[ Priče iz Desetog sela
]
16 Maj, 2016 09:59
Pogledom sam klizio po izloženim primjercima drvenih podova. Ponuda je zaista bila izdašna. Pridržavajući se obavijesti koju redovno primjetim prilikom kupnje hljeba da „robu birajte pogledom“ birao sam pogledom.
„Izvolite. Imamo velik asortiman proizvoda“, prenu me glas prodavca.
„Hm, da“, odgovorih zbunjeno kao uhvaćen u nekoj nedozvoljenoj radnji.
„Samo razgledate ili ..“, njegov podcjenjujući pogled brzo me je vratio u stvarnost.
„Kupujem“, odsječno odgovorih.
Da. Došao sam s namjerom da kupim podne obloge. Još uvijek neodlučan klizio sam pogledom po ponudi. Mnoštvo laminata, parketa, brodskih podova. Razgledao sam cijene. Prvi put sam bio u poziciji da sam kupujem isti. Mnoštvo savjeta od radnih kolega sam dobio na sam spomen zamjene podnih obloga. Dijametralno suprostavljenih, temeljno obrazloženih. Međutim, ništa od svega nije mi pomagalo ovoga trenutka.
Gledao sam cijene. Velika disproporcija u visini cijena laminata i parketa naginjala je da me uputi na izložbeni dio prostora sa laminatima. Prodavac me nije ispuštao iz vida. Pratio me je u stopu od momenta kada sam mu obznanio da sam kupac.
Logikom kupca pokušao je da napravi korak ispred mene i da mi olakša izbor.
„Imamo veliki izbor laminata. Imitacija hrasta, bukve, starinskih podova. Imitacija…“, nisam ga dalje slušao.
Gledao sam cijene u rasponu od 11,00 do 17,00 konvertibilnih maraka. Klizio sam pogledom po izložbenim primjercima. Ispred mene je prodavac išao i hvalio svoju robu, a ja ga i dalje nisam slušao. Gledao sam kako prelazi niz glatke, savršene površine laminata na kojima nije bilo ni traga prirodnosti. Niti jedna ogrebotina, bora. Nesavršenstvo za koje bih zapeo. Makar pogledom. Ništa zbog čega zatražio objašnjenje. Priču koju bih do dugo u noć ušuškavao pored sebe dok pucketa vatra u maloj kaminskoj peći.
„Imitacija“, malo glasnije ponovih.
Prodavac zastade i krete sa pričom ispočetka, a ja ga i dalje nisam slušao. I on je bio samo jedna dosadna imitacija. Imitacija prodavca keramike na susjednom odjelu. Uniformisana individua nakljukana gomilom za mene bezvrijedih informacija. Pokušavao je da od ničega konstruiše priču. Lijepljena piljevina i ostali neupotrebljivi otpad premazan teksturama i imitacijama nečega što bi bio san i najmanjeg žira, otpalog, pod lišćem skrivenog, uplašenog od zlaćanih kljova kakva divljeg vepra u iščekivanju da u vjekovima ispred sebe izraste. Da iskrošnja u dostajanstvenog krunisanog šumskog kralja. Da nadvisi sve ostale. Da nadživi.
Moja je priča za razliku od njegove išla u sasvim drugom pravcu i svaki njegov trud bio je nepotreban ali vraćao sam mu za onaj podsmješljivi i podcjenjujući pogled. Neuvjerljiva priča počela je s ponavljanjem. Poput pokvarene gramofonske ploče, a ja navikao na audio kasete čekao sam da kasetofon iščupa traku. Da se izvuče. Zapetlja. Pokida.
Ne nisam želio imitaciju. Dovoljno je bilo imitacije u svijetu u kojem živim. Brzinske diplome, lažne titule. Ne nisam želio brzo postavljanje laminata. Ja sam želio pravu priču. Onakvu kakva se priča sa užitkom, od koje pođe voda na usta.
„Majstor je došao prije sedam. Na šporetu je već poigravao crveni ibrik koji kao da izviruje preko ramena dok otvaram vrata majstoru. Sa njim u kuću ušao je mali nevidljivi oblak prašine iz radionice sa velikim drvenim radnim stolovima, starinskim stegama i miris ljepka. Tutkala. Gomila alata, djeljača, oblića. Velika ručna testera koja će tokom dana ispričati anegdotu o ciganinu koji je redovno navraćao u selo, popravljao kišobrane i oštrio noževe. Njegovom bratu prevarantu koji bi na vašarima trgovao krilatim konjima i gazdi koji nije platio postavljanje parketa i kosmičkoj pravdi koja je učinila da pukne cijev od vodoinstalacije koja je potopila njegov dom i podigla sav paket,…“.
