterima, udruženjima, grupacijama i koalicijama u priči.
„Grad se iznova podijelio. Ali ovaj put mnogo jače i dublje nego su se i sami tvorci zavjere nadali. Grad je podijeljen po svim šavovima. Ovoga puta ništa nije kao prije. Od sada ni što je crno nije više crno niti bijelo. Od sada sve je mutno. Sredine nema.“-pričom je dizao tenziju.
Pogledom je šarao kao šaraljka na Veliki petak po jajetu.
„Od danas. Zapamti od danas ti si meta. Bićeš praćen. Osjetićeš poglede na sebi, nimalo prijateljske i naivne. Ovo što ti govorim nije tlapnja i zapamti o tebi se radi. Zato pazi se kako ćeš se odrediti prema svemu i svačemu. Svijet ne prašta.“-nastavi.
Rukama je pokazivao kao da je utorak, ušima mrdao kao da je petak, dok je ustima sricao srijeda.
„Prošla?“-upitah.
„Pssssst.“
Bilo je jasno da sam se izletio pitanjem. Grad je utihnuo i usporio za nekoliko milisekundi. Ni mnogo, ni malo, ali dovoljno da poremeti bioritam, feng šui i samokontrolu i kontrolu međugradskog saobraćaja.
„Vidiš grad se podijelio na Konzumiste i Maxiste. No to nije sve. Osnovali su udruženja potrošača. „Ako su ti sve daske na umu rješenje je u Konzumu“ i „Ako ti ptice nisu popili taxi dođi u Maxi“, s ciljem mobilizacije po svim aspektima. Na FB-u su opet osnovane mnoge grupe gdje se pokazuje i raslojavanje među njima. Tako postoje i slijedeće grupe Konzumista. „Ako nedjeljom ne ideš u crkvu dođi u Konzum po mrkvu.“, „Svakim danom dok si na netu navali po Konzum piletu“, „Pusti brkove il pusti modu, ali biraj Konzum vodu“ i da ne nabrajam dalje. Dok Maxisti imaju svoje grupe. „Nije šteta, neka neta, carnex pašteta, Maxipašteta“, „Nije zgoreg biti lud, al nemamo ništa stim. Maxi daje Maximalno“, „Caru ide carevo, budali šamar, a pametan zna se Maxi je vaša kasica prase“. No to još nije sve. Penzioneri su se mahom svrstali uz bostan od 0.50km, a dio njih uz lubenicu nešto skuplju ali jasnijih tonova. Udruženje siromašnih i gladnih usta podijelilo se na „Zini da ti kažem“ i „Sunce tuđega neba“. „Zini da ti kažem“ se između sebe trodijelila na „Razvaliću ti ta usta žvaljava“, „Usne vrele kao žar“, „Gladan gladnom ne vjeruje demokratskih promjena“, a „Sunce tuđega neba“ iznjedrilo je nekoliko frakcija. „Sunce ti žarko“, „Sunca mi“, Sunce moje jedino nezavisnih i od ničeg podržanih narodnjaka“, „Svanulo je jutros iznad kontejnera“ i još nekolicinu uz koji je stala partija „Radničkih prava na parizer u papiru i majonezu na reveru“, udruženje ljubitelja Lade „Lada u leru“. Koalicija „Prašnjavih tepiha i Somuna umjesto štruce“ podijelila se po mjesnim odborima. Tako da polovica njih sad čini „Laminat gore, laminat dolje, a između vedro polje“ i „Uzmi kruha, uzmi hljeba, ali igraj kako treba“.
„Nikom nije ljepše nego nama, kad je snama moja mama.“-udruženje maminih sinova uputilo je oštru protesnu notu udruženju tatinih kćeri „Pravićete vi svoga tatka od blatka“ povodom neuspješne konfercije na temu „Nas dva brata bez alata“ koju je organizovala nevladina kulturna oranizacija udruženog rada i kapitala bez porijekla. Povodom toga oglasilo se esnafsko društvo za izradu strašila „Strašila su među nama, iz dupeta im viri slama“ koja se svrstala na stranu zagovornika da Pluton ostaje planeta, a da je Dostanić Ratko ostao kratko na klupi Crvene Zvezde saopštenjem u kome se jasno kaže „Šetalište da, ali mesnice nedjeljom ne“. Situaciju je pogoršao stav „Omladine koja nigdje ne zna“ da nije lako ribom biti dok je som na stolu.“-bez uzimanja vazduha mi reče.
„I to nije sve.“-nastavi svoje izlaganje.
„Stani malo. Kažeš da to nije sve.“-upitah ga ponovo.
„To je ono najgore.“-reče mi.
„Sad mi je tek jasno.“
Uvidjevši težinu i složenost situacije nisam ni trebao dalje da slušam sve mi je bilo jasno. Odmah sam krenuo kući. Nije više ništa bilo kao prije.
Čak ni komšinica koja je stalno virila iza zavjese kad bih ulazio u dvorište nije bila bezazlena.
„Šta ima komšija?“-upitala me je.
Znala je da sam bio na godišnjem odmoru na moru. Znala je i sve ostalo što se moglo znati, ali u jedno sam bio siguran.
„Bijela je komšinice. Strina je bijela.“-pokazao sam joj golo dupe što je jedino bila svijetla tačka toga dana.
Pozdravlja Vas mandrak72, pasionirani izbjegavač svake polemike na temu šta je ljepše i šta je bolje.
[ Koji mi je andrak
]
16 Avgust, 2010 18:56
Halo mandrak72 koji mi je andrak72 br.8
Eh Dragi moji. Naša i Vaša rubrika Halo mandrak72 koji mi je andrak72 i dalje funkcioniše ali zbog zauzetosti i smetnji na vezama urijedila je svoje gostovanje na ovim stranicama blog. No ništa zato nastavljamo po starom.
Prvo pismo nam stiže iz Piska. Evo šta nam u njemu piše.
„Poštovanje mandrak72. Iznimno cijenim tvoje napore da nam olakšaš muke i iznova stvoriš nove i nove dileme i ostale leme. Evo o čemu se radi.
Ja sam nakupac bostana i snabdijevao sam čitav kraj bostanom. Posla je bilo. Bilo je i novca. I sada posla ima, ali nema slasti. Bostan nije pošto je bio. Nema one djece musave koja bi se po čitav dan motala oko kamiona čekajući da im podijelim po koju krišku.
Bilo je milina gledati kako grizu slatke zalogaje lubenice dok im se slatka voda iz bostana cijedi niz ruke i kaplje na vreli asvalt. Ali nema te slasti.
Bostan nije više onako sladak. Šta činiti i učiniti da bostan opet bude sladak kao i prije. Do zadnjeg zalogaja. O kakvoj zavjeri je riječ.
Iskreno Vaš Mirso Kajmakčić zavni Bostandžija.“
„Dragi Mirso. Ponoviću ono što stalno ponavljam kad me zaustave na ulici. Sladak bostan nema alternativu. I svi oni koji misle drugačije grdno se varaju. Bostan je bostan i takav mora biti. Ja nikad neću priznati da bostan nije sladak.
Razmišljao sam o tvome pitanju. Nimalo lako nisam došao do rješenja tvoga problema. A evo i kako.
Jednostavno počnite jesti bostan od kore. Sa svakim zalogajem on će biti sve slađi i slađi.“
Pozdravlja Vas mandrak72, neumorni istraživač ćoškova na lubenici i narandžinoj kori.
Prvo pismo nam stiže iz Piska. Evo šta nam u njemu piše.
„Poštovanje mandrak72. Iznimno cijenim tvoje napore da nam olakšaš muke i iznova stvoriš nove i nove dileme i ostale leme. Evo o čemu se radi.
Ja sam nakupac bostana i snabdijevao sam čitav kraj bostanom. Posla je bilo. Bilo je i novca. I sada posla ima, ali nema slasti. Bostan nije pošto je bio. Nema one djece musave koja bi se po čitav dan motala oko kamiona čekajući da im podijelim po koju krišku.
Bilo je milina gledati kako grizu slatke zalogaje lubenice dok im se slatka voda iz bostana cijedi niz ruke i kaplje na vreli asvalt. Ali nema te slasti.
Bostan nije više onako sladak. Šta činiti i učiniti da bostan opet bude sladak kao i prije. Do zadnjeg zalogaja. O kakvoj zavjeri je riječ.
Iskreno Vaš Mirso Kajmakčić zavni Bostandžija.“
„Dragi Mirso. Ponoviću ono što stalno ponavljam kad me zaustave na ulici. Sladak bostan nema alternativu. I svi oni koji misle drugačije grdno se varaju. Bostan je bostan i takav mora biti. Ja nikad neću priznati da bostan nije sladak.
Razmišljao sam o tvome pitanju. Nimalo lako nisam došao do rješenja tvoga problema. A evo i kako.
Jednostavno počnite jesti bostan od kore. Sa svakim zalogajem on će biti sve slađi i slađi.“
Pozdravlja Vas mandrak72, neumorni istraživač ćoškova na lubenici i narandžinoj kori.
[ Smijehom protiv uroka
]
13 Avgust, 2010 23:35
Na jednom poslijeratnom zboru Narodnog fronta partijski aktivista ubjeđuje okupljeni narod da nema Boga:
- Ljudi, vidite li vi mene?
- Vidimo!
- Ima li me?
- Ima!
- Vidite li ovoga čoeka do mene?
- Vidimo!
- Ima li ga?
- Ima!
- Vidite li Boga?
- Ne!
- Ima li ga?
- Nema!!!
Kad partijski aktivista taman ubijedi narod da Boga nema, izađe jedan od seljaka i upita okupljene:
- Ljudi, vidite li vi ovoga čoeka što vam je dosad pričao?
- Vidimo!
- Ima li ga?
- Ima?
- Vidite li mu glavu?
- Vidimo!
- Ima li je?
- Ima!
- Vidite li mu mozak?
- Ne!
- Ima li ga?
- Nema!!!
(Cetinjski humor, iz knjige
„BEZ UZLA NA JEZIK“ – Đorđije Radonjić)
Evo nisam odolio a da sa vama ne podijelim nešto što me je dobro nasmijaloa a što sam pročitao na Žikišon blogu.
Pozdravlja vas mandrak72. Ima li ga?
[ Mandrakizmi
]
13 Avgust, 2010 00:02
Eto i nama pretiče. Ušla nam je voda u uši.
Tonemo sve dublje, ali zato nam je sjajno prolazno vrijeme.
Džaba smo birali najbolje majmune. Pali smo na niske grane.
Pozdravlja Vas mandrak72, autostoper kroz iglene uši i koru od banane.
[ Smijehom protiv uroka
]
04 Avgust, 2010 16:45
Nekad istine umiju da poraze. Možda ni taj poraz nije poraz, već čisto saznanje. Sve ono što su drugi znali o nama, a nisu željeli da nam saopšte zbog toga da nas ne povrijede ili naslađujući se našim mukama. Sve ono što smo mislili da nismo, a jesmo.
„Jesmo. Jesmo. Nego šta smo ako to nismo.“-mrmljao sam poluglasno u maloj kabini putničkog automobila koji je do danas zajedno sa mnom prešao 30.000 km za malo više od dvije godine.
U njega sam stekao posebno povjerenje. Raspričamo se mi tako. Nadglasavam ja njega, pa onda on zabruji i zabreketa kao bara puna žaba koje nekoć sam lovio za bilogiju. Zapjevam ja iz sveg glasa, a on me polako prati kao gudalo. Ih divota jedna. Jezdimo kao Don Kihot i Rosinanta, mada s nešto više konjskih snaga.
„Čuo si ga šta kaže? Aaaa?“-obraćao sam se svojoj Rosinanti s kojom sam jezdio ususret nepravdama i nevoljama ovozemaljskim koje se nisu mijenjale usprkos stalnom napretku civilizacije.
„Čuo. Nego šta sam nego čuo. U pravu je.“-tobože ozbiljnim glasom mi odgovori moja Rosinante iz kragujevačke štale. S dobrim porodičnim porijeklom.
„Hmm. Biće da je tako. Ima on pravo.“-zaćutih dalje jezdeći.
Jedan kratki razgovor promijenio me je iz temelja. Nastojao sam da ga zaboravim. Ne mislim o njemu, ali sa svakim metrom njegove riječi sve su jače odjekivale i bubnjale u glavi. Premotavao sam sve slike i svaku riječ toga jutra.
Ugledao sam ga na livadi. Bio je sam. Zaustavio sam auto.
Nije se obazirao na mene.
„Ehejjj.“-na tečnom konjskom ga pozvah.
Nešto je nehajno promrmljao. Kroz zube.
„Zdravo.“-uputih mu pozdrav.
„Zdravo i tebe.“
„Kako je?“
„Vako je svaki dan.“-odgovori mi prijatnim dubokim glasom.
Volio sam taj konjski jezik. Red rzanja, mrdanja glavom, zabacivanje grive i frktanje kroz nozdrve bilo je sasvim dovoljno za jednu kvalitetnu konverzaciju. Oni malo učeniji i sa višim stepenom kursa konjskog jezika, ovladavali su i sa mrdanjem ušiju, mahanjem repom. Tek mali broj ovladavao je topotanjem u mjestu i kao Morzeovom azbukom vodio dubokoumne i korisne razgovore. Ali za to za sagovornika s druge strane moralo se imati nekog dubljih poimanja. Tu već brdski bosanski konj nije bio na nivou.
„Šta ima?“-upitah ga.
„Evo ima.“
„Mrzovoljan konj. Nezadovoljan svojom karijerom.“-pomislio sam na tren dok sam gledao sivalja kako pase travu.
„Paseš?“
„Pasem.“
Nakon toga se konj pomokri.
„Pišaš?“
„Pišam, pišam.“-odgovori sivalj.
„Blago tebi. Ja se nemam kad ni popišati da me telefon ne prekine u pola posla.“-pojadah se sebi.
„Radiš?“-upita me konjski ozbiljno.
„Radim.“
„Znači osedlan si.“-konstatova on gledajući me velikim tamnim okruglim očima tek povremeno trepćući.
„Šta osedlan. Samara ne skidam.“-gotovo planuh.
„Paseš li?“
„Pasem druškane. Pasem. Ali slaba vajda. Sve što vrijedi su popasli.“
„Ko?“-podignu pogled prema meni.
„Ko? Kako ko. Neotesani, neškolovani, nekulturni hohštapleri. Političari.“-izbacih bujicu riječi na gomilu.
„Ne razumijem. Pojasni mi.“-blenu u mene konjski naivno.
„Šta tu ima da se pojašnjava. Kočijaši brate.“
„A tako rođo. Sad te razumijem. Konjino moja poštena. Rode rođeni.“-razgali se seoska konjina i iskezi svoje velike žute zube prema meni.
„Kako rođo?“-blenuh u njega.
„Radiš li? Radiš. Paseš li? Paseš. Imaš li svog kočijaša? Imaš. Pišaš li? Pišaš. Razgovaraš s drugim konjem? Razgovaraš. Razumijemo se. Nas dva smo ko dva konja. Kapiš?“-smijao se onako konjski.
Smijao se bez prestanka. Izvalio se na leđa gotovo ridajući. Režnjevi smijeha i rzanja bili su sve snažniji. Uplašio sam se. Potrčao sam u automobil. Startovao i niz seoski drum rasprašio koliko i najbolja konjska zaprega.
„A tek što prašiš.“-još jače se zasmijao previjajući se po livadi sivalj.
„Tako mi i treba. Upoznao sam rođu tamo gdje sam najmanje očekivao. Da imam FB njegov lik bi sigurno već bio među prijateljima. Vjerovatno i naša zajednička slika. Već vidim nas dva konja na plaži, u kafiću, disku. Na godišnjem okupljanju svih rođaka.“-mrmljao sam bijesno.
Rosinanta se zavjerenički smijala dok sam repom mahao i mrdao ušima. Još jedan stepen kursa iz konjskog bio je iza mene. Kad sa nekim podijeliš 30.000 km lakše se razumiješ.
Pozdravlja Vas mandrak72, vitez i lutalica kursista konjskog jezika i kvadrature kruga.
[ Mandrakizmi
]
02 Avgust, 2010 21:34
Obustavljam štrajk glađu. Sit sam svega.
Pozdravlja Vas mandrak72 degustator iz tvornice čokolada i marmelada.
[ Mandrakizmi
]
27 Jul, 2010 22:50
Selo misli da sam Elvis Prisli
Vlasti su imale sluha za mene. Nakon tamburanja sam i propjevao.
Pozdravlja Vas mandrak72, netalentovani prvak višeglasnog horskog pjevanja i natpjevavanja.
[ Priče iz Desetog sela
]
18 Jul, 2010 23:37
Prvi pijetlovi najvljivali su novi dan. Jovan je bio budan. Posao koji ga je očekivao nije mu dao san na oči.
Pod njim je šuškala posteljina dok se uzdizao na laktove nastojeći da vidi kroz prozor.
„Mogao bi biti lijep dan.“-pomisli.
Duboko je udahnuo. U malenoj toploj sobi stari veker pažljivo je mjerio vrijeme. Njegova sekundarica činilo se da ne staje.
Pored njega se promeškolji supruga Anđa.
„Jovane slabo si spavao obnoć?“-obrati mu se.
Jovan je sjedio na postelji te se okrenu Anđi.
„Jašta nego slabo. Neće san na oči pa Bog.“
Gledao je Anđu. Crna kosa prosuta po bijelom jastuku bile je nestvarno lijepa slika pod slabom svjetlošću jutra koje se budi.
Rukom joj skloni jedan nemirni pramen te otkri njeno lice u punom sjaju.
„Imam danas puno posla. Most je u prilišno lošem stanju, a Gavrilo će još malo u školu. Samo što počela nije.“
„Dok se ti spremiš pripremiću kafu.“-Anđa ustade za njim te se zagrnu velikim pletenim ogrtačem.
Jovan duboko uzdahnu te se uputi prema malom uramljenom ogledalu. Zastade pred njim te se pogleda u njemu. Protrlja se dlanom po dva dana staroj bradi, provuče dlan kroz kosu te se poče oblačiti.
Miris kafe prijatno je golicao njegova čula. Anđa je sjedila pored malog stola. Na stolu je stajala mala metalna tacna i ibrik. Crven sa bijelim tačkama. Pored njeg dva mala fildžana sa zlatnom linijom koja se protezala tik ispod ruba, a mrvu iznad pjenušavog napitka.
„Rastu nam djeca Jovane. Kao da je juče bilo kad se Gavrilo rodio. Zatim Ana i Sofija. A evo Gavrilo nam u školu polazi.“-reče Anđa.
Trenutak tišine ispunjen, ujednačenim disanjem i otkucajima starog veker časovnika prekide Jovanov glas.
