Za tren oka šuma nas primi u svoje skute. Kroz gusto granje i lišće odvalismo mi dobar dio puta.
„Viđe li ti iđe aždaje odozgo sa magareta.“
„Bogami ni a od aždaje. Biće da se sile uplašila.“-s knedlom u grlu prevalih preko jezika.
„Ajde ti siđi da se malo zraka uvati, a đedo zapali jednu lulu ne bil zvjere na nas nabasalo da joj pokažemo pa kom opanci, kom obojci.“-đed me spusti sa magareta.

Zasjedošmo nas dvojica na mahovinu kao duša meku pa mi đed reče.
„Valja se neki plan praviti. Ne bi bilo dobro u zasjedu pasti.“-spusti ton đed pa poče polako da se osvrće oko sebe ne bil primjetio ikoga da nas prisluškuje.
„Priđide ti bliže svome đedi.“-jednom rukom poče šešir na glavi pomjerati čas ga zabacivati na potiljak, čas nabijati na čelo tik iznad obrva.

Pažljivo sam slušao đeda dok mi je otkrivao sve tajne lova.
„Znaš. Zvijere ti je kako kakvo čeljade. Nije on u šumi samo da bi letao tamo-amo. Ma jok. Ono đe je tvrdo ne udara.“-povuče đed dim iz lule uglačane kao da su je kaplari još iz onog rata glancali za kakva brkata narednika.
„Znam đede.“-malko ohrabren đedovim objašnjenjem nastavih da slušam.

„Vidiš i zvijere zna mudrovati. Evo primjera. Ja sam naprimjer vuk. Koga se vuk boji?“
„Bogami tebe đede.“
„A šta svaki vuk zna o meni?“
„Da imaš pušku đede.“
„Pstt. Dobro. A kad sam ja njemu najopasniji?“
„Kad god ga vidiš.“
„Dobro ti meni veliš. A kad ja njega mogu dobro vidjeti?“
„Danju đede. Obnoć spavaš.“
„E vidiš kako ti meni sve znaš pametna glavo đedova. Šta sad ti misliš oće li on okle izbiti?“-začkilji đedo te povuče još jedan dim iz lule koja se pušila ko rakijski kotao.
„Znači nema mjesta strahu. Em smo skupa, em je dan pa mi vuk na oči neće. A i da ima obraza bježo bi mi i ovnoć s puta.“-đed ponovo povuče dim iz lule.

Malo okuražen đedovim mudrovanjem i ja se malo opusti te smjelije pogledom pogledah oko sebe. Nigdje zvjereta ni za lijeka. Momo je istezao vrat i sa grana otkidao kao trava zelene mlade bukove listiće nježne i glatke kao obrazi Lunjini kad je onomad poljubih za slavu. Ni sam nisam znao jel i njoj treba da čestitam Svetog Jovana, ali nije bilo uzmaka te je svojski izljubi tri puta u obraze.

Šarov je već drijemao naslonjen glavom na prve šape, a u polukrug kao kifla savijeno tijelo od njega je činila da liči na kakvo staro zgužvano ćebe. On kao da nije mario za lovačku situaciju u kojoj se nađosmo.

Posmatrao sam Momu. Magare ko magare što bi rekla moja baba. Ni odveć pametno, ni odveć mudro. Baš onako da zaslužuje svoje zvanje. Nije on bio neka vrijednica, ali kanda je znao sa djecom te se nikada na nas nije ritao niti koga žutim kao pločicama zubima grizao. Priča se jednom da je popa ganjao kad je onomad svetio vodicu te mu sav bosiljak izjeo i za jareću bradu ga počupao. Od tada pop je bojažljivo kročio našim brdom.

Prvi znaci mraka pokazuju se u šumi iz sna budeći zvijeri. Neka mala nelagoda prsotruji mi niz leđa kad me đed prenu glasom.

„Ajmo ti mi sokole moj put pod noge pa kući lagano. Nigdje zvjereta na vidiku.“-protegnu se đed tako da mu se i kožun protegnu za broj više na njemu. Opanci kao da sinuše i uvijek spremni za puta kao da nas pozvaše.
„Idemo. Idemo.“-požurivali su nas gumeni opanci kajišom prevezani preko priglavaka.
„Noć samo što nije. Valja se ići.“
„ A kad ćemo u lov đede?“-malko razočaran povratku bez ulova.

