mandrak72

Tišina narušena udaljenim javljanjem kukavice u šumarku podno preostale čistine ispod groblja bilo je sve što je čula toga jutra Mirjana. Okretala se oko sebe osjećajući blagu nelagodu koju je dodatno podizala magla koja se polako dizala sa novog groblja udaljenog od grada dobrih tri kilometra i od prvih kuća nekih pola kilometra.
Sunce je već odavno trebalo da probije kao tijesto guste oblake, ali majska kiša koja je iznenada juče okupala grad kao da je odgovorila ostale potencijalne i redovne posjetioce toga jutros turobnog mjesta.
Mirjana je pogledom klizila po krstovima i ostalim biljezima očekujući prve posjetioce toga jutra.

„Miro, ne bi smjela bar nekoliko dana ići na groblje sama. Nije red. Hajde subotom ili nedeljom, ali ovim danima nikako.“-ponavljala je rečenice koje su joj zadnjih dana nekoliko puta ponavljali rodbina, prijatelji i komšije.
„Znam, znam. Sačekaću subotu.“-odgovarala bi im.

Već je dobro znala da ih neće poslušati, ali nije im se htjela pravdati.

„Uostalom, ko će se svima pravdati. Neka oni gledaju svoja posla, a ja svoja.“-mislila je u sebi.

Muž s kojim je dijelila dobro i zlo, a ovog drugog čini se nekako i ponajviše sahranjen je prije tek nešto više od deset dana. Pokojni Gavro je bio strog čovjek i prijeke naravi. Vječito mrzovoljan i vazda u nekom ratu sa svima oko sebe. Nije bio paranoik ali imao je svoj stil života. Bili su mu mrski svi razgovori. Kako o običnim stvarima, tako i o onim manje važnim. Uvijek bi našao način da na neki svoj grub način prekine razgovor i da da do znanja da mu nije ni najmanje do priče.

Nije on ni nametao teme za razgovor, te je kao takav rijetko nalazio saradnike za težak šumski posao kojim se bavio. Nekako se najbolje slagao sa gluvo nijemim mladićem koji je došao pred sam rat, a isto tako tiho i netragom nestao po okončanju istog. Njegov odlazak potresao ga je više nego što je to i sebi htio priznati. Nedostajalo mu je ono jednostavno sporazumijevanje kakvo je oduvijek tražio. Bez suvišnih riječi ili ponavljanja i pretresanja tuđih muka. Nije da ga se nije doticalo, ali nije htio dijeliti niti nositi tuđi teret na leđima. Bilo mu je dosta toga i od posla kojim se bavio.

Mirjana je dugo vremena vjerovala da će se promijeniti. Stoga je pristajala na njegove duge šutnje. Svakoga jutra ustajala je prije njega, odlagala vatru, pa čak i ljeti. Pristavljala kafu na zagrijanu plotnu iščekujući da se pojavi iz sobe. Da se razgovori uz prijatni miris vrele crne tečnosti.
Nisu imali poroda. Zbog jedne njegove povrede koja je uveliko izmijenila njihove planove o potomstvu na samom početku braka postao je još povučeniji i tiši. Imala je osjećaj da je bijesan na sebe, šumu i sve oko sebe. Da je bijesan i na nju samu jer ga nije ostavila kada bi to i mnoge druge učinile, nego je ostajala da ga gleda kako se pati i skapava sve ove godine.

Nije se usuđivala reći mu koliko ga voli. Bojala se njegove reakcije. Njegova prijeka narav dodatno je ulijevala dozu straha i nepovjerenja, stoga je pokušavala sasvim običnim razgovorima da mu privuče pažnju, da mu stavi do znanja da nije sam i da može nositi dio svoga tereta.

Ponekad joj se činilo da bi mu bilo mnogo lakše da ga je ostavila nakon toga nesretnog slučaja. Da bi se on u bijesu i nemoći otklonio na jednu stranu. Možda otišao put alkohola koji bi mu bio isprika za svu muku i sav unutrašnji bijes koji bi ugušio u ljutoj šljivovici. Stoga je osjećala krivicu što je ostala uz njega sve ove godine, te je podnosila svu težinu života sa njim. Stoički. Braneći ga pred osudama kako najbliže rodbine tako i od sveznajućih komšinica.

„Kako ti to Miro sve izdržavaš, jadna ti. Nije ti lako.“
„A šta mi fali. Svega mi pretiče i u ničemu ne oskudijevam.“-nije se dala.
„Svoj život vodim, svoje brige brinem.“-završavala bi svaku polemiku na tu njenu bolnu temu, ali na svog „teškog“ Gavru nije dala.

Gutljaji kafe teškom mukom bi klizili niz grlo, poput tvrdih zalogaja pri upaljenom grlu. Jasno je od tišine čula svoje gutljaje. Stajali su joj na pola puta. Jedan drugom smetali da se sjure u želudac.  Osjećala je svaki gutljaj kako peče, kako se želudac bolno savija pod teretom ko zna od čega i zbog čega.

„Amerikanci udarili na Gadafija. Šta će to biti?“-tek da razgovor započne reče Mirjana.
„Ništa. Jači slabijeg nadjačao. Ujeo vuk magarca.“-odgovori Gavro ne pokazujući volje za daljom konverzacijom.

