Sunđer Bob je bio lik. Strašan lik. Sjeo mi je na prvu. Prihvaćen od svih ukućana. Nismo ga puštali od nas.

Možda će neko reći da je to malo sebično od nas bilo, ali takav lik rado je prihvaćen u našim krugovima, na momente su ga i drugi prihvatali. Komšija Pero na privremenom radu u Crnoj Gori, mada ja mislim da je to neka parodija od zaposlenja jer je stalno kod kuće. I on se prihvatio Sunđer Boba.
Vrlo brzo bio je prihvaćem u čitavom komšiluku. Nosila ga komšinica Anđa onomad kad je nosila jaja na pijacu za prodaju. I autolimar Darko nije mogao bez njega. U par navrata tražio je da bude pored njega dok je peglao zgužvani lim nekog Ford Eskorta plave boje sa crnim pragovima i slikom prsate Cece na zadnjoj šajbi.
Da i Đura iz kadrovske ga nije ispuštao kad je trebalo da analiziraju molbe za zaposlenje u kombinatu koji je proizvodio kombinezone i tepihe od mačije dlake.
Ukratko svi su imali potrebu da prihvate Sunđer Boba.

U rijetkim momentima kad bi se Sunđer Bob zadesio kod kuće moja kćerkica bi sa njim izašla na livadu.
Nerijetko bi se i đed i baba uputili sa njom u igru. Sunđer Bob je bio zahvalan saigrač. Odličan za duge partije tača, remija ili koje druge igre.

Jednoga dana na vratima se pojavi uplakana kćerkica.
„Tata Sunđer Bob je pobjegao.“
Svijet se srušio oko mene.
„Pa kako to. Pa otkud sad. Nije pokazivao da mu se ne dopada kod nas. Pa nije moguće. Naš Bob. Naš Sunđer Bob.“-ponavljao sam u nevjerici.
Istoga časa dao sam se u potjeru.

„Ja idem za njim. Javite policiji, vatrogascima, sanitarcima, apsolventima i kome god je potrebno. Moram da žurim.“-javio sam se zabezeknutim roditeljima.
Golf II davao je sve od sebe. Jurio je poput munje.
Stao sam na semaforu.
„Da li ste vidjeli moga Boba?“-upitah jednu nacifarnu nafrkanu.
„Sram te bilo.“-vrećica sa porilukom završila mi je na glavi.
Nakićen kao stari svat sa vrećicom iz koje su virilli krajevi poriluka odjurio sam prema centru. Vjerovao sam da će nastojati da se sakrije u masi.

Načelnik doma zdravalja kratko se osvrnuo na moj nakit i odmahnuo rukom.
Sudija Ustavnog suda procijedio je kroz zube.
„Ludoga svijeta.“
Pojurio sam na autobusku stanicu. Uobičajena gužva na peronima nije ništa govorila.
Boba nije bilo.

U blizini autobuske stanice je i željeznička stanica. Ni tamo nisam bio bolje sreće. Oborio sam glavu i tiho zajecao iz sve snage.
„Zašto plačete?“-baba sera bila je ljubazna.
„Vratiće se on.“-pomirljivo reče baba sera
Znao sam da neće. Sunđer Bob nikada se ne vraća.

Otac je rekao da će nazvati par telefonskih brojeva. Vjerovatno će ga neko već primjetiti.
„Rekao sam Zdravku ako ga kojim slučajem uhvati da ga zatvori u svinjac.“-otac je imao i taktiku ali ne i ulov.

Svima nam je nedostajao Sunđer Bob. Možda najviše mojim djevojčicama. A ja šta da kažem. Neki su me tješili i rekli da je sigurno bio pod gasom.
Nisam se slagao sa njima.
To što je na helijumu ne znači i da je zavisnik od njega.
Još uvijek vjerujem da je otišao negdje u dobre ruke. Jedan je sunđer Bob.
Ukoliko ga neko vidi nek mi javi na telefon NOKIA 6300.
Zabrinuti mandrak72.



Pozdravlja Vas mandrak72, nekompetentni interpretator, moderator i stabilizator životnog pritiska.