Okrenuo sam se prema izloženim parketima. Bukovi je bio povoljniji s cijenom. Ovaj put prekršio sam pravilo biranja hljeba. Spustio sam dlan na glatku površinu izloženog kvadrata parketa. Neizbrušen, složen. Prstima sam pratio linije pojedinih dijelova i mjesta njihova spajanja. S njih sam prešao na hrastov parket. Pod prstima osjetih svu njegovu nesavršenost, dlakavost.
„Dabome“, pomislih, „trebaće truda, trebaće vremena“.
Biće posla i za majstora, brusiće ga satima. Preznojiti i znojnu košulju ženi na pranje odnijeti. Novčana naknada biće sasvim pristojna i sasvim dovoljna da sa lica umorne supruge ukloni na tren bore i useli osmijeh. Uostalom mizerna je to cijena za sve ono prethodno vrijeme.
„Uzimam“, ispružih ruku zbunjenu trgovcu.
Iznenađen prihvatanjem cijene koja nije bila nimalo zanemarljiva učinih tek mali pokušaj otkupa gorostasa, bez ucjene, bez pogađanja.
I bi majstor. I bi svo vrijeme svijeta poleglo po plećima znojne košulje dok je ručna testera plela i mljela svoju priču.
„Ček, da ti ispričam još ovo. Za vrijeme vojne, kad su neki džambasi kroz selo protjerali slona, isprepadali žensku čeljad i starce jedna mlada, hm, sad da ti ne pričam šta je bilo dalje, uglavnom počeše se muška djeca rađati sa povelikim nosom,…..“
Priča nije imala kraja. Uostalom gdje i da stane sve s koljena na koljeno, s nadnice na nadnicu, s poreza na porez. Broje se koljena, unuci i čukununuci. Dok sam prstom pratio brojne godove, priče su bile sve življe, bliže.
Uplašen, podignuh prst.
Za godine pred nama.
Za sve one beskrajne i nevjerovatne priče škripava parketa u dugim zimskim noćima dok šapćem molitvu za zdravlje, sreću i dugovječnost. Uostalom od tristogodišnjaka se i ne traži brzina. Samo svo vrijeme za mene sačuvano ispod nekoliko slojeva nanešenog bezbojnog laka.
„Izvolite. Imamo velik asortiman proizvoda“, prenu me glas prodavca.
„Hm, da“, odgovorih zbunjeno kao uhvaćen u nekoj nedozvoljenoj radnji.
„Samo razgledate ili ..“, njegov podcjenjujući pogled brzo me je vratio u stvarnost.
„Kupujem“, odsječno odgovorih.
Da. Došao sam s namjerom da kupim podne obloge. Još uvijek neodlučan klizio sam pogledom po ponudi. Mnoštvo laminata, parketa, brodskih podova. Razgledao sam cijene. Prvi put sam bio u poziciji da sam kupujem isti. Mnoštvo savjeta od radnih kolega sam dobio na sam spomen zamjene podnih obloga. Dijametralno suprostavljenih, temeljno obrazloženih. Međutim, ništa od svega nije mi pomagalo ovoga trenutka.
Gledao sam cijene. Velika disproporcija u visini cijena laminata i parketa naginjala je da me uputi na izložbeni dio prostora sa laminatima. Prodavac me nije ispuštao iz vida. Pratio me je u stopu od momenta kada sam mu obznanio da sam kupac.
Logikom kupca pokušao je da napravi korak ispred mene i da mi olakša izbor.
„Imamo veliki izbor laminata. Imitacija hrasta, bukve, starinskih podova. Imitacija…“, nisam ga dalje slušao.
Gledao sam cijene u rasponu od 11,00 do 17,00 konvertibilnih maraka. Klizio sam pogledom po izložbenim primjercima. Ispred mene je prodavac išao i hvalio svoju robu, a ja ga i dalje nisam slušao. Gledao sam kako prelazi niz glatke, savršene površine laminata na kojima nije bilo ni traga prirodnosti. Niti jedna ogrebotina, bora. Nesavršenstvo za koje bih zapeo. Makar pogledom. Ništa zbog čega zatražio objašnjenje. Priču koju bih do dugo u noć ušuškavao pored sebe dok pucketa vatra u maloj kaminskoj peći.
„Imitacija“, malo glasnije ponovih.