„Bogme rastu. Neka rastu Bog im sreću dao.“-zastade.
„Eto do juče se za skute držao, a već za koji dan u svijet kreće.“
Okrugla i kao kap rose suza zaiskri u Anđinom oku.
„Ako, ako Jovo. Biće od njega prava ljudina.“-zakrenu pogled u stranu kao da se stidi suze.
* * *
Bio je kraj avgusta. Vrelo ljeto pržilo je zadnjim atomima snage izmorenu i znojem natopljenu zemlju.
Ranom zorom Jovan je sa zapregom potegao put šume. Uživao je u svježem jutarnjem zraku. Iako je bilo vrelo ljeto jutra u šumi odisala su svježinom. Srebrne mreže paučine treperile su na prvim jutarnjim zracima. Na sve strane osjećao je da se život budi.
Zašavši duboko u šumu Jovan zaustavi zapregu.
„Ehejjj. Hooooo.“-vještim komandama zaustavio je svoja dva vrana konja.
Bosanski brdski konji nisu bili osobito veliki, ali su bili snažni i izdržljivi. Ni za hranu nisu bili zahtjevni. Sa njima je Jovan uspijevao da privrši sve poslove oko kuće i da svu zimnicu i ljetinu kući doveze. S početka jeseni već bi i drva za ogrijev obezbijedio.
Skinuo im je oglavine sa glave i pred njih prostro nešto sijena.
„Samo vi meni jedite. Trebaće nam sva snaga da izguramo do zime. Ljepotani moji.“-tepao im je kao nekakvim dječacima dok ih je gladio po sjajnim vratovima niz koje se u talasima prosipala griva.
Uze sjekiru te se uputi u šumu. Birao je stabla koja će usjeći te od njih napraviti most preko Japrice. Rječice ne mnogo veće od potoka, nego negdje tu na granici, ali sile s kojom se moralo ozbiljno računati. Naročito o jeseni kad se poput mora prolije po barama i dolovima, a patke divlje priđu kućama sve plivajući, dok se mačci seoski oblizuju od uva do uva, gladeći svoje brkove.
Gledao je u drveće i stabla kraj kojih je zastajkujući ocjenjivao.
„Hmm, tanko. Ne bi dugo potrajalo, već bi ga trulež brzo osvojila. Nije to ono što tražim
A malko dalje dva čvorka naizgled nezainteresovana posmatrali su ga dok pažljivo bira stabla.
„Da nije možda za nekog predsjednika čim toliko bira?“-manji čvorak se zapita.
„Ih predsjednika. Ma za malog Gavrila. U školu on sad treba poći moj prikane.“-znalački odgovori bolje informisani čvorak.
„Neka, neka bira. Ima i pravo.“-složi se.
A Jovan je i dalje obilazio od stabla do stabla i uvijek nalazio po neku manu. Te tanko, te predebelo, te krivo. Napokon kad je pronašao jedno stablo odluči se da ga sruši.
Sjekira je oštrim zamasima precizno odsijevala komadiće drveta dok je iverje poput varnica letjelo naokolo. Napola srušeno drvo kao da izmori Jovana. Nije se predavao, ali ni drvo nije pokazivalo namjeru da padne. Što je više Jovan zamahivao to se drvo čini se više opiralo.
„E srušiću ja tebe, ovoga mi krsta. Od tebe ću most dobar napraviti živ mi ne bio.“
„E vala nećeš. Nisam ni ja od blata napravljen.“
„E vala takve i tražim. Jake i žilave. Meni dobar most treba.“-rogušio se Jovan.
„A šta će tebi most?“
„Preko rijeke da pređem.“
„A šta ćeš tamo čeka?“
„Mene ništa, ali mog Gavrila gradivo, slova. Nauka moj prika.“-ote se Jovanu.
„Ma kakva nauka moj Jovane. Crni Jovo.“
Jovan navali još žešće da se hrve nadljudskom snagom. Ni drvo se nije dalo.
„Jovane kad most sagradiš otići će ti djeca u svijet.“
„Ko ode moj prika i vratiće se.
„Naići će i bujica i odnijeti most. Neće dugo potrajati.“
„Izgradiće Jovo novi most. Kad mi djeca izdaleka ugledaju kuću i kad mojoj Anđi u zagrljaj pohitaju neće im rijeka biti prepreka.“
Izgubivši i posljednji adut drvo se predade i s vriskom se stropošta i nekim bijesom lomeći oko sebe sitnije drveće. Srušen snažnom voljom, poput bujice dvro se nađe na zaprezi dva brdska bosanska konja.
* * *
Anđa je pripremala hranu stalno izvirujući kroz mali prozor, već pomalo nestrpljiva i zabrinuta. Ručno heklane zavjese ostavi zakačene da ima bolji pogled na šumu odakle je svakog časa trebalo da izbije Jovan.
Miris hrane razbudi i troje mališana, čije se male glavice pojaviše na vratima. Prvo Ana, a za njim i Gavrilo koji je za ruku vodio malu Sofiju.
„Mama gdje je tata?“-upita Ana četvorogodišnja djevojčica očito ćaćina mezimica.
„Otišao je u šumu. Priprema se da gradi most.“-s osmijehom na licu Anđa odgovori.
„Hajde brzo oblačenje, pa umivanje pilići moji maleni.“-kanda malo oštrijim zapovjedničkim tonom priprijeti majka na svoju dječicu.
„A šta će most u šumi?“-radoznala Ana nastavi sa pitanjima.
„Neće on u šumi graditi most, no na rijeci.“-ispravi je Gavrilo koji je od oca znao za novi most.
U tom trenu Anđi ne promaknu kretanje kroz prozor te se hitro uputi njemu. Jovan je sa zapregom izbio iz šume te se polako spuštao ka rijeci. Pored nje i tri male glavice ispuniše zastakljeni dio kuće.
Kao kamen sa srce spade briga Anđi zbog Jovana. Naslušala se raznih priča i događaja o nezgodama i tragičnim događajima u šumi.
„Gavrilo brzo se obuci pa idi pred oca pa ga pitaj kad želi doručak.“-ubrzavala je gavrila.
Gavrilo sav važan zbog dobijenog zadatka obrati se Ani.
„Ana pripazi na Sofiju. Pomozi joj da se umije dok ja ne odem do ćaće. Mati me poslala.“-u tren oka strugao je poljanom prema rijeci ocu u susret.
Anđa je gledala kako njena delija grabi ka ocu gotovo se saplićući, ali ne odustajući i ne smanjujući brzinu.
Nastavi sa pripremama da nahrani djecu iščekujući i Gavrila sa vijestima od oca.
Na vrata banu Gavrilo. Sav zadihan.
„Čim raspremi zapregu eto ti i njega.“
* * *
Za vrijeme doručka nije se mnogo pričalo. Otac je žurio sa započetim poslom.
„Anđo imaću posla čitav dan. Ti mi oko ručka opravi hrane štogođ po Gavrilu da ne prekidam posao. Želim da do još večeras most bude na svom mjestu.“-Jovan se malko zavali na stolici te pogleda na Anu i Sofiju koje nisu skidale pogled sa njega.
Razvuče osmjeh od uha do uha, a njih dvije kao mačići baciše se njemu u zagrljaj. Obe ih uhvati ispod pazuha i podiže. Sa neobrijanom braddom golicao ih je dok su se one veselo smijale. Za tren posla graja ispuni kuću. I Gavrilo se s leđa objesi oko njega, a on kao nakićen najsjajnijim ukrasima okretao se ukrug pojačavajući veselje i vrisku.
„Lakše malo.“-ubjeđivala ih je da zastanu mada nije mislila tako.
Poželjela je da se taj vrtuljak sreće nastavi u nedogled i nikad ne stane. Ta povezanost među nima.
* * *
Tesarska sjekira marljivo je skidala sloj po sloj kore i stabla drveta. Sa svakim zamahom stablo je sve više dobivalo konture široke ravne površine koja će premoštavati dvije obale. Dva svijeta tek rijekom podijeljena. Svijeta sa ove i svijeta sa one strane.
„Ja se draga, zaljubio u teeee,
ko kazaljka u sitne minuteee.“-pjevušio je Jovan dok je sjekira pjevala neku svoju pjesmu sporijeg i težeg ritma.
Melodičnost je pojačavala prgavica vijugava žuboreći i premotavajući male virove u krug dok se ošamućeni ne bi tek ispod velike johe došli sebi grcajući i saplićući se preko uglačanog kamenja.
„Ej, Japrice ništa mi ne govoriš. Ćutiš i promičeš kao da se ništa ne dešava kao da te se ništa ne dotiče.“-gledajući u gizdavicu neukroćenu kako teče pomisli naglas.
Japrica nastavi po svome. Podignta prćasta nosa sva plava poput neba što joj je u njedra zaronio.
„Ćutiš. I ja ću. Čim most završim.“
Ne mogavši ovo oćutati prozbori.
„Nema kraja moj Jovo. Ja sam se mostova i graditelja nagledala u svom životu. Uvijek su postojali ljudi i sa ove i one strane mosta. Uvijek su postojali ljudi koji su mislili da je sa druge strane bolje nego na njegovoj. Uvijek su ljudi prelazili rijeke. Pravili mostove. Bujice rušile, odnosile i mostove i ljetinu. Uvijek se gradilo moj Jovane. I rušilo.“-smirenim glasom naoko plaha rijeka iznenadi Jovana.
„Što ti srušiš, ja ću popravljati, dok me snaga ne izda. Dočim će gavrilo ojačati i nastaviti.“-navalji još jače da teše sjekirom.
Tvrdo drvo nije se lako predavalo.
„Takvo mi i trebaš. Samo se ti duri.“- obraćao se drvetu kao kakvom čeljadetu s kojim kafu pije.
* * *
„Vidiš dragi onaj čopor zvijezda,
Tamo sam ti maramu izvezla.
Moj Dragane, pa opet Dragane
Nije ljubav rosa da opane.“-pjevušila je Anđa pakujući hranu za Jovana.
Kroz glavu su joj prolazile slike kad su se upoznali onog dana kad je mehanizacija po prvi put ušla u njive podno Grmeča. Bio je sav zajapuren dok se majao oko traktora nalazeći mu mane i hvaleći svoje konje.
„Ma gdje tu da ima triestipet konja. Ma ja bi sa triestipet konja uzorao više nego što će ovaj čađavi za godinu dana.“-pokazivao je na traktor.
Pita je bila zapakovana. I jedan povelik paradajz.
„Gavrilo, ooo Gavrilo. Poitaj. Ćaća ti je gladan.“-davala je posljednje upute.
Dugo je gledala za njim dok je u zavežljaju nosio hranu ocu.
„Na oca je. Isti hod.“-osvrnu se još jednom na njega.
Ana i Sofija igrale su se se ručno napravljenim krpenim lutkama napravljenim od ostataka odjeće i dijelova posteljine. Prišla im je i poljubila ih u kosu obje.
„Samo se igrajte. Očas će ćaća most napravit pa će nam se vratiti.“
* * *
Most je bio postavljen. Rijeka ukroćena i premoštena. Brvno položeno i s rukohvatom osigurano. Bijelio se na riječici poput kakve tvrđave. Do dugo u sumrak zajednički su sjedili i gledali u most Anđa i Jovan.
„Jovane. Novim mostom će naši u svijet. Svojim putem.“
„Anđo, mi ćemo čekati i odavde gledati na put i most.“
* * *
Jedno po jedno od djece odlazilo je u svijet. Most im je u tome pomogao. Nisu nikad dozvolili da im suzu vide. Niti jedan ispraćaj nije bio opraštanje. Bio je to početak novog iščekivanja.
„Jovane. Jovaneee.“-budila ga je.
„Šta je bilo Anđelija.“
„Svu noć kiša ne prestaje. Japrica se sigurno izlila. Most.“
Jovan u trenu skoči. Provuče ruke kroz sijede kose. Odmah ću sjutra pogledati.
Ranom zorom sa zapregom Jovan je odjurio u šumu. Most da gradi.
Nije mu bilo prvi put. Gradiće Jovan mostova koliko god bude trebalo.
Pozdravlja Vas mandrak72, s one strane mosta odakle se bolje maše maramicom.
Pod njim je šuškala posteljina dok se uzdizao na laktove nastojeći da vidi kroz prozor.
„Mogao bi biti lijep dan.“-pomisli.
Duboko je udahnuo. U malenoj toploj sobi stari veker pažljivo je mjerio vrijeme. Njegova sekundarica činilo se da ne staje.
Pored njega se promeškolji supruga Anđa.
„Jovane slabo si spavao obnoć?“-obrati mu se.
Jovan je sjedio na postelji te se okrenu Anđi.
„Jašta nego slabo. Neće san na oči pa Bog.“
Gledao je Anđu. Crna kosa prosuta po bijelom jastuku bile je nestvarno lijepa slika pod slabom svjetlošću jutra koje se budi.
Rukom joj skloni jedan nemirni pramen te otkri njeno lice u punom sjaju.
„Imam danas puno posla. Most je u prilišno lošem stanju, a Gavrilo će još malo u školu. Samo što počela nije.“
„Dok se ti spremiš pripremiću kafu.“-Anđa ustade za njim te se zagrnu velikim pletenim ogrtačem.
Jovan duboko uzdahnu te se uputi prema malom uramljenom ogledalu. Zastade pred njim te se pogleda u njemu. Protrlja se dlanom po dva dana staroj bradi, provuče dlan kroz kosu te se poče oblačiti.
Miris kafe prijatno je golicao njegova čula. Anđa je sjedila pored malog stola. Na stolu je stajala mala metalna tacna i ibrik. Crven sa bijelim tačkama. Pored njeg dva mala fildžana sa zlatnom linijom koja se protezala tik ispod ruba, a mrvu iznad pjenušavog napitka.
„Rastu nam djeca Jovane. Kao da je juče bilo kad se Gavrilo rodio. Zatim Ana i Sofija. A evo Gavrilo nam u školu polazi.“-reče Anđa.
Trenutak tišine ispunjen, ujednačenim disanjem i otkucajima starog veker časovnika prekide Jovanov glas.
„Bogme rastu. Neka rastu Bog im sreću dao.“-zastade.
„Eto do juče se za skute držao, a već za koji dan u svijet kreće.“
Okrugla i kao kap rose suza zaiskri u Anđinom oku.
„Ako, ako Jovo. Biće od njega prava ljudina.“-zakrenu pogled u stranu kao da se stidi suze.
* * *
Bio je kraj avgusta. Vrelo ljeto pržilo je zadnjim atomima snage izmorenu i znojem natopljenu zemlju.
Ranom zorom Jovan je sa zapregom potegao put šume. Uživao je u svježem jutarnjem zraku. Iako je bilo vrelo ljeto jutra u šumi odisala su svježinom. Srebrne mreže paučine treperile su na prvim jutarnjim zracima. Na sve strane osjećao je da se život budi.
Zašavši duboko u šumu Jovan zaustavi zapregu.
„Ehejjj. Hooooo.“-vještim komandama zaustavio je svoja dva vrana konja.
Bosanski brdski konji nisu bili osobito veliki, ali su bili snažni i izdržljivi. Ni za hranu nisu bili zahtjevni. Sa njima je Jovan uspijevao da privrši sve poslove oko kuće i da svu zimnicu i ljetinu kući doveze. S početka jeseni već bi i drva za ogrijev obezbijedio.
Skinuo im je oglavine sa glave i pred njih prostro nešto sijena.
„Samo vi meni jedite. Trebaće nam sva snaga da izguramo do zime. Ljepotani moji.“-tepao im je kao nekakvim dječacima dok ih je gladio po sjajnim vratovima niz koje se u talasima prosipala griva.
Uze sjekiru te se uputi u šumu. Birao je stabla koja će usjeći te od njih napraviti most preko Japrice. Rječice ne mnogo veće od potoka, nego negdje tu na granici, ali sile s kojom se moralo ozbiljno računati. Naročito o jeseni kad se poput mora prolije po barama i dolovima, a patke divlje priđu kućama sve plivajući, dok se mačci seoski oblizuju od uva do uva, gladeći svoje brkove.
Gledao je u drveće i stabla kraj kojih je zastajkujući ocjenjivao.
„Hmm, tanko. Ne bi dugo potrajalo, već bi ga trulež brzo osvojila. Nije to ono što tražim
A malko dalje dva čvorka naizgled nezainteresovana posmatrali su ga dok pažljivo bira stabla.
„Da nije možda za nekog predsjednika čim toliko bira?“-manji čvorak se zapita.
„Ih predsjednika. Ma za malog Gavrila. U školu on sad treba poći moj prikane.“-znalački odgovori bolje informisani čvorak.
„Neka, neka bira. Ima i pravo.“-složi se.
A Jovan je i dalje obilazio od stabla do stabla i uvijek nalazio po neku manu. Te tanko, te predebelo, te krivo. Napokon kad je pronašao jedno stablo odluči se da ga sruši.
Sjekira je oštrim zamasima precizno odsijevala komadiće drveta dok je iverje poput varnica letjelo naokolo. Napola srušeno drvo kao da izmori Jovana. Nije se predavao, ali ni drvo nije pokazivalo namjeru da padne. Što je više Jovan zamahivao to se drvo čini se više opiralo.
„E srušiću ja tebe, ovoga mi krsta. Od tebe ću most dobar napraviti živ mi ne bio.“
„E vala nećeš. Nisam ni ja od blata napravljen.“
„E vala takve i tražim. Jake i žilave. Meni dobar most treba.“-rogušio se Jovan.
„A šta će tebi most?“
„Preko rijeke da pređem.“
„A šta ćeš tamo čeka?“
„Mene ništa, ali mog Gavrila gradivo, slova. Nauka moj prika.“-ote se Jovanu.
„Ma kakva nauka moj Jovane. Crni Jovo.“
Jovan navali još žešće da se hrve nadljudskom snagom. Ni drvo se nije dalo.
„Jovane kad most sagradiš otići će ti djeca u svijet.“
„Ko ode moj prika i vratiće se.
„Naići će i bujica i odnijeti most. Neće dugo potrajati.“
„Izgradiće Jovo novi most. Kad mi djeca izdaleka ugledaju kuću i kad mojoj Anđi u zagrljaj pohitaju neće im rijeka biti prepreka.“
Izgubivši i posljednji adut drvo se predade i s vriskom se stropošta i nekim bijesom lomeći oko sebe sitnije drveće. Srušen snažnom voljom, poput bujice dvro se nađe na zaprezi dva brdska bosanska konja.
* * *
Anđa je pripremala hranu stalno izvirujući kroz mali prozor, već pomalo nestrpljiva i zabrinuta. Ručno heklane zavjese ostavi zakačene da ima bolji pogled na šumu odakle je svakog časa trebalo da izbije Jovan.
