mandrak72

„Majku mu. Misli li ovo ikako stati.“-bijesno je ponavljao već nekoliko puta Žarko stojeći pored prozora.
Odškrinuo je prozor. Talas svježine ušao je u sobu istovremeno sa zvukom teških kapi kiše koje su danima sapirale pitomo selo podno Grmeča.
Osjećao je svježinu koja ga obuzima, razbuđuje i još više ljuti. Bio je svjestan svih problema koje donose kiše. Dozrijevanje kukuruza i branje istog bilo je odloženo na još nezanan period. Ali jedna muka bila je mnogo veća od kukuruza.

Pitomi planinski potok ne mnogo širi od omanje sobe poprimao bi odlike divlje zvjeri koja bi kandžama kidala sve oko sebe. Otimajući i u nepovrat odnoseći sve što joj se nađe na putu. U mislima je jasno vidio sliku svoje Potkrajnice. Bare koja se svom dužinom naslanjala uz potok čineći nepravilnu krivinu nalik prvim radovima prvačića u maloj školi koja je i ove godine upisala samo dvoje đaka. Đorđa i malu Milenu koja je morala čekati godinu dana duže da bi krenula neizvjesnim stazama znanja.

Noć je mrčila. Bila je crnja od samog đavola. Kako je znao reći Žarko.
„E Žare, Žare. Nećeš sastaviti kraj s krajem.“-gotovo je jadikovao.
Pred očima mu se javljala slika divljeg potoka koji je ranio i iznova otvarao nove rane na njegovoj bari. Koliko je samo puta poželio da je neki nadčovjek koji bi stao i rukama zaustavio suludi hir prirode koji se ponavljao godinama. Od kad zna za sebe zna za mnoge besane noći svoga oca i strica dok bi nemoćno kršili prste besciljno gledajući u tamu nastojeći očima prodrijeti kroz mrak, zaustaviti tu rušilačku snagu. Bezuspješno tražeći riječ, molitvu, prijetnju suludom planinskom potoku koji kao da jedva čeka teške kiše da se svom silinom obruši na pitomo selo, često odnoseći ljetinu, muku seljaka. Odnoseći grumen po grumen najbolje zemlje koji bi s mukom cijelo ljeto obrađivali, živom ogradom branili iznova muteći korito koje je pjenilo i oštrim zubima kidalo obalu na mjestima gdje se potok na lakat lomio.

„Žare ajde ti lezi. Ne možeš ti protiv Božje volje.“-pozva ga supruga Jovanka.
„Ma, ..“-zausti da nešto opsuje.
„Neka, neka moja Joko. Vako mi je lakše. Kad se ja izduvam lakše ću zaspati.“-tješio je ženu mada nije bio siguran da ga njegova Joka ne čita kao otvoren bukvar.
„Glavom se u brinu ne ide.“-znala je da ne vrijedi da ga odgovara. Mnogo je puta već sve ovo gledala.

Kiša je i dalje padala ujednačeno. Prijeteći kao da nikad neće stati. Žarko je bio svjestan svoje nemoći, ali eto nije htio da Potkrajnica bar na momenat pomisli da je prepuštena na nemilost.
„Eee, nije tebi džaba tako ime suđeno.“-konstatovao je mireći se sa svojim položajem.
Godinama je nabujali potok odnosio brazdu po brazdu njegove najbolje zemlje. Ponekad bi pomislio kako to ima i veze sa godinama. Kako bi koja minula tako bi još po jedna brazda nestala u bujici, košmaru vode, blata i mulja.
Vratio se u postelju, ali san nije htio na oči.

„Spavaj. Vrtiš se k´o na ražnju. Daleko je do zore.“
Nije odgovorio ništa. Tek po neki teški uzdah otimao mu se kao zarobljenik iz lanaca. Njihov zveket bolno je ječio sobom.
Negdje pred zoru umor nadjača njegovu muku, ali brzo ga probudi zveket vrata na smederevcu dok je Jovanka odlagala vatru. Pravio se da spava.
„Ajde ne pati se dalje. Ustani da popijemo kafu.“-po njegovom disanju znala je da je ponovo budan.
Nije bilo smisla prepirati se.

„Jel stala?“
„Nije. Samo je nekako malo jenjala.“-Jovanka je nešto majala po kuhinji.
Ležeći na leđima i podbočivši se laktom razgrnu zavjesu sa prozora. Pred njim se ukazaše bolesno sivi oblaci prepuni kiše.
Miris kafe ispuni mu nosnice. Zvuk uskuvale kafe, slaganja šećerleme i kafenjaka na izlizanu tacnu sa motivima voća pobudi mu pažnju.
Ćutke su sjedili dok su pili vrelu crnu tečnost.