Godinama jutarnji razgovori nisu svojom dužinom ličili na sve slične razgovore supružnika koje je znala. Razgovore gdje se razgovaralo, dijelilo zaduženja i poslove. Rješavalo dileme.

Stajala je nad još svježom grobnicom.

„Eto, ja opet došla.“-skrušeno reče.

Tišina oko nje kao da se urotila sa pokojnim Gavrom te zamrije svaki pa i najmanji šum. Umuknu i udaljena kukavica koja je uvijek kukala sa samo njoj znanim razlogom. Potraja to nekih par minuta.
Naučila je ona na takvo njegovo ponašanje, ali nekako je potajno očekivala da sad kad je mrtav nema niti jednog razloga da je i dalje muči šutnjom.
Mirjana se sagnu pored krsta, te poče rukama prebirati po svježoj humci prstima kidajući tek iznikle vlati trave. Sa takvom posvećenošću neki slučajni prolaznik načas bi pomislio kako je ona upravo zbog tih travki tu, a ne zbog kakvog razgovora.
Dok je čupala travu jasno je čula zvuke kako vlati trave bolno pucaju nakon što bi ih prstima uhvatila i nemilosrdano povukla. Kao vreli gutljaji kafe.
Nakon par trenutaka pokušala je opet da nekako skrene pažnju da i ona postoji i da je tu.

„Kažu oni meni, ne valja se na groblje ići stalno. Eto šta ću, ja obvikla na tebe pa mi stobom i ćutati dobro.“-zastade sa čupkanjem mladih stabljika trave, podignu glavu kao da osluškuje.
„Neko će reći da sam luda, a meni je ovako lakše. Znaš i sam da tuđu brigu ne brinem.“-obori glavu  i nastavi sa započetim poslom.

Vlati trave su popuštale pod stiskom njenih prstiju. Glasno. Kao nedavni gotovo preglasni gutljaji kafe koji bi ispunjavali malu sobu dok bi u međeuvremenu umorni veker vukao svoje kazaljke tako dižući tenziju sve dok sekundarica ne obori iza punog sata te se sjuri gotovo nečujno do izvrnute šestice iznova pojačavajući napetost. Ponovo zastade.

„Znaš ti mene. Ne zamjeri mi. Eto uzmi situaciju kao da smo nas dvoje ko dvojica na putu. Ni manje ni više.“-ustade na momenat od svježe humke.

„Ku-ku, ku-ku,..“-kao potvrda njenog mišljenja ponovo se javi kukavica.
„Kukala ne kukala, a ti po starom. Neka. Naučila sam ja na to.“

Prstima je raspoređiaval  sitno busenje i kamenčiće koje je slagala po nepoznatoj logici i principima. Gotovo da se ustručavala i pred mrtvim Gavrom.

„Da samo znaš koliko puta sam poželjela da me makar udariš, ali da ne ćutiš. Da opsuješ onako sočno kako samo ti znaš. Da, da. Čula sam par puta kako psuješ u štali. Nisi znao da sam ja stajala pored vrata pa si opsovao sve u materinu. Ma da si mi makar nečim pokazao da sam živa i da me vidiš moj Gavrane, moja muko neprežaljena.“-nadlanicom obrisa znojem orošeno čelo te opet nastavi poslovanje oko grobnice.

„Da ti kažem još ovo. Nijesam nikome kazivala za tvoju nezgodu. Za njih si ti moj Gavro bio i ostao muško. Nijesam dala na tebe moj Gavro, znaš ti mene. Svoju Miru.“

Umorna ustade. Utrnule noge od dugog čučanja pored grobnice zaprijetiše klecanjem koljena. Gledala je u krst na kojem se još uvijek nalazi bijeli vezeni peškir i uvenula jabuka. Pogled joj se mutio, a slova sa imenom pokojnika titrala su i gotovo plesala kao na vodi.

„Gotovo da sam zaboravila. Sad će tebi Mira nasuti jednu.“-sagnu se pored krsta i uze flašu sa rakijom koja je tu ostajala nakon sahrane za namjernike da nazdrave za dušu pokojnika.

Vještim pokretom sasu rakiju u malu čašicu koju prosu pored krsta.

„Vidim ni ovdje nešto nemaš društva. Neka, neka sram da ih bude. Imaš ti mene, ja ću tebi svaki dan doći na čašicu razgovora. Mada znam da ti baš nisi neka mušterija za razgovor, ako. Ako treba ja ću doći pa da ćutimo zajedno. O čemu da pričamo kad sve ove godine nismo. Bolje će biti da ćutimo.“-ostade gledajući kako se tlo na kojem je prosula čašicu rakije brzo suši.

Spustila se na klupu pored porodične grobnice kraj Gavrina groba.
Grobna tišina i kukavica u daljini bilo je sve što je čula. Ni od Gavre nije se mnogo toga više naslušala za života.
Sjedila je još desetak minuta.

„Idem ja. Eto mene i sutra. Skuvaću kafu, ne moraš ništa divaniti, samo da sama kafu ne pijem.“-zastade pored grobnice ne spuštajući pogled.
„Odoh. A ti vidi šta ćeš i kako ćeš.“

Teškim koracima pođe prema varoši. Tišina definitivno nije izašla iz njenog života. Dobila je samo pridjev. Grobna.



Pozdravlja Vas mandrak72, sa svih onih mjesta gdje se razgovara na ovaj ili onaj način.