Bližilo se podne. Upregnute saonice jezdile su prema gradu. Laganim kasom Dorat je održavao tempo te ga nije bilo potrebe podsticati. Već pomalo promrzli prsti iako u rukavicama nisu ispuštali uzde. Jablanko je osjećao važnost povjerenog mu zadatka.

Obrisi grada su se ukazivali pred njim kad Miloš od Jablanka preuze uzde. Osjećao je hladnoću u nogama i pored toga što su bile ušuškane toplom šarenicom od oštre ovčije vune.
Prve kuće polako su promicale pored njih. Prigradsko naselje bilo je prepuno djece koja su vriskom i galamom pridavali preveliku važnost sanjkanju i grudvanju. Čim bi primjetili zapregu koja vuče saonice trčali bi joj u susret i pored nje.

„Miloše, Miloše. Provozaj nas malo.“-naka od njih poznavala su Miloša.
Miloš zaustavi zapregu te se nekoliko rumenih dječaka odvažno pope na saonice te nastaviše daljnju vožnju. Uzbuđena djeca su postavljala svakojaka pitanja. Nedugo nakon toga kad su se udaljili od svoje ulice djeca zatražiše da siđu da se vrate kućama. Miloš im ispuni i tu želju.
Jablanku se svidi način i pristup Miloša djeci koja su tražila da se provozaju na saonicama upregnutim koje je vukao snažni Dorat sa praporcima koji su zveckali u ritmu njegova kasa dajući ritam njegovom kretanju.

Miloš zastade pored jedne prodavnice odjeće. Pored nje se nalazila i prodavnica obuće.
„Ja odoh do Uroša, a vas dvoje obavite kupnju odjeće i obuće. Nadam se da ću brzo završiti sa Urošem.“-reče.
„Dogovoreno. Ja ću odmah i vunu da odnesem u farbaru.“-Mileva siđe sa saonica i sa sobom ponese vreću vune.

Jablanko ostade sa Milevom, a Miloš krete prema Urošu.
Još neko vreme gledao je Miloša dok je sa zapregom nestajao sa vidika koji se gubio negdje ispred sodare sa velikim staklenim izlozima.
Jablanko pogleda ispred sebe. Na susretalištu dvije ulice nekako stidljivo se smjestila omanja prodavnica sa velikim izlozima i nekako prevelikom reklamom vješto ispisanom na podlozi žute boje dvobojnim slovima. Pored naziva prodavnice pisalo je još prodavnica br.2. Zaobljeni ulaz koji se nalazio na tački susreta dva zida bio je uredno očišćen od snijega. Jablanko osjeti malu tremu. Nikad dosada nije prisustvovao kupovini odjeće. Tu i tamo viđao je prodavnice sa odjećom ali do sada nije nije ulazio u njih.

Vidjevši njegovu zbunjenost Mileva prva priđe vratima i pozva ga.
„Idemo.“
Jablanko uđe u prodavnicu. Nije odmah ništa primjeti, ali miris prodavnice je bio nešto posebno. Nije mogao ni da nasluti da prodavnica odjeće može da miriše. Dok se privikavao na unutrašnju svjetlost nizovi uredno složenih dijelova odjeće prosto su mamile njegov pogled. Raznobojne kombinacije boja bile su poput kutije novih drvenih bojica za školu koju je onomad dobio u domu kad i pletenu kapu.
Laganim korakom išao je za Milevom koja je već stajala za velikim stolom na kome se pored velike kase nalazio i veliki drveni metar sa velikim brojevima koji se žutio kao lula jednoga od čuvara iz doma.
„Priđi. Moramo da biramo odjeću za tebe.“

Jablanko priđe velikom i širokom stolu. Rukama se prihvatio za ivicu istog pri čemu je primjetio da se umjesto ploče stola nalazi velika staklena površina ispod koje je bilo na stotine različitih dugmadi svih boja, raznih konaca. Nizovi kompleta sjajnih igala i još mnogo različitih sitnica za koje nije znao pravu namjenu.
Pogledom je kružio po prodavnici. Bila je puna robe. I mirisa.
Pomalo izgubljen u carstvu boja i mirisa kao da je lebdio.