„Poći ću danas u zadrugu.“-nakon toga uze gutljaj vrele kafe.
„Tolike godine plaćam članarinu i nikada nisam ništa tražio.“-zastade.
Tišina potraja nekoliko trenutaka. Otkucaji sata bili su glasni. Tek poneki uzdah nadjačao bi umorni sat na zidu pored kredenca.
Jovanka mu ne reče ništa. Njihov život nije bio nimalo lak. Slične situacije bile su česta pojava, ali nije se bilo gladno i boso. Težak rad bio je njihova jedina sigurnost i garancija za zime koje dolaze. Sve ostalo bilo je obmana, hrana za lakovjerne.
„Prvo ću u bare, a onda odo u zadrugu da vidim šta se može. Nadam se da će me bar saslušati.“

Blato je vješto bježalo ispod novih čizama. Sve ostalo je bilo staro. Kožun, velika kišna kabanica. Muka.
Za tren oka bio je na Potkrajnici. Bara je bila iznova ranjena. Djelovalo je još gore nego ikad dosad. Veliki komad obale nepovratno je otišao put zalogaja velike „blatne rijeke“ kako je volio nazvati svoga najvećeg protivnika. Nepredvidljivog i stalno prisutnog koji je sve više jačao i bio beskrupulozniji.
„Kad bi bar bokser bio...“-prijeteći stisnutom pesnicom prema potoku škripao je zubima.
Ranjena bara zjapila je velikom rupom u kojoj gle čuda pobješnjeli potok je pitomo usporio lažno se pravdajući.

Godinama je nasipao tu krivinu na lakat. Bezuspješno sadio mladice johe koje bi se dobro držale svo ljeto do prve prave bujice, nemoćno se držeći tek mladim korijenjem za obalu. Nedovoljno snažno, brzo bi se predavale i kao utopljenik nestajale pod pjenušavim talasima mulja, vode i blata.
Okrenuo i krupnim koracima krenuo prema zadruzi. Malo malo ubrzavao bi, a sve mu se činilo da mu i put pod nogom ne bježi nego se utrkuje s njim. Iskorači on za skoro dvije dužine koraka naginjući se naprijed, da uhvati korak, ali činilo mu se kao da neće stići na cilj.

Zastao je pred kapijom. Zadruga je još bila snena. Prvi radnici su pristitali jedan po jedan još uvijek sneni i mrzovoljni. Pozdravljali su ga neko kimanjem glave, neko osmjehom.
„Dobro jutro, dobro jutro.“-ponavljao bi.
Na njihovim licima nije bilo zabrinutosti. To je bila samo još jedna kiša. Još jedno kišno jutro. Još jedan petak. Još jedan vikend uz porodicu. Još jedna osmica u šihtarici. Još jedna dnevnica koja će krajem mjeseca odnijeti i posljednje brige pred nastupajuću jesen i još jednu jaku Pogrmečku zimu.
Očima je gledao po mašinskom parku zadruge. Novi traktori umiveni poslije kiše kao vojnici na smotri gledali su u njega. Činilo mu se da se na njima nazire osmjeh. Nekako podozriv, potcjenjivački.
Direktora zadruge još nije bilo. Klasnio je. To je dodatno uznemiravalo Žarka. Boljela ga je ta ravnodušnost. Niko da ga upita za muku. Za njegovu Potkrajnicu. Za brazdu zemlje.
Ranka iz restorana ponudila ga je kafom.
„Ne hvala. Već sam pio sa Jokom. Kako mi je Uroš?“
„Onako starački. U skladu sa godinama. Eto i ja još godinu pa u penziju.“-Ranka je vezla svoju priču.
„Ako, ako. Daće dragi Bog.“-odgovori i još se dublje zamisli.

Konačno sa zakašnjenjem od sat vremena pristigao je i direktor.
„Pa dobro đe si ti Žare. Ti nikako da navratiš. Nikad nemaš vremena za stare prijatelje.  Slutim da te je neka muka potjerala, a ti se onda kao po onoj staroj. Kad je muka đe si Đuka.“-zastade na tren pozdravljajući se.
„Ma nemam ti ja mnogo vremena. Vavijek u nekom poslu. Znaš ti mene.“
„Znam Žare. Znam. Malo je takvih danas. Nego kazuj brzo moram hitno na sastanak Opštinskog vijeća za vanredne događaje i elementarne nepogode.“-nastavi sa kretanjem prema kancelariji.
„Ti znaš da sam već dugo godina kooperant zadruge. Redovno plaćam članarinu,..“
„Znam. Sve znam. Eto ti se javi Momi na protokol pa nek on sve zabilježi, pa kad se ja vratim sve da riješimo.“-nestade iza vrata obloženih kožom.

