Snijeg je sipao kao iz rukavice. Jablanko se probudio u sobi i još pažljivije je razgledao nego dotad. Sviđala mu se ta jednostavnost i toplina sobe. Nije bilo ničega suvišnog u njoj. Posteljina pod njim prijatno je šuškala. Kroz sobna vrta slabašno su se čuli glasovi Miloša i Mileve. Nastojali su biti tihi talo da nije baš razumijevao o čemu pričaju.

Dopadali su mu se ti dobri ljudi koji su ga pozvali da ostane da živi kod njih. Osjetio je njihovu toplinu od prvog momenta. Pogotovo Milevine oči koje su gotovo stalno bile suzne i koje je pokušavla sakriti od njega. Suze radosnice.

Razmišljao je o daljem životu sa njima. Žarko bi to želio, ali jedna stvar ga je pomalo plašila. Bojao se da ga neće vratiti u dom kad saznaju gdje se nalazi. Nije im to smio reći ali pomalo se plašio odlaska u grad gdje je već svaka policijska stanica bila upoznata sa bijegom djeteta iz doma za djecu bez roditeljskog staranja.
O svojim roditeljima nije nikada ništa saznao. Bilo je glasina da su njega, brata i sestru ostavili perd vratima doma i otišli negdje u inostranstvo. Nije nikada dobio potvrdu svega toga, ali kopkala ga je informacija da je imao negdje brata i sestru.

„Kad bi iako bilo moguće da ih pronađem.“-promrmlja u sebi u bradu.
Ispitivao je on zaposlenike doma o pomenutoj priči, ali su informacije bile toliko različite da je već pomalo sumnjao u njihovu istinitost.

Nakon kucanja otvoriše se sobna vrata. Na vratima je stajao Miloš.
„Dobro jutro. Ja samo da vidim spavaš li. Pošao sam u štalu pa reko da vidim imaš li želju da odemo da obiđemo Lenku, Zvijezdu i Srećka. Vjerujem da bi se Lenka obradovala, a i ti.“-Milošev glas razvedri Jablanka iz njegova razmišljanja.
Gotovo poskoči od dragosti iz kreveta.

„Samo da se obučem. Jedva čekam.“-brzim pokretima nestrpljivog dječaka oblačio se i spremao da sa Milošem ode do štale.
Nakon par trenutaka već je bio spreman.

„Dobro jutro Mileva. Miloš me pozvao u štalu da vidim Srećka i Zvijezdu. I Lenku .“
„Dobro jutro Jablanko. Samo se ti toplo obuci. Napolju pada snijeg. Nakon doručka idemo u grad.“-Mileva nije skidala smiješak sa usana dok je gledala u Jablanka.

Kao strijela probode ga riječ grad. Strijepio je od ponovnog susreta sa gradom.
Miloš je išao uskom prtinom, a i za njega u velikim čizmama  poskakivao je Jablanko nastojeći pratiti njegov trag. Milioni sitnih pahulja kao osice nasrtljivo su ga tjerale da skupi uzbuđene oči i ubrza korak.
Bilo je nestvarno lijepo da bi mu to neko oduzeo.

Vrata štale zaškripaše dok ih je Miloš otvarao. Sav životinjski svijet u njoj kao da zastade te se okrenu prema vratima.
Jablanko preskoči preko praga te brzim pokretima otrese snijeg sa zelene bunde tapkajući velikim čizmama o pod.
Lenka se bila opravila. Već je stajala pored mladih jagnjadi.

„Miloše. Ja već pomalo zaboravi. Koje je Zvijezda, a koje Srećko?“-upita Miloša koji je već vilama čistio prostirku ispod njih i dodavao nove količine kao zlato žute slame.
„Vidiš. Srećko je taj kao snijeg bijeli, a Zvijezda je baš kao u priči. Ta ljepotica sa bijelim zvrkom ili zvjezdicom na čelu. Upravo si pogodio sa imenovanjem.“-nasmija se Miloš od srca.

Živnu štala nekako. Ispuni se glasovima i ostalih članova koji se pridružiše u zajedničkom dijalogu.