„Trebala bih lijepu košulju za ovoga dječaka. Kakvih imate za njegov uzrast?“
„Sad ću pokazati šta sve imam. Za tako lijepog dječaka mora i košulja biti po mjeri.“-prodavačica u mantilu crvene boje sa žutim slovima na malom džepu bila je ljubazna.
Uskoro pred njima na stolu bilo je nekoliko košulja različitih boja. Sve jedna ljepša od druge.
„Izaberi po želji.“
„Ko jel ja? Sam da biram?“-upitnim pogledom gledao je čas u Milevu, čas u prodavačicu.
„Pa ko bi drugi. Ti već veliki momak.“-prodavačica je bila jasna.
„Ali kako? Sve su lijepe.“-pogledom je gledao po izloženim košuljama.
„Možda ova plava.“-prevali preko jezika.
„I koja još?“-nastavi Mileva.
„Ne znam sve su lijepe.“-bio je zatečen.
„Mislim da će ti ova bordo crvena pristajati.“

Košulje su bile izabrane. Poslije njih na red su došle i pantalone, nešto donjeg veša i topla zimska bunda koja se mnogo razlikovala od njegove dosadašnje zelene. Topli plavi kaput sa vezicama na kojima su se nalazila dugmad duguljasta poput prutića. Unutrašnjost je bila karirana. Imala je i kapuljaču.

Jablanko je stajao pred ogledalom. U njemu nije mogao prepoznati dječaka koji je pošao za zvijezdama čovjek da postane. Bio je tek jedan dječak poput ostalih. Vedar i nasmijan.

Nakon što je platila kupljenu robu Jablanko se ponudi da sam ponese vrećicu sa kupljenom odjećom. Bundu nije ni skidao. U veliku vrećicu zapakovao je svoju zelenu domsku bundu. Jedaan dio njegove prošlosti polako se brisao.
Zbog velike vrećice hodao je pognut na kontra stranu od ruke koja je nosila vrećicu koja je tek malo bila razmaknuta od podloge.
Miris garderobe nije napuštao nosnice uprkos svježem zraku kad su izašli iz prodavnice.

„Idemo da kupimo obuću.“-Mileva se držala plana.
Na licu joj je titrao jedva primjetan osmjeh vidjevši kako Jablanko nosi kupljenu odjeću.

Zvonce na vratima kanda malo iznenadi Jablanka te ustuknu za korak kad je Mileva otvorila vrta prodavnice.
Zvuk zvonca kao da ga ošinu. Dobro je poznavao taj zvuk dok bi gospodin Badem navečer obilazio domske sobe i najavljivao povečerje ili ujutro buđenje.
„Hajde. Ne plaši se.“-ispruži mu ruku.

Po prvi put ga uze za ruku. Nije se zbunio. Nije se odupirao. Instikt uplašenog dječaka bio je mnogo jači. Ipak je on samo bio jedan uplašeni i nesretni dječak sa teretom teške prošlosti.
Osjetio je hrabrost. Zakoračio u prodavnicu. Milevina ruka bila je topla. Smirena. Ulijevala je dodatnu hrabrost. Sigurnost. Utjehu.

Omaleni debeljuškasti trgovac kao loptica valjao se oko njih susretljivo nudeći svoju pomoć oko izbora obuće. Tek rijetki tragovi kose iznad ušiju i okrugle naočare bilo je sve što je Jablanko namah primjetio. Tek nekoliko trenutaka kasnije pažljivije je zagledao debeljka kako se vješto sa ljestvama penje do najviših tačaka prodavnice doturajući cipele za njega.
Sa izborom obuće nije bilo mnogo problema. Visoke kožne čizmice od teleće kože braon boje sa visokom vezivanjem odmah su mu se dopale. Dopale su se i Milevi. Jasno je to mogao pročitati u njenim očima. Bilo mu je stalo da se i njoj dopadnu.

Dopao mu se i miris novih cipela. Neobičan i jak.
Velika kutija sa obućom bila je u drugoj vrećici. Nije se predavao. Nosio je odjeću i obuću sam.

Snijeg je prestao da pada. Zimske službe su čistile gradske ulice koje su se punile prolaznicima koji us brzim koracima hitali neko u toplinu svoga doma a drugi na svoja radna mjesta.
Mileva je nosila vreću sa vunom.

„Idemo prvo do Miloša da vidimo da li je završio.“
Jablanko pođe sa njom. Nekih dvjestotinjak metara dalje niz ulicu Jablanko prepozna zapregu. Ubrza korakom prema njoj.
„Ne vidim Miloša.“-reče.
„Sigurno je tu negdje u blizini.“-dodade Mileva.