Hodnik sav nekako poraste u svim pravcima. Žare se osjeti malim. Izgubljenim.
Koračao je prema Momi u prijemnoj kancelariji.
„Kazuj Žare. Nemam mnogo vremena. Moram u nabavku repromaterijala  i goriva za mašine. Čim kiša stane berači moraju u njive, a bez nafte to je sasvim druga priča.“-čovjek koji se zvao Momir gledao ga je preko naočala koje je držao na vrh nosa.
„Znaš, ova kiša pada već danima.“
„Znam Žare. Sve znam, ali protiv te sile ne možemo ništa. Božja volja.“-
„Znaš onu moju Potkrajnicu. Baru.“
„Kako ne bih znao. Znaš li samo koliko sam puta kao mašinist dolazio kod tebe. Bogami lijep komad zemlje.“
„E to ti hoću reći. Lijep komad zemlje, ali ova kiša i bujica mi sinoć otkidoše još jedan lijep komad zemlje.“
„Mi tu ne možemo ništa moj Žare. Evo poslušaj me sad. Otiđi kod Božane daktilografkinje. Nek ti otipka molbu za dodjelu pomoći. Ja ću se založiti kod direktora. Vidjećemo da ti se pomogne u sjemenskoj robi ili žitu.“-ustajao je od stola.
„Nisam ti ja gladan moj Momire. Ne tražim ja hrane. Ja bi zemlju da od vode sačuvam. Ja bi s nekim da razgovaram, ....“
„Poslušaj ti mene. Još se nije rodio ko bi se s prirodom borio. Javi se ti lijepo kod Božane, pa uradi kao što sam ti rekao.“-ustade i krenu prema vratima.

Žare ustade za njim i izađe u hodnik. Mnoštvo vrata pred njim zjapila su kao ralje divljih zvijeri prijeteći da ga progutaju. Bio je sasvim izgubljen. Nije znao kud bi krenuo. Oko njega počeše da igraju i hodnik i vrata koja su se naizmjenično otvarala i zatvarala stvarajuči nesnošljivu buku. Hladan znoj ga obli. Zažmiri.
Nakon par trenutaka otvori oči. Bio je sam u hodniku.

Uputi se prema vratima gdje mu je Momo rekao da se javi.
Nakon što je pokucao, otvorio je vrata. Osvrnuo se u kancelariji gdje je pogledom tražio Božanu. Pored nje su bile još dvije službenice, pisaća mašina koja je zlokobno štektala kao žilet oštrim zubima gutajući gomile papira.
Žare ustuknu.
„Izvolite.“- obrati mu se Božana.
Žarko zanijemi. Ni da bekne.
„Izvolite?“-ponovi pitanje Božana.
„Šta ste trebali?“
Žarko je gledao. Samo je stajao. Riječi nisu htjele napolje. Tupo je gledao u dotrajali izlizani parket u kancelariji. Osjećao se kao loš učenik kad ne nauči gradivo.
Stajao je tako par trenutaka. Nije smogao snage da moli. Da traži pomoć od nekoga ko neće razumjeti njegovu muku ali će svakako zaraditi još jednu osmicu. Dnevnicu. Njegova molba da postane tek još jedan slučaj koji će biti riješen administrativnim aktom u kome mu se dodjeljuje jednokratna pomoć.
Okrenuo se i izašao je napolje. Krenuo je hodnikom prema izlazu.

Čuo je korake iza sebe. Osjetio je tapšanje po ramenu. Bio je to Momo.
„Ništa se ti ne brini. Imaš se ti na koga osloniti moj Žare.“-te ubrzanim korakom produži pored njega.
Kad je Momo stigao pored samih vrata još jednom se okrenu.
„Uzgred Žare. Nisi platio članarinu za prošli mjesec. Ajd uzdravlje.“-izgubi se sa gomilom papira u ruci, a njegov plavi mantil lepršao je za njim dok je trčao preko kruga u pravcu plavog dajc kamiona.

Teškim koracima išao je prema kući.
„A nisam ni išao prositi.“-ponavljao je nekoliko puta.

Kiša je prestala da pada. Prestajala je i počinjala još mnogo puta. Razjareni potok je uzimao svoje. Žare članarinu nije plaćao. Plaćao je danak svoje Potkrajnice potoku na lakat krivini. Tako je bilo oduvijek. Neke su bitke samo naše i ko zna zašto i zbog čega one su znak da se borimo. Da postojimo.



Pozdravlja Vas mandrak72, kooperant slobodnog protoka misli i kišobranmajstor pokisli.