Jablanko kleknu pored Lenke te je zagrli. Provlačio je prste kroz njenu gustu vunu te od njene topline sjeti se mečeta. Te mu bi još nekako draže što je i ono krenulo svojim putem. U divljinu kako mu je i mjesto.
Dva mala jagnjeta poskakivala su oko njega nespretno naskakujući na njega te se prevrćući po suvoj slami nastaviše igrati.
Miloš je gledao neobjašnjivu igru koja traje i još više bio uvjeren u ispravnost svoje odluke da pokušaju da zadrže Jablanka da živi sa njima.

Smijeh iz štale dopirao je do kuće doduše prigušen šapatom snijega koji Milevi kao da donese dobar gas.
Gledala je kroz prozor dok je rukama vješto mijeslila tijesto za pogaču.
„Sam Dragi Bog je zaslužan za ovo čudo koje se ničim ne može objasniti.“-već je u mašti plela džemper za Jablanka.

Doručak je bio na stolu. Mileva je izvirivala put štale. Nakon nekoliko trenutaka pojaviše se dvije pogurene siluete. Jedna manja koja je skakutala i za njim dobro poznata sileta njenog muža Miloša. Bila je sretan zbog njega. Primjetila je koliko je Jablanko unio živosti u njegove pokrete.
Često je provodila sve svoje slobodno vrijeme pored njega. Nije dozvoljavala samoći da mu pohodi. Nastojala je da nikad ne bude sam. Prijalo joj je i njegovo društvo. Njegova nježnost i stalna potreba da bude pažen. Znao je i on to.
Siluete su zastale pored ručne pumpe koja se nalazila napolju pored betonskog korita. Napadali snijeg je izmjenio kompletnu sliku dvorišta koje je dobijalo još jedan sloj odjeće.
Brzim pokretima Miloš skide napadali snijeg te poče pumpati vodu koja poteče u korito.
Jablanko malim dlanovima zahvati vode te se stade umivati. Nakon par zahvata vode izmjenjaše uloge. Jablanko se smijao Milošu dok je drhtao i tresao vilicom grozeći se hladne vode. Potraja to još koji trenutak, a onda dva odvažna momka potrčaše u pravcu kuće što su ih noge brže mogle ponijeti.
Njihova trka se zaustavi pred vratima gdje Mileva jasno ču kako se dva glasa smiju svojim  nestašlucima.

Veliki osmijeh uljepša njeno lice. Hitrim pokretima pođe vratima noseći ručnik.
„Hajde momci. Dosta je igre.“-tobož ozbiljnim glasom priprijeti.
„Evo Vam ručnik. Obrišite se i za stol. Doručak je na stolu. Znate da danas imamo obaveze.“-požurivala ih je, a u stvari željela je da zajedno nastave druženje, da opet začuje Milošev smijeh u kojeg se zaljubila na prvi pogled.
„Idemo. Idemo.“-Miloš je već pred sobom gurao Jablanka ubrzavajući ga.

Kad je prolazio pored Mileve, zastade. Poljubi je.

Mileva gotovo u trenu kao da poleti. Nije Miloš bio od tih koji se stidio da poljubi svoju ženu, ali na ovakav način i jutros bilo je kao dah novog života. Kao pluća ispunjena novom snagom i energijom. Kao jedra ispunjena vjetrom.

Za doručkom stol je bio pun razgovora.
„Moramo ti kupiti nešto garderobe.“-reče Mileva sjetivši se stanja u kojem je bila Jablankova garderoba, ustvari ono malo što je imao na sebi i u koferu.
Prženice su bile velike i žutile su se poput dukata. Jablanko ih nikad nije vidio tolike. Na stolu je bilo i mladog sira. I velika čaša toplog mlijeka. Gutao je zalogaje. Dok je jeo razmišljao je o zalogajima koje je dijelio sa mečetom. Pogled mu na tren odluta kroz prozor odakle su se vidjela velika stabla oraha iza koje je bile crnogorična čuma gdje se rastao sa svojim prvim saputnikom.