Da je bar ulovljena kakva lisica ili strašni dugouhi zekan, pa da sav važan pred babu izbijem sa plijenom i pokažem joj kakvi smo đed i ja lovci. Ali znaće baba da se nisam bojao.
U tom momentu kao da se šuma prolomi. Buka se sve približavala prema nama.

„Odstupi. Odstupi.“-đed prijeteći štapom prema dubokoj šumi poviče.
Lomljava granja i šuštanje suvog lišća približavalo se prema nama.
„Valja nam se povlačiti. Đed je bogme pušku zaboravio.“-đed je već bio na nogicama laganim i šešir na povlačenje namjestio.
Začu se glasno rokatnje iza nas.

„Biće da je vepar ogladnio silno.“-prozbori đedo.
Momo se trže te se dade u bezglavi bijeg. Za njim se stušti i Šarovčina nesutrašiva.
„O junaci na rezervne položaje.“-zazva mene đed te se stušti zajedno sa mnom prema kući. Iza nas lomljava se i dalje čula. Činilo se da je sve bliže. Da je tik iza nas.

Trčim ja ,a bogami i đedo za mnom praši kao da ga goni Austrougarska regimenta i bataljon seoskih udovica. Nisam se okretao. Bojao sam se da ću pasti na vrh nosa, a onda bi svakoj bježaniji bio kraj.

„Otvaaaaaraaaaj babaaaa.“-izdaleka sam već babu pripremao na okršaj.
U ovakvim situacijama svaka je pomoć bila potrebna.
Zajedno sa nama je mlatio je i prvi sumrak stvarajući grdne sjenke koje su se prijeteći izvijale prema nama.
„Ooohooh.“-pućakao je đed za mnom.
„Ostade mi lula, jadan ja. Ooo đavole.“-kukumavčio je.

U silnom trku stigosmo pred kuću. Momo je zaždio prema kući Siminoj, a Šarov je već bio pod ambarom sa svim svojim buvama ukoliko nije koju izgubio u bježaniji. Jedino primjetih Zelju koji nas je podozrivo gledao i svu našu trku.

Uletismo ti mi u kuću, a baba izbeči oči kao varen zec te se zakocenu od smija.
„Svi junaci nikom ponikoše. Takvu bježaniju još niko zapamtio nije.“-smijala se baba.
„Kakva bježanija. Ovo je taktičko povlačenje. Ko tii je to rekao.“
„Ne treba mi niko ni reći. Momo je proprašio kao da ga sto rojeva čela ćera, a ti vidim opanke pogubio, a ni šešir nisi donio.“-pokaza nam baba na đedove priglavke na kojima se bilo nakupilo sitnih grančica i suvoga lišća.

Baba izađe pred kuću da vidi zvijere koje nas je tako u bijeg naćeralo.
„Ohohohoh. Ajme meni ohohohoho. Kukavnih lovaca. Nisam se ovako ismijala od kad je pokojni Đurađ onako pijan u mraku masnu krpu pojeo  misleći da je pita gužvara.“-baba se nije prestajala smijati.
„Samo se ti sprdaj, babo nerepata.“-branio je đed našu bježaniju, ali ni sam nisam bio siguran kako bih je drugačije nazvao.

Izviri đedo na vrata  a i ja proturi glavu pored štoka. Iz ljeskara klatila se lagano krmača Bilja, a za njom njenih sedmoro prasadi. Vesele utičnice stalno bi se zalijetale , njuškicama gurkale jedna drugu te se stalno premetale. Vesela družina kao da nije marila za naš lovački nesupjeh ili đedovo „taktičko povlačenje“.

„Nego ajde Vas dvojica perite ruke, pa da večeru iznosim. Mora da ste ogladnili od tolike gimnastike.“-baba se dobroćudno smješkala našoj bježaniji.


„Večerali smo u tišini. Pečene police krompira sa svježim sirom, slaninom, pogačom vrućom i lukom bile su na stolu. Bogatstvo mirisa na tren nas je odvajalo od proteklih događaja. Ispod stola odnekud se stvorio Zeljo, taj nepredvidivi borac i megdandžija sa kobasama slasnim i slaninama masnim po tavanima širom sela. Osjetio sam njegov rep kako se motao oko mojih nogu. Krišom mu doturih vruć krompir. On se polakomi da ga zagrize te se oprži i kao oparen izjuri iz kuhinje.

 

            *** nastavak slijedi odmah nakon ove epizode ***