Već su stigli do zaprege, ali od Miloša ni traga. Odložili su vreće sa kupljenim stvarima na saonice. Jablanko je gledao oko sebe.

„Ostani kod zaprege sa stvarima. Ja ću se brzo vratiti. Samo da ostavim vunu kod vunovlačara da je oboji. Nemoj se udaljavati.“-Mileva ostavi Jablanka pored zaprege.
Jablanko sjede na saonice i poče osmatrati oko sebe. Nekoliko prodavnica i zanatskih radnji bilo je unaokolo.
Gledao je u radnju na kojoj je velikim ukrasnim slovima pisalo berberin. Nije se mnogo prometovalo u njoj. Stariji frizer u bijelom mantilu vještim pokretima makaza obilazio je oko jedne zabačene glave. Nije mnogo žurio. Kombinovao je čas makazama, čas češljem.
Jablanko je dugo gledao prizor kako berberin široko odmahuje rukama dok objašnjava nešto mušterji. Prizor mu mao postade dosadan te obrati pažnju na ostale objekte. Čitao je redom. Obućarska radnja. Odmah do nje prodavnica tekstila.
Preko puta nasuprot nje prodavnica TV i radio aparata, lustera i ostale opreme za domaćinstvo. Nekako do nje odmah se nalazio i servis TV i radio aparata Gorenje, a u izlozima nekoliko različitih kućišta od TV aparata.
Pogledom je kružio unaokolo pokušavajući da spazi Miloša i Milevu, ali njih nije bilo.

Tračak nervoze titrao je pred njim.
„Kako ih toliko dugo nema.“-odjednom je počeo da se plaši ulice koja kao da je počinjala da se skuplja i postaje sve tješnja i uža. Objekti pored ulice izduživali su se pred njim Činilo se da rastu do neba. Glasovi oko njega bili su nejasni, nerazumljivi i sve glasniji.

Škripa vrata ga prenu. U Berbernici se niko nije vidio. Pogled mu se zakova na vrata berbernice.
Na njima je stajao policajac koji je gledao u njegovom smijeru.

„Gleda u mene. Sad će pravo na mene. Sigurno me je spazio kroz prozor.“-ispod oka posmatrao je policajca koji je već stavljao kapu na glavu, a berberin je rukama nešto objašnjavao gotovo upirući rukama na Jablanka.
„To je. Sad sam gotov.“-gotovo zavapi Jablanko.
Policajac je išao prema njemu. Da li da bježi glavom bez obzira ili da ga sačeka.

Možda će Miloš naići na vrijeme i sve mu reći.
Uzalud. Miloša niotkud. Ni Mileve nije bilo na vidiku. Unezvijreno je gledao čas na jednu, čas na drugu stranu tražeći pomoć. Pomoći niotkud.
Policajac je već bio isuviše blizu. Za bijeg je bilo kasno. Jablanko je oborio glavu. Nije imao kud. Policajac se stvori tik do njega.
Srce je lupalo kao ludo. Tam, tam ta tam, tam ta tam. Bubnjalo je u ušima. Gledao je policajca. Nije razumio niti riječ šta ga pita. Bespomoćno je gledao u njega.

Potraja to nekoliko sekundi. Nakon toga uspijevao je da shvati pitanja njemu namijenjena.
„Da li je Miloš u blizini?“
„Uroš. Kod Uroša je. Otišao je do Uroša.“-ponavljao je nekoliko puta.
Policajac se zahvali i nastavi put dalje.

Jablanko je teško disao. Ogroman teret spao je sa pleća. Borio se za svaki udah. Tresao se poput pruta, travke na vjetru. Treperio je kao list breze.
Pomalo je dolazio sebi. Ulice su poprimale svoje prijašnje bezopasne oblike. Glasovi oko njega bivali su razgovjetniji. Jedna velika grupa činilo se radnika prolazila je pored zaprege. Gledao je u njih. Činilo se kao da je jedna smjena radnika napuštala svoja radna mjesta.
Kad je primjetio Milevu kako dolazi osjeti veliko olakšanje. Poželio je da što prije dođe i Miloš i da se zajedno što prije vrate kući.
„Kući!“-i sam se iznenadi kako je brzo osjetio svoju pripadnost.

Mileva se osmjehivala kad je primjetila da ju je vidio.
„Malo sam se zadržala. Da li je Miloš dolazio?“-upita.
„Nije još.“-zabrinuto je primjetio.
Šta je moglo toliko da ga zadrži? Mnoštvo različitih pitanja tražilo je odgovore.