„Ja ću prvo navratiti kod Uroša da vidim šta je sve potrebno da se riješe neophodni dokumenti za usvajanje i starateljstvo, a ankon toga ću do Koste da vidim za dalje školovanje.“-Miloš je imao svoj spisak obaveza.
„Kako ćeš do Koste kad je školski raspust?“-upita Mileva.
„Znam gdje mu je kuća. Kosta je dobar čovjek i razumjeće zašto ga tražim.“

Jablanko je samo slušao razgovor, a u njemu se budio strah od susreta sa gradom.

„A policija. Kad me vide odmah će me odvesti nazad u dom.“-iznese svoju bojazan.
„Ništa se ne plaši Jablane. Ako nas ko i vidi reći ću da si mi došao u posjetu iz Srbije.“-odgovori Miloš vidjevši sav strah u glasu i pitanju Jablankovom.
Jablanku bi malo lakše te nastavi sa jelom.

Nakon jela Mileva poče pripreme za grada. Nastojala je Jablanku skombinovati nešto od garderobe za obući. Dok je vršila pripreme kao nož je presiječe Jablankovo pitanje za stolom.
„A šta ako je ovo samo san? Kako će se Miloš pomiriti sa njim?...“-mnoštvo neugodnih pitanja otvarala su se pred njom.
„Ako nam ne dozvole usvajanje i starateljstvo?...“-pitanja su se množila takvom brzinom da je i sam počela da strijepi od odlaska u grad.
Iznošena i dotrajala garderoba izmami suzu Milevinu da nik ne vidi.
„Bože kakvi su to ljudi što ostave ili ne žele djecu? Nikad neću razumjeti.“-poljubi šarenu pletenu kapu i nasloni je na grudi.
„Bože kad si i dosad bio tako plemenit učini da sve bude najbolje što može.“-molila se tiho u sebi.

Jablanko je sa Milošem odskakutao do štale da mu pomogne oko zaprege.
Dorat je frkato i igrao u mjestu. Kad je izašao iz štale kao lokomotiva iz njegovih nozdrva širila se para. Jablako je s pristojne udaljenosti posmatrao Miloša kako vješto upreže Dorata.

Miloš je osjećao njegov pogled na sebi. U Jablankovim očime uočavao je divljenje. Tim teže mu je palo njegovo pitanje izrečeno za stolom.

„Znaš Jablanko.“-zastade.
Okrenu se prema njemu, priđe mu i kleče pored njega.
„Znam za tvoj strah, ali isto znam da ću učiniti sve da ostaneš da živiš s nama ukoliko je to i tvoja želja. Bilo bi nam veliko zadovoljstvo. Obećavam da se više nećeš vraćati u dom.“-držao ga je za ramena dok mu je govorio.

Dobro je zapamtio taj izraz zahvalnosti u očima desetogodišnjaka.
Jablanko se baci Milošu u zagrljaj koji ga podiže od zemlje i sa njim se okrenu nekoliko puta u krug.
Jablanko je jecao. Nije znao da objasni svoje suze. Miloš i Mileva su mu prirasli za srce. Nije mnogo trebalo. Ljubav je učinila ostalo.

Nevelike saonice za zapregu bile su spremne. Dorat sav važan i kao za neku svečanu priliku uparađen poigravao je kipteći od snage, kao da je jedva čekao da krene bijelom stazom put grada. Jablanko ga još jednom pogleda dok se onako gizdav sav uparadio.
Nakon što su krenuli Miloš predade uzde Jablanku koji je sjedio tik između njih. Miloš je nekako visoko sjedio, a Mileva se priljubila uz Jablanka dok je pokrivačem stalno ušuškavala noge svo troma.

Jablanko jasno osjeti svaki treptaj Doratovih mišića koji se prenosio preko uzdi do njegovih malih dlanova. Dorat je dobro poznavao put. Saonice su klizile poput snova na zaleđenom jezeru. Snijeg nije jenjavao, ali nikome od njih nije ni smetao.
Na Doratovom čelu bijeli biljeg kao zvijezda zatreperi.

Tragove iza njih i dalje je zatrpavao sitni snijeg.


Pozdravlja Vas mandrak72, restaurator najbržih saonica što klize po snovima niz strmu paučinu.