Miris hrane razbudi i troje mališana, čije se male glavice pojaviše na vratima. Prvo Ana, a za njim i Gavrilo koji je za ruku vodio malu Sofiju.
„Mama gdje je tata?“-upita Ana četvorogodišnja djevojčica očito ćaćina mezimica.
„Otišao je u šumu. Priprema se da gradi most.“-s osmijehom na licu Anđa odgovori.
„Hajde brzo oblačenje, pa umivanje pilići moji maleni.“-kanda malo oštrijim zapovjedničkim tonom priprijeti majka na svoju dječicu.
„A šta će most u šumi?“-radoznala Ana nastavi sa pitanjima.
„Neće on u šumi graditi most, no na rijeci.“-ispravi je Gavrilo koji je od oca znao za novi most.
U tom trenu Anđi ne promaknu kretanje kroz prozor te se hitro uputi njemu. Jovan je sa zapregom izbio iz šume te se polako spuštao ka rijeci. Pored nje i tri male glavice ispuniše zastakljeni dio kuće.
Kao kamen sa srce spade briga Anđi zbog Jovana. Naslušala se raznih priča i događaja o nezgodama i tragičnim događajima u šumi.
„Gavrilo brzo se obuci pa idi pred oca pa ga pitaj kad želi doručak.“-ubrzavala je gavrila.
Gavrilo sav važan zbog dobijenog zadatka obrati se Ani.
„Ana pripazi na Sofiju. Pomozi joj da se umije dok ja ne odem do ćaće. Mati me poslala.“-u tren oka strugao je poljanom prema rijeci ocu u susret.
Anđa je gledala kako njena delija grabi ka ocu gotovo se saplićući, ali ne odustajući i ne smanjujući brzinu.
Nastavi sa pripremama da nahrani djecu iščekujući i Gavrila sa vijestima od oca.
Na vrata banu Gavrilo. Sav zadihan.
„Čim raspremi zapregu eto ti i njega.“
* * *
Za vrijeme doručka nije se mnogo pričalo. Otac je žurio sa započetim poslom.
„Anđo imaću posla čitav dan. Ti mi oko ručka opravi hrane štogođ po Gavrilu da ne prekidam posao. Želim da do još večeras most bude na svom mjestu.“-Jovan se malko zavali na stolici te pogleda na Anu i Sofiju koje nisu skidale pogled sa njega.
Razvuče osmjeh od uha do uha, a njih dvije kao mačići baciše se njemu u zagrljaj. Obe ih uhvati ispod pazuha i podiže. Sa neobrijanom braddom golicao ih je dok su se one veselo smijale. Za tren posla graja ispuni kuću. I Gavrilo se s leđa objesi oko njega, a on kao nakićen najsjajnijim ukrasima okretao se ukrug pojačavajući veselje i vrisku.
„Lakše malo.“-ubjeđivala ih je da zastanu mada nije mislila tako.
Poželjela je da se taj vrtuljak sreće nastavi u nedogled i nikad ne stane. Ta povezanost među nima.
* * *
Tesarska sjekira marljivo je skidala sloj po sloj kore i stabla drveta. Sa svakim zamahom stablo je sve više dobivalo konture široke ravne površine koja će premoštavati dvije obale. Dva svijeta tek rijekom podijeljena. Svijeta sa ove i svijeta sa one strane.
„Ja se draga, zaljubio u teeee,
ko kazaljka u sitne minuteee.“-pjevušio je Jovan dok je sjekira pjevala neku svoju pjesmu sporijeg i težeg ritma.
Melodičnost je pojačavala prgavica vijugava žuboreći i premotavajući male virove u krug dok se ošamućeni ne bi tek ispod velike johe došli sebi grcajući i saplićući se preko uglačanog kamenja.
„Ej, Japrice ništa mi ne govoriš. Ćutiš i promičeš kao da se ništa ne dešava kao da te se ništa ne dotiče.“-gledajući u gizdavicu neukroćenu kako teče pomisli naglas.
Japrica nastavi po svome. Podignta prćasta nosa sva plava poput neba što joj je u njedra zaronio.
„Ćutiš. I ja ću. Čim most završim.“
Ne mogavši ovo oćutati prozbori.
„Nema kraja moj Jovo. Ja sam se mostova i graditelja nagledala u svom životu. Uvijek su postojali ljudi i sa ove i one strane mosta. Uvijek su postojali ljudi koji su mislili da je sa druge strane bolje nego na njegovoj. Uvijek su ljudi prelazili rijeke. Pravili mostove. Bujice rušile, odnosile i mostove i ljetinu. Uvijek se gradilo moj Jovane. I rušilo.“-smirenim glasom naoko plaha rijeka iznenadi Jovana.
„Što ti srušiš, ja ću popravljati, dok me snaga ne izda. Dočim će gavrilo ojačati i nastaviti.“-navalji još jače da teše sjekirom.
Tvrdo drvo nije se lako predavalo.
„Takvo mi i trebaš. Samo se ti duri.“- obraćao se drvetu kao kakvom čeljadetu s kojim kafu pije.
* * *
„Vidiš dragi onaj čopor zvijezda,
Tamo sam ti maramu izvezla.
Moj Dragane, pa opet Dragane
Nije ljubav rosa da opane.“-pjevušila je Anđa pakujući hranu za Jovana.
Kroz glavu su joj prolazile slike kad su se upoznali onog dana kad je mehanizacija po prvi put ušla u njive podno Grmeča. Bio je sav zajapuren dok se majao oko traktora nalazeći mu mane i hvaleći svoje konje.
„Ma gdje tu da ima triestipet konja. Ma ja bi sa triestipet konja uzorao više nego što će ovaj čađavi za godinu dana.“-pokazivao je na traktor.
Pita je bila zapakovana. I jedan povelik paradajz.
„Gavrilo, ooo Gavrilo. Poitaj. Ćaća ti je gladan.“-davala je posljednje upute.
Dugo je gledala za njim dok je u zavežljaju nosio hranu ocu.
„Na oca je. Isti hod.“-osvrnu se još jednom na njega.
Ana i Sofija igrale su se se ručno napravljenim krpenim lutkama napravljenim od ostataka odjeće i dijelova posteljine. Prišla im je i poljubila ih u kosu obje.
„Samo se igrajte. Očas će ćaća most napravit pa će nam se vratiti.“
* * *
Most je bio postavljen. Rijeka ukroćena i premoštena. Brvno položeno i s rukohvatom osigurano. Bijelio se na riječici poput kakve tvrđave. Do dugo u sumrak zajednički su sjedili i gledali u most Anđa i Jovan.
„Jovane. Novim mostom će naši u svijet. Svojim putem.“
„Anđo, mi ćemo čekati i odavde gledati na put i most.“
* * *
Jedno po jedno od djece odlazilo je u svijet. Most im je u tome pomogao. Nisu nikad dozvolili da im suzu vide. Niti jedan ispraćaj nije bio opraštanje. Bio je to početak novog iščekivanja.
„Jovane. Jovaneee.“-budila ga je.
„Šta je bilo Anđelija.“
„Svu noć kiša ne prestaje. Japrica se sigurno izlila. Most.“
Jovan u trenu skoči. Provuče ruke kroz sijede kose. Odmah ću sjutra pogledati.
Ranom zorom sa zapregom Jovan je odjurio u šumu. Most da gradi.
Nije mu bilo prvi put. Gradiće Jovan mostova koliko god bude trebalo.
Pozdravlja Vas mandrak72, s one strane mosta odakle se bolje maše maramicom.
[ Generalna
]
09 Jul, 2010 06:12
„Nisu ti moj sine svake cipele iste. Jest da mogu na svaku nogu, ali luda glava cipelama ne valja.“-zastade đed na momenat.
„Kako đede?“
„Vidjećeš ti to mnogo prije nego spremiš cipele za puta.“-zagonetno reče đed.
„Đavo mu babu zajašio đe se zagubi, sad je bila tu.“-uspremeta se đed premećući po džepovima od braon jeleka sa svilenim leđima smrskanim tek nešto više iznad kajiša.
„Šta to tražiš đede?“
„Ne znam. Kad bih znao ne bih tražio.“-pomiri se s tom činjenicom te ponovo sjede na neki hrastov panj koji se nije dao pocijepati već sav nekakav kržljav, čvornovat pružao je otpor tupoj sjekiri do prije nekoliko trenutaka. I tako već par godina.
Nekako sav naheren kao kućerak stajao je panj, sav iskrzan ko frizura moga đeda koja je virila ispod šešira sa svilenom trakom i mašnom sa strane.
Kao snijeg bijela košulja, naslućivala je oslabjelo staračko tijelo koje je kajiš teškom mukom držao za široke crne sametne pantalone koje su prijetile da svakog časa pobjegnu sa vjetrićem koji je stalno obigravao oko nas ispod stare jabuke.
Gledao sam u njegova stopala. Opasana crnim gumenim opancima koji su stezali grube suknene čarape oko stopala.
„Đede zašto ti ne nosiš nikada cipele?“
„Nosim. Nosim samo sad mi nisu potrebne.“
„Jel zato što ih čuvaš? Ljepše su od opanaka.“
„Vidiš sad. Ja sam se silna svijeta naputovao. Napješačio. I dan danas kad obujem cipele osjetim onu istu ludu želju da pođem u svijet. A đe ću jadan ovako star i nemoćan. Ne dam da me navuku na to.“-ponovo se uspremeta tražeći nešto po džepovima.
Iz unutrašnjeg džepa izvadi mali sjajni nožić te ga rasklopi. Pogleda oko sebe pogledom nešto tražeći.
„Dodaj der mi tu crvenu jabučicu.“-prstom mi pokaza na sitnu neuglednu jabučicu koja je ležala na par koraka od mene.
Jabuka se za tren posla našla u njegovim rukama.
„Vidiš, kakva je mala i neugledna.“-već ju je nožićem gulio dok se kora odmotavala kao klupko vune pored babe na kauču dok bi vještim rukama plela čarape sa pet igala.
„Evo. Već sad izgleda ljepše. Jel da. Probaj sad.“-dodade mi jednu krišku držeći je na oštrici noža.
Brzo sam je pojeo. Bila je slatka. Ukusna. Đed mi je dodao još krišku koju sam smazao takvom brzinom da bi mi pozavidio i Šarov ta lijenčina svjetska kome je brzina jedino imala smisla kad bi klapnuo ustima gotovo živu gutajući piletinu koju bih mu bacio ostalu od ručka.
„Jel slatka?“-upita.
„Jest. Slatka je ko banana.“
„To ti je ona ista, kržljava i neugledna jabuka.“-završi.
Dlanom obrisa sječivo noža, preklopi ga i nožić se izgubi u unutrašnjem džepiću.
U njegovim rukama stvori se duvankesa. Bilo je vrijeme da se izgubim.
Utrčao sam u kuću.
Baba je bila u sobi. Iz ormara je vadila posteljinu.
„Ajde babina jabuko. Imam ja nešto ovdje za tebe.“-pozva me baba.
„Jel čokoladu?“
„Na.“- sa ormara mi dohvati par ugnjilih krušaka.
Pogled mi pade na đedove cipele. Jednostavne crne muške cipele stajale su na ormaru.
Jednostavne kožne cipele stajale su stalno na ormaru. Otkad znam za sebe znam za njih na ormaru. Rijetke su bile prilike da sam viđao đeda u njima. I pored toga baba ih je svake subote skidala sa ormara i gotovo pobožno gledala u njih kao u ikonu Svetog Tome koja je stajala na zidu pored ormara. Uzimala je i svoje cipele gotovo identične đedovim i četkom bi ih očistila i kremom namazala.
„Ako, ako Miko. Samo ti njih nakremaj. Nikad ne znaš kad će zatrebati.“-đed se majao po dvorištu ali mu nije promaklo da baba sređuje cipele.
Pored đedovih cipela pažnju mi je privlačio veliki drveni sanduk koji je uvijek stajao pored đedova uzglavlja. Rijetki su bili slučajevi kad bih vidio da đed otvara sanduk te mi je stoga bio još interesantniji. Nisam znao šta je unutra. Naslućivao sam da je njegova britvica za brijanje, ogledalce, šaren češalj i male makazice za štucovanje brkova.
Sjetih se đedovih priča o putovanjima pa sam pomislio da u sanduku ima svakojakih bogatstava i neobičnih i ko zna kakvih sitnica.
Nepunu godinu nakon toga na vrata moje kuće banu đed. Zgrčenim prstima držao je šaren štap ko sam đavo kojim se naslanjao na zemlju da se ne izmakne.
Nosio je cipele.
Nakremane.
„Dođider ti svome đedu. Evo daće tebi đedo jednu crvenku pa ti sebi štogođice kupi na volju.“-zgrabih crvenku te poput vihora izgubih se na vratima ne čuvši dok su mi govorili da ne trčim da ću se nagrditi tako trčeći.
Đed je dugo vremena ostao sa ocem ozbiljno pričajući.
Onda su zajedno laganim koracima otišli niz ulicu.
Posmatrao sam đeda dok odlazi teškim korakom. Poguren i još nekako sitniji gubio se iz vidika.
Negdje pred Božić zajedno s ocem stigao sam na selo. Snijeg je okovao živice, istanjio puteve i tek rijetke stazice tek proprćene. Autobus nije išao pravo u selo, već nekih pet kilometara prije sela ostavljao je putnike.
„Ljudi dalje se ne može. Božja volja.“-slijegao je ramenima vozač autobusa.
Đed je ležao na postelji. Bio je islabio. Upali obrazi učinili su da se njegov glas slabije čuje. Trebala je posebna pažnja da se razumiju njegove riječi. Nije mnogo pričao, ali me je zato dugo držao za ruke.
Otac nije mnogo govorio. Palio je cigaretu za cigaretom. Kutija „upitnika“ ubrzo je bila prazna.
Bila je subota. Snijeg nije prestajao da pada.
„Bogami neće ni sutra autobus u selo.“-đed prozbori.
„Ajde ti mene obrij. Meni se ruke tresu i nemam snage.“-reče mome ocu.
Otac se odmah dade na posao. Oči su mu bile pune zamućene. Tužne.
Nakon petnaestak minuta đedovo lice bilo je izbrijano.
„Miko. Miko ne zaboravi mi nakremati cipele.“-obrati se babi.
„Nikad se ne zna kad mogu zatrebati.“-ponovih rečenicu koju od đeda zapamtih.
Otac skrenu pogled. Na TV aparatu išla je emisija o pripremama za proljetnu sjetvu.
„Ima snijega. Mogla bi ovo biti rodna godina“-prozbori otac više radi toga da prekine neugodnu tišinu.
„Sve ukazuje na to.“-osjetih đedov pogled na sebi.
„Hajde ti otvori đedov sanduk. Imam nešto za tebe.“
„Šta đede?“
„Samo ti otvori pa ću ti reći.“
Otvorio sam sanduk sa malim pregradama na vrhu u kojem je bilo svakojakih drangulija i sitnica.
„Nožić. Za tebe je.“
„Za mene.“-ponovih.
Srebrnasti nožić blistao je poput dijamanta u mojim rukama dok sam se zagledao u njega.
„Možeš jabuku da oguliš kad poželiš. Jabuko đedova.“
Te večeri dnevnik je pričao o vanrednoj sjednici SKJ-e. Mjerama saveznog izvršnog vijeća i Iračko Iranskom ratu. Najavili su još snježnih padavina. A mene sve to nije zanimalo. Držao sam nožić u ruci i jedva sam čekao jabuke da gulim.
Nakon par dana javili su da je đed umro. Prvi sam put vidio oca da plače bez riječi. Samo su suze tekle. Bez pogovora ostali smo ja i sestra kod ujaka i ujne na par dana.
Proljeće na selu bilo je nekako tiho. Bio sam prvi puta od đedove smrti. Utrčao sam u sobu. Pogledao sam na ormar. Nije bilo cipela.
„Baba. Đe su đedove cipele?“
„Nisu više s nama.“-zaiskri suza u babinom oku koju brzinom obrisa krajičkom marame koju je onda odvezela i ponovo prevezala stežući čvor ispod brade.
Godinama nakon toga događaja pogled bi mi padao na ormar tražeći tragove cipela sa ormara. Nije ih bilo. Iščeznule su i babine cipele koje je kremala za puta.
Ponekad poželim da ih samo vidim nakremane na ormaru pored kojih je stajao bosiljak i dunja žuta. I možda koja ugnjila kruška što je čekala na mene.
Mnoštvo stvari prođe kroz život čovjeka, ali tek samo mali djelić se trajno nastani u njemu izmami suzu mada nikad nisi siguran ni šta te boli niti možeš znati šta si izgubio.
Tek ako jabuku uzmem da gulim sjetim se đeda na panju ispod stare jabuke i malog nožića koji se zagubio negdje u djetnjstvu između klikera i prve kožne lopte. Boja glasa odavno je izblijedila, ali pod korom je još uvijek ista ona jabuka. Slatka.
Pozdravlja Vas mandrak72, nepravomoćni posmatrač iz sjenke.
„Kako đede?“
„Vidjećeš ti to mnogo prije nego spremiš cipele za puta.“-zagonetno reče đed.
„Đavo mu babu zajašio đe se zagubi, sad je bila tu.“-uspremeta se đed premećući po džepovima od braon jeleka sa svilenim leđima smrskanim tek nešto više iznad kajiša.
„Šta to tražiš đede?“
„Ne znam. Kad bih znao ne bih tražio.“-pomiri se s tom činjenicom te ponovo sjede na neki hrastov panj koji se nije dao pocijepati već sav nekakav kržljav, čvornovat pružao je otpor tupoj sjekiri do prije nekoliko trenutaka. I tako već par godina.
Nekako sav naheren kao kućerak stajao je panj, sav iskrzan ko frizura moga đeda koja je virila ispod šešira sa svilenom trakom i mašnom sa strane.
Kao snijeg bijela košulja, naslućivala je oslabjelo staračko tijelo koje je kajiš teškom mukom držao za široke crne sametne pantalone koje su prijetile da svakog časa pobjegnu sa vjetrićem koji je stalno obigravao oko nas ispod stare jabuke.
Gledao sam u njegova stopala. Opasana crnim gumenim opancima koji su stezali grube suknene čarape oko stopala.
„Đede zašto ti ne nosiš nikada cipele?“
„Nosim. Nosim samo sad mi nisu potrebne.“
„Jel zato što ih čuvaš? Ljepše su od opanaka.“
„Vidiš sad. Ja sam se silna svijeta naputovao. Napješačio. I dan danas kad obujem cipele osjetim onu istu ludu želju da pođem u svijet. A đe ću jadan ovako star i nemoćan. Ne dam da me navuku na to.“-ponovo se uspremeta tražeći nešto po džepovima.
