Negdje u godinama dok su kifle drugačije mirisale i dok su putnički vozovi dupke puni nosili nadu u bolje sutra koje je strpljivo podnosilo gužvu tijela o tijelo tekla je rijeka.

Ne obična rijeka. Ne poput ostalih rijeka koje su tekle od izvora prema ušću. Ovo je bila jedna rijeka života koja je tekla prema vama, nama i svima.

Ustvari nije to ni bila rijeka u pravom smislu te riječi. To je više bila bujica. „Osam stotina žena...“ bila je priča o njima. O virovima, maticama, talasima.

Bujica mladosti nosila je pred sobom nedaće, nemaštinu koja se zadnjim kandžama nemilosrdno držala za kožu koja je srdito stiskala usne i pjevala.
Danas u koritu te rijeke koja u stvari i nije rijeka. Nije ni bujica. Možda korito. Ma ne. To je samo dno. Dno ljudske pohlepe. Beskrupuloznosti.

U vremenu kad svaki vid prihoda popunjava sve one kockice koje nikad ne stignu do mozaika iz plate koja je samo to i ništa više. Danas dok sam koračao davno presahlim koritom“Sane“ neki zagubljeni razgovori još uvijek su bistrili iza odavno zapuštene i provaljene kapije ljudskog  materijalizma.
Zastao sam. Velika šivaona. Smijeh koji je nazubljen šivaćim mašinama odjekivao je daleko iznad vremena u kojem su Traubisoda i Jupi osvježavali usahle riječi.

„A ti Milana. Što ti ne bi izašla sa mojim bratom. Da se orodimo. Dobar je on momak,a bogami i ti si cura na mjestu....“
Rumen u obrazima prosu se poput mlijeka pred ulazom.
Nevrijeme. Zveket polupanih prozora.
„Neka neka. Zna on šta je njemu činiti, a ne ovako.....“
„Reko, malo je stidljiv, a i ti si potiha. Greota je da ostanete sami......“

Nastavih korakom. Duvanski dim opeče mi oči. Nisam ih trljao kažu da bude gore. Tek začkiljih. Nekolicina mantila. Razgovor. Pantalone.
Nigdje glava, dlanova. Niti frizura onih jednostavnih, vezanih u rep. Iz džepa tek nehajno kao barjak vitlao je metar šnajderski. Žut kao pčelarsko saće. Ljepljivi sav nekako otegnut poput meda curio je na pod.
Gotovo poskočih da opomenem.

„Kažeš u direkciji se priča o regresu. Zna li se hoće li sindikat  organizovati ljetovanje...“
Ljeta odavno nisu bila na strani istih. Una je bila hladna i ne baš preporučljiva za ženski pol, a „Sana“....
„Pričao mi Draško. Nosio neku poštu u Opštinu, njemu rekla Marija iz kadrovske. Znaš da se uvijek nekako od nje dobijala najbolja informacija.....“

„Bobane.“-pozvah komšiju koji je radio u farbari.
Nije bio u mantilu. Mistrija i zidarski alat u ruci.
„Hoće li biti ko nekada?“-upitah.
„Ne već sada nije niti će biti ko nekada. Ovo je samo sad i nikad više. Ostarilo se moj komšija, a i djeca su mi u Sloveniji. Dao Bog pa dočekali ono nekad, a ja. Još po neka dnevnica do slijedeće priče.“-izgubi se Boban negdje u šihtarici izlizanih korica.

Nestade. Mantili kao pidžame na vjetru nestadoše niz dugački hodnik, a jedna stara cipela ostade sama na neugašenom pikavcu. Odveć hladnom da zaiskri dimom.
Bujica mladosti kao šum Nijagarinih vodopada u daljini hučila je bezbrižnom mladosti koja nestaje u lakom dvokoraku sandala i cipelica niz ulicu stiskajući platu do petnaestog.
Sirena je još jednom zaparala nebo.

„Petnaesti.“-uskliknuh.
Škripa provaljenih kapija. Vagoni tuge i boli na izvoz. Sve su to nježne ženske ruke izgradile. Mnogo njih je ostarilo. I više nego što su sanjale.
„Senka. Šta se priča. Hoće li biti rata?...“
„Ma pusti Miro ko bi nas dvije zavadio. Pa ti si mi ko sestra.....“

Nisam izdržao. U meni sav nakupljeni bijes, nemoć isplivao je na površinu „Sane“ rijeke koja to više nije. Rijeke koja više ne teče prema vama i nama.
U godinama koje prođoše kao dim kroz zavjesu ostadoše tek poneki mirisi. Miris kifle nije kao što je bio. Nije bilo bujice. Nije bilo rijeke. A uz rijeku proradi apetit.

U gradu na dvije rijeke. Na ušću Une i Sane već godinama odumire jedan grad. Ime jedne rijeke ponijela je Tvornica trikotaže „Sana“. Godinama njen slogan bio je naš prozor u svijet. Njeni proizvodi plasirani su širom bivše nam države i širom Evropske Unije koja i sad tvrdi da smo daleko od nje. U poslijeratnim godinama „Sana“ je prestala da postoji. Hiljade radnika ostalo je bez posla. Utihla je „Sana“. Mnoge sudbine radnika mogle bi da napišu romane, ali bili bi kopije svega onoga što nam se dešava na svim prostorima bivše nam države dok se paradajz menadžeri igraju političara. I vlasti.
„Sve rijeke teku prema ušću. Samo Sana teče prema Vama.“ Da li?

Ovu priču posvećujem radnicima Sane iz vremena dok su kifle itekako mirisale.


Pozdravlja Vas mandrak72, zgrožen, iznenađen i uvrijeđen.