Prodavac zastade i krete sa pričom ispočetka, a ja ga i dalje nisam slušao. I on je bio samo jedna dosadna imitacija. Imitacija prodavca keramike na susjednom odjelu. Uniformisana individua nakljukana gomilom za mene bezvrijedih informacija. Pokušavao je da od ničega konstruiše priču. Lijepljena piljevina i ostali neupotrebljivi otpad premazan teksturama i imitacijama nečega što bi bio san i najmanjeg žira, otpalog, pod lišćem skrivenog, uplašenog od zlaćanih kljova kakva divljeg vepra u iščekivanju da u vjekovima ispred sebe izraste. Da iskrošnja u dostajanstvenog krunisanog šumskog kralja. Da nadvisi sve ostale. Da nadživi.
Moja je priča za razliku od njegove išla u sasvim drugom pravcu i svaki njegov trud bio je nepotreban ali vraćao sam mu za onaj podsmješljivi i podcjenjujući pogled. Neuvjerljiva priča počela je s ponavljanjem. Poput pokvarene gramofonske ploče, a ja navikao na audio kasete čekao sam da kasetofon iščupa traku. Da se izvuče. Zapetlja. Pokida.
Ne nisam želio imitaciju. Dovoljno je bilo imitacije u svijetu u kojem živim. Brzinske diplome, lažne titule. Ne nisam želio brzo postavljanje laminata. Ja sam želio pravu priču. Onakvu kakva se priča sa užitkom, od koje pođe voda na usta.
„Majstor je došao prije sedam. Na šporetu je već poigravao crveni ibrik koji kao da izviruje preko ramena dok otvaram vrata majstoru. Sa njim u kuću ušao je mali nevidljivi oblak prašine iz radionice sa velikim drvenim radnim stolovima, starinskim stegama i miris ljepka. Tutkala. Gomila alata, djeljača, oblića. Velika ručna testera koja će tokom dana ispričati anegdotu o ciganinu koji je redovno navraćao u selo, popravljao kišobrane i oštrio noževe. Njegovom bratu prevarantu koji bi na vašarima trgovao krilatim konjima i gazdi koji nije platio postavljanje parketa i kosmičkoj pravdi koja je učinila da pukne cijev od vodoinstalacije koja je potopila njegov dom i podigla sav paket,…“.
Okrenuo sam se prema izloženim parketima. Bukovi je bio povoljniji s cijenom. Ovaj put prekršio sam pravilo biranja hljeba. Spustio sam dlan na glatku površinu izloženog kvadrata parketa. Neizbrušen, složen. Prstima sam pratio linije pojedinih dijelova i mjesta njihova spajanja. S njih sam prešao na hrastov parket. Pod prstima osjetih svu njegovu nesavršenost, dlakavost.
„Dabome“, pomislih, „trebaće truda, trebaće vremena“.
Biće posla i za majstora, brusiće ga satima. Preznojiti i znojnu košulju ženi na pranje odnijeti. Novčana naknada biće sasvim pristojna i sasvim dovoljna da sa lica umorne supruge ukloni na tren bore i useli osmijeh. Uostalom mizerna je to cijena za sve ono prethodno vrijeme.
„Uzimam“, ispružih ruku zbunjenu trgovcu.
Iznenađen prihvatanjem cijene koja nije bila nimalo zanemarljiva učinih tek mali pokušaj otkupa gorostasa, bez ucjene, bez pogađanja.
I bi majstor. I bi svo vrijeme svijeta poleglo po plećima znojne košulje dok je ručna testera plela i mljela svoju priču.
„Ček, da ti ispričam još ovo. Za vrijeme vojne, kad su neki džambasi kroz selo protjerali slona, isprepadali žensku čeljad i starce jedna mlada, hm, sad da ti ne pričam šta je bilo dalje, uglavnom počeše se muška djeca rađati sa povelikim nosom,…..“
Priča nije imala kraja. Uostalom gdje i da stane sve s koljena na koljeno, s nadnice na nadnicu, s poreza na porez. Broje se koljena, unuci i čukununuci. Dok sam prstom pratio brojne godove, priče su bile sve življe, bliže.
Uplašen, podignuh prst.
Za godine pred nama.
Za sve one beskrajne i nevjerovatne priče škripava parketa u dugim zimskim noćima dok šapćem molitvu za zdravlje, sreću i dugovječnost. Uostalom od tristogodišnjaka se i ne traži brzina. Samo svo vrijeme za mene sačuvano ispod nekoliko slojeva nanešenog bezbojnog laka.