Nije lako biti neimar. Grade mnogi. Ali njihova djela ne opstaju jer ne govore. Ono što može govoriti privlači pažnju, slušaoce, gledaoce i dobronamjernike.

„Pomoz Bog Milutine.“
„Bog ti pomogao.“
„Gradiš?“-upitah.
„Pišem.“
„Rekoh zidaš.“
„Ne rekoh li već da živim.“

Gledao sam neimara koji od kamena slike života piše. Još jedna građevina. Nova. Pogledom sam šetao po građevini koja je rasla. Ni nalik onome što će gotovo svaki arhitekta u šablonskom projektu da nam ponudi.

„Imaš li projkat objekta?“
„Projekat je otvoren. Tvoje je da čitaš.“-pokaza mi na građevinu dopola ozidanu.
Ponovo sam se zagledao u objekat.

Kameno zdanje. Pogledom sam klizio niz pravilne i nepravilne oblike zdanja. Pokušavao sam da čitam meni nečitljivo.
„Volim kamen.“-rekoh.
„Tim bolje. Mnogo je jasnije.“-reče mi neimar čije su oči zračile nekom blagošću i jednostavnošću.

Gledao sam u temelje. Bili su jaki. Nezgrapni. Ali jaki. Jaki i sigurni. Od temelja sve počinje. Kao i u životu. Rođenje i djetinjstvo su temelj našeg života.
Ova spoznaja me je raspoložila.
Jasno sam vidio u njegovim očima da sam na dobrom putu. Prvi put sam čitao sa građevine.

Sa prednje strane objekta sam stajao i nastavio da čitam dalje.
Zidovi su bili kombinacija nepravilnih oblika i veličina čvrstog kamena. Neobrađenog. Nesimetričnog. Kamena koji je svakog trena prijetio da prsne i popuca od neke neobjašnjive nabujale snage. Kamen je u svoj svojoj nesavršenosti prštao od ljepote. Bunta. Mladosti.

Pogledao sam u Milutina. Neimara.
Nisu ga nikada razumjeli u selu. Stoga je odlučio da traži selo gdje će  njegove građevine ljudi gledati i uživati. Čuvati.
Njegova buntovna i umjetnička duša pred bujicom nerazumijevanja gradila je tvrđavu oko sebe.

Na ćoškovima objekta i oko prozora ručno tesani kamen smirivao je kompoziciju bunta, hrabrosti i uokvirivao je opšte ljudske zakone duši umjetničkoj zarobljene u standarde i mjere.

„Da i pored svega u nama ponekad se moramo prilagoditi svijetu u kojem živimo, ali nikako dozvoliti da  svijet uđe u naše živote.“-reče.
Na sredini objekta dominirala su elipsasto zasvođena vrata od treće vrste kamena. Cigli bih rekao. Nastojao sam da u njima pronađem nepravilnost, bunt.

I našao sam. Neko ko bi samo ušao kroz vrata  a da ne zastane pred objektom i da se ne divi ljepoti istog to ne bi primjetio. Čovjek nije mašina. Griješi. I to se bilježi. On svoje greške ne krije i nudi nam na uvid da gledamo i čitamo. Da učimo.

Dugo sam još gledao obrise objekta koji se izdizao ispred mene i tražio u njemu čovjeka. Priču. Život. I našao sam. Sve u jednom mjestu.

„Pogledaj malo iznutra.“-predloži mi.
„Već znam šta ću naći. Vanjština mi je već mnogo toga rekla. Ući ću da potvrdim ono što već s vana pročitah.“-nasmješih se.
Objekat je govorio više od ikakve priče.

„Moja lična karta je strnjište. I nije nikada izašlo iz mene. Stoga gradim ovaj objekat. Dižem spomenik čitljiv svima pa i onima koji samo vanjštinu gledaju. Onima koji nikad ne požele da zagrebu ispod površine. Ko razumije razumjeće.“-nastavljao je sa radom povremeno zagledajući u moje reakcije.

„Krov?“
Nije rekao ništa. Samo je pogledao u nebo.

Jezik umjetnika je bogat. On priča i kad slika i piše. On kad gradi ne prestaje da slika i piše. I kad gradi on priča.
Život gradimo od dana rođenja. Svaka ugrađena cigla, kamen, stepenik su slika o nama. Iza nas ostaju građevine koje traju. Građevine bez emocija, ljubavi ne drže vodu. Samo nebo nam je krov.




Pozdravlja Vas mandrak72, nadzorni organ i fatamorgana organa.