Iz unutrašnjeg džepa izvadi mali sjajni nožić te ga rasklopi. Pogleda oko sebe pogledom nešto tražeći.
„Dodaj der mi tu crvenu jabučicu.“-prstom mi pokaza na sitnu neuglednu jabučicu koja je ležala na par koraka od mene.
Jabuka se za tren posla našla u njegovim rukama.
„Vidiš, kakva je mala i neugledna.“-već ju je nožićem gulio dok se kora odmotavala kao klupko vune pored babe na kauču dok bi vještim rukama plela čarape sa pet igala.
„Evo. Već sad izgleda ljepše. Jel da. Probaj sad.“-dodade mi jednu krišku držeći je na oštrici noža.
Brzo sam je pojeo. Bila je slatka. Ukusna. Đed mi je dodao još krišku koju sam smazao takvom brzinom da bi mi pozavidio i Šarov ta lijenčina svjetska kome je brzina jedino imala smisla kad bi klapnuo ustima gotovo živu gutajući piletinu koju bih mu bacio ostalu od ručka.
„Jel slatka?“-upita.
„Jest. Slatka je ko banana.“
„To ti je ona ista, kržljava i neugledna jabuka.“-završi.
Dlanom obrisa sječivo noža, preklopi ga i nožić se izgubi u unutrašnjem džepiću.
U njegovim rukama stvori se duvankesa. Bilo je vrijeme da se izgubim.
Utrčao sam u kuću.
Baba je bila u sobi. Iz ormara je vadila posteljinu.
„Ajde babina jabuko. Imam ja nešto ovdje za tebe.“-pozva me baba.
„Jel čokoladu?“
„Na.“- sa ormara mi dohvati par ugnjilih krušaka.
Pogled mi pade na đedove cipele. Jednostavne crne muške cipele stajale su na ormaru.
Jednostavne kožne cipele stajale su stalno na ormaru. Otkad znam za sebe znam za njih na ormaru. Rijetke su bile prilike da sam viđao đeda u njima. I pored toga baba ih je svake subote skidala sa ormara i gotovo pobožno gledala u njih kao u ikonu Svetog Tome koja je stajala na zidu pored ormara. Uzimala je i svoje cipele gotovo identične đedovim i četkom bi ih očistila i kremom namazala.
„Ako, ako Miko. Samo ti njih nakremaj. Nikad ne znaš kad će zatrebati.“-đed se majao po dvorištu ali mu nije promaklo da baba sređuje cipele.
Pored đedovih cipela pažnju mi je privlačio veliki drveni sanduk koji je uvijek stajao pored đedova uzglavlja. Rijetki su bili slučajevi kad bih vidio da đed otvara sanduk te mi je stoga bio još interesantniji. Nisam znao šta je unutra. Naslućivao sam da je njegova britvica za brijanje, ogledalce, šaren češalj i male makazice za štucovanje brkova.
Sjetih se đedovih priča o putovanjima pa sam pomislio da u sanduku ima svakojakih bogatstava i neobičnih i ko zna kakvih sitnica.
Nepunu godinu nakon toga na vrata moje kuće banu đed. Zgrčenim prstima držao je šaren štap ko sam đavo kojim se naslanjao na zemlju da se ne izmakne.
Nosio je cipele.
Nakremane.
„Dođider ti svome đedu. Evo daće tebi đedo jednu crvenku pa ti sebi štogođice kupi na volju.“-zgrabih crvenku te poput vihora izgubih se na vratima ne čuvši dok su mi govorili da ne trčim da ću se nagrditi tako trčeći.
Đed je dugo vremena ostao sa ocem ozbiljno pričajući.
Onda su zajedno laganim koracima otišli niz ulicu.
Posmatrao sam đeda dok odlazi teškim korakom. Poguren i još nekako sitniji gubio se iz vidika.
Negdje pred Božić zajedno s ocem stigao sam na selo. Snijeg je okovao živice, istanjio puteve i tek rijetke stazice tek proprćene. Autobus nije išao pravo u selo, već nekih pet kilometara prije sela ostavljao je putnike.
„Ljudi dalje se ne može. Božja volja.“-slijegao je ramenima vozač autobusa.
Đed je ležao na postelji. Bio je islabio. Upali obrazi učinili su da se njegov glas slabije čuje. Trebala je posebna pažnja da se razumiju njegove riječi. Nije mnogo pričao, ali me je zato dugo držao za ruke.
Otac nije mnogo govorio. Palio je cigaretu za cigaretom. Kutija „upitnika“ ubrzo je bila prazna.
Bila je subota. Snijeg nije prestajao da pada.
„Bogami neće ni sutra autobus u selo.“-đed prozbori.
„Ajde ti mene obrij. Meni se ruke tresu i nemam snage.“-reče mome ocu.
Otac se odmah dade na posao. Oči su mu bile pune zamućene. Tužne.
Nakon petnaestak minuta đedovo lice bilo je izbrijano.
„Miko. Miko ne zaboravi mi nakremati cipele.“-obrati se babi.
„Nikad se ne zna kad mogu zatrebati.“-ponovih rečenicu koju od đeda zapamtih.
Otac skrenu pogled. Na TV aparatu išla je emisija o pripremama za proljetnu sjetvu.
„Ima snijega. Mogla bi ovo biti rodna godina“-prozbori otac više radi toga da prekine neugodnu tišinu.
„Sve ukazuje na to.“-osjetih đedov pogled na sebi.
„Hajde ti otvori đedov sanduk. Imam nešto za tebe.“
„Šta đede?“
„Samo ti otvori pa ću ti reći.“
Otvorio sam sanduk sa malim pregradama na vrhu u kojem je bilo svakojakih drangulija i sitnica.
„Nožić. Za tebe je.“
„Za mene.“-ponovih.
Srebrnasti nožić blistao je poput dijamanta u mojim rukama dok sam se zagledao u njega.
„Možeš jabuku da oguliš kad poželiš. Jabuko đedova.“
Te večeri dnevnik je pričao o vanrednoj sjednici SKJ-e. Mjerama saveznog izvršnog vijeća i Iračko Iranskom ratu. Najavili su još snježnih padavina. A mene sve to nije zanimalo. Držao sam nožić u ruci i jedva sam čekao jabuke da gulim.
Nakon par dana javili su da je đed umro. Prvi sam put vidio oca da plače bez riječi. Samo su suze tekle. Bez pogovora ostali smo ja i sestra kod ujaka i ujne na par dana.
Proljeće na selu bilo je nekako tiho. Bio sam prvi puta od đedove smrti. Utrčao sam u sobu. Pogledao sam na ormar. Nije bilo cipela.
„Baba. Đe su đedove cipele?“
„Nisu više s nama.“-zaiskri suza u babinom oku koju brzinom obrisa krajičkom marame koju je onda odvezela i ponovo prevezala stežući čvor ispod brade.
Godinama nakon toga događaja pogled bi mi padao na ormar tražeći tragove cipela sa ormara. Nije ih bilo. Iščeznule su i babine cipele koje je kremala za puta.
Ponekad poželim da ih samo vidim nakremane na ormaru pored kojih je stajao bosiljak i dunja žuta. I možda koja ugnjila kruška što je čekala na mene.
Mnoštvo stvari prođe kroz život čovjeka, ali tek samo mali djelić se trajno nastani u njemu izmami suzu mada nikad nisi siguran ni šta te boli niti možeš znati šta si izgubio.
Tek ako jabuku uzmem da gulim sjetim se đeda na panju ispod stare jabuke i malog nožića koji se zagubio negdje u djetnjstvu između klikera i prve kožne lopte. Boja glasa odavno je izblijedila, ali pod korom je još uvijek ista ona jabuka. Slatka.
Pozdravlja Vas mandrak72, nepravomoćni posmatrač iz sjenke.
[ Generalna
]
01 Jul, 2010 22:30
Kako to obično biva i kako Bog nalaže zazelenje šuma već krajem aprila. Vatromet zelenila kao eksplozija dohvati i one najudaljenije tačke te ne ostavi nikakvog sivila osim pomalo već zapuštenih puteva kojim se ne čuju glasovi svih onih nestašnih mališana koji nestadoše netragom odnoseći čak i priče koje su voljeli. Tek po neka neispričana ostade da traži pažljiva slušoca.
Laganim korakom poput sjenke klizio sam odavno zapuštenim klancem kojeg su mnoge kiše izbrazdale i učinile neprohodnim osim za slučajne putnike namjernike.
Upravo na mjestu gdje se velika bukva korijenom pridržavala za suprotnu stranu puta zastadoh da prekoračim povelik od kiše napravljen jarak.
„Odmoriću na tren.“-odlučih.
Spustih svoje tijelo na veliki čvornovati panj koji kao da je stvoren da se na njemu odmaraju namjernici.
Gledao sam oko sebe. Tražio detalj.
Pogled mi zastade na nečem što je jarko odskakalo od svih boja.
„Babino uvo.“-gotovo podvrisnuh.
U dva koraka dohvatih „Babino uvo.“
Na već suhoj krhkoj grančici kao značka stajalo je Babino uvo.
„Bože samo koliko puta sam ga nekoć sretao, nalazio. Otkud sad?“-nametnu se pitanje.
Kao školjka uha crveno i koliko zrno pasulja veliko Babino uvo držalo se za grančicu. Nekoliko trenutaka posmatrao sam ga.
„Imam priču. Neispričanu.“-neznan glas mi se obrati.
Gledao sam oko sebe. Nigdje nikoga. Samo ja, šuma, stari napušteni put i Babino uvo na dlanu.
„Ja sam. Priđi mi bliže da ne vičem.“-isti glas opet podviknu.
„Na dlan. Pogledaj na dlan.“-glas me je navodio vidjevši moje iznenađenje glasom.
Nisam mogao vjerovati svojim očima ni ušima.
Pomislio sam da se neko šali sa mnom ali sam svaku sumnju odmah odbacio znajući da istim putem godišnje možda neko prođe možda i ne. Sumnnjao sam da bi baš neko mene čekao da bi me ismijavao.
Približio sam dlan licu. Dobro sam zagledao. Babino uvo kao da je samo to čekalo.
„Na uho. Da ti rečem.“-nastavi.
Poslušah. Osluškivao sam nekoliko trenutaka čekajući isti glas da mi se javi.
„Jednom davno dok mlado sam bilo voljela sam priče. Pričala mi ih je moja baka i majka. Uveče kad bih pošla na spavanje majka bi me ušuškala i pričala bi mi priče. Ja bih se sva pretvorila u uho i slušala bih najbolje priče ikad ispričane.“-u dahu izgovori.
„Gotovo svakodnevno sam slušala priče i pamtila ih. I tokom dana dok bih sjedila pored peći osluškivala bih svaku riječ. Upijala kao pamuk kapi vode. I od tada čekam.“-zastade.
„Koga?“
„Tebe. Svako od nas ima svoje lične priče. Tako i ti. Ja sam tebe čekala. A sad me slušaj.“
„Moje priče. Jesi li sigurna?“
„Potpuno.“
Prepustih se Babinom uvu. Pričama neispričanim. Ličnim pričama. Mojim.
„Jednom davno u doba kad su smokve mirisale neodoljivim mirisom a neznan putnik namjernik opčinjen njihovim mirisom odluči da konači baš tu sad gdje ti sjediš. Do duboko u noć omamljen prijatnim mirisom koji mu je ispunjavao sva čula bio je budan.
To potraja danima. Uživao je u mirisima i plodovima. Pored njega prolazili su ljudi i neljudi. Svakojaka dobra i zla, a putnik namjernik ne primjeti sve to. Opčinjen mirisom smokvi tako dočeka i kasnu jesen, potom i zimu te se zaleđen pretvori u ledenu stijenu koja se o proljeću okameni.“-zastade sa pričom.
„I?“-postadoh nestrpljiv.
„Polako. Nije tu kraj ni poenta.“-prekori me.
„Tu gore odmah na brdu nastani se jedna vrijedna porodica. Za potrebe gradnje kuće vrijedne ruke polomiše kamen te ga ugradiše u zidove kuće.“-zastade opet.
Upitno pogledah na Babino uvo.
„Da li je to sve?“
„Vidiš. Opet trčiš kao tele pred rudu.“
„Izvini.“
„Duh iz kamena polako je opsjedao sve ostale ukućane te se odadoše raznim porocima. Jednom prilikom glava kuće prolazio je pored mene. Nije me ni pogledao. Znao je da sam tu. Rudio sam. Crvenio poput zažarena žara. Ništa. Nekoliko puta tako. U tom prođe proljeće, ljeto i jesen stiže. Zanesenjaci ne primjetiše da je zima na vratima.“
Nisam ništa pitao, ali sam samo zainteresovano gledao.
„Glad se useli zajedno sa zimom u hladne kamene zidove poput duše okamenjena putnika namjernika. I do proljeća su otišli netragom sa ovih prostora.“
„Kakve ja imam veze sa tom pričom? Nisam u nikakvoj vezi sa tom pričom.“
„Vidiš. Ovo nije priča o njima. Već o nama. Koliko već dugo nisi vidio Babino uvo?“
„Ne znam. Dugo.“-rekoh.
„Zašto? Nisi uopšte tražio ili ...?“
„Ne znam. Nisam smatrao da trebam. Vrijeme je proticalo. Ne znam. Nisam se nikad pitao.“
„A kako si znao da vrijeme ide?“
„Kalendar. Sat. Obaveze.“-nabrajao sam.
„Šta misliš kako je sve to počinjalo. Mislim taj kalendar, sat.“
„Nisam tako razmišljao.“
„Koje je godišnje doba?“
„Proljeće.“-kao iz topa ispalih.
„Po kalendaru, satu ili obavezama.“
„Kalendar mi kaže da je proljeće, sat kaže da ga je svake sekunde manje, a obaveze mi govore da nemam više vremena za svijet oko sebe.“-izrekoh.
„Vidiš da je ovo priča za tebe. Podsjetio si se da je proljeće, a ako malo vratiš film unazad sjetićeš se da si znao kad treba da tražiš babino uvo ne gledajući na kalendar, sat još manje, a obaveze su znale da čekaju.“
„Nekad davno ljudi su posmatrali svijet oko sebe i čitali simbole šta treba da rade. Poslušali bi babino uvo i znali da stiže proljeće, sa njim i laste i cvijet na jabuci. Budio se život a sa njim i radovi. Životinje bi izvodile mlade, pripremali za život lovca ili lovine.“
„To je sve u redu. Slažem se. Koliko su mogli da budu tačni sa svim tim?“-upitah ne vidjevši svrhu svega što mi napriča.
„Primakni se. Da ti šapnem.“
Primakao sam babino uvo sebi na uho.
Nije bilo glasa. Nekoliko trenutaka sam čekao. Učini mi se kao vječnost. Na momenat mi se učini da sve umišljam, da sam samo jedan nedorasli klinjo koji čeka priču za laku noć.
Nisam gledao na sat. Ne bi bilo primjereno. Proljeće je stiglo. Čekao sam glas. Glas se sav pretvorio u uho. Babino uvo.
„Proljeće je.“-duboko sam udahnuo.
Glasa i dalje nije bilo, ali ja sam osjećao kako zima ta starica slaboga sna spava u meni i na momente u dubokom polusnu popravlja jastuk od duše, prevrće ga i pokušava da nastavi svoj ljetnji san. Vječito ljubomorna na užareno ljeto ponekad me oblije talasom hladnoće u avgustu i prene. Ta svirepa i mrzovoljna stanarka duše što me još dugo s proljeća onako nervozno štipne dok pokušava da se ušuška u hladnoći svoga srca.
Ne, godišnja doba ne prolaze nego se nastanjuju i smjenjuju u nama. Naša su proljeća i zime, jeseni i ljeta. Osjenčena samo nama znanim bojama i tonovima.
Ustao sam sa panja. Babino uvo sam držao u ruci. Priroda oko mene izmjenjala je sva godišnja doba. I ja.
Kaendar duše uskladio sam sa svijetom koji me okružuje, tješi, kuraži. Zabrine i raspoloži. Kalendar duše uskladio sam sa simbolima koji to svakako jesu. Više od metalnih zupčanika i nizova brojeva koji se ponavljaju. Moje su zime onoliko hladne koliko im dozvole svi osmjesi i lijepe riječi koje podijelih.
Možemo li više od toga. Svakako možemo. Granice nisu pred nama. U nama su.
Pomjerimo ih.
Pozdravlja Vas mandrak72, nezvanični rekorder u natpričavanju i nadslušavanju babinih uvova jugoistočne Evrope ovakve kakva jest.
[ Mandrakizmi
]
05 Jun, 2010 08:37
Konzervativna i ostala predizborna stanja
Da smo u govnima ne trebaju mi nikakvi dokazi. Smrad je sasvim dovoljan.
Šarančić je naoko sitna riba.
Šarančić je sitna riba. Mislim za nas somove.
Volim predizborne kampanje. Uvijek čujem neku novu bajku.
Vlasti se drže svog programa. Televizijskog naravno.
Pozdravlja Vas mandrak72, pecaroš u rezervi na konzervi.
Šarančić je naoko sitna riba.
Šarančić je sitna riba. Mislim za nas somove.
Volim predizborne kampanje. Uvijek čujem neku novu bajku.
Vlasti se drže svog programa. Televizijskog naravno.
Pozdravlja Vas mandrak72, pecaroš u rezervi na konzervi.
[ Mandrakizmi
]
03 Jun, 2010 23:20
Vlasti pozivaju da podržimo paradu ponosa. Da li treba da sami skinemo gaće ili..
Komesar za proširenje EU bio je jasan. Ima nešto mjesta za manju Srbiju.
Počela je simulacija leta na Mars. O padu se već sve zna.
U subotu Beograđani čiste svoj grad. Podzemlje je bilo mnogo agilnije.
Dolazio nepozvan na sahrane da bi jeo. Pozivnice nisu baš jeftine.
Pozdravlja vas mandrak72, samo da Vam poželim laku noć.
Komesar za proširenje EU bio je jasan. Ima nešto mjesta za manju Srbiju.
Počela je simulacija leta na Mars. O padu se već sve zna.
U subotu Beograđani čiste svoj grad. Podzemlje je bilo mnogo agilnije.
Dolazio nepozvan na sahrane da bi jeo. Pozivnice nisu baš jeftine.
Pozdravlja vas mandrak72, samo da Vam poželim laku noć.
[ Smijehom protiv uroka
]
31 Maj, 2010 10:55
Evo čitam neke informacije da će vlasti oduzete vile od kriminalaca i mafijaša ustupiti na korištenje dječijim vrtićima i još nekim drugim sličnim ustanovama. Jes vala nek djeca odmah vide da od poštenog rada nema vajde.
