Još ponegdje se mogu čuti priče kako rijeka umije uzvodno da poteče. Neki će reći da je sve to samo još jedna nesuvisla priča, neki će se složiti. Međutim ima jedan tip ljudi koji će uvijek ići na kontru. Kad bi kojim slučajem i sami pokazali sumnju u istinitost priče takvi bi se upinjali iz petnih žila da dokažu suprotno. U suprotnom desilo bi se suprotno od toga. Rekli bi da imamo bujnu maštu i tako do u nedogled. Jedino takvi nikad ne bi mogli da se sa vama slože u bilo čemu.

Poznavajući jednoga takvog ujutro dok smo dijelili radne zadatke ispričah im priču o lubenicama iz Japana koje se uzgajaju tako da poprime četvrtast oblik.

„Glupost. Pa to je nemoguće. Ko je još to vidio?“-smijao se dok je izlazio iz kancelarije dok se gegajući gubio niz hodnik.

Još istoga dana sve to isto ispričao je svima iz grupe koju je vodio kao poslovođa. Da stvar bude još inetersantnija on je bio taj koji je tvrdio da je sve to pročitao i vidio.
Poznavajući ga takvoga radnici su ga uzeli na zub.

„Haha, četvrtasta lubenica, pa da. Japanci prave četvrtaste lubenice da ih možeš što više u ladin gepek složiti. Boga ti jel imaju možda sa ručkom?“-zajedljivi komentari nisu posustajali priupitkujući ga svakakve gluposti.

Pustio sam ga dan-dva na milost i nemilost radnicima. Pili su mu krv na slamku. Nakon par dana na posao donesoh novine u kojima sam to sve pročitao sve sa slikom velikog formata. Čim sam mu ih pružio nije ništa rekao već je s njima odmah izjurio među svoje radnike.

„Jel vidite ko sad laže i ko bajke priča?“- šepurio se i poturao novine pod nos svojim najvećim krvopijama.
„Ha, šta piše? Ako ne znaš čitati za takve su i sliku stavili.“-likovao je sav uzbuđen kao u transu.

Bez obzira na sav taj obrat nije se udostojio da mi kaže ni hvala. Od njega mi to i nije bilo potrebno.

Drugom prilikom poveo se razgovor o sportskim kladionicama.

„Otimanje para od naroda, zabava za naivne.“-prokomentarisah.
„Nije baš tako kako kažeš. Ima tu para.“-odmah se uključio u priču.
„Ne vidim da je iko od kladioničara nešto povećao imovno stanje, pokrenuo posao ili kupio novi automobil. Samo vlasnik kladionice nije u minusu.“-rekoh.
„Eto ja nisam u minusu. Ja sam u plusu.“-reče.
„Koliko?“-upitah.
„Ne igram na velike sume ali se redovno dobija.“
„Vidim gazda proširio kladionicu, mada bih je prije nazvao svlačionica.“
„To je stvar znanja.“-ustade i krenu u svoj jednosobni stan koji je dobio od firme prije trideset i nešto godina.
Sa njim nije bilo konsenzusa, a Boga mi ni komocije u stanu na žalost njegovih sinova, sadašnjih podstanara.

Uveliko je uživao u penziji. Još je vjerovao u dobitke i bio je u plusu. Nisam želio započinjati niti jednu temu koja bi vodila razmimoilaženju. Sjedio sam na klupi pored njega i zajedno smo gledali u potočić što je promicao pored njegova imanja na selu.

„Upeklo Boga mi.“
„Ljeto ko ljeto.“
„Ako ovako nastavi suša će uzeti svoj dio.“-nastavih.
„Neće. Otela se ljetina.“

Potočić pred mojim očima dobrano otanjio već je osjetio sve čari vrućine i suše.

„Jel presuši preko ljeta?“-pokazah mu glavom prema potoku.
„Ma jok. Još pojača.“-samouvjereno odgovori.

Ustadoh sa klupe. Savki razgovor s njim dalje bio bi besmisleniji i teži.

„Dobra ti ljetina.“-pokazah glavom i zadržah pogled na njegovoj polusprženoj bašti.
„Valjala bi sad jedna dobra kiša.“-reče ozbiljno.
„Hm, da.“

Pozdravismo se i zaputih se dalje na teren. Pomislih kako bi ponekad valjala kakva kiša da ohladi usijane glave uvijek spremne na sukob i neslaganje.

„Koliko bi sve moglo biti jednostavnije i lakše za ponijeti i podnijeti da ima svoje ručke za nositi. Neko zaista ima svoj teret ali nikako ne umije da ga ponese i podnese te se čitav život pati i koprca u mjestu.“

http://zoranplavsic.com/

Pozdravlja Vas mandrak72, sušom oparušen i kišom natopljen agroekonom bez prinosa po hektaru duše.