Mogao bih se zakleti da je san svakog alhemičara počinjao od slike koju vidjeh dok se još uvijek snen izvukoh iz postelje i prosuh pogled po livadi kao čašu vode za sreću. Omamljen čarolijom znanom samo rijetkim alhemičarima spazih tren gdje se srebro polako pretapalo u zlato. Zatečen tom slikom nijemo zastadoh te nekoliko puta protrljah oči u nevjerici žmirkao sam ko kuma Jovana kad je neko pripita da joj pogleda u šolju.
Slika se polako mijenjala. Kao da je neko nevidljiv skidao providni srebreni prekrivač iznad naslaga zlata pokošenog u svim pravcima i razbacanog tokom jučerašnjeg sušenja. Fokusirah pogled podno bare gdje Japrica najsnažnije huči zbog mnoštva granja što nanešenog što neodgovorno odbačenog kao da portestvuje i prijeti svojom ukroćenom silinom.

„Vidjećete vi. Već s jeseni zbog ovog.“- dok se s mukom probijala i prevrtala niz vještačku prepreku stvarajući privid snage svojom bukom.

Nigdje nikoga. Osim starog komšijskog mačka što oprezno korača međ poslednjim orošenim vlatima kao kakav revizor zavlačeći svoju njuškicu malo tamo, malo vamo vršeći poslednji pregled pred kupljenje.

„Mmmmmmm, doooooobro.“- dajući akcent na prvo „o“ u riječi dobro otežući ga kako kajmak Mrkuljin međ zubima i brkovima unaprijed se radujući svim onim porcijama ukusna mlijeka i kajmaka koje znano i neznano proba i brk omrsi.

Nasmijah se riječima ovog iskusna revizora i nemadoh niti jedan valjan razlog da mu ne povjerujem i uputim kritiku na tako iskreno iznešeno mišljenje. Još neko vrijeme gledao sam za njim dok se znalački provlačio kroz kao more uzburkane talase sijena koje se još kočoperilo kako bi zauzelo što bolji položaj da ukupi sunca za zimu. Čas bi nestajao, čas se zatim ponovo pojavljivao. Nekako kao podmornica njegov savijeni rep poput periskopa nemirno iznad površine uzburkana mora tražio je nešto. I sve tako dok se jednom nije izvio takvom hitrinom i gipkošću poput najvještijeg delfina i zaronio u talase pred sobom. Nije potrajalo. Par trenutaka kasnije već je kaskao u pravcu kuće noseći plijen u zubima tobož strogo koreći ga.

„Ti, protuvo jedna. Namjesto da se smucaš oko špajza ti ovamo, eeeee. Oćeš da mi ukvariš sijeno barabo jedna. Razgovaraćemo mi sad malo nasamo. Jel znaš?“

Nisam imao šta dodati niti oduzeti. Svoj posao radio je kao i dosad uvijek savjesno i pedantno baš kao što umije svaki iole pošten mačak.

Latih se vila i grabalja čim se nevidljivi srebreni plašt izgubio u pravcu Štekovića tukova, nakrivih šešir i zaustih da zapjevam. Nije da se ponavljam, al uvijek mi nekako dođe samo jedna pjesma kad su livade i otkosi u pitanju, te se na nju bacim s takvom ozbiljnošću kao da je snimam za arhivu Radio Beograda, pa izvijam i izmotavam još neizvučene note i tonove.

„Oj livado, rosana travo, javore, javore......“

Čini mi se da nisam došao niti do „čuvala ga djevojčica,...“ već ugledah svoju djevojčicu kako sa terase poziva na doručak. Nije morala ni da mi kaže ništa, sa njegog osmjeha uvijek mogu da pročitam kompletan meni sa svim. Do deserta.
Nisam se ni osvrnuo na količinu urađena posla. Bilo ga je. Kao i onoga koji me je tek čekao. Bučno sam ispuštao vazduh dok sam se prepunim dlanovima hladne vode umivao kojom me je iz limene šolje polivala zauvjek moja „djevojčica od sedamnaest godinica javore, javore...“.
Dok sam tamanio zalogaje sa svim onim meni dragim ukusima pogledom sam plovio po svemu onome do čega je dopirao moj pogled. Zastadoh na jedrima. Vjetar se poigravao sa štrikom i jedrima na njemu. Posmatrao sam djelić po djelić poznate mi garderobe. Katarinin. Ona mi je najstarija. Moje oko i moja prva suza. Do nje Anine stvari. Ona mi je srednja. Moje sunce i moja hrabrost. A nikako na kraju i Jelenine odjevne kombinacije. Ona mi je najmlađa. Moj osmijeh i najnoviji bukvar.

Dok sam klizio niz pučinu zastadoh na dva bademasta oka koja nisu skidala pogled sa mene. Ispod njih još jednom spazih osmjeh. Govorio je više od hiljadu slika i riječi. Zbog toga ga i dalje ljubim i volim. Gledam u nju, moju ljubu voljenu. Talasi crne kose hrabro su prkosili vjetru koji je na momenat poželio da je samo njen. Da je miluje. Ljubi.

„Neće moći!“- ispružih se preko stola te poljubih je.

Nisam ni trebao da gledam. Znao sam. Uvijek je tako. Ponesem je na trepavicama i kad god poželim samo trepnem. Pored mene je. Zajedno smo još neko vrijeme gledali dok su prvi otkosi nestajali u čeljustima metalne naprave koja je gutala živo sijeno i bljuvala pravougaone kocke svezane i nausmično razbacane po livadi.

„Vrijeme je.“-ustadoh.

Snažni zamasi grabljama davali su rezultate. Sa svakim pokretom moja Marčetska bara bivala je sve ljepša i ljepša. Sređivala se i kinđurila ta stara cura. Neudavača. Koja je kod nas bila preko četrdeset godina i neprepisana jedan kroz jedan. Od Marčeta kupljena i Marčetska ostala. Nerijetko samo Mačeska valjda zbog onog izostavljenog „r“ koje se mora jezikom umornim i od vrućine skupljenim kotrljati niz žedno grlo i onog „t“ kao težački, teškog ali opet milog života u čiju se odbranu ovaj narod uvijek znao odazvati nepotkupljiv slatkim obećanjima i obmanama.

„Oj đede međede
tebe niko nećede,
samo moja baka
pođe za ludaka....“

Smijuljio sam se šaljivim stihovima tetkovim dok je na krilu držao moju Jelenu. Gledao sam za traktorom i balirkom koja je vještom rukom vođena radila veliki posao. Baš kao što je bio i njen vlasnik Željko V. ljudina od stotinu i još mnogo kila koja je gle čuda žeđ i glad samo jogurtom gasila. Stoga se još manje čudim onoj nenajavljenoj inspekciji komšijskog mačka.

Dobro se dobrim vraća.

Mačeska bara još jednom je sinula. Ta vječita cura koja više nije na prodaju. Njene otkose zlatne kose spremili smo za zimu. Umijeće to mliječna sprava da vrati. Sve ono ukupljeno sunce koje je još sinoć peklo i na najmanji dodir kao rukom odnijeće potoci mlijeka i brda sira. Sve ono što ostane pamtiću i nosiću u sebi baš kao što sinoć reče moja Ana.

„Nikad neću zaboraviti...“- sa smiješkom je nabrajala moja osica.


Pozdravlja Vas mandrak72, s pogledom što puca na sam vrh topole od vrha pa na dole.