Opet na drugom kraju države informacija da je djevojčica pronašla pečenog miša u vekni hljeba. Šta reći osim da se privreda budi. Godinama je pečeno meso bilo misaona imenica. Zbogom recesiji.
Željeznice Srbije potrošile su velike novce za remont pruge. Međutim ništa spektakularno se nije desilo. Po onoj staroj ko žurio vrat slomio vozovi nastavljaju da kasne i dalje.
U Hrvatskoj su dobili prve diplomirane čobane. Sad i naši političari slobodno mogu da pokažu svoje diplome bez srama.
Održan je novi sastanak Igmanske inicijative. Eh da je malo hladnije dao bih im i Igmanski marš.
Pozdravlja Vas mandrak72, revnosni zapažač devijacija i astroloških opservacija.
Opet na drugom kraju države informacija da je djevojčica pronašla pečenog miša u vekni hljeba. Šta reći osim da se privreda budi. Godinama je pečeno meso bilo misaona imenica. Zbogom recesiji.
Željeznice Srbije potrošile su velike novce za remont pruge. Međutim ništa spektakularno se nije desilo. Po onoj staroj ko žurio vrat slomio vozovi nastavljaju da kasne i dalje.
U Hrvatskoj su dobili prve diplomirane čobane. Sad i naši političari slobodno mogu da pokažu svoje diplome bez srama.
Održan je novi sastanak Igmanske inicijative. Eh da je malo hladnije dao bih im i Igmanski marš.
Pozdravlja Vas mandrak72, revnosni zapažač devijacija i astroloških opservacija.
[ Smijehom protiv uroka
]
29 Maj, 2010 10:23
Mandrakamusova tlapnja i ostale nepodopštine
Nisam sujevjeran, ali ponekad se zapitam im li tu nečega. Zato krenimo redom.
Jutros sam išao na prijestolje. Nisam kralj, ali tih nekoliko trenutaka se osjećam nekako posebno. Nije to nekakav ushićen osjećaj, ali ima tu nešto.
Nakon obavljenog posla osvrnuo sam se na zaostavštinu. Ne znam zašto, ali učinim taj vizuelni pregled. Ustvari pogled.
Da sam neki laborant raumio bi taj poriv, ali...
Jutros iza mene ostala je perfektna osmica. Nikada nije bilo ništa slično. Bilo je jedinica, poneka nula ili slabašna šestica, ali jutros. Osmica. Ehej. Da sam na fakultetu bila bi to solidna ocjena s kojom bih vjerovatno bio zadovoljan u nekim momentima.
Osmica.
Možda je to znak. Da igram loto. Ne onda bi to bila sedmica. Nekako nepravilna i možda bih se odlučio za odigram loto. Ne zato što sam sujevjeran više stoga da poravnam minus u banci. Platini je izjavio da će od 2012 klubovi koji neracionalno troše biti onemogućeni da igaruju evropske kupove lige ili šta već. Gubitaši neće imati šta da traže u Evropi. Paralelom povezah da u Evropu neće moći ni oni sa minusom u bankama. Mada je moj najveći transfer novca u posljednjih godinu dana bila kupovina hrane za ribice i paketić žvakaćih guma Čunga Lunga.
Osmica. Lijepa. Pravilna i sva nekako savršena. To se ne događa svakome. Možda čovjek za čitav svoj život ne ostave iza sebe ni približno sličnu osmicu, ali ovako pravilnu rijetko ko. Možda niko. Možda sam ja odabran? Možda sam ja baš taj čije će se riječi tumačiti kao predviđanja velikih događaja i katasrofa. Možda je osmica znak da obratim pažnju na svoje riječi koje će jednog dana timovi stručnjaka u izbornim štabovima povezivati sa predizbornim programima svojih partija i narodnih tribuna.
Malko uznemiren zauzeo sam mjesto pred Tv-om dok je jutarnji program najavljivao večerašnji nastup Milana Stankovića na Eurosongu pod rednim brojem osam. Možda će da pobijedi večeras. Toga se plašim. To bi bila potvrda tačnosti moje zaostavštine. Ako pobijedi nastaće problem. Moraću da obratim veću pažnju na svakodnevnu zaostavštinu. Mnoštvo poštivalaca moga tumačenja stajaće u redovima ispred moje kuće i vratima WC-a čekajući moje obraćanje. Od toga momenta moje riječi imaće posebno značenje. Znam imaću tremu dok sjedim na prijestolju čekajući novi osvrt dok žamor gomile nesretnih i onih koji su izgubili nadu moju će ulogu činiti težom.
Svaka moja riječ bila bi dočekivana s posebnom pažnjom.
Dobio bih i kolumnu. Vjerovatno u dnevnim novinama koje bi se čekale u redu. Za samo pola Evra mogla bi se imati bolja informacija od dnevnih horoskopa, astrologa, kladioničkih preporuka i istraživanja raznih anketnih grupa. U njima bi bilo svega.
Rješenja mnogih dilema, nesretnih ljubavi, zapošljavnja, odluka pri izboru fakulteta. Rješenje mnogih Antićevih dilema pred svjetsko prvenstvo. Možda izbor taktike pred susret sa Njemačkom u kome bi naš sastav ušao sa osam igrača koji bi svi nosili osmice na leđima. To bi sigurno zbunilo sve i nas pored malih i velikih ekrana. Svjetske čelnike i dijasporu. I peronosporu u Trabzonsporu i u svakom slijedećem sporu.
Stoga sačekajmo večeras. Možda ovo jutros nije bilo obično sranje. Možda je to sranje pred buru ili će ipak ostati samo sranje kao i svako drugo.
Pozdravlja Vas mandrak72 serator, moderator, inkubator i predator lošeg raspoloženja danas.
p.s.navedenim postom nisam želio nikoga da omalovažim, izvrgnem ruglu, samo da malko razvedrim u ove sumorne dane.
[ Priče inspirisane poslom
]
26 Maj, 2010 19:36
Negdje u godinama dok su kifle drugačije mirisale i dok su putnički vozovi dupke puni nosili nadu u bolje sutra koje je strpljivo podnosilo gužvu tijela o tijelo tekla je rijeka.
Ne obična rijeka. Ne poput ostalih rijeka koje su tekle od izvora prema ušću. Ovo je bila jedna rijeka života koja je tekla prema vama, nama i svima.
Ustvari nije to ni bila rijeka u pravom smislu te riječi. To je više bila bujica. „Osam stotina žena...“ bila je priča o njima. O virovima, maticama, talasima.
Bujica mladosti nosila je pred sobom nedaće, nemaštinu koja se zadnjim kandžama nemilosrdno držala za kožu koja je srdito stiskala usne i pjevala.
Danas u koritu te rijeke koja u stvari i nije rijeka. Nije ni bujica. Možda korito. Ma ne. To je samo dno. Dno ljudske pohlepe. Beskrupuloznosti.
U vremenu kad svaki vid prihoda popunjava sve one kockice koje nikad ne stignu do mozaika iz plate koja je samo to i ništa više. Danas dok sam koračao davno presahlim koritom“Sane“ neki zagubljeni razgovori još uvijek su bistrili iza odavno zapuštene i provaljene kapije ljudskog materijalizma.
Zastao sam. Velika šivaona. Smijeh koji je nazubljen šivaćim mašinama odjekivao je daleko iznad vremena u kojem su Traubisoda i Jupi osvježavali usahle riječi.
„A ti Milana. Što ti ne bi izašla sa mojim bratom. Da se orodimo. Dobar je on momak,a bogami i ti si cura na mjestu....“
Rumen u obrazima prosu se poput mlijeka pred ulazom.
Nevrijeme. Zveket polupanih prozora.
„Neka neka. Zna on šta je njemu činiti, a ne ovako.....“
„Reko, malo je stidljiv, a i ti si potiha. Greota je da ostanete sami......“
Nastavih korakom. Duvanski dim opeče mi oči. Nisam ih trljao kažu da bude gore. Tek začkiljih. Nekolicina mantila. Razgovor. Pantalone.
Nigdje glava, dlanova. Niti frizura onih jednostavnih, vezanih u rep. Iz džepa tek nehajno kao barjak vitlao je metar šnajderski. Žut kao pčelarsko saće. Ljepljivi sav nekako otegnut poput meda curio je na pod.
Gotovo poskočih da opomenem.
„Kažeš u direkciji se priča o regresu. Zna li se hoće li sindikat organizovati ljetovanje...“
Ljeta odavno nisu bila na strani istih. Una je bila hladna i ne baš preporučljiva za ženski pol, a „Sana“....
„Pričao mi Draško. Nosio neku poštu u Opštinu, njemu rekla Marija iz kadrovske. Znaš da se uvijek nekako od nje dobijala najbolja informacija.....“
„Bobane.“-pozvah komšiju koji je radio u farbari.
Nije bio u mantilu. Mistrija i zidarski alat u ruci.
„Hoće li biti ko nekada?“-upitah.
„Ne već sada nije niti će biti ko nekada. Ovo je samo sad i nikad više. Ostarilo se moj komšija, a i djeca su mi u Sloveniji. Dao Bog pa dočekali ono nekad, a ja. Još po neka dnevnica do slijedeće priče.“-izgubi se Boban negdje u šihtarici izlizanih korica.
Nestade. Mantili kao pidžame na vjetru nestadoše niz dugački hodnik, a jedna stara cipela ostade sama na neugašenom pikavcu. Odveć hladnom da zaiskri dimom.
Bujica mladosti kao šum Nijagarinih vodopada u daljini hučila je bezbrižnom mladosti koja nestaje u lakom dvokoraku sandala i cipelica niz ulicu stiskajući platu do petnaestog.
Sirena je još jednom zaparala nebo.
„Petnaesti.“-uskliknuh.
Škripa provaljenih kapija. Vagoni tuge i boli na izvoz. Sve su to nježne ženske ruke izgradile. Mnogo njih je ostarilo. I više nego što su sanjale.
„Senka. Šta se priča. Hoće li biti rata?...“
„Ma pusti Miro ko bi nas dvije zavadio. Pa ti si mi ko sestra.....“
Nisam izdržao. U meni sav nakupljeni bijes, nemoć isplivao je na površinu „Sane“ rijeke koja to više nije. Rijeke koja više ne teče prema vama i nama.
U godinama koje prođoše kao dim kroz zavjesu ostadoše tek poneki mirisi. Miris kifle nije kao što je bio. Nije bilo bujice. Nije bilo rijeke. A uz rijeku proradi apetit.
U gradu na dvije rijeke. Na ušću Une i Sane već godinama odumire jedan grad. Ime jedne rijeke ponijela je Tvornica trikotaže „Sana“. Godinama njen slogan bio je naš prozor u svijet. Njeni proizvodi plasirani su širom bivše nam države i širom Evropske Unije koja i sad tvrdi da smo daleko od nje. U poslijeratnim godinama „Sana“ je prestala da postoji. Hiljade radnika ostalo je bez posla. Utihla je „Sana“. Mnoge sudbine radnika mogle bi da napišu romane, ali bili bi kopije svega onoga što nam se dešava na svim prostorima bivše nam države dok se paradajz menadžeri igraju političara. I vlasti.
„Sve rijeke teku prema ušću. Samo Sana teče prema Vama.“ Da li?
Ovu priču posvećujem radnicima Sane iz vremena dok su kifle itekako mirisale.
Pozdravlja Vas mandrak72, zgrožen, iznenađen i uvrijeđen.
Ne obična rijeka. Ne poput ostalih rijeka koje su tekle od izvora prema ušću. Ovo je bila jedna rijeka života koja je tekla prema vama, nama i svima.
Ustvari nije to ni bila rijeka u pravom smislu te riječi. To je više bila bujica. „Osam stotina žena...“ bila je priča o njima. O virovima, maticama, talasima.
Bujica mladosti nosila je pred sobom nedaće, nemaštinu koja se zadnjim kandžama nemilosrdno držala za kožu koja je srdito stiskala usne i pjevala.
Danas u koritu te rijeke koja u stvari i nije rijeka. Nije ni bujica. Možda korito. Ma ne. To je samo dno. Dno ljudske pohlepe. Beskrupuloznosti.
U vremenu kad svaki vid prihoda popunjava sve one kockice koje nikad ne stignu do mozaika iz plate koja je samo to i ništa više. Danas dok sam koračao davno presahlim koritom“Sane“ neki zagubljeni razgovori još uvijek su bistrili iza odavno zapuštene i provaljene kapije ljudskog materijalizma.
Zastao sam. Velika šivaona. Smijeh koji je nazubljen šivaćim mašinama odjekivao je daleko iznad vremena u kojem su Traubisoda i Jupi osvježavali usahle riječi.
„A ti Milana. Što ti ne bi izašla sa mojim bratom. Da se orodimo. Dobar je on momak,a bogami i ti si cura na mjestu....“
Rumen u obrazima prosu se poput mlijeka pred ulazom.
Nevrijeme. Zveket polupanih prozora.
„Neka neka. Zna on šta je njemu činiti, a ne ovako.....“
„Reko, malo je stidljiv, a i ti si potiha. Greota je da ostanete sami......“
Nastavih korakom. Duvanski dim opeče mi oči. Nisam ih trljao kažu da bude gore. Tek začkiljih. Nekolicina mantila. Razgovor. Pantalone.
Nigdje glava, dlanova. Niti frizura onih jednostavnih, vezanih u rep. Iz džepa tek nehajno kao barjak vitlao je metar šnajderski. Žut kao pčelarsko saće. Ljepljivi sav nekako otegnut poput meda curio je na pod.
Gotovo poskočih da opomenem.
„Kažeš u direkciji se priča o regresu. Zna li se hoće li sindikat organizovati ljetovanje...“
Ljeta odavno nisu bila na strani istih. Una je bila hladna i ne baš preporučljiva za ženski pol, a „Sana“....
„Pričao mi Draško. Nosio neku poštu u Opštinu, njemu rekla Marija iz kadrovske. Znaš da se uvijek nekako od nje dobijala najbolja informacija.....“
„Bobane.“-pozvah komšiju koji je radio u farbari.
Nije bio u mantilu. Mistrija i zidarski alat u ruci.
„Hoće li biti ko nekada?“-upitah.
„Ne već sada nije niti će biti ko nekada. Ovo je samo sad i nikad više. Ostarilo se moj komšija, a i djeca su mi u Sloveniji. Dao Bog pa dočekali ono nekad, a ja. Još po neka dnevnica do slijedeće priče.“-izgubi se Boban negdje u šihtarici izlizanih korica.
Nestade. Mantili kao pidžame na vjetru nestadoše niz dugački hodnik, a jedna stara cipela ostade sama na neugašenom pikavcu. Odveć hladnom da zaiskri dimom.
Bujica mladosti kao šum Nijagarinih vodopada u daljini hučila je bezbrižnom mladosti koja nestaje u lakom dvokoraku sandala i cipelica niz ulicu stiskajući platu do petnaestog.
Sirena je još jednom zaparala nebo.
„Petnaesti.“-uskliknuh.
Škripa provaljenih kapija. Vagoni tuge i boli na izvoz. Sve su to nježne ženske ruke izgradile. Mnogo njih je ostarilo. I više nego što su sanjale.
„Senka. Šta se priča. Hoće li biti rata?...“
„Ma pusti Miro ko bi nas dvije zavadio. Pa ti si mi ko sestra.....“
Nisam izdržao. U meni sav nakupljeni bijes, nemoć isplivao je na površinu „Sane“ rijeke koja to više nije. Rijeke koja više ne teče prema vama i nama.
U godinama koje prođoše kao dim kroz zavjesu ostadoše tek poneki mirisi. Miris kifle nije kao što je bio. Nije bilo bujice. Nije bilo rijeke. A uz rijeku proradi apetit.
U gradu na dvije rijeke. Na ušću Une i Sane već godinama odumire jedan grad. Ime jedne rijeke ponijela je Tvornica trikotaže „Sana“. Godinama njen slogan bio je naš prozor u svijet. Njeni proizvodi plasirani su širom bivše nam države i širom Evropske Unije koja i sad tvrdi da smo daleko od nje. U poslijeratnim godinama „Sana“ je prestala da postoji. Hiljade radnika ostalo je bez posla. Utihla je „Sana“. Mnoge sudbine radnika mogle bi da napišu romane, ali bili bi kopije svega onoga što nam se dešava na svim prostorima bivše nam države dok se paradajz menadžeri igraju političara. I vlasti.
„Sve rijeke teku prema ušću. Samo Sana teče prema Vama.“ Da li?
Ovu priču posvećujem radnicima Sane iz vremena dok su kifle itekako mirisale.
Pozdravlja Vas mandrak72, zgrožen, iznenađen i uvrijeđen.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić
]
17 Maj, 2010 16:26
Novo ruho mladog gospodina Jablanka Grotnića
Bližilo se podne. Upregnute saonice jezdile su prema gradu. Laganim kasom Dorat je održavao tempo te ga nije bilo potrebe podsticati. Već pomalo promrzli prsti iako u rukavicama nisu ispuštali uzde. Jablanko je osjećao važnost povjerenog mu zadatka.
Obrisi grada su se ukazivali pred njim kad Miloš od Jablanka preuze uzde. Osjećao je hladnoću u nogama i pored toga što su bile ušuškane toplom šarenicom od oštre ovčije vune.
Prve kuće polako su promicale pored njih. Prigradsko naselje bilo je prepuno djece koja su vriskom i galamom pridavali preveliku važnost sanjkanju i grudvanju. Čim bi primjetili zapregu koja vuče saonice trčali bi joj u susret i pored nje.
„Miloše, Miloše. Provozaj nas malo.“-naka od njih poznavala su Miloša.
Miloš zaustavi zapregu te se nekoliko rumenih dječaka odvažno pope na saonice te nastaviše daljnju vožnju. Uzbuđena djeca su postavljala svakojaka pitanja. Nedugo nakon toga kad su se udaljili od svoje ulice djeca zatražiše da siđu da se vrate kućama. Miloš im ispuni i tu želju.
Jablanku se svidi način i pristup Miloša djeci koja su tražila da se provozaju na saonicama upregnutim koje je vukao snažni Dorat sa praporcima koji su zveckali u ritmu njegova kasa dajući ritam njegovom kretanju.
Miloš zastade pored jedne prodavnice odjeće. Pored nje se nalazila i prodavnica obuće.
„Ja odoh do Uroša, a vas dvoje obavite kupnju odjeće i obuće. Nadam se da ću brzo završiti sa Urošem.“-reče.
„Dogovoreno. Ja ću odmah i vunu da odnesem u farbaru.“-Mileva siđe sa saonica i sa sobom ponese vreću vune.