„Vidiš. Prolazila sam pored kožarske radnje. Kupila sam ti i kožni kaiš.“-pokazivala mu je kaiš koji je bio iste boje kao i kožne cipele. Braon. Velika kopča sa motivom konjske potkove posebno ga se dojmila.
„Hvala. Ni sam ne znam šta da kažem.“

Nedugo nakon toga pojavi se i Miloš. Tražio je bilo kakav izraz na licu. Miloš je ozbiljna lica prilazio zaprezi.
Nestrpljivo su čekali od njega vijesti, ali ih je držao u neizvjesnosti.
Mala zaprega već je laganim kasom napuštala zadnje kuće na izlasku iz grada. Ozbiljnost lica Miloša zabrinula je i Milevu i Jablanka.

„Neće biti lako. Da se ne lažemo. Uroš mi je objasnio kompletan postupak. Komplikovana procedura. Trebaće vremena.“-slobodnom rukom zagrli Jablanka koji je opet sjedio između njega i Mileve.
„Koliko dugo?“
Miloš pogleda u Milevu.
„Pola godine. Godinu, dvije. Nije bitno koliko. Nećemo odustati.“-bio je ozbiljan.
Takav odgovor ohrabri Jablanka. On sam nije mogao mnogo učiniti. Uzdao se u Miloša.
Povratak kući bio je ispunjen razgovorima o protekloj kupovini.

„Umalo da zaboravim. Razgovarao sam i sa Kostom. Škola počinje 21-og ovog mjeseca. Knjige će obezbijediti Kosta. Sveske i ostali pribor kupićemo slijedeći put kad pođemo u grad.“-završi.
Čuvši sve ovo Jablanko se razvedri. Put do kuće bio mu je lakši i ljepši. Već pred samo smrkavanje stigli su kući. Jablanko se pridruži Milošu u poslovima oko blaga u štali. Radovao se susretu sa Srećkom i Zvijezdom. Nestašni jaganjci skakali su oko njega. Razigrana mladost ispunjavala je Miloša srećom.

Nakon obilnog ručka još neko vrijeme su sjedili za stolom. Miloš ga je podučavao da igra poznatu igru Mice koja se igrala sa devet zrna pasulja i devet zrna kukuruza. Smijao se nesupješnim Jablankovim potezima.

Umoran od puta Jablanko ranije zadrijema te ode u sobu na spavanje. Na stolici pored ležaja nalazila se sva kupljena garderoba, cipele i kaiš.
Za trenutak zastade. Obukao je nove pantalone. Uvukao kaiš u petlje na njima. Plava košulja stajala mu je ko salivena. Nova bunda bile je po njegovoj mjeri. Lijepa i moderna.
Osjećao je veliko uzbuđenje kad je obuvao nove cipele. Koračao je po sobi. Bio je presretan. Najviše zbog činjenice da je njega neko pitao šta mu se sviđa.
Nakon toga sve ponovo skinu sa sebe, posloži na stolicu pored ležaja i pogasi svjetlo.

Mjesečina koja je dopirala kroz prozor padala je na njegovo novo ruho. Velika kopča na kaišu u obliku potkove svjetlucala je prelijevajući mjesečevu svjetlost koja je titrala pred njegovim očima.

Do dugo u noć sanjao je kako oblači novo ruho i iščekuje poštara sa pismom kojim se potvrđuje da se odobrava starateljstvo. Sanjao je polazak u školu i drugove od kojih se neće ni po čemu razlikovati. Sanjao je jedan sasvim novi život.

U kuhinji je još dugo svjetlost obasjavala ozbiljna lica Miloša i Mileve dok joj je potanko pričao o svemu što je saznao u razgovoru sa Urošem.
Mileva sva ozbiljna na momente je brisala oči koje bi se ispunile suzama, ali nije skidala pogled sa Miloša. U jednom momentu Miloš ustade i priđe prozoru. Ustade i ona te pođe sa njim. Svoju ruku stavila je Milošu u dlan. Okrenuo se prema njoj. Stisnuo je obema rukama za dlanove i podigao ih u visinu svojih očiju.Sva se tresla dok je ljubio njenje zgrčene prste.

„Čuješ li me Mileva. Nećemo se predati. Ovo će biti naša borba.“
Ona ne reče ništa samo još čvršće se privi uz svog muža.


Pozdravlja Vas mandrak72, remenar kožnih opasača neustrašivih malih kauboja u nama.