Ovih dana jedna misao vrzmala mi se baš po onom dijelu glave na koji mi se srušio čitav svijet davne 83-će kad sam dobio dvojku iz istorije kod nastavnice Radoslave, a Željko iz klupe iza mene prdnuo na velikom odmoru i pokazao na mene i sve to pred jednom Ivanom iz VIIa u koju smo bili zaljubljeni svi sa izborne nastave iz Hemije.

Tačku na moja razmišljanja dodatno je opteretila vijest koju sam pročitao u današnjim novinama. U njima se doslovno kaže da je NASA pronašla tragove života u svemiru.

E tu je moj problem.
90-e godine kad sam kad sam na tabli radio jedan od zadataka sa jednačinama sa više nepoznatih profesor Banjac se prekrstio lijepo mi je rekao.
„Ti mora da si pao sa Marsa. A sad to sve lijepo prepiši u svesku i pokaži roditeljima kakvog su naučnika poslali u školu.“

Od tada zbog moje šeprtljavosti često sebe pitam koliko je profesor bio u pravu.
Ako stvarno NASA dokaže da postoji život u svemiru onda je takođe moguće da sam ja pao sa Marsa. Ako je to tako onda ja ovdje dođem ko neki gastarbajter, što i nije neka stvar uzimajući u obzir kako se ovdje živi. Kako li je tamo gore ako ovamo dolaze na privremeni rad?

A onda sam se sjetio da sam ja takva šeprtlja i da bih samo ja uspio da uradim takvu stvar što je bila potvrda riječi moga profesora matematike.

Evo koristim prostor na blogu ukoliko ga NASA prati, a prema saznanjima po kojima bi na stranicama Wikileaks-a među brojnim objavljenim dokumentima trebao da se pojavi dokument koji govori tome u prilog iste bih zamolio jedno.

Molim NASU da ne ispituje ima li života u svemiru. Mnogo bi mi više značilo da ispitaju ima li ga ovdje kod nas.



Pozdravlja Vas mandrak72, visoko iznad one trešnje gdje kosovi još zvižduću.