Jablanko ostade sa Milevom, a Miloš krete prema Urošu.
Još neko vreme gledao je Miloša dok je sa zapregom nestajao sa vidika koji se gubio negdje ispred sodare sa velikim staklenim izlozima.
Jablanko pogleda ispred sebe. Na susretalištu dvije ulice nekako stidljivo se smjestila omanja prodavnica sa velikim izlozima i nekako prevelikom reklamom vješto ispisanom na podlozi žute boje dvobojnim slovima. Pored naziva prodavnice pisalo je još prodavnica br.2. Zaobljeni ulaz koji se nalazio na tački susreta dva zida bio je uredno očišćen od snijega. Jablanko osjeti malu tremu. Nikad dosada nije prisustvovao kupovini odjeće. Tu i tamo viđao je prodavnice sa odjećom ali do sada nije nije ulazio u njih.
Vidjevši njegovu zbunjenost Mileva prva priđe vratima i pozva ga.
„Idemo.“
Jablanko uđe u prodavnicu. Nije odmah ništa primjeti, ali miris prodavnice je bio nešto posebno. Nije mogao ni da nasluti da prodavnica odjeće može da miriše. Dok se privikavao na unutrašnju svjetlost nizovi uredno složenih dijelova odjeće prosto su mamile njegov pogled. Raznobojne kombinacije boja bile su poput kutije novih drvenih bojica za školu koju je onomad dobio u domu kad i pletenu kapu.
Laganim korakom išao je za Milevom koja je već stajala za velikim stolom na kome se pored velike kase nalazio i veliki drveni metar sa velikim brojevima koji se žutio kao lula jednoga od čuvara iz doma.
„Priđi. Moramo da biramo odjeću za tebe.“
Jablanko priđe velikom i širokom stolu. Rukama se prihvatio za ivicu istog pri čemu je primjetio da se umjesto ploče stola nalazi velika staklena površina ispod koje je bilo na stotine različitih dugmadi svih boja, raznih konaca. Nizovi kompleta sjajnih igala i još mnogo različitih sitnica za koje nije znao pravu namjenu.
Pogledom je kružio po prodavnici. Bila je puna robe. I mirisa.
Pomalo izgubljen u carstvu boja i mirisa kao da je lebdio.
„Trebala bih lijepu košulju za ovoga dječaka. Kakvih imate za njegov uzrast?“
„Sad ću pokazati šta sve imam. Za tako lijepog dječaka mora i košulja biti po mjeri.“-prodavačica u mantilu crvene boje sa žutim slovima na malom džepu bila je ljubazna.
Uskoro pred njima na stolu bilo je nekoliko košulja različitih boja. Sve jedna ljepša od druge.
„Izaberi po želji.“
„Ko jel ja? Sam da biram?“-upitnim pogledom gledao je čas u Milevu, čas u prodavačicu.
„Pa ko bi drugi. Ti već veliki momak.“-prodavačica je bila jasna.
„Ali kako? Sve su lijepe.“-pogledom je gledao po izloženim košuljama.
„Možda ova plava.“-prevali preko jezika.
„I koja još?“-nastavi Mileva.
„Ne znam sve su lijepe.“-bio je zatečen.
„Mislim da će ti ova bordo crvena pristajati.“
Košulje su bile izabrane. Poslije njih na red su došle i pantalone, nešto donjeg veša i topla zimska bunda koja se mnogo razlikovala od njegove dosadašnje zelene. Topli plavi kaput sa vezicama na kojima su se nalazila dugmad duguljasta poput prutića. Unutrašnjost je bila karirana. Imala je i kapuljaču.
Jablanko je stajao pred ogledalom. U njemu nije mogao prepoznati dječaka koji je pošao za zvijezdama čovjek da postane. Bio je tek jedan dječak poput ostalih. Vedar i nasmijan.
Nakon što je platila kupljenu robu Jablanko se ponudi da sam ponese vrećicu sa kupljenom odjećom. Bundu nije ni skidao. U veliku vrećicu zapakovao je svoju zelenu domsku bundu. Jedaan dio njegove prošlosti polako se brisao.
Zbog velike vrećice hodao je pognut na kontra stranu od ruke koja je nosila vrećicu koja je tek malo bila razmaknuta od podloge.
Miris garderobe nije napuštao nosnice uprkos svježem zraku kad su izašli iz prodavnice.
„Idemo da kupimo obuću.“-Mileva se držala plana.
Na licu joj je titrao jedva primjetan osmjeh vidjevši kako Jablanko nosi kupljenu odjeću.
Zvonce na vratima kanda malo iznenadi Jablanka te ustuknu za korak kad je Mileva otvorila vrta prodavnice.
Zvuk zvonca kao da ga ošinu. Dobro je poznavao taj zvuk dok bi gospodin Badem navečer obilazio domske sobe i najavljivao povečerje ili ujutro buđenje.
„Hajde. Ne plaši se.“-ispruži mu ruku.
Po prvi put ga uze za ruku. Nije se zbunio. Nije se odupirao. Instikt uplašenog dječaka bio je mnogo jači. Ipak je on samo bio jedan uplašeni i nesretni dječak sa teretom teške prošlosti.
Osjetio je hrabrost. Zakoračio u prodavnicu. Milevina ruka bila je topla. Smirena. Ulijevala je dodatnu hrabrost. Sigurnost. Utjehu.
Omaleni debeljuškasti trgovac kao loptica valjao se oko njih susretljivo nudeći svoju pomoć oko izbora obuće. Tek rijetki tragovi kose iznad ušiju i okrugle naočare bilo je sve što je Jablanko namah primjetio. Tek nekoliko trenutaka kasnije pažljivije je zagledao debeljka kako se vješto sa ljestvama penje do najviših tačaka prodavnice doturajući cipele za njega.
Sa izborom obuće nije bilo mnogo problema. Visoke kožne čizmice od teleće kože braon boje sa visokom vezivanjem odmah su mu se dopale. Dopale su se i Milevi. Jasno je to mogao pročitati u njenim očima. Bilo mu je stalo da se i njoj dopadnu.
Dopao mu se i miris novih cipela. Neobičan i jak.
Velika kutija sa obućom bila je u drugoj vrećici. Nije se predavao. Nosio je odjeću i obuću sam.
Snijeg je prestao da pada. Zimske službe su čistile gradske ulice koje su se punile prolaznicima koji us brzim koracima hitali neko u toplinu svoga doma a drugi na svoja radna mjesta.
Mileva je nosila vreću sa vunom.
„Idemo prvo do Miloša da vidimo da li je završio.“
Jablanko pođe sa njom. Nekih dvjestotinjak metara dalje niz ulicu Jablanko prepozna zapregu. Ubrza korakom prema njoj.
„Ne vidim Miloša.“-reče.
„Sigurno je tu negdje u blizini.“-dodade Mileva.
Već su stigli do zaprege, ali od Miloša ni traga. Odložili su vreće sa kupljenim stvarima na saonice. Jablanko je gledao oko sebe.
„Ostani kod zaprege sa stvarima. Ja ću se brzo vratiti. Samo da ostavim vunu kod vunovlačara da je oboji. Nemoj se udaljavati.“-Mileva ostavi Jablanka pored zaprege.
Jablanko sjede na saonice i poče osmatrati oko sebe. Nekoliko prodavnica i zanatskih radnji bilo je unaokolo.
Gledao je u radnju na kojoj je velikim ukrasnim slovima pisalo berberin. Nije se mnogo prometovalo u njoj. Stariji frizer u bijelom mantilu vještim pokretima makaza obilazio je oko jedne zabačene glave. Nije mnogo žurio. Kombinovao je čas makazama, čas češljem.
Jablanko je dugo gledao prizor kako berberin široko odmahuje rukama dok objašnjava nešto mušterji. Prizor mu mao postade dosadan te obrati pažnju na ostale objekte. Čitao je redom. Obućarska radnja. Odmah do nje prodavnica tekstila.
Preko puta nasuprot nje prodavnica TV i radio aparata, lustera i ostale opreme za domaćinstvo. Nekako do nje odmah se nalazio i servis TV i radio aparata Gorenje, a u izlozima nekoliko različitih kućišta od TV aparata.
Pogledom je kružio unaokolo pokušavajući da spazi Miloša i Milevu, ali njih nije bilo.
Tračak nervoze titrao je pred njim.
„Kako ih toliko dugo nema.“-odjednom je počeo da se plaši ulice koja kao da je počinjala da se skuplja i postaje sve tješnja i uža. Objekti pored ulice izduživali su se pred njim Činilo se da rastu do neba. Glasovi oko njega bili su nejasni, nerazumljivi i sve glasniji.
Škripa vrata ga prenu. U Berbernici se niko nije vidio. Pogled mu se zakova na vrata berbernice.
Na njima je stajao policajac koji je gledao u njegovom smijeru.
„Gleda u mene. Sad će pravo na mene. Sigurno me je spazio kroz prozor.“-ispod oka posmatrao je policajca koji je već stavljao kapu na glavu, a berberin je rukama nešto objašnjavao gotovo upirući rukama na Jablanka.
„To je. Sad sam gotov.“-gotovo zavapi Jablanko.
Policajac je išao prema njemu. Da li da bježi glavom bez obzira ili da ga sačeka.
Možda će Miloš naići na vrijeme i sve mu reći.
Uzalud. Miloša niotkud. Ni Mileve nije bilo na vidiku. Unezvijreno je gledao čas na jednu, čas na drugu stranu tražeći pomoć. Pomoći niotkud.
Policajac je već bio isuviše blizu. Za bijeg je bilo kasno. Jablanko je oborio glavu. Nije imao kud. Policajac se stvori tik do njega.
Srce je lupalo kao ludo. Tam, tam ta tam, tam ta tam. Bubnjalo je u ušima. Gledao je policajca. Nije razumio niti riječ šta ga pita. Bespomoćno je gledao u njega.
Potraja to nekoliko sekundi. Nakon toga uspijevao je da shvati pitanja njemu namijenjena.
„Da li je Miloš u blizini?“
„Uroš. Kod Uroša je. Otišao je do Uroša.“-ponavljao je nekoliko puta.
Policajac se zahvali i nastavi put dalje.
Jablanko je teško disao. Ogroman teret spao je sa pleća. Borio se za svaki udah. Tresao se poput pruta, travke na vjetru. Treperio je kao list breze.
Pomalo je dolazio sebi. Ulice su poprimale svoje prijašnje bezopasne oblike. Glasovi oko njega bivali su razgovjetniji. Jedna velika grupa činilo se radnika prolazila je pored zaprege. Gledao je u njih. Činilo se kao da je jedna smjena radnika napuštala svoja radna mjesta.
Kad je primjetio Milevu kako dolazi osjeti veliko olakšanje. Poželio je da što prije dođe i Miloš i da se zajedno što prije vrate kući.
„Kući!“-i sam se iznenadi kako je brzo osjetio svoju pripadnost.
Mileva se osmjehivala kad je primjetila da ju je vidio.
„Malo sam se zadržala. Da li je Miloš dolazio?“-upita.
„Nije još.“-zabrinuto je primjetio.
Šta je moglo toliko da ga zadrži? Mnoštvo različitih pitanja tražilo je odgovore.
„Vidiš. Prolazila sam pored kožarske radnje. Kupila sam ti i kožni kaiš.“-pokazivala mu je kaiš koji je bio iste boje kao i kožne cipele. Braon. Velika kopča sa motivom konjske potkove posebno ga se dojmila.
„Hvala. Ni sam ne znam šta da kažem.“
Nedugo nakon toga pojavi se i Miloš. Tražio je bilo kakav izraz na licu. Miloš je ozbiljna lica prilazio zaprezi.
Nestrpljivo su čekali od njega vijesti, ali ih je držao u neizvjesnosti.
Mala zaprega već je laganim kasom napuštala zadnje kuće na izlasku iz grada. Ozbiljnost lica Miloša zabrinula je i Milevu i Jablanka.
„Neće biti lako. Da se ne lažemo. Uroš mi je objasnio kompletan postupak. Komplikovana procedura. Trebaće vremena.“-slobodnom rukom zagrli Jablanka koji je opet sjedio između njega i Mileve.
„Koliko dugo?“
Miloš pogleda u Milevu.
„Pola godine. Godinu, dvije. Nije bitno koliko. Nećemo odustati.“-bio je ozbiljan.
Takav odgovor ohrabri Jablanka. On sam nije mogao mnogo učiniti. Uzdao se u Miloša.
Povratak kući bio je ispunjen razgovorima o protekloj kupovini.
„Umalo da zaboravim. Razgovarao sam i sa Kostom. Škola počinje 21-og ovog mjeseca. Knjige će obezbijediti Kosta. Sveske i ostali pribor kupićemo slijedeći put kad pođemo u grad.“-završi.
Čuvši sve ovo Jablanko se razvedri. Put do kuće bio mu je lakši i ljepši. Već pred samo smrkavanje stigli su kući. Jablanko se pridruži Milošu u poslovima oko blaga u štali. Radovao se susretu sa Srećkom i Zvijezdom. Nestašni jaganjci skakali su oko njega. Razigrana mladost ispunjavala je Miloša srećom.
Nakon obilnog ručka još neko vrijeme su sjedili za stolom. Miloš ga je podučavao da igra poznatu igru Mice koja se igrala sa devet zrna pasulja i devet zrna kukuruza. Smijao se nesupješnim Jablankovim potezima.
Umoran od puta Jablanko ranije zadrijema te ode u sobu na spavanje. Na stolici pored ležaja nalazila se sva kupljena garderoba, cipele i kaiš.
Za trenutak zastade. Obukao je nove pantalone. Uvukao kaiš u petlje na njima. Plava košulja stajala mu je ko salivena. Nova bunda bile je po njegovoj mjeri. Lijepa i moderna.
Osjećao je veliko uzbuđenje kad je obuvao nove cipele. Koračao je po sobi. Bio je presretan. Najviše zbog činjenice da je njega neko pitao šta mu se sviđa.
Nakon toga sve ponovo skinu sa sebe, posloži na stolicu pored ležaja i pogasi svjetlo.
Mjesečina koja je dopirala kroz prozor padala je na njegovo novo ruho. Velika kopča na kaišu u obliku potkove svjetlucala je prelijevajući mjesečevu svjetlost koja je titrala pred njegovim očima.
Do dugo u noć sanjao je kako oblači novo ruho i iščekuje poštara sa pismom kojim se potvrđuje da se odobrava starateljstvo. Sanjao je polazak u školu i drugove od kojih se neće ni po čemu razlikovati. Sanjao je jedan sasvim novi život.
U kuhinji je još dugo svjetlost obasjavala ozbiljna lica Miloša i Mileve dok joj je potanko pričao o svemu što je saznao u razgovoru sa Urošem.
Mileva sva ozbiljna na momente je brisala oči koje bi se ispunile suzama, ali nije skidala pogled sa Miloša. U jednom momentu Miloš ustade i priđe prozoru. Ustade i ona te pođe sa njim. Svoju ruku stavila je Milošu u dlan. Okrenuo se prema njoj. Stisnuo je obema rukama za dlanove i podigao ih u visinu svojih očiju.Sva se tresla dok je ljubio njenje zgrčene prste.
„Čuješ li me Mileva. Nećemo se predati. Ovo će biti naša borba.“
Ona ne reče ništa samo još čvršće se privi uz svog muža.
Pozdravlja Vas mandrak72, remenar kožnih opasača neustrašivih malih kauboja u nama.
Obrisi grada su se ukazivali pred njim kad Miloš od Jablanka preuze uzde. Osjećao je hladnoću u nogama i pored toga što su bile ušuškane toplom šarenicom od oštre ovčije vune.
Prve kuće polako su promicale pored njih. Prigradsko naselje bilo je prepuno djece koja su vriskom i galamom pridavali preveliku važnost sanjkanju i grudvanju. Čim bi primjetili zapregu koja vuče saonice trčali bi joj u susret i pored nje.
„Miloše, Miloše. Provozaj nas malo.“-naka od njih poznavala su Miloša.
Miloš zaustavi zapregu te se nekoliko rumenih dječaka odvažno pope na saonice te nastaviše daljnju vožnju. Uzbuđena djeca su postavljala svakojaka pitanja. Nedugo nakon toga kad su se udaljili od svoje ulice djeca zatražiše da siđu da se vrate kućama. Miloš im ispuni i tu želju.
Jablanku se svidi način i pristup Miloša djeci koja su tražila da se provozaju na saonicama upregnutim koje je vukao snažni Dorat sa praporcima koji su zveckali u ritmu njegova kasa dajući ritam njegovom kretanju.
Miloš zastade pored jedne prodavnice odjeće. Pored nje se nalazila i prodavnica obuće.
„Ja odoh do Uroša, a vas dvoje obavite kupnju odjeće i obuće. Nadam se da ću brzo završiti sa Urošem.“-reče.
„Dogovoreno. Ja ću odmah i vunu da odnesem u farbaru.“-Mileva siđe sa saonica i sa sobom ponese vreću vune.
Jablanko ostade sa Milevom, a Miloš krete prema Urošu.
Još neko vreme gledao je Miloša dok je sa zapregom nestajao sa vidika koji se gubio negdje ispred sodare sa velikim staklenim izlozima.
Jablanko pogleda ispred sebe. Na susretalištu dvije ulice nekako stidljivo se smjestila omanja prodavnica sa velikim izlozima i nekako prevelikom reklamom vješto ispisanom na podlozi žute boje dvobojnim slovima. Pored naziva prodavnice pisalo je još prodavnica br.2. Zaobljeni ulaz koji se nalazio na tački susreta dva zida bio je uredno očišćen od snijega. Jablanko osjeti malu tremu. Nikad dosada nije prisustvovao kupovini odjeće. Tu i tamo viđao je prodavnice sa odjećom ali do sada nije nije ulazio u njih.
Vidjevši njegovu zbunjenost Mileva prva priđe vratima i pozva ga.
„Idemo.“
Jablanko uđe u prodavnicu. Nije odmah ništa primjeti, ali miris prodavnice je bio nešto posebno. Nije mogao ni da nasluti da prodavnica odjeće može da miriše. Dok se privikavao na unutrašnju svjetlost nizovi uredno složenih dijelova odjeće prosto su mamile njegov pogled. Raznobojne kombinacije boja bile su poput kutije novih drvenih bojica za školu koju je onomad dobio u domu kad i pletenu kapu.
Laganim korakom išao je za Milevom koja je već stajala za velikim stolom na kome se pored velike kase nalazio i veliki drveni metar sa velikim brojevima koji se žutio kao lula jednoga od čuvara iz doma.
