Gospodin Šulj mora da je bio vidovit bar kao baba Vanga kada je u našem malom gradu dao akcenat na obrazovanje. Grad je posjedovao osnovnu, srednju školu i radnički univerzitet od obrazovnih institucija. Posjedovao je i biblioteku ukoliko je bilo onih koji su smatrali da je za dobro obrazovanje potrebno i čitati.
Generacije učenika završavale su srednju školu sa zvanjima koja nikako nisu mogla naći zanimanje u gradu. Zvanja poput Tehničar modula za međugalaktička kumstva, Poljoprivredni tehničar podvodnog uzgoja strmog žita u vanradno vrijeme, Hobi monter nesuvisle misli na ionako adekvatno mjesto, KV krojač polipropilena i mikroskopske čestice i druga neobična zanimanja nisu svakako pogodovala zapošljavanju mladih.
Gospodin Šulj kojemu ćemo postaviti par pitanja je s nama.

„Gospodine Šulj. Recite Vi nama šta ste tačno uradili?“
„Kao prvo ću da pozdravim sve čitaoce ovog malog sjajnog časopisa. Da. Uradio sam mnogo. Skrenuo sam tok istorije. Na našem birou za zapošljavanje više neme nezaposlenih.“
„O čemu je zapravo riječ?“
„Vidite. Sjedio sam ja tako i razmišljao. Vidim ja da je omladina bez posla. Zanimanja koja su bila na raspolaganju nisu bila tražena u našem malom gradu. Tu sam uočio propust. Zanimanja koja nisu bila tražena fabrikovala su nove generacije nezaposlenih. Čitavu vojsku.
Definisao sam jednu stranu problema.
Počeo sam da tražim drugu stranu problema da ih suprotstavim. Izjednačim.“

„I?“
„Da. Ustanovio sam da je potražnja zanimanja sa druge strane ravna nuli zbog nedostatka proizvodnje, fabrika i ostalih razloga.
Radnički univerzitet je zvrjao prazan. Večernje škole nisu bile odavno zanimljive. Pa i ove dnevne škole muku su mučile sa prisustvom učenika. Tu sam uvidio jednu mogućnost. Učenike je trebalo prvo vratiti u klupe. Škole. Učiniti im škole zanimljivim, prilagoditi se njihovim potrebama. I tu mi se upalila sijalica.“
„Sijalica? Zar tema nije bila obrazovanje mladih?“
„Pa naravno. Da bi radila večernja škola potrebno je da se upali sijalica na prekidaču pored ulaznih vrata. I večernja škola je mogla da počne da radi.
Kad smo upalili sijalicu neophodno je bilo pronaći ciljnu grupu mladih koja bi svojim uspjehom mogla privući nove i nove učenike.“

„Šta ste tada učinili?“
„Izvukli smo jednu riječ iz naftalina. I tako je sve krenulo.“
„Koja bi to bila riječ?“
„Vidite ta riječ je uvijek bila aktuelna, ali se nije odomaćila zbog postojanja mnogo konkretnijih domaćih živopisnijih riječi koje nisu bile primamljive, ali je kao osobina bila opstajala unatoč mnoštvu problema.“

„????“-odaslah par upitnih pogleda.
„Poltron. Da dobro ste čuli. Poltron. Simatična riječ. Gotovo nova i nekorištena. Nije izanđala poput menadžera, brokera i ostalih sličnih zanimanja koja smo školovali, ali ne i zapošljavali.“
„Hoćete reći, dupelizaca, uvlakača, podguznih muha,...!!!!!“-uputih zbunjen pitanjem i ubacih nekoliko uskličnika.
„Neeeee, ne ne. Nemojte to tako gledati. To nije tako uska oblast kako ju vi želite prikazati. To je mnogo širi pojam.
Evo poslušajte samo nekoliko smjerova pa će Vam biti mnogo jasnije.
Poltron u proizvodnim zanimanjima. Poltron zanatlijskog smjera. Viši poltron instalter opšteg smjera. Poltron od unutrašnjeg značaja. Poltron regionlnog karaktera i subordinacije. Poltron republičkog značaja. Poltron međunarodne saradnje.
Vidite. Zastupili smo sve oblasti. Sve navedene oblasti vape za kvalifikovanom radnom snagom. I naš primarni cilj je bio da iskoristimo sve praznine.“

„Praznine?“
„Upravo tako naš kadar nakon izlaska iz školskih klupa tačno zna šta želi i kako to ostvariti. Oni se neće sramiti svoga zanimanja. Pa iza nas je već nekoliko generacija koje uspješno obavljaju svoje zadatke. Mi njima dajemo smjernice, a njihov posao je nadgradnja. Nije rijedak slučaj da je neki Poltron iz proizvodnih zanimanja svojim umijećeme i retorikom postao Poltron od republičkog značaja i slično. Eto imamo baš jedan novi primjer. Javio nam se jedan Poltron republičkog značaja. Eto njegovo radno mjesto je takvo da možemo da ga posmatramo malo malo na TV ekranima. Evo pročitaću Vam par rečenica iz pisma kojeg nam je poslao.


Poštovani. Moj život se promijenio nabolje. Ponekad se uplašim da je sve ovo bajka. Međutim ubrazni ritam života me iznova vrati na pravo mjesto. Mjesto odakle sve počinje. U stanju sam da namirišem svako takvo mjesto. Šetajući gradom više ne strahujem za svoj posao. Imam njuh za takve stvari. Ništa me više ne može iznenaditi. Uvijek ću se dočekati na noge,.....
Kao što vidite našli su svoje mjesto pod nebeskim svodom.“

„Da li je uvijek tako?“
„Reći ću vam samo jedno. Ako niste imali poltrona niste osjetili čari života.“
„Gospodine Šulj ima li to svoju drugu stranu?“
„Ima. Naravno, ali o njima nerado govorimo. Sve ima svoju cijenu.“

„Nešto za kraj.“
„Shvatite poltrone kako hoćete, ali pustite ih da rade svoj posao. Uputite im bar ponekad prijateljski osmjeh. Vidjećete vratiće vam se već nekako.“
„Hvala vam na razgovoru.“-zahvalih se u svoje ime, ime časopisa i naravno Vas čitaoca.
„Hvala i Vama na ustupljenom mjestu.“-zahvali se gospodin Šulj.

„Šta reći nakon ovakvog intervjua. Šta je Poltron bez brkova? WC šolja bez WC četke. Na vama je da procijenite. Ali jedno ipak shvatite postoje one obične od PVC-a, ali i one od inoxa. Prilikom njihova izbora mislite na udobnost i godine koje dolaze. Sigurno će donijeti nešto novo.“


Pozdravlja Vas mandrak72, honorarni dopisnik lista i toalet papira od recikliranog papira.