„Priđi. Moramo da biramo odjeću za tebe.“
Jablanko priđe velikom i širokom stolu. Rukama se prihvatio za ivicu istog pri čemu je primjetio da se umjesto ploče stola nalazi velika staklena površina ispod koje je bilo na stotine različitih dugmadi svih boja, raznih konaca. Nizovi kompleta sjajnih igala i još mnogo različitih sitnica za koje nije znao pravu namjenu.
Pogledom je kružio po prodavnici. Bila je puna robe. I mirisa.
Pomalo izgubljen u carstvu boja i mirisa kao da je lebdio.
„Trebala bih lijepu košulju za ovoga dječaka. Kakvih imate za njegov uzrast?“
„Sad ću pokazati šta sve imam. Za tako lijepog dječaka mora i košulja biti po mjeri.“-prodavačica u mantilu crvene boje sa žutim slovima na malom džepu bila je ljubazna.
Uskoro pred njima na stolu bilo je nekoliko košulja različitih boja. Sve jedna ljepša od druge.
„Izaberi po želji.“
„Ko jel ja? Sam da biram?“-upitnim pogledom gledao je čas u Milevu, čas u prodavačicu.
„Pa ko bi drugi. Ti već veliki momak.“-prodavačica je bila jasna.
„Ali kako? Sve su lijepe.“-pogledom je gledao po izloženim košuljama.
„Možda ova plava.“-prevali preko jezika.
„I koja još?“-nastavi Mileva.
„Ne znam sve su lijepe.“-bio je zatečen.
„Mislim da će ti ova bordo crvena pristajati.“
Košulje su bile izabrane. Poslije njih na red su došle i pantalone, nešto donjeg veša i topla zimska bunda koja se mnogo razlikovala od njegove dosadašnje zelene. Topli plavi kaput sa vezicama na kojima su se nalazila dugmad duguljasta poput prutića. Unutrašnjost je bila karirana. Imala je i kapuljaču.
Jablanko je stajao pred ogledalom. U njemu nije mogao prepoznati dječaka koji je pošao za zvijezdama čovjek da postane. Bio je tek jedan dječak poput ostalih. Vedar i nasmijan.
Nakon što je platila kupljenu robu Jablanko se ponudi da sam ponese vrećicu sa kupljenom odjećom. Bundu nije ni skidao. U veliku vrećicu zapakovao je svoju zelenu domsku bundu. Jedaan dio njegove prošlosti polako se brisao.
Zbog velike vrećice hodao je pognut na kontra stranu od ruke koja je nosila vrećicu koja je tek malo bila razmaknuta od podloge.
Miris garderobe nije napuštao nosnice uprkos svježem zraku kad su izašli iz prodavnice.
„Idemo da kupimo obuću.“-Mileva se držala plana.
Na licu joj je titrao jedva primjetan osmjeh vidjevši kako Jablanko nosi kupljenu odjeću.
Zvonce na vratima kanda malo iznenadi Jablanka te ustuknu za korak kad je Mileva otvorila vrta prodavnice.
Zvuk zvonca kao da ga ošinu. Dobro je poznavao taj zvuk dok bi gospodin Badem navečer obilazio domske sobe i najavljivao povečerje ili ujutro buđenje.
„Hajde. Ne plaši se.“-ispruži mu ruku.
Po prvi put ga uze za ruku. Nije se zbunio. Nije se odupirao. Instikt uplašenog dječaka bio je mnogo jači. Ipak je on samo bio jedan uplašeni i nesretni dječak sa teretom teške prošlosti.
Osjetio je hrabrost. Zakoračio u prodavnicu. Milevina ruka bila je topla. Smirena. Ulijevala je dodatnu hrabrost. Sigurnost. Utjehu.
Omaleni debeljuškasti trgovac kao loptica valjao se oko njih susretljivo nudeći svoju pomoć oko izbora obuće. Tek rijetki tragovi kose iznad ušiju i okrugle naočare bilo je sve što je Jablanko namah primjetio. Tek nekoliko trenutaka kasnije pažljivije je zagledao debeljka kako se vješto sa ljestvama penje do najviših tačaka prodavnice doturajući cipele za njega.
Sa izborom obuće nije bilo mnogo problema. Visoke kožne čizmice od teleće kože braon boje sa visokom vezivanjem odmah su mu se dopale. Dopale su se i Milevi. Jasno je to mogao pročitati u njenim očima. Bilo mu je stalo da se i njoj dopadnu.
Dopao mu se i miris novih cipela. Neobičan i jak.
Velika kutija sa obućom bila je u drugoj vrećici. Nije se predavao. Nosio je odjeću i obuću sam.
Snijeg je prestao da pada. Zimske službe su čistile gradske ulice koje su se punile prolaznicima koji us brzim koracima hitali neko u toplinu svoga doma a drugi na svoja radna mjesta.
Mileva je nosila vreću sa vunom.
„Idemo prvo do Miloša da vidimo da li je završio.“
Jablanko pođe sa njom. Nekih dvjestotinjak metara dalje niz ulicu Jablanko prepozna zapregu. Ubrza korakom prema njoj.
„Ne vidim Miloša.“-reče.
„Sigurno je tu negdje u blizini.“-dodade Mileva.
Već su stigli do zaprege, ali od Miloša ni traga. Odložili su vreće sa kupljenim stvarima na saonice. Jablanko je gledao oko sebe.
„Ostani kod zaprege sa stvarima. Ja ću se brzo vratiti. Samo da ostavim vunu kod vunovlačara da je oboji. Nemoj se udaljavati.“-Mileva ostavi Jablanka pored zaprege.
Jablanko sjede na saonice i poče osmatrati oko sebe. Nekoliko prodavnica i zanatskih radnji bilo je unaokolo.
Gledao je u radnju na kojoj je velikim ukrasnim slovima pisalo berberin. Nije se mnogo prometovalo u njoj. Stariji frizer u bijelom mantilu vještim pokretima makaza obilazio je oko jedne zabačene glave. Nije mnogo žurio. Kombinovao je čas makazama, čas češljem.
Jablanko je dugo gledao prizor kako berberin široko odmahuje rukama dok objašnjava nešto mušterji. Prizor mu mao postade dosadan te obrati pažnju na ostale objekte. Čitao je redom. Obućarska radnja. Odmah do nje prodavnica tekstila.
Preko puta nasuprot nje prodavnica TV i radio aparata, lustera i ostale opreme za domaćinstvo. Nekako do nje odmah se nalazio i servis TV i radio aparata Gorenje, a u izlozima nekoliko različitih kućišta od TV aparata.
Pogledom je kružio unaokolo pokušavajući da spazi Miloša i Milevu, ali njih nije bilo.
Tračak nervoze titrao je pred njim.
„Kako ih toliko dugo nema.“-odjednom je počeo da se plaši ulice koja kao da je počinjala da se skuplja i postaje sve tješnja i uža. Objekti pored ulice izduživali su se pred njim Činilo se da rastu do neba. Glasovi oko njega bili su nejasni, nerazumljivi i sve glasniji.
Škripa vrata ga prenu. U Berbernici se niko nije vidio. Pogled mu se zakova na vrata berbernice.
Na njima je stajao policajac koji je gledao u njegovom smijeru.
„Gleda u mene. Sad će pravo na mene. Sigurno me je spazio kroz prozor.“-ispod oka posmatrao je policajca koji je već stavljao kapu na glavu, a berberin je rukama nešto objašnjavao gotovo upirući rukama na Jablanka.
„To je. Sad sam gotov.“-gotovo zavapi Jablanko.
Policajac je išao prema njemu. Da li da bježi glavom bez obzira ili da ga sačeka.
Možda će Miloš naići na vrijeme i sve mu reći.
Uzalud. Miloša niotkud. Ni Mileve nije bilo na vidiku. Unezvijreno je gledao čas na jednu, čas na drugu stranu tražeći pomoć. Pomoći niotkud.
Policajac je već bio isuviše blizu. Za bijeg je bilo kasno. Jablanko je oborio glavu. Nije imao kud. Policajac se stvori tik do njega.
Srce je lupalo kao ludo. Tam, tam ta tam, tam ta tam. Bubnjalo je u ušima. Gledao je policajca. Nije razumio niti riječ šta ga pita. Bespomoćno je gledao u njega.
Potraja to nekoliko sekundi. Nakon toga uspijevao je da shvati pitanja njemu namijenjena.
„Da li je Miloš u blizini?“
„Uroš. Kod Uroša je. Otišao je do Uroša.“-ponavljao je nekoliko puta.
Policajac se zahvali i nastavi put dalje.
Jablanko je teško disao. Ogroman teret spao je sa pleća. Borio se za svaki udah. Tresao se poput pruta, travke na vjetru. Treperio je kao list breze.
Pomalo je dolazio sebi. Ulice su poprimale svoje prijašnje bezopasne oblike. Glasovi oko njega bivali su razgovjetniji. Jedna velika grupa činilo se radnika prolazila je pored zaprege. Gledao je u njih. Činilo se kao da je jedna smjena radnika napuštala svoja radna mjesta.
Kad je primjetio Milevu kako dolazi osjeti veliko olakšanje. Poželio je da što prije dođe i Miloš i da se zajedno što prije vrate kući.
„Kući!“-i sam se iznenadi kako je brzo osjetio svoju pripadnost.
Mileva se osmjehivala kad je primjetila da ju je vidio.
„Malo sam se zadržala. Da li je Miloš dolazio?“-upita.
„Nije još.“-zabrinuto je primjetio.
Šta je moglo toliko da ga zadrži? Mnoštvo različitih pitanja tražilo je odgovore.
„Vidiš. Prolazila sam pored kožarske radnje. Kupila sam ti i kožni kaiš.“-pokazivala mu je kaiš koji je bio iste boje kao i kožne cipele. Braon. Velika kopča sa motivom konjske potkove posebno ga se dojmila.
„Hvala. Ni sam ne znam šta da kažem.“
Nedugo nakon toga pojavi se i Miloš. Tražio je bilo kakav izraz na licu. Miloš je ozbiljna lica prilazio zaprezi.
Nestrpljivo su čekali od njega vijesti, ali ih je držao u neizvjesnosti.
Mala zaprega već je laganim kasom napuštala zadnje kuće na izlasku iz grada. Ozbiljnost lica Miloša zabrinula je i Milevu i Jablanka.
„Neće biti lako. Da se ne lažemo. Uroš mi je objasnio kompletan postupak. Komplikovana procedura. Trebaće vremena.“-slobodnom rukom zagrli Jablanka koji je opet sjedio između njega i Mileve.
„Koliko dugo?“
Miloš pogleda u Milevu.
„Pola godine. Godinu, dvije. Nije bitno koliko. Nećemo odustati.“-bio je ozbiljan.
Takav odgovor ohrabri Jablanka. On sam nije mogao mnogo učiniti. Uzdao se u Miloša.
Povratak kući bio je ispunjen razgovorima o protekloj kupovini.
„Umalo da zaboravim. Razgovarao sam i sa Kostom. Škola počinje 21-og ovog mjeseca. Knjige će obezbijediti Kosta. Sveske i ostali pribor kupićemo slijedeći put kad pođemo u grad.“-završi.
Čuvši sve ovo Jablanko se razvedri. Put do kuće bio mu je lakši i ljepši. Već pred samo smrkavanje stigli su kući. Jablanko se pridruži Milošu u poslovima oko blaga u štali. Radovao se susretu sa Srećkom i Zvijezdom. Nestašni jaganjci skakali su oko njega. Razigrana mladost ispunjavala je Miloša srećom.
Nakon obilnog ručka još neko vrijeme su sjedili za stolom. Miloš ga je podučavao da igra poznatu igru Mice koja se igrala sa devet zrna pasulja i devet zrna kukuruza. Smijao se nesupješnim Jablankovim potezima.
Umoran od puta Jablanko ranije zadrijema te ode u sobu na spavanje. Na stolici pored ležaja nalazila se sva kupljena garderoba, cipele i kaiš.
Za trenutak zastade. Obukao je nove pantalone. Uvukao kaiš u petlje na njima. Plava košulja stajala mu je ko salivena. Nova bunda bile je po njegovoj mjeri. Lijepa i moderna.
Osjećao je veliko uzbuđenje kad je obuvao nove cipele. Koračao je po sobi. Bio je presretan. Najviše zbog činjenice da je njega neko pitao šta mu se sviđa.
Nakon toga sve ponovo skinu sa sebe, posloži na stolicu pored ležaja i pogasi svjetlo.
Mjesečina koja je dopirala kroz prozor padala je na njegovo novo ruho. Velika kopča na kaišu u obliku potkove svjetlucala je prelijevajući mjesečevu svjetlost koja je titrala pred njegovim očima.
Do dugo u noć sanjao je kako oblači novo ruho i iščekuje poštara sa pismom kojim se potvrđuje da se odobrava starateljstvo. Sanjao je polazak u školu i drugove od kojih se neće ni po čemu razlikovati. Sanjao je jedan sasvim novi život.
U kuhinji je još dugo svjetlost obasjavala ozbiljna lica Miloša i Mileve dok joj je potanko pričao o svemu što je saznao u razgovoru sa Urošem.
Mileva sva ozbiljna na momente je brisala oči koje bi se ispunile suzama, ali nije skidala pogled sa Miloša. U jednom momentu Miloš ustade i priđe prozoru. Ustade i ona te pođe sa njim. Svoju ruku stavila je Milošu u dlan. Okrenuo se prema njoj. Stisnuo je obema rukama za dlanove i podigao ih u visinu svojih očiju.Sva se tresla dok je ljubio njenje zgrčene prste.
„Čuješ li me Mileva. Nećemo se predati. Ovo će biti naša borba.“
Ona ne reče ništa samo još čvršće se privi uz svog muža.
Pozdravlja Vas mandrak72, remenar kožnih opasača neustrašivih malih kauboja u nama.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić
]
16 Maj, 2010 15:26
Dan poslije mladog gospodina Jablanka Grotnića
Snijeg je sipao kao iz rukavice. Jablanko se probudio u sobi i još pažljivije je razgledao nego dotad. Sviđala mu se ta jednostavnost i toplina sobe. Nije bilo ničega suvišnog u njoj. Posteljina pod njim prijatno je šuškala. Kroz sobna vrta slabašno su se čuli glasovi Miloša i Mileve. Nastojali su biti tihi talo da nije baš razumijevao o čemu pričaju.
Dopadali su mu se ti dobri ljudi koji su ga pozvali da ostane da živi kod njih. Osjetio je njihovu toplinu od prvog momenta. Pogotovo Milevine oči koje su gotovo stalno bile suzne i koje je pokušavla sakriti od njega. Suze radosnice.
Razmišljao je o daljem životu sa njima. Žarko bi to želio, ali jedna stvar ga je pomalo plašila. Bojao se da ga neće vratiti u dom kad saznaju gdje se nalazi. Nije im to smio reći ali pomalo se plašio odlaska u grad gdje je već svaka policijska stanica bila upoznata sa bijegom djeteta iz doma za djecu bez roditeljskog staranja.
O svojim roditeljima nije nikada ništa saznao. Bilo je glasina da su njega, brata i sestru ostavili perd vratima doma i otišli negdje u inostranstvo. Nije nikada dobio potvrdu svega toga, ali kopkala ga je informacija da je imao negdje brata i sestru.
„Kad bi iako bilo moguće da ih pronađem.“-promrmlja u sebi u bradu.
Ispitivao je on zaposlenike doma o pomenutoj priči, ali su informacije bile toliko različite da je već pomalo sumnjao u njihovu istinitost.
Nakon kucanja otvoriše se sobna vrata. Na vratima je stajao Miloš.
„Dobro jutro. Ja samo da vidim spavaš li. Pošao sam u štalu pa reko da vidim imaš li želju da odemo da obiđemo Lenku, Zvijezdu i Srećka. Vjerujem da bi se Lenka obradovala, a i ti.“-Milošev glas razvedri Jablanka iz njegova razmišljanja.
Gotovo poskoči od dragosti iz kreveta.
„Samo da se obučem. Jedva čekam.“-brzim pokretima nestrpljivog dječaka oblačio se i spremao da sa Milošem ode do štale.
Nakon par trenutaka već je bio spreman.
„Dobro jutro Mileva. Miloš me pozvao u štalu da vidim Srećka i Zvijezdu. I Lenku .“
„Dobro jutro Jablanko. Samo se ti toplo obuci. Napolju pada snijeg. Nakon doručka idemo u grad.“-Mileva nije skidala smiješak sa usana dok je gledala u Jablanka.
Kao strijela probode ga riječ grad. Strijepio je od ponovnog susreta sa gradom.
Miloš je išao uskom prtinom, a i za njega u velikim čizmama poskakivao je Jablanko nastojeći pratiti njegov trag. Milioni sitnih pahulja kao osice nasrtljivo su ga tjerale da skupi uzbuđene oči i ubrza korak.
Bilo je nestvarno lijepo da bi mu to neko oduzeo.
Vrata štale zaškripaše dok ih je Miloš otvarao. Sav životinjski svijet u njoj kao da zastade te se okrenu prema vratima.
Jablanko preskoči preko praga te brzim pokretima otrese snijeg sa zelene bunde tapkajući velikim čizmama o pod.
Lenka se bila opravila. Već je stajala pored mladih jagnjadi.
„Miloše. Ja već pomalo zaboravi. Koje je Zvijezda, a koje Srećko?“-upita Miloša koji je već vilama čistio prostirku ispod njih i dodavao nove količine kao zlato žute slame.
„Vidiš. Srećko je taj kao snijeg bijeli, a Zvijezda je baš kao u priči. Ta ljepotica sa bijelim zvrkom ili zvjezdicom na čelu. Upravo si pogodio sa imenovanjem.“-nasmija se Miloš od srca.
Živnu štala nekako. Ispuni se glasovima i ostalih članova koji se pridružiše u zajedničkom dijalogu.
Jablanko kleknu pored Lenke te je zagrli. Provlačio je prste kroz njenu gustu vunu te od njene topline sjeti se mečeta. Te mu bi još nekako draže što je i ono krenulo svojim putem. U divljinu kako mu je i mjesto.
Dva mala jagnjeta poskakivala su oko njega nespretno naskakujući na njega te se prevrćući po suvoj slami nastaviše igrati.
Miloš je gledao neobjašnjivu igru koja traje i još više bio uvjeren u ispravnost svoje odluke da pokušaju da zadrže Jablanka da živi sa njima.
Smijeh iz štale dopirao je do kuće doduše prigušen šapatom snijega koji Milevi kao da donese dobar gas.
Gledala je kroz prozor dok je rukama vješto mijeslila tijesto za pogaču.
„Sam Dragi Bog je zaslužan za ovo čudo koje se ničim ne može objasniti.“-već je u mašti plela džemper za Jablanka.
Doručak je bio na stolu. Mileva je izvirivala put štale. Nakon nekoliko trenutaka pojaviše se dvije pogurene siluete. Jedna manja koja je skakutala i za njim dobro poznata sileta njenog muža Miloša. Bila je sretan zbog njega. Primjetila je koliko je Jablanko unio živosti u njegove pokrete.
Često je provodila sve svoje slobodno vrijeme pored njega. Nije dozvoljavala samoći da mu pohodi. Nastojala je da nikad ne bude sam. Prijalo joj je i njegovo društvo. Njegova nježnost i stalna potreba da bude pažen. Znao je i on to.
Siluete su zastale pored ručne pumpe koja se nalazila napolju pored betonskog korita. Napadali snijeg je izmjenio kompletnu sliku dvorišta koje je dobijalo još jedan sloj odjeće.
Brzim pokretima Miloš skide napadali snijeg te poče pumpati vodu koja poteče u korito.
Jablanko malim dlanovima zahvati vode te se stade umivati. Nakon par zahvata vode izmjenjaše uloge. Jablanko se smijao Milošu dok je drhtao i tresao vilicom grozeći se hladne vode. Potraja to još koji trenutak, a onda dva odvažna momka potrčaše u pravcu kuće što su ih noge brže mogle ponijeti.
Njihova trka se zaustavi pred vratima gdje Mileva jasno ču kako se dva glasa smiju svojim nestašlucima.
Veliki osmijeh uljepša njeno lice. Hitrim pokretima pođe vratima noseći ručnik.
„Hajde momci. Dosta je igre.“-tobož ozbiljnim glasom priprijeti.
„Evo Vam ručnik. Obrišite se i za stol. Doručak je na stolu. Znate da danas imamo obaveze.“-požurivala ih je, a u stvari željela je da zajedno nastave druženje, da opet začuje Milošev smijeh u kojeg se zaljubila na prvi pogled.
„Idemo. Idemo.“-Miloš je već pred sobom gurao Jablanka ubrzavajući ga.
Kad je prolazio pored Mileve, zastade. Poljubi je.
Mileva gotovo u trenu kao da poleti. Nije Miloš bio od tih koji se stidio da poljubi svoju ženu, ali na ovakav način i jutros bilo je kao dah novog života. Kao pluća ispunjena novom snagom i energijom. Kao jedra ispunjena vjetrom.
Za doručkom stol je bio pun razgovora.
„Moramo ti kupiti nešto garderobe.“-reče Mileva sjetivši se stanja u kojem je bila Jablankova garderoba, ustvari ono malo što je imao na sebi i u koferu.
Prženice su bile velike i žutile su se poput dukata. Jablanko ih nikad nije vidio tolike. Na stolu je bilo i mladog sira. I velika čaša toplog mlijeka. Gutao je zalogaje. Dok je jeo razmišljao je o zalogajima koje je dijelio sa mečetom. Pogled mu na tren odluta kroz prozor odakle su se vidjela velika stabla oraha iza koje je bile crnogorična čuma gdje se rastao sa svojim prvim saputnikom.
„Ja ću prvo navratiti kod Uroša da vidim šta je sve potrebno da se riješe neophodni dokumenti za usvajanje i starateljstvo, a ankon toga ću do Koste da vidim za dalje školovanje.“-Miloš je imao svoj spisak obaveza.
„Kako ćeš do Koste kad je školski raspust?“-upita Mileva.
„Znam gdje mu je kuća. Kosta je dobar čovjek i razumjeće zašto ga tražim.“
Jablanko je samo slušao razgovor, a u njemu se budio strah od susreta sa gradom.
„A policija. Kad me vide odmah će me odvesti nazad u dom.“-iznese svoju bojazan.
„Ništa se ne plaši Jablane. Ako nas ko i vidi reći ću da si mi došao u posjetu iz Srbije.“-odgovori Miloš vidjevši sav strah u glasu i pitanju Jablankovom.
Jablanku bi malo lakše te nastavi sa jelom.
Nakon jela Mileva poče pripreme za grada. Nastojala je Jablanku skombinovati nešto od garderobe za obući. Dok je vršila pripreme kao nož je presiječe Jablankovo pitanje za stolom.
„A šta ako je ovo samo san? Kako će se Miloš pomiriti sa njim?...“-mnoštvo neugodnih pitanja otvarala su se pred njom.
„Ako nam ne dozvole usvajanje i starateljstvo?...“-pitanja su se množila takvom brzinom da je i sam počela da strijepi od odlaska u grad.
Iznošena i dotrajala garderoba izmami suzu Milevinu da nik ne vidi.
„Bože kakvi su to ljudi što ostave ili ne žele djecu? Nikad neću razumjeti.“-poljubi šarenu pletenu kapu i nasloni je na grudi.
„Bože kad si i dosad bio tako plemenit učini da sve bude najbolje što može.“-molila se tiho u sebi.
Jablanko je sa Milošem odskakutao do štale da mu pomogne oko zaprege.
Dorat je frkato i igrao u mjestu. Kad je izašao iz štale kao lokomotiva iz njegovih nozdrva širila se para. Jablako je s pristojne udaljenosti posmatrao Miloša kako vješto upreže Dorata.
Miloš je osjećao njegov pogled na sebi. U Jablankovim očime uočavao je divljenje. Tim teže mu je palo njegovo pitanje izrečeno za stolom.
„Znaš Jablanko.“-zastade.
Okrenu se prema njemu, priđe mu i kleče pored njega.
„Znam za tvoj strah, ali isto znam da ću učiniti sve da ostaneš da živiš s nama ukoliko je to i tvoja želja. Bilo bi nam veliko zadovoljstvo. Obećavam da se više nećeš vraćati u dom.“-držao ga je za ramena dok mu je govorio.
Dobro je zapamtio taj izraz zahvalnosti u očima desetogodišnjaka.
Jablanko se baci Milošu u zagrljaj koji ga podiže od zemlje i sa njim se okrenu nekoliko puta u krug.
Jablanko je jecao. Nije znao da objasni svoje suze. Miloš i Mileva su mu prirasli za srce. Nije mnogo trebalo. Ljubav je učinila ostalo.
Nevelike saonice za zapregu bile su spremne. Dorat sav važan i kao za neku svečanu priliku uparađen poigravao je kipteći od snage, kao da je jedva čekao da krene bijelom stazom put grada. Jablanko ga još jednom pogleda dok se onako gizdav sav uparadio.
Nakon što su krenuli Miloš predade uzde Jablanku koji je sjedio tik između njih. Miloš je nekako visoko sjedio, a Mileva se priljubila uz Jablanka dok je pokrivačem stalno ušuškavala noge svo troma.
Jablanko jasno osjeti svaki treptaj Doratovih mišića koji se prenosio preko uzdi do njegovih malih dlanova. Dorat je dobro poznavao put. Saonice su klizile poput snova na zaleđenom jezeru. Snijeg nije jenjavao, ali nikome od njih nije ni smetao.
Na Doratovom čelu bijeli biljeg kao zvijezda zatreperi.
Tragove iza njih i dalje je zatrpavao sitni snijeg.
Pozdravlja Vas mandrak72, restaurator najbržih saonica što klize po snovima niz strmu paučinu.
Dopadali su mu se ti dobri ljudi koji su ga pozvali da ostane da živi kod njih. Osjetio je njihovu toplinu od prvog momenta. Pogotovo Milevine oči koje su gotovo stalno bile suzne i koje je pokušavla sakriti od njega. Suze radosnice.
Razmišljao je o daljem životu sa njima. Žarko bi to želio, ali jedna stvar ga je pomalo plašila. Bojao se da ga neće vratiti u dom kad saznaju gdje se nalazi. Nije im to smio reći ali pomalo se plašio odlaska u grad gdje je već svaka policijska stanica bila upoznata sa bijegom djeteta iz doma za djecu bez roditeljskog staranja.
O svojim roditeljima nije nikada ništa saznao. Bilo je glasina da su njega, brata i sestru ostavili perd vratima doma i otišli negdje u inostranstvo. Nije nikada dobio potvrdu svega toga, ali kopkala ga je informacija da je imao negdje brata i sestru.
„Kad bi iako bilo moguće da ih pronađem.“-promrmlja u sebi u bradu.
Ispitivao je on zaposlenike doma o pomenutoj priči, ali su informacije bile toliko različite da je već pomalo sumnjao u njihovu istinitost.
Nakon kucanja otvoriše se sobna vrata. Na vratima je stajao Miloš.
„Dobro jutro. Ja samo da vidim spavaš li. Pošao sam u štalu pa reko da vidim imaš li želju da odemo da obiđemo Lenku, Zvijezdu i Srećka. Vjerujem da bi se Lenka obradovala, a i ti.“-Milošev glas razvedri Jablanka iz njegova razmišljanja.
Gotovo poskoči od dragosti iz kreveta.
„Samo da se obučem. Jedva čekam.“-brzim pokretima nestrpljivog dječaka oblačio se i spremao da sa Milošem ode do štale.
Nakon par trenutaka već je bio spreman.
„Dobro jutro Mileva. Miloš me pozvao u štalu da vidim Srećka i Zvijezdu. I Lenku .“
„Dobro jutro Jablanko. Samo se ti toplo obuci. Napolju pada snijeg. Nakon doručka idemo u grad.“-Mileva nije skidala smiješak sa usana dok je gledala u Jablanka.
Kao strijela probode ga riječ grad. Strijepio je od ponovnog susreta sa gradom.
Miloš je išao uskom prtinom, a i za njega u velikim čizmama poskakivao je Jablanko nastojeći pratiti njegov trag. Milioni sitnih pahulja kao osice nasrtljivo su ga tjerale da skupi uzbuđene oči i ubrza korak.
Bilo je nestvarno lijepo da bi mu to neko oduzeo.
Vrata štale zaškripaše dok ih je Miloš otvarao. Sav životinjski svijet u njoj kao da zastade te se okrenu prema vratima.
Jablanko preskoči preko praga te brzim pokretima otrese snijeg sa zelene bunde tapkajući velikim čizmama o pod.
Lenka se bila opravila. Već je stajala pored mladih jagnjadi.
„Miloše. Ja već pomalo zaboravi. Koje je Zvijezda, a koje Srećko?“-upita Miloša koji je već vilama čistio prostirku ispod njih i dodavao nove količine kao zlato žute slame.
„Vidiš. Srećko je taj kao snijeg bijeli, a Zvijezda je baš kao u priči. Ta ljepotica sa bijelim zvrkom ili zvjezdicom na čelu. Upravo si pogodio sa imenovanjem.“-nasmija se Miloš od srca.
Živnu štala nekako. Ispuni se glasovima i ostalih članova koji se pridružiše u zajedničkom dijalogu.
Jablanko kleknu pored Lenke te je zagrli. Provlačio je prste kroz njenu gustu vunu te od njene topline sjeti se mečeta. Te mu bi još nekako draže što je i ono krenulo svojim putem. U divljinu kako mu je i mjesto.
Dva mala jagnjeta poskakivala su oko njega nespretno naskakujući na njega te se prevrćući po suvoj slami nastaviše igrati.
Miloš je gledao neobjašnjivu igru koja traje i još više bio uvjeren u ispravnost svoje odluke da pokušaju da zadrže Jablanka da živi sa njima.
Smijeh iz štale dopirao je do kuće doduše prigušen šapatom snijega koji Milevi kao da donese dobar gas.
Gledala je kroz prozor dok je rukama vješto mijeslila tijesto za pogaču.
„Sam Dragi Bog je zaslužan za ovo čudo koje se ničim ne može objasniti.“-već je u mašti plela džemper za Jablanka.
Doručak je bio na stolu. Mileva je izvirivala put štale. Nakon nekoliko trenutaka pojaviše se dvije pogurene siluete. Jedna manja koja je skakutala i za njim dobro poznata sileta njenog muža Miloša. Bila je sretan zbog njega. Primjetila je koliko je Jablanko unio živosti u njegove pokrete.
Često je provodila sve svoje slobodno vrijeme pored njega. Nije dozvoljavala samoći da mu pohodi. Nastojala je da nikad ne bude sam. Prijalo joj je i njegovo društvo. Njegova nježnost i stalna potreba da bude pažen. Znao je i on to.
Siluete su zastale pored ručne pumpe koja se nalazila napolju pored betonskog korita. Napadali snijeg je izmjenio kompletnu sliku dvorišta koje je dobijalo još jedan sloj odjeće.
Brzim pokretima Miloš skide napadali snijeg te poče pumpati vodu koja poteče u korito.
Jablanko malim dlanovima zahvati vode te se stade umivati. Nakon par zahvata vode izmjenjaše uloge. Jablanko se smijao Milošu dok je drhtao i tresao vilicom grozeći se hladne vode. Potraja to još koji trenutak, a onda dva odvažna momka potrčaše u pravcu kuće što su ih noge brže mogle ponijeti.
Njihova trka se zaustavi pred vratima gdje Mileva jasno ču kako se dva glasa smiju svojim nestašlucima.
Veliki osmijeh uljepša njeno lice. Hitrim pokretima pođe vratima noseći ručnik.
„Hajde momci. Dosta je igre.“-tobož ozbiljnim glasom priprijeti.
„Evo Vam ručnik. Obrišite se i za stol. Doručak je na stolu. Znate da danas imamo obaveze.“-požurivala ih je, a u stvari željela je da zajedno nastave druženje, da opet začuje Milošev smijeh u kojeg se zaljubila na prvi pogled.
„Idemo. Idemo.“-Miloš je već pred sobom gurao Jablanka ubrzavajući ga.
Kad je prolazio pored Mileve, zastade. Poljubi je.
Mileva gotovo u trenu kao da poleti. Nije Miloš bio od tih koji se stidio da poljubi svoju ženu, ali na ovakav način i jutros bilo je kao dah novog života. Kao pluća ispunjena novom snagom i energijom. Kao jedra ispunjena vjetrom.
Za doručkom stol je bio pun razgovora.
„Moramo ti kupiti nešto garderobe.“-reče Mileva sjetivši se stanja u kojem je bila Jablankova garderoba, ustvari ono malo što je imao na sebi i u koferu.
Prženice su bile velike i žutile su se poput dukata. Jablanko ih nikad nije vidio tolike. Na stolu je bilo i mladog sira. I velika čaša toplog mlijeka. Gutao je zalogaje. Dok je jeo razmišljao je o zalogajima koje je dijelio sa mečetom. Pogled mu na tren odluta kroz prozor odakle su se vidjela velika stabla oraha iza koje je bile crnogorična čuma gdje se rastao sa svojim prvim saputnikom.
„Ja ću prvo navratiti kod Uroša da vidim šta je sve potrebno da se riješe neophodni dokumenti za usvajanje i starateljstvo, a ankon toga ću do Koste da vidim za dalje školovanje.“-Miloš je imao svoj spisak obaveza.
„Kako ćeš do Koste kad je školski raspust?“-upita Mileva.
„Znam gdje mu je kuća. Kosta je dobar čovjek i razumjeće zašto ga tražim.“
Jablanko je samo slušao razgovor, a u njemu se budio strah od susreta sa gradom.
„A policija. Kad me vide odmah će me odvesti nazad u dom.“-iznese svoju bojazan.
„Ništa se ne plaši Jablane. Ako nas ko i vidi reći ću da si mi došao u posjetu iz Srbije.“-odgovori Miloš vidjevši sav strah u glasu i pitanju Jablankovom.
Jablanku bi malo lakše te nastavi sa jelom.
Nakon jela Mileva poče pripreme za grada. Nastojala je Jablanku skombinovati nešto od garderobe za obući. Dok je vršila pripreme kao nož je presiječe Jablankovo pitanje za stolom.
„A šta ako je ovo samo san? Kako će se Miloš pomiriti sa njim?...“-mnoštvo neugodnih pitanja otvarala su se pred njom.
„Ako nam ne dozvole usvajanje i starateljstvo?...“-pitanja su se množila takvom brzinom da je i sam počela da strijepi od odlaska u grad.
Iznošena i dotrajala garderoba izmami suzu Milevinu da nik ne vidi.
„Bože kakvi su to ljudi što ostave ili ne žele djecu? Nikad neću razumjeti.“-poljubi šarenu pletenu kapu i nasloni je na grudi.
„Bože kad si i dosad bio tako plemenit učini da sve bude najbolje što može.“-molila se tiho u sebi.
Jablanko je sa Milošem odskakutao do štale da mu pomogne oko zaprege.
Dorat je frkato i igrao u mjestu. Kad je izašao iz štale kao lokomotiva iz njegovih nozdrva širila se para. Jablako je s pristojne udaljenosti posmatrao Miloša kako vješto upreže Dorata.
Miloš je osjećao njegov pogled na sebi. U Jablankovim očime uočavao je divljenje. Tim teže mu je palo njegovo pitanje izrečeno za stolom.
„Znaš Jablanko.“-zastade.
Okrenu se prema njemu, priđe mu i kleče pored njega.
„Znam za tvoj strah, ali isto znam da ću učiniti sve da ostaneš da živiš s nama ukoliko je to i tvoja želja. Bilo bi nam veliko zadovoljstvo. Obećavam da se više nećeš vraćati u dom.“-držao ga je za ramena dok mu je govorio.
Dobro je zapamtio taj izraz zahvalnosti u očima desetogodišnjaka.
Jablanko se baci Milošu u zagrljaj koji ga podiže od zemlje i sa njim se okrenu nekoliko puta u krug.
Jablanko je jecao. Nije znao da objasni svoje suze. Miloš i Mileva su mu prirasli za srce. Nije mnogo trebalo. Ljubav je učinila ostalo.
Nevelike saonice za zapregu bile su spremne. Dorat sav važan i kao za neku svečanu priliku uparađen poigravao je kipteći od snage, kao da je jedva čekao da krene bijelom stazom put grada. Jablanko ga još jednom pogleda dok se onako gizdav sav uparadio.
Nakon što su krenuli Miloš predade uzde Jablanku koji je sjedio tik između njih. Miloš je nekako visoko sjedio, a Mileva se priljubila uz Jablanka dok je pokrivačem stalno ušuškavala noge svo troma.
Jablanko jasno osjeti svaki treptaj Doratovih mišića koji se prenosio preko uzdi do njegovih malih dlanova. Dorat je dobro poznavao put. Saonice su klizile poput snova na zaleđenom jezeru. Snijeg nije jenjavao, ali nikome od njih nije ni smetao.
Na Doratovom čelu bijeli biljeg kao zvijezda zatreperi.
Tragove iza njih i dalje je zatrpavao sitni snijeg.
Pozdravlja Vas mandrak72, restaurator najbržih saonica što klize po snovima niz